Brod u boci

Drugo izdanje jedriličarske regate za široke mase zvane Kruška (s (ne)obaveznim prefiksom O), ove je godine ponovno donijelo dašak velikog plavetnila pred zidine staroga grada koji već godinama muku muči sa svojom pomorskom (dez)orijentacijom. Ako se davni Čovjek otisnuo na more radi nasušne potrebe i prirodne želje da sazna kako izgledaju daleke obale, siguran sam kako mu je vremenom vještina svladavanja vjetra i valova evoluirala u pravu strast pa danas upravo nošeni tom strašću odlazimo na još jedan ples pod jedrima.

Uostalom, bez strasti ničega ne bi bilo, kao i u brojnim drugim ljudskim aktivnostima, mlitavim pristupom teško je stići daleko, mlohavom čunom nemoguće je postići ekstazu...



Iako je O'Kruška regata zamišljena kao opušteno druženje bez natjecateljskog naboja i smotra jedrenja za sve vrste brodica koje na sebi imaju jarbol i barem poneki lancun koji sliči na jedro, prošlogodišnja premoćna pobjeda regatnog krstaša "Tudora", dodatno je motivirala mlađe snage da ove godine pripreme organizirani napad brzim višetrupcima i tako osvoje prijelazni pehar. Regatna ruta nije komplicirana, startajući ispred trogirske rive, jedrilice plove prema hridi Čelica koja se nalazi dvije nautičke milje zapadno pa nakon okreta slijedi povratak istim putem natrag.

Naravno, kako u ovo doba godine obično pušu vjetrovi sa istoka, lako je do Čelice doći, ali vratiti se natrag - e to je već malo veći problem, pogotovo zbog jakih struja u trogirskom kanalu.



Prije samog starta, potrebno se dobro zagrijati, ali ovi malci već znaju kako...



Kvočka i pilići



Nakon startne procedure, prvi su prema Čelici jurnuli optimistići u kadicama...



a nakon desetak minuta i svi ostali



Vjetrovi se i nisu baš iskazali svojom snagom pa su se spinakeri teško mukom punili



a neki se i nisu htjeli gnjaviti s tim bublastim jedrom.



Katamarani i trimarani su tražili povoljne refule



koje je ipak najbolje hvatao "Tudor"



Sa svjetionika na Čelici, pružio se nezaboravan pogled prema šumi jedara koji su hitali prema njoj s vjetrom u krmu



Favorit je i ovoga puta bio bez premca iako manovra pojalabande nije bila baš savršeno izvedena



Marko i Vedran su dali sve od sebe da stignu Fabijanka za kormilom "Tudora", a tu je i mali Duje, vodeći Optimist



Evo i Tudora bez navodnika, nije mu bilo lako svladati sve tajne Hobbie-cata



Šime je uvijek raspoložen za zafrkanciju



A kakva bi to fešta pod jedrima bila da u njoj ne sudjeluje i El Presidente Mihovil sa sinom Pavlom kao flokistom na Stelli





Dvojac Ante and Ante u trimaranu pokazuju kako bi bili sjajna i uigrana posada u klasi 470 ili 49-eru...



Oko Čelice sve odjekuje od cike i vriske, nastoji se ugrabiti što bolja pozicija za povratak u "orcu".







"Turističkim" krstašima nije priša, oni znaju guštat...









I gotovo pred samim ciljem, kišna zavjesa prekrila nebo, ugasila i zadnje refule kakvog-takvog južina, tako da je za svladavanje tri stotine metara od punte škvera do Kule Kamerlengo predstavljalo gotovo nemoguću misiju.







Ipak, na muci se poznaju junaci pa su na koncu sve jedrilice uspješno svladale i bezvjetrice i jake kurente.
Mnogi su regatu poželjeli ponoviti i sutradan jer se očekivala jaka bura, ali to je organizacijski odbor obećao naručiti za slijedeću godinu...

Kad smo prije kojih dvadesetak pa i više godina razmišljali o budućnosti, nismo je baš ovakvu zamišljali. Obično su to bile spike o nekakvim letećim autima, nuklearnim čudima, svemircima, vanzemaljcima, ali malo ko je vodija računa o komunikaciji među Zemljanima.
I tako, naši auti još uvik ne lete nego plaze cestama ka i prije pedeset godina, doduše danas ih ima bokunić više, svemirce još nismo upoznali, ali zato metode komuniciranja postaju sve intenzivnije, iako je paradoksalno da se sve manje družimo.

Dnevno komuniciramo sa stotinama ljudi, a nit' ih vidimo nit' čujemo!?
Eto na primjer, imamo čat.
Ili čet.
Ali, kako se još uvik nismo dogovorili je li čatamo ili četamo, onda mi to na tečnom hrvatskom kažemo – chatamo.

Chatanje je puno lipa stvar.
I korisna!
Razvija mišiće za tipkanje.
Istina, koji put prstima i ne možemo prinit baš sve naše misli, ali i zato imamo rješenje - kratice!
Isto na tečnom hrvatskom...

* AFK - Away From Keyboard - Daleko od tipkovnice (računala), ne mogu odgovoriti
* BTW - By The Way - Usput budi rečeno
* BRB - Be Right Back - Vraćam se odmah
* LOL - Laughing Out Loud - Glasno smijanje
* TIA - Thanks In Advance - Hvala unaprijed
* PLS - Please - Molim te
* WB - Welcome Back - Dobrodošao natrag

Osim kratica imamo i smajliće. Raznorazne. Oni služe da pojasne šta smo tili reć.
Jerbo riči sve manje razumimo.


Marčelina kaže da ona može čatat na pet prozora istovremeno...
Uvjeren sam da joj to uspjeva samo zato šta je žensko.
Jer, opće je poznato da žene mogu radit više stvari istovremeno.
Za razliku od muških. Koji jedva stignu i jednu stvar radit istovremeno.
Anatomija, šta'š...

Uostalom, chat i nije baš izmišljotina novog doba.
Možda zvuči blesavo, ali još su i naše prababe znale chatat.
Izašle bi lipo svaka na svoju ponistru, oliti windows i ćakulale.
Kako su kale bile tisne, to i nije bija veliki problem. Šantoće s jedne i ćakulone s druge strane, znale su parlat leva-leva. To vam se danas moderno zove chat-room. Samo je problem bija onima šta su prolazili tim kalama za vrime chatanja. Čim bi zamakli iza kantuna, istoga trena bi postajali glavne teme razgovora.

Kažem vam, čatanje je ludilo stvar, samo ima jedan problem
Nikako svršit!
Mislim, nikako taj razgovor privest kraju.
Eto, baš sam jučer skoro četiri sata čamija čatajući!

Kad sidimo u nekom kafiću i ako spontano odredimo da je već dosta, počnemo se lagano vrpoljit, zvat konobara, platit račun.
Na chatu to nije tako. Kad se razgovor zahkukta, nekako ti neugodno reć – moram ić ća!
Nema bodi lengviđa, nemaš pojma šta osoba s druge strane tipkovnice misli, možda je i njoj priša, ali ništa ne govori! A ne smiš naglo, moga bi ti se sugovornik ofendit!
Mislim, bezveze ti je reć – moram ić leć!
Nije pristojno.

Ovako je to sinoć izgledalo s Tanjom.
Neću vam objašnjavat ko je Tanja.
Ča Tanje – to bolje!

ja: aj baš smo se lipo naćakulali
Tanja: je
ja: mogli bi polako...
Tanja: ej, ček ček samo da ti još ovo kažem... (Tanja kazuje....)
ja: a jel? Ko bi reka!?
Tanja: e, kad ti govorim
ja: stvarno, vidi koja je ura, već ponoć i po!
Tanja: stvarno, morala bi i ja, ajde pa javi se nekad
Ja: oću
Tanja: vidimo se
Ja: čujemo se
Tanja: bog
Ja: adio
Tanja: tako je lako s tobom razgovarat
Ja. jel? nisam to zna
Tanja: kad ti kažem
Ja: ma daaaj
Tanja: ozbiljno
Ja: aj, to je lipo čut.
Tanja: dobro, aj Bog
Ja: do viđenja
Tanja:a nismo se vidili?
Ja: onda do čatanja
Tanja: e tako već može
Ja: aj pa se čujemo
Tanja: A možda i vidimo
Ja: e
Tanja: Kisi kisi
Ja: ćao bao
Tanja: Jesi još tu?
Ja: jesam
Tanja: mislila sam... ma nema veze sad
Ja: dobro, nemoj to zaboravit
Tanja: laku noć
Ja. i ti isto
Tanja: Bog
Ja: adio
Tanja: aj aj vidimo se
Papa
Ja: koji Papa?
Tanja: Bendedikt šesnajsti
Ja. ha ha ha, ajde bježi mala
Tanja: biži i ti kad ti je Bog već da
Ja: Ili Papa
Tanja: aj, evo mi je taman mašina završila
Ja: koja mašina
Tanja: od suđa
Ja: a taaaako
Tanja: ciaoooooo
Ja: baooooo

Sva srića da nas je makinja od suđa spasila jer bi se bili pozdravljali još sve do sad.
A ko zna, možda je i neka druga makinja bila u điru?

Nisam siguran koliko je običaj koji se svake godine održava drugog dana veljače u američkom gradiću Punxsutawneyju, država Pennsylvanija, kada okupljeno mnoštvo s velikom dozom nestrpljenja iščekuje pravorijek svisca Phila o tome koliko će još trajati zima, svojevrsno samodostatno američko japajakanje, ali htjeli mi to priznati ili ne, Ameri su od tog događaja napravili pravu atrakciju bez obzira na sva grintanja društava za zaštitu životinja.
Čisto sumnjam da svizac Phil išta može znati kada ga onako snenog trgnu iz zimskog mrtvila i navrat-nanos izvuku iz rupe i uopće, sumnjam koliko je to viđenje ili snoviđenje vlastite sjene relevantno za dugoročnu prognozu, ali sigurno jedino može biti to da su svi više umorni od duge hladne zime.

Budući da mi ovdje na zapadnom Balkanu nismo razvili tako sofisticirane metode, pače još uvijek nismo pronašli i imenovali svoga svisca Filka da nam kaže koju pametnu besjedu, moramo se snalaziti na ponešto drugačije načine. Eto na osobnom primjeru mogu potvrditi da se u svojim predviđanjima ne oslanjam na vlastitu sjenu već mi neizmjerno više uzbuđenja donosi iščekivanje prvog mirisa proljeća u zraku.

Najozbiljnije vam kažem, to je sasvim provjerena metoda jer se svake godine potkraj siječnja počne osjećati blagoprimjetan miris narančinih pupova koji nikada ne laže i pouzdano kaže kako se zimi bliži kraj.

Međutim ove godine, takvog mirisa još nema. Ne mirišu naranče, bajame se još uvijek nećkaju, razdužila se brate mili ova zima pa iako nije nešto ekstremno hladno, uvukla se grozna smrzajica u kosti i nikako je se riješit, dodijalo je više sve to i Bogu i ljudima. Jednostavno rečeno, nismo mi na to navikli, nismo mi takvi ljudi, u našem genetskom kodu nije zapisano da možemo izdržat velike i duge zime. Mogu to Kanađani, Skandinavci, Rusi eventualno, ali mi ovakvi đentilasti, tipo Mediteraneo, već počinjemo lagano šizit... Uput samo pitam, ako se žena koja šizi naziva šizikom, kako se naziva muškarac koji šizi!?
Šizikan? Šikan? Đikan?

No dobro, pustimo sad to, ako ćemo se držat one stare dalmatinske izreke koja govori da ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu ili tako već nekako slično, meni je stvarno više do3.14izdilo čekat pa sam dragovoljno preuzeo ulogu Muhameda sa čvrstom namjerom da makar kroz slike pokušam dozvat malo topline i vedrine.



Sunca mi dajte, želim toplije dane, dosta mi je više ledenice, vlage, južine, bure i tramuntane...



I tako, možda nemamo svisca Phila, ali naša zima ipak nudi zanimljivih prizora.
Koliko znam, ne događa se tako često da na vrbi rodi grožđe, ali da usrid zime na granama šipka rodi panceta - e tome se stvarno nisam nada!?



Objašnjenje za ovakav nesvakidašnji prirodni fenomen ipak je brzo došlo.
Naime, ponekad se u blizini kuća znaju zateć prava jata grdelina koja u potrazi za hranom samo što ne pokucaju na vrata. Ako je virovat izjavama osvjedočenih pticoljubaca, grdelini su totalno ludi za pancetom!

Kad smo već kod gurmanskih užitaka, pažnju mi je privukla prava livada morskih vlasulja pa ako već nije posve ugodan osjećaj kad vas pecne po nogama ili nedajblože intimnijim dijelovima tijela, pouzdano znam da su pohane vlasulje prava poslastica.



Naravno da nakon takvog marendina treba popiti dvi-tri bevande kako to umilno i sasvim nevino kaže naš nadasve uvaženi pjevač Mladen Grdović, koji bi se vjerojatno oduševio ovakvom umjetničkom instalacijom



I tako, korak po korak rogozničkom rivom, opet pomislim na vrime.
Ali ne ovo vrime meteorološko, vrime od studeni, kiša i svakakvih makakada, nego ono vrime koje nas gazi, koje nas lomi, koje nam donosi friže, koje nam curi kroz prste ka zrnca pijeska kroz usko grlo pješčanoga sata.

Vrime
Vrime o'ruzine...





I stopi se s vrimenom ta ruzina sa bilom i plavom piturom na brodskim madirima, izdajnički nadire iz dubine sve ka da oće reć - evo, ne mo'š mi uteć, ja ti pokazujem godine...







I onda dok nekako pokušavaš otklonit tu ruzinu sa duše, u nika doba zazvonu crkvena zvona, a pogled ti privuče veliki čempres koji se tako ponosno smistija blizu crkve i zvonika.
Čempres koji tu raste već stotinu lita, na istome mistu broji vrime, čempres koji pamti puno više slika i lipih i grubih nego bilo ko u mistu.



I kad dotakneš rukom tu izbrazdanu koru, osjetiš toplinu koja izvire iz njegove nutrine i bude ti nekako lipše oko srca.



Opet je ledeno jutro.

Satrat će nas ovo vrime,
vrime od zime,
vrime od ruzine...

Pišu nam iz Spljeta 30 o.m.

Brzim četverokotačnim pače i višekotačnim prometalima, svečano nakićenim, u petak dne 29 o.m. slijevahu se prave rieke muzeočasnika megju kojima se nalazihu mnoge liepe gospogje kao i časna gospoda. Po dolasku bijahu pozdravljeni veselim koračnicama naših vriednih glasbenih družtava. Spljetske ulice bijahu krcate svijeta još od šest sahata po podne. Tiekom tog vremena prikazaše se mnogi muzeiski eksponati pokazujući svoju vrijednost za tako što i zaslužiše neprestano pleskanje i svekoliko divljenje. Šetnja izmegju muzeja bijaše vrlo živahna uz opće veselje. Tek oko jedan sahat poslie pola noći vrata svih muzeja se zatvoriše uz pozdravljanje i otpozdravljenje svekolikog pučanstva i uvažene gospode a gosti otputovaše svojijem kućama.

Svak će se sjećati onih lijepih časova, sprovedenih u društvu plemenitih Spljećana i željeti da se ovakove noći opet brzo vide megju nama...



Da su noći muzeja uvedene prije kojih sto i dvadeset godina, novinski izvještaji bi vjerojatno nalikovali na ovu moju škrabotinu sa početka posta, ali eto, kako sam još uvijek pod utjecajem sinoćnjeg muzejskog predoziranja, tako su mi i rečenice krenule na nekom arhaičnom izričaju.



Noć muzeja - pa to je fantastična stvar, izvanredna ideja, svaka čast onome od koga je takvo nešto krenulo. Istina, mnogi djelatnici muzeja su već oko ponoći počeli skapavati od umora jer ovakvu navalu barem viđenu u Splitu, malo tko je mogao očekivati.



Ako ćemo iskreno, sinoć se nismo mogli baš nauživati mirnih muzejskih kontempliranja nošeni bjesomučnom jurnjavom od Gripa preko Zrinsko-Frankopanske do gradskih kaleta i elitnih podmarjanskih četvrti, ali možda je najveća vrijednost ovakvih manifestacija u tome da je ogromna većina posjetitelja poželjela ponovno doći u muzeje svoga grada i to ne samo ovakvim prilikama. Nevjerojatno je kakvo bogatstvo leži tu pored nas, a da ga uopće nismo svjesni.



U moru divota i ljepota stvorenih, isklesanih ili oslikanih ljudskom rukom koje smo sinoć vidjeli, jako teško bi bilo odrediti ono najljepše, najvrijednije... Od slavne pomorske baštine preko arheoloških senzacija do galerije vrhunskih umjetničkih ostvarenja, možda me se najviše dojmio stvaralački opus velikog Ivana Meštrovića. Počevši od samog ambijenta, ugodne atmosfere uz jazz glazbu, osjećajući gotovo strahopoštavanje prema remek-djelima slavnog kipara, čak i "običan" čovjek dobije želju da ostavi iza sebe nešto trajno i prepoznatljivo, neki poseban timbar svoga bivstvovanja na ovome svijetu.





I ono najljepše - u siječanskoj noći, splitske ulice su bile doslovce krcate ljudima, ne znam može li itko makar približno procijeniti koliko je posjetitelja prodefiliralo kroz sve otvorene muzeje, ali bila je to zaista jedna "divna splitska noć"





Svim ljudima zaposlenim u muzejima koji su ovogodišnju "Noć muzeja" izgurali na najbolji mogući način - jedan veliki palac gore, nemam riječi, svaka čast ljudi!

Ovo je zaista bila ne samo Noć već prava - Moć muzeja!

Uostalom, ako je suditi po mnogim eksponatima, život većine ljudi se i nije pretjerano mjenjao kroz sva silna stoljeća ljudske povijesti, i neke naše davne pretke su izgleda mučile iste teme i dileme

Mladić iz jednog malog mjesta pokraj Šibenika, dvije godine je radio u kamenolomu, obavljao najteže poslove za plaću od 2300 kuna i kako sam kaže, svo to vrijeme trpio ponižavanja i uvrede na poslu.
Jednog dana, jednostavno je "pukao."

Dobio je otkaz.

Potpuno isfrustriran, razočaran postupcima dojučerašnjih kolega i povrijeđen do boli, napravio je totalnu glupost - demolirao strojeve u kamenolomu, uništavao alatke, uglavnom, počinio je štetu od pola milijuna kuna. Više od dvije stotine njegovih plaća.

Ispočetka je negirao da je upravo on počinio ta nedjela, ali na koncu je ipak popustio.
Njegovom ocu to je bio takav šok da je pao u nesvijest kad je čuo što je napravio njegov sin.

Nepoznati mladić, po šturim policijskim izvještajima sveden samo na inicijale, sada se kaje zbog svog suludog čina.
Da, ali sad je kasno da se kaje...

Ovaj svijet očito nije skrojen po mjerilima "običnog", neki bi rekli "malog" čovjeka, čovjeka sa dna društvene ljestvice, ljestvice po kojoj je jedini kriterij uspjeha - NOVAC.

Tridesetpetogodišnji D.K. nikada u životu ne bi dobio ni dvije crtice u medijima da nije napravio to što je već napravio.

Nikome nije bio zanimljiv dok je crnčio u kamenolomu za dvije tisuće kuna.

I onda se pitamo... gdje je nestao čovjek?
Nije čovjek nestao, samo nitko više ne obraća pažnju na njega.