Brodogradnjo i Bogu si teška!

29.09.2006.




Kako je za suvremene medije i njihove gazde samo loša vijest - dobra vijest, dakle samo ona koja prodaje proizvod, tako smo i ovih dana izloženi pravoj halabuci vezanoj za brodogradnju. Čitavo stanje se promatra samo kroz prizmu muljaže sa 6 milijuna dolara u splitskom škveru i davanju jamstava u iznosu od više milijardi kuna svim velikim brodogradilištima. U javnosti se tako stiče dojam da je brodogradnja samo jedna velika jama bez dna, u koju se nepotrebno bacaju novci poreznih obveznika ( a šta je ovo danas popularan izraz, čak ga je i Vlatka Pokos usvojila ) i da bi to bilo najbolje sve zatvorit i stavit ključ u bravu. Nama se i tako ništa ne isplati radit! Pozitivne stvari nitko ne spominje, one naravno nikoga ne zanimaju...

Naša brodogradnja ima tradiciju, kvalitetu i možemo reć da je to prepoznatljiv "brand" Hrvatske. Borimo se na svjetskom tržištu sa najjačim igračima. Po knjigama narudžbi smo stalno među prvih pet ili šest zemalja na svitu. Tržištem vladaju žuti, Japanci, Korejanci i Kinezi. Sportskim riječima možemo reći da mi svake sezone igramo Ligu prvaka. Razvoj pomorske tehnike i tehnologije je strahovito ubrzan i onaj ko ga ne može pratit – gotov je, otpada iz igre.

U čemu je onda problem? Pojednostavljeno rečeno, najveći problem je u tome šta mi ugovorimo brod za recimo 30 milijuna dolara, a potrošimo na njega 40. Zašto? Ima više razloga. Prvo, organizacija rada i proizvodnje nije još ni blizu svjetske razine. Drugo, uprave škverova i sve niže rukovodeće strukture se postavljaju isključivo po političkom kriteriju.
O kadrovskim pitanjima često odlučuju potpuni diletanti, bitno je samo da su blizu vladajućima. Svi se slažu u škverovima da nešto treba mijenjati. Da, ali nitko ne bi prominija sebe, nitko se ne želi odreći svojih privilegija ma kako sitne one bile. Svi bi mijenjali druge!

Sa druge strane, svjetsko tržište brodova je nalik na olujno more. Oscilacije su velike, nikad ne znaš šta te čeka. Možeš napravit čuda u proizvodnji i velike uštede, a onda ti sve to odnese klizanje tečaja dolara i porast cijena čelika.



Još jedna stvar. Nigdi u svitu brodogradnja nije visoko profitabilna djelatnost. Uvik je na ovaj ili onaj način pomaže država kroz razne oblike poticaja, subvencija itd. Brodogradnja je strateška djelatnost, ona ne zapošljava samo sebe, nego i druge grane. Evo primjera. Naša država ne zna šta bi recimo sa željezarama u Sisku i Splitu, a u isto vrime mi čelične limove uvozimo iz Makedonije ili Ukrajine. U svaki brod se ugrađuje ogroman broj raznih uređaja, opreme. Koliko se samo potroši boje, kabela, svih mogućih čuda. A mi ništa od toga ne proizvodimo, nego gotovo sve uvozimo! Zašto? A kad se nama ništa ne isplati proizvodit, puno lakše je uvozit...

Svi naši škverovi su u procesu famoznog restruktuiranja (ma koja lipa rič, jedva sam je napisa). Znam da mi u trogirskom škveru stvarno radimo na tome da poboljšamo proizvodnju, da je čak proširimo i na druge djelatnosti. Svaki novi brod gradimo sve brže i efikasnije. Rokovi su sve kraći. Nije lako, imamo mali milijun problema, ali kvragu, nismo digli ruke od svega. Nema za nas lipšeg prizora od porinuća broda. Kad ona grdosija krene prema moru, cili se naježimo od neke kombinacije ponosa, zadovoljstva i strepnje oće li sve proći u redu.

Ali sve ovo navedeno i nije najgore u ciloj našoj priči. Najgore je to, šta u čitavoj ovoj atmosferi neizvjesnosti i prijetnji gašenjem, gotovo nitko više ne želi studirati brodogradnju.

Ma ko je to danas toliko lud da ide studirat možda i najteži fakultet, a da nije siguran oće li ta grana industrije uopće više postojat kad bude diplomira. I zato se mladi odlučuju za strojarstvo, elektrotehniku ili građevinu, arhitekturu... A inženjera brodogradnje ne da fali, nego ih moramo svićom tražit. Mogli bi ih istoga časa zaposlit, pa pitaj Boga koliko. Koliko god triba! To nam je u stvari najveći problem, stari kadrovi nam odlaze, a pitam se ko će nam za desetak godina projektirati, konstruirati i vodit proizvodnju? Kinezi? Rumunji? Tunguzi?
A šta će nam onda uopće više i sam Fakultet Brodogradnje? Oćemo li i njega ukinit? A Brodarski institut?

A u svemu ovome nitko ne spominje uzlet male brodogradnje koji se događa zadnjih nekoliko godina. Neki pametni ljudi su jednostavno zbrojili dva i dva i pokrenuli proizvodnju. Neki vlastitim snagama, drugi u suradnji sa strancima. Zato se danas u Hrvatskoj rade izvrsne jahte, motorni brodovi, jedrilice. I ta proizvodnja nije vezana isključivo za more. Eto tu u Zagorju, u Oroslavlju, možete sa auto-ceste vidit tvornicu brodova. Pogledajte recimo brodove "Pičuljan" koji se grade na Rabu. Famozni su! Do prije desetak godina, mala brodogradnja gotovo da i nije postojala. A vidimo di je danas!

I zato sam, unatoč svemu, ipak optimističan. Znam da se ovako ne može dalje, da ovaj način rada mora jednoga dana puknit ka tikva. Ali, hoćemo li bit toliko blesavi da se odreknemo nečega u čemu smo bili prepoznatljivi prije neznam koliko stoljeća. Hoćemo li potopit sve naše brodove? Ili zatrpat Jadransko more da bi dobili novo zemljište za gradnju hotela? Mislim da ipak nećemo...

Ipak se nadam da neću za nekih dvadesetak godina, sidit na obali, držat tunju u ruci i gledat ovakve "sirotice" isprid sebe, pa se sićat kako sam ja nekih davnih dana projektira i gradija brodove. A onda ću bit vjerojatno nekakav priučeni kuvar ili konobar. Za goste iz Tunguzije...



Mljetska odiseja - drugi dio

27.09.2006.

Još smo uvik na Mljetu. Nije to otok od jednoga dana, a bome ni jednoga posta. Nedjeljno jutro smo dočekali friški i odmorni. Bura nije više toliko jaka i očekuje nas još jedan dan da ga iskoristimo na najbolji mogući način. Napuštamo naš bazni logor broj jedan, ali to je potrajalo dok su se svi izguzali, spakirali, a neki su očito zamantani ljubavnim strastima izgubili pojam o vrimenu. Napokon krećemo malom cestom pored famoznih Goveđara, pa kroz Polaču i nakon pola sata vožnje dolazimo do Babinog polja, najvećeg naselja na otoku.

Baš nešto razmišljam, koliko je samo toponima vezano za babe? Imaju babe svoja polja, grede i kukove, a ne sićam se da sam ikad čuja da je nešto didino. Dide su valjda uvik bili na moru, ratovima, ili tek običnim skitnjama...
Na cesti ispod Babinog polja se razdvajamo. Veći dio grupe odlazi odmah prema Odisejevoj špilji, a nas petnaestak se odlučujemo najprije za malo penjanja.
Pomalo razočarani doznajemo da se zbog vremenske stiske plan izleta ponešto mjenja, pa tako nećemo ići sve do najvišeg vrha otoka, Velikog grada koji se nalazi 514 metara nad morem, već samo do jednog platoa koji se nalazi na nekih 400 metara visine. Navodno bi nam tribalo četiri sata za uspon do vrha i povratak. Dobro, šta je tu je, idemo naprid. Sa svakim novim metrom visine, raste naše nadahnuće i elan. Pogledi prema otoku i pučini su fascinantni. Staza je prilično dobro označena, pa nemamo većih problema. Omamljuju nas mirisi aromatičnog bilja. Primjećujem na tisuće samoniklih grmova planike sa plodovima maginjama koji ipak još nisu potpuno zreli. Do onog platoa smo došli za nekih uru vrimena.





Sad bi se mi morali kao vratit, ali pogled prema samome vrhu nam je u nekoliko trenutaka spontano donija novi cilj. Kvragu i plan i program, idemo na vrh i gotovo! Uspon do njega je već malo zahtjevniji. Moramo pazit da nam koja beštija ne iskoči iz grma. Napunili su nam glavu sa tim pustim veprovima... Kad smo bili na samo tridesetak metara ispod samog vrha, zove nas šefica puta da di smo to išli, da se moramo odmah vratit, nemamo vrimena bla, bla, bla...
Mi se pravimo ka malo blentavi, da ništa ne razumimo i te šeme i uskoro se penjemo na sami vrh. A na vrhu, ka da smo u trafostanici! Pusti kabeli, žice, kontejneri, antene, repetitori...
Ne zadržavamo se puno, tek toliko da predahnemo.



Spuštanje natrag ide brzo, u stilu Janice Kostelić. Je, da smo na jednom mistu zabucali put, ali i to smo uspješno riješili. U samom selu obnavljamo zalihe vode i žurimo dalje prema moru, prema Odisejevoj....

Nakon pola sata pješačenja eto nas i do obale. Odisejeva špilja... Ovde moram stat, jer jednostavno ne nalazim riči kojima bi je opisa, a da ne pobignem u patetiku. Sa gornje strane doima se poput grotla vulkana. Mi dolazimo do same obale, bacamo se sa hridi u more i plivajući ulazimo u špilju. Plivam kroz prolaz koje je tek jedan metar viši od površine. Osvrnem se natrag prema pučini, a oko mene sve tirkizno. Ajme lipote! Ma da ovu boju vidite negdi na ekranu ili na kojoj slici, rekli biste sigurno da je to kič-boja, da ona ne postoji u prirodi. Mislija sam i ja tako, sve do ovog trenutka. Opijeni svim ovim lipotama, ostajemo još sat, dva, kupajući se i skačući sa ovih litica. Na pučini isprid nas je greben Ogiran, na koji se navodno razbija Odisej privučen zovom sirena.





Nešto kasnije se opet penjemo stazom do ceste, dolazimo do našeg omiljenog autobusa i pičimo dalje. Kroz Sobru, Prožuru, preko Maranovića i Korita dolazimo do Saplunare, najistočnijeg mista na otoku. Nas desetak nadobudnih se uputilo do uvale Limuna, iza punte Blaca. Pješčana laguna, zatvorena sa dva stjenovita rta, miruje na ranojesenskom suncu. Naravno da ćemo se i ovde okupat. Društvo je odlično, iako smo se upoznali tek jučer, već je u điru fina zafrkancija. Ipak sunce se brzo sakrije iza ovih borova, a već nam vrime ističe i moramo natrag.

Na kraju svega, šta još pametnoga reć? Iako je bilo šlamperaja u samoj organizaciji izleta, to nam nije pokvarilo ukupnu sliku..

Ne mogu se nikako oteti dojmu da je Mljet u stvari tropski otok koji je nekakvim svemirskim čudom istrgnut iz srca Pacifika i bačen u Mediteran.

Ovdje se stvarno ulazi u nove dimenzije i vremena i prostora, tako da dobiješ osjećaj kao da ulaziš u nekakav film. I zato me uopće ne bi začudilo na sam na ovim putešestvijama po otoku, naletija na nekog Kentaura, jednookog Kiklopa Polifema ili strašnu Meduzu Gorgonu. U ovakvom okružju, sve te priče i legende dobijaju novi smisao. Ilijada i Odiseja, povijest kršćanstva...

Moram se opet vratit ovom otoku...





Otok četvrte dimenzije

25.09.2006.



Eto, konačno se i to dogodilo. Od prvog jesenskog dana, otok Mljet definitivno skidam s popisa onih koje još nisam pohodio. A toliko sam o njemu slušao, čitao, da sam ga već odavno imao skiciranog u glavi. Sobra, Prožura, Pomena, Saplunara... Ta imena su mi uvijek odjekivala u glavi kao neki zvuci sa dalekih južnih mora. Još samo nedostaju palme, plesačice i ukulele da bi slika bila potpuna.

Njegove općepoznate vedute, slana jezera i Odisejeva špilja svima su dobro znane, najčešće s plakata i kalendara. Sad mi se ukazala dobra prilika sve to vidjeti i jednostavno sam je morao ugrabit. Izletnička sekcija planinarskog društva "Mosor" već tradicionalno u ovo doba godine organizira dvodnevni izlet na Mljet pa smo im se pridružili. Ovakvi "grupnjaci" imaju svojih prednost i mana. Ne moraš brinut baš o svakoj sitnici, imaš i vodiča, a s druge strane uvijek se mora nekoga čekat, neki stalno kasne, u pedeset ljudi trista želja, neki bi se kupali, drugi istraživali konobe, a tek rijetki bi se malo i pentrali. Ali uz malo dobre volje, sve se to već nekako riješi.

Veselo društvo uputilo se iz Splita rasklapanim busom u subotu ujutro. Nakon tko zna koliko vremena ne nastupam u ulozi vozača već običnog putnika i bome - uživam u tome. Gledajući kako se obala, more i otoci bljeskaju nakon izlaska sunca iznad Biokova, primjećujem kako su ona nekadašnja mala smišna mista nekako "nabujala". Kao da su sve kuće dobile po koji kat više, proširile se... Sve je više betona, a manje zelenila. Opet ja bulaznim, ma ko se to usrićija od kupusa i cvića oko kuće. Apartmane triba ziđat, nu!

Trajekt za Sobru polazi iz luke Prapratno na Pelješcu. Idiličnu atmosferu malog trajektnog pristaništa narušio je pun autobus bučnih i grintavih Dalmatinaca, a nesretni pipničar u malom kafiću samo se bespomoćno hvatao za glavu kad je počeo dobivati egzotične narudžbe - dvije male kave sa hladnim mlijekom, pet velikih kraćih s toplim, jedna mala duža u velikoj ćikari, šest velikih bez mlijeka sa šlagom...
Čekajte ljudi, nije preša – bespomoćno je zavapio dešperatni konobar.



Vožnja drndavim trajektom ne traje dugo, navigavanje rutom od pet nautičkih milja nije preveliki zahtjev čak i za pretpotopnu karampanu od trajekta. Zašto sam imao osjećaj da je se ovaj otok nalazi puno dalje od kopna? Mljet nas dočekuje upravo onakav kako ga obično i zamišljamo. Zelen, bujne vegetacije i sunčan. Malom cestom preko otoka ubrzo dolazimo do baznog logora broj jedan.

Malo misto zove se Pomena, kodno ime logora je Odisej, a kako drugo... Na brzinu ostavljamo stvari jer nas ispred hotela već čeka naš agilni vodič po nacionalnom parku Marin Perković. Ne, ne, to nije onaj "guslar" Perković. Ovaj izgleda kao pravi zanesenjak, maše rukama i nogama, prepun je zanimljivih priča i legendi, citira sve živo od Homera do Balaševića. Najprije ćemo kaže, na laganu šetnju oko slanih jezera, pa ćemo vamo, pa ćemo tamo...



Dok se pentramo po kamenitim stazama kroz šumu, s južne strane pogledavamo prema otvorenom moru. Zapadno od nas proviruju Lastovo i Korčula. Tamo negdje iza horizonta Monte Gargano, Italija, tako barem kažu. Ja ga ne viđoh, barem ovaj put. Staza nije zahtjevna, nema velikih uspona, ugodna je. Nailazimo na dvoje Francuza sa biciklima. Govore da su se izgubili, ne znaju gdje su. Ma pitam se kako su uopće bičikletima uspijeli uopće doć u sred šume? Odustaju od daljneg lutanja, stavljaju bicikle na ramena i idu dalje s nama. Taman kad su počela prva grintanja u stilu «kad ćemo više doć» stigli smo do obale velikog slanog jezera, upravo nasuprot otočića Sv. Marije sa benediktinskim samostanom. U moru Jadranskom otok, na otoku malo more, na njemu opet otok, a na tom otoku zdenac dragocjene vode..



Tu se naš vodič potpuno razgoropadio. Sve smo čuli, i o Odiseju i nimfi Kalipso, apostolu Pavlu i braći benediktincima, da Vincijevu kodu i još mnogo čemu. Ako neke od ovih legendi ponekad i ne djeluju prilično uvjerljivo, ipak ih je lijepo slušat, pogotovo od nekoga tko ih zna dobro ispričat. Nakon "službenog" dijela posjeta samostanu, vraćamo se na obalu i bacamo na neformalne aktivnosti. Da se razumijemo, ova slana jezera zapravo i nisu jezera, nego pravo more, koje je prodrlo prije tko zna koliko stoljeća i formiralo fjord u obliku dva jezera. U njima je more uvijek nešto toplije nego pa je kupanje bila čista uživancija. A što ću vam dalje pričat, možete i zamislit... A nešto kasnije smo iznajmili bicikle pa se zaputili oko jezera, kroz gustu borovu šumu sve do mjesta gdje se jezera vjenčavaju s otvorenim morem.





Budući da je sezona već na izmaku, rijetki su bili ljudi koje smo sretali. Pogotovo domaći. Kažu da na čitavom otoku Mljetu živi tek oko devet stotina ljudi. A i da je taj podatak upitan, jer ima dosta vikendaša koji se samo formalno prijavljeni. Malo je ljudi, pogotovo mladosti. Umiru nam škoji. Još bi nam mogli doć i Kinezi pa ih nastanit. Ima njih za izvoz. Sve po devet kuna. Kažu da broj divljih svinja višestruko nadmašuje broj stanovnika. Vjerujem im, iako ne vidjeh niti jednu. Vidio sam samo mungosa i to dvaput. Jedno od naselja u nacionalnom parku nosi ime - Goveđari. Zbog toga što su davnašnji njihovi stanovnici čuvali goveda za benediktince. Danas, goveda na otoku nema. Doduše prije nekog vremena, stigle su dvije krave na otok, ali su ih smotani lovci greškom upucali misleći da su veprovi. Krava i vepar - stvarno nije to lako razlikovat...

Na večeri, u baznom logoru broj jedan - švedski stol. Bez Šveđanki, ali sa svim mogućim delicijama. Ti švedski stolovi su interesantni. Ljudi očito budu opijeni obiljem pred očima pa navale ka da nikad više u životu neće ništa okusit. Gaze se svi principi po kojima svakodnevno funkcioniramo. Uzmi još, daj još, eno donilo kolače, trči, grabi, sakrij u salvetu za ponit sa sobom!
Ah, sve je to za ljude...

Nakon večere smo mudro zaključivali kako smo previše izili i popili i da nećemo više. Moš mislit. Do slijedeće prilike...

Uvečer je zapuhala bura, zviždi priko krovova i šumi kroz krošnje borova. Ne bi niti Amadeus ovakvo skladao. A u postelji toplo. Slatki umor nas obara.



Odlazi lito vilovito

22.09.2006.

Ove subote, 23 rujna, točno u šest uri i cila tri minuta oprostit ćemo se od ovoga lita vilovitog i poželit dobrodošlicu jeseni, godišnjem dobu od milijun boja, oliti koluri. Lito je naravno bilo lipo, ali svemu dođe kraj i sad ćemo ga poslat u ropotarnicu povijesti. Ajme, ovu "ropotarnicu povijesti" sam oduvik želija stavit u neki post!

Kako govore naši prognostičari, vrime će bit pretežno sunčano. Ujutro u unutrašnjosti mjestimice magla, ponajprije po kotlinama Gorskoga kotara i Like. Vjetar slab do umjeren sjeveroistočni, a na Jadranu umjerena, ponegdje i jaka bura. Najniža jutarnja temperatura zraka od 6 do 11, na Jadranu od 15 do 20, a najviša dnevna uglavnom između 18 i 23, na Jadranu 24 i 27 C.st. Prema tome, šta se čeka? Ajmo ljudi u akciju!

Neki će na izlete, drugi će u berbu grožđa, a neki će bome i na vjenčanja. Otvaram rubriku želje i pozdravi. Dakle ovako. Ovu subotu će u bračnu luku, ako neko ne okasni ili se predomisli, uplovit Ksenija i Neven. Od srca im želim puno jubavi, sloge i nadasve pameti… Izvještaj sa ovog vjenčanja moći ćete pročitati na blogu jednoga pravoga čovika koji ima fenomenalno ime i prezime, ali sad ga baš za dišpet neću spominjat.

A di ću ja? Eee o tome čitajte u idućem broju vašeg omiljenog bloga za ekologiju i hedonizam. Živili vi meni lipi moji, provedite ugodan vikend. Evo vam za kraj ne jedna, nego tri bačve. Ma da nisu šesne?



Bože moj - Cetina!

21.09.2006.


Na obalu rijeke Cetine sjeo sam i pjevao…

Kažu da zelena boja najbolje odmara oči. Za nas ovisnike, koji ničim izazvani, buljimo u ekrane monitora najmanje desetak sati dnevno, gledanje u nešto zeleno dođe kao blagotvorna terapija. Mada u našem kraju uglavnom gledamo sivi krš i ne obilujemo nekim bujnim zelenim šumama i livadama, opet i nismo posve hendikepirani u tom pogledu. Srećkovići kakvi već jesmo, nije nam dosta šta imamo ovakvo more i podneblje, nego nam je priroda još kao neki bonus, podarila i prekrasne rijeke, zelene krasotice, sve jedna lipša od druge. Eh, da nam još i malo više pameti, di bi nam bija kraj…

Malom cestom kroz slavnu Poljičku republiku, od Žrnovnice, priko Srinjina i Tugara dolazimo do brda Gradac iznad Gata di se nalazi crkvica sv. Jure. Prije dvi godine, u neposrednoj blizini je podignut spomenik Antunu Mihanoviću, autoru stihova naše himne, koji je porijeklom iz ovih krajeva. Lipi spomenik, izliven iz bronce, s postoljem visok otprilike dva metra. I sad čujem da je spomenik ukraden!? Najprije sam mislija da je to neka neslana šala, ali na žalost nije. Na mistu di je bija spomenik, sada samo vire žice. Ma koji su to likovi koji kradu spomenike? Kažu da policija intenzivno traga za počiniteljima. A-ha moš’ mislit. Kradu spomenik i to ne spomeničić nego kus spomenika, par metara od ceste kojom stalno prolaze auti i niko ništa ne vidi! Pa ne može se ni ta bronca rastopit tek tako u nekom kućnom dvorištu. Kažu da su nekidan ukrali još i Tita i Nadu Dimić.
Svašta!

Ajmo mi na lipše stvari. Kod ove crkvice puca fenomenalan pogled na kanjon i ušće rijeke Cetine. Ipak morate pazit da se ne približavate suviše rubovima litica jer se one obrušavaju okomito i više stotina metara. Ako s visinom niste "na ti", osjećaj baš i nije ugodan.





Uskom zavojitom cestom od Gata prema Omišu nailazimo na Meštrovićev spomenik Mile Gojsalić, heroine koja se 1530. godine uvukla u turski tabor i digla u zrak skladište baruta. Izgubila je život, ali je spasila Poljičku republiku. Današnja dica se dive Lari Croft, a mi imamo svojih pravih junakinja a opet toliko malo znamo o njima. Sad sam se sitija da možda i nisam triba spominjat ovi spomenik jer bi ovi imbečili koji kradu broncu, mogli jednoga dana i Milu ukrast pa rastopit. Nadam se ipak da neće uspit, jer njezina impozantna figura bdije na samoj litici. Ne bi im baš bilo veselo da se stropoštaju doli…



A doli mirno teče Cetina. Lipo je sist na njezine obale, ali za razliku od Coelhove rijeke Piedre, tu nemamo razloga za plakanje. Sad možemo uživat u raznim aktivnostima. Rafting, kanjoning, pa iza toga zna se - konobing…



Nije Cetina uvik ovako mirna, zna ona bit i opasna. Doživija sam na moru svakakvih nevera, ali onu na Cetini nikad neću zaboravit. Prije četiri godine smo nakon završenog brodograđevnog simpozija išli na izlet upravo po rijeci Cetini. Iako je bila sredina miseca studenog, odlučili smo od Omiša krenit brodovima do Kaštel Slanice. Ipak su to brodograditelji, Bože mili, nećemo valjda ić biciklama, jel’ tako? Na moru je puvalo orkansko jugo, ali smo računali da je to ipak rijeka pa da neće bit problema. Je šipak! Kako je vitar samo prašija kroz kanjon, ubrzava je ka da je u ciklotronu, valovi podivljali! A sudionici simpozija svi onako u finim odijelima. Vijorile su kravate na vitru… Zamalo nam se cila brodograđevna elita izvrnila u Cetinu. Ipak nismo ni mi baš bili od cukra, uspješno smo doplovili do Kaštel Slanice a tamo su nas je čekala božanstvena spiza spremljena ispod peke. Specijalno spremljena za brodolomce. Još uvik osjećam one mirise…

Na obalu rijeke Cetine sam sjeo i jeo. I pio. I….




Sjaj i bijeda UNESCO-vog grada

19.09.2006.



O svome Trogiru uvijek nastojim pisati afirmativno. Ima toliko krasnih stvari u mom gradu koje želim predstaviti čitateljima. Mnogi Trogirani s neskrivenim ponosom ističu kako je to UNESCO-ov grad. Stara gradska jezgra je više nego zasluženo upisana u registar svjetske kulturne baštine. Svi domaći i gosti slažu se u jednom – Trogir je prekrasan!

Na žalost, medalja uvijek ima dvije strane. A u ovom primjeru, dvije strane trogirske medalje su tako brutalno različite da ta činjenica doslovce nanosi fizičku bol svima onima koji ovaj grad nose u srcu. Iza sjajne fasade, predivnoga staroga grada krije se otužno, užasno devastirano naličje. Trogir je grad bio prije više od dvadeset stoljeća. Osnovali su ga stari Grci došavši sa otoka Isse u 3. stoljeću prije Krista.

Što je Trogir danas? Gradić od kojih petnaestak tisuća stanovnika, sa užom okolicom oko dvadeset i pet tisuća. Gradić- to je onako umiljato rečeno. Oni realniji bi rekli – selendra.
Provincijska selendra. A to nikako nije smio postati. Urbana jezgra i ruralna okolica. Prometni i urbanistički kaos, višedesetljetna lažna obećanja "političara" da će se sagraditi taj toliko potreban novi most za otok Čiovo. Odsutnost bilo kakvih urbanih elemenata. Ulice s nogostupima, semafori, trgovi, dječja igrališta, rekreacijski sadržaji – to su totalno nepoznati pojmovi u mome gradu. Potpuno zapušteni park "Garagnin" udaljen nepunih dvije stotina metara od Radovanovog portala, samo je mali neslavni dio čitave lepeze odvratnih prizora. Imam ogroman broj fotografija koje bi vam vjerno dočarale o čemu se tu radi. Međutim, nemam ih srca objaviti...

Ali to i nije najgore u cijeloj priči. Najgore je opće stanje duha današnjih stanovnika. Koliko je sposobnih i pametnih ljudi otišlo jer se nisu mogli nositi sa malograđanskom, defetističkom atmosferom! I onda ostaju oni koji su sposobni samo osvariti svoje privatne interese, beskrupulozni diletanti kojih se ne bi posramila ni Cosa Nostra. Vladaju gradom u maniri šerifa s divljeg zapada. Baš me briga koja će stranka vladati, ako ima ljude koji su spremni uložiti sve svoje snage za boljitak ovoga grada. A ovdje imamo tri kategorije lokalnih kvazi političara. Loše, gore i užasne. Vjerojatno smo ih takve zaslužili...

U proteklih petnaestak godina, na vlasti su se izmijenile gotovo sve političke opcije. Možda su se razlikovali jedino u poštenju. Ali da su se isticali sposobnošću – to je već nemoguća misija. Doduše, ima nekih pomaka, ali to je toliko sporo i traljavo, da sve više izgleda kao izvlačenje nogu iz blatne kaljuže.

Sadašnja vladajuća garnitura je stvarno biser nad biserima. Nema novca za uređenja ulica i infrastrukturu, ali zato ima za "velebne" manifestacije kao što su Radijski festival i koncerti Dražena Zečića koje možemo, na opću radost, besplatno gledati. To što će Dražesni Bunny spremiti u svoj džepić oho-ho tisuća eura – pa neka, zaslužio je. Nemamo novaca za dječja igrališta, ali zato imamo nogometni klub na prvom mjestu treće lige-jug. Kako smo ponosni zbog toga! Parkiranje u Trogiru se plaća od 7 do 15 kuna na sat. Tko kontrolira taj golemi prihod? Boss nad bossevima, capo ti tutti capi, neformalni šef HVIDRE, Torcide, "Kulturno- navijačke skupine Malari" i tko zna čega još sve ne. Ne znam zašto, ali kad ugledam njegovu impozantnu figuru, odmah mi asocijacije vuku na čudnovatog kljunaša, himalajskog jetija, betonski mikser i balvan revoluciju. Stvarno ne znam zašto...

Ipak nisu oni tako nesposobni. Za politički marketing su stvarno majstori. Prodavanje magle u luksuznom pakovanju...

Nedavno je na lokalnoj televiziji TV Jadran počelo emitiranje emisije "Trogirska panorama" u kojem se prezentiraju događaji iz grada i okolice. Ide nedjeljom oko 21 sat i reprizno srijedom oko 15. Odlično, svi smo je dočekali sa radošću. Neka se malo vidi i čuje što se događa. Otvorili su oni i svoj blog trogirskapanorama.blog.hr gdje najavljuju slijedeće emisije. Posjetim ja njihov blog i ostavim slijedeći komentar:

Vrlo mi je drago što postoji ovakva emisija, ali ipak mislim da nije u Trogiru sve tako divno i krasno. Vi ste ipak novinari, ukazujte i na probleme, a ne da budete "glasnogovornici" vladajuće stranke u gradu. Srdačan pozdrav
To je bio moj komentar...

I jučer posjetim opet ja tu stranicu da vidim jesu li mi slučajno nešto odgovorili.
I gledam tamo "svoj" komentar i ne vjerujem vlastitim očima. Piše sve uredno brod u boci i ispod ovakav komentar.

Vrlo mi je drago što postoji ovakva emisija, neka se napokon čuje nešto i iz našeg Trogira, neka se vidi kako Trogir u ovo malo vrimena toliko ide naprid, a problemi koji su za neke bili godinama nerješivi sad su na jednostavan način rješeni. Srdačan pozdrav.

Pa oni su izmijenili moj komentar! Nevjerovatno! Ako im se baš nije sviđao, zašto ga nisu izbrisali?!
Žalosno, kakvim se metodama služe. A neš'ti, običan komentar na blogu. I jučer sam im odmah uputio drugi sa porukom neka se srame što rade. Taj su u roku od nekoliko sati uredno obrisali...

Eto, to je stanje duha u kojoj danas živi ovaj provincijski gradić.
Mogao bih sada nabrajati na desetke primjera nebuloza koje se ovdje događaju, i to da taj grad, UNESCO-ov grad, nema niti svoju službenu web stranicu i još mnogo mnogo toga. Ali jednostavno nemam volje, i samo pisanje ovoga teksta mi je stvorilo mučninu. Zar je zaista nemoguće naći desetak pametnih i sposobnih ljudi da ovaj grad izvuku iz blata?
Sve bi bilo lako, da toliko ne volim svoj Trogir. Ne bi me bilo briga....

>

PUNTA PLANKA

16.09.2006.



Postoje neka mista koja su mi posebna, koja zrače neobičnim mirom i magnetski me privlače. Ne znam zašto, ništa mi se tu nije posebno dogodilo, barem ne u ovom životu, ali tamo imam osjećaj da je sve nekako savršeno skladno, idealan odnos mora, neba, kopna i ko zna čega još sve ne. Tu se dolazi samo u odabranom društvu, daleko od buke i svakodnevne strke, tu se dolazi da se zajednički priča ili zajednički šuti...

Jedno od takvih mojih omiljenih mista je Rt ploča ili popularnije Punta Planka, prirodna, zemljopisna i klimatska razdjelnica sjevernog i južnog Jadrana.
Nalazi se samo koju milju jugoistočno od Rogoznice. Još od antičkih vrimena, magična isturena punta privlačila je sirenskim zovom brodove i mornare, zarobljavala ih u svoju klopku, tako da su mnogi od njih završili svoju plovidbu pod njezinim hridima. Postala je jedno od mitskih, zavjetnih mjesta pomoraca. Ajde, možda ću sad malo pretjerat, ali ona mi se doima nešto kao jadranski Rt Horn!



Na samoj punti je podignuta kapelica sv. Ivana, nebeskog zaštitnika moga Trogira, sagrađena 1324. godine na mistu di je prema legendi, dva stoljeća ranije, svetac zakoračija u more da bi smirija strašnu oluju i spasija mornare...





Ako plovite morem, pogotovo od jeseni do premalića, vrlo često možete osjetit kako se gotovo u sekundi, temperatura zraka mijenja i po nekoliko stupnjeva.
Kopnom možete doći ako na staroj magistrali između Marine i Rogoznice, u selu Podorljaku skrenete prema Ražnju. Možete se vozit autom sve do uvale Stivančice, koja je na žalost poznata po rušenjima bespravno izgrađenih betonskih nakarada. Od uvale idete pješice još dvadesetak minuta i eto vas na Punti. Slike koje vidite su snimljene jednog burnog dana, ali meni je na Planku najdraže doći kad puše olujno jugo. Valjaju se tada ogromni valovi sa otvorenog mora, udaraju svom snagom u stijenje, a more pršti u visinu... I onda, ako ste udreni u glavu ka i ja, možete stat na jednu od tih hridi, raširit ruke i gledat prema nebu, osjećat kako vam vitar šiba po licu, prska vas morska pjena a vi urlate i kričite nadjačavajući se sa silama prirode. Naravno prije toga provjerite da nisu slučajno u blizini dežurni djelatnici neke lokalne psihijatrijske ustanove...

Prije par godina su na punti postavili lanternu na betonskoj piramidi. Mogli su ovu piramidu malo i lipše napravit, ali eto nećemo sad bit cjepidlake...

Ne tribam vam ništa više govorit. Vi koji ste blizu, pođite lipo jednoga vikenda, a vi koji ste nešto manje blizu, ovo zapamtite, pa se sitite kad opet krenete prema jugu. Možda osjetite ono nešto...magično....



More

14.09.2006.





Iskon
Izvor života
Malo, veliko, beskrajno
Zlatno, modro, sinje, zeleno
Crveno, žuto, crno, bijelo, mramorno
Gorko, slano, prokleto, divlje, ludo, mahnito
Murtersko, Virsko, Novigradsko, Karinsko, Panonsko, Jadransko, Jonsko,
Egejsko, Tirensko, Ligursko, Balearsko, Alboransko, Sredozemno, Koraljno, Karipsko
Irsko,Južno Kinesko, Sjeverno Ledeno, Japansko, Arapsko, Ohotsko, Labradorsko
Rive, luke, lukobrani, bitve, kolone, kadene, konop,i cime, gropi, pajeti
Plovidbe, brodolomi, priče, Galijotova pesan, zavjetne slike, suze udovica u crnom
Zrcalno mirno, tiho tiše, uzibano, namreškano, valovito, jače valovito, uzburkano, olujno, orkansko
Argonauti, Odisej, Cristofor Kolumbo, Amerigo Vespucci, Vasco da Gama, Fernando Magellan
Nikola Primorac, Ivan Visin, Joža Horvat, Mladen Šutej, Ozren Bakrač
Kurba vela, Babina guzica, Piškera, Bobara, Jabuka, Biševo, Svetac
Porer, Sušac, Glavat, Palagruža, Blitvenica, Stončica, Murvica, Galera
Batane, gajete, falkuše, bracere, leuti, guci, trabakuli
Borovi, pinije, čempresi, mirte, smokve, masline,
Bure, Juga, Maestrali, Tramontane, Garbini
Palme na otoku sreće
Radost i tuga
Ljubavi tišine
More...





ZBRDA ZDOLA POST

12.09.2006.

Da vam je neko prije pet šest godina reka da ćete poludit i osjećat izgubljeno kad vam crkne blog, sigurno bi ga blido pogledali i pomislili da čovik nešto bulazni. Kakvi smo ovisnici postali! Evo već gledam po nekim postovima razmišljanja u stilu može li se dogoditi kraj interneta i kakve to posljedice može izazvati. Ma ljudi moji kakav kraj! Ovaj internet kakvim ga danas poznajemo je mačji kašalj u odnosu na ono što nas sve čeka. Danas ga koristimo samo na računalima i počinjemo nešto sitno sa mobitelima. A za desetak godina? Evo moja predviđanja su da će ne samo kompjuteri, nego svi kućni uređaji bit spojeni na mrežu. I televizori, linije, frižideri, špakeri, klima uređaji... Apsolutno sve uštekano u struju bit će prikopčano na internet.

Recimo sa radnog mista ćeš se spojit na svoj frižider i pogledat šta sve ima unutra. Onda će vam izbacit listu šta bi sve tribalo kupit. Onda ćete tu listu proslijedit do svoga Keruma. Pa će neki mali robot Kerum obavit spizu za vas i odnit vam sve to doma. Za to vrime ćete uključit pećnicu i počet spremat ručak. Naravno da ćete provjerit kakva je temperatura u stanu i podesit klima uređaj da namisti sve lipo optimalno. I nećete se morat brinit šta je vaša omiljena serija na programu u vrime kad vi radite. Jednostavno se spojite na svoj video i snimate...I tako lipo kad sve to podesite, onda još imate vrimena za pisat blog. Sve dok neki iznenadni potres na Pacifiku izazove porast cijena zlata na svjetskim burzama, što će direktno uticati na pad dionica vašeg internet provajdera kojemu će zbog toga otkazati njegov Domain Network Service i izazvati posvemašnju paniku... Mislite da valjam zvizdarije? Vidimo se za desetak godina!

Ajmo dalje, šta kod mene ima novoga? Bojim se da neki piroman čita moje blogove. Stvarno! Evo, nikidan sam u postu o usponu na brdo Vlaška napisa par rečenica kako je dobro šta nije odavno bilo požara, pa da može ovo bidno napaćeno raslinje malo krenit u visine. I onda dva dana zaredom neki je nepoznati čudnovati lik užga pola Vlaške! Sva srića šta su naše vatrene kacige brzo reagirale, došli su i akrobati sa kanaderima pa su relativno brzo uspili ugasit ove požare. Onako šturo se kaže da je izgorila trava i nisko raslinje. A šta će drugo gorit! Pa u nas šuma uopće neće nikad ni izrast ako se ovi požari stalno budu ponavljali...

Prije neku večer bija sam u zanimljivom društvu. Oko komina i gradela. Šarolika ekipa, nekoliko ribara amatera i kuvara volontera. Tema – ribanje i ribarsko prigovaranje. Da se kojim slučajem tu naša Petar Hektorović, sigurno bi dobija inspiraciju za nastavak svoga čuvenoga dijela. Ovako ću ga, bojim se, morat pisat ja. Tunje, mriže, parangali, misečina, braci, Palagruža, Sušac... Napunili su mi glavu, načisto sam osta posramljen svojim uspjesima na tom planu dok sam sluša kakve to ljuskave beštije oni izvlače iz mora. U jednom trenutku sam zavapija da sigurno više nema niti jedne ribe u Jadranu jer ih je očito ova ekipa oko stola sve izvukla vanka. Isto moram priznat da su oni komadi koji su tu večer cvrčali na gradelima bili fe-no-men-alni !

Osokoljen novim spoznajama u svom životu, slijedeće jutro sam ulovija kilo liganja. Na punti od takujina, naravno... Ali vrag mi nije da mira pa sam jednu lignju ostavija za ješku i krenija u avanturu. Izvuka sam iz već zaboravljenih gambuža par tunjica sa već lagano zarđanim udicama. I stvarno, čak sam nešto i uvatija. Jednoga maloga pica ( je li se to može nazvat pičić?), nekoliko šparića, kanjaca, policjota oliti knezi, dva guva... Možda bi toga bilo još da nam neka zubata zvir nije istrgnila dvi udice, a meni ovako odmotanome se zamrsila druga tunja. Kad sam doša doma, mislija sam se šta ću sa mojim obilnim ulovom. Pečeno ili frigano? A možda bacit sve u juvu?
Ma idem ja probat napravit brujetić! I moram vam se pofalit da je ispa odličan! Je da je riba bila obična, bezvezna ali je bila friška i bilo je baš za prste lizat. Moja draga i ja se izvrsno nadopunjujemo. Ona ne obožava kuvanje, a ja pranje suđa. I onda lipo podilimo poslove. Istina je da ja išporkam pola kužine dok nešto skuvam, ali briga me kad posli ne moram prat suđe. Šta ti je muški šovinizam...



Sinoć sam prolazija kroz Mašograd. Za neupućene to vam je Kaštel Sućurac, oni prvi kaštil od Splita. Na semaforu crveno. Lipo ja stanem, prvi do pješačkoga i čekam. Čekam ja, ali čeka i neka baba kraj semafora. I taman kad se upalilo žuto pa zeleno, eto ti inšempjane babe priko zebre! Bit će joj se bidnoj sve pobrkalo kad ona smi prić a kad ne smi...
Ali nije to sve. Neki kretino imbećile šta je bija iza mene lega na sirenu i dere se da šta ne krećem! Prokuva sam u stotinki sekunde, pa jeli vidiš budaletino da mi je baba na pješačkome! Šta tribam, oću li je satrat? Bija bi najradije izaša iz auta i bombiza ga jednim direkton u onu blesavu glavetinu, ali sam ipak uspija sačuvat živce i samo ga onako ladno pogleda priko retrovizora. Posli me demonstrativno preteka. Na punoj crti, naravno. Blago budalama, lala la la!

Sad sam se sitija još jedne stvari koja me nervira! Znate ono kad neke face kažu da se nešto dogodilo SEKUNDARNO?! Ka ono, dogodilo se brzo, trenutno, u sekundi! I onda oni reču da se to dogodilo sekundarno. A šta se dogodilo primarno? A tercijalno? Nepismenoga svita Bože mili! I kako neš poludit sa tim nesriknjim ljudima. Baš im se nekako sviđa ta rič i oni je koriste kako je njima drago. A i mene svake pi*darije nerviraju...Vidiš, sad je i meni dalo mislit je li se pravilno piše tercijalno ili tercijarno? Irak ili Iran? He, he...

Bolje mi je sekundarno objavit ovi post! Jer ako opet padne DNS server....

RUJANSKI SUTONI

08.09.2006.


Iako nismo sigurni čime smo to zaslužili, ipak smo izuzetno kuntenti šta nam je smiraj ovoga lita gospodnjega donija tako fenomenalno vrime da možemo guštat ka prasci u ovoj našoj lipoj maloj zemlji za veliki odmor. Mada nam je te gušte u našoj opičenoj blogerskoj zajednici ovih dana opet pokvarila jedna sasvim nepotrebna rasprava o purgerima i tovarima, o razbijenim autima i ukradenim tablicama i tako dalje i tako bliže. Ljudi moji nema vam to veze ni sa Zagrebom ni sa Splitom. Budala na žalost ima svugdi na ovome svitu, a mi bi morali bit još pametniji pa ne dozvolit sebi da počnemo razmišljati kao oni. Šta jedna budala pokvari, sto pametnih teško može ispraviti, ali eto, to se na žalost ponavlja stalno i stalno.

Neka nama naše Dalmacije i našega Zagreba. I svih naših krajeva. Mir s vama braćo i sestre blogeri! Evo počeja sam govorit ka da sam u crikvi.



Ajmo nazad na lipe stvari. Ove rujanske tišine opet mi donose sjećanja na neke prohujale dane. Moj dida je bija težak. Ne, ne u kilima, razumite šta oću reć. Rekli bi stari Trogirani težaaak, s dugosilaznim naglaskom. Obrađiva je tri vinograda, Puntu, Krban i Kopilice. Na Punti bi se obično sredinom devetoga miseca počelo brat bilo grožđe. Ako je lito bilo sušno, grozdovi bi bili veliki, zdravi i sočni. Pravo zlato! Barbe i tete, rođaci i rodice, prijatelji i susidi, svi bi se sjatili u te vinograde pa bi sve frcalo od pisme, smija, zafrkancije... A tek kad bi sili marendat i kad bi se popila koja čaša više, mnoga su se mudroslovlja tu mogla slušat. Altroke u parlamentu.

A nama dici je najveći gušt bija mastit grožđe. Onako bosih nogu bi se uvalili u one velike bačve pa gazi, tišči, gnječi. Cili bi se izmaćali i išporkali onim sokovima, moštom, a društvo su nam uvik činile ose koje su nas znale puno puta ubost. E, ali najlipše od svega je bilo kad bi se onako zamazani i ljepljivi bacili u more, a ono bi nas u sekundi opralo i rasfriškalo. Nekad bilo...

Eto, ta pomalo sjetna atmosfera me potakla ovih dana da napravim par snimaka. Kako sunce popodne odmiče prema horizontu, tako se cilo nebo zarumeni, prelije se u stotine boja, a more... Miriše more...
Nakon valova popodnevnog maeštrala, sve utihne i zabonaca. Zavlada mir.
A vjerni pratitelj našeg plavog planeta prosipa svoje srebro. Prošle noći je bija pun, ogroman... Da imam samo pinkicu poetskog umijeća, sad bi moga posložit nekoliko suvislih riči. Ovako samo mogu reć - lipo je ....









IZGUBLJENA GENERACIJA

06.09.2006.

Nerado to priznajem sam sebi, ali mi se ponekad učini kako idem stariji, da sam sve grintaviji i da je sve manje stvari koje me mogu oduševit. Postajem polako ali sigurno, staro mrzovoljno gunđalo.

Nemam naviku radit u tišini. Još od školskih dana, dok sam pokušava učit i spremat ispite, uvik mi je bilo drago da mi onako nenametljivo, u kantunu svira radio. Nekad tiše, nekad glasnije, ali glavno da nešto šušketa, da nije gluva tišina. I danas dok radim u uredu, radio je zadužen za zvučnu kulisu. Samo je problem kad više ljudi radi u istoj prostoriji, svako od njih ima neke svoje mušice i teško je svima udovoljit. Neki bi tiše, neki glasnije, neki bi jednu stanicu a drugi ne bi i onda moramo "usaglašavat stavove". Nekada davno mi je bija drag Radio-Split, ali sad mi je daleko najodvratniji. Dosadni voditelji, uglavnom nagnuti desno, još dosadniji gosti, puste govorancije, milijarde reklama i to uvik istih.

Ali na sriću, danas imamo demo(n)kraciju i u medijskom smislu pa tako imamo i puno različitih radio stanica, pa ko voli, neka bira one koje su mu uhu i srcu ugodne. Meni je drago slušat Radio KL Eurodom, stanicu zvučnog imena ali na žalost malog domašaja signala, otprilike u radijusu dvadesetak kilometara od Splita. Ekipa na radiju njeguje jedan lipi urbani đir. Tamo ni u ludilu nećete slušat pisme koje vrijeđaju slušne organe. ZNA SE kakve su to pisme...

E, di smo ono stali!? Na tom malom, ali dobrom Radio KL-u, svake srijede od 18-20 i u reprizi četvrtkom od 9-11 ide emisija za mentalnu relaksaciju. Izgubljena generacija – emisija s "greškom". Koncept emisije je jednostavan ali genijalan. Voditelj Damir Duplančić- Dupli iskopa neke vijesti i članke iz novina od prije kojih dvadeset, trideset, pedeset godina i onda ih jednostavno prospe u eter. Koja uživancija! Koliko se toga prominilo, a opet je sve nekako isto... Naravno da smo svi slabi kad se počnemo prisjećat nekih davno prohujalih godina. Ah ta nostalgija....

Dupli nije tipičan radio-voditelj. Na samom početku mi je bija smišan jer nema savršenu dikciju i često mu se zna dogodit da mu glas "s" pobigne u neki "pf", ali faca je samo takva, odličan je. Kako samo nađe prave stvari! A i izbor muzike je uvik u stilu i vrimenu onih vijesti šta ih pročita. Često tu budu i gosti, danas već neki zaboravljeni aševi pa i oni dodaju malo šuga. Na kraju emisije, voditelj obično zna lipo začinit sa svojim stihovima. Obično su posvećeni Splitu gradu, ditinjstvu, vrimenima koja su napovratno otišla...

Mnoge naše generacije pronalaze sebe u toj našoj "Izgubljenoj generaciji". Sitimo se onda nekih ljudi s kojima smo igrali balun na male branke, vozili karete po ulicama, išli u školu, naših prvih simpatija i ljubavi... Di su danas, šta rade, sjete li se oni ponekad i nas...

I zato mi je ova emisija puno draga, jer slušajući nju, osjećam se lipo i zadovoljno. A tako nam malo triba. Samo nam s vrimena na vrime neko triba otvorit oči i pokazat kako lipote ima svuda oko nas. I u nama. A mi se stalno vrtimo poput hrčka u onom njegovom kolu.
Trčimo sve brže i brže, i kolo se okreće ka blesavo, a nigdi ne stižemo. Uvik u istom krugu, na istome mistu..
U istom kavezu...

We are the champions!

04.09.2006.

Prošlih dana me izuzetno obradovala jedna vijest. I kad sam je čuja, odmah sam odvrtija film nekoliko godina unazad i reka zadovoljno "Zna sam!". A ta vijest je, da je moj nekadašnji "učenik" Ante Botica posta prvak Hrvatske u jedrenju za klasu "Optimist" na prvenstvu koje je prošlog tjedna održano u Zadru. U mojem nedavnom postu "Optimizam sa pokrićem" sam već priča o tome kako sam nekoliko godina bija i trener jedrenja, da se ne ponavljam.. I još mi je draže da su i ostali moji "pačići", veliki i mali Šime, a posebno mali Ante, postigli izvrsne rezultate. Iako nisam s njima gotovo već dvije godine, pratim ih ovako sa daljine i drag mi je svaki njihov uspjeh. Jedrenje je specifičan sport, izuzetno jača samostalnost i samopouzdanje, jer si u tom brodiću sam odgovoran za svoje uspjehe i neuspjehe.

Vratili su se iz Zadra u subotu navečer, umorni ali sritni. Njihovi roditelji i ljudi iz kluba su im priredili doček i feštu. Naš šampion, kako sam ga oduvik zva, je stvarno rođeni sportski talent. Ne samo za jedrenje, on je i odličan nogometaš. Ma dobar je za sve sportove! Sićam se prvih dana kad je doša u klub, odma se vidilo da mali ima "mota". Na jednom od prvih treninga lupnila ga je lantina po licu, izbila mu dva zuba i vidilo se da plače od muke u sebi, ali nije dopustija da se to vidi "vanka". I kad sam prije nekoliko godina govorija da ćemo imat prvaka Hrvatske, mnogi su bili "nevjerni Tome".



Zašto sam danas daleko od jedrenja? Duga je to priča. Možda je jednog dana izbacim iz sebe, nisam još za to spreman, ali to je i tako samo moj problem. Samo ću reć da mi je bilo izuzetno fizički naporno radit svakodnevno najmanje osam sati kao konstruktor i projektant u škveru, i istovremeno biti trener u tako zahtjevnom sportu.

Skupilo mi se bilo svega toga, previše umora i borbe sa vjetrenjačama, pa i izostanka podrške nekih ljudi od kojh sam je očekiva. Ali sad to više nema veze, hebi ga, bilo pa prošlo.
Možda opet jednog dana, u nekom drugom filmu, sve je moguće.

Naravno, drago mi je zbog postignutih uspjeha, ali sami rezultati nisu u našoj priči najvažniji. Bitno je da se šta više dice nečim aktivno bave, da slobodno vrime ne bacaju uzaludno.
Ne samo u sportu, nego i u kulturnim društvima, planinarima, izviđačima...Nisu svi rođeni za neke vrhunske rezultate. I nije u tome smisao. Ali ti dani koje provedu sa svojim vršnjacima, prijateljima, sva putovanja, donose takva zadovoljstva koja se nikad ne zaboravljaju.



A opet sva ta društva ne bi postojala da ne postoji ljudi, neki bivši klinci i klinceze koji ih vode. U ova moderna vrimena u kojima samo trčimo za šoldima a nigdi ne stižemo, ipak još uvik ima dosta ljudi koji odvajaju svoje slobodno vrime za rad u takvim društvima. Čisto onako volonterski, sa entuzijazmom ili u krajnjem slučaju za neku siću od love.

Ima u Kaštelima jedan pravi čovik. Joško Berket, nekadašnji pomorac i kapetan, danas uspješan poslovni čovik. Nisam ga do sada ima prilike osobno upoznat, ali čuja sam o njemu zaista puno lipih stvari. Nakon dugo godina rada u Austriji, odlučija je zarađeni novac uložit u svoje misto. Napravija je veliku marinu na nekadašnjem devastiranom prostoru bivše tvornice "Jugovinil". Ali to još nije ni "po mise". Osnova je on u Kambelovcu veslački i jedriličarski klub. Za kaštelansku dicu. A moga je sebi kupit i Maybacha i Ferrarija. Ali nije.

Sviđa mi se njegova filozofija. Njemu nije primarno da ti klubovi stvaraju velike šampione i olimpijce. Za sada je cilj okupit šta više dice u klub, da nisu bez veze na ulici i podložni dosadi iz koje se rađa puno toga lošeg. E da nam je više takvih...

Na koncu se opet vraćamo onoj da je ključ svakog uspjeha u ljudima. U ljudima koji oko sebe šire pozitivnu atmosferu. I koji su sposobni s tom pozitivom zarazit i druge. Nema ih puno. Ali na žalost nije rijetkost da će raznorazni licemjeri i ignoranti učinit sve da takve ljude "eliminiraju". Nisu im po guštu jer se ne uklapaju u njihove kriterije.
Jesu li takvi zaista uvijek jači?



VLAŠKA - 444 nad morem

01.09.2006.

S riječi na djela! U komentarima na prošli post ste dali puno lipih i pametnih prijedloga za raznorazne aktivnosti i moram se pohvalit da sam ipak učinija određene korake.

Nakon nekoliko tmurnih dana i kišice koja sve nešto oće-neće, doletila je bura i u velikom stilu pročistila i nebo i ariju, tako da sad svi nešto lakše dišemo. A već kad je takvo vrime, onda je posebna uživancija popet se na neko brdo ili planinu pa uživat u pogledima.
Iznad Trogira se nalazi nekoliko brežuljaka koji su kao stvoreni za takva pješačenja. Velika je šteta šta svakih nekoliko godina prohuje požari i ostave iza sebe pustoš. Koliko puta smo pošumljavali ove goleti, ali taman kad bi se borovi uprimili i malo krenuli – eto ti ko za vraga novog požara i onda opet sve ispočetka. Sva srića da ih ove godine nije bilo.

Najviši od tih brežuljaka zove se Vlaška (a jesu mu i dali neko živopisno ime op.p.) visine 444 metra. Kad se ide od mora onda je uspon nešto teži, ali sa sjeverne strane u selu Segetu Gornjem skrene se sa ceste prema Šibeniku i onda se lipo "stazom zdravlja" kako piše na tabli, krene prema vrhu. Uspon nije zahtjevan, put je širok, pa mislim da bi ga čak i pogrebnik monsieur Alfonse sa svojim slabašnim srcem bez većih problema odradija. Ma moga bi sigurno i "it iz aj" Leclerc. A madame Fanny? E, ona bi već malo teže. Možda kad bi prominila gume na kolicima...

Nakon dvadesetak minuta hoda dolazi se na vrh a onda slijedi uživanje u pogledu. Sa sjeverne strane se vidi sve do Kamešnice i bosanskih planina, doli Biokovo sve do Graca i Ploča a tek more i otoci... Milina jedna!



Kaštelanski zaljev i Marjan ka na dlanu. Kad je ovako burno vrime, sve se čini bližim neko šta stvarno jest. Evo imam osjećaj da mogu skočit doli na Čiovo da se zaletim kako triba. A odavde bi Bob Beamon sigurno skočija do Šolte! A tek Jonathan Edwards bi u troskoku moga sve do Visa!
Najprije koncetracija, pa poziv publici da plješće u ritmu i onda zaleeeeet! E vidiš, odavde bi se moglo i onim zmajevima spuštat. Samo me straj da bi me brzo pokupija neki od aviona koji slijeću doli na aerodrom.

Desno od Visa je Biševo sa svojom prepoznatljivom vizurom. Zapadno je Sveti Andrija oliti Svetac a mala mrvica do njega je Brusnik. A još zapadnije, daleka i sama na otvorenom moru vulkanska piramida – Jabuka. Uvik su mi ovi pučinski otoci bili fascinantni. Cili život se tu ništo vrtim po moru a još nikad nisam bija na Svecu i Jabuci. Jesam i ja neki moreplovac...Kad nabavim jedrilicu, to će mi bit jedan od prvih izazova. Kad nabavim...



Svaki put kad se popnem na Vlašku, uvik nađem neku novu antenu, pusta čuda tehnike. Evo sad su postavili solarne kolektore i vjetrenjaču za napajanje jedne od njih. Dere bura ka luda a vjetrenjača se okreće ka još luđa. Sve je manje antena-free vrhova. Nije baš ni pretjerano toplo, a ja glumim junaka u kratkim rukavima. Moram još samo učinit nekoliko slika da ih mogu objavit. Na povratku, prati nas neka ptica grabljivica. Nisam toliko stručan da znam je li jastreb, sokol ili možda škanjac. Nešto od toga je, ali nećemo sad u detalje. Kako samo lebdi u zraku! E da je poletit ovako barem malo! Ma samo pinkicu...



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>