Kako je za suvremene medije i njihove gazde samo loša vijest - dobra vijest, dakle samo ona koja prodaje proizvod, tako smo i ovih dana izloženi pravoj halabuci vezanoj za brodogradnju. Čitavo stanje se promatra samo kroz prizmu muljaže sa 6 milijuna dolara u splitskom škveru i davanju jamstava u iznosu od više milijardi kuna svim velikim brodogradilištima. U javnosti se tako stiče dojam da je brodogradnja samo jedna velika jama bez dna, u koju se nepotrebno bacaju novci poreznih obveznika ( a šta je ovo danas popularan izraz, čak ga je i Vlatka Pokos usvojila ) i da bi to bilo najbolje sve zatvorit i stavit ključ u bravu. Nama se i tako ništa ne isplati radit! Pozitivne stvari nitko ne spominje, one naravno nikoga ne zanimaju...

Naša brodogradnja ima tradiciju, kvalitetu i možemo reć da je to prepoznatljiv "brand" Hrvatske. Borimo se na svjetskom tržištu sa najjačim igračima. Po knjigama narudžbi smo stalno među prvih pet ili šest zemalja na svitu. Tržištem vladaju žuti, Japanci, Korejanci i Kinezi. Sportskim riječima možemo reći da mi svake sezone igramo Ligu prvaka. Razvoj pomorske tehnike i tehnologije je strahovito ubrzan i onaj ko ga ne može pratit – gotov je, otpada iz igre.

U čemu je onda problem? Pojednostavljeno rečeno, najveći problem je u tome šta mi ugovorimo brod za recimo 30 milijuna dolara, a potrošimo na njega 40. Zašto? Ima više razloga. Prvo, organizacija rada i proizvodnje nije još ni blizu svjetske razine. Drugo, uprave škverova i sve niže rukovodeće strukture se postavljaju isključivo po političkom kriteriju.
O kadrovskim pitanjima često odlučuju potpuni diletanti, bitno je samo da su blizu vladajućima. Svi se slažu u škverovima da nešto treba mijenjati. Da, ali nitko ne bi prominija sebe, nitko se ne želi odreći svojih privilegija ma kako sitne one bile. Svi bi mijenjali druge!

Sa druge strane, svjetsko tržište brodova je nalik na olujno more. Oscilacije su velike, nikad ne znaš šta te čeka. Možeš napravit čuda u proizvodnji i velike uštede, a onda ti sve to odnese klizanje tečaja dolara i porast cijena čelika.



Još jedna stvar. Nigdi u svitu brodogradnja nije visoko profitabilna djelatnost. Uvik je na ovaj ili onaj način pomaže država kroz razne oblike poticaja, subvencija itd. Brodogradnja je strateška djelatnost, ona ne zapošljava samo sebe, nego i druge grane. Evo primjera. Naša država ne zna šta bi recimo sa željezarama u Sisku i Splitu, a u isto vrime mi čelične limove uvozimo iz Makedonije ili Ukrajine. U svaki brod se ugrađuje ogroman broj raznih uređaja, opreme. Koliko se samo potroši boje, kabela, svih mogućih čuda. A mi ništa od toga ne proizvodimo, nego gotovo sve uvozimo! Zašto? A kad se nama ništa ne isplati proizvodit, puno lakše je uvozit...

Svi naši škverovi su u procesu famoznog restruktuiranja (ma koja lipa rič, jedva sam je napisa). Znam da mi u trogirskom škveru stvarno radimo na tome da poboljšamo proizvodnju, da je čak proširimo i na druge djelatnosti. Svaki novi brod gradimo sve brže i efikasnije. Rokovi su sve kraći. Nije lako, imamo mali milijun problema, ali kvragu, nismo digli ruke od svega. Nema za nas lipšeg prizora od porinuća broda. Kad ona grdosija krene prema moru, cili se naježimo od neke kombinacije ponosa, zadovoljstva i strepnje oće li sve proći u redu.

Ali sve ovo navedeno i nije najgore u ciloj našoj priči. Najgore je to, šta u čitavoj ovoj atmosferi neizvjesnosti i prijetnji gašenjem, gotovo nitko više ne želi studirati brodogradnju.

Ma ko je to danas toliko lud da ide studirat možda i najteži fakultet, a da nije siguran oće li ta grana industrije uopće više postojat kad bude diplomira. I zato se mladi odlučuju za strojarstvo, elektrotehniku ili građevinu, arhitekturu... A inženjera brodogradnje ne da fali, nego ih moramo svićom tražit. Mogli bi ih istoga časa zaposlit, pa pitaj Boga koliko. Koliko god triba! To nam je u stvari najveći problem, stari kadrovi nam odlaze, a pitam se ko će nam za desetak godina projektirati, konstruirati i vodit proizvodnju? Kinezi? Rumunji? Tunguzi?
A šta će nam onda uopće više i sam Fakultet Brodogradnje? Oćemo li i njega ukinit? A Brodarski institut?

A u svemu ovome nitko ne spominje uzlet male brodogradnje koji se događa zadnjih nekoliko godina. Neki pametni ljudi su jednostavno zbrojili dva i dva i pokrenuli proizvodnju. Neki vlastitim snagama, drugi u suradnji sa strancima. Zato se danas u Hrvatskoj rade izvrsne jahte, motorni brodovi, jedrilice. I ta proizvodnja nije vezana isključivo za more. Eto tu u Zagorju, u Oroslavlju, možete sa auto-ceste vidit tvornicu brodova. Pogledajte recimo brodove "Pičuljan" koji se grade na Rabu. Famozni su! Do prije desetak godina, mala brodogradnja gotovo da i nije postojala. A vidimo di je danas!

I zato sam, unatoč svemu, ipak optimističan. Znam da se ovako ne može dalje, da ovaj način rada mora jednoga dana puknit ka tikva. Ali, hoćemo li bit toliko blesavi da se odreknemo nečega u čemu smo bili prepoznatljivi prije neznam koliko stoljeća. Hoćemo li potopit sve naše brodove? Ili zatrpat Jadransko more da bi dobili novo zemljište za gradnju hotela? Mislim da ipak nećemo...

Ipak se nadam da neću za nekih dvadesetak godina, sidit na obali, držat tunju u ruci i gledat ovakve "sirotice" isprid sebe, pa se sićat kako sam ja nekih davnih dana projektira i gradija brodove. A onda ću bit vjerojatno nekakav priučeni kuvar ili konobar. Za goste iz Tunguzije...