Kretanjem do zdravlja

30.08.2006.

Svakog jutra oprilike u pet nula pet, moje izmučeno biće doživljava užasan šok. Pali se radio budilica, precizno i nemilosrdno, šuti jedino ako je slučajno nestalo struje u toku noći. Sva je srića da u tim nehumanim satima na Hrvatskom radiju 2. program, ipak rade neki humani glazbeni urednici koji u pravilu znaju odabrat pravu glazbu. Jer, ako mi dan započne s nekom groznom pismom – gotovo je – ne mogu nikako posli doć k sebi.

Sljedećih desetak minuta pokušavam u stanju polusna odgonetnut je li danas možda nekakvo Tijelovo, ili možda Dan neovisnosti, antifašizma, samostalnosti, sabora, šta ti ga ja znam čega već sve ne. Ipak surova realnost mi najčešće pokazuje da je osvanija još jedan radni dan i da se moram dizat iz postelje. Dok se izguzam vamo-tamo i pokušavam povezat lice nepoznatog tipa u ogledalu sa svojim likom i djelom, prođe još pet do deset minuti. Čekajući da mi se zgrije mliko, spotaknem se u fotelju da se još malo odmorim od napornog sna. Nakon dva i po gutljaja prevrućeg instant napitka palim vespicu i pičim put omiljenog poduzeća. Uz put eventualno stanem kupit nešto za marendu.

Od parkinga do ureda moram proć par stotina metara. Tih pet-šest minuta za divno čudo - hodam. Potom sjedam za svoj radni stol. Gotovo svi moji radni zadaci moraju se obavit uz pomoć kompjutera. I to ne samo jednog, na radnom stolu imam ih čak dva! Ne znam kako uspjevam, ali uglavnom radim istovremeno na oba. Za tih osam sati rada povremeno skoknem do pogona ili konstrukcionog ureda. To kao "izađem na teren." Sve u svemu, tokom radnog dana prohodam možda dvadesetak minuta.
Nakon izlaska sa posla, opet sjedam na vespu, na putu prigodno izbacujem frustracije beštimajući na sve ostale sudionike u prometu. Kojeg vraga oni imaju radit po ulicama u isto vrime kad i ja?

Kad dođem doma, opet sam u dobro poznatom ritmu. Kronična glad me tjera da smažem ručak u roku hića. Naravno da mi nakon toga padne život. U trenucima nadahnuća krajnjim naporom se uspijem nekako pribacit do fotelje. Palcem desne ruke pritisnem ON na daljinskome, dižem umorne noge u povišeni položaj. Sjedeći stav vrlo brzo prelazi u opušteno sjedeći, pa zatim u lagano ležeći, a u trenucima kad se na televizoru pojave reklame za super krečko, anticelulitni pojas i najnoviji usisivač, moje se tijelo sve teže bori s gravitacijom te postupno prelazi u apsolutnu horizontalu. Ne volim spavat popodne. Zavidim ljudima koji imaju takvu samokontrolu da mogu ubit oko desetak minuta i nakon toga se dižu sasvim čili i orni za nove poduhvate. Zato se nastojim izvući sa kauča prije nego me obori san, ali ne toliko daleko. Samo do stolića na kojem zuji kućni Pi-si.
Ponekad dobijem inspiraciju da nešto napišem, pa dok to nekako zbrčkam i povežem sa slikama, prođe nova ura-dvi vrimena. Naravno, i to sve u sjedećem položaju, a kako drugačije...



Kad mi utrnjena guzica napokon pošalje signal prema mozgu da bi se tribalo malo i kretat, još je dalek put do konkretne akcije. Ako nije prevruće ni prehladno, ako je na nebu idealna količina naoblake i odgovarajući atmosferski tlak, odlučno i pun samopouzdanja ulazim u svoj vrt i pokušavam nešto čeprkat oko maslina i agruma, čupam travu i korov, guram kariolu... Pri tom poslu mi obično svakakve ideje padaju na pamet i stvore mi zbrku u glavi i zato s punim pravom zaključujem da tribam malo odmorit i sredit misli. Kako velika užarena crvena balota nezaustavljivo stremi prema zalasku, tako i ja kujem planove o daljnjim aktivnostima.

Ako ne ostanem doma, zaprašim Splita u kojem me čeka moja draga. Takve akcije zahtjevaju izuzetan tjelesni napor pri ulasku u auto i vožnje kojih dvadesetak minuta, ovisno o semaforima, čak do pola sata. Ako nam planovi nisu vezani za nekakvu večericu i gledanje televizije, pođemo malo vanka, u đir. Parkiramo auto obično negdi na Žnjanu i onda u laganini šetnjom do Zente i natrag. Ova nova alternativna splitska riva mi je ludilo, drago mi je ovde doć. Uvik je puna živosti. Ljudi se rolaju, voze bicikle, trče, šetaju... Neki se i u večernjim satima još kupaju u moru. Održava se čak i škola rolanja. Za pačiće male. Jure dica na onim rolama ka veliki, postave oznake pa onda voze slalom između. Morat ću i ja pokušat na tim rolama kad-tad. Samo prije toga moram obavjestit hitnu pomoć neka jedna kola budu atento. Za svaki slučaj...

I tako malo-pomalo brzo dođe deset i po, jedanajst uri, već je vrime je za poć u krpe. Opet u horizontalu.
I sad da ja malo skontam ovi račun. Koliko vrimena tokom dana se uopće negdi krećem koristeći vlastiti pogon? Pet minuti amo, deset tamo, pola ure gori, uru vrimena doli....

Ajme! Pa u najboljem slučaju, od 24 ure dnevno, ja u sjedećem ili ležećem položaju provedem skoro 22! Hodam ili sam na nogama svega dva sata dnevno. I to je uglavnom lagani hod. Ubrzani hod možda pet minuti. A trčanje? Pa koristeći diferencijalni račun, uzimajući u obzir sve faktore, onako ugrubo, aproksimativno, rezulat ispada cca otprilike negdi oko 0 (slovima – nula) sekundi. Pa ja sam skroz popizdija! U što ću se pretvorit? Oči će mi od pustog gledanja u ekrane postat ka u sovuljage buljine, guzica ka u nilskoga konja, a drob ka u vuka koji je upravo izija tri praščića. A nekada sam bija sportaš...Relativno uspješan...Nekad bilo, sad se spominjalo...

Moram pod hitno nešto poduzet po tom pitanju.

A i vi lipi moji, kojega vraga upravo sad buljite u ekran kompjutera!? Oli mislite da će te na ovom blogu nać koju pametnu? Ajmo, gasite ove škatule, navucite nešto na sebe i pravac vanka. Možete hodat, trčat, vozit biciklu, ma bilo šta, samo da se mrdnete iz položaja u kakvom ste upravo sada. Blago nama sa blagodatima moderne civilizacije...Satrat će nas!



Odlazi cirkus...

28.08.2006.

Odlazi cirkus iz našeg malog grada...

Stihovi genijalnog panonskog mornara s kojima obično završava svoje koncerte, iako napisane u sasvim drugom kontekstu, izvrsno dočaravaju atmosferu kraja kolovoza u tipičnom dalmatinskom malome mistu.
Naravno, pri tom ne mislim na cirkus sa šatorom, artistima, životinjama, klaunima i pajacima, nego onaj turistički, koji mu je opet na neki način vrlo sličan. Nakon razdoblja blještavila, euforije i pljeska, svjetla pozornice se gase. Zastor se spušta, a život naglo ulazi u ustaljenu kolotečinu. Sve se rasprsne u trenu ka balun od sapunice.

Svaka nova kiša, a ovih dana ih je bilo poprilično, osjetno smanjuje broj ljudi i gužvu na ovim našim preuskim uličicama. Čisto mi je čudno da udaljenost od 3 kilometra opet mogu proć autom za manje od ure vrimena. Iako nam kraj glavne turističke sezone donosi olakšanje, ipak se uvik, na kraju svakog lita, uvuče nekakva doza sjete i nostalgije. Znaju nam baš ić na živce, svi ti silni turisti. Ne znaju vozit po ulicama, ne znaju di triba skrenit,a di parkirat auto. Ne znaju kako triba hodat po kaletama širokim ne više od metra i po. Još kad vidim one likove sa frizurama fudbalerkama i kad nose bičve i sandale.... Grrrr, baš ih je lipo vidit. Zašto im nitko ne kaže na šta sliče? Koliko puti nam dođe da zavapimo "Ajte više ća!"

Ali sa druge strane, ko to može platit.... Onu atmosferu, živost, šušur. Koncerti, izložbe, fešte, ulični svirači, pantomimičari, opaljeni umjetnici, biciklisti, bikeri, fini i grezi prosjaci, zgubidani i ostali...Imaš osjećaj da je svako naše malo misto centar svita. I domaćini se onda žele pokazat u boljem svitlu. Stereotipni Dalmatinci, obučeni u mornarske majice, zajedno sa prijateljima, u konobi mumaju slane srdele, piju vino iz žmula i pjevaju klapske pjesme. Je, moš mislit! Baš tipično. Kad je to bilo...

Sve šta je lipo kratko traje, u tome vjerojatno i jest čar, jer kako bi znali da je nešto lipo kad bi stalno to imali. A možda ponekad i nismo svjesni ljepote dok je ne sagledamo iz neke druge perspektive. Zato se ja svako malo vrimena popnem na vrh naše kule Kamerlengo. Sa jedne strane vidiš rivu ka na dlanu, a s druge puca pogled prema moru, brodovima koji dolaze i odlaze. Ma vidite li kako sve izgleda nekako drukčije kad ste na višem položaju! Zato se ljudi cili život i bore da bi došli na takav položaj. Kroz politiku, profesiju i na razne druge načine. Baš su tukci! A ovako se jednostavno popneš na neku tvrđavu, zvonik, brdo ili planinu i odmah dobiješ osjećaj nadmoći nad onim malim "mravima" doli. Dok se opet ne spustiš doli, pa i ti postaneš mali mrav.

Sve u svemu, odlazi naš cirkus, odlaze nam dragi i manje dragi ljudi, ostajemo sami sa svojim mornarskim majicama, srdelama i gradelama. Nije baš da će nam sav život zamrit, ima i tokom rujna i listopada lipih dana, Da, ali ne više onakvih, u prosjeku 32 stupnja Celzijusa.
Kako samo znaju bit lipe jesenske bonace. A di je još grožđe, pa posli branje maslina...A ja se još nešto žalim... Ka da sam Petar Grašo...

A leteći cirkus? Doći će on nama opet!

Zašto pišem?

25.08.2006.

Zašto pišem blog? Iskreno - nemam pojma! Samo znam da sam se nakon nepuna tri miseca postojanja "broda u boci" žestoko zakačija za udicu. Nekoliko ljudi mi je proteklih dana reklo da su čitali moj blog.
I šta ti se čini?- pitam ih. Paaaaaa, dobro je. Ne znam je li to govore iz čiste kurtoazije ili tako stvarno misle, nadam se da je ipak ovo drugo. Već na samom početku odlučija sam da neću bit "anoniman."

Nekolicini prijatelja sam već prvih dana reka neka pogledaju, zanimalo me njihovo mišljenje, a neki su me i sami prepoznali. Uostalom, ime mi piše na ovim signalnim pomorskim zastavicama na ekranu. Ipak, i anonimnost ima svoje čari. O nekim stvarima bi vjerojatno slobodnije pisao da nitko ne zna ko sam. Nema veze, tko mi brani otvorit još jedan blog. Pa ću se tamo ispucat! Bit će svega!

Zanimljivo, do prije tri godine blog je bija nepoznat pojam. A danas? Koliko nas se već zarazilo! Hoćemo li morat na odvikavanje? Živi bili pa vidili...

Ma kakvi forumi, kakvi chatovi, kakve iskrice, blog je zakon! Nisu blogovi samo osobni dnevnici, kako neki površno misle. Dnevnici su se uglavnom pisali onako tajnovito i u najčešće ih nitko nije ni čita osim onih koji su ih pisali. Ovako, čim napišeš novi post, pa ga ugledaš objavljenog na listi, odma ti navire adrenalin, gledaš koliko te ljudi čita, ima li koji novi komentar. Ma znate vi svi to vrlo dobro...I mislim da nisu u pravi u oni koji misle da su blogeri frustrirani samotnjaci. Baš naprotiv! Ima tu izuzetnih ljudi koji se ne boje svojih razmišljanja. Iako smo tu gotovo svi skriveni iza svojih nadimaka, ipak nas naše rečenice, misli i osjećaji otkrivaju. A to je možda i važnije od samih imena. Poznajem stotine i stotine ljudi po imenu i prezimenu a nemam blage veze kako razmišljaju, kakvi su ljudi.

Na samom početku surfanja mi je zanimljivije od članaka na portalima bilo pročitat komentare ispod njih. Međutim, u ogromnom broju slučajeva bili su to izljevi primitivizma, gluposti i nekulture. Jezivo! Uvik nekako računaš da internetom surfa ipak neki malo "viši" sloj ljudi, a kad pročitaš takve komentare dođe ti slabo.

Stoga mi je drago da toga na blogu nema. Čitatelji te uglavnom podržavaju, većina komentara je pozitivna, ako netko i ima drukčije mišljenje iznosi ga na kulturan način. Najlipše je stvaranje nekih novih virtualnih prijateljstava, utješno je vidit da ima ljudi koji na sličan način razmišljaju. Wanda je jednom napisala kako joj je pisanje bloga najbolja psihoterapija u njenom životu. Kao i obično i tu je bila potpuno u pravu. Imam i ja svojih crnjaka i to u oho-ho količinama. Ponekad me, bez nekog posebnog razloga, zakače nekakve depresije, crne misli, pa onda preispituješ i sebe i događaje i svašta još, stvari koje si falija u životu i tako to...

Tada me obično uhvate skribomanski napadaji pa sve te crnjake prenesem na papir ili na ekran. I onda kad to ponovo idem čitat, vidim da sam sebi idem na živce. Ma koji mi je vrag, tko će to uopće imat volje čitat!? A onda mi se nekim čudom raziđu oblaci u glavi i shvatim da mi u stvarnosti i nije toliko loše. Nekoliko sam takvih postova u zadnji čas povuka i odusta od objavljivanja. Zanimljiv je taj razgovor sa samim sobom, ponekad ti vlastiti tekstovi otvore oči. A njih ne bi bilo da ne pišem blog. A teme? Teme nekako dolaze same od sebe, kad već pomisliš da si prazan, neka slučajna misao, pogled ili neka pisma na radiju, daju nove ideje. A tko zna, krhko je znanje, možda mi je ovo i posljednji post, a možda će ih biti još na stotine.

Na kraju evo vam jedan lipi, puno lipi brodić. Bez boce...E da je ovakvoga imat!



Vino, žene, pjesma

23.08.2006.

Moram priznat da sam slab prognozer. Nikad ništa ne pogodim.  Klađenje, bingo i loto me ne ljube. Srećom, tu i tamo me znaju poljubit neke druge stvari, bića i pojave. A šta se prognoza tiče, najsmišnije su mi one ribičke.
U svitanje loše pa sve bolje do 10 sati. Vrlo dobro do podne pa sve slabije do 15 sati. Podnošljivo do 16 pa sve bolje 17. Vrlo dobro do mraka, podnošljivo do 22 sata pa loše do 1, a zatim dobro do svitanja.

Pa brate mili, po čemu oni sastavljaju te prognoze? Kako znaju kako će riba grist? To je očigledno neka tajnovita vještina koja se prenosi samo odabranima.

 Ili recimo biometeorološka prognoza...  Danas bi mogli biti umorni i razdražljivi. Pa kako neću bit razdražljiv kad se odma iznerviram čim čujem ovakve gluposti. Onda ti netko dođe pa te pita zašto si nervozan, Nisam nervozan. A meni se učinilo da jesi. Mačuješlitimene, nisam nerrrrvozzzan, jesam li ti reka da nissam nerrrvozzan! Odakle ti pomisao da sam nervozan.

A u stvari ova biometerološka prognoza nam može doć ka dobra skuža. Žene recimo svašta opravdavaju na račun PMS-a. Pa zašto nebi i mi. Eto razdražljiv sam, pa šta mogu, tako mi piše u b.m. prognozi.

Ljudi moji, tribate dat sebi važnosti! To sam naučija od mog starijeg kolege Marinka.

On bi uvik govorija - moraš sebi omogućit neke male gušte. I to u šta većim količinama. Ne tribaš zato čekat vikende, praznike ili godišnje odmore. Triba svakog dana učinit nešto za sebe. Recimo na poslu si, imaš problema priko glave, rokovi te pritiskaju, ne znaš kud ćeš sa sobom.. Ma samo izađi sa radnog mista uru vrimena, pođi do grada, popij piće u omiljenom kafiću, pa nakon toga se vrati i kreni ponovo. Primjer dugi. Imaš o-ho-ho kila viška a baš ti se nešto jede čokolada. SMAŽI JE!! Mmmm, čokolada, ko to more platit.... Ili recimo, ona cura ti je oduvik bila napeta, a nikad nisi skupija hrabrosti da joj priđeš i rečeš neke stvari. SMAŽI JE!
(Eheej, čekaj, čekaj, ovo je tribalo doć nakon čokolade, ali copy-paste čini svašta op.a.).

Tako i mene povremeno uvate hedonistički napadaji i otkad sam im se presta odupirat, moram priznat da mi dobro čine. Ne triba uvik puno za to. Evo recimo, ležiš na nekoj škrapi zagledan u ovu zelenu krošnju bora i plavo nebo oko nje i razmišljaš recimo o Aristotelu, Hegelu ili Miljenku Smoji... I o tome da ti se raspa server na poslu i sad tribaš kopat po backup-u unazad nekoliko miseci da bi spasija šta se spasit da.







Eto me jučer opet u Primoštenu. Nikidan sam ga pinku izgadija, a danas je red da i nešto pofalim. Čuja sam već odavno da u Primoštenu postoji jedna lipa  konobica, ali sam zaboravija kako se zove i nisam ima pojma di se točno nalazi. Napravili smo đir oko poluotoka i pomnivo gledali natpise na reklamama. Maestral, Galeb, Panorama... ma nije ništa od toga, nema ta konobica tako kičasto ime. Već smo duboko u drugoj polovici kolovoza miseca, ali turisti izviru iz kaleta ka u priči. Na najvišem dijelu poluotoka nalazi se groblje. I tamo ima turista. Blješte blicevi. Gospe moja koji lipi pogled imaju primoštenski pokojnici! Arhipelag od sedam otočića a
iza njih otvoreno more... A kakvi su tek ovde zalasci sunca...





I dok smo se vraćali glavnom ulicom prema trgu osupnuli nas neki lipi mirisi. To bi moglo bit to! Mala obnovljena kamena kuća, a jedina prostorija - kužina!





Vanka na ulici uz zidiće nekoliko stolića. Sidi se na puntiželama. Savršeno jednostavno. Vlasnici, muž i žena, sve goste dočekuju srdačno. Neusiljen osmijeh i topla rič za svakoga od nas. Drže samo frišku ribu, običnu, gavuniće, srdelice, girice... Imaju i domaće vino, Babić. Dok nam frigaju ribice donit će nan malo brušketa. Svi stolići puni, domaća atmosfera, svak govori na svome jeziku ali razumimo se dobro.

Jedan čovik mi priča kako je završija vanjsku trgovinu, svašta je radija, u sve se razumi, 
a u zadnje vrime radi kao agent pri prodaji nekretnina. Pružam mu aparat da nas uslika.







Rezultat je hm... Čovik zna svašta, ali mu fotografija očito i ne ide od ruke. Nije lako uvatit nas dvoje u objektiv sa tri metra udaljenosti... 
A ko zna, možda mu je samo bila loša biometeorološka prognoza jel...

Vlasnik konobe je bivši kapetan, ima jedrilicu, voli more. Odma smo se našli na istome terenu, teme su neiscrpne. Došle su i girice na naš stol. Mmmm koja delicija. Obične girice, a guštaš ka da mumaš škarpinu. A tek vino... Gusto, snažno, klizi, klizi... Raspričali se mi o brodovima, spizi, poljoprivredi, atomskoj fizici, vrime prošlo ka u trenu.
Moramo polako prema Trogiru, sutra triba ić na posal. A ovi Babić cilo vrime tira na pismu. I da nećeš, moraš nešto zapivat.

Držalo nas je to dokle god nismo došli doma. Ne ne, dragi moji, nismo se mi opili nego to vam je sinergija svih ovih hedonističkih strasti šta smo ih primili u ovoj maloj konobi.
A sad mi je tek nešto jasno! Do mene je na klupi, onako u bermudama i šlapama, sidija jedan od najvećih faca domaće estrade, čovik koji je napisa stotine pisama, a znate ih svi barem dvadesetak. Budući da ovo nije trač rubrika, neću vam otkrit o kome se radilo. Stari je gost u ovoj konobi, svi ga znaju. Znači u tome je stvar. Tu on nalazi svoji inspiraciju. E pa nije onda čudo šta takve pisme piše.

Ajme šta sam odužija sa ovim tekstom! Za vas koji ste izdržali ovo čitat do kraja, otkrit ću vam tajnu da se ova konoba zove „Garbin“ i ako se nađete u Primoštenu, toplovam je preporučujem. Ma šta ako se nađete!? Vridi se zaltiti do Primoštena samo zbog Garbina!





O ljudska gluposti!

21.08.2006.

Ponedjeljak je. Nevere, gromovi, kiša... Vrime je idealno za malo grintanja.
Kažu neki da je ljudska glupost beskrajna veličina. Limes plus minus beskonačno. Primjere za ovo nalazimo svakodnevno.

Tema prva – cestogradnja

Volim otići do Primoštena, to mi je baš lipo malo misto. Ima neki poseban šarm. Stari dio na poluotoku i hoteli na puntama. Ima i lipih plaža za kupanje. Uglavnom bonbon od mista.

Sa istočne strane se nalazi jedan hotel koji godinama stoji već devastiran. Sve je uništeno, opljačkano, uglavnom je u užasnom stanju. Privatizacija na naš način.
Navodno je u vlasništvu nekih Mađara, ali to već tako godinama stoji. Ispod hotela je uvala sa lipom šljunčanom plažom. Bolje reć, bila je. Vala je još tu ali plaže više gotovo da i nema. Vrle su pametne glave odlučile probit nekakav put, cestu uz samo more. Doveli bagere i ostalu tešku mehanizaciju, satrali škrape dva metra od mora i piči stari....Iđeee bager, lomi sve prid sobom....

U dnu vale je bila prekrasna šljunčana plaža. Lipa, prirodna. I oni su opičili put doslovno priko plaže. Za ne povirovat! Pa dobro, mogu razumit da je bilo potrebno da se napravi nekakav put da ljudi mogu doć do svojih maslinika i vinograda. Ali na ovakav način !?
I taj put se baš na niti jedan drugi način nije moga izvest? A vjerojatno nije, pametne glave su ovo smislile. Uostalom šta će nama more? Pa bilo bi ga najbolje zatrpat.
To izgleda tako nakaradno da i ove slike teško to mogu dočarati. Auti, traktori i ostale karampane prolaze metar od glava kupača. Lipo, puno lipo.





Tema druga – ćiribimbaši

Poznat vam je onaj osjećaj kad ste mladi i zaljubljeni, pa i kad ste malo manje mladi, ali opet zaljubljeni, volite otić sa svojim partnerima na neko mirno skrovito misto, samo za vas dvoje. Ima takvih plažica kod nas puno, ali do njih obično triba poprilično pješačiti. Srećom! I naravno kad ste na takvom mistu, odmah poželite sa sebe skinit sve one bespotrebne krpice i uživati baš kao Adam i Eva u raju. I sve je divno i krasno, ali vrlo brzo ustanovite da u toj divljini i niste baš tako sami kao što ste mislili. Iza prvog reda grmića i borića ugledat ćete «krstareće rakete» domaće i inozemne proizvodnje sa bojevim glavama punjenim slamom i mekinjama. Sve nešto virkaju i ćirkaju nebi li ugledali zamamne obline naših boljih polovica. Šta je tim likovima? Kakve misli prolaze njihovim pervertitskim glavama?

A ima i onih ekološki osvještenih. Oni se ne skrivaju iza grmova, nego idu po škrapama. Pri tome proučavaju utjecaj mjesečevih mjena na rast ježinaca, nanara i priljepaka. U rijetkim trenucima predaha, oči im pobignu prema sisama vaše drage. I šta onda napravit? Najbolje bi ga bilo potegnit zoljom ili nekim sličnim oružjem jer da kreneš u šakački obračun onako u Adamovom kostimu, to ne bi bija baš oku ugodan prizor. Ovako pokušaš sa ubilačkim pogledom broj dva i s nekoliko umilnih riječi. Ipak djeluje! Mister pervert nestane u roku keks. Ali za par minuti evo ti već drugoga, pa trećega...

Ne razumin šta je ovo došlo. Ma bilo je toga i prije, ali to su bili stvarno pojedinačni slučajevi.
Oni ambiciozniji su znali nosit i dalekozore. Baš su lipo s njima izgledali, ka pravi redikuli. Ali ovo danas! Pa koliko ih se samo nakotilo! Nemaš više nigdi mira. Možda bi tribalo pobić na Palagružu! Sumnjam da se i tamo ne bi naša neki takav.

Uostalom, a šta bi ja to tija! Pa u lijepoj našoj nudiste smatraju i gorim pervertitima od ovih ćiribimbaša. Ma šta bi se ja tija kupat gol, širit blud i nemoral!. Nema brale, nema, ovo su čedne zone! Ima da se kupaš sa stotinama njih ispravnih, pristojnih, obučenih kako i priliči.

Sve mi se čini da ćemo počet nosit one kostime šta su ih nosili naše babe i dide. Od gnjata do vrata! Lijepa naša čedna zona!


Na markinti

18.08.2006.

Ajmo jednu zajedno!

Za markinte i žale
za naš Ošjak i vale
Velaaaaa Luuuuuku mala ne zaboraviiiiiiiiii...


Ovu pismu obično pivamo u stanju polutransa i sfumata u glavi, dok se žar ispod gradela još nije potpuno ugasija, a razina u botilji plemenite tekućine nastale čudesnim kemijskim procesom iz nektara šta je nekad bubrija u bobama plavca malog, neumitno stremi prema koti nula.

Pri tome zahvaljujemo Svevišnjemu šta smo se rodili i živimo u najlipšem kantunu najlipše zemlje na baloti zemaljskoj, barenko dok je još nismo totalno upropastili svojom glupošću i pohlepom.

Pismu o Veloj Luci, po prvi put sam čuja tamo negdi početkom osamdesetih i sićam se da su tad izbile barufe oko autorskih prava, uglavnom, vuka se nekakav spor i zbog toga se dugo nije javno izvodila. Ali to sad nije bitno, bitna je jedna rič koja se u njoj spominje, a to je „markinta“. Iako se mogu podičit ultra-mega-turbo dalmatinskim korijenima, moram priznat da u to vrime nisam razumija njezino značenje.



A šta se ne zna, da se naučit. Pogotovo s vrimenom. Daklen slušaj vamo! Markenta, oliti mrkinta, mrkjenta, mrkenta, to vam je onaj stjenovit, hridinast pojas između samog mora i prve zelene vegetacije. To je onaj blistavi okvir koji označava sam rub obale i otoka kad ih gledate na slikama i kartolinama. Izložen moru, soli, valovima. Na prvi pogled izgleda beživotan i prazan, ali ako pobliže uroniš u područje mrkinte, otkrit ćeš koliko života buja upravo zahvaljujući okusu soli.





Grmovi kapara, motara, lučike i mrižice u društvu sa prilipcima, račićima i malim guštericama. Da kojim slučajem ostaneš sam na pustom otoku, uspija bi nekako priživit. Čak i bez gušterica. Osim toga, brzo hodanje po škrapama bi mogli uvest kao jedan od novih ekstremnih sportova. Ko će brže oko otoka. Samo me straj da bi morali naručivat obilate količine gipsa. Nek se nađe.



Nažalost, nađe se na markintama, među škrapama svakakvih šporkarija, mazuta, stakla, plastike i ostalih čuda moderne civilizacije. Ipak, tu ću temu ostavit za neki drugi put.

Dok valovi tuku u stine, a more hropti kroz samo njemu znane prolaze, pred našim očima se otkriva jedan skroz novi svit.



Pojedinci i ostali

16.08.2006.

Kad je moj junior bija prvašić, doša mi je jednoga dana iz škole s pitanjem: „Tata, šta je to pojedinac?“ Osta sam u čudu. Čoviče, kako ćeš ditetu od sedam godina objasnit šta je to pojedinac? Tipično teško pitanje za roditelja. Ne znam točno šta sam mu tada odgovorija, ali pamtim da niti sam ja bija zadovoljan objašnjenjem, niti on odgovorom.

Nedugo nakon toga, učiteljica je sazvala roditeljski sastanak. Poznat vam je onaj nelagodan osjećaj, vrpoljite se u neudobnim stoličicama, virkate ostale roditelje, malo slušate učiteljicu i jedva čekate kad će zazvonit kraj sata. To nam je ostalo valjda svima usađeno od školskih dana.

Slušam šta priča učiteljica, uglavnom ih hvali, sve u svemu dobri su, ali neki pojedinci ne pišu domaće radove! Također, ima pojedinaca koji brbljaju na satu, i tako dalje i tako bliže. A meni sinulo – a tooooot smo! To je oni pojedinac šta me mali pita! Učiteljica očito voli tom riči djelovat na svjest dice. Zato je moj mali shvatija da je pojedinac nešto strašno, neko ko samo pravi spačke i gluposti. Pojedinac, ufff, čuvaj se pojedinca, s njime su uvik neki problemi.

A onda se posli mislim, pa stvarno, ne samo u školi, nego u cilom našem društvu je ta rič „pojedinac“ negativno konotirana. Šta ti imaš bit pojedinac! Imaš bit dio mase a ne se tamo nešto izdvajat, jel' tako?! Prije smo svi bili dio radničke klase, pionira, omladinaca, šta ti ga ja znam, a danas smo isključivo Hrvati. Lipi, pametni, pošteni, bezgrešni Hrvati! Svi odreda ka jedan!

Gledam baš sinoć na televiziji nekakvu glupu emisiju di se po ne znam koji put spominje famozna izjava:“Zločine nije radila naša vojska nego pojedinci!“ Opet ti pojedinci! Je, tako je, i onaj lik šta se falija da je sritan šta mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja nije ništa takvom izjavom sugerira tim pojedincima. Mo'š mislit... Ali to je već neka druga priča...

I šta sad? Ko je meni kriv šta ja ne želim bit dio stada, krda, jata, plove, naroda, klase...
Ja oću bit ja, glavom i bradom, imenom i prezimenom, eto baš oću bit pojedinac! Sa svojim stavovima, razmišljanjima, vrlinama i manama.

A na žalost, u nas je najbolje bit mediokritet. U sredinu, u centar, nemoj se izdvajat... Dobro je poznata okrutnost te mediokritetske mase prema onima koji se ne uklapaju u te standarde.

„Svaki grad uz naše more ima svoga Lera“ – čuli ste za tu pismu, jeli tako? To su vam oni redikuli, obično su malo munjeni, skloni alkoholu ili nekim drugim opijatima, a služe samo zato da bi se mnogi pametnjakovići mogli sprdati s njima. Nije malo onih koji su tragično završili upravo zbog takvog odnosa okoline prema njima.

A često nije lako biti ni iznad prosjeka, pogotovo u malim mistima. Znate dobro onu priču u stilu, ma ne'š ti njega, ma šta on misli da je pametniji od nas sviju, završija je ništo škole pa misli da je popija svu pamet ovega svita.... I onda je normalno da mnogi koji imaju više od dva zrna soli u glavi samo gledaju kako će uteć šta dalje od „mjesta zločina“.

Da se razumimo, ne želim sad odlazit u ekstreme, čovik je društveno biće, nitko ne bi triba bit usamljeni otok. Ljudi su potribni jedni drugima. Samo ne želim da nas se stalno gura u nekakve grupe, kolektive, skupine u kojima gubimo dio svoga identiteta. I onda vrlo lako dolazi do raznih generaliziranja, uopćavanja i stereotipa u stilu „svi su oni isti“. I dokle god onaj famozni „pojedinac“ sa početka ove priče bude smatran kao izvor nečega negativnog, nećemo se baš daleko pomaknit.

Jedna je lokomotiva, a može povuć puno vagona iza sebe ...

Park skulptura

15.08.2006.

Lipo je kad se u moru nekakvih predvidljivih i standardnih stvari naleti na nešto sasvim neobično i drugačije. Tako se nekako stidljivo, samozatajno, na trogirskoj rivi „ukazao“ pravi pravcati kiparski atelje na otvorenom. Isprid crkve sv. Dominika, a iza zida štandova sa autentičnim dalmatinskim suvenirima kojima na poleđini piše „made in China“ nalazi se pravi park mramornih skulptura.

Prva stvar koja me oduševila je natpis na više jezika „Možete slobodno dirati eksponate“. U sredini ovog „ateljea“ nalazi se sjenica pokrivena ribarskom mrižom. U njezinome ladu meštar kipar ovako javno pred publikom kleše, brusi, stvara... Lipo je gledat čovika kad radi svoj posal sa „motom“ i vještinom. To tako izgleda lagano i jednostavno da na tren pomisliš kako bi i ti moga pokušat. Je šipak, u tome i je stvar. Ne može to svatko. Ispočetka sam mislija da je to neki stranac zaljubljenik u kamen. Ali čovik je naš, Ivan Tokić se zove, iz Solina je. Nudi me da sidnem kraj njega. Bačva glumi stol a panjevi stolice. Eno imate tu mendula pa ih istucite malo ako oćete, govori mi. Priča kako mu ljudi bojažljivo prilaze, sve nešto virkaju okolo, snimaju, ali isto im je čudno da su te sve skulpture ovako izložene vani, da ih mogu dodirivat, osjetit taj kamen...



Imenjak našeg slavnog Meštrovića nije akademski kipar, ovo šta radi jednostavno izvire iz njega. Kako neki ljudi imaju taj dar da iz naoko običnih, svakodnevnih stvari, naprave nešto zanimljivo! Pa zato se to i zove umjetnost. On ne stvara sa predumišljajem, ne radi suvenire koji će slučajni prolaznik kupit i ponit doma. Kad on u komadu kamena nađe svoju inspiraciju, onda se taj komad pretvara u ribu, misec, amforu... Naravno ka i svakom kreativcu, bitan mu je odaziv, reakcija ljudi. Mnogi su umjetnici u svoje vrime bili neshvaćeni, da bi kasnije neki drugi ubirali plodove njihovog rada. Ipak se nadam da tako neće biti i u ovom slučaju. Naš kipar Ivan ima toliko dobrih ideja i pozitivne energije, pa stvarno virujem da će sve stvari posložiti na putu prema uspjehu.














Maraton lađa na Neretvi

13.08.2006.

Maraton lađa na Neretvi. To se moralo vidit, pod obavezno! Na žalost ne znam koji su ljudi prije desetak godina došli na ideju za ovakvo nešto, ali skidam im kapu! Jer ovo nije samo veslačka utrka, ovo je...,ovo je..., ma nemam riči kojima se ovaj događaj može opisat. Neretvanska lađa, gotovo već zaboravljena, uzdigla se ka feniks iz pepela. Za ovaj spektakl se živi čitavu godinu, grade se nove lađe kojih je iz godine u godinu sve više.

Žestoka je bila borba za pobjednika, ali ovdje su pobjednici – svi. Ekipa iz Rogotina koja je trijumfalno uplovila u pločansku luku i svi ostali koji su došli do cilja. I oni koji su bili formalno na "začelju" su sa pismom ulazili u cilj.

Iz Splita do Metkovića, jučer smo se vozili gotovo 5 sati. Ma šta vozili, čekali smo u kolonama više od pola vrimena! I nakon starta opet se sve zaštopalo do Ploča. Ali nije mi žal! Tek sam sad doša doma, još sam pun dojmova pa ne bi tija pisat neke euforične tekstove, ali jučer sam se više puta naježija. Jednostavno me preplavilo...

Ovo je bija tek deveti maraton.Ali bit će ih još najmanje trista i devet. Siguran sam!















Teror gliser(aš)a

10.08.2006.

Stvarno mi idu na živce! Gliseri. Bolje reć, ne toliko gliseri koliko oni likovi koji upravljaju njima. Mislija sam da će ih ovog lita bit manje jer je gorivo skupo, a ono ispalo da se ne možeš od njih obranit. Zuje sa svih strana ka maniti. Po zakonu, ne bi smili glisirat bliže 300 metara od obale, ali tko god je bija na moru, vidija je da je to mrtvo slovo na papiru.

Za razliku od jedrilica koje imaju gotovo pa ljubavnički odnos sa morem i običnih tkzv. deplasmanskih brodova koji je u najmanju ruku prijateljski, gliseri ne plove, nego se tuku s morem. Sa stotinama konja ispod poklopaca brodskih motora koji im očitu daju nekakav osjećaj superiornosti, vozači glisera sebe smatraju gospodarima mora.

Velika većina ih pati od sindroma „NU ME!“. Njima je najbitnija stvar u svemu tome da ih se vidi, da budu viđeni. Ništa njima ne znači taj brod ako ih nitko ne vidi. I koji je to tukac uopće donija odluku da oni ne smiju glisirat isprid plaža. A di će se onda kur*it!?

E, ali zato je njima poseban gušt zaletit se i prozujat na svega desetak metara od nas "običnih smrtnika" u sirotinjskim barčicama. Kako se samo zlurado smiju kada nas njihovi ogromni valovi valjaju po moru, a nama se izvrću stvari po brodu. Nu me! Nek se vidi ko je gazda na moru!

Jednom sam uša u polemiku sa nekim mojim "prijateljima" koji imaju glisere. Reka sam im da oni šta imaju glisere uopće ne vole more i da im brodovi i ne tribaju. A oni svi, mahom novopečeni "poduzetnici" govore kako oni nemaju vrimena za bit puno na moru, jer oni stalno moraju radit. Je, kako ne, govorim im ja, vidim da najviše volite radit po kafićima i proučavat jeli bolja kava sa dvi ili tri kapi mlika. E znaš ti, govori mi jedan, da sam ja za uru vrimena iz Trogira do Hvara. E, i šta onda kad si doša za uru vrimena do Hvara? Onda lipo izađem na kraj i pijem piće u „Carpe Diema“. Ma bravo lipi moj, pa jeli vidiš da tebi brod ne triba, ti ne ideš na more, nego tamo di te mogu svi vidit!

Ne čujem više ništa o tome u zadnje vrime, izgleda da se priča lagana zataškalo. Uglavnom, radilo se o tome da je jedan naš bivši megapopularni nogometaš svojim gliserom usmrtija kupača. Prošlo je već nekoliko godina od tog događaja ali to se sve već nekako zaboravilo. Bože moj, nećemo sad našu nogometnu legendu strpat u zatvor zato šta tamo niki plivač nije vodija računa o tome da se previše udaljija od obale. Šta je on uopće triba plivat? Je li moga ka normalan čovik, sidit u kafiću i pit pivo!?

Posebno su mi dragi mamlazi na vodenim skuterima! Jebate, ja u životu nisam vidija normalnu facu na tim skuterima. Iskese zube, oči im se izokrenu i stalno dodavaju i oduzimaju gas. I prema njima bidnima su nemilosrdni pa ih tiraju na 300 metri od obale. A ko će ih tamo uopće vidit! I šta uopće rade na onim skuterima. Ma da idu do neke udaljene plaže, još bi i razumija. Ali oni se satima vrte ka muve bez glave. A božesačuvaj!

Ma, jesam li ovo danas nešto previše grintav? Ajde dosta je, ako nastavim dalje izgadit ću pola zemaljske kugle!

Bribirska glavica

08.08.2006.



Nakon buke slapova i vreve ljudskog mravinjaka na Skradinskom buku, u samom gradiću Skradinu naišli smo na ugodnu, opuštajuću atmosferu. Iako smo i ovdje vidjeli mnogo gostiju, mirniji tok rijeke Krke očito djeluje "vodoaktivno". Još pri polasku iz Trogira razmišljali smo kako bi bilo dobro posjetiti Bribir, staru utvrdu poznatu još od ilirskih vremena. Taj lokalitet se nekako sramežljivo, tek usputno spominje pa nas je živo zanimalo o čemu se tu zapravo radi. Premda kod sebe nisam imao auto-kartu, odnekud mi je bilo poznato da se Bribir nalazi negdje na cesti od Skradina prema Benkovcu pa smo se hrabro uputili u tom smjeru.



„Plava ptica“ je zadovoljno zabrundala željno očekujući nove skitnje. Prošavši kroz Skradinsko polje stigli smo do skretanja na auto-cestu, no za sada ipak nećemo na tu stranu, stoga smo nastavili dalje. I zaista, nakon desetak kilometara, kad se već počeo uvlačit crv sumnje jesmo li na pravom putu, evo konačno i Bribira. Pogledom tražimo nekakvu oznaku ili ploču s natpisom koja bi nas uputila do stare gradine. Nema ničeg vidljivog, kuće su uglavnom prazne, puno njih je za posljednjeg rata srušeno, popaljeno, opljačkano... Već polako prolazimo zadnje kuće sela, dolazimo do raskršća. "Naša" cesta vodi dalje prema Benkovcu, a druga put mora, prema Vodicama.

Pogledavamo uokolo ne bi li nam u oko upala neka istaknuta građevina. Pretpostavljavamo da bi se takva utvrda trebala nalazit na nekakvome brdu, ali velikog brda baš i ne vidimo. Tek na jednoj uzvisini, iza dviju kućica proviruje zvonik neke crkvice. To bi moglo biti to! Vraćamo se malo natrag prema selu, i na prvom obećavajućem skretanju dajemo lijevi žmigavac. Vozimo puteljkom koji se prilično sužava zbog grmova kupina sa strane. Možda se tek u svakoj dvadesetoj kući vidi da tu netko živi. Ne nalazimo baš nikoga na cesti da ga pitamo. Ipak, već nakon kilometar-dva put se penje u željenom smjeru, prema toj uzvisini. Asfalt prestaje, počinje makadam, ali konačno smo naišli i na nekakvu ploču! Piše na njoj - Arheološka iskapanja financira Europska unija. Početak radova 2005, planirani završetak prosinac 2006. Tako je, to je ta Bribirska glavica!

Još i danas, jasno se vide obrisi starih bedema i kula uokolo čitavog brežuljka. Parkirali smo „plavu pticu“ pred ulazom dvije kuće kamene koje po svemu sudeći, služe arheolozima za smještaj. Budući da je praznik, ne nailazimo na arheologe, čak ni na posjetitelje. Nigdi žive duše. Pored crkve se nalazi i groblje. Nema ni tamo žive duše. Doslovce.







Prva stvar koja fascinira je prekrasan pogled. Zaista je zanimljivo kako ovaj brežuljak koji se iz podnožja ne ističe posebnom visinom, ima pregled na sve četri strane svijeta. Budući da je lagana bura očistila nebo, pogled nam je sezao od planine Dinare na sjeveru, sve do pučinskog otoka Sv. Andrije, koji se nalazi daleko na moru, zapadno od Visa. Očiti su drevni graditelji i te kako dobro znali odabrati pravo mjesto za podizanje utvrde!





Primjećujemo da su arheološki radovi u punom zamahu. Na svakom se koraku može okriti nešto novo i zanimljivo. Bribirska glavica slovi kao jedno od najbogatijih arheoloških nalazišta ilirske, rimske i hrvatske prošlosti. U doba Ilira i Rimljana grad na brežuljku zvao se Berbera. Najveći procvat doživjela je u srednjem vijeku kada su njime gospodarili moćni feudalci Šubići. Grad su porušili i zaposjeli Turci, a nakon njihova odlaska stanovnici se nisu više trajno nastanjivali na platou Glavice, nego u njenom podnožju. Ah, opet ti Turci ...

Naišli smo na nekoliko "bazena" s relativno dobro očuvanim ostacima mozaika. Pravih, pravcatih mozaika iz rimskog doba! Pa di ovo ima, ovako pod vedrim nebom!? Imponira što čitav ovaj prostor zrači nekim magičnim mirom, iako se iz mnogo čega vidi da je tu kroz prošlost bilo bitaka i bitaka...

Zaista je prava šteta što ovaj lokalitet nije i poznatiji i posjećeniji. Hm, kad malo bolje promislim, možda čak i nije. Gomila ljudi uvik sve upropasti. Ipak se nadam, kad konzervatori i arheolozi završe svoj dio posla, da će ovo biti mjesto na koje će se rado dolaziti. Jer kad je i mene koji nisam baš nešto puno lud za poviješću i arheologijom zainteresiralo, onda će zasigurno i mnoge druge. A čini mi se i idealnim mjestom za meditaciju...

Jedino što čitavom krajoliku daje tugaljivi ton, to je onaj, već spomenuti, veliki broj uništenih kuća u podnožju. Koliko godina je već prošlo, a koliko će još proći da se ova područja obnove. Hoće li ikada ovim područjima zavladati mir? Stvarni mir...

Ipak, ne želim ovaj post završiti u depresivnom tonu, Bribirska glavica svakako je moja preporuka putnicima i izletnicima s posebnim afinitetima, a posebno je zadovoljstvo prepoznati kako su su slojevima kamena posložila stoljeća života...

Skradinski buk

06.08.2006.

Ajme lipi moji šta me stisla škina, ukočilo me za poludit. Tako mi i triba kad mislim da sam još uvik momčić. Momčić bi trča, momčić bi pliva, igra balun, bavija se sa... nekim puno lipim stvarima, pa posli toga opet skaka u more, izvodija zvizdarije. Dobro je, na mlado je, proći će to...

Uglavnom to malo bolova u škini nije razlog da stojim doma i uzdišem. Praznici su ka stvoreni za izlete. Jednostavno, praznička atmosfera čovika prirodno tira na kretanje. Društvo je malo, ali odabrano. Razmišljanja nisu dugo trajala.
-Ajmo negdi!
-Di ćemo?
-Mogli bi na Krku, nismo odavno bili.
-Misliš na slapove?
-E e!
-Ajmo ća!

Puni se brzo mali frižider, dva ruksaka, plava ptica je spremna i ... krećemo. Idemo malom cestom preko zagore, pravac Plano-Prgomet-Unešić pa di izađemo.
Zanimljivo se vozit ovim cesticama po Zagori, uglavnom nikad nisi siguran oće li ti iza okuke iskočit koja krava, ovca ili neka lokalna danguba. Na više mista cesta prolazi ispod Dalmatine pa "goni" usporedno sa željezničkom prugom. E to vam je ona "S Perkovića preko Knina".

U Žitniću smo skrenili livo opet doli priko Pakova sela, Brnjice, Konjevrata (Gospe moja koja su ovo lipa imena!) do Lozovca. Gori na brdu Trtar ( još jedno lipo ime ), se okriće desetak vjetrenjača sve u šesnaest. Vjetroelektrana. Baš lipo! Don Kihota i Sancha Pansu nigdi ne vidim. Bit će vrime od sieste. Oliti pižolota po našemu.



U Lozovcu je jedan od ulaza u Nacionalni park "Krka". Ulaznica dođe 70 kuna po osobi. Hmm... ajde kad je za naše ljude neka je. Turista i gostiju ko u priči. Na stotine, na iljade... Autobusi voze non-stop. Čim se jedan napuni, odma se kreće doli prema slapovima. Naš autobus vozi jedan naočiti lola. Visok, dugokos, Ray-Ban cvike (falše ofkors ). Nekako mi baš fale brkovi na njegovu licu. Šta ti je danas muškarac bez brkova...

U busu na glas trešti megamix Mile Hrnića. Piči Milo u humpa-cumpa ritmu ka veliki. Sve su mu pisme iste. Turisti u busu - naravno oduševljeni. Kako se spuštamo doli po serpentinama, tako iza svake okuke pukne neki novi lipi pogled na Krku. U busu se, osim Mile Hrnića naravno, svaku malo vrimena prolamaju spontani uzdasi oduševljena. Ahhhhh, oughhhhh, paaaaa ... Škljocaju fotoaparati. Jedino je nezgodno kad se mimoilazimo sa drugim busem iz suprotnog pravca. Onda oba tribaju stat i mic po mic proći jedan pored drugoga. Putnici na zadnjim sjedalima se pitaju: "Mimoilaze li se?" Ajde probajte ovo brzo izgovorit – mimoilazelise ! Nije lako, jel tako? Mimoilazelise!?

Aj, dosta zvizdarija, idemo dalje. Došli smo doli do okretišta. Dežurni spiker na nekoliko svjetskih jezika daje kratka uputstva. Tako da je svakome sve jasno. Jel' jasno prijatelju? Naravno da je jasno!

More turista, sa svih strana svita. Čuješ jezika ka u Babilonu!
Ah, ti Slapovi Krke, Skradinski Buk ... Koliko god sam puta bija tu, uvik iznova me preplave isti osjećaji. Bože, šta je lipo! Idemo okolo stazom iznad slapova.

Moja najdraža i ja stalno nastojimo malo pobić izvan ovih ustaljenih staza i vidikovaca. I kako mi skrenemo sa puteljka, ovi inšempjani turisti za nama! Pa na jedno misto, pa drugo misto. Ajte lipo kvragu, jeli vidite di su vam označene staze, držite se njih! Bit će sigurno u nama pripoznali rođene vođe... Je, za popizdit...

Šta ćemo sad, kad su već tu neka nas barem slikaju zajedno. Objašnjavam jednoj Čehinji di triba pritisnit. Sve je lipo razumila, sve divno, krasno, mi namistili osmijeh broj tri – ona pritisne botun i ... ugasi digitalac. Smijemo se kiselo mi, smije se lužnato ona, uglavnom ništa od zajedničke slike.





Spuštamo se doli do livade i mosta. Koliko svita??? Abate, ako ih ovde ima ovoliko, koliko ih je onda na cilome Jadranu? Kupaju se masovno. Ispod slapova jasno je označeno dokle se smije plivat. Ali naravno, uvik ima Džegera šta oće ić priko te oznake. Onda dežurni djelatnik parka u malome gumenjaku lipo popizdi i ide uljudno zamolit mladu gospodu da to više ne rade. Oni ga poslušaju dok je u blizini, a čim se makne, opet ista pisma. Neću se kupat, nisam nikad volija ove masovna okupljanja, jebate ako se svaki od ovih samo jednom popiša u more ( u rijeku pardon !) onda nije baš veselo. A i tako me boli škina, baš bi mi jedno kupanje sad godilo. Moš mislit!

Prelazimo most i prolazimo pored druge najstarije hidroelektrane na svitu. Ej ljudi moji jeste li to znali? Svega dva dana nakon šta je otvorena ona na Nijagari! Dva dana!

Penjemo se sad već drugom stranom slapova. Prodaju se suveniri, domaći proizvodi, rakijice, bruštulane mendule...U jedne žene sam vidija nike smišne tikvice. Izgleda pola dinje (lubenica), a pola tikve. Genetički inženjering na naš način.



U svim onim kućicama sa strane, puno toga lipoga se može vidit. Kako se prala roba, kako se mlilo žito, kako su žene prele vunu, kako su muški ...(šta su muški radili !?), ah da, kako su igrali na balote i tako dalje, i tako bliže....

Prije odlaska bacim još jedan pogled doli prema slapovima. Imam šta i vidit! Dvojica imbečilea se kupaju doli po onim kaskadama i kad dođu do ruba, skaču na glavu na donja jezerca. Lude i pijane Bog čuva a šta su ovi... tko zna?! Ludo hrabri? Pijano ludi? Blesavi sto gradi? Jesu li svjesni šta rade? Vjerojatno nisu. Ako ikad budu, bit će im kasno.

Uglavnom, zašto bi mi ove budaletine pokvarile dan, idemo mi lipo opet gori autobusom.
Evo ga, opet našeg naočitoga vozača. Izgleda ka Mate Mišo Kovač u najboljim godinama. Samo nema brkova. Baš mu nikako fale...Ne piva više ni Milo Hrnić, sad se sluša radio.

Gledam ostale putnike po busu. Ozarena lica, opijena lipotom... Na okukama zamole našeg vozača da im stane na čas, da mogu napravit još koji snimak. Naš Mate Mišo u najboljim danima, lipo strpljivo udovoljava željama. Dolazimo opet gori do recepcije Nacionalnog parka. Brzo je sve ovo prošlo. Koji smo mi sretnici, koja je ovo lipota. I sve je čisto, uredno, nema papirića, nema smeća.

Vozimo se opet „plavom pticom“ prema Skradinu. Kavica na Skradinskoj rivi, s pogledom na novi most je nešto šta se ne smi propustiti. A posli toga idemo dalje.
A di ćemo dalje? E... lipi moji , to ćete čitat u slijedećem postu!





Summer in black&white

05.08.2006.

Tražim boje ovih dana. Boje! Di su nestale boje? Čudnovati su ovi dani, sredina je lita, a nema ni boja ni lakova. Možda je zakazala veleprodaja. Nahrupili oblaci sa svih strana, cirusi,stratusi, nimbusi i kumulusi. Vjerojatno su čuli da je tu sad đir i da se pod „must“ ovoga lita moraju pojavit na obalama Jadrana.

Ma nema veze, za učinit par dobrih slika boje nam i nisu uvik potribne. Evo primjera kako se i u sivim nijansama može osjetiti „veliko plavetnilo“.








Popišane smokve

03.08.2006.

Sigurno ste vidili onu sliku staroga Trogira u prethodnome postu. E onu sa početka dvadesetog stoljeća. Ijadu devet sto i ...neka... sitna uglavnom. Možda se ova priča odvijala upravo na jednom od onih brodića šta ih možete vidit vezane za rivu na toj slici. Dakle lipi moji, slušajte ovamo...

Odlučili moja tri vrla Trogiranina poć prodavat suve smokve pa zaplovili brodom prema Splitu. Ivan je bija najstariji, vlasnik male gajete, njegov mlađi brat Stipe i mali rođak im Frane. Uputili se oni tako jednoga lipoga jutra gajeticom iz Trogira. Računali su doć do podneva u Split, prodat sve smokve, za zarađene šolde kupit puno lipih stvari u Velome mistu i do večeri se vratit nazad. Smokve su lipo raširili po cilome brodu, po provi i doli po pajolama da se ne bi u vrićama pritvorile u marmeladu. Zaplovili tako oni, pala je i prva pisma...

Već su bili prošli Arbaniju a Ivanu se pripišalo. Sta on ponosito na provu, izvadija iz tašelanih gaća svoga pivčića i počeja pišat. Ali kako mu je vitar puva s prove, sve je nosilo nazad prema njemu. On se cili iznebušen okrenija i popiša se po onim smokvama šta su ležale na pajolama.

- Evo in na! Neka še kurbe Šplicani najidu popišanih šmokava!
- A šta bi oni tili! Kusat nase šmokve, a mi ćemo muku provat po putu za njih.
Stipe i Frane su ga blido pogledali, kiselo se nasmijali, ali mu nisu smili reć niti riči, ipak je on bija najstariji među njima. I kad je glupo, moraš mučat...

Kad u nika doba, zacrnilo se nebo gori iznad Kozjaka i Mosora, počelo grmit, sivat, lampat, vidilo se i s mora kako u Zagori pada kiša. Nije prošlo dugo a sa Klisa počela puvat bura. Naglo, žestoko, kako samo bura zna. Počelo njih trojicu prolivat more, valjat valovi, sve u svemu nije im više bilo baš do pisme. Do punte Marjana tribalo je još puno plovit kontra vitra, nije im bilo druge nego se sklonit u porat u Slatine. Sakrit će se tamo iza mula, malo pričekat da bura padne, pa će onda nastavit put Splita.

Rečeno-učinjeno, doplovili oni do mula, vezali se za kolonu i bili su cili sritni šta ih ova luda bura nije potopila. Oko njih nigdi nikoga. Pustoš. Gori na brigu se zbilo dvadesetak kućica. Sakrili se ljudi u njih od nevrimena. Tek su na jednoj kući klapale škure po kamenim zidovima.

Stisli se njih trojica ispod prove, sad već lipo promrzli. Zaćakulali se oni, da ubiju vrime. Falija im je četvrti za bacit na karte, koju briškulu i trešetu. Nakon nikog vrimena, promrzli mali Frane reče:

- Ja san ogladnija.
- A kad nimamo ništa za pojist, samo ove smokve - začudi se Stipe
- Popišane su!
- Nisu sve, pomiriši ih, pa pojidi samo one šta nisu popišane - zapovjednički reče Ivan

I tako mali Frane i Stipe počnu prebirat po onim popišanim smokvama, sve ih ništo vrtu među prstima, gledaju, njuškaju ...Ova je popišana, ova nije popišana... i njam, baci Frane smokvu u usta. Tako i Stipe. Ova je popišana, ova nije popišana...mljac u usta. Gleda ih Ivan, pa im se i on pridruži.

Bura se zahuktala, pojačala, sad je već počelo prolivat more priko ciloga mula. Odužilo se vrime, a oni gladni, gladni... A nemaju ništa pinezi u sebe, ko će ić gori prosit po selu, svako će im reć – eno imate pun brod smokav pa lipo pojite njih.

I šta će, kako će, nastavili oni tamanit one suve smokve. Sve su više smanjivali kriterije, pa one smokve šta su im se prije učinile popišanima, sad to već nisu bile. Topile su se smokve u ustima, topili se njihovi snovi o šoldima šta su ih tribali dobit za njih od "kurbi" Šplicana.

Na kraju ih nije ostalo više od pedesetak. Mudro su zaključili su da im se sad više i ne isplati ić do Splita. Okrenit će provu nazad put Trogira, lakše će im bit po ovoj buri tako plovit u krmu. A dok se ne vrate, već će nešto smislit šta će reć svojima doma. Ni smokava, ni pineži....

Dok su se vraćali satrali su i ono malo smokava šta im je bilo ostalo. Ova je popišana...ova nije popišana. Sve su ih izili! Zabolili su ih trbuji, sve im se bidnima uskokuljalo i od mora i valova i bure i zime. I popišanih smokava.

Ni za zivu glavu nemojte nikome kažat sta nam še dogodilo! Pritija je blesavi Ivan. Ova dvojica problidila šta od muke, šta od umora, samo su bezvoljno manuli rukom.

Kako se posli za ovu štoriju saznalo – to niko ne zna. Ali se zna da još i posli puno, puno godina, uvik bi in skočija živac kad bi za njima dica vikala "Ova je popišana, ova nije popišana!"

Sto godina razlike

02.08.2006.

Na samom početku današnjeg posta želim iskreno zahvaliti mojim komentatorima, "subložnicima". A šta ste me nahvalili, čisto mi je neugodno. Naravno drago mi je da moja trabunjanja ne odlaze u vitar, lipo je vidit da ima ljudi koji na sličan način razmišljaju. Nakon samo dva mjeseca moga "blogiranja" ovo je bila već treća naslovnica. Moja bolja polovica me zeza da me uredništvo bloga protežira, ipak se nadam da to nije tako.

Nije bilo lako na samom početku, poznata vam je ta situacija, blog vam proleti kroz fresh listu za sat vrimena i ako ga netko vidi, dobro ga vidi, a naravno ogroman broj čitatelja ga uopće ne primjeti. Nikakva čitanost, nema komentara ... Ipak mislim da se upornost i iskrenost isplati, treba vjerovat u sebe, pa te onda s vremenom više ljudi i čita i podržava.

U današnjem postu donosim samo dvije slike trogirske rive. Slikane su gotovo sa istog mjesta, jedino je vremenski razmak veći od sto godina. Prvu sliku sam uspija nekako iskopat (hvala B(l)ogu na skenerima) i onda sam ovih dana pokušavao uhvatiti isti kadar.

Morat ćemo zadužiti nekoga od mlađih blogera da napravi ovakvu istu sliku i 2106 godine. Samo se nadam da te 2106. godine sa ovih starih zidina neće drečati natpisi „APARTMANI“





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>