ponedjeljak, 14.04.2014.

~Zvonigrad
~

Dan je dug, a mjesec pun. Najljepše razdoblje godine za izlete i putovanja valja dobro iskoristiti prije no što nesposobnjakovići s Markovog trga daljnim nametima katapultiraju cijene goriva u stratosferu. Kažu glavice kelja da to neće biti udar na građane. Ma nemojte mi reć! Kao da već i do sada cijene crnog blata nisu bile neizdržive. A ništa, do najnovijeg poskupljenja ajram-bajram, a nakon toga mo'š samo sist i plakat. Sve mi se čini da će se u bliskoj budućnosti ostvariti tvrdnja kako se najbolje i najbrže putuje - pješice.

Ovako, jureći automobilom, mnoga mjesta nepravedno ostanu zapostavljena. Kad se samo sjetim koliko sam puta na cesti koja od Knina vodi prema Gračacu, par kilometara nakon Kravlje drage i mosta preko Zrmanje pikirao vrh jednog uzvišenja pa obećavao i sebi i suputnicima da se tu jednog dana (kad budemo imali vremena) jednostavno moramo zaustaviti. Premda se to brdašce ne izdvaja posebnom veličinom a još manje atraktivnim stijenama, pogled su mi ponajviše privlačili jedva primjetni ostaci bedema, a već po konfiguraciji okolnog terena nije bilo teško zaključiti da se tu nekada nalazila moćna utvrda.



U međuvremenu sam saznao da se na tom mjestu nije nalazila samo stražarska tvrđava već čitav grad i to osobito zvonkog imena - Zvonigrad!

Priča o nastajanju ovog grada logično se veže uz ime kralja Dmitra Zvonimira, dakle u drugu polovicu 11. stoljeća no prvi pouzdani pisani spomen vezan je uz proces legalizacije 1222. godine kojeg je pokrenuo tadašnji vlasnik knez Višen, kada su sve bespravno podignute građevine morali svesti u okvire važećih GUP-ova i PUP-ova. Što se energetskog certifikata tiče, na žalost, ni do dana današnjeg nije pronađen valjan dokument, tako da ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li Zvonigrad u to vrijeme bio turistički valoriziran.

Stoga sam zaključio kako je kucnuo čas da se neke stvari promjene. Na bolje dakako.



Za početak smo majstorski ugibali na jedno ugibalište i to čim smo ugledali već poznatu vizuru. Željeli smo se tajanstvenom brdu približiti polako i s međusobnim uvažavanjem.
Možda naša piramida ne skriva grobnicu nekog ovdašnjeg Tutankamona, no to ne znači da je manje vrijedna. Ostaci zidina na vrhu čak i kad su u ruševnom stanju, uvijek su dobar pokazatelj i poziv da se vrijedi malo potruditi, ako ni zbog čega drugog, onda do lijepog pogleda.

Morali smo prijeći blago položeno sedlo pa zatim uzbrdo kroz šumu u kojoj nema označenog, čak ni ugaženog puta, ali smo se snašli uključivši planinarski instinkt. Usprkos strmini, uspon nije odviše težak, a i ne traje dugo - pet, najviše desetak minuta za one koji su s tjelesnom kondicijom u puf-pant odnosu.
Premda se već odavno ne čuje zvon sa Zvonigrada, čim smo dosegnuli vršni plato, priča iz davnina počela je dobivati svoj smisao. Tokom stoljeća promjenilo se štošta, ali doline i planinski lanci koje okružuju stari grad do danas su ostali isti. Prirodni putevi mogu se mijenjati, ali nikada izbrisati.



Kao da smo se našli na otoku u moru zelenila, s jedne strane vijuga cesta, a s druge riječica srebrnastim sjajem. Ostajemo na vrhu, unutar zidina zaboravljenog grada, osluškujemo duh davnih vremena.
Uvijek mi je fascinantno dodirnuti kamen kojeg je na to mjesto postavila ruka nepoznatog čovjeka, stoljećima, pa i tisućljećima ranije. Kako je taj čovjek živio, kakve je snove sanjao, kakve su ga brige morile...



Tko zna dokle bih i ja mislima odlutao da mi dvije tri kapi iznenadne kiše nisu zviznule o tintaru i poručile - vrijeme je za spust prema dolini.
A dolina nije bila ništa manje lijepa nego uzvisina maločas.



Dok je u zelenom tunelu tiho klokotala Zrmanja, mi smo odlučili prošetati seocem neobičnog imena - Palanka. Za ovo mjesto vezana je jedna legenda.

Bio jednom jedan kralj koji je imao prelijepu kćer, Anka joj ime bješe. Svakog jutra se umivala u lavandinu ispunjenom cvjetnim laticama i zbog toga joj je lice bilo lijepo i umilno. Jašući jednom ovim krajevima dok se vraćala sa sajma u Benkovcu gdje je kupila pašabrod i duzinu kutlača, spotakne se lijepa Anka i pade s konja na magarca.
Mada, po pričanju očevidaca, nije bilo ozbiljnijih posljedica po Ankino, a ni magarčevo zdravlje, kasnije su mnogi putnici prolazeći istim drumom šaputali jedni drugima kao u povjerenju - tu je pala Anka, tu je pala Anka. I tako malo pomalo ostade za sva vremena - Palanka!

(UBR, ako kome treba kakva legenda, izmišljam ih bez problema, po vrlo atraktivnoj cijeni!)





Šalu na stranu, dolina kojom protiče Zrmanja čudesno je lijepa, mada bolno zapuštena. Mnoge su kuće razrušene i napuštene, ali ima i onih novijih i obnovljenih. Često me na izletima našim "pasivnim" krajevima iznenadi i rastuži taj nesrazmjer ljepote prirode i nerazumnog (da ne upotrebim neku težu riječ), čovjekovog uticaja, ali mi se ovdje, ne znam sad je li zbog nabujalog proljeća ili zbog nečeg drugog, učinilo da će ovaj kraj dočekati novi, sretniji početak.







Možda smo, glupavo pokušavajući prekrajati povijest, nerealno zamišljali budućnost pa u tom kolopletu zaboravili živjeti u sadašnjosti. Pored čiste, bistre i ugodno hladne rijeke, zaista nije potrebno otkrivati toplu vodu. Toliko toga nam je na dlanu, a mi i dalje uporno stiskamo šake...






subota, 12.04.2014.

~Bjesnici proljeća
~

Godišnja doba koja su nekad imala svoje ime i prezime, danas su se ispaštroćala, 'ošla na kvasinu i pretvorila se u mišung kojeg ne moš uvatit ni za glavu ni za rep.
Tako ni ovo aktualno doba koje podsjeća na bivše proljeće više ne možemo prepoznavati po visibabama, šafranima i kukurijeku već po stanovitim pojavama koje nam nepogrešivo daju do znanja da je zimi došao kraj.



Prvi bjesnici proljeća više se ne pojavljuju u šumama već na cestama i možemo ih prepoznati po dva karakteristična kotača, od kojih je zanimljivo, jedan uvijek prednji a drugi zadnji. Dolaze i odlaze u pravilu naglo i nabusito tako da ih nije jednostavno ni zamijetiti.
Tek po karakterističnom zvuku bum-zum-frum, shvatiš da je pored tebe protutnjao motorist. I drugi i treći... Motoristi iz nekog neobičnog razloga smatraju da za njih ne vrijede prometna pravila kao za sve ostale sudionike u prometu. Pretiču, ne preko jedne, ne preko dvije, nego preko četiri pune crte, voze brzinom najmanje pedeset kilometara na sat većom od one propisane. Naravno da takvi moderni buntovnici izazivaju zavist nas običnih šmokljana za volanima pretpotopnih kočija, a posebno sam fasciniran onima koji se u vožnji vole propinjati na zadnje kolo. Digne rođo makinu u ariju i propiči između dvije kolone auta. Uf, da je meni znat tako...




Sljedeća skupina je na neki čudan način povezana s ovom prvom a njena masovna pojava na ulicama nepogrešivo svjedoči da se približava turistička sezona. To su rudari, ali ne oni klasični s lopatama a'la Alija Sirotanović ili Arif Heralić, već bi ih se više usudio nazvati - rudarima površinskih kopova. Zanimljivo, nalazišta njihove rude se uvijek, baš uvijek, nalaze ispod asfalta. Čudo jedno koliko se svakog proljeća prekopa ulica i cesta, sve u potrazi za tom, široj javnosti nepoznatom, ali očito čudotvornom rudačom. Jednostavno, drugog objašnjenja ne nalazim jer fore koje oni nama prodaju kako se tu radi o postavljanju telefonskih ili električnih kablova, u boljem slučaju vodovodnih ili kanalizacijskih cijevi, priče su za malu djecu.
Bokte, evo u mome gradu već dvadeset godina kopaju tu famoznu kanalizaciju, a da prostite, svo sranje i dalje ide u crne jame.



Ako se načas odmaknemo od prometnica i ušuljamo u pješačke zone, neće proći dugo dok ne nabasamo na još jednu skupinu bjesnika proljeća - prosjake.
Zanimljivo, svake godine iščeznu s prvim danima listopada ali čim se temperakure ustale iznad dvadeset - eto ti njih opet. Kako prežive zimu, nije mi jasno!?
Pritom naravno ne mislim na one koje je ljuta nevolja natjerala na ulicu, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da je takvih niti deseti dio u odnosu na "profesionalce". Moram priznati da su ovi potonji iz godine u godinu sve maštovitiji u načinima povlačenja sredstava iz nepristupnih fondova. Osvajaju širokim dijapazonom umilnih recitacija, a oni sposobniji su od moljakanja jednog slavuja uspjeli kreirati čak i prava scensko-glazbena dijela.

Zapravo, ovakve bi trebalo svrstati u skupinu uličnih zabavljača, nek se fino na početku sezone jave u nadležni ured gradske uprave, ishode koncesiju za prosjačenje i obavljaju svoju djelatnosti kao i svi ostali porezni obveznici. Tako bi i ovu granu privrede izvukli iz sive zone. Spustiš recimo jednog tunja u prosjakov šeširić, a on ti kaže - samo malo, izvuče ispod jakete fiskalnu kasu i izda ti račun. Bez računa se ne računa.



I opet smo htjeli - ne htjeli, došli do njih.
Ovi naši guzonje nisu normalni. Svakoga proljeća nam ubace nekakve izbore na koje izađe jedanajst posto upisanih birača. Ako i toliko. Pritom nas uvjeravaju kako su upravo ti izbori od kurcijalnog značaja za sve nas u domovini i dijaspori.

I zapravo kad vidim koliko su svi nabrušeni na te naše prolitičare, meni ih skoro dođe milo. A nisu ni oni krivi baš za sve, oni su jednostavno - dosadni. I prije no što zinu, već znaš kakvu će litaniju izbiflat. Mislim da bi trebalo uvesti fizikalnu mjeru za dosadu i nazvati je Političar. Ono kad kažeš nekome da je dosadan ka proliv, to je ružno, čini mi se puno primjerenijim kazati - dosadan si dvjestosedam pikopolitičara. Jerbo 1 Političar bi bila izuzetno velika količina dosade. Stoga bi za običan puk trebalo uvesti mjere - piko nano i ono treće. Slično kao kod Farada.

Svojedobno mi je na fakultetu predavao profa koji kao da je ispao iz kakvog američkog blokbastera u kojem glumi Robin Williams. Duhovit, elokventan, zabavan (na profu mislim, ne na Robina), osvajao je studente šarmom i znanjem, njegova predavanja su bila posjećena skoro ko danas Pričigin, a držao je zapravo nekakav bezvezni kolegij, posve minoran u odnosu na sve strašne matematike, mehanike i nauke o čvrstoći.

I kad se taj moj profa odlučio ubaciti u visoku politiku, rekao sam - bravo, to je pravi čovjek, taj će razdrmati okoštale strukture, donijeti novi vjetar na našu političku scenu.
Međutim, već nakon prvih merdijskih istupa, u meni se probudio crv sumnje. Namjestio bi se pored televizora, zaboo zastavu u pitar sa klonulim fikusom i počeo navijati za moga profu. Jeeeee, alealeeeee, ajmo Šime, rasturi ih, pokaži im sve što znaš!

A kad ono - prc Milojka, ni traga duhovitim opaskama, šarm iščeznuo kao rosa u podne, svakom novom rečenicom sve se više zapetljavao u retorički gordijev čvor, a Aleksandra Makedonskog nigdje na vidiku. Navodno se skrio pod skute Anđe Džolić.

NIsam mogao vjerovati. Zar je to isti čovjek? Tko li je oteo zabavnog profesora a u njegovo tijelo ubacio podbuhlog aparatčika? Strašno nešto! Tada sam zaključio da politika ljude pretvara u jazavce. No, ako sam se ja već teško pomirio s tom činjenicom, moj bivši profa s fakulteta nema takvih briga. Eno ga, broji sad već otprilike petstošezdeseti bandat u Saboru i još malo ako Bog da zdravlja, otići će na bolovanje. Ovaj, htio sam reć - u penziju.

Znajući koliko je politika kod nas a i općenito nepopularan zanat, neke glavice kupusa su se dosjetile pa nam počele prodavati priču - znate, mi nismo stranka, mi smo građanska inicijativa.
E pa dragi moji, meni samo preostaje da vas inicijativno šutnem nogom u gluteus maksimus! Ne dirajte mi proljeće!




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se