Brod u boci

Men' se čini kako nas od malih nogu puno toga krivo uče. Brojke i slova u prvom razredu još nekako savladamo bez trauma, al čim počnu neke zakučastije teme, mnogi se nađu na sto muka, učenici ne znaju kako shvatit, a nastavnici kako objasnit gradivo.

Sigurno ste čuli onu štoriju o Arhimedu? More bit da vi znate Arhimeda? Ahaa, dakle, kupao se jednom naš vrli Arhimed u svojoj kadi, prepunio je do samog vrha, i u trenutku kad je ušao u nju, mislim u kadu jel, masa vode se prelila preko ruba. I pazi sad, ne'š ti drame, tako nešto dogodilo se milijun puta i prije i poslije smotanog Arhimeda. Ali ne lezi vraže, vispreni Sirakužanin odmah je zaključio - Tijelo uronjeno u vodu prividno izgubi onoliko od svoje težine koliko teži istisnita tekućina! Prosto ko pasulj!

Međutim, nitko u toj priči ne spominje Arhimedovu ženu koja je vjerojatno morala pošpugat čitavo kupatilo nakon šta se ona nesrića od njezina muža banjala u kadi i nakon toga, da nevolja bude veća, gol golcat istrčao na ulici i vikao na sav glas Eureka, Eureka!

Isaac Newton, koliko nam je poznato, nije imao običaj trčati gol po ulicama. On je bio znatno pasivniji tip od Arhimeda. Onako dostojanstven, postojane frizure, napudran i ozbiljan, odavao je dojam pouzdanog muža. Dok je jednom tako snivao snom pravednika ispod stabla jabuke u svom vrtu, jedan se plod lagano zanjihao, peteljka se otkačila od grane i puf – pala pravo na Isaacovu tintaru!

Svatko normalan, u tom bi trenutku prevalio preko usana neku sočnu beštimju. Svatko normalan, ali ne i naš Iso. Smjesta je pohitao za svoj radni stol, zašiljio guščje pero, umočio u tintu i zapisao – „Veliko Ge jednako je m puta malo ge!“ Sila kojom majčica Zemlja privlači tijela jednaka je umnošku mase i konstante g koja iznosi toliko koliko već iznosi.
Eto vidite djeco draga, kako su sve velike stvari u životu tako jednostavne, dovoljna je jedna kada i jedna jabuka, bija baja buf, trif traf truf i eto nam formule!

Zbog tih istih čarobnih formula danas brodovi plove, avioni lete, zvijezde padaju, posrću, plešu, pjevaju, uzdišu i što li sve još ne čine…
Nitko nam nije objasnio koliko se, eto uzeo sam za primjer Arhimeda i Newtona, ali nema veze, mogao sam bilo koga, Pitagoru, Teslu, nije važno sad, dakle, nitko nam nije objasnio koliko su truda i znanja ovi genijalci uložili da bi došli do tih famoznih aksioma, teorema, zakona, sam vrag više zna šta je šta po definiciji. Jesu li oni išta radili prije nego su postali slavni? Ili je sve stvar slučajnosti?

Znači li to da Newton nije upravo tog dana ubio oko upravo ispod jabukovog stabla, da čovječanstvo još stoljećimo ne bi spoznalo zakon gravitacije? A šta bi se dogodilo da je ta jabuka pala na neku manje učenu glavu? Nikakve koristi ne bi imali od toga!

Hm, a koliko je danas pojava oko nas za koje nemamo ni formule ni objašnjenja? Zašto su muhe tako dosadne? Čemu služe komarci? Čemu služe političari? Zašto lažemo? Umiju li životinje lagati?
Svijet oko nas prepun je zakonitosti koje samo čekaju kad će netko ispisati njihovu formulu. Toliko je čudesnih pojava koje su nam još u sferi apstraktnog i nedokučivog.

Eto recimo, postoji li formula za ljubav? Koje su to konstante i varijable upravo i obrnuto proporcionalne koje će u naše ime odlučit za kim ćemo totalno poblesavit, a zašto ćemo prema nekome drugome, vrlo sličnome, bit potpuno ravnodušni?
Kao prvo uzet ćemo u obzir udaljenost. Ne kaže se zaludu – daleko od oka, daleko od srca. Malo je vjerojatno da ću se zaljubit u neku Ingrid iz Capetowna kad me tamo nikad neće đava odnit! Možda je ta Ingrid san mojih snova, ali džaba – daleko je, i nikad je neću upoznat!
Dakle, udaljenost „d“ stavit ćemo ispod razlomačke crte.

Drugi je problem vrijeme. Astigospe, šta ako je naša idealna ljubav živjela u 18. stoljeću? Ili će se tek rodit tamo neke 2345-te? Dakle, vrijeme „t“, isto nekako moramo ugurat u formulu. Ili ipak bolje ne!? Vrijeme je kažu, beskonačna kategorija. Kako ćemo doć do beskonačnog? Jednostavno. Podijelimo nešto s nulom i dobit ćemo rezultat - plus minus beskonačno. Ako gledamo s druge strane jednadžbe, beskonačno puta nula je- nešto. A bilo šta pa taman i nešto puta nula je - opet nula! I sad, kako nula može bit nešto? Dakle, kad ti netko kaže – ti si totalna nula – i to je nešto!
Ništa, vrijeme „t“ definitivno izbacujemo iz formule. Prekomplicirano je.

Hm, ajmo vidit ostale fizikalne veličine.
Temperatura na primjer. Temperatura je, nema sumnje, izuzetno bitna za ljubav. Ako je friško – ne valja, ako je previše vruće, opet nije dobro, čini mi se kako je za ljubav najbolja sobna temperatura, dakle između 19-21, slažete li se?
Zatim nam dolazi masa!? Utiče li masa na ljubav? Hm, previše mase nikako nije dobro, a opet kad ono nekome kažeš – masu si mi smišna!? To je dobra masa. A znamo da bez mase nema ni energije. A ljubav je čista energija. Dakle – ubacujemo i masu, ne možemo mi bez nje. Masa rules!

Električna struja? Pogledajte definiciju - ukoliko struja u dva ravna paralelna vodiča beskonačne dužine i zanemarivog poprečnog presjeka, koji se nalaze na udaljenosti jednog metra u vakuumu, proizvodi silu među vodičima od 2×10 7 N po dužnom metru, onda ta struja iznosi jedan amper.

Čovječe, ovo je dobro! Dva paralelna vodiča? Beskonačna dužina? Ali stani malo, dobro je da su na udaljenosti od jednog metra, ali ako su baš stalno stalno na udaljenosti od tog jednog metra, mislim, kako će ostvarit kontakt? Možda bi u tom slučaju došlo do kratkog spoja? Hm, a opet - najviše dice se napravi kad nema struje? Dakle, struja je potrebna, ali s vremena na vrijeme bolje je da nestane.

Sad nam dolazi intenzitet svjetlosti. I to je važno, a usko je povezano sa prethodnom stavkom, to jest strujom. Dakle, već smo zaključili kako manjak svjetlosti donosi višak ljubavi. Hm, ali ne mo'š opet ni bez svjetlosti, ko zna koga ti mogu podmetnit u mraku? Nekog gabora!?Je li uopće moguće zaljubit se u mraku? Čisto sumnjam da se u onih četrdeset i pet godina mraka šta smo ga proživili iko moga pošteno zaljubit. Zaključak – u mraku se možeš ljubit, ali ne i zaljubit, točka.

I još nam je ostala količina tvari. Jedinica za oznaku količine tvari je jedan mol. Jedan mol je ona količina neke tvari koja sadrži 6,023 puta deset na dvadeset i treću svojih elementarnih čestica (atoma, iona, molekula). Ma sve vam je jasno, jel tako?
Hm, ali mene zanima koliko jedan mol dođe kuna? Evo, čujem da su jutros mole na peškariji prodavali po osamdeset. To one s parangala. Moli iz koće su jeftiniji. Može ih se dobit za trideset.

U svakom slučaju, količina tvari definitivno utiče na ljubav. Pozitivno dakako. Šta više količine, to jest mola, bit će više i dura. Onda će bit više i muzike. Ljubav i muzika idu ruku pod ruku. Pogotovo kad su podmazani dobrim količinama. tvari jel…

I sad, kad sve zbrojimo i oduzmemo, pomnožimo i podijelimo, dobiit ćemo takav kupus od formule, da se iz njega nećemo iskoprcat do sudnjega dana. Možda je ipak neka konstanta ljubavi u pitanju. Ili varijabla? Ma znate šta, idem iz ovih stopa napunit kadu. Možda naletim na neku jabuku. Ili Višnju. Jagodu možda. Potom ću pokušat integrirat Arhimeda i Newtona i svakako ubacit konstantu PI. Ona vrijedi za sve zaobljene (s)tvari. Pa ću vam javit šta je bilo…

Lako je mislit! Ako znaš mislit. Još lakše je pisat! Ako znaš pisat. Ma ni objavit knjigu nije neka filozofija. Daleko najteže je napravit promociju svoje knjige! Jerbo, šta će ti sve te rečenice, naslovi, pasusi, onomatopeje i interpunkcije ako niko za njih ne zna?
Zato se za promociju knjige morate pripremit ka za vlastito vjenčanje. Pogotovo ako ste žensko. Morate odabrat vjenčanicu, kumu, popa, crikvu, mužiku i uzvanike. Mladoženja vam uopće ne triba, neka on sa svojom familijon, kumom i prijateljima lampa na drugome mistu. Mirni oni, mirni mi.
Promocija vam dođe ka akcija - "Knjiga po glavi mladoženje!"



A naša Marčelina sinoć je blistala ka prava mladenka, decentna kuma Arijana Čulina održavala je dobro raspoloženje, a bome je i pop, oću reć - Predrag Lucić, bija na visini zadatka. Lipo, stentano, sve kako triba bit.







Zunzila je lipa pisma dalmatinska!



Publika, bolje reć - uzvanici, popunili su ne samo tribine nego i sva stajaća mista već pola ure prije početka svečane ceremonije. Ostalo je još samo malo slobodnoga prostora u liftu. Blesavoga li svita!? Ma jesu li mogli lipo ostat doma gledat serije, a ne se patit izlazit po ovome nesritnome vrimenu? Smrzajica stisla, bura zapizdila sa Klisa, ulicama letaju kartušine i škovace, a oni baš uprli doć na promociju knjige?

Meni je odma bilo nešto sumnjivo. Mora bit da ih je Marčelina nečim podmitila. Da nije svakome gurnila sto ojra u žep? Ma ne virujem, svršila bi na inkanat. A da im nije obećala iće i piće, gozbu za bogove? Hm, ni to nisam siguran, istina, našlo se na stolovima i suvih smokava i fritula i kolača i orahovice i gustoga plavca, ali opet, sve ukusno, ništa pretjerano. Da im nije zapritila? Ko zna šta ona sve zna o njima? Možda radi za neku tajnu službu? Ma nije, benti ne virujem da iko može u svojoj glavi držat toliko šporkarija za ovoliko svita šta se skupija?





A onda sam u jednom trenutku shvatija. Je, podmitila ih je, ali ničim materijalnim, podmitila ih je lipom riči, podmitila ih je emocijama, podmitila ih je okusima ditinjstva i mirisima jubavi, podmitila ih je svim onim slutnjama i čežnjama zbog kojih se isplati živit. Lica su titrala od osmijeha, srca su bila puna, okupljeni zajedno na toplome mistu u najladnijoj noći ove zime, ćutili smo se opet ka - ljudi.

Fala ti Marčelina

Čak i bez čvrstih, znanstveno utemeljenih dokaza, potpuno sam siguran da kiša u ovom dijelu sjeverne hemisfere najčešće pada - utorkom. Štoviše, utorak popodne, uvjerljivo je najdosadniji dio tjedna, osobito razdoblje između šest i sedam, odnosno da budem precizniji, između 18:00 i 19:00. Kako i sam naziv utorak ne zvuči bogzna kako atraktivno, možda bi ga najbolje bilo preimenovat u mokroguz, vlažnjak, ili možda glistinden. Srećom, u aktualnoj sezoni jesen/zima pronašao sam idealan način kako taj dan učinit zanimljivijim, čak se mogu pohvalit da sam proteklih dvadesetak utoraka dočekivao s nemalim uzbuđenjem, a sve zbog otkačenog društva u "Školi kreativnog pisanja."

Kao na sve dobre stvari u životu, tako sam i u ovu školu nabasao - slučajno! Ali, početni osjećaj koji je čak i onog cinika u meni uspio uvjerit kako će to bit dobar potez, ni ovog puta nije iznevjerio. Okej, priznat ću i to da sad nakon završenog prvog razreda ne pišem nešto revolucionarno bolje, ali to zapravo i nije bio primarno postavljen cilj. Ipak sam ja pisac-rekreativac. Iskreno, slutio sam da će mi ta škola donijet neke zanimljive ljude ( i žene naravno op.p) i nisam se prevario. Ipak, u školi pisanja najviše sam naučio - čitati.

Okupljeni u malom, gotovo intimnom kružoku, poput one ekipe iz "Dear Johna", uspjeli smo stvorit finu atmosferu u kojoj je kreativnost prštala na sve strane, ko onaj gejzir u Žutom kamenu. Ma da, nije bilo teško pretpostavit da ovaj grad u svojoj nutrini krije silnu stvaralačku energiju, ali eto, svakog puta kad se suočiš s tom spoznajom, bude ti dvostruko drago. Pogotovo kad naletiš na ljude koji još nikoga nisu izdali pa ni vlastite knjige, pa u njihovim rečenicama primjetiš onaj prepoznatljivi duh grada u kojem je zajebancija podignuta gotovo na razinu umjetnosti. Nema sumnje, Splitu se dobro piše.

Imali smo i podršku "pravih" pisaca, uz voditeljicu škole, mladu pjesnikinju Irenu Delongu, posjetile su nas četiri dame, Tanja Mravak, Aleksandra Kardum, Boba Đuderija i Olja Savičević Ivančević da bi se na posljednjem predavanju slavodobitno pojavio "kralj baštona" ili deveti povjerenik svejedno - Renato Baretić.

Nakon razgovora s njima shvatio sam da nikad neću postat dobar pisac. Kao prvo - ne pušim, a to je jako važno za protočnost rečenice i kao drugo, svi pravi pisci pišu uglavnom u trećoj smjeni, u nekim sitnim satima kad su ometajući zvukovi prigušeni, a misli vrludaju bez kočnica. Nema šanse da iza deset navečer napišem bilo kakav suvisao slog, a kamo li rečenicu. Postoji i još jedan, treći razlog zašto nikad neću bit pravi pisac, ali ga se trenutačno ne mogu sjetit...

U svakom slučaju, očekuje nas još "maturalni ples", završna večer na kojoj ćemo evocirat uspomene na najbolje trenutke naše škole i nakon toga - kud koji mili moji. Zezam se naravno, šuška se da će bit organizirano i drugo polugodište, a za one zainteresirane koji se nisu uspjeli ukrcat na prvi vlak, evo ekskluzivno objavljujem da će tokom veljače krenuti još jedna škola - od samog početka. Pa, dragi moji, ako imate želje i volje, dobrodošli ste u knjižnicu Marka Marulića.

A kad smo se već (s)našli u gradskoj knjižnici, moram s velikim zadovoljstvom najavit našu veliku, čudesnu, sjajnu Marčelinu, ženu bez dlake na jeziku i tlake na tipkovnici, koja upravo ova srijede, 25. siječnja u 18:30 predstavlja svome gradu dugoočekivanu "Kontemplaciju erotsko-domoljubnih priča". Naravno, ako ovo čitate, vjerojatno već pripadate uskom krugu od otprilke tri i po milijuna njezinih prijatelja na Fejsu ili Blogu tako da ste zasigurno obavješteni o ovom događaju već tri tisuće osam sto i pedeset i šesti put u proteklih desetak dana. Htio sam reć da je to na neki način kraj, ali ne, to je zapravo početak jedne sjajne priče, priče u kojoj naša glavna junakinja neće dobiti ni princa a kamo li bijelog konja, ali će dobiti nešto puno više - ostvarenje svog sna.

Bravo Marčelina, smijeh si tražila i možda bol upoznala, ali naposljetku, sve je to imalo smisla - postala si prava pobjednica!

Kako doznajemo iz pouzdanog izvora bliskog Agenciji za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom, ovih je dana u studiju 3.14 HRTL-Stare TV održano snimanje kopilot emisije novog televizijskog showa pod nazivom "Zvijezde psuju." Riječ je o sasvim novom televizijskom spektaklu, medijskom prozvodu isključivo domaćeg znanja i pameti koji će nema sumnje, u narednim mjesecima prikovati za fotelje brojno gledateljstvo.

Uz profesionalne psovače, svoje vještine će iskazati osmero poznatih osoba iz svijeta ozbiljne glazbe, baleta i kukičanja, za koje prosječni građanin nikad ne bi pomislio koliko kvalitetno mogu psovati.

Osim standardnih i latino-američkih psovki, natjecatelji će se okušati u suvremenim bračnim i susjedskim razmiricama, a posebna poslastica za gledatelje svakako će biti vrijeđanje na spolnoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Sve izvedbe bit će pomno praćene pospanim okom stručnog ucjenjivačkog žirija koje će sačinjavati sve sami eksperti za psovke, kletve i uvrede. Producenti showa još ne žele izlaziti u javnost s imenima članova žirija, ali se u kuloarima šapuće o izvršnom dopredsjedniku jedne neprofitne udruge, bistrookom zastupniku u jednodnevnoj mirovini, ribaru s Babine Guzice i bivšoj urednici dnevnika. Pobjednike će naravno, odrediti glasovi gledatelja.



Tko će osvojiti simpatije gledateljstva, pitanje je čiji odgovor željno očekuju svi sudionici ovog spektakla. Uz obilje pjesme i smijeha, nema sumnje da nas, već od prve nedjelje travnja, očekuje dobra zabava.

Idejni tvorac ovog showa, u neformalnom razgovoru nam je kazao kako je show "Zvijezde psuju" kruna njegovog dugogodišnjeg samoprijegornog rada na očuvanju višestoljetne tradicije našeg podneblja. U trenucima kad je opstojnost domaće riječi dodatno ugrožena ulaskom u euroatlantske asocijacije, kad sve postaje sterilno i bezlično, neizmjerno je važno sačuvati ono naše, posebno i specifično. Recite mi iskreno, tko se još na svijetu može pohvaliti tako maštovitim i jezgrovitim kombinacijama riječi koje sublimiraju životinjski svijet, obiteljska stabla i seksualnost kao takvu?

Zaista, ne preostaje nam ništa drugo nego se složiti sa izrečenim, uostalom, zašto bi kupovali preskupe licence stranih emisija kad eto i mi sami možemo stvoriti proizvod koji će biti konkurentan na svjetskom tržištu, a u isto vrijeme zaslužuje markicu - izvorno hrvatsko. Veliki interes već su pokazale neke medijske kuće iz Grčke, Mađarske i Azerbejdžana.
Živi bili pa psovali!

Nekad su se tu nalazila polja, šume, dočići i zeleni pašnjaci, a onda je neki čolovjek odlučio sve potopiti. U ime napretka. Mnoge dveri ostale su pod vodom, ali je žicama potekla struja. Kabanicama još ne. Nikad ne možeš imat sve. Mnogo godina kasnije, nadošla je jedna neobična zima bez kiša, voda se povukla u raspukline, a u Peručko jezero uselio se Mjesec.



Pomislio sam kako je nastupilo idealno vrijeme za pronaći Karakondžulu, mitsko biće koje se danju krije u dubinama jezera, a noću se vrzma uglavnom u blizini seoskih birtija. To strašno stvorenje, po iskazima očevidaca nalik je nečemu između Tasmanske nemani i domaće kokoši. Neprestance kesi zube i skviči, otima malu djecu, stare momke i diplomirane pravnike.



Tragom strašne Karakondžule uputili smo se sjevernom stranom Peručkog jezera, preko slikovitih sela Rumina, Vrdova i Bitelića. Hladan vjetar s planine već je u Vučipolju dao naslutiti da smo na dobrom tragu, a kako je postupno nestajalo asfalta na cesti tako je na svjetlo dana izlazilo sve više tragova mračnih stvorenja. U seocu zvanom Dabar, spoznali smo da se upravo Karakondžula u trenucima dokolice bavi kretenoidnom umjetnošću pa crta kukaste križeve i stilizirana ušata čudesa po jadnim čekalištima od bloketa do kojih odavno već ne dolaze autobusi. Onaj tko čeka, najčešće ne dočeka...

Početak prašnjavog makadama gotovo da smo dočekali s olakšanjem, a pogotovo kad je pred našim očima izronila Dabarska uvala, skriveni kutak jezera koji se na kartama pojavljuje kao repić od punoglavca. Silna je moć te vode koja se pojavljuje gotovo niotkuda, iz utrobe planine, putuje samo njoj znanim putevima, a potom istom tajanstvenošću nestaje u dubinama.







Zlokobne table s natpisima koje upozoravaju na opasnost od mina, postale su na neki način, obavezni orijentir naših izleta.



Ako nismo prošli blizu barem jednog minskog polja kao da se nismo ni mrdnuli iz kuće. Previše već godina nakon završetka rata, mnogi, gotovo najljepši dijelovi ove zemlje, još su uvijek zasijani minama. No to i nije posebno čudno, mnogo puta se (ne)čovjek pokazao kao najveći uljez i neprijatelj prirode, kao da je mrzi, kao da je prezire. Nisam više siguran je li čovjekoljublje dobra ili loša stvar...



Zato smo bili jako sretni kad smo na planinskim proplancima ugledali veselu kravlju družinu. Istina, u jednom trenutku mi se učinilo kako to i nisu prave krave već neke makete jer su stajale gotovo nepomično, kao zamrznute u Trnoružici. Dovraga, pomislio sam, zašto bi netko u bespućima Dinare postavljao makete krava? Nedoumicu je otklonio jedan živahan bik koji se bez pardona udvarao prekrasnoj mladoj junici sa zamamnim butovima. Hm, a da se ono naše čudovište zapravo ne zove Kravakondžula?



U svakom slučaju, nismo željeli testirati dobrohotnost uspaljenog baka, pa smo lagano, u drugoj brzini nastavili krstarenje makadamom.

Postoji nešto mistično u ovim poddinarskim prostranstvima, nebo je plavetnije, a stijene gorostasnije, još taj huk vjetra koji poprima poseban tonalitet, bridi po obrazima, a žari iznutra... Na razmeđi kontinenta i Mediterana kao da se sastaje ono najbolje sa obiju strana.

Duboko uronjeni u svoje misli, ostali smo nemalo iznenađeni kad smo usred ničega naišli na zvonik jedne skladno građene crkve iznad jezera.

Naravno, da nismo odolili vidjeti o čemu se radi.



Malo smo švrljali po dvorištu a onda je na vrata crkve izašao pravoslavni svećenik. Pomalo posramljeni što nepozvani upadamo u vrijeme nedjeljnog ručka nismo se uspjeli dosjetiti ni poštenog izgovora. No, monah se pokazao izuzetno susretljiv. Objasnio nam je da se nalazimo u manastiru Dragoviću, a da je crkva ispred koje stojimo posvećena Maloj Gospojini ili po "našu" - Maloj Gospi. Manastir izgrađen krajem 14. stoljeća preživio je mnoge nedaće, nekoliko puta bio rušen, čak i premješten nakon potapanja jezera. Ostaje nam se nadati nekim boljim vremenima.



Put nas je vodio dalje prema Ježeviću, a kad smo ugledali planinarski putokaz na kojem se kočoperio natpis "Marin bunar" jedva smo dočekali malo protegnuti noge.



Budući da nije bilo precizirano koliko je udaljen taj famozni bunar, pretpostavili smo da se nalazu "tu negdje." Nismo se posebno zabrinuli kad ni nakon pola sata žustrog hoda nismo spazili bunar a kamo li Maru, ali nam je tračak nade donio još jedan putokaz kojeg smo primjetili u daljini.

Putokaz nam se nekim čudom gubio, čas bi ga ugledali s jedne, potom s druge strane našeg puta, na trenutke se pojavljivao pa opet netragom nestajao. Približivši se jednom šumarku, spoznali smo da je naš "putokaz" zapravo fluorescentni prsluk lovca Luke koji je iskočio iz šipražja naoružan poput Pancha Ville. Sretni što nije pucao na nas, nadali smo se da će nam otkriti tajnu Marinog izvora. Na našu žalost, lovac Luka nije pokazao niti malo interesa za Maru.

Nadobudni kakvi već jesmo odlučili smo se popeti "još malo" očekujući bunar iza svakog kamena. Možda se u njemu krije čudovište iz Loch Peruče?

Umorni i pomalo dešperatni zastali smo na jednom prijevoju pogledavajući na sve strane. Planinarsku kartu sam, vrlo logično, ostavio u "Plavoj ptici", uzdajući se u vlastiti instinkt. Rješenje enigme donijela su nam tri kralja, pardon, trojica lovaca koji su se upravo spuštali s planine.

Do Marinog izvora!? - počeškao se jedan od njih iza uha - Paaaa, imate još nekih tri sata...
Tri sata?
Najmanje!

E super, svaka čast Mari i njezinom izvoru, to jest bunaru, ali sve da je i od zlata, teško će nas ovog puta vidjeti...
Krznato-pernatom čudovištu nismo uspjeli ući u trag.
Ipak, nismo bili nezadovoljni, čak smo i u vlastitom neznanju odradili pristojnu planinarsku turu.

Vjetar se primirio, Dinara se zagonetno smješkala, Cetina se bljeskala. Plavu pticu smo zatekli u društvu svoje duge sjene.
U autu je svirao Lou Reed...