Sritno Vam Novo lito

31.12.2006.


Eto nas! Još malo i.... finila je i ova...
Lipi i dobri moji ljudi.
Budite i večeras i sutra i cile godine zdravi, sritni i veseli...

Polja vam rodila,
krave vam se otelile,
ambari vam bili puni žita,
bačve pune vina
i kuće pune smija

Živili!!!

Evo vam umisto kalendara 12 slika onako zbrda zdola, s mora i kopna

Ah da još samo ovo! Večeras smo svi zajedno ovdje :-)))))



























Panj se zapanjio

29.12.2006.

Na godišnjem sam. Kolektivnom. Hm, za mene ovakvog teškog individualca, sve šta je kolektivno baš mi i nije drago. Čini mi gricule. Pa taman bila tako dobra stvar kao godišnji odmor. E sad šta je tu je, tribalo bi i ovo vrime iskoristit na najbolji mogući način. Na skijanje ne idem, ne zato šta ne bih volija, ma u stvari potiskujem tu želju već dugo godina, ali eto, bit će valjda i to. Jednog dana....

Srića da nam je vrime dobro, ovo sunce baš mami vani. Jedan od mojih omiljenih vidova rekreacije, naravno osim bauljanja bespućima sa digitalcem u borbenom položaju, je i brčkanje po vrtu. Najbolja sprava za odmor od ovih svakodnevnih sjedaćih i jedačkih seansi je motika. Dobra stara motika. Naravno i njezini rođaci. Mašklini, lopate, pile, sikire... Nema kruva bez lopate, pardon motike... To vam je živa istina.

Jučer sam se uvatija u koštac sa panjevima. Tribalo ih je konačno iščupat iz zemlje da oslobodim prostora za zasadit nešto novoga na kraju ove zime. Pa onda iskopaj malo tu, udri sa druge strane, povuci potegni, ima tu i čučnjeva i skokova i istezanja i potezanja više nego li u Vesne Mimice i one njezine trupe mršavica sa facijalnim grčem na licu...

Pustimo mi mršavice, vratimo se na moje panjeve. Jedan se toliko duboko zabija da nikako nije popušta. Kopaj, mrdaj, pilaj, udri sikirom, a on i dalje stoji postojano kano klisurina...
Panj se naprosto zapanjio! Evo, baš mi je da inspiraciju za prigodnu pjesmicu

Nos se zanosio
Jež se naježio
Slon se naslonio
Panj se zapanjio....

Ali na kraju, pametniji je ipak popustija i ja sam ovaj meč dobija suvereno sa pet naprama nula. Čista pobjeda za kraj sezone...



Nemam još pojma di ću za doček. Nitko da mi da nekakav atraktivan prijedlog. Uvik se čeka mene da mi dopi*di pa da organiziram nešto u zadnji čas. A šta mi je još ostalo? Dva dana? O, ima tu vrimena i za jedan pir organizirat, a kamo li doček Nove Godine. A prema nekim dobro provjerenim informacijama iz krugova bliskim amaterskim astronomskim udrugama, Nova Godina će sigurno doći pa makar je mi i ne čekali...



Ma isto je lipo održavat tradiciju. Eto jedan od naših naj naj tradicija je katastrofalno loš televizijski program za doček Nove Godine. Ne sumnjam da će tako biti i ove godine. Zašto rušiti tu tako lijepu tradiciju?

Ali ipak mi nisu jasni. Pa oni svi, te vrle televizijske face sa ogromnim plaćama, kao da se te večeri posebno trude da sve naprave toliko loše, nezanimljivo, užasno... A možda ipak oni to i namjerno rade, vrag će ga znat.

Gledam najave sa RTL-a. Oni će čitavu novogodišnju noć prikazivat reprize forenzičarskih serija. Ništa drugo nema, čitavu noć će samo pičit CSI Las vegas, CSI Miami i CSI New York. Bit će trupla, leševa, krvi, bljuvotina, svih mogućih tjelesnih izlučevina u ogromnim količinama. Ma baš primjereno za Novu Godinu. Ala gušta! Čokaš pašticadu s njokima i uživaš u pogledu na ...

Morbidno! Fuj! Odvratno! Odakle vam uopće takva ideja gospodo?
Ma šta se i ja čudim facama sa neke televizije kojima je najveće dostignuće u programu BB. A nije Brigitte Bardot...

Ma već znam šta ćete mi reć, pa ne moram gledat televiziju u najluđoj noći. I neću! Uostalom zašto se ne bi proveselili barem tu jednu noć. Ma ostavimo naše probleme, nevolje i frustracije sa strane. Triba se slavit, neka se slavi. Dolazi nam Novo Lito ljudi!

Ajmo veselo, ne želim slušat žalopojke...Jesu li mi lipe ove današnje slike?


Roger Feder(er)

27.12.2006.

Roger je divan
Roger je krasan
Roger je pametan
Roger je najbolji
Roger je pristojan
Roger je omiljen
Roger je vjeran
Roger je....

Jučer su ga izabrali za najboljega sportaša kontinenta u ovoj godini. Treći put zaredom. Dobija je skoro duplo više glasova od drugoga, Fernanda Alonsa.
Rođen je jušto osam osmoga osamdeset i prve. U Baselu. Osvojio je do sada sedam Grand slam turnira. I još četrdeset i pet ovih „običnih“. Pitaj Boga koliko se već vrimena nalazi na prvome mistu ATP ljestvice. Ambasador je UNICEF-a. Ima i curu. Miroslavu Vavrinec. Mirku...
Mirkaaaaaa, ljubavi jedina moja tiiiii, ko te sada dirkaaaa, ko ti pod prozore dooolaziiii...



Meni je on malo sumnjiv. Ma šta malo! Puno mi je sumnjiv. Habate led, svaki dan čekam kad će konačno napravit neku pi*dariju. Ali ne! Roger je uvik besprijekoran.
Kako netko može bit toliko bolji od ostalih? I ono, zna se ponekad dogodit da protivniku zna pružit pinkicu, mrvicu nade. I taman kad taj nesretnik sa druge strane mriže promisli da bi ga čak i moga nekako uvatit na livoj nozi, evo ti opet njega u jedino mogućem izdanju, pomete protivnika u roku keks...



Psiholozi govore da, ako imate problema sa autoritetima, ako prema nekim osobama osjećate strahopoštovanje, najbolja metoda je, da upravo te osobe zamislite kako sjede na zahodskoj školjci. Ma je vraga! Roger ne sjedi na zahodu. Roger ne piški. Roger čak ni ne kaki. Uopće....Ma stvaaarno....

Slušaj vamo šta ću ti reć! Svaka tebi čast. Ali isto mi ideš na živce. Čoviče kako možeš bit tako savršen?! To nije humano koliko si ti savršen. To nije normalno. Maaa...Ajde lipo lovit rake na Pantan....

Roger, nemoj mi to više radit. Pliiiiiz. Jeli vidiš koje mi negativne emocije izazivaš?
Ljubomoru, zavist, srdžbu...Ajde, učini koji put koju glupost. Izgubi tu i tamo koji meč. Pa kvragu, nema ni ta tvoja Mirka zlatnu....

Jer ovako, kakvu poruku šalješ nama običnim smrtnicima? U usporedbi s tobom mi ispadamo totalni bezveznjaci...Roger Federu!!!




Važna napomena!
Autor bloga se s gnušanjem ograđuje od samog sebe. Fuj!

Poljički soparnik

25.12.2006.

Božićno jutro osvanilo je lipo, sunčano i idilično, baš onako kako Bog zapovida. Doduše, bili Božić bi triba bit kao ono normalan, ali siguran sam da nitko ni protiv ovakvoga nema ništa. I puno mi je drago da nakon pustih godina Tiha noć zaista postaje sve tiša. Doduše, još to nije onako kako bi stvarno tribalo bit, ali dobro je. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo. Moš mislit...

Neizbježna tema ovih dana je naravno - spiza. Kako smo svi mi barem u dubini duše pritajeni bonkulovići, tako su nam i same priče o svakakvim slakusarijama, primamljive, poetične čak. Danas je u modi zdrava prehrana. Strogo ekološka. Japanske alge, tofu, sejtani i kako li se već sve ne zovu. Svakog čuda danas možemo kupit u našim butigama. Ma, znate šta, može sve to bit ne znam kako zdravo, ali brate mili, meni to djeluje bljutavo, prozirno i neukusno. Ali opet, ko voli, nek izvoli...

Nego, ajmo mi lagano prić na glavnu temu današnjega posta. Soparnik dakle. Za soparnik sam čuja odavno ali nisam ima pojma šta je to. Tek toliko da je to neko jelo, ali već samo njegovo ime mi nije zvučalo toliko atraktivno da bi iti na trenutak pomislija kako bi to moglo bit nešto dobro.
Iskreno, to soparnik mi je više zvučalo ka suhoparnik...

I prije dvi-tri godine sam ga prvi put kuša na jednom, ajmo teć - domjenku, a da nisam ni zna šta je. Izgleda mi je smišno romboidni komadić na okruglome pijatu. Prova san zalogaj-dva i.... oduševija se! Čoviče, ovo je skroz dobro, šta je ovo?
- E to ti je soparnik...
- Ovo je soparnik?? Jebate, ja sam mislija da je to nešto skroz drugo...
- I? Jel' ti se sviđa?
- Da sviđa? Ovo je ludilo od spize...

I tako sam od tog dana posta navučen na soparnik, na narodno jelo slavne Poljičke republike. Naravno, soparnik se može pripremat na bilo kojem kraju svita di ima brašna i blitve, ali poseban je gušt probat onai pravi, autohtoni.
Najbolja je voda sa izvora, a najbolji soparnik se radi u Gatima, srcu Poljica, selu u zaleđu Omiša.



O čemu se tu radi? Pa neki bi rekli: „Ma, to ti je pita zeljanica!“.
Šta si reka, pita zeljanica?
Sinko, nemaš ti pojma o pojmu!

Iako da, zaista se naprave kore za tanko tijesto, razvuče se onako ka za pizzu, ali još tanje, prvi sloj se položi ne veliki drveni krug koji se zove sinija. Na temeljni sloj se nasloži blitva sa malo kapule. Jedna od tajni spravljanja soparnika je da blitva ne smi bit skroz friška, mora bit pinkicu osušena, da ne bi tokom pečenja puštala puno vode, oliti narodski - da se ne bi ispišala..,
Onda se lipo na sve ovo položi gornji sloj tijesta, rubovi se lipo podvrnu i tada je sve spremno da ga odnesemo do vatre.

E, ali tu vatru smo morali već prije dobro naložit, najbolje na podlogu od šamotnih opeka. To se sve mora dobro, dobro zagrijat. Kad smo obavili predigru jel, maknemo sav onaj žar sa strane i položimo soparnik na zagrijanu plohu, pa sa gornje strane opet sve pokrijemo sa žarom. Nema nikakve peke, nikakvih dodatnih pomagala. Jedino vam triba nekakva drvena šibica da pinkicu prije nego šta bude gotov, malo „podušite“ soparnik.



Nakon toga se metlicom, poželjno od prirodnog pruća, pomete onaj sloj pepela koji je osta na vrhu, (mora se pazit da tijesto ne progori) pusti se da se mrvicu oladi, donese ga se u kužinu i posli svega toga se baci po njemu još iscjeckanog vlaškoga lika i maslinova ulja. Najbolje je rukom utrljat. To je već ženski posal. E, da se razumimo... Ma može to i muško, ali ženska ruka je ženska ruka.



A šta muški rade - muški moraju izrizat soparnik. I to ne bilo kako, uzme se veliki nož i onda se lipo, stentano soparnik reže posebnom tehnikom tako da na kraju ostaju ti famozni romboidi.

Prvo se uzmu oni iz same sredine, kušaju, pa se na isto misto postavi bukara puna crnog vina i... počinje fešta! Fešta za mirise, okuse i dobro druženje. Triba li nam išta više?



U slast vam bilo danas i svih ovih dana lipi moji!




Duga devetka

22.12.2006.


Drag mi je broj devet. Nemam pojma zašto. I petica mi je draga. I dvanaestica. Ali devetka je ipak moj osoban broj. Znate onu bazu kad zbrojite sve znamenke svog datuma rođenja, pa opet zbrojite sve znamenke zbroja, pa....
Ma čekajte, da ne trubim bezveze, evo mog primjera...
2+0+3+1+9+6+6=27 2+7=9 i eto moje devetke!

Zašto ovo? Ma zato šta se bojim da ću je zamrzit. Zbog inflacije. Zbog hiperinflacije devetki.
Pljušte devetke sa radija, sa televizije, sa interneta, u supermarketima, hipermarketima. Ma šta kiša, ovo je tuča, krupa, grad devetki...

Manistra 6.99, keksi 12.99, mlijeko 4.99... cipele 899, zimska jakna 1299....
I te devetke su jedna od onih falših novitadi koje smo uvezli iz "naprednijih" zemalja.
Vjerojatno je svrha tih devetki da psihološki utiču na nas kupce, odnosno kako nas neki od milja zovu "potrošači". Da potrošači, taj me izraz uvik podsjeti na raznorazna trošila na struju... Pećice, mikseri, ventilatori, fenovi, pegle... Da, pegle pogotovo. Hajde da se peglamo...

Nisam dobre volje. Ma nisam...Ali rečenice koje pišem u stanju crnjaka nikad ne objavljujem. To čitam samo ja. Svoje misli. Svoje crne misli... Je li moguće da su to moje misli?

More me brige za moje dite, za moga Damira. Kakav sam ja kao otac? Kako biti bolji? Kako ga uputiti i ohrabriti za ulazak u svit i kojem svakodnevno pored nas prolaze razbojnici, ubojice i silovatelji? Kako mu usaditi prave vrijednosti? A jesu li uopće te moje vrijednosti one prave vrijednosti? Kako naći pravi put?

Imam jednu želju za ovaj Božić. Samo jednu. Nije velika, nije materijalna. Puno bi mi značilo. Kad bi se ostvarila...Nadam se... Virujem...

I moram još samo ovo reć. Zahvalit se. Od srca. Vama koji me čitate. Vama, koji ste mi uputili puno lipih riči tokom ovih šest miseci. Da mogu, raširija bi ruke da vas sve zagrlim. Sve zajedno...Vas velike ljude...

Sritan Vam Božić moji mali veliki ljudi! Volim vas...



Tragovima Ivana Klakara

20.12.2006.

Ah ti naši otoci! Svi su na prvi pogled slični, a opet svaki od njih je na svoj način jedinstven i neponovljiv. Otok Korčula je do prije dvadesetak godina bio najnaseljeniji jadranski otok.
U međuvremenu mu je primat oduzeo otok Krk. E, sad je upitno koliko Krk možemo smatrati "pravim" otokom, jer je povezan mostom sa kopnom. Nema veze, lako ćemo mi za to...

Danas na Korčuli živi skoro dvadeset iljada ljudi. I govore da ima barem još toliko Korčulana koji žive izvan otoka. Ne virujem. Koliko je poznatih ljudi kroz povijest i danas dala Korčula? Meni se čini barem trista iljad. Ma i više! Bit će i do po milijuna. Umjetnici, pjesnici, pivači i političari, graditelji, pomorci, težaci...Izgleda da su tu neke dobre vibracije. Eto i moj otac je rođen na otoku Korčuli, ali sasvim slučajno. Dobro, ajde, nije se rodija slučajno, nego se slučajno rodija baš na Korčuli kad su njegovi pape i mater bili tu tamo neke, nije važno koje godine.








Pa konačno eto i mene ovdje, stazama mojih predaka. Ima neke posebne ljepote na našim otocima u ovo doba godine. Uvuku se u sebe, ka prstac u kamen. Za razliku od jučerašnjeg sunčanog dana, jutro je osvanulo tmurno. Pritislo je jugo. Ma baš me briga, neće se ovaj kamen rastopit od nekoliko kapi kiše. Ne može mi ništa pokvarit uživanciju. Kalete i trgovi, kule i zvonici, skaline i stare palače...Grad, mali grad, ali ipak ima "ono nešto". Naravno, ka i uvik, sve je u ljudima. Oduševija me otac našeg domaćina, starac od osamdeset i pet godina, već boležljiv, teško se kreće...Ali on uredno svakog jutra uči engleski. Lipo, uzme neku knjigu, lista, čita i drži do sebe riječnik engleskog jezika i traži nepoznate riči. Koji duh!









Može svatko mislit i govorit šta god hoće, ali u svim ovim mojim lutanjima nebrojeno puta sam se uvjerija u jednu stvar. Ne moram upoznat niti jednog čovika iz tog mista, ali po jednom detalju mogu saznat puno. Tamo di se nisu dinamitom rušili spomenici poginulim partizanima i žrtvama fašizma, sve je urednije, kulturnije i uljuđenije. Neka me nitko ne uvjerava u suprotno. Jer nije to samo odnos prema tom dijelu naše povijesti nego nešto puno više. I tolerancija i otvorenost i kultura svakodnevnog života...

Vrime nam prebrzo prolazi, a naš nemirni duh nas tira da vidimo šta više. Ne znam koja je to tajna veza, ali u mom Trogiru živi dosta ljudi porijeklom iz Račišća, pa smo učinili i đir do njega. A kad sam još i ugleda malu cestu prema Pupnatu, nisam odolija ni da njom prođem.
Čini mi se da je to najuža asfaltirana cesta na svitu! Sva srića šta se nitko tog jutra, u isto vrime nije uputija gori iz Pupnata prema moru, ne znam kako bi se mimoišli. A meni cilo vrime u glavi ona pisma

Jeste li čuli novo
Dogodilo se zlo
Ivanu Klakaru iz Pupnata
Potopija se brod...


E pa da je i samo za Ivana Klakara, vridilo je proć ovim stazama. Pa još malo po Žrnovu i Lumbardi. Bujne šume, masline i planike, lipa crvena zemlja, vinogradi....Pošip, Rukatac, Grk...

Prije samog povratka u luci Dominče bacan još pogled na škver (profesionalna deformacija) i
na okolne otočiće. Badija, Vrnik i mnogi drugi ostaju za neki drugi vijađ. A di su još Čara, Smokvica, Blato, Prigradica, Vela Luka... Cilo jedno lito ne bi bilo dovoljno za upoznat čitav otok. Ostaje zapisano u mislima...

Vožnja trajektom do Orebića traje svega dvadesetak minuta. Raspuvalo se jugo, rominja kišica, ali lipo je... Podsjeća me ova atmosfera na onaj spot od Meri Cetinić "Samo tuga ostaje"...
Ma ne ostaje samo tuga. Proći će i ova zima, stat će i ovo jugo. Ostaje čista ljepota, osjećaj da dišeš punim plućima...Ko ovo more platit...







Ore beach

18.12.2006.

Tužne su dalmatinske noći zimi kad puše bura
Samo vino i karte u konobi do kasnih noćnih ura...


Tako su glasili stihovi nekada popularnog hita, kojim su lokalni zgubidani izvan sezone kukulekali o teškim uvjetima života u nekim tužnim i dešperatnim predjelima jedne izgubljene zemlje koja se nalazi negdje južno od Velebita. Ako su već u Zadru dalmatinske noći tužne , kakve li će tek biti još južnije!? A mene je u ovim surovim uvjetima tokalo poć na Korčulu...

Business or pleasure? Ako je moguće i jedno i drugo. Ako uspiješ posal pretvorit u nešto ugodno, onda dobiješ zadovoljstvo na kvadrat. Doduše ja idem više kao moralna podrška, recimo ka mali od kužine...
Korkyra nigra, crna Korčula.... kako ćemo...Naravno da tako duga putovanja moraju biti pomno isplanirana, pa smo razmotrili sve moguće varijante odlaska i povratka. Brodom ili katamaranom iz Splita direktno na Korčulu je najjednostavnija, ali nam raspored baš i ne odgovara. Druga je solucija autom skroz doli do Stona pa priko cilog Pelješca nazad i onda na trajekt. Ne znam baš, ne da mi se toliko vozit, a i ono kad moram prelazit granicu me baca u depresiju. Na koncu biramo treću mogućnost, idemo do Ploča, pa trajektom za Trpanj, malo vožnje po Pelješcu i onda drugim brodom na Korčulu.

Rečeno-učinjeno, zamišljeno-ostvareno. Naravno da lito ima svojih čari, ali putovanje bez gužve na cestama i beskrajnih kolona ispred trajekata je super stvar. Lipo, bez frke, stentano dolazimo u Ploče i krcamo se na "Šoltanku", jedan od onih trajekata "papuča" koji mi nikad nisu bili ni oku ni srcu ugodni. Ali nećemo sad tražit zdlaku u jajcu. Plovimo prema našem prvom cilju, pušika lagana burica...

Kad sam bio mlađan mornar ja....plovija sam ovim vodamaaa...
Asti sto, koliko je godina već prozujalo od kada sam uredno križa dane u kalendariću u "onoj" vojsci, baš tu u Pločama. Bijah tada ponosan kormilar minolovca "Vukov Klanac" najboljeg broda u tadašnjoj mornarici. Na fumaru našeg broda kočoperilo se veliko srebrno slovo "N". To je kao ono tribalo značit da je taj brod najbolji u floti, ali nama su iskusniji mornari već prvog dana kad smo stupili na njegovu palubu rekli šta to u stvari znači. Ono "N" je značilo da si najeba!

Bilo mi je puno drago plovit s tim brodom, ali je atmosfera na njemu bila ubitačna. Oficirski kadar je uglavnom bija iz čuvenih pomoračkih sredina ka npr. Suva Reka, Pirot, Paraćin, Kulen Vakuf, Prnjavor i Trebinje..., kad me vidiš.....Manjak znanja su nadoknađivali viškom dernjave i maligana u krvi. Eto, takvo je vrime bilo...Znali smo katkad i pristajat u lukama, ali nas nikad nisu puštali vanka. JIMPM...



Ma, baš me briga za to, evo nas za uru vrimena već u Trpnju. Strpljen spašen. Trpanj ima famozan lukobran. Već sa broda sam gleda kako da napravim đir po njemu kad se iskrcamo. Je šipak, taj lukobran uopće nije spojen sa kopnom. Šta sad? Čak i da imam odraz ka Bob Beamon, teško bi doskočija na njega. Brodićem? Ma, nema veze, ovo ću ostavit za neki drugi put, idemo dalje...

Do Orebića su 22 kilometra. Sjeverna strana poluotoka spava zimski san, ali već nakon nekoliko minuta dolazimo na južnu, sunčanu stranu. Serpentinama se spuštamo i stajemo na jedno misto koje mi je preporučila naša Sunčica....



Pogled od kojeg zastaje dah, kao na dlanu čudesna niska otočića ispred Korčule, istočno izviruje iz otvorenog mora Mljet, na zapadu vijuga cesta doli prema Orebiću...Lagana izmaglica prema obzoru nam donekle kvari ukupan dojam, ali... ma ništa mi ne može ovu divotu pokvarit...



Cesta prema moru vodi pored vinograda na kojima se uzgaja čuveni «Postup». Ahhh, ko zna zašto mi misli sada lete prema pašticadi s njokima....



Žureći polako dolazimo do mora, do porta...Miriše more, podnevno sunce grije...

Mogu Ameri imat Palm beach, ma mogu oni imat i Miami beach, ali ko ih šljivi, jer mi imamo ORE-BEACH.... I lipši je trista iljad milijuni puti od onih njihovih!










Dvori starih kapetana, bujna vegetacija, čempresi, palme i borovi, agave, tamarisi i mimoze u punom cvatu... Sve je mirno, na rivi tek rijetki prolaznici, stari dide voze bičiklete...Brodice miruju u portu. Propuštamo prvi trajekt za Korčulu jer bi bija veliki grij tek tako proletit kroz ovo misto. Ma vidi se na prvi pogled jedna kultura stanovanja, života. Sve je šesno i skladno, nema niti jedne zgradurine koje vriđa oči.





Iznad gradića se u visine izdiglo brdo Sv. Ilija, visoko 961 metar. One stijene pri vrhu djeluju zastrašujuće. Prije godinu-dvi, tamo se izgubija jedan Australac, nikad ga nisu uspili pronać... Ali to nije razlog da se ne pokušamo koji put i popet na vrh, pa ne moramo baš onim najtežim putem. Ma dobit ćemo mi informaciju iz prve ruke, Da Vinci jesi li bija gori? Odgovor potražite u komentarima...



U Orebiću bi sigurno tribalo ostat više dana. Na obroncima se nalazi Franjevački samostan, vridilo bi i njega pogledat. Znali su ti franjevci uvik odabrat najbolje lokacije. Uz more, u šumi čempresa su izgrađeni hoteli. Kad ćemo tamo? Sad ipak moramo za Dominče, na Korčulu... Ali di sam se i ja zaletija? Pa neću pisat novi «Rat i mir». Korčulu bacam u slijedeći post...







Neću više...

15.12.2006.

Eto ti ga na! Nakon devedeset i nešto sitno postova, po prvi put napišem jednu sexy priču i odma se sve raspadne! Ma neću više, stvarno neću...

Čitav radni tjedan mi je bija više nego komatozan. Svi oko mene su nešto nervožasti, napeti, jedan drugom skaču u rič, zapinu se u tri sekunde, a božetesačuvaj....
Još mi je za žuntu doša današnji polusatni sastanak, koji se na kraju protega u skoro tri ure.
Šta više toga znam, sve mi je gore, dođe mi da zavapim „biž'mo ća“ odavde...
Još je neki elektronski vrag u kantunu cilo vrime šušketa i zuja, taman mi je pogodija kritičnu frekvenciju na kojoj rade moje moždane vijuge pa me skroz raspizdilo...Jebate, šta me zabolila glava!

Nekoliko ljudi mi je reklo da njih nikad ne boli glava. Ajme šta im zavidim! A ove moje muke traju još od sedme godine kad sam se strmopizdija sa jednog čiovskog zidića. Onda nismo imali „Big brother“, nego nešto puno lipše. Bili su tada u modi „Jadranski susreti“ i sva su dičina bila infišana u njih. I onda bi mi improvizirali sve te moguće discipline onako kako smo znali i umili. Bilo je tu svega. Neki su lomili ruke i noge, a ja sam ima nesriću da sam tresnija glavom u beton. Kako mi je samo zujalo u glavi! Potres mozga i fraktura lubanje, sedmicu dana ležanja u bolnici... ma biži ća, ne volim se niti sićat...

I zato vas molim dragi moji, da mi ne zamirite ako koji put izvalim nešto totalno blesavo, jer eto vidite da sam ja baš ono zaozbiljno udren u glavu. Eto priznajem, šta mogu....

Kao pravi melem za moju glavobolju na povratku s posla, mi je doša jedan puno lipi prizor.
Na rivi, ispod gradskih zidina, privezan prekrasni brod, Tirena...



Kreneš li ikada, put juga lijepoga
Stani pred Trogirom
Usidri lađu pod zidinama grada...


Tako je piva Vladimir Nazor u „Hrvatskim kraljevima“, vjerojatno ponesen sličnim prizorom prije gotovo stotinu godina...




Eto, za razliku od jučer, ovo neće biti kilometarski post. Sve i da hoću, neću vas više gnjavit, jer se spremam na jedan lipi vijađ. Di ću? E, to ćete vidit...

Ugodan vikend vam želim, a osobito jednoj vrlo posebnoj osobi. Znat će ona koja je...

Marina, doktorica Marina...

14.12.2006.


Rano jutro pola šest, svakog dana putuje...

Nisam siguran je li Milena putovala i tog jutra, ali znam da je bilo baš nekako oko pola šest. I znam da nije bilo ovakvo hladno i mračno kao današnje zimsko jutro, nego je bilo lito, lito vilovito, toplo i sunčano, a kakvo bi drugačije moglo biti...

Već je bilo počelo odbrojavanje do toliko željenog odmora, do onog savršenog dana kad mi ova prokleta radio-budilica neće prekidat san, taman onda kad je najslađi. Imam osjećaj da se neću nikad, baš nikad prilagodit na ta rana ljetna buđenja. To i nisu buđenja, to su teroristički udari na moje tijelo i moju dušu...

Još uvik u stanju polusna i sfumata u glavi od sinoćnjeg provoda, oblačim nešto na brzinu i izlazim iz svoje sobe. Kad u hodniku, u polumraku, iznenada se stvori ispred mene neka nepoznata ženska osoba. U gaćicama je i nekoj ultra mini tankoj majičici. Iznad grudi izviruje nekakva tetovaža. Pruža mi ruku i tiho progovori:

-Dobro jutro, ja sam Marina...

Gledam je zblenuto, širom otvorenih očiju, nemam pojma šta se događa. Ipak nekako uspijem promucat:
-Ja..., ja sam D...., drago mi je...
Nepoznata djevojka odlazi u sestrinu sobu a ja izlazim vani, gledam kako se crveni nebo iznad Kozjaka.
Ma šta je ovo sad bilo, šta se dogodilo? Imam li ukazanja? Šta sam sinoć popija? Ništa posebno, dvi kacavide, nisam više, života mi!

Pet minuta vožnje na vespi do škvera, bile su dovoljne za potpuno razbuđivanje. Već uhodanim, robotiziranim pokretima dolazim do svog radnog stola, palim kompjuter, započinje svakodnevni ritual. Kolegica mi donosi kavu na stol, prava je...( i kava i kolegica), pa polako nastojim povezat konce. Pokušavam prisilit samog sebe na kakav- takav smisleni rad. Ali ona scena u hodniku mi nikako ne izlazi iz glave. Ma koja je ono cura? Da nije provalila u kuću?
Pa ne bi provaljivala u donjem rublju... Marina, je li ono rekla da je Marina....Nemam pojma, ništa mi nije jasno. Halucinacija? Fatamorgana?

Osam sati izuzetno efikasnog radnog dana (mo'š mislit) su na svu sriću brzo prošli. Jedva sam dočeka doć doma. A tamo me čekalo razriješenje misterija. Da, Marina je stvarno tu, sad mi je ipak nekako lakše. Još nisam potpuno poblesavija....

Marina je, sad saznajem, sestrina prijateljica iz zagrebačkih studentskih dana. Sinoć je došla sa Korčule, a već danas ide dalje za Zadar. Kako sam sinoć bija vanka, u gradu, nisam ima pojma da je došla, i zato sam jutros osta ka trica. Sad se smijemo oboje zbog onog jutrošnjeg blesavog upoznavanja. Marina očito voli puno pričat, zna sve i svašta, o politici, filozofiji i atomskoj fizici. Ona tetovaža koja proviruje ispod majice mi nikako ne da mira. Ma koji je ono znak, ma ne gledaj je stalno tu, šta će ženska promislit... mislim se u sebi.

Vrime brzo leti i naša iznenadna gošća nam već mora otići. Sestra me zamolila da prebacim Marinu do autobusnog kolodvora. Ma kako je neću pribacit, nema problema, idemo polako.

Vozimo se u mojem rasklapanom Jugu 45, a meni vrag ne da mira.
- Vidiš kakva šteta, nismo se pošteno ni upoznali, a ti već odlaziš.- prekidam neugodnu šutnju.
- Da, baš šteta...
- Jesi li možda da napravimo jedan đir, da ti pokažem grad? – upucavam se, vrlo amaterski
- Pa znaš šta, fakat mi se ne da u ovu gužvu...
- A mogli smo se i okupat malo u moru.. - navalija ja ka mutav na telefon
- Paaaa.... i mogli bi, znaš li koju usamljenu plažu – zatrepće Marina svojim okicama.
- Ma kako ne bi zna, pa ja sam expert za usamljene plaže....

Piči moj Jugo 45 po Čiovu, skrećem na nekakve prašnjave puteljke, a meni po glavi kolaju prljave misli. Ostavljam auto (da auto?!) na jednoj širini i nastavljamo pješice kroz borovu šumu.
-Sad imamo još desetak minuta hoda do plaže.
-Je li čisto more tu?
-Ma čisto je, kako nije čisto, vidit ćeš.
-Idemo...

Raspričala se Marina o svemu i svačemu. Ajme koliko može govorit! Bila je nekoliko mjeseci u Americi, na nekom sveučilištu. Upisala je postdiplomski, priprema magisterij...
Pokušavam i ja parirat u razgovoru, ali na jednu moju, ona odgovori sa deset rečenica.
Konačno dolazimo do obale, skidamo krpice sa sebe i bacamo se u more. Gledam je, stvarno je zgodna, konačno vidim i onu tetovažu, nakakav zmaj, šta li je to...
Kako bujaju moje pohotne misli, tako bujaju i oblaci na nebu. Počelo je grmit, nevera će...
U moru joj prilazim, pokušavam je dotaknit. Ono, kao slučajno.

- Heeej, nemoj.... u Zadru me čeka netko poseban..- odmakne se od mene
- Dobro...oprosti
- Sve je u redu, oprosti ti meni....

Nema ti ništa stari moj od ovoga, ne izigravaj velikog fakera, ovo ti je teški intelektualni đir.
U mojoj glavi razgovara glas razuma sa onim vragom koji stalno čuči tu, u nekom skrivenom kantunu. Ma šta ima veze...

Grmljavina postaje sve jača i jača. Ne znam koliko je pametno ostajat, bilo bi bolje da se vratimo. Na brzinu kupimo šugamane i krećemo natrag prema autu. Nisu prošle ni dvi minute, evo ti kiše. Ma da kiša, ovo je pravi pljusak! Pljušti, grmi sve ka ludo, a imamo još šta pičit do auta. Nema nam druge, nisam opet toliko blesav da se sklanjam pod neko stablo. Samo da se dočepamo one moje kante, pa će sve bit lakše...

I konačno evo nas, cili zadihani upadamo unutra, ufff šta je ovo bilo. Idemo polako, da Marina može uvatit slijedeći bus za Zadar. Palim auto, verglam ali...ništa! Drugi put, treći put...opet ništa. Smočili su se kablovi! Jebate šta ću sad!? Tražim nekakvu suvu krpu, izlazim van, dižem poklopac motora, skidam kapu razvodnika paljenja i pokušavam brisat. Kiša i dalje pljušti ko blesava, već za par sekundi je mokra i ona krpa, i sve je mokro u p.m.

Ništa, ulazim natrag u auto koje i dalje ne pali, govorim Marini da ćemo počekat da stane kiša, pa ću onda opet pokušat. A, u klinac, sad ću zakasnit i na ovaj autobus....

- Ma odvest ću te ja do Zadra sa autom.
- Kako ćeš me odvest do Zadra kad me ne možeš ni do Trogira!??

U jebate, skroz je popizdila. A i ja sam lud, tako mi i triba, jesam li je moga lipo odma odvest na autobus, i sad bi lipo bija doma i bilo bi me baš briga i za kišu i kabele i sve ostalo...
E bilo bi, da nisi glupo muško koje mora iskoristit ama baš svaku priliku koja se ukaže....
Ništa, čekamo i dalje, kiša još uvik luđački bubnja po krovu i prozorima od jugića.

- Sva sam mokra, morala bih se presvući.
- Dobro, presvuci se...
- Nemoj me gledati!
- Ma neću...

Okrećem glavu na drugu stranu, pizdim sam na sebe šta sam se doveja u ovu glupu situaciju, gledam kad će više prestat pljuštit, oću li i onda uopće uspit upalit ovu kantu od auta....
Krajičkom oka vidim da je ona skinula mokru robu sa sebe, kopa tamo po svojoj torbi, traži nešto.
- Nemoj se okretat!

E sad mi je bilo dosta, pa nisam ja lutak na koncu da se moram ili ne moram okretat kako mi drugi govore. Okrenem se baš iz dišpeta i ugledam isprid sebe par prekrasnih zaobljenih sisa... Sad tek vidim jasno i onog zmajića, riga vatru.... Čoviče, ovo nisam nikad vidija!

- Ma obećao si da nećeš gledati – maznim glasom će ona.
- Želim samo gledat tvoje oči – odgovorim ja u stilu latin lovera
- Aaaa tako znači, u oči me želiš gledati...
- Naravno...
Imala je stvarno lipe oči. Plave. Slab sam na plave oči. Ma imala je ona puno toga lipoga.

- Iiii? Što vidiš u mojim očima? – još će maznije
- Vidim, vidim... - približim joj se potpuno

Marina samo sklopi oči očekujući prvi poljubac....i drugi... i treći... i...

Otišla je Marina te večeri ponoćnim busom prema Zadru. Tamo ju je čekao onaj netko.
Netko poseban...

Marinu sam sinoć vidija na televiziji. Doktoricu Marinu. Objavila je neku knjigu.
Govorila je vrlo mudro, sigurna u sebe, blistala je na ekranu....Žena 21. stoljeća.

A ja sam, gledajući je, samo mislija na onog zmajića iznad live sise....


Viva Zapata, ole!

12.12.2006.

Ne snalazim se baš najbolje i ovom blentavom svitu di sve mora bit organizirano, svrstano u škafetine, kalupe i okvire. A za nevolju, bavim se poslom u kojem moram bit uredan, koncentriran i precizan. Sve šta ja nisam! Ko zna, možda mi je to tako suđeno da me malo disciplinira, jer sam vrag zna di bi završija kad bi se pustija od kraja...

Zato je moja omiljena disciplina širenje horizonata. Ah šta sam ovo lipo napisa! Drugim ričima volim se malo skitat. Ne moraju to biti daleka putovanja po egzotičnim krajevima, dovoljno se maknit svega desetak kilometara od onih naših ustaljenih, svakodnevnih okvira u kojem se krećemo.

Cilj današnje skitnje su Vodice, turboturističko misto u koje i ne pomišljam odlazit dok traje sezona. Ali naša mala mista su mi baš posebno zanimljiva u ovo doba godine kad sve opusti, kad se ljudi stisnu u kuće, kad nastupi razdoblje zimskog sna.

Zašto baš u Vodice? Jedan od dobrih razloga zove se "Santa Maria". Ne, to nije onaj Kolumbov brod, nego gurmanski hram potpuno izvrnutog sadržaja, oblika i namjene. Poznatiji je kao "meksički restoran", iako su tacos, burritos i tortille tek dio onoga šta se nudi na jelovniku. To je totalno otkačeno misto, iako imam osjećaj da sanitarni inspektori i osobe osjetljivije na urednost ostanu zgroženi kad uđu unutra. Na ulazu vas dočekaju ogromne papige, stolovi i stolice pamte još i Mariju Tereziju, na zidovima stotine slika, fotografija, novinskih članaka... Stare škrinje, šivaće mašine, pegle na žeravu, razna druga čuda... Na svakom stolu će vas dočekat puna zdjela kikirikija koje ćete čokat onako neobavezno dok čekate spizu. Ljuske se bacaju na pod, to je zakon...Vlasnik ovog objekta je Šime Pelajić Brunac, čovik sa stotinu ideja u glavi. Na sriću, dobar dio njih se i ostvari. Vodice – grad cvijeća je samo jedan od uspješnih projekata.



E sad neću više trubit o svim detaljima, uglavnom tribate doć i vidit. Šetajući posli labirintom uskih uličica i osjećajući grižnju savjesti jer sam opet, po ko zna koji put, zgriješio neumjereno uživajući u jelu, primjećujem da nije samo Šime Brunac infišan u Meksiko.

Koji su ovo čudnovati detalji? Veliki broj kuća na balkonima ima one kičaste ograde od betonskih ili gipsanih stupića. Zaobljeni betonski lukovi su također omiljeni arhitektonski detalj. Gori, uz magistralu je poznati disko klub znakovitog imena – Hacijenda.
Stvarno izgleda ka prava hacijenda. Koja je to tajna veza Vodica i Meksika?

A i ovaj hotel je vrlo zanimljiv...Došla mi je muka u štumik od njegove lipote



Na zidu jedne kuće, pogled mi je privukao spisateljski uradak nepoznatog pjesnika. Očito inspiriran dobrosusjedskim odnosima, otkrio je svekolikoj javnosti svu raskoš svoga talenta. Čitavu poemu "Bolesna nakazo" ovdje možete vidjeti u originalnom formatu.



Svakog trenutka očekujem da će se iza prvog kantuna pojavit Pancho Villa ili Emiliano Zapata sa mitraljezima i redenicima na prsima. Onako još čupavi i neobrijani. A sa druge strane Antonio Banderas sa mačem. Pa kad se zakuva...Bolje je odgibat dalje.

U kafiću na rivi poslužuje nas mlada pipničarka. Pljunuta Salma Hayek. A možda mi više baca na Penelope Cruz. Jebate, još samo fali da se odnekud pojavi mama Huanita. Ili oni mali šta je piva "Slušaj majko moju pjesmu". Joselito, tako se nekako zva....Pa da svi zapivamo. I plačemo. Od ogromne provale emocija. Još kad signu i marijači. Bit će suza na maštile...

Najlipše je ipak na rivi. Vrime je šugavo, kasnojesensko. Brzo pada noć, pa mi uvjeti za dobre slike i nisu baš idealni. Miruju brodovi u luci. Bilo bi lipo sad učinit dir ovim brodom priko Prvića, Zlarina pa do Šibenika. Na Drugić i Trećić ćemo nekom drugom prilikom...

Daleko je Mexico. Ma vraga je daleko. Eno vam ga desetak kilometri od Žbenika...







Kozjim stazama

10.12.2006.

Počelo je svođenje završnih računa. Prevedeno na naš bonkulovićko-izjelički jezik, počela je era domjenaka. Svako društvo koje imalo drži do sebe, narednih dana jednostavno mora održati što je moguće glamurozniju zabavu. Sve u humanitarne svrhe, naravno...A to se sve događa prije onog glavnog gurmanskog tsunamija između Badnjaka i prvih dana u novoj godini.

Kako mi prijeti realna opasnost, da se polako ali sigurno pretvaram u lik vrlo sličan Georgu Constanzi ili Bud Spenceru, tako moram djelovati preventivno. Prva odlična stvar koja mi se danas dogodila, zadesila me je neposredno nakon otvaranja prozora moje sobe. Nebo puno plavetnila, za razliku od sivila jučerašnjeg tmurnog dana. U stvari, to je druga odlična stvar koja mi se jutros dogodila, ali nećemo u detalje...

Pogled prema zapadu obećava barem nekoliko sati koliko-toliko sunčanog vrimena, a pogled prema istoku mi je u sekundi donija ideju za današnju aktivnost. Prva misao je bila Mosor, ali to ćemo ipak ostavit za neke duže dane, a druga ideja nametnula se sama od sebe. Idemo na Kozjak!

Na žalost, ako u Google ukucate pojam „Kozjak“, on će vas bez pardona usmjeriti prema onome nesretnome porniću. Kako su se svi akteri tog projekta istaknuli nevjerovatnom količinom gluposti, ne želim više niti riči trošit na to. I ovo je bilo previše...

Kozjak je planina koja dominira nad Kaštelanskim zaljevom i sa svoja tri istaknuta vrha uvik me podsjećala na one kape kakve su nosili partizani (barem u filmovima). Najviši vrh je visok 780 metara nad morem, ali je pun kojekakvih radara, antena i ostalih čuda, tako da se nemam namjeru penjat do njega, ali zapadno od njega se nalazi vrh Sveti Ivan i to je naš današnji cilj. Da sam pravi planinar onda bi krenija doli od Kaštela pa preko zahtjevnih strmih litica do samog vrha. Budući da ipak nisam, onda koristim puno lakšu varijantu, a ta je autom do prijevoja Malačka, pa preko glavnog hrbata prema vrhu. Rečeno-učinjeno, blizu Malačke su dva planinarska doma i 90 posto „planinara“ koji dođu do nje, tu i ostanu.

Mi smo danas ipak više sportski nastrojeni, pa se ne obaziremo na zamamne mirise fažola sa kobasicama i rebarcima, nego nastavljamo dalje. Kako odmičemo stazom, viđamo sve manje ljudi. Nakon jučerašnje kiše, stijene su mokre i klizave, tako da moram dobro pazit da se ne strmopizdim (ajme, ovaj izraz nije moj, ali ovde mi je baš dobro lega) niz litice, jer planinarska staza koja je inače odlično markirana vodi svega nekoliko metara od ruba.



Sa sjeverne strane Kozjaka se pružila Dalmatina, a iza nje sela Dalmatinske zagore. Tražim pogledom put prema Longgrandmothers, zavičaju našeg vrlog premijera. Ipak ne da mi se bavit zvizdarijama, ipak je puno lipše uživat u pozitivnim mislima u ovakvom okruženju. Možda je pomalo čudno, ali najviše uživam u zvukovima. S jedne stane šuštanje lišća koje još nije otpalo sa grana, a sa druge strane iz podnožja čuju se zvukovi vlakova, aviona...



Nakon nepunog sata pješačenja dolazimo do našeg današnjeg odredišta, vrha Svetog Ivana na nadmorskoj visini od 631 metra. Na samom vrhu je crkvica. Svega nekoliko koraka od samog vrha oduševljeno je na mene navalija jedan pas, koji vjerojatno prepoznavši poznatog blogera, nije mogao suspregnuti svoje osjećaje, pa me ciloga izbalija. Sva srića da je priskočila u pomoć njegova vlasnica. Ona ipak nije bila toliko nasrtljiva...



Kad si na vrhuncu, onda ti se naglo otvori apetit, to je opće poznato. I najobičniji sendvič u ovakvom okruženju postaje prava delicija. Uživamo u pogledu na Kaštelanski zaljev. Noćašnja bura nije bila dovoljno jaka da razbistri zrak, ali ipak se jasno naziru obrisi Visa, Biševa, Sveca... Čekam sa digitalcem kad će se pojavit neki avion da ga pokušam snimit iz ove perspektive, ali baš za nevolju sad nema niti jednoga. Ma uvatit ću te ja, kad tad. Nekakva velika crna ptičurina, čini mi se da je gavran, svojim graktanjem pokušava izrazit svoje nezadovoljstvo našom prisutnošću. Izgleda da se gnijezdi u ovim liticama. Neću joj zamirit, ipak smo mi uljezi u njezinom svitu, a i ovo njeno graktanje još je uvik umilniji zvuk za uši od slušanja nekih naših vrlih pjevača. Nije važno kojih....Neki kumovi mi padaju na pamet. Između ostalih...



Prosinačko sunce nije baš obilan izvor topline, a vitar puše sve jače, stoga je idealno vrime za povratak. Iako spuštanje uvik ide brže, nije baš ugodno gazit, sve je klizavo.
Ne bi baš bilo zgodno da mi se dogodi koja dežgracija, kako ću onda obilazit domjenke...

Približavajući se planinarskim domovima, susrećemo sve više ljudi i to uglavnom u seniorskoj dobi. Oni najviše uživaju u laganoj šetanji prirodom, njih baš i ne interesira osvajanje vrhova. Oni su svoje vrhove već ispenjali...

Vraćamo se u „civilizaciju“, baš bi nam dobro došla jedna kavica na kaštelanskoj rivi.
Neki nadobudni pivčići sa viškom hormona i manjkom pameti, jurcaju obalom u svojim ko zna kako stečenim BMW-ima i Mercedesima. A još su mi draži ovi sa jakim motorima. Kacige ne nosi gotovo nitko od njih. A šta će im? Kad su oni svi glavni i manje glavni glumci u predstavi pod nazivom „NU ME“.

Nasuprot ove besmislene i nesnošljive buke, ono graktanje gavrana među stinama koje sam sluša samo prije uru vrimena, mi sada izgleda ka prava simfonija.

Ma baš me briga za ove dripce, neka se svatko zabavlja kako najbolje zna, ja samo željno očekujem neke buduće sunčane dane. Za nove avanture....







Brijem, dakle postojim

08.12.2006.

Blogeri su čuđenje u svijetu. Čudna mi čuda. Evo i ja se čudim nekim stvarima, bićima i pojavama. Anatomskim. Na primjer, pitam se koji će klinac nama muškarcima bradavice na cicama. Čemu one služe, je li to neki povijesni zaheb? Negdi sam pročita da to zna bit erogena zona. Kod muških? Ma je, mo'š mislit. Muški imaju samo jednu erogenu zonu.
Zaštićenu ekološko-ribolovnu zonu, naravno...

Svako jutro dok gledam lice nepoznatog stranca u ogledalu, neispavanog lica i neurotičnog pogleda, nameću mi se ista pitanja, iste dileme.
Brijati ili se ne brijati, to je pitanje...



Pa kojega vraga nam uopće služe te dlačurine na licu? Bit će to sigurno relikt iz vrimena kad smo živili u pećinama (ne mi, nego oni drugi oni) i odlazili u lov na divlje beštije.

Uglavnom, brijanje je tlaka, brijanje je davež. Ma zašto više ne izmisle nešto čarobno, brzo i efikasno da se riješimo tih problema. Svakodnevno oko nas gledamo ogroman razvoj tehnike i tehnologije, stalno izmišljaju nove čudnovate napravice, ali napretka šta se tiče brijanja baš i nema.
Na početku moje brijačke karijere koristili smo one šugave aparatiće u koje bi se umetnija žilet. Ajme šta je ono bilo? Oštro, za poludit. To je bilo za bradavičaste svinje, a ne za ljude. Cili bi se iskasapija. Iz kupatila sam izlazija krvavog lica, izgleda sam ka da sam proša petu ofenzivu. A u to doba nam i nije bija baš širok izbor ovih vodica posli brijanja. Imali smo Pitralon i to je bilo to. I kad bi se natracka sa tim smrdljivim destilatom gnjilih krušaka i jabuka na onakvo iziritirano lice, preostalo mi je samo da zaurlam iz petnih žila.

Nešto kasnije su postali popularni oni jednokratni. Ma to ništa nije valjalo. Da jednokratni! Moralo se za jedno brijanje potrošit barem tri takva "jednokratna". Tupo, glupo, neupotrebljivo. Za popizdit.
Ali na svu sriću, izmislili su one sa dvostrukim žiletom. To je ipak bilo nešto bolje. Gillete Sensor, mislim da se tako zvalo. Pa je nova verzija bila Gillete Sensor Excel. Mogli su onda ubacit i GS Word Access PowerPoint. Pa je doša Mach3, pa iza njega Power Mach3, pa onda još i Mach3 Turbo... Jebate koja imena, čivik bi pomislija da se tu radi o svemirskoj tehnologiji. A u stvari, sve je to isto sr*nje, drugo pakovanje. Samo je svaki novi model sve skuplji i skuplji.

Na svu sriću imamo danas i aparate za brijanje. Ergonomske, prolagođene našem tijelu. Sa dvije, tri, pet glava...Priznajem da pomalo zazirem od tih aparatića. Nekako nemam povjerenja u te zujavce. Ne volim da mi ništa zuji oko ušiju. Imam osjećaj da mi se elektronski komarci vrte oko glave.

Onda opet i sam taj izraz "brijanje"! To je danas postala nekakva univerzalna rič koje može značit svašta. Čuj stari brijem da.... Ufff šta smo sinoć zabrijali.... Čovječe, slušaj kako onaj bend brije na stejdžu...Uglavnom brijanje je postalo glagol za sve. Brijem, dakle postojim.

Zove me prije neki dan Šime Šešula na telefon. Interesantno, taj tip me uvik zove u krivo vrime. Ili vozim, ili je spiza u pitanju, ili sam na jedno misto...Uvik, baš uvik, on pogodi kad ne triba. Šime je nadobudni pjesnik-manager. Šalje mi svoje pjesmice da ih pročitam, pa da mu dam svoje mišljenje. A šta ću mu reć, a da čovika ne uvridim? I zato me uopće nije začudilo kad mi je zasvitlija njegov broj dok sam ja bija maskiran u Djeda Mraza.

- Čuj stari, ne mogu sad, brijem se...- pokušavam ga uljudno odrebatit.
- Aaaaaa, pa šta ne kažeš, hmmm koja je sad u điru, ha? – i prekine vezu

A jebate, šta je sad ovi blesavi Šešula promislija, vrag će ga znat. A ja sam se stvarno brija. Mislim ono, fakat, znate...

Nisam nikad nosija bradu i brkove. Najduže sam bez brijanja izdrža desetak dana. Osjećaj je bezvezan, sve te nešto bocka, svrbi, kao da imaš paučinu po licu...I zato se brijem tutto completo. Ali danas suvremeni muškarci nose moderne brade. Ne one klošarske, neuredne.
Nego se to lipo oblikuje, pa ispadnu prave frizure na licu, to je umjetnost. Ili ono kad povuku samo jednu tanku crtu po licu. A može i dvi ili tri tanke crte. Kad god vidim takve tipove, promislim na to kako oni imaju višak slobodnog vrimena. Ma kad oni uspiju sve to tako fino oblikovat? Kako imaju strpljenja? I moraš pri tome pazit da to sve izgleda simetrično, geometrijski...Ko je meni kriv šta nisam moderan...

A šta žene vole? Eeeee, to je pitanje... Kako kad. La donna e mobile...
Iz mog skromnog iskustva, mislim da žene uglavnom vole kad smo obrijani. Ali isto koji put im godi i brada od dva-tri dana. I šta sad, kako im ugodit? Oću li se obrijat do pola lica, a drugu polovicu, ostavit. Ma biži, izgledat ću ka redikul, koja će me uopće poželit takvoga!

Aaaaaaaa... boing, boing...(ovo vam je onomatopeja koja vam mora dočarat da se lupam dlanom u čelo). Pa sad sam se sitija! Ovog trenutka sam shvatija u čemu je smisao ovih modernih frizura na muškim licima. To su te kombinirane bradice, i za ljubljenje i maženje sa našim boljim polovicama. Samo isto mislim da to baš i nije tako jednostavno. Vjerojatno to zahtjeva posebnu tehniku, vrag će ga znat....

Ajme šta sam zabuca sa ovim današnjim postom! Koliko sam vrimena potrošija, moga sam se pet puta obrijat. Daj ljudi pomozite, nabacite šta vi mislite o ovome, jer se meni sve izmišalo....

Tražeći Boga sretnog trenutka

06.12.2006.

Kad ideš nekome u vižite, a pogotovo prvi put, onda je red nešto i donit sa sobom. Sa bocom vina za domaćina i cvićem ili kakvom slakusarijom za domaćicu, ne možeš nikako falit. E, ma puno je lipše kad se domaćinima pokloni nešto trajno, nešto šta neće samo proć kroz probavni trakt i završit u bespućima kanalizacije...

Sad opet moram bit lokalpatriot, možda čak i kampanilist, ali zašto se ne pohvalit kako mi u Trogiru imamo nešto idealno za takve prilike. Radi se naravno o reljefu Kairosa, starogrčkog boga sretnog trenutka, kojeg ne poklanjamo samo našim gostima, ili kad mi odemo negdi vanka, već ga ima gotovo svaka trogirska kuća.



Trogirski reljef Kairosa iz III stoljeća prije naše ere, jedan je od najvrijednijih dijela čuvenog grčkog kipara Lizipa. Jeste li čuli za Lizipa? Ma kako niste, nemojte bit smišni...

Kao i sve velike stvari, otkriven je slučajno, i to relativno nedavno, 1928. u napuštenoj kući plemićke obitelji Stanošević (Statileo), što je bio još jedan dokaz o humanizmu i visokoj naobrazbi trogirskih građana. Ovaj vam je citat prepisan i to vam je službena i ušminkana verzija tog događaja. Jer, ja sam čuja nešto drugo. Da je otkriven u jednoj konobi u kojoj je služija kao piz (uteg) za pritiskanje slanih srdela. Šta je također dokaz humanizma i naobrazbe, je li tako da je? Kairosom pritiskat slane srdele...

Otkriće je pobudilo senzaciju u cijelom kulturnom svijetu, a veličanstvena kopija Kairosa posatavljena je na ulazu stadiona za vrime Olimpijade u Berlinu 1936. godine. Vjerojatno je i oni luđak šta ga je iznervira Jessie Owens, promatrao taj reljef sa osobitim štovanjem...

Nego, ajmo se mi vratit u današnje vrime i prostor. I zaplovija tako Brod u boci u potragu za Kairosom. Ali nisam ni slutija koliko će mi se sve zakomplicirat. Sa onim na koje sam naiša, u ovo doba godine rijetkim otvorenim butigama sa suvenirima, nisam nikako bija zadovoljan. To su sve neke falše kopije, nije to to...I uglavnom imaju one male, ali ja neću maloga, oću pravoga veeelikoga... Vlasnica jedne galerije mi je rekla da može nazvat čovika koji to izrađuje za nju, ali da će to potrajat najmanje sedam dana. Ma ko će čekat cilu sedmicu!? I opet nisam siguran šta ću dobit. Kud ću, šta ću?

I onda mi padne na pamet kako najbolje Kairose uvik imaju časne sestre Benediktinke, u čijem se samostanu Sv. Nikole nalazi i sami original. Ali to je sad zatvoreno, kako ću upast u samostan tek tako, štajaznam jeli ja ka ovakvi nevirnik uopće smin uć u samostan...
Kako ću pozdravit, šta ću im reć? Prema nekim pričama, većina koludrica koja uđe u taj samostan, nikad ne izlaze van njegovih zidina.



Ma ništa, idem ja tamo, pa neće me švore pojist, ako ne pitaš, ne možeš ni dobit, je li tako!?
Naša sam nekako u onom labirintu uskih uličica ulaz u dvorište samostana, popeja se uz balaturu i pozvonim na vrata. Čekam... nema nikoga. Pozvonim još jednom. Ko zna je li nezgodno vrime, jesu li u molitvi...
Najedanput, začuje se ono bzzzz i otvore se vrata. Ulazim unutra u neko predsoblje, u polumraku ne vidim nikoga. Sa desne strane velika rešetkasta vrata od kovanog čelika. Potpuni je mir, ništa se ne čuje. Sad bi ka idealna zvučna kulisa došla "Enigma". Ali još je bolja ova tišina. Gotovo nečujno, iza onih rešetki pojavila se jedna časna. Ne vidim je baš dobro, ali izgleda mi vrlo mlada...

-Dobar dan (uuu bemu, možda sam triba reć "Faljen Isus", ali to mi nikako ne ide...).
-Dobar dan, izvolite, šta vam treba.
-Ma znate, triba mi jedan Kairos, znam da vi imate najbolje...
-Ah, Kairos....počekajte malo...

I nestane moja švora istom mističnošću kakvom se i pojavila iza onih rešetaka.
Ništa, čekam u onom predsoblju, osvrćem se okolo, ovo mi je sve novo i zanimljivo.
Prošlo je pet minuti, prošlo je i deset minuti, nitko se ne pojavljuje...
Šta je sad, mislim se u sebi, promatraju li one mene sad iz nekog kantuna, jesam li im se učinija sumnjiv, stotinu blesavih misli mi prolazi kroz glavu...

Kad, u neka doba, evo opet moje švore.

- Ne smim vas pustit kroz samostan, morate izać vanka na ulicu i pozvonit na donja vrata, tamo će vas dočekat druga sestra.
- Ma dobro je, nema problema, oprostite ako sam banija u nezgodnom trenutku...
- Ma niste uopće, sve je o kej.
- Dobro, fala vam lipa, adio.
- Ćao!

Izlazim vanka kroz dvorište i nikako mi ne ide iz glave ova mlada švora šta govori "o kej" i "ćao". A ja sam se pripa da ću morat izmolit i Očenaše i Zdravomarije...

Pozvonim na donja vrata i otvori mi druga časna sestra. Ozarena lica, cila oduševljena. Oooo, uđite, ma uđite slobodno, evo sad ću vam ja pokazat sve šta imamo pa vi sami izaberite.
Prošli smo kroz klaustar, i ušli u muzejski prostor u kojem se nalazi zbirka umjetnina iz srednjeg vijeka. Odmah pored ulaza na zidu nekoliko replika reljefa.

-Evo, odaberite jednoga od ovih, koji vam se najviše sviđa.
Gledam ih i uživam, e ovo je pravi Kairos, a ne one gipsane ploče šta ih prodaju po suvenirnicama...

- Znate, mi imamo kalup koji je uzet sa samoga originala i zato su naši najbolji.
- Ma svaka čast, stvarno su lipi, evo uzest ću ovoga.
- Super, evo ja ću vam ga zamotat, oćete li pogledat našu zbirku?
- Pa može, ako vam nije gnjavaža.
- Ma koja gnjavaža, evo sad ću ja upalit svitlo.

I stvarno, evo sad ga vidim, malo uvučenog u jednu nišu, iza stakla se nalazi pravi originalni Kairos. Famozan je, ima neku zlatnu patinu...Okolo po zidovima, slike Bogorodice, srebrne krune, rezbarene kutije, drvena škrinja iz 17. stoljeća, neprocjenjivo blago. Prolazimo svakodnevno pored ovoga, a tako smo rijetko kada svjesni vrijednosti koje nas okružuju.

Završila časna sa umotavanjem mojega Kairosa.

- Evo ga, gotovo je...
- Fala vam puno, baš sam sritan, znate ovo mi je za poklon.
- Neka, neka, a jeste li vi iz Trogira?
- Jesam
- A koji ste?

Ajme, ovo pitanje ne volim, kad moram sve objašnjavat, ali ipak..

- Ma otac mi je iz Splita, ali mater mi je prava Trogirka, Rožićeva...
- Aaaa, to ste sigurno nešto gradonačelniku u rodu...
- Ma jesmo neki rod, ali ne baš bliski, znate oni su od Ženskicinih a moji su Poluševi.

I tako smo lipo proćakulali i pozdravljali još desetak minuti. Ja sam bija sritan i zadovoljan šta sam naletija na pravoga Kairosa, a ona je bila sritna šta je mogla popričat s nekim i izvan samostanskih zidova.

Lipo je kad se u kršćanskim crkvama čuvaju junaci iz antičke mitologije. Na žalost, u knjigama i nisam baš puno uspija nać puno podataka o Kairosu. Po nekima je on bija najmlađi Zeusov sin, a po drugim izvorima, Zeus mu nije bija otac, nego dida, a otac mu je navodno bija Kronos...

Bilo kako bilo, dobro je da ga imamo, pa evo danas na Svetoga Nikolu, zašitnika putnika, mornara i male dice, svima vam lipi moji, želim da zgrabite Kairosov čuperak dok možete, jer vam je on uvik u vitru, uvik negdi juri i leti, a dok se mi snađemo, sretni trenutak je već otiša u nepovrat...





Odjednom san

04.12.2006.

Rijetko sanjam. Ako i sanjam, ne zapamtim ništa. A sinoć su mi iznenada nahrupili. Snovi. Blesavi, naravno... Najprije se sićam nekakve televizije. Crna, ravni ekran, moderna, čista ezoterija, sa dva milijuna funkcija. Imali su u dućanu samo izložbeni primjerak, ali reka sam im da mi naruče jednu, jer ću je kupit bez obzira na cijenu. I malo posli me zove moj prodavač da mi je došla televizija i da je cijena prava sitnica, četrnaest iljada kuna. Malo računam, koliko ono imam na tekućemu, oću li morat uletit u minus...Jebate, šta će mi televizor od 14 iljada kuna pored onih pet kojih već imam u kući!? Televizora molim lijepo, ne tisuća kuna...

Posli mi se odnekud pojavija moj profesor sa fakulteta. Mehanika 2. To mi je bija onaj fatalni ispit zbog kojeg sam se sunovratija sa sedmog stupnja i završija samo ovu mižerju od šestoga.
Mahnija mi rukom da dođem, prozva me po imenu i reka: "Slušajte kolega V...ić, zašto vi ne biste već jednom položili ovaj ispit? Kad mislite, kad odete u penziju..."

-Ali profesore, ja sam, to znate, ovaj, kako da kažem, položija na šestome...
-Šesti je sranje, ništa ne možeš sa šestim....
-Pa znam i ja to, ali šta ću sad...

Odjednom, nestane moj profesor, istom brzinom kakvom se i pojavija u ovom košmaru od snova. Sad iznebuha počinje pivat Tina Turner "Paradise is here". Šta sad sanjam Tinu Turner?
O cukunu, da bi li cukunu, ne sanjaš Tinu Turner, nego ti je već šest uri, uključilo ti se radio, diži se više iz postelje. Ponediljak je, idemo u nove radne pobjede...

Dok se "Karolina" čajno pecivo sa komadićima čokolade, točaje u prvoj jutarnjoj kavi s mlikom, nikako mi iz glave ne izlaze ovi snovi. Je li to od uticaja punog miseca? Kad je ono puni misec? Televizija, šta će mi televizija? To je očito zbog ovog predblagdanskog potrošačkog ludila. Ali odakle se pojavija profesor Juraj B.? Bude li se to u meni neke stare traume i kompleksi...

Na FESB-u, u Splitu, imali smo samo prva četiri semestra studija brodogradnje. Treću i četvrtu godinu smo morali odlazit u Zagreb. A meni se u to vrime nikako nije odlazilo gori.

Zašto? Nemam pojma! Stvarno, gledajući iz ove perspektive nikako to sebi ne mogu ni objasnit ni oprostit.
Šta mi je bilo, zašto me to toliko sputavalo. Šta mi se ružnoga moglo dogodit u Zagrebu? Studentski život, tulumi, provodi, tu i tamo malo (pa i malo puno) učenja... A meni se nije išlo... Glaaaavo luda!!!

I zato sam na drugoj godini studija počeja sabotirat samog sebe. Svjesno ili nesvjesno, doveja sam sebe do ruba provalije. Misli su mi bile previše zbrčkane. I kad nisam uspunija sve uvjete, upravo zbog ove famozne Mehanike 2, pribacija sam se na šesti stupanj. I završija ga sa pola gasa. Livom rukom....

Sad mi je bezveze razmišljat u stilu "šta bi bilo, kad bi bilo". Da su babi muda, bila bi dida.
Sam sam kriv. A moga sam, nije da nisam moga. Sad, sa četiri banke u guzici, ja bi tija završit do kraja. E nema više braco, di si bija kad je grmilo. Nije da patim od titule, ali imam osjećaj da sam ovako samo igrač sa klupe. Ne onaj iz prve postave. Doduše, od prvog radnog dana radim poslove iste kao da sam i dipl.ing. Nisam nezadovoljan poslom, dapače. Ali uvik je tu negdi onaj crv sumje da me muči. I grize. Nemaš mogućnosti napredovanja, zna se točno di ti je limit. Ne zbog moga znanja ni sposobnosti. Već čisto zbog titule. Ako si samo "ing", nemaš baš sjajnu perspektivu. Zato ja to nikad i ne pišem isprid svog imena. Nekako mi je kusasto, nešto fali...

A Zagreb? Zašto sam se plašija Zagreba? Nikad neću shvatit. Zagreb i ja se danas volimo tajno...drago mi je dolazit. Ima u njemu neke dobre atmosfere. Imam osjećaj da mu nešto dugujem, ali i on meni. Oprosti Zagrebe...

Subotnji đir po malome gradu

02.12.2006.

Subote ujutro u Trogiru često znaju bit kaotične i traumatične. Gomile ljudi, iznenada i ničim izazvane, iz meni potpuno nepoznatih razloga nagrne u grad ka da će se dogodit nešto izuzetno značajno za povijest čovječanstva. Za vrime sezone, turistima to bude egzotično i zanimljivo, ali nama domorocima baš i nije. U mome malome gradu di god iša da iša, moraš proć priko onog jednog jedinog raskršća isprid „Prime“ ili po modernome „Konzuma“. Sa dugouzlaznim naglaskom na ono „zum“

Ali sva srića da danas imamo moderne ultramegaturbo prodajne centre, pa se onda veliki dio one gomiletine usmjeri prema njima, a mi u ovim jesensko-zimskim danima konačno možemo napravit jutarnji đir po gradu kako Bog zapovida.



Jedna od obaveznih postaja takujinskog puta je peškarija. Veliki šok za Trogirane je bija kad se ribarnica sa rive pribacila ovamo di je danas. Mnoge je to izbezumilo do krajnjih granica, tako da i desetak godina nakon te kobne odluke, dezorijentirani lutaju gradskim kaletama.



A na malome mostu jedan puno lipi prizor. Veliki ponos moga grada je Udruga tjelesnih invalida TOMS. Nevjerojatno koliko snage i volje imaju ovi ljudi, koji umisto da se prepuštaju samosažaljenju zbog nekog tjelesnog hendikepa, stalno organiziraju smislene akcije, upozoravaju na probleme sa kojima se svakodnevno susreću i na neki način aktivno mijenjaju svijest ostalih građana. Upravo danas, pokraj sjevernih gradskih vrata, članovi udruge TOMS i učenici osnovnih škola s područja grada Trogira darivaju građane domaćim kolačima i dijele letke na temu „Svehrvatska kampanja upozorenja na parkirališna mjesta osoba sa invaliditetom“. Ovih moji nekoliko sličica neka bude moj skroman doprinos i podrška ovim ljudima koji imaju više energije nego mnogi, uvjetno rečeno „nehendikepirani“. I da se svakodnevno radi i razmišlja o njihovim problemima, a ne samo ovako prigodno, kad se obilježava svjetski dan.








A doli na rivi, isprid južnih gradskih vrata osvanulo božićno drvce. Kako ova jela, smreka, nisam baš siguran šta je, izgleda na svega nekoliko metara od mora, procijenite sami. Ne bi baš tija puno beštimat. Ali, ovo predblagdansko vrime je doba kiča i neukusa, pa ćemo oprostit idejnim začetnicima ovog nes(p)retnog čina. Šta ćemo, tako je kako nam je...



A ja bi se stvarno konačno moga uvatit i nekakvog konkretnog posla. Moj vrt me čeka širom raširenih grana. Za početak bi bilo dobro pobrat ove naranče...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>