Kravata u Hrvata

30.10.2006.




Mada se nalazim navodno u “najboljim” godinama, kada bi trebao imati savršenu ravnotežu između fizičke i psihičke energije, ipak skrušeno priznajem, još mi uvik mnoge stvari nisu potpuno jasne. Pokušavam dokučiti, ali ne ide pa ne ide. Recimo svijet mode. Tu mi ništa nije jasno. Ja naivno mislim da ono šta nosimo na sebi triba bit udobno, lipo za oko, i ugodno za nošenje. Je šipak! Čini mi se da šta je nešto besmislenije, to postiže bolje uspjehe kao modni “krik”. A stvar je u biti vrlo jednostavna.

Osoba koja ima “mota” će savršeno izgledat čak i ako stavi na sebe vriću od kumpiri, a onaj koji ga nema, izgledat će ka najseljastiji seljo, pa taman da nosi na sebi modele najrazvikanijh dizajnera, Armanija, ili moga dalekog rođaka Versaccea.

Ali kako doć do pravoga “mota”? E, to je velika tajna, ili imaš mota, ili ga nemaš, nema tu sredine…Oni koji ga imaju, nikad vam neće odat tu tajnu. To se ne može kupit…

Danas govorimo o jednom besmislenom odjevnom predmetu kojim se mi kao narod dičimo, naravno u neumjerenim količinama. Pogodili ste, riječ je o kravati. Jeste li znali da kravata potječe od Hrvata. Ma kako niste znali? To šta ona marama oko vrata koju su nosili hrvatski plaćenici u službi kralja Luja XIII , ima veze sa suvremenom kravatom koliko i šapa afričkog nosoroga sa genetski modificiranom pomidorom, nas naravno uopće ne zabrinjava.

Tadašnja Europa nije pojma imala ni šta je stil ni elegancija, morali su bidni nosit nekakve marame od grubih materijala, ali kad su ugledali elegantne Rvate kako nose odjeću od kvalitetnih svilenih i pamučnih materijala, naravno da su ostali PAF!!!

Po tim teorijama, ako je sam naziv kravate stvarno poteka od nas Hrvata, zašto upravo taj naziv osim nas i Slovenaca, koriste još samo Česi i Slovaci? Da mi ipak nismo malo zabucali?
Neki pametni ljudi su odavno već zaključili da su žene općenito slabe na muškarce u uniformama. Kapitani, piloti, generali, poštari, škovacini… Svako vrime nosi neki svoj stil, a najpopularnija uniforma 21. stoljeća naravno nije vojnička maskirna, već ona elegantna, poslovna, kakvu nose bankari, političari, djelatnici osiguravajućih društava i telekomunikacijskih firmi, a vidim da je i obožavaju novovjeki trgovci oružjem. Uz sve moguće kombinacije gornjih i donjih dijelova odijela, neizostavan detalj je upravo kravata.



I sad se ja pitam, ma koji nam uopće klinac služi ta kravata? Najprije, uvik je zajebancija kad je tribaš zavezat. Te ovi čvor, oni čvor, samo gubiš dragocjeno vrime dok ti famozni čvor ne izgleda kako Bog zapovida. Onda ta blesava kravata često ima vrlo nezgodan običaj da se voli kupat u pjatima sa juhama, točima, paštročima i inim kulinarskim akrobacijama. Zbog toga moraš imat i onu iglu, po mogućnosti od šta plemenitijeg materijala, da s njome povežeš kravatu i košulju.

Doduše, ipak nevoljko moram priznat da ta i takva kravata koji put dobro dođe. Recimo za obrisat masnu gubicu nakon šta smo nažderali janjetine. Ili ako smo malo prehlađeni, curi nam nos, a mi smo baš za nevolju zaboravili uzeti sa sobom paketić papirnatih…A odlično dođe I na pirevima i sličnim manifestacijama kada potpuno razulareni plešemo u vlakićima, dok raštimani turboamaterski band uporno ponavlja vrckave tamburaške poskočice. Onda kravatu možemo vezat oko glave da nam ne curi znoj u oči… Oh, kako smo elegantni u takvim situacijama!

Dakle shvatili ste, nošenje kravate za mene je čista tlaka. A baš me zanima šta o tome misle i ostali muškardini. Ima li ikoga od vas koji voli nosit kravatu onako iz gušta, znate ono kad se baš i ne mora. Zanimljivi su mi ovi likovi iz sapunica kojima je kravata obavezna čak i kad se nalaze u kućnom okruženju. Ne dolazi u obzir da oni doma nose recimo sportsku tutu ili neki stari džemper. I u domu svome, oni moraju pazit na eleganciju, pogotovo dok pijuckaju konjak iz kristalnih čaša.

A sa druge strane, baš me interesira mišljenje predstavnica ljepšeg spola. Nalazite li vi, moje dame, da je nošenje kravate u muškaraca obavezna stvar, da smo mnogo elegantniji dok ih nosimo, te mogu li kravate kao takve odvući vašu pozornost sa neželjenih dijelova naših tijela koji su poprimili neke začudne oblike kao posljedica mladenačkog neumjerenog uživanja u pjenušavim tekućinama nastalim čudesnom kombinacijom čiste izvorske vode, ekstrakta hmelja I kvaščevih gljivica.

Kravata ili ne, to je pitanje…

Pet za pet

28.10.2006.

Danas je subota, nema prostora za teške teme, previše ih je brate u zadnje vrime...
Iskoristite današnji dan na najbolji mogući način, učinite nešto za svoj gušt, poljubite svoje dite, najdražu osobu koju volite, nazovite prijatelja kojeg dugo niste čuli...Ma vidi mene, opet govorim ka da sam propovjednik..Dosta!

Dobija sam ovih dana nekoliko konstruktivnih kritika. Neke su sasvim opravdane. Recimo bombardiranje slikama. Ne doziram ih baš najbolje. Tribalo bi spremit i zimnicu. Kompoti, džemovi, kiseli kupus, krastavci i nekoliko CD-ova sa slikama. Nešto ostavit za sumorne i hladne zimske dane. Kad će zeko tražit mater...

Neki ljudi su mi preozbiljno shvatili ovaj blog. Daj objavi ovo, piši ono, znaš, kuiš, ne. Ma pišite vi! Ja se samo igram. Zaigrani dječak od četiri banke. Danas vam samo mogu poklonit ovih pet sličica. Pet slika, ocijenite sami kakve su.
Tema je "jesen u mome kraju". Ovo sam namjerno napisa. Jer je to tipična tema koju učiteljice daju školarcima za domaću zadaću. Onda oni lipo taj naslov ukucaju u google i on ih nekim čudom dovede na moj blog.

Smišno mi je gledat po ovoj statistici kako se sve može doć do ove stranice. Nepoznat netko je u Finskoj ukuca "Jasmin Stavros slike". I eto ti ga kod mene. Ali ipak mi je najbolje do sada bilo kad su upisali u tražilicu "stihovi za odlazak u penziju". I došli na "brod u boci". A ja ne pišem stihove, ponajmanje one za odlazak u penziju...

I da više ne trubim bezveze, evo i slika. Agave, more i nebo; more, sunce i litice; stepenice do neba; gustirna,voda i odraz; i na kraju moj lipi mali grad...












Grade moj, sićaš li se...

Business, business

26.10.2006.

Šta je meni ovo tribalo?! Jedan benigni događaj ka šta je bija ovaj „famozni“ BMW Bussines Cup, dakle najobičnija jedriličarska regata me potakla da o nekim stvarima počnem razmišljat na skroz novi način. A regata ka regata, ne'š ti događaja. Malo sam osta zgrožen kada sam u sebi otkrija neke misli koje sam do sada sluša od nekih ljudi koje ne bi ni moletama taka!

Daklen, slušaj vamo šta ću vam reć! Austrijska (mogla je bit naša e...) tvrtka Mayer-yachten koja se bavi iznajmljivanjem brodova za odmor i razonodu već nekoliko godina organizira ovu jedriličarsku regatu za svoje prijatelje, poslovne partnere i ine znane i neznane. To se moderno kaže team-building. Skupite ekipu iz svoje firme, kolege prijatelje i znance, formirate jedriličarsku posadu, iznajmite brod i sudjelujete u ovakvim regatama. Prethodnih godina se ova regata organizirala u Rogoznici, a kad je Frapi to dopi*dilo, poslali su ih u Trogir, gdje su dočekani širom raširenih ruku....

Moćni BMW je glavni sponzor regate, dovezli su nekoliko svojih the most bjesnih modela, izložili ih na trogirskoj rivi, pa neka domorocima sline teku...
Organizatori su postavili i velike šatore iza Kule Kamerlengo, dovezli su svega i šta im triba i ne triba. Od domaćina, grada Trogira i jedriličarskog kluba i nisu tražili Bog zna kakve usluge, tek da im riva i akvatorij zaljeva Saldun budu potpuno slobodni za njihovu rekreaciju. Veliki jedrenjak „Adria“ je poslužija kao Regatni brod i na njemu se između mnogobrojnih faca, štraca i pajaca, nalazila i moja malenkost. Ma da me ne bi krivo razumili, ovi ljudi iz organizacije su bili korektni, nisam čuja niti jednu ružnu rič, ali ka za nevolju mi je uša neki crv nelagode i sumnjičavosti. Od gotovo tridesetak ljudi na brodu, svega nekoliko je bilo nas „domaćih“, a ostalo su bili organizatori, sponzori, njihove žene, prijateljice, ljubavnice i šta ti ga ja još znam tko sve ne...

Mi smo im pomogli postavit najbolje moguće regatno polje, imali smo i sriće jer je bilo dobroga vitra i sve se odvijalo u najboljem redu. Ali ta njihova samodovoljnost, ta prevelika količina njemačkog jezika na palubi hrvatskog broda, na Jadranskom moru, mi je stvarno počela ić na živce. Kad smo se dogovarali za kurs navigacijske regate i spominjali otočić-svjetionik Murvicu kao najbolju točku okretišta, njihov glavni šef u regatnom odboru je s neskrivenim ponosom reka: „Oh, pa naravno da znam Murvicu, pa Jadran je naše more!“. Diga mi je paru na trista u rekordnom roku od jedne sekunde i bolje je da nije sazna koje su u tom trenu misli prostrujale mojom balkanskom glavom.

Vaše more, jel? Odma su mi sićanja poletila do moga pokojnoga pradide Lovre koji je punih devet godina služija carskoj mornarici njegovog veličanstva sa bafama, Franza Jozefa ne znam sad već kojega. I on je bidan mora slušat devet godina njemački jezik na brodovima na kojima je navigava. Mornarica se u to doba služila pet godina, i taman kad je triba izać, počeja je prvi svjetski rat i tokalo ga je odgulit još četiri. Sve u službi njegovog veličanstva sa bafama! Naravno da moj pradida Lovre nije bija jedini naš čovik tamo. Koliko je samo naših ljudi satrala ta Kriegsmarine. Žene i dica su ostajali doma sami, uvik u strepnjama, bez muške ruke u kući da im bude od pomoći...

Pa mi je mrak na oči, pa pitam sam sebe i pitam vas ljudi moji „Pa di mi to idemo???“
Koja je naša budućnost? Oćemo li sve rasprodat za šaku judinih škuda? Oćemo li rasprodat našu zemlju, more, tvornice i poduzeća koja još iti malo vride? Koliko smo se napatili kroz povijest, uvik pod nekim tuđim kraljevima i tuđim zastavama. I sad kad smo konačno svoji na svome, nemamo pameti, nego rastačemo naše blago, baš nas briga za našu dicu, glavno da su nama puni trbuji. Dok smo se devedesetih klali i krvarili za Boga svoga ideologa, mnogi koji su nekada bili daleko iza nas, su sa podsmjehom i prezirom promatrali tu suludu borbu balkanskih pijetlova. I kad smo konačno izašli iz tog mora krvi i mržnje, još nam nije dosta. Nego se sad moramo mrzit međusobno. Prebrojavat ko je Dalmatinac, ko Purger, ko je Slavonac, a ko je Zagorac, Istranin, Ličanin...

Daj nam Bože pameti i znanja! Jer samo nas to može spasit. Progutat će nas ova velika Europa dok smo rekli keks. Dolaze nam uredni, mirišljavi, nasmijani, bogati, sa aktovkama, laptopima, nude nam i ovo i ono, sve će nam oni pružit, samo da im se podamo...

U koliko se firmi kod nas komunikacija odvija na engleskom i njemačkom!? I bit će ih sve više. Hrvatski će se govorit samo doma...

Da se razumimo, ja nipošto nisam ksenofob. Naravno da je dobro da govorimo strane jezike i da možemo komunicirat sa svitom. I nisam protiv toga da ti ljudi dolaze na naše more i pri tom uživaju u jedrenju. Neka oni nama budu dragi gosti, a mi ćemo bit dobri domaćini. Ali nikako bit kolonija i ničije sluge.

Nemojmo pri tome iskazivat svoje domoljublje mahanjem zastavima i zapjenjenim urlanjem himne i domoljubnih pjesama na vjenčanjima i sličnim prigodama.

A da malo za promjenu počnemo iskazivat domoljublje radom, znanjem i umijećem?

I vi lipi moji šta ste mladi i još sami ne znate di vam je guzica, a di glava, i vi dragi moji šta ste nezaposleni i frustrirani, ne dajte se. Kad već imate vrimena, uložite ga u sebe, u svoje znanje. Naučite još neki strani jezik, naučite neki novi program na kompjuteru, nikad ne znate šta će vam u nekom trenutku dobro doć.

I nemojte mi zamirit šta u ovom postu govorim ka da sam božeprosti političar, ali ovi me germanski mufljuz toliko iznervira da mi je naprosto bilo puno žaj šta ne znam njemački, pa da mu sve ovo skrešem u brk. Da sam moga, bija bi istoga trena iša u osnovnu školu na rivi, skupija barem trista naše dice i rasporedija ih na sve ove brodove šta su sudjelovali u regati. Neka nama opet dođu ljudi koji vole i cjene naše more, ali neka znaju – ovo je naše more... NAŠE MORE!!!


BMW Bussines Cup 2006.

25.10.2006.

Kakav bi to događaj bija, da se odvija u Trogiru, da ima veze s morem i jedrenjem, a da vaš lutajući reporter blogosfere tamo nije prisutan (ili nazočan, kako god hoćete). Dakle, radi se naravno o BMW Bussines cupu 2006. Na koji sam pozvan kao sudac-savjetnik, molim lijepo! Ma zamislite koliko sam avancira! O samom sportskom aspektu ovog događaja ne bih puno razglaba, jer se nikako ne mogu oteti dojmu da je Mrduja ili Viška regata petnajst iljada puta bolje od ove. Ali lova...,ljudi moji koliko je ovdje bilo love...

Međutim, mi smo odavno pametno zaključili da nije u šoldima sve, tako neću više ni retka posvetit ovim facama šta se tu vozikaju, a naglasak bacamo na čistu ljepotu. Baš me briga koji su došli na cilj prvi, a koji osamdeset i prvi. Iako nam vrime i nije bilo baš najsretnije, iako je i moj digitalac vrlo ograničenih mogućnosti, ipak se nadam da ćete moći uživati u ovim turboekskluzivnim fotografijama. Kao prvi medij na svitu, jer dok ovo pišem regata još uvik traje....


























Umjetnost oblikovanja prostora

24.10.2006.



Arhitektura mi je oduvik bila tiha patnja. Od malih dana, otkad god su moji prsti svladali osnovne principe motorike, uvik sam nešto crtkara, baca na papir plodove moje mašte, nekih imaginarnih kuća, stadiona, dvorana, bazena, hotela i pitaj Boga čega još sve ne. Na kraju su me neki čudnovati putevi odveli u brodogradnju, a samoj arhitekturi sam se nekoliko puta u životu i približava i udaljava. I možda je baš ironična situacija da je moja draga, a koja je opet postala moja draga opisavši jedan ogromni životni kavkaski krug kredom, upravo arhitektica. Kažem još jednom, o samoj arhitekturi nemam blagog pojma, ali valjda na sriću imam u sebi neku estetiku, neki osjećaj da pripoznam nešto šta je lipo, pa sam joj tako koji put od pomoći. I kad me prije desetak dana pitala da oću li s njome na jedan skup arhitekata u Zagreb, nisam se mislija niti jedne milisekunde, iako sam bija svjestan da ću morat žrtvovat Gibin koncert na Gripama.

Dakle, arhitektonski magazin „Oris“ već šest godina organizira „Dane Orisa“, simpozij, kongres, ne znam kako da ga nazovem, ali u svakom slučaju to je skup na koji dolaze eminentni strani arhitekti i predstavljaju svoje radove. Kao prvo, odabran je izniman prostor, hram naše kulture, dvorana Lisinski. Možete li zamislit krcatu veliku dvoranu Lisinski ispunjenu ljudima koji nisu došli slušati neki koncert, ili gledat predstavu, nego su došli na predavanje. Pa to je bija mirakul! Dvi iljade ljudi sluša predavanje!
A svi redom predavači, oduševljeni tolikim brojem ljudi i atmosferom, u nekim trenucima su se na opće zadovoljstvo počeli ponašat ka zvijezde show-bussinesa.








Zanimljivo je bilo pogledat sa jedne strane britansku i općenito germansku racionalnu smirenost, a sa druge strani razigrani mediteranski temperament španjolskih predavača.
I kad smo nakon prvih predavanja, opčinjeni projektima koje su nam prezentirali renomirani europski arhitekti, već pomalo sa zebnjom počeli razmišljat u stilu „pa di smo mi u svemu tome“, na scenu je stupija profesor Nenad Fabijanić koji je u furioznom i maestralnom predavanju pokaza da i mi konja za trku imamo i da se nemamo čega sramit, jer smo oduvik bili dio Europske tradicije i u arhitekturi i graditeljstvu.

Gotovo da su mi suze dolazile na oči kad je naš profešur pokaziva fantastične primjere upravo iz moje Dalmacije, neke detalje pored kojih prolazimo svakodnevno, a da većina nas nije svjesna o kakvim se vridnostima radi. A sam grad Zagreb, sa svojim famoznim mittel-europskim štihom „bečke škole“ ali istovremeno grad u kojem se tako snažno osjećaju uticaji i mirisi Mediterana nudi toliko lipote, da smo gotovi svi u dvorani bili u nekoj čudnoj mješavini osjećaja ponosa i predrasuda...

Na žalost na ovoj priredbi nisam vidija niti jednog od naših političara, diletanata koji se istovremeno u sve, i u ništa ne razume. Mogli su toliko dobrih stvari naučit. Ali znaju oni sve to, šta će to njima...

To je bija onaj „službeni“ dio posjeta metropoli. A sve ostalo je bila čista uživancija. Najprije vožnja zagrebačkim ulicama. Najvažnije je znat di ideš, di tribaš skrenit, di se prestrojit i bla bla bla. A kad to skužiš, samo se pridružiš onoj rijeci auta i juriš zajedno s njima. Jedino imam još neku fobiju od tramvaja. Jebate kad ga vidim u istoj traci, ili paralelno sa mnom, cili se uzdrćem...

Društveni život!? Uuuu, di smo sve bili, teško je bilo udovoljit svim prijateljima sa kojima smo se našli. Premalo je vrimena bilo... A najviše me fascinira šta su svi tak' fini, sa zlatnim manirima. Čoviče, par puti sam se osjetija ka pravi dalmatinski grezun, ali vjerojatno i nisam ima razloga. Većinu tih ljudi sam vidija prvi put u životu i bilo mi je smišno kako su bili oduševljeni mojom navodnom neposrednošću i komunikativnošću.
A neš'ti, lako ti je bit komunikativan sa pametnim ljudima. A šta'š kad se isprid mene nađe neka tupina od čovika... a šta s njime da pričam...

E da, bili smo u japanskom restoranu u „Kaptol“ centru. Nisam baš tija eksperimentirat sa sušijem i sašimijem, pa sam naručija ljutu juhu od povrća i pileća prsa u pikantnom umaku. Ako ste u nedilju popodne negdi po Zagrebu vidili vatrogasce kako hitaju u akciju, to su išli ugasit mene jer sam iznenada dobija neka svojstva bacača plamena. Jebate, ja volim pikantne stvari, ali šta je ovo bilo....

Kavica u Tkalčićevoj, kod Zagorkinog kipa, nam već postaje ritual. Lipo je dokoličarski sidit i ogovarat prolaznike...A materijala ima...
Lipe su jeseni u Zagrebu...Ma uvik je lipo...

Prebrzo je došlo vrime za rastanak sa bilim Zagreb gradom, na Jadranskom mostu se pozdravljamo sa Savom i ubrzo nas veliki rotor ogromnom centrifugalnom silom izbacuje prema Dalmatini... Ne volim baš previše brzo vozit po auto cesti, do 150 kilometri na uru je sasvim pristojno. A još ove lipe jesenske boje svuda uokolo, pa šteta bi bila ne uživat u tome...

Gutamo kilometre u jednom dahu. Fala ti Bože dragi, šta si prosvitlija pamet ljudima koji su napravili ovu auto-cestu. Skidam im kapu! I onima šta su je zamislili, projektirali, i onima koji su je izgradili. Mi ovih dana sve nešto pričamo o arhitekturi, ali ovo je pravo remek-djelo a ne cesta... Znam da uvik ima dežurnih grintala koji će svakoj dobroj stvari pronać stotinu mana. Te zašto je baš morala ovom, a ne onom trasom, zašto je cestarina tako skupa i tako dalje i tako bliže...Ko bi svima udovoljija...

A mene na ovoj cesti uvik uvati nekakvo nadahnuće. Stali smo ispod tunela Svetog Roka, tija sam poslikavat Tulove grede gori na Velebitu, ali su mi ih ovaj put oblaci sakrili. Oni njihovi šiljasti vrhovi su mi oduvik bili fascinantni. Ne znam kakvo je sad tamo stanje, je li to područje očišćeno od mina...

Zadnja kavica na ovom stručno-hedonističkom putovanju pada kod šibenskog, bolje reć skradinskog mosta. A opet koje je tek vrhunsko djelo ovaj most! Koja je to lipota...Moga bi satima stajat na onim vidikovcima i uživat...

I šta na kraju pametnoga reć? Ma stalno imam osjećaj da ovim našim prostorima ipak titraju neke pozitivne vibracije, nešto nam dobro struji... Triba samo dat pametnim ljudima prostora i slobode da se razmašu i oslobode svoju kreativnost. Možda sam ja utopist, ali imam neki osjećaj da će se to jednog lipog dana počet dešavat. Lipo je reka jedan španjolski predavač da devedeset postoga svega šta vidimo po gradovima (ne samo našim) je konfekcija, a samo deset posto je umjetnost, to jest arhitektura. Ali tih deset posto inspirira...

A tako je i u životu, možda je tek deset posto ljudi predodređeno da vuku naprid, da dokazuju onima ostalima vridnosti novih ideja. I tih deset posto ne bi tribali olako odustajat kad nailaze na probleme. Za kraj mi baš na pamet padaju završni stihovi iz genijalne „Nostalgične“, još jednog remek-djela našeg nenadjebivog duha...


Razum, ljubav i znanje izgradit će raj
i znaj
neće bit ironije za kraj


Živili vi meni lipi moji!!!








Dvorac Marchi, Maslinica, otok Šolta

20.10.2006.

Iako se otok Šolta definitivno vidi sa većine splitskih ponistra, a za lipšeg vrimena imaš osjećaj da se možeš kamenčićem dobacit do njezinih obala, ona je ipak nekim čudom ostala izvan glavnih turističkih i graditeljskih tokova. Trinaesti po veličini jadranski otok tim je brojem zaslužija svoju povjesnu sriću ili nesriću, ovisno kako je gledamo. Nije mi nikada bila jasna ona kletva "da Bog da te Šolta dopala". To bi ka ono tribalo značit da je to neko strašno i pakleno misto, puno ognja, dima, sumpora i svakakvih divljih beštija. Mislim da je to ipak bila "pila naopako", izjava koja je bačena samo zato da bi taj otok zadrža svoj mir. Jer tako lipog, pitomog i zelenog otoka nema nadaleko. Sa ove naše sjeverne strane sa koje je obično gledamo, čitava je pošumljena, a južna strana okrenuta prema Visu puna je lipih uvala.

Na zapadnom kraju otoka, u pitomoj uvali zaštićenom sa sedam škojića nalazi se ribarsko naselje Maslinica. Nikad nisam čuja za lipše ime nekoga mista. Mala maslina, Maslinica. Možda bi jedino lipše ime mogla imat Rusulica...da negdi postoji...

Maslinica je nastala tako da su 1703. godine tri brata Marchi kupila zemlju oko uvale. Prema ugovoru sa splitskom općinom, braća su morala dovesti težake za obrađivanje zemlje, sagradit crkvicu kako Bog zapovida ali zlu ne tribalo i kulu za obranu od gusarskih napada. Tako je izgrađen dvorac Marchi. Jedna od najlipših baroknih građevina u Dalmaciji danas je zaštitini znak Maslinice.



Za Maslinicu me vežu sjećanja na moje prve pokušaje navigavanja ovim akvatorijem dok sam bija mladi nadobudni jebivjetar. I pri tom predvodnik čitave skupine još mlađih i blesavijih jebivjetara. Lude i nezaboravne ribarske noći početkom kolovoza u Maslinici su uvik bile vrhunski događaj. Sjajna atmosfera, puno ljudi, ića i pića u ogromnin količinama...

I ne triba mi puno da me sjećanja odvuku do jedne prpošne Anje, modrog mora u njezinim očima i duge ricave kose. Toga davnoga lita je na fešti piva Jasmin Stavros i njegov bend. Mladi i u to doba prčeviti Jasmin tek se pojavija na estradi, pun elana i samopouzdanja. Prašija je njegov bend sve živo, od "Sjećanja na Velu Luku" do Pink Floyda, od "Hej moj Rajko" do Elvisa. Anja je plesala i plesala... Plesanje i ja su bili već dva sasvim različita pojma. Osim ako se nije radilo o neuravnoteženim trzajima rukama i nogama, sudjelovanja u "vlakićima" i kaubojskim tunelima i naravno mojom najdražom vrstom plesa – stiskavcima...

Kad bi nakon neoubuzdanog plesanja usljedile pauze, Anja i ja bi se izgubili šetajući pored mora i nastojeći pobić od cile te gužve s namjerom da nađemo neku povoljnu škuribandu. Mjesec, zvijezde, ljeto, more...sve je bilo tu. I taman kad bi se stvari počele odvijat u vrlo poželjnom pravcu, onaj blesavi band bi počeja prašit novu garnituru raznoraznih poskočica u stilu "Ćiribiribela moja mala". Na prve taktove muzike, Anja bi ozareno skočila, uvatila me za ruku i povikala:"ajmo plesat!". Beštimajući potiho u sebi na bend, koji nije moga malo više produžit tu pauzu, nevoljko bi se dovuka do podija ispred bine na novu turu humpa-cumpanja. Duki buzuki, sve u šeŠnajst...

Nakon treće takve naprasno prekinute pauze posla sam kvraguc i Jasmina i njegov prateći cirkus i Anju i sve oko mene. Utjehu sam te fatalne noći pronaša u zanosnim njedrima sisate švabice Beate koja je plesanje voljela mnogo manje od Anje... Detalja se stvarno više ne sjećam... Možda i nije bila Beata. Možda i nije bila sisata... Vrag će ga znat. Magla svuda, magla oko nas...

Ma vidi mene na koju sam stranputicu skrenija! A namjera mi je bila pisat o sasvim nečem drugom. U prošlom postu sam iznija neke grozne primjere uništavanja okoliša neumjerenom gradnjom u svakom pogledu. I one slike nisu baš oku ugodne.

A da ipak nije sve tako crno, dokazuje upravo i primjerna obnova dvorca Marchi u Maslinici. Nekadašnji hotel "Avlija", koji je se nalazija u prilično zapuštenom stanju, danas je zahvaljujući dobrom suradnjom arhitekata i konzervatora zasjao u sasvim novom svijetlu. Od proklete avlije do vrhunskog objekta u kojem se danas nalazi restoran i hotel sa nekoliko luksuznih apartmana. Ne moram ništa posebno objašnjavati, ove slike govore same za sebe.
Odličan primjer kako i neki veliki objekt uz samo more može izgledati i klasično i moderno u isto vrime, uklapajući se savršeno u postojeći okoliš i oplemenjujući čitav prostor oko sebe.













Dok ovo čitate, lipi moji, Brod u boci nošen povoljnim južnim vjetrom plovi Dalmatinom prema metropoli. Zaželija sam ga se, baš mi triba malo Zagreba. Ala gušta. Jedino ako večeras vidite da se netko izbezumljeno i bez razloga vrti po velikom rotoru, to ću vjerojatno biti ja...Strpljenja molim...

BROD U PAŠTETI !!!

18.10.2006.

Eh, baš ga prećerah ovih dana. Čisto mi je došlo neugodno. Ovo je stvarno bilo previše. Najprije su me bacili vamo na livu stranu ekrana. Šta je ipak mislim, skroz u redu. Jer, ja sam uvik naginja ulivo. Livo krilo je moja prirodna pozicija za igru. Puno bolje tučem balun livom nogom nego desnom. I zabijam golove. Kad sam igra rukomet, moga sam pucat i livom i desnom rukom. Doduše, kad malo bolje promislim, neke stvari u životu su mi stvarno ispale kada sam ih radija livom rukom. Onda su me zbičili na naslovnicu. I još me neumjereno nahvalili. Mislim onak, fakat, to baš nije full okej, kuiš stari moj...i onda još sve to nije bilo dovoljno, nego su mi i sliku nalipili!

A šta je preveć, preveć je...I za nevolju, nisu nikako objavljivali nove postove na naslovnici, i svaki put kad sam doša na blog, mora sam gledat svoju facu. A neš' ti face, svaki dan je gledam...

Stvarno je bija zanimljiv taj susret u Trogiru. Zna sam otprije da je more snova došla iz Švedske doma na odmor, ali nikako je nisam viđa. I onda je jedne večeri počela padat kiša i ispalo je da se dvoje blogera sklonilo na isto misto. U ložu na glavnom gradskom trgu. Ispod Bana Berislavića. A da nije počela padat kiša...

Zato pišem ovaj današnji post sa livom rukom i namjerom da ga nikako ne objavljuju na naslovnici. Dajte ljudi, stvarno nemojte, pa dopizdit ću blogerima i čitateljima i prije garantnog roka. I nemojte slučajno otvarat ove paštete na slici. Jer kako je počelo, nećete nikako bit sigurni da vam iz neke od njih neće iskočit Brod u boci. Mislim, stvaaaarno...



Danas nema ni lipih slika. A šta mislite da su oko mene samo more, brodovi, borovi, samo lipe stvari. Malo sutra! Koliko se samo puta zgrozim nad nekim prizorima. Gadne su i za gledat, a kamo li za objavit.

Turistički i građevinski boom koje se dogodija posljednih desetljeća donija je i neke nove oblike naselja. Nisu to ni zaseoci, ni sela, a ponajmanje gradovi. Popularno su nazvana vikend-naselja. Šta bi u stvari tribalo bit nešto lipo, jer asocira na vikend, na odmor, na opuštanje. A šta smo dobili? Gomiletine nabacanih kuća bez ikakva smisla i razloga. Kućerine od tri-četiri kata na dva metra udaljenosti od prizemnica. Bez infrastrukture, puteva....
Dobili smo alpske krovove na kućama koje su desetak metara udaljene od mora. Divota jedna...

Možda bi pokoja od ovih kuća i sasvim pristojno izgledala da se nalazi u nekom drukčijem okruženju. Ali ovako zajedno na hrpi, to izgleda jezivo. Nikad mi nisu bili jasni tipovi koji imaju love za sagradit trokatnicu, a kupuju parcele koje su tek nekoliko centimetara šire od njihovih velebnih objekata. Ma da ne bi kupija par stotina kvadrata više, pa da ima bokunić zelenila oko kuće, malo vrtla... A ne, ne, sve to triba zalit betonom. Beton će nas izvuć iz blata. Koji im je to gušt imat kuću vridnu milijune, a da ti susid može gledat u pijat, vidit šta mumaš i za ručak i za večeru?



I šta ćemo sad? Svi se deklarativno slažu da bi takve nakaradne objekte koji su izgrađeni bez ikakvih dozvola tribalo srušit. Da, ali kad se dođe do konkretnog slučaja, uvik počinje rasprava u stilu pa zašto baš njemu, pa i drugi su tako gradili, pa bidni ljudi neće imat di živit...Nalaze se stotine razloga za opravdanje. Šteta je već učinjena, ne može je više ni dragi Bog ispravit.

Baš se nešto mislim, ako se ova zemaljska balota bude slučajno okretala za još iljadu-dvi godina, šta će radit neki budući arheolozi. Možete li zamislit iznenađenje arheologa iz tamo nekog četrdeset i prvog stoljeća kad naiđu na iskopine građevina iz ovih naših vrimena. Pa će pokušavat odgonetnit koji je bio smisao tih zbrčkanih naselja. Mislim da će ipat ostat zgroženi i zaključivat će da su na ovim prostorima zasigurno živila skroz divlja i primitivna plemena na prijelazu iz tamo nekog davnog 20. u 21. stoljeće....





A šta će mi naslov?

16.10.2006.

Da, da, sad bi kao ono moga reć da nisam ništa ni vidija ni čuja i da mi to kao ništa ne znači. Je šipak! Nemojmo se varat, svi mi pišemo iz nekog svog gušta, ali je još veći gušt kad neki ljudi primjete da to nekog vraga i vridi. A kad sam u subotu vidija to šta sam vidija, narasta mi je ego ka Keopsova i Kefrenova piramida zajedno. Dobro da nisam udrija nosom u plafon. Rekla mi je jedna draga osoba da se ne smin sad pokvarit i umislit. Iskreno se nadam da neću. Imam ja ekipu svojih komentatora koji će me odma napast ako popustim. Imenovat ću Nadzorni odbor u sastavu Ćuvitar, Umorno oko i još jedna osoba izvan blogosfere. Čuli ste vas dvojica, vama su od sada zabranjene pohvale na ovaj blog, samo ožežite! Ženskice zasada neću imenovat u Nadzorni odbor, nekako mi je lipo kad me one hvale. A šta ću, takav sam...Teško je ful biti cool...

Nismo ništa posebno planirali, za ovaj vikend, čekali smo da vidimo razvoj meteorološke situacije. Kako se ona razvijala u vrlo pozitvnom smjeru, nije tribalo čekat puno na dobru ideju. Pogledala me moja izvršna producentica sa onim njezinim sjajem u očima i reče:»Ajmo pronać Zlatin štap!» Nije me tribalo dugo nagovarat, odmah sam se bacija u akciju. Dakle, da ne bi bilo zlobnih primisli, ovdje mislimo na Zlatkov štap za ribolov, molit ću lijepo, koji nam je upa u more za vrime one olujne noći prošlog vikenda, kad smo se navrat-nanos morali evakuirat sa našega škojića. Dobija sam ovih dana i neke nemoralne ponude da odam lokaciju izgubljenog štapa, ali zauzeo sam vrlo krut stav po tom pitanju...

Uglavnom, eto nas opet na našem plavom Jadranu, puše lagana burica, sportskim rječnikom kazano, vrijeme i teren idealni za igru. Ovo traženje zlatnog štapa i tako je samo pokretačka ideja, ako ga nađemo bit će super, a ako ne, morat ćemo mu kupit novi za rođendan.
Brzo smo došli do one naše uvalice, bacamo sidro i krećemo u potragu. Nadam se da ga nitko ovih dana nije usvitlija, a isto tako da ga struje i valovi nisu odnili ko zna di. Nije teško, jer je more bistro i sve se vidi. I stvarno, ubrzo vidim ispod jednog kamena nekakav predmet metalnog sjaja. Sjaji doli štap, ali sjaje i naše oči kad smo ga ugledali. Skidam sve sa sebe (doslovno), ne triba mi ni maska i skačem u more. Koji je ono datum? Petnaesti desetoga, ko bi reka! Izlazim sa onim štapom na površinu ka s najvećim trofejem. Misija obavljena!
Osokoljen ovim uspjehom, vrag mi ne da mira pa pokušavam pronać i Jozine škare koje su ostale negdi na škrapama. Ali to je već malo teže, ostavit ćemo to za drugi put, ovako ćemo imat razloga za doć još ponekad.

Ovaj put nismo lovili nikakve nesretne ribice, nego smo otplovili do moje najdraže vale.
Tamo smo se lipo okupali još nekoliko puta u moru, pa smo lipo mumali onu spizu koju smo ponili sa sobom. Čoviče, kad si na moru, sva ti spiza bude ukusnija i slasnija nego inače.
I obična manistra na suvo postane prvoklasna delicija. A još ovaj savršeni mir oko nas. More miriše, pa kako mu uopće odolit.



Ovo mi je ipak rekord. Na ovaj datum se nikad dosada nisam kupa u moru. Izgleda da bi ipak moga osnovat onaj klub long play kupača. Znam da u Puli, u uvali Valsaline ima jedna takva ekipa, i oni se tako lipo brčkaju skoro cile godine.
A šta ćemo, kad mi mislimo da kad počne dici škola, da je gotovo sa kupanjem. Da znate samo koji su pozitivni učinci ovog "ledenog" kupanja. Najbolje je u stvari kasnije, kad izađeš vani, ima osjećaj kako ti se čitavo tijelo grije iznutra. Ka da si popija bićerin one korčulanske travarice od 40 vrsta trava. A da pozitivne učinke za m..m..m i ne spominjem...



Prije par godina su mi bili u posjeti neki Englezi. Bili su oni tu još i godinama ranije, u Divuljama, u bazi UNPROFOR-a pa su zavolili ovaj naš kraj i posli često dolazili. Znam da je bija negdi misec studeni i oni me pitaju da bi li mogli iznajmit daske za jedrenje. Reka sam im da će teško nać išta u ovo doba godine. Zašto – pitaju me. Pa zima je, sad vam niko ne ide na more. A oni meni da koja zima, da oni imaju ovakvu klimu da bi stalno izlazili na more.
Pa vi niste svjesni šta imate! Tako su mi stalno govorili.

Nisam im to tada tija reć, a neću im nikad ni reć. Da mi nismo svjesni šta imamo!? A ne, vi ćete kurbe Englezi nas prosvitlit! Svjesni smo mi i te kako šta imamo, ali kad bi to objavili cilome svitu, ko bi se uspija obranit od vas turista. Dosta nam je i ova dva-tri miseca godišnje šta vas moramo trpit. A neke učene glave govore da bi u nas sezona tribala trajat najmanje šest-sedam miseci, sa tendencijom rasta do devet ili deset miseci godišnje. Ma jeste li vi poludili!

Pa ko bi to moga izdržat toliko sa pustim fureštima! A kad ćemo onda imat vrimena za nas, kad ćemo onda sami sebi dat važnosti? Ajde ljudi moji budimo pametni, ovo mora ostat naša tajna, jer ako ovi "Europljani" ovo otkriju, uništit će nas ka skakavci žitna polja. Pa bi oni malo brali grožđe s nama, pa bi brali masline, pa bi gledali kako se čini maslinovo uje...
Ajte lipo kvraguc, stojte lipo doma i radite svoj posal. Mi ćemo vas i tako samo iskvarit. Naviknit ćete se na lipo vrime, na ribu sa gradela, na teletinu ispod peke i šta će onda bit od vas...Odat ćete se hedonističkim strastima, pa ćete lipo poć u prdec.

Triba u svemu imat miru. Znat di su granice. To vam se stručno kaže «održivi razvoj».
Zdravi i veseli bili, lipi moji

















NS SPIRIT

14.10.2006.

Evo malo vijesti i fotki iz teške industrije. Više sam i sebi dosadija ljuteći se na medije kojima nisu zanimljive dobre stvari koje se događaju svuda oko nas, pa ću neke od njih promovirat i ja, barem ovako na blogerski način.

U sjeni još jedne radne nesriće koja je zamalo mogla imat tragične posljedice, a sve zbog nečijeg sistema rada u stilu „lako ćemo“, gotovo je neopaženo protekla vijest da smo izvršili primopredaju novog broda naručitelju 50 (slovima PEDESET!) dana prije ugovorenog roka. I ne radi se tu o nekakvom bezveznom kajiću, nego o brodusini za prijevoz kemikalija koja je duga 183, široka priko 32, a visoka pitaj Boga koliko metara.



Evo, sad čitatelji bloga mogu pogledat turbo ekskluzivne fotografije ove naše male barčice, koja tek što nije krenula na prvo putovanje. Jednu od fotografija pramčanog dijela sam već objavija u postu od prije dva tjedna. E baš na tu provu sam posebno ponosan. Od mali milijun elemenata ( o to i nije mali, nego pravi milijun) koji su ugrađeni u ovaj velebni pramac, većinu je kreirao, u kompjuteru programirao, osmislio i obradio tko.....?
Ne ne, nije Đelo Hadžiselimović kao što ste sigurno u prvi mah pomislili, nego upravo autor vašeg omiljenog bloga. I ne samo provu, nego i dobar dio krme i .... ma ima još toga.

A nu mene, šta sam sad skroz zapi*dija, pomislit ćete da nitko drugi i ne radi osim Broda u boci. Ima, ima još tu par ljudi, otprilike preko nekoliko, uglavnom puno više od prosječnog broja gledatelja neke od utakmica HNL-a.


Labirint cjevovoda na glavnoj palubi



Još malo palube na krmenom dijelu...



Pogled sa zapovjedničkog mosta na lijevi bok...




Kormilarnica, nemojte se čuditi šta ne vidite kormilo, upravlja se nekakvim joystick-om...




Ovo je strojarnica „srce broda“ i glavni motor...




Platforma čamca za spašavanje...




I na kraju sam čamac, uvik u stand by položaju, zlu ne tribalo



Naravno, svjesni smo da ovaj brod nije neka ljepotica koja će mamiti poglede i uzdahe na moru i u lukama. Pa nije on neki putnički brod za krstarenje ili megajahta. Ali smo sigurni da će bit jedan od najboljih i nasigurnijih u svojoj klasi. Siguran i za ljude na njemu, a naravno i za more i obale koje će oploviti.

Šta se može na kraju još pametnoga reć? Samo jedno. Dobro ti more, veliki brode!

Nešto je divlje u zraku

12.10.2006.

Dok smo mali, pričaju nam bajke. Bajke su super, u njima je sve jasno. Točno se zna koji su likovi dobri, a koji zli. Dobro uvijek pobjeđuje zlo, a naši glavni junaci, koji su zar treba uopće spominjati - oni dobri likovi, uvijek žive dugo i sretno. Ako još i danas ne žive...

Kako odrastamo, tako postepeno saznajemo da nije to baš tako, da je stvaran život daleko od bajke. Pa onda čujemo neke mudre izreke poput "Dobar i lud, ista je stvar" ili poetski rečeno "Budi dobar, izi go*no". I šta ćemo sad? Znači da biti dobar nije dobro. Biti dobar je loše.
Znači li to da onda nije loše biti loš? Biti loš je u stvari dobro. Ma di sam se ja ovo zapetlja!?
Šta je uopće više dobro, a šta loše...

Svi mi volimo za sebe virovat da smo dobri i pametni. A da su neki drugi zločesti i glupi. Uključujemo se u vječnu borbu dobra i zla, s nadom da ćemo mi na kraju biti pobjednici.
Oni koji će odjahati u suton na bijelom konju i usput osvojiti najbolju ženu u svemiru...Koja će mu biti vjerna i smjerna i poslušna, a kako drukčije...

Uglavnom, od svih blaga na ovome svitu, ja bi najviše volija imat malo više pameti i znanja. Pameti nikad dovoljno. Ali šta je uopće pamet? Mnogi kažu da je ona čuvena Sokratova izreka "Znam da ništa ne znam" vrhunac mudrosti. E, ali dug je put do te jedne jedine spoznaje. A po njoj ispada da oni koji misle da sve znaju, da su vrhunske budale. Slažem se potpuno.

Znam da bi volija i da steknem vještinu svađanja. Priznajem, ja se ne znam svađat. Nikad u pravom momentu ne znam izgovorit prave riči. Tek mi posli one dođu na pamet. Onda se posli grizem u sebi. Ma šta mu nisam reka ovo, šta mu nisam reka ono šta je zaslužija. A dok traje ta svađa, ne mogu izreć ništa suvislo, jezik mi se cili zapetlja i onda mi u stvari ostaje samo da zašutim. Nema više tona, gotovo je...Za tu osobu više ne postoji niti jedan glas koji bi bija vrijedan da ga potrošim na nju.

A mi se općenito i kao narod ne znamo svađat. Dobro, ajde, ne mora baš uvik bit i svađa u pitanju, nego samo recimo kako se složit oko nekih stvari o kojima imamo različita mišljenja.
Nema u nas ni "oprosti" ni "molim te". Mi odma idemo u nike bombe, rašpe, livorvere...
Onda opet to naše famozno povezivanje genitalija najbližih srodnika sa životinjskim svitom! Kakve komplekse mora imat neki narod da se u njemu ukorijene takve beštimje? Koja maštovitost!

Nije da nismo mogli nešto naučit od naših predaka. Dubrovačka republika se održala toliko stoljeća, a sve zahvaljujući "diplomaciji". Koja se može svest u jednu jedinu izreku "Sa svakim lijepo – ni s kime iskreno". I onda su je konačno srušili Francuzi koji su se pokazali boljim diplomatima. Možda je baš zato francuski službeni jezik diplomacije.

Zašto sam se ja danas uvatija ovoliko filozofirat? Pa nekako vidim da je proteklih dana bilo nešto "divlje u zraku". U ovom našem pomalo autističnom mikrosvemiru zvanom blogosfera, dešavale su se neke jako čudne stvari. Ljudi su vrlo malo pisali i malo čitali. Barem mene...

Odlaze nam iznenada naši junaci blogosfere, neki bez ijedne riči, a neki su spektakularno zalupili vratima. Tužno je kad odlaze ljudi koji su i nas ostale motivirali da počnemo nešto piskarat, manje ili više uspješno. Danijela i Wanda su otišle u jednom danu, Riječanka nam više ne piše, negdi se izgubija i Muškarac s brkovima... I još mnogo njih...Oni najbolje znaju svoje razloge, tko sam ja da im sudim...
Mnogi su proteklih dana upali u neka duboka razmišljanja o bitku, smislu svega postojećeg, sve je nešto teško i sumorno. I onda gledam ove moje pi*darije o ribama i gradelama, pa mi se sve to moje čini nekako banalno. A možda i nije, vrag će ga znat...

Evo na kraju, za sve one koju su tužni i nesretni, ili samo misle da su tužni i nesretni, jedna lipa slikica snimljena proteklog vikenda. Crno more i bili brod...A u dubini duše puno plavetnila!



Ribanje i ribarsko prigovaranje 21.stoljeća

09.10.2006.

Jozi i Zlaji sam već davno obeća da ćemo jednog vikenda mojom velebnom barčicom poć na ribarenje. Bolje rečeno, oni će ić na ribarenje a ja ću ih samo pribacit do nekog od pučinskih škojića i po mogućnosti pružit verbalnu, a ako budu dobri i moralnu podršku. Jer ribolov i Brod u boci su nespojivi pojmovi. S nama će i moja draga, izvršna producentica čitavog "eventa".

Jozo i Zlaja su ribolovci rekreativci. Ribolovci iz gušta. Nikad od njih nisam čuja da se hvale veeeelikim komadima koje su ulovili, ali pouzdano znam da sam više puta, čak i nezasluženo omastija brke njihovim ulovom. Vrijeme radnje subota rano popodne, mjesto radnje šporka lučica u kojoj se među inima nalazi na vezu i moja barčica. Sve je spremno za veliku igru, štapovi i sav ribolovni alat su tu, veliki črvi se brčkaju u kanticama još nesvjesni svoje zlosretne sudbine, spize ima zlu ne tribalo, vriće za spavanje uredno smotane...

Palimo makinju, odvezujemo konope i eto zajebancije broj jedan! Oko propele se zamota neki glupi konop! U samo nekoliko sekundi koliko se nesriknja propela okrećala, zamotalo se najmanje trista kilometri konopa! Mas pater! I šta'š sad, ćapaj nož u ruke i u akciju. Pokušavam vrtit propelu, odmotavam konop, ali jedan dio se zamota oko same osovine i to ne mogu riješit bez skakanja u more. Lako je za to šta je deseti misec već uvatija o-ho-ho dana, ali more u lučici je neopisivo šporko. Ipak nema mi druge, svi se gušti plaćaju, neću sad dopustit da radi ovoga ne idemo na more. Masku na glavu i skači! Ovako u moru je sve puno lakše, brzo odmotavam idiotski konop, penjem se u brod, palimo makinju po drugi put, propela se radosno okreće i ...avantura počinje! Nakon desetak minuti vožnje, opet se bacam u more da sperem sa sebe one odvratne smradove koje sam pokupija u lučici. E sad je ovo već puno bolje. More je skroz lipo, osjećam se ka preporođen.

Za nešto manje od dva sata ugodne plovidbe, dogibali smo do našeg dugo željenog cilja, otočića u šoltansko-drveničkom akvatoriju. Na tom otočiću postoji jedna uvalica, u stvari, više podsjeća na neki bazenčić, a da bi ušli u njega morate proć kroz uski prolaz između hridi. Tek je nešto malo širi od samog broda. Bacamo sidro, vezujemo se i iskrcavamo stvari. Natovareni ka Šerpe na Himalaji odlazimo na drugu stranu otoka. Jozo i Zlaja namištaju štapove, vade iz uredno složenih kutijica sva moguća čuda i sve to rade lipo stentano, cool, laganini...Jozo daje početne instrukcije našoj izvršnoj producentici i ona već u kratkom roku izvlači nekoliko krasnih primjeraka ljuskavih stvorenja. Jozo je živa legenda od čovika. U puno stvari se razumi, ali ne samo na ričima, nego stvarno na djelima.. Kad god nekome zatriba pomoć, samo zovi jokera Jozu i rješija si više od pola problema.



Dok ih gledam ovako kako im lipo ide, poželija sam i ja probat malo sa štapom. Ali za koga nije-nije. Imam nevjerovatnu sposobnost zamrsit sve šta mi dođe u ruke. Da u jednoj ruci držim jednu tunju a u drugoj drugu, onako lipo zamotane i da se uopće ne dodiruju, ja bi ih ipak uspija zapetljat! A šta ću kad mi nije dano... Ipak, unatoč objektivnim teškoćama, uspija sam čak i uvatit jednu nesretnu ribicu. Nakon tog trofejnog ulova sam ipak dosta zadovoljniji, pa sam se ostavija tunje i štapa, a u ruke uzeja digitalac da prije mraka napravim nekoliko snimaka.





Lipo je na ovim škojićima u ovo doba godine, u stvari još je i lipše nego liti. Na moru tek tu i tamo poneki brod. Na istoku Hvar i Paklenjaci, ispod nas Vis i Biševo, zapadno izranja iz mora samotni Svetac. Mir je, savršeni mir... Remete ga tek povremeno kliktaji galebova i orgijanje divljih kunića kojih na ovom otoku ima ka Kineza. Prije sumraka sam bacija još jedan kupanjac. Ma ko je ono reka da more u desetom misecu nije za kupanje!?

Noć nam donosi nove okolnosti, nije lako hodat po ovim škrapama ni danju, a kamoli kad se ništa ne vidi. Ipak imamo sriću da je misec pun i sjajan, a naše oči se brzo privikavaju na mrak. Ipak nas malo brinu vijesti sa kopna, najavljuje se jaka bura i to puno ranije nego su govorile prethodne prognoze. Zlaja i Jozo ostaju na borbenim položajima, nas dvoje se vraćamo na brod. Subota uvečer na pustom otoku, ludilo od provoda... Uvaljujemo se u vriće za spavanje. Mmm, baš je lipo...Ljuljala se barka mala...

Oko tri ure iza ponoći budi nas već prilično pojačani vitar, a more nas valja sve više i više.
Ako bura bude još više jačala, naš će se mirni bazen u kojem smo usidreni, pretvorit u klopku i nećemo moć niti isplovit. Da barem izdržimo do svitanja, njih dvojica su s druge strane otoka, ko će se po mraku evakuirat, toliko stvari moramo pokupit...

Čekali smo tako do negdi četiri i po, pet uri, a do tada je već počelo dimit sa svih strana. Nema više dileme, moramo se kupit! Idemo do naših ribolovaca, riba i tako "slabo radi" pa nema velike štete. Doplovit ćemo do neke od južnih drveničkih uvala pa ćemo ujutro nastaviti dalje.

Kad smo se vratili do broda, vidimo da more u onom uskom prolazu vrije ka u ekspres loncu. Ekipa mi sumnjičavo vrti glavom, svi su u nevjerici možemo li uopće tu proć. Ali ne bija ja Brod u boci ako nas ne mogu izvuć odavde! Možda baš i nisam stvoren za ribolov, ali u navigavanje se ipak nekog vraga razumin. Odvezujemo jedan po jedan konop, nekim čudom uspjevam okrenuti provu broda prema onom uzanom prolazu, skačem za kormilo i dodajem gas. Iako je mrkla noć, vidim da su njih troje skroz problidili. Možda sam ja malo lud, ali zapravo obožavam ovakve situacije. Izvlačim sigurno brod iz klopke i konačno izlazimo na otvoreno more.

Ogromni valovi oko nas, noć je, ništa se ne vidi, a mi se gle čuda - osjećamo spašeni! Znam ovaj akvatorij dobro, imam sve potrebne instrumente u glavi, pa za nešto više od tri kvarta od ure dolazimo do mirne uvale. Na putu smo vidili da čak i u ovakvoj noći nismo sami na moru, prošli smo pored nekih kamikaza koji nemaju nikakva ni svjetla, ni oznake na brodu. Čudnovati neki kljunaši...
Kako je malo potribno da čoviku bude lipo. Evo nas u zaštićenoj mirnoj vali, a na malom plinskom kuvalu vrije voda za kavu. Lipa, topla, mirisna kava i krašuljci...Triba li nam išta više? Zlaja i Jozo nisu cilu noć ni oka sklopili pa idu malo «ubit oko» u kabinu. Nas dvoje, da ne gubimo vrime spuštamo tunje u more, možda se nešto i zalomi...

U samo svitanje, dolazi do nas neki bodić sa trojicom "pravih" ribolovaca. Piše na njemu velikim slovima "FISHERMAN". Čini mi se da je onaj suvi dugonja na njemu fisherman, a ona druga dvojica su valjda fisherman's friends.
Kad su vidili nas dvoje da onako cool držimo tunju u ruci, odmah su shvatili da smo mi pravi znalci u ribarenju, pa su bacili sidro dvadesetak metara dalje. Izvadili oni štapove, trude se, ali ništa ne vataju. Nešto kasnije, dižu sidro i odlaze, još zbunjeniji nego kakvi su bili kad su tek došli.

Imamo još nešto ješke na brodu, ali riba gotovo da više ništa ne grize. Samo blesave pirke.Šta smo ulovili, ulovili smo, vraćamo se doma. Bura se digla na dobrih pet-šest bofora. Do Trogira će nam tuć ravno u nos, oću reć u provu. Prolazimo kroz Krknjaše, nema nikoga.

Joooj razlike, drastične! U ovoj laguni, liti bude i stotinjak brodova na sidru. A sad nikoga osim nas! Idemo dalje, more je skroz zapjenjeno. Čeka nas čista uživancija. Počinje rodeo na valovima. Drž, ne daj. Svaki sedmi-osmi val je velik ka kuća nas Sirobuji. Naša barčica je čvrsta, motor brunda besprijekorno, nemamo nikakvih problema. Zatvorili smo cili kokpit u tendu, tako da smo manje-više suvi. Za divno čudo, na moru ima još brodova. Nekoliko jedrilica piči u svih šeŠnajst! Blago im se, ovo su pravi mornari, svaka čast! I ja ću tako kad budem veliki!

U našu lučicu se vraćamo umorni, pospani, ali sritni i zadovoljni. Puno stvari nam je išlo naopako, ali to su i tako samo izazovi koje moramo rješavat. Pa bilo bi dosadno da nam je sve išlo ka podmazano. Čega bi se uopće posli i sićali! Na brzinu pada dogovor o podjeli plijena. Sve dajemo u humanitarne svrhe, nahranit ćemo večeras naše izgladnjele prijatelje koji su nam cilo vrime mobitelima slali izraze podrške i dubokog štovanja.

Na večeri nas je šta dice, šta bivše dice, bilo skoro tridesetak! I uspili smo ih ka u Bibliji nahranit sa pet riba i dva kruva. Dočekali su nas ka heroje koji su izvršili junačko dijelo. Sad im je svima krivo šta nisu bili s nama. Tili bi i oni probat te gušte. Recimo kad se usred noći stropoštaš između dvi škrape, pa se cili polomiš i smočiš. Posli toga ti patike čine šljap-šljap. Pa kad udica zapne za kamen. Ili ti upadne najbolji štap u more. Šta su ti gušti...Šekondi gušti...

Primili smo i rezervacije za slijedeću avanturu. Tribat će nam iznajmit trajekt koliko će nas bit. Bižite ribe, eto nas....









Svjetski dan pješačenja

06.10.2006.

Jučer je obilježen Svjetski dan pješačenja. Pješak – ah kako to gordo zvuči! Nisam prije ni zna da postoji takav dan. Stoga tako malo prokopam po netu i saznajem da je 1992. u Rio de Janeiru, nakon samita o očuvanju okoline, predloženo je da se jedan dan u listopadu proglasi Svjetskim danom pješačenja. Cilj je izvesti toga dana što više ljudi u prirodu kako bi se manifestirala pripadnost određenoj sredini i razvila svijest o potrebi ekološkog očuvanja te sredine, ali i svijest o potrebi kretanja (posebno pješačenja) kao najjednostavnijeg i najsvrsishodnijeg oblika očuvanja i unapređenja zdravlja. Eto jeste li vidili?!

I tako se jučer odlučih ja pridružiti svojim skromnim doprinosom obilježavanju toga dana. Ostavim vespicu i auto u garaži, pa krenem pun optimizma pješice na škver. Od kuće do posla imam dobra tri kilometra. Kako je već opće poznato da trogirske ulice nemaju trotoar, tako moram ići po rubu kolnika. Uživam u friškom jutarnjem zraku. Ah, šta je ovo dobro! Blaženo kretanje! Iza jedne okuke, ka neko čudovište, juri po cesti nekakav ogromni kamion, piše mu na kabini ALAS-ZA DOM (šta god to značilo). U isto vrime, i monster i ja nailazimo na lokvu ustajale blatnjave vode i on me naravno ciloga isprska. Mizda ti paterina! Zapamtija sam te, neš ti mene prolivat po cesti! Nije prošlo ni dva minuta posli toga, jedan dripac juri s nekim starim rasklapanim audijem, tako da sam zamalo završija u kanalu pored ceste. Stvarno se divim kulturi naših vozača

Svakih nekoliko stotina metara mi stane netko od radnika škvera. Zatrube mi i pozivaju da idem s njima. Ma fala lipa, ne triba! Odmahujem im rukom neka idu ća. Oli ne ideš radit? Ma idem, idem, sve je u redu, samo vi produžite. Gledaju me blido pa nastavljaju vožnju. A meni već sve lagano kuva. Jebate, ako mi još neko stane i zove me u svoje auto, izderat ću se na njega ni krivog ni dužnog. Nakon malo više od pola ure, sritno i u jednom komadu dolazim na svoje radno mjesto. Osjećam se pun poleta, baš mi je ovo dobro došlo. Posli me pitaju kolege da zašto nisam tija ić s njima. Pa danas vam je svjetski dan pješačenja, oli niste znali ?! Ma ti si skroz popizdija! Ko je to vidija pješačit, a svašta!

Vidite li vi ljudi moji, sa kakvim nesritnim svitom ja imam posla! Sad ja ispadan ka ono malo munjen, a u stvari samo propagiram suvremene ideje, jel’ tako? Bilo bi dobro ovako pješačiti i više puta, a ne samo ovako prigodno. Ali ko će posli svima objašnjavat da ti je sa autom sve u redu, da ti ne fali love za napunit gorivo i tako dalje i tako bliže…

Ovo pješačenje me danas odvelo skroz u drugu temu, a u stvari mi je želja bila samo objaviti nekoliko sličica sa foto-sessiona koji sam izveja prije par dana i koje nemaju baš nikakve veze sa danom pješačenja. U glavnim ulogama su moji omiljeni modeli. More, brodovi i sve ono šta već ide uz njih. Ovi me mali Olympus mju 6.0 totalno zarazija, svakog dana otkrivam neke nove motive, a u stvari mi je najdraže kad mi vi nabacite komentare u stilu "uuu koje dobre slike". Takve mi komentare možete slobodno ostavit i nakon ovoga posta.











Daleko je Mrduja (kad nema vitra)

04.10.2006.

Svi Dalmatinci, a Splićani pogotovo, od svega najviše vole bit u pravu. Jer, Bože moj, mi se prirodno razumimo u sve stvari na ovome svitu. U svakoj raspravi, polemici i sukobu mišljenja, Splićanin po deafultu mora bit u pravu. Moj legendarni barba Toma, zna se tako zapetljat u neku rapravu i ako mu slučajno ovi drugi sugovornik izbije sve adute iz ruke, onda mu barba ka spasonosni argument samo reče:"Aj ne pizdi kad nisi iz Splita!". Slične argumente koristim i ja kad se povede neka polemika o balunu. Ma šta će neko meni trubit o balunu, kada sam se rodija dvadeset metri od starog placa. Jel' možete zamislit lipše misto za rodit se, nego blizu takvog svetog mista kakvo je bilo staro Hajdukovo igralište. Bilo je to jedne lipe nedilje u četiri ure ujutro, a to isto popodne sam već gori sa ponistre moga gledat prvu utakmicu. Igrali su Hajduk i Olimpija i naravno, majstori s mora su dobili sa jedan prema nula. Kasnije se rodilište priselilo na Firule, balun na Poljud i razbija se taj savršeni sklad. Zato nam je danas balun ovakvi kakvi je.

A najviše u Splitu volim onu njegovu energiju. Ona naprosto struji splitskim ulicama. U svakoj situaciji, svakom događaju, Split mora reagirat. Ponekad se ta energija usmjeri u čistu destrukciju, pa izbijaju velike barufe, tučnjave, demonštracjuni. A više puti, sva energija krene u čistu pozitivu, pa se znaju dogodit i neke čudesno lipe stvari. Iako se i onda nađu dežurna grintala. Kad je ono Placido Domingo ima koncert, cila riva je pivala s njim, ali jedan čovik do mene je stručno primjetija kako je Placido krivo uvatija neku notu i da bi to puno bolje otpiva niki njegov Pjero sa Manuša. Ma bravo, lipi moj, šta je tamo niki Domingo kontra našega Pjera.

E, a jedna od takvih lipih stvari je Mrdujska regata. Evo, ova je bila 75. po redu ali isto je ona tek zadnjih desetak godina postala istinska atrakcija. I prije se znalo za Mrduju, ali se općenito smatralo da je to samo zabava za one čudake kakvima su smatrali jedriličare. A za pravo reć, jedriličari i jesu malo onako na svoju ruku, uspuvani su i sve gledaju s visoka. Šta je, je...






A sad onda mogu i ja uspuvano reć kako sam zna da će ove godine bit bonaca, pa se nisam ukrca ni na koji brod, nego sam start gleda gori sa Sustipana. Svake godine rečem sam sebi da ću dogodine napokon imat svoj brod, pa da se ne moram nikome molit. I uvik mi nekim čudom ponestane tih pedesetak iljad eurića. Ma di se samo sakriju?

Mrduja nije samo regata, ovo je baš festival jedrenja. I moramo se držat olimpijskog gesla da je važno sudjelovati. Sve je to tako lipo, ali kad se označi znak za start, počinje borba za svako misto, morate pobjedit onoga papana šta vam se odavno već zamirija, pa onoga susida iz vaše lučice, pa onoga šefa skladišta iz "Brodomerkura"...Nema labavo, triba uvatiti svaki reful, dobro razmotrit taktiku kako doć na samu Mrduju, jeli sa šoltanske ili bračke strane...Nije to tako da samo legneš u brod pa se vozikaj, e!

A lipa je i ona slika sa Sustipana kad se ispod stina zabili more od jedara. Za nevolju, ove subote je vitar potpuno nesta taman prije starta. Pa onda masu publike uopće nije primjetilo da je naš uvaženi premijer pucnjem iz pištolja označija start. Mi smo ostali još na Sustipanu dvadesetak minuti, pa se spustili doli na Zvončac na kavicu. I dok smo lagano pijuckali i guštali, velika grupa više od stotinu jedrilica se zapetljala u bonaci i ne samo da nisu startali, nego ih je kurenat nosija pravo na nas na obalu. Na sriću, posli je ipak nešto sitno zapuvalo pa su uspili odlipit od kraja. Do šest i po uri popodne, tek je mali broj jedrilica uspija okrenit Mrduju i vratit se nazad, ali sve je to za ljude, bit će bolje dogodine. Kad budem ima svoj brod...





Ipak, dok sanjam o svojoj jedrilici, razloga za zadovoljstvo se uvik može naći i nekim sitnim stvarima. Evo, uvatija je već deseti misec, a još se uvik možemo kupat u moru. Jučer popodne sam se bacija i bilo je baš dobro. A još nisam bija ni jedini na plaži. Mogli bi osnovat klub long-play kupača. Pa se kupat cile godine. Ajde dobro, možemo napravit pauzu od Božića do Tri Kralja, da sad ne pretjerujemo.

Današnje je jutro osvanulo mutno i tmurno, vitar puše ka blesav. Sad puše, a di je bija u subotu? Pada nekakva kišica, sve nešto oće-neće. Može ipak lako bit da je ono jučerašnje kupanje bilo zaključno za ovu sezonu. Pričekat će još malo klub long-play plivača...



SVE BUM VAS TUŽIL !

02.10.2006.



E sad je stvarno bilo dosta! Tužit ću sudu i Hajduka i Dinama. Zašto? Pa zbog ubojstva! I još ću tražit odštetu za nanošenje duševnih boli! Moga bi tužit i sve ostale „prvoligaše“ ali ovu dvojicu ću tužit po zapovjednoj odgovornosti. Tužim ih zbog ubojstva jedne lipe, plemenite, muške igre šta se nekada zvala nogomet. Oliti balun po našu domaću. I to nije ubojstvo na mah, nego sustavno mrcvarenje i masakriranje koje traje već više od desetak godina. Ma šta je ovo došlo na svit, ljudi moji!

Moje djetinjstvo i mladi dani su prošli u radosti između ostalih lipih stvari, i zbog igranja i gledanja baluna. Pravoga baluna. Za onu famoznu generaciju iz sedamdesetih sam bija premlad da ih gledam uživo, ali tamo nekih osamdesetih sam gleda jednoga Šurjaka, Gudelja, Sliškovića, braću Vujović, Velimira Zajeca, Mlinarića, Deverića. Boru Cvetkovića....

Ma znam ja da svi mi mislimo da je prije uvik bilo bolje, ali nema nikakve sumnje da su ovo bili pravi igrači, umjetnici baluna...

Znam dobro da je Hajduk tih godina, svake sezone dolazija u kupu UEFA do četvrt-finala, polufinala...Ivan Gudelj je na utakmici sa Valencijom jednoga Španjolca drža u zubima, drugi mu se obisija na leđa, a on je opalija balun sa nekih tridesetak metri i zabija je u gol! Kad bi se Zeko Zajec zaletija sa svoje polovice u slalom, samo bi niza protivničke igrače za sobom i doša bi isprid vratara da ga pita u koji će mu kantun pucat, a onda bi lipo doda kojemu od svojih suigrača da zabije gol.

A šta mi ovo gledamo danas!? Ma ja ne idem na stadione već godinama, nemam volje to gledat niti na televiziji, ali eto u nedilju sam osjetija nekakvu atmosferu na ulicama, neku živost, pa sam pokuša uvečer pogledat utakmicu. Na pokušajima je i ostalo, priznajem da nisam gleda cilu utakmicu. Ma nisam je moga gledat od muke! Drža san kajin pored sebe jer mi je dolazilo slabo i mislija sam da ću se izrigat od toga „nazovi“ baluna, ali onda bi pribaciva na druge programe dok se malo ne oporavim. Stari Splićani bi rekli da ono nije balun nego kendavanje, nabijanje baluna bez ikakve veze i smisla. Sinjani bi rekli da igraju na „gonje“. Zaprdi, zavrljači i balun i protivnika, pa kud pukne da pukne! Da su ono igrači! Prođe mušica pored njih a oni se u bolnom grču izvale na teren, valjaju se, prenemažu, a njihovi suigrači se istoga trena pokoškaju ka pulastri sa svojim smrtnim neprijateljima. I onda se posli svi žalu na suca!? A sudac je bija najbolji na terenu, znalački je dovuka utakmicu do remija. Ima da mu splitsko poglavarstvo i javno poduzeće „Promet“ isplate posebnu premiju, jer da je Hajduk izgubija, nastradalo bi pola grada...

A opet nikako se ne mogu načudit koji to tipovi uopće dolaze na stadione gledat ovakva mučenja. Pa ti su gori sto puta od onih imbečila na terenu. Sve te Torcide, Boysi, Armade, Kohorte, ma to su razularene skupine ružnih, glupih i pijanih idiota! Takvi veze nemaju ni o sportu, ni navijanju, a da ne spominjemo neke njima potpuno nepoznate kategorije ka šta su fair-play i sportsko viteštvo. Njima je samo važno da se zapiju, pa onda udri, urlaj, pali bengalke, vriđaj, ubi, zakolji... Koliko su nas puta osramotili na međunarodnim utakmicama!? Ali njih hvale i igrači i treneri i funkcioneri. To su stvarno pravi momci, nego šta! A to šta zbog njih na stadione više ne dolaze „normalni“ navijači, to očito nikoga ne brine.
A koga će i brinit? Vlatka Markovića? Mamića? Glavaša?

I zato bi ih, bez zafrkancije, sve tribalo tužit! Tužit ih sudu za razorene snove i ideale koje su moja i mnoge još generacije imale. One „izgubljene“ generacije. Šta su nam ovo napravili? Ma nemam više volje niti to gledat niti pratit, a kamo li navijat za nekoga. Za koga ću navijat?! Ma triba ih svih nabit nogom u guzicu...Onako lipo na volej!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>