Otoče, otoče

31.07.2006.

Lipa su lita u Dalmaciji. Život buja, sve je puno ljudi, događanja, mirakuli, konfužjuni! Koncerti, predstave, izložbe, fešte... Najteže je odabrat na koju stranu krenit, jednostavno - premalo je vrimena.
Ovo je doba godine kad se doma vraćaju, barem na desetak dana odmora "izgubljena dica". Lipi, šesni i pametni ljudi koji su svoju budućnost pronašli po bilome svitu. Tamo su našli bolje poslove, oženili se, udavali, dobili dicu, rastavljali i već sve kako to danas ide. Neka njih, lipo ih je vidit u starome kraju.

A i ja sam ga sad skroz za*izdija, mislija sam pisat o sasvim nečem drugom. Evo sad ću uvest jedan novi pojam, nije baš nešto uhu ugodan ali evo ga – OBALIZACIJA !

U ove vruće litnje dane, sve se seli na obalu. Na oni tanki pojas koji dijeli more i kopno. Sve je tu. Tu se grade kuće, vikendice, apartmani, ceste, dućani... Sve se nalazi u onih nekoliko stotina metara od mora. More očito ima magnetsku privlačnost.

Na otocima je isto tako. Rastu nove kućice i vikendice tik uz more. Prvi red do mora, uvik je bija jako cijenjen pojam u svitu prodaje nekretnina. Uvala Solinska na južnoj strani otoka Drvenika Velog, jedna je od mojih najdražih. Saanjam godinu svu, saanjam uvalu tu ... Reka bi pjesnik. (Ma koji pjesnik, to je Mucalo piva!). U toj uvali je manje ili više uvik gužva. Jedrilice, gliseri, domaći brodići, sandoline, mandoline ... Nikidan je bija jedan brod pun Slovenaca pa su nakon ručka lipo rastegli harmoniku i zapivali "Na planincah sončece sije, na planincah lušno je ..."

A meni je najdraže zakoračit prema unutrašnjosti otoka. Već nakon desetak minuta hoda, sada već zaboravljenim stazama zaraslim u makiju i šikaru, ugledat ćete malene zaseoke, sastavljene od četiri-pet kamenih kućica, kako skriveni od te gužve na obali sanjaju svoj san. Ulazim u siromaške dvore, litnje popodne, nigdi nema žive duše. Miriše Mediteran. Mmmm, ovo su mirisne bombe, ružmarin, kadulja, smilje, rogači...Napuštene kućice, debeli kameni zidovi, krovovi pokriveni tankim kamenim pločama. Gustirne, mijun sići, lati... Nekada se ovdi živilo, dica su se rađala, borilo se za svaku kap vode i komadić plodne zemlje. Stare mendule jedva se održavaju na životu. Masline uglavnom vidim obrađene. Znači ipak netko dolazi...To je dobro!







E da je imat love, pa kupit ovih nekoliko kućica pa ih uredit onako kako su nekad izgledale. To bi bija pravi odmor...

Ipak me ponovno uključivanje moždanih vijuga vraća u surovu realnost. Niti imam love, a ove kućice sigurno imaju po 40-50 nasljednika. Ko bi ih sve okupija, nagovorija... A tu nema ni struje ni vode ni puta. Na moju žalost, ako ne mogu ja, mislim da će se vrlo brzo naći neko poduzetniji koji će uspit povezat sve te zamršene konce. Neki Francuz ili Englez vjerojatno, mi domaći još nismo svjesni koliko sve to vridi.
Rekli bi neki "To treba valorizirati i osloboditi resurse!". Ajme koje lipe riči, atroke smilje i bosilje.

Vraćam se nazad doli do uvale, sad je još više brodova u njoj, i vidim kako se jedna petnaestmetarska jedrilica vrti bezveze vamo-tamo. Govori mi moja ekipa na brodu da su tu već desetak minuti i da niko ne razumi šta bi oni to tili. Spuste sidro u more pa idu u nazad, pa ništo gledaju, pa opet dižu sidro, pa opet gledaju...Čini mi se da su Talijani.

Gledam ih sad i ja. Stvarno, bace sidro i onda svaki put onaj kretineto za kormilom jako ubaci u krmu i idu tako punom brzinom nazad. Ma šta ovo rade?! Pa zar očekuju da će im se sidro tako uvatit za dno. Ma uzorat će nam cilu uvalu. Očito nemaju pojma. Bit će jučer uzeli brod u čarter i odma su umislili da su vješti pomorci. Idem gumenjakom do njih da im rečem dvi tri riči. Priša sam im, neki govore engleski. Govorim im da samo spuste sidro do dna, učine još metar-dva u krmu da sidro uvati i gotovo... I to je sve.

A oni mi uspaničeno govore „tventi fajv nots of bura, tventi fajv nots of bura!“. Ajte kvragu vi i bura! Pa šta je to dvadeset i pet čvorova bure. Uostalom ova vam je vala sigurna od bure. Ne slušaju ništa oni mene, bit će bidni slušali vremensku prognozu i ko zna koji je njima strah uša u kosti kad su čuli da bi moglo zapuvat dvadeset i pet čvorova bure.
Na kraju su otpovili ko zna di. Bit će ih bura otpuvala do Italije. A Bože mili!

Eh, baš su lipa lita u Dalmaciji. Da tventi fajv nots of bura?! Ne izlazu mi nikako iz glave oni špagetari!

Čestitka za rođendan

28.07.2006.



Arsene, priznajem da mi nisi bija drag na prvi balun, nisam te odmah baš razumija. U mojim srednjoškolskim i studentskim godinama, bija si mi nekako mračan, uvik u crnome, stalno si priča o "nekome" Endrigu i "nekome" Okudžavi... Otac i mater su mi padali u afan kad bi čuli tvoju "kuću pored mora" a ja sam ih samo blido gleda. U ono vrime, odabira sam gore...

Poklanjala si al' si krala
I nevjerna si bila ti
I suviše mi nisi dala
O mladosti ...


A onda si mi se nekako počeja uvlačit pod kožu. Kako sam postaja stariji sve sam te više razumija. Ka oblaci kad se na nebu razilaze nakon nevere, a novi traci sunca ponovo obasjaju mokru zemlju.

A opet počinje kiša
Kao što kiši u listopadu na otocima
More od olova
Nebo od borova ....


U njezinim nježnim godinama sve me vodilo k njoj. Dida moj je završija kao Howard Hughes. Sa djevojkom za jedan dan, u kući za dvoje sam priča o moru, o mladosti. Otkako je ne volim, vraćam se tu, u malena mjesta srca moga. Zagrlija sam djevojku iz moga kraja, dok smo slušali moderato cantabile, ona je već znala sve o meni. To je ono što me čini sretnim...

I još ti nešto moram priznat. Nitko, ali baš nitko nije tako lipo uspija spojit Dalmaciju i Zagreb. Tvoje pisme donose miris mora i toploga juga na Zrinjevac i Gornji Grad. A s jeseni i zime, dok su dani kratki, a noći duge, u njima osjećamo svitlost velikoga biloga grada. Tamo di su kretali naši snovi prema svijetu, s Perkovića preko Knina...Ko ovo more platit!

Nisam glazbeni kritičar ni veliki poznavatelj poezije. Jedino znam da sad, na početku svojih četrdesetih, potpuno razumin šta si govorija....I oni funcuti iz TBF su te pripoznali i na tvojoj pismi stvorili vječnu nostalgiju. U kojoj neće bit ironije za kraj.

Arsene, danas je 28. srpnja, tvoj rođendan. Ako se ne varam, ovo je šesdeset i osmi. Sad si pravi šesdestosmaš.
Sigurno sad guštaš uz svoju Gabi, svoga aša i dvi trice, u našem lipom Žbeniku.Evo sad ću podignit čašu vina za tvoje zdravlje, i zdravlje tvoje dice. I znam da slušajući tebe nikad nećemo biti na zlu putu.

Meštre, legendo... svaka ti čast !
Eto, ipak sam ti dospio reći ...

U škveru, na +35

Tko o čemu, ja o brodovima. A šta mogu, pa zar nisam "brod u boci"? Danas ću vas malo odvest do moga škvera. Ne bojte se, neću vas uvalit unutra, samo ćete malo zavirit. Virovali ili ne, u ove vruće srpanjske dane "lini" Dalmatinci nešto i rade. Na velikom navozu već se naziru konture novog broda, tankera za prijevoz kemikalija, dužine 182 i širine 32 metra. Taj će teško stat u neku bocu.



Moramo izdržat po ovim vrućinama samo još danas, a onda svi idemo na zasluženi godišnji odmor. Petnaest dana Mediterana! Ala gušta!


spašavaj se od sunca kako znaš


sekcija pramčanog pika - bulb (to vam je ona balota na provi)

Optimisti

26.07.2006.

Za mene ovakvog zamantanog morem, brodovima i svime šta miriše na sol, nema lipšeg prizora od broda pod jedrima. Hm.. možda čak i ima... ali sad se trenutno ne mogu sitit....Bila jedra na modrom moru... Ajme koji su to gušti !

Prije nekoliko godina, zamolili su me ljudi iz jedriličarskog kluba da održim školu jedrenja za male "optimiste". Zvali su me jer sam i ja ka dite bija jedriličar, doduše bez nekih spektakularnih rezultata, ali tada mi to i nije bilo važno.

Uletija sam u sve to kao totalni autsajder, o tom poslu nisam ima nikakva znanja ni iskustva. Bija mi je veliki izazov probuditi u dici koja nikada do tada nisu stala u te male "kadice" ljubav prema moru i jedrenju. Želija sam ih kroz igru uvest u male tajne plovidbe, vezivanja mornarskih čvorova, prepoznavanja oblaka i vitrova. I prije svega da čuvaju more.

Učija sam ja njih, ali i oni mene. Za generacije koje su odrasle na kompjuterskim igricama, koji su navikli da klikom miša podižu 16 tona ili pucaju iz puške, primjena čiste fizičke snage za bacanje broda u more ili pritezanja konopa je bila neobična i prilično teška stvar.

Veliko je zadovoljstvo bilo vidit njihovu radost, načine na koje bi prevladavali svoje strahove. Posli dolaska s mora, pospremanje brodova, prskanje vodom, cika, vika...

Nakon škole jedrenja, oni najbolji bi ostajali u klubu kao natjecatelji. Odlazili smo na regate po cilome Jadranu. Ispočetka nismo imali kvalitetne brodove i opremu, ali smo gurali naprid. Puno smo i trenirali. Napredovali smo, sa svake regate bi se vraćali sa sve boljim rezultatima. Zagi, Marko, Mario,Ante i Šime. To su bili moji mušketiri. Posli su nam se još pridružili i Vedran, mali Ante i mali Šime.



Tako je to trajalo gotovo četiri godine. Ni sad mi nije jasno kako sam moga istovremeno radit svoj posal na škveru i popodne i vikendima bit trener jedrenja. Na putovanjima sam dici bija i trener i vozač i kuvar i mater i ćaća. Ali nešto nas je stalno vuklo naprid. Došli su i pravi rezultati. Ante Botica je već sa 12 godina posta jedan od najboljih jedriličara u Hrvatskoj u klasi „Optimist“. I ove godine će ići na Svjetsko prvenstvo u Urugvaj. Mario Škrlj mi je bija desna ruka u svemu. Onako visok, karotast, dobričina od diteta ...
A tek veliki Šime i mali Šime – bili su pravi romantičari pod jedrima. Nije im bilo bitno oće li regatu završiti kao peti, petnajsti ili pedeset i peti. Glavno da se jedri!

Puno lipih dana, puno smija i radosti, ponekad i dosta umora i malo tuge....

Nisam ja jedini. Ima po cilome Jadranu na desetke ovakvih „luđaka“ ka šta sam bija ja. Srest ćete ih gotovo u svakom našem portu. Entuzijasti, nema tih para koji to mogu platit.
Tribaju nam novi Optimisti. Mali i veliki. U svim našim mistima. Kad ih vidite na moru, mahnite im, pozdravite ih. Uz male „leptiriće“ pod jedrima, vidit ćete sigurno u blizini i neki gumenjak sa preplanulim zanesenjakom na njemu. Pripoznat ćete ga po tome šta stalno nešto viče i maše rukama. Možda će vam se učinit kao da je neki grezun, ali virujte mi, to je pravi čovik.

To je optimizam sa pokrićem!







Bespravna brodogradnja

25.07.2006.

Brodovi su isti ka i ljudi .... (Toma Bebić )

Možda bi bolje bilo reć – Brodovi su isti ka i žene! Uostalom, kod Engleza kao najstarije pomorske sile na svitu, brod je oduvik smatran kao živo biće i to naravno ženskog roda – "she". Svaki pravi projektant i dizajner brodova osim tehničke potkovanosti mora biti i estet. Pogotovo što se žena tiče.

U projektiranju brodskih formi postoji jedno prilično jednostavno ali efikasno pravilo – ako nešto izgleda lipo, onda je to i dobro! E, ma lako je to reć, ali moraš imat osjećaj i "oko", da bo moga znat je li nešto izgleda lipo ili ne.

Možete li zamisliti ljudsku figuru koja bi imala tijelo Monice Bellucci i glavu Đure Utješanovića (oprosti Đuro)! Brrrr, sigurno ste se stresli. Koja nemoguća kombinacija!

A za moj pojam, ovi naši "turistički jedrenjaci" izgledaju upravo tako. Nekada su to bili bracere i trabakuli koji su služili za prijevoz tereta duž naše obale i otoka. To su bili brodovi koji su imali "mota". A kad je počeja ovi nesritnji turistički bum, njihovi su vlasnici počeli gradit nakaradna nadgrađa da bi mogli prevozit turiste. I to šta više turista, naravno. Istom logikom kako su rasle kuće da bi se napravilo šta više apartmana, tako su i ovi brodovi krenuli u visine. I šta smo dobili? Dobili smo brodove koji imaju prekrasne trupove, a iznad palube nekakve kašete, kutije, nešto šta je nasađeno bez ikakve veze i smisla. A ovi jarboli su tu i tako samo za figuru. Jedra pogotovo.



Njegovo veličanstvo profit! Bitno je samo da se u takve "jedrenjake" može ukrcat šta više ljudi i da im sve to možemo lipo naplatit. A šta sve to izgleda nakaradno – a Bože moj, ne možeš imat sve. Možda sam se i ja se uvatija grintat bezveze. Šta bi ja to tija?

A znam da bi se moglo i drukčije. Samo se nadam da će jednog lipog dana i kod nas zaživit logika "manje je više". Pa onda ovakvi brodovi ne bi prevozili trideset ljudi, nego desetak. Ali u većem komforu, sa više komoda. I imali bi lipe kabine, bili bi puno elegantniji. Gostima bi bilo puno ugodnije, samo bi taj užitak platili nešto više.

Isto mi se čini da to neće ići tako lako. Znam kako naši "poduzetnici" razmišljaju. "A šta ja ne bi na ovo bokunić brodića diga još jedan kat kabina, pa umisto trideset ljudi vozija pedeset ! A nu!"

Sve ćemo upropastit. Je li u šoldima sve?





Koncert klape "Tragos"

22.07.2006.

Ajme ljudi moji šta sam se sinoć nagušta! Nakon još jednog vrućeg litnjeg radnog dana, samo sam tražija debelu ladovinu da mogu slušat pismu cvrčaka. Kupanje u Primoštenu je došlo ka naručeno. Mora sam se psihički pripremit za utakmicu polufinala škverske lige di su moji trbušasti inženjeri u najboljim godinama igrali protiv tananih momaka iz antikorozivne zaštite. Junački smo se borili, imali smo i podršku iz publike, sve je izgledalo jako dobro, ali je u ključnom trenutku našem golmanu bljesak zalazećeg sunca udrija u glavu i tako se jedan blesavi balun sasvim neočekivano zakoprca u našoj mriži.
Izgubili smo sa 2:1, ali smo zaključili da smo ipak mi moralni pobjednici ponajviše zbog toga šta smo svi uspili priživit.

Budući da meni strašno ide na živce kad moram nekoga slušat kako se hvali šta je ija i šta je pija, onda vam uopće neću pisat o tome kako sam posli gušta u pečenim lignjama sa gradela i u ladnome Pošipu. Eto ništa nisam reka!



A za kraj večeri – šlag na tortu. Ponoćni koncert klape „Tragos“ u crkvi sv. Petra. Ambijent je bija savršen, intimistički, iako se crkva nalazi svega stotinjak koraka od krcate i bučne rive. Klapa „Tragos“ postoji već desetak godina i u stvari su oni juniorska ekipa slavne, velike klape „Trogir“. Podarili su nam nekoliko izvornih, starih pisama, ali i par obrada. „Priča agava“ od Tome Bebića je bila posebno dobro izvedena. Za nas obične smrtnike koji smo gladni i žedni slušanja prave klapske pisme, koncert je prebrzo proša. Za kraj su furiozno izveli „Pismo ćali“, odlično, bez greške.

Cilo vrime je na licima kako pjevača, tako i publike titra ozareni osmijeh. Nije to osmijeh broj dva ili tri za pozornicu, nego iskreni osmijeh uživanja u lipoj pismi. Do prije pedesetak godina gotovo zaboravljena klapska pisma, doživljava pravu renesansu, prvenstveno zahvaljujući Festivalu u Omišu, ali naravno i brojnim zaljubljenicima u pismu, kojih je svakog dana sve više.

Na žalost, u samom Trogiru je malo pravih koncerata klapa, mi smo ovde ka malo hendikepirani jer nam svaki koncert na otvorenom prekida buka aviona koji se stalno dižu i spuštaju sa aerodroma. Možda su baš i zbog toga Trogirani dobri pivači jer se stalno moraju nadjačavati sa avionima. Baš kako se Ciceron nadjačava sa valovima.

Eto, ako igdi budete u prilici poslušajte ove momke, klapu „Tragos“. Uživat će te, sigurno.



Prosječna visina Hrvatica

20.07.2006.

Prosjek. Ajme koja gruba rič! Ne volim je ni čut ni izgovarat, čak bi se moglo reć da imam fobiju od prosječnosti. Prosjek mi zvuči nekako bezlično, sivo, kao da nemaš baš ništa, nikakvu kvalitetu da iskočiš iz bezvezne mase. Godinama živim u iluziji da sam daleko od bilo kakve prosječnosti, ali me isto povremeno jako uznemire neke stvari koje pročitam. Nedavno je u Večernjaku izaša tekst u kojem su utvrdili da prosječan Hrvat ima 45 godina, razvodi se nakon 14 godina braka i pije pivo. Jebate, sve su mi pogodili, jedino mi godine još nisu dostigle prosjek!

Istraživanjima tu nije kraj. Eto nema dva dana da su izašli rezultati antropometrijskog mjerenja (jesam li ovo dobro napisa?) i po tim mjerenjima prosječan Hrvat je visok 176 cm i težak 82 kila. Uffff, opet sam tu negdi, istina po visini sam malo ispod, ali sam zato po kilaži znatno iznad prosjeka! Eto barem da sam u nečemu iznad!

Ma isto moram priznat da su mi su ovi rezultati bokun sumnjivi. Tamo su još naveli kako je prosječna Hrvatica visoka 163 centimetra!? Hm... ne znam baš...
Možda bi tribalo obradit podatke o prosječnoj visini Hrvatica između recimo 15 i 40 godina, i moga bi se kladit da su ti podaci bitno drukčiji. Pa danas na ulicama viđamo toliko visokih žena! Naše cure su se vinule u visine, one koje su visoke preko 180 cm nisu uopće rijetkost, a nađe ih se još i viših.



I sad pitanje. Zašto je to tako? U čemu je uzrok? Pristupio sam vrlo ozbiljno rješavanju ovog fenomena. Moja visokostručna ekspertiza došla je do slijedećih zaključaka. Uzrok je – VODOVOD!

Znam, sad ćete vi sigurno reć, ma šta vodovod, koji vodovod? Je, priznajem da na prvi pogled izgleda blesavo, ali slušajte dalje. Prosječan čovik triba dnevno barem pedesetak litara vode za razne potribe.Bez puno muke odvrnemo špinu i voda teče. A kako je to bilo do prije 50-60 godina? Po našim mistima uz more obično bi se nalazile nekakve čatrnje, gustirne ili fontane, i tamo bi se išlo po vodu, a to je bija pretežito ženski posal. Uzele bi oni veliki maštil sa dva ili tri uva, napunile bi ga skoro do vrja i tako bi na glavi nosile sve do kuće. Astigospe, ne mogu ni zamislit koliko je to bilo teško? U one maštile moglo je stat barem tridesetak litara. A šta je to, potrošilo bi se učas. I tako nekoliko puta svakog dana.

A di je još ono kad bi morale nosit robu na pranje. Opet na glavi, sa onim malim kušinićem,koji je bija preteča air-baga. I sad, možete li zamislit koliko su težine naše žene iznile na svojim glavama kroz naraštaje u toliko stotina godina. I normalno da ih je to sve pritiskalo prema doli i zato su žene bile basane ka one Sicilijanke. Visoke su mogle bit samo gospoje. One nisu morale ništa nosit. Imale su sluškinje za te stvari.

Inšoma, kako se onda po našim malim i velim mistima počelo graditi vodovode, kad je voda lipo ušla u naše kuće, postupno je nestajalo potribe za takvim načinom transporta. I nije tribalo dugo čekat. Već nakon generacije-dvi, naše cure i žene, sada konačno oslobođene tog povijesnog brimena, naglo su počele rast. I zato danas izgledaju ka vite jele. I zaslužile su! Je li tako? Aj recite da nisam u pravu!? Ako ne virujete, a šta ću vam ja, možete se žalit upravi vodovoda!



Drvenik Mali

17.07.2006.

Šta to ima u tom moru da nas toliko privlači? Za druge ne znam, ali ja idem na more samo zbog jedne stvari. Da otkrijem jesu li na moru lipši zalasci ili izlasci sunca. Proučavam taj problem već godinama i još nisam ni blizu odgovora. Mislim se da će mi tribat još vrimena ...



Volim naše otoke. Svaki od njih, biser je na neki poseban način. Jedan od mojih najvećih snova da jedrilicom oplovim svaki, ali baš svaki od naših tisuću i dvista otoka, naših dragulja.

Najbliži su mi Drvenici. Veli i mali. Zirona grande e zirona piccola. Mali Drvenik je Planka iliti Ploča. Tako ga zovu njegovi izvorni stanovnici. Pločari.

S koliko god radosti odlazim na ove otoke, svaki put se vraćam sa nekim čudnim osjećajima. Stalno na njima doživljavam neke kontraste. S jedne strane budeš opijen tom lipotom prirode, kristalno čistim morem, suhozidima kao spomenicima nekih davnih vrimena. Imam osjećaj da svaki taj kamen, još uvik pamti dodir onog vridnog težaka koji ga je posložija baš na to misto da bi dobija mrvu plodne zemlje za posadit lozu, smokvu ili maslinu.

I onda kao kontrast toj lipoti ugledaš neke čudne građevine, nešto šta bi tribale bit vikendice, ali ispadaju kao užasne kombinacije betona, salonitnih ploča, plastičnih kontejnera za vodu i tko zna čega još sve ne? Svake godine je sve gore.

Ljudi obično kupe neku parcelicu i znaju da na njoj ne smiju ništa gradit. Ali Bože moj, kad već imaš parcelu onda sklepaš nekakvu kućicu samo da se zaštitiš od kiše. Prolaze godine, inspekcija ne reagira. Onda napraviš bokunić nadstrešnice da ti ne tuče jako sunce. Pa napraviš kućicu di ćeš ložit vatru. Opet niko ne reagira. Pa onda spojiš sve te kućerke da imaš di smistit goste kad ti dođu. I to sve radiš onako na najjeftinji mogući način, jer ako ti to čudo arhitekture idu jednog dana rušit, ne smiš bit na prevelikom gubitku. Tako napraviš ti, pa tvoj susid, pa susidov susid...

A ima onih koji grade sve sa nekakvim "kao" dozvolama. Pa na parceli od 400 kvadrata dignu kuću od 280. Prizemlje i dva kata. Ako je moguće još i malo potkrovlja. Onako u neokolonijalnom stilu. Još i pituraju kuću u neku od onih egzotičnih roza ili lila boja. Prekrasno! Najbitnije je da takva kuća ima šta više apartmana, kako bi mogli ugurat naše drage goste. Oderat ćemo ih, kako im i pripada. Šta bi oni tili, uživat u ovakvoj lipoti a platiti siću?

Onda se čudimo kakvi nam to gosti dolaze. Oni su samo naše ogledalo.

Vela Rina na Malom Drveniku. Vala iz snova. Pješčana, na obali debeli sloj osušene morske trave, lažine. Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat! Subota uvečer, bura zviždi s druge strane otoka, ali tu smo sigurni ka u škatulici. Nestalo je struje na cilom otoku. Na nebu milijarde zvijezda. Čuje se samo udaranje valova u obalu.

Kad u nika doba počinje nešto šuškat. Šta je ovo sad? Ne prestaje nikako. Agregati za struju! Ma šta će vam struja u ovakvoj litnjoj noći!? Oćete li propast za ta dva kila liganja koja će vam se odmrznit ako struja ne dođe brzo? Reklamiraju se kao misto za savršeni odmor, mir, tišina, a onda cilu noć šuškaju agregati.

Neću više o ružnim stvarima. I stavit ću vam samo lipe slike. Najfriškije, od ovog vikenda. Možda još ima nade ...







Zalazak sunca - ah kako otrcano !

14.07.2006.

Iznervirana Raža Tomašić opizdila Željka Bludinskog. Iznervirani Zizu opizdija Materazzija. Bludne radnje su bile u pitanju. Bolje reć,glasno izražene želje za bludnim radnjama. U oba slučaja žrtve su postali agresori. I dobili simpatije svekolike javnosti. Provokatori su dobili po repici. Tako im i triba ! A šta oni misle? Nu! On bi našu Ražu četiri pištolja .... cccc...

Petak je, kraj radnog tjedna. To je dobro. Idem na more, to je još bolje. Izbombardiran svakakvim blesavoidnim informacijama poput ovih gore navedenih, jedva čekam da se maknem. Bez televizije,radija, interneta i svih ostalih čuda.

Želim gledat samo ovakve zalaske sunca.







JESMO LI ZAISTA JEDNAKI ?

12.07.2006.

Pratim ovih dana polemiku oko povlaštenog upisa djece branitelja na fakultete.Čuju se različiti argumenti. U javnosti se stječe dojam da su branitelji privilegirani, kako uživaju dobre mirovine i razne druge povlastice. Rekao bih - kako koji!

Naša dična vlast braniteljima daje kvazi povlastice. To što će se neko dijete branitelja na ovakav način upisati na fakultet, neće mu biti neka prednost u životu. Meni je prijemni ispit na fakultetu bio samo jedan promil rada i vremena onoga što sam kasnije sve morao svladati do diplome. I što onda vrijedi tom novopečenom studentu sam čin upisa, kada ga pravi izazovi tek očekuju. Ovako je samo mogao navući gnjev nekoga koji je zbog ovakvog zakona ostao ispod crte.

Nikada to posebno ne ističem ali u krajnjem slučaju zašto ne bih rekao riječ-dvije o tim stvarima. I ja sam bio branitelj. Od početka 1992. do kraja 1996. Nisam dragovoljac niti invalid. Nisam član niti jedne braniteljske udruge. Šta će mi to? Dakle, kakva su moja prava kao branitelja?

Nekoliko godina nakon rata sam bio oslobođen plaćanja participacije za neke zdravstvene usluge. To je ukinuto već odavno. Priznat će mi se dvostruki staž, pa ću moći 4 godine ranije u mirovinu. Ako se i to ne izmjeni do moje penzije. Kad sam kupovao auto, nisam morao platiti PDV. Ali kako sam morao iskoristiti tu povlasticu da mi ne bi propala, banka mi je nabila takve kamate na kredit, da sam joj morao vratiti višestruki iznos od onoga na što se odnosila moja "povlastica". Prije nekoliko mjeseci sam dobio obavijest o bodovima za dionice. Koliko čujem to i neće imati neku veliku vrijednost. I to su sve moje povlastice.

A povlaštenih branitelja ima, i to popriličan broj. Bolje je u današnjoj Hrvatskoj biti "invalid i dragovoljac Domovinskog rata" nego doktor nauka. Najbolje prolaze oni najbahatiji i najprimitivniji. Nitko im se ne želi zamjerati. Vrlo često šef lokalne organizacije HVIDRE je glavni šerif u gradu. Njemu je sve dopušteno, petlja se u sve i svašta, obično nema ništa u glavi, ali zato posjeduje arsenal oružja, s kojim vrlo rado rješava probleme.

Jesam li ja kao "običan branitelj" jednak takvima. Naravno da nisam ! Hvala Bogu da nisam .

A opet s druge strane, jesmo li bili jednaki u ono vrijeme kada je trebalo odlaziti na bojište ?
To nije bio moj rat .Mrzim rat i oružje više od bilo čega. Uvijek sam bio za mirno rješavanje bilo kakvog konflikta. Ali kad sam dobio poziv, odazvao se bez premišljanja. I prošao ratišta od Velebita do Konavala.

Mnogi moji tadašnji "prijatelji",veliki Hrvatine, mahom poklonici "Stranke pečenih volova" su se umorili od mahanja zastavama i pjevanja domoljubnih pjesama, pa nisu imali više snage za odlazak na bojište. Oni su se "snašli" pa nisu morali ići.

Grijali su se uz tople guze svojih žena i ljubavnica. Hrvatine!

Život je pun nepravdi. Današnji osamnaestogodišnjaci su se prvi put suočili s njom. I dobro je da su digli glas. Neka se mladost bori za svoja prava. Da svi budemo jednaki.

Ali na žalost nismo svi jednaki. I nikada nećemo ni biti. Uvijek će biti "jednakijih".

Pasike

10.07.2006.



...projden kroz Pasike
sa družbom veselom

ozgar me posipje
murtilon zelenom

murtilon zelenom
moje milo zlato...




Oni koji se imalo razumidu u klapsku pismu, dobro znaju da ako nisi svojim glasom barem jednom "proša kroz Pasike" onda ka da te nigdi nije ni bilo. Jednostavno rečeno, ova je pisma temelj, abeceda, lekcija broj jedan od koje sve počinje. Povede prvi tenor, drugi uvati tercu, eventualno ubaci koji fjoret, a potom se priključuju basi i baritoni da popunidu buže u akordima.

Ipak, ako nikad niste čuli za ovu antologijsku klapsku pismu, onda ste barenko dikod slušali njezinu izvedenicu “Da je meni s tobom kroz Pasike” koju su prvi put otpivali naši Trogirani Buco i Tomi na jednom, sad već davnom splitskom festivalu. Melodija, tipična mediteranska, lako ulazi u uvo, ali oni koji s trogirskim toponimima nisu baš na ti, sigurno se moraju pitaju - asti mande, šta imaju bit te Pasike? Je li to nika vrsta spize, vitra ili kućnog namještaja?


Da je spiza, već bi se davno pojila, da je vitar, već bi zbonaca, da je komad kućnog namještaja, već bi ga izbužali črvi. Pasike, (za pravo reć - ova se rič izgovara - Pašike, ali s mekim š, visje onako sj) su dio staroga grada Trogira koji se krajem srednjega vijeka nalazija izvan gradskih zidina, najprije na močvarnom a potla tega na nasutom terenu. Dugo je tribalo da ga da gospoda iz elitnih dijelova grada priznaju i barem per la figura prihvate ka ravnopravnoga. U Pasikama nikad nije bilo palača ni raskošnih dvora, tu se živilo skromno, jednostavno. U stoljećima koja su slijediila, Pasike su bile i ostale mižerjaste, da ne rečem - sirotinjske, nastanjene uglavnom težacima i ribarima.



Ono šta je Veli Varoš značija za Split i Splićane, to su Trogiru i Trogiranima značile Pasike.

Godine su prolazile, vrimena su se minjala, generacije su dolazile i odlazile, ostale su jedino kamene kuće s konobama i balaturama. I danas se suši roba na tiramolama , i danas svak o svakome zna sve, ponajviše ono šta ne bi smija znat, svi se svima mišaju u život, ništa se ne može sakrit.



Ma isto, u zadnje vrime sve su glasniji mudraci koji zagovaraju kako bi bilo najbolje sve ove stare kuće priuredit u restorane, barove, kockarnice, a tukci jedni nemaju pojma da je najveća vridnost upravo u ljudima koji su očuvali život u ovim kalama. Ma, isto moram priznat da me pomalo straj. Pasike nisu uspili uništit ni gladi ni mižerje ni bolesti ni bombe ni kalunade, ali bi joj mogla doć glave najgora pošast ovoga svita - pinezi.



U Pasikama još uvik živi Dalmacija kakva je nekad bila.
A oće li uspit priživit - e to ćemo vidit.



Jedan običan dan na moru

09.07.2006.



Lito je, kad bi sve po defaultu tribalo bit lipo, ali stalno je nešto mutno, šućmurasto. Nikako da ga doživim u punom sjaju. Previše sam ovih dana po bolnicama. Srećom ne kao pacijent. Ali neki meni dragi ljudi imaju problema...
Najbolji lijek je naravno odlazak na more. Triba se maknit iz ove nesnosne gužve na kopnu. Otplovit ću malo do otoka Drvenika, samo da mu dotaknem obale. Daleke obale ...

Isprid Medene zunzaju gliseri, skuteri, big banane, imaš osjećaj da te napada roj komaraca, u glavnom, industrijski turizam u punom zamahu.
Stoga okrećem kormilo na drugu stranu, tamo je mirnije .



Otprilike pola ure nakon punte Čiova, već sam u sasvim dugom ambijentu. Mirno je. Na obale otoka doplutalo je ogromno deblo starog bora. Ko zna na kojem je otoku raslo? Šolti,Braču, možda i Visu ? Umorija se stari bor, oborile ga bure, iščupale ga iz korijena i poslale ga na zadnje navigavanje.

Nedaleko od njega vidim vezan lipi mali drveni brod. Ne mogu mu odolit,moram ga slikat.Već sam profesionalno deformiran.



Tek sad primjećujem na obali dvoje ljudi. Momak i cura. Mašu mi. Sritni su. Mogu i mislit.... Pokraj mora,ispod bora.... Bit će sigurno raspravljali o Platonu i Aristotelu. A možda su i rješavali zadatke iz analitičke geometrije ....

Bacam sidro valu, dvi dalje. Neću na Krknjaše. Tamo je uvik gužva.Tamo je đir.
More je kristalno čisto. Miriše sol. Utapam se polako u nirvanu.



Tamo prema kopnu gledam jedan oblak kako buja .Nimbocumulus . Bit će nevera.



Manji brodovi biže s mora. Ma di će !? Litnje nevere brzo dođu i brzo prođu.
Meni se još ne ide nazad. Vratit ću se do početka utakmice.

Sutra je ponediljak,prvidan. Nova sedmica. Triba nešto i radit. I zaradit ako je moguće.

Običan dan na moru. Lito je ...

Pantanom uzvodno i nizvodno

07.07.2006.

Pantan je močvarno područje nedaleko od Trogira, jedno od rijetkih preostalih na obalama Jadrana. Prije nekoliko godina je proglašeno posebnim ornitološko-ihtiološkim rezervatom. Prevedeno na naš svakodnevni jezik to znači da se o tom području nitko ne brine. Kako je u medije puno lakše doći po nečemu lošem nego dobrom, tako je Pantan u središtu medijske pažnje bio početkom ove godine kada je na to područje doletjelo nekoliko labudova zaraženim ptičjom gripom. Na sreću lokalnog stanovništva, brzo su reagirali “kokošbasteri” u astronautskim odijelima. I pokokali sve koke u bližoj i daljoj okolici. Svako čudo za tri dana, labudovi su već odletjeli, snijegovi su okopnili (čekaj,ovo je već nešto drugo ), uglavnom, od ptičje gripe nema više ni traga (barem u medijima).



Pantan je mala riječica, od izvora do ušća tek je nešto malo više od kilometra. Doslovce se ljubi s morem preko nekoliko kanala koji je spajaju s lagunom. Voda u njoj nije slatka nego bočata. Ponekad nije posve jasno teče li od izvora prema ušću ili obratno, ovisno o plimi i oseci. Čitavo područje pravi je raj za stotine vrsta ptica i riba.Veslajući polako malim gumenjakom ulazim u njihov svijet osjećajući se pomalo i kriv što im remetim mir.



Tek sad vidim koliko je teško onim snimateljima koji snimaju životinje u prirodi. Čim se približiš , odložiš veslo, uzmeš digitalac u ruke,oni kao po zapovijedi samo polete i prebace se stotinjak metara dalje. A kad aparat ugasiš i spremiš, cipli počnu iskakati iz vode ko blesavi. Dobro, vidim da nisu raspoloženi za foto session pa veslam dalje do izvora.



Na samom izvoru je malo jezero a pored njega su Mlinice. Spominju se u povijesnim ispravama već od 1239. godine. Nekada je ovo močvarno područje bilo znatno veće pa su žito i kukuruz za mljevenje čak donosili leuti,gajete i bracere kroz Riku, kako su je tada nazivali. Mlinice su prije nekoliko godina temeljito obnovljene, može se unutra puno toga zanimljivoga vidjeti a odnedavno radi i restoran.



Vraćam se natrag prema moru,sad ipak malo brže,glumim da sam na raftingu, iako nema brzaka. Ovo zelenilo odmara oči. Trstika,šaš i pirika, a da ne bi sve bilo savršeno, pobrinuli su se komarci Slijedeći put ipak nosim “Autan” sa sobom.



Seinfeld u raljama reklama

05.07.2006.



Gotovo da više i ne gledam televiziju.Nemam volje. Satrale su me ove puste reklame. Evo recimo gledaš ove forenzičarske serije. Obično imaju po dva paralelna slučaja po epizodi. I taman kad uvatiš konce, povežeš di je čija noga a čija glava – puknu ti reklame!

Uvik iste, naravno! Pivo jedno drugo treće, deterdženti, T-com, VIP.... Uglavno su odvratne, dosadne, kao da se natječu koja će bit gluplja. Još bi dobro bilo da su samo reklame u pitanje. A di je tek „slijedi“ pa „uskoro“, pa gledat ćete ovo, gledat ćete ono, pa mi još uvale vijesti ! A Božesačuvaj !

I ko se može više posli vratit na forenzičare ?

Meni je drago gledat Seinfelda, to mi je ludilo serija. Face puknute samo takve, ne znaš ko je luđi. Epizoda traje u vrh glave dvadesetak minuti. A oni blesani sa Nove mi u pola epizode opizde reklame . Pa koliko samo traju !? Najmanje deset minuti. I taman kad misliš da je gotovo, onda opale oni Top Shop , TV prodaju ili kako se već ne zovu.
I sad ti čekaj da oni blento pitura sobu, da ona ženska sa drmusavim remenom oko guzice izgubi dva kila, nikako da se opet vrati Seinfeld.

A lipe su i termine odabrali. Uvečer oko ponoći. I šta ako se moraš dizat ujutro u pet i kvarat za na posal, kako ćeš to dočekat? A još im je bolji termin sutradan. U jednu i po!
Ajte lovit rake! U to vrime ja još radim. Kad ću gledat Seinfelda ? Ima bit da su ovi koji kreiraju raspored programa totalni genijalci. Ma nisu ni na drugim televizijama ništa bolji.
Možda bi najbolje bilo ugasit televizor. Ko vas šljivi!

Dream team

04.07.2006.


Ovo je moj razred - najbolji razred na svitu - četvrti (visoki) "C" generacija 1983/84.
Informatičari dakako.



S gornjih skalina prema donjima, s liva na desno:

Slaven, Rašo, Roglić
Gudelj,Nera,Lejla,Darija,Frane Jurlić,Ivan,Neven,Jukić,Denis,Renči, Romana
Pipe, Joke, Zoran, Dijana, Sanja Spremić, Indira, Mirela, Sanja Ujević, Miljana,
Saša, Maja, Suzana, prof. Dunja Samardžija, Snježana, prof. Estela Munitić ,Ćimoza, Šime
Baletko, Duško, Darko i Zdenko

Vraćam se malo na sami početak, jesen '82. Nova škola, novi razred.
Mislija sam da ću tamo naći uštogljene štrebere sa naočalama nalik na dno od demižane,
koji će samo znat pričat o diferencijalnim jednadžbama trećeg stupnja, ili recimo,na koji način
napraviti algoritam za rješavanje matrica pomoću ZX Spectruma. Kako krivo!

Brzo smo se skužili. Bile su to dvi godine prepune smija i radosti. Ne jedan, nego deset blogova ne bi bilo dovoljno za zapisat sve one baze u klupama i oko njih.
Kakva smo klapa bili tada, takvi smo i danas. Ne tribamo čekat okrugle, prigodničarske obljetnice da se ponovo okupimo zajedno. Dobre volje uvik imamo. A onda se lakše nađe i vrimena.



Ima nas po Europama i još dalje. Sanja je u Italiji, Lejla u Amsterdamu, Neven u Londonu, Jukić na Aljasci. Kako smo se rasuli po svitu, tako i po strukama. Ima nas profesora, likara, inženjera, agronoma,arhitekata... Materijala za sastavit vladu !



U subotu smo održali redovnu sjednicu.Došli su nam opet i Duško i Joke . Imali smo i ozbiljnih tema za raspravu . Je li bolja mortadela s maslinama ili bez njih? Crno ili bilo ? Triba li komarče na gradelama privrnit više puta ili samo jednom sa svake strane?



Diskusija je bila konstruktivna, dostojanstvena uz visok stupanj uvažavanja mišljenja.



Ukočile su nam se vilice, više od smija a bokun i od spize. Na kraju je Zdenko uspija sastavit neka komunikacijska čuda pa smo razgovarali s našim Vedranom na Aljasci. Pokušali smo mu internetom pribacit dvi bržole. Nismo uspili. Max adsl ne podržava opciju slanja pečenih bržola. Možda smo tribali pokušat sa pljeskavicama? Tribalo bi pogledat u "properties". Ništa, imamo taj zadatak riješit do idućega puta.

Ma bija je to najbolji razred na svitu!


Galeb - drugi dio

02.07.2006.

Ma pogledaj, kako me samo brzo demantiralo !

Ako ste čitali moj prethodni post, u kojem sam bacija ka ono mali osvrt na naše poimanje nekih pripadnika životinjskog svita, mogli ste primjetit da galebove nisam baš puno pofalija. U stvari, izgadija sam ih samo tako.

I šta mi se danas dogodilo na moru, plovim vam ja tako svojom velebnom barčicom, kad mi u jednom trenutku na provu sleti prekrasan bili mladi galeb.



Otkad znam za sebe, uvik sam na moru i nikad, ama baš nikad mi se nije dogodilo da mi galeb tako sleti baš na brod. Nije ga sigurno privuka ni miris
ribe, jer moj brod služi samo za laganini đite.

I stoji on tako na metar od mene, i sve me gleda i ka da pita u stilu -kako si onako moga pisat
o nama!? Je li vidiš da nisam ni proždrljiv, ne kopam po smeću a nisam ni barufant!?



I zračija je tako jednim posebnim mirom. Ništa ga nije smetalo šta se mi mičemo
po brodu i dopustija je da ga slikamo i tako se vozija sa nama dobrih dvadesetak minuti.
A kad mu je sve to malo dosadilo,ili kad je vidija da je postiga svoj cilj,samo je dostojanstveno zamaha krilima i diga se u visine.
Neću nikad više ružno pisat o galebovima !

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>