Postoji li bolji osjećaj od onoga, kad ušuškan u tople i mirisne lancune kroz polusan osluškuješ kako vani rominja kiša, a budan si tek toliko da budeš svjestan kako je pred tobom blaženo nedjeljno jutro i da možeš lagano nastavit svoje snove?
Dobro, ovo je tek retoričko pitanje, vjerojatno postoji, ali nećemo sad u detalje. A još kad nakon buđenja uz miris tople kave otvoriš škure a istog trena te zabljesne blistavo plavetnilo vedrog neba, šta ti drugo preostaje?


Naravno, nismo ni svjesni koliko nam ugodnih trenutaka donosi svaki novi dan, jer ih uglavnom shvaćamo zdravo za gotovo, dok istovremeno stalno očekujemo nešto novo, nešto spektakularno, neku sedmicu na lotu koja će iz temelja promjenit naš život.

Ponekad je dovoljno krenuti samo nekoliko kilometara dalje od onih naših ustaljenih svakodnevnih ruta, pogledat poznatu sliku u nekom novom okviru, a još pogotovo ako si u dobrom društvu…





Jeste li znali da osim otoka, otočića, grebena i hridi, na našem plavom Jadranu imamo još i takozvane pseudo-otoke? I to čak njih pet!
Krk, Pag, Vir, Murter i Čiovo. Naravno, svi vi lipi i pametni moji čitatelji koji ste imali pozitivnu ocjenu iz zemljopisa, vrlo dobro znate da se tu radi o otocima koji su mostovima povezani sa kopnom. Pa onda u isto vrime i jesu i nisu otoci.

Ajmo se mi malo odmaknit od znanstvene terminologije, idemo u mali đir po meni najbližem pseudo-otoku, Čiovu. Isola Bua, tako piše na starim kartama. Danas smo po njegovom istočnom, splitskom dijelu, od Slatina pa još malo dalje, prema punti. Sa jedne strane Marjan, sa druge punta Čiova, dođu skoro ka Herkulovi stupovi. Doduše na onim pravim Herkulovim stupovima se ljube Atlantik i Mediteran, a ovde Brački kanal i Kaštelanski zaljev, ali odavno mi znamo ča je pusta Londra kontra Splitu gradu….

Ovo je za sada ostala jedna od rijetkih pitomih oaza podivljale kvazi urbanizacije. Za sada kažem, jer je prije kojih godinu dana u javnosti bombastično osvanuo megaultraturbo projekt kojim se upravo na ovoj lokaciji predviđa gradnja sasvim novog “modernoga mediteranskog grada iz snova”.

Pedeset nebodera po uzoru na newyorški Manhattan, velika trajektna luka s terminalima i golemim privezom za cruisere, stadion, koncertne dvorane, shopping centar, turistička naselja, luksuzne vile, umjetne plaže, ma bit će tu sva čuda ovoga svita. Promotor te zamisli je agilni mladi splitski poduzetnik Vicenco Blagaić, pripadnik nove generacije shark-managera.
Zgodni, pametni(za sebe), namirisani, ukusno odjeveni…Neću ih više falit da netko ne posumnja u moje sklonosti, ali o njihovim manje svijetlim stranama za sada neću, he he…

A dok “hrvatski san” na Čiovu ne postane “američko-europsko-kineska java”, preostaje nam samo da uživamo dok možemo u postojećoj “divljini”, pa usput napravimo koju sličicu za buduće generacije. Možda će ih naši praunuci pregledavat tamo u 22. stoljeću.

Najbolji način za odagnat ova razmišljanja je pješačenje od zadnjih slatinskih kuća, laganini uzbrdo, pa kud te noge odnesu…
A ako ne zalutate putem, doći ćete prije ili kasnije do “glave” Čiova. Tu će vas dočekat pogled na grad Split iz neobične perspektive.







Neobični su ovi mirisi i zvukovi koji nas okružuju. Tako smo blizu velikog grada a opet je sve nekako drugačije.
Na moru isprid gradske luke more jedara, "Mornareva" regata je u điru. Potmuli prigušeni zvuk motora velikih trajekata...
Već se diglo tri-četiri bofora juga, valjaju se valovi po kanalu, udaraju doli u litice, a kad se taj njihov zvuk spoji u akordu sa hukom kroz krošnje borova i čempresa, onda dobijete užitak skoro kao u Betovenovoj devetoj…

Ubrali smo i prve ovogodišnje šparoge. Baš su lipo došle uz nedjeljni ručak.



A i ja sam baš neki škrtonja! Oprosti Vice šta nisam mislija na tebe! Ne znam voliš li mumat šparoge, ali ako je odgovor potvrdan, evo dajem obećanje da ću odma iduće nedilje svratit na isto misto, pa ću ubrat jedan mac i nekako ti ih dostavit. Ne sumnjam da ćeš guštat u mirisu i okusu divljih šparoga sa Čiova.

Atroke ka u onima sa Manhattana..

Kada me je proteklog tjedna moj tajni agent Rascho, inače ministar za antičku umjetnost, rusku književnost i kvantnu mehaniku, obavijestio da ima jednu poslasticu za mene, priznajem da je moj gurmanski nastrojen um u istom trenu vizualizirao torte, krempite i rafijole.
No, ništa od toga, ovdje se ipak radi o Ražnju i to ne onom rotirajućem strojnom elementu na kojima svoju zlu sudbinu završavaju nesretni blejavci i meketavci, već o seocetu u blizini Rogoznice koji je od nekadašnjeg zabačenog ribarsko-težačkog naselja evoluirao do tipične monster-vikendaško-apartmanske "destinacije".

-Ima ti tamo jedna tvrđava, to moraš obavezno vidit – natjeravao je Rascho žabu u vodu
-Onda nema dileme, kad ćemo?
-Prognoza za nedilju je loša, ajmo u subotu....
-Ajmo ća!
-Ide kompletna ekipa
-Još bolje!

Nije bilo potrebno baš puno vrimena za mobilizaciju elitne postrojbe NAS 6, pa smo raspoređeni u trojke i naoružani tamnim naočalama, ultra mobitelima i digitalcima krenuli u akciju. Pola sata vožnje i već smo tu, prestrojavamo se u parove tipa Mulder and Scully da ne bi izazvali nepotrebnu pozornost vikendaša prestravljenim mogućim opetovanim dolaskom bagera i pikamera.



Penjemo se na brdo Movar iznad uvale Stivančice. Tu se, na vrhu 120 metara nad morem, nalazi tvrđava koja je sagrađena negdje otprilike u pretprošlom stoljeću, za vrime Austro-Ugarske.
Tijekom drugog svjetskog rata zauzeli su je Talijani i Nijemci, ništa čudno, budući da sa ovog položaja možete kontrolirati gotovo pola Jadrana. Pretpostavlja se da bi arheološka istraživanja potvrdila da se na ovom prostoru još u antičko doba nalazio sličan objekt. Možda je ovo "tvrđava" malo pretenciozno rečeno, bilo bi bolje reć "fortifikacijski objekt", ali nema veze, tu su i zidine i kule i puškarnice, sve po zakonu. Ipak danas se ovaj objekt nalazi u derutnom stanju, apokaliptičnog izgleda, izgleda kao da je pala bomba. I to ne samo jedna.

Ali je zato pogled fantastičan!
Sa sjeverne strane prema Rogoznici i Primoštenu niz škojića, Smokvica Mala i Vela, hrid Mulo sa zgradom svjetionika. Južno, ispod nas, mitska Punta Planka, a preko nje pogled prema Arkanđelu, Murvici, Drvenicima. Ispred, dokle god pogled doseže more...
Ogromno, moćno plavetnilo...







Najveći broj najlipših vidikovaca na Jadranu uglavnom je okupiran ili raznoraznim antenama ili vojnim objektima od "presudne važnosti za obranu". Zato, u isto vrime dok razmišljam kako je velika šteta da ovako nešto stoji neiskorišteno, u drugu ruku možda je tako i bolje, jer ako ovo zapne za oko nekom nadobudnom biznismenu ili investitoru, ne bi me začudilo da se ovaj prostor "valorizira" na najgluplji mogući način.







Napojeni divotom plavetnila i zelenila oko nas spuštamo se natrag do ribarskog sela. Moj nadobudni blogerski ego traži dodatne informacije, nadajući se da ćemo susrest nekoga ko će nam znat reć dvi-tri riči o Movaru. Na žalost, osim jedne bakice koja je bila zabavljena čupkanjem blitve i boba u svom vrtlu i nije joj padalo na pamet da zapodjene komunikaciju sa nekim stranjskim likovima i čudnovatog pasića minijaturnih dimenzija, nigdi nikoga...

Miruju brodovi u zaštićenoj vali, bonaca je, suše se ribarske mriže. Miris kišom natopljene zemlje i toplina zimskog sunca. Svega desetak starih kamenih kuća, dalje prema puntama su vikendice, urbanizacija na naš način, neću tamo...





Ekipa mi se izmorila od obavljanja teških zadataka, razina energije nezadrživo stremi prema minimumu, drugim ričima, tribalo bi štakod i pojist. Okripit se malo, e!
Na brzinu planiramo daljnje aktivnosti, vraćamo se prema Trogiru, nabavit malo šnicelića i bržolica i bacit na gradele, a šta drugo!?

Naravno, za ovakav plan nam i nije potrebna dodatna motivacija i stoga ozbiljno postupamo po dogovoru.
Vraćamo se kod mene doma, a u mome susidstvu opsadno stanje! Sve je puno onih crnih limuzina i policije koje sam spominja u prethodnom postu. Neslužbeno saznajemo da je u "Trogirskim dvorima" na ručku president Fleishmann sa svojom svitom. Na svu sriću, grupica tajnih agenata NAS6 nije pobudila dodatnu sumnju pravih agenata kojima su žice virile iz ušiju. NAS6 ništa nije pokolebalo da ostvarimo zacrtane planova pa smo i mi iako svega stotinjak metara udaljeni od pravoga, ipak bacili malo mesića na ražnju, he he....

Nešto se u posljednje vrime izuzetno radujem vikendima. Nisam nikad ranija bija opterećen ponedjeljcima i petcima ali sad čekam kraj tjedna ka ozebal sunce. Možda je deset godina rada u jednoj firmi, kritično vrime za napravit korak dalje. Pada li to moj hm...radni elan?



Vozeći se jutros puntićem od Splita prema Trogiru nisam se, ne boj te se, sudarija sa niti jednom beštijom. Ali isto sam se malo štrecnija kad sam u retrovizoru ugleda rotirajuća plavo-crvena svjetla nekog tamnog nabrijanog policijskog auta. Pa isto tako i sa druge strane ceste.
Ali opet se ne morate plašit, nisam ja ni u kom slučaju bio predmet „kriminalističke obrade“
Dodatne policijske patrole na svakom raskršću su mi dale mislit da se opet dogodila nekakva teška pljačka ili ubojstvo.

Na svu sriću ništa od toga. Razlog te strke i zbrke je bila jedna najobičnija posjeta ili vrlog premijera ili nekog od njegovih ministara sirotanovića. Proletili su u koloni pored nas vozeći se brzinama najmanje pedesetak kilometara na sat većim od dopuštenih. Znate, njihovo vrijeme je jako dragocjeno. Pa je stoga njima dozvoljeno kršiti zakone koje inače vrijede samo za nas obične smrtnike.

Eto im sad ova slika, koja se ne odlikuje nekom vrhunskom kvalitetom i nije ovdje zbog kolone ministarskih limuzina već zbog toga što je vjerojatno posljednja ovog uspravnog krasnog čempresa koji će platiti životom napredak civilizacije i širenje ove cestice pompozno zvane Jadranska magistrala na četiri trake.



Mojega juniora glisera i didu upravo sam otpratija na put u Rijeku. Idu u posjetu malome bebaču. Jučer je barem pet susida donilo blitvu i ostalu zelenjavu iz svoga vrtla da ponesu sa sobom. Sad su napunili puno auto blitve, kupusa, kavula, naranača, limuna... Ako ih negdi zaustavi policija, posumnjat će da su šverceri voćem i povrćem.



A ja ću ubrat još malo ovih limuna iz moga vrtla. Ajme ljudi šta vam ja volim limune! Još iz pubertetskog razdoblja. Kad sam otkrija čari hm...limuna. Ima bi šta šjor Zigmund analizirat nad ovom rečenicom...

Izlazim van, ludilo je dan, a to je postalno normalno skroz, iako nije kolovoz...

Ma baš je lipo, dolazi mi ekipa, idemo negdi u akciju...

Dugo u noć, u kišnu zimsku noć...Brod u boci bilim putem lutaaaaa.

Mili blože kud sam zašo!
Nigdje puta, nigdje staze...
Pokušavam odgonetnit kako pronać izlaz iz ovog labirinta puteljaka i vododerina u kojeg sam nabasa tražeći "prečicu" od Pujanki prema Podstrani. Zalutah u bespućima "elitnih" splitskih slamova. Je li ovo Barutana, Sirobuja, Kamen oli Šine? Pada kiša, ne vidim niti dva metra isprid auta. Gledam livo, gledam desno, nikako pronać neku poštenu ulicu da me odvede na auto-bahn Lovrinac-Stobreč....

Kad u nika doba iz mraka proleti neki mini bolid ispred moćnih reflektora moga Fiat Puntića. Pa za njim odma drugi. Buum, tras....šta je sad ovo!?

Otvaram vrata, brontulam nad sudbinom kletom, a pored prednje live gume leži nekakav mačak.
Strasno je ganja jednu mačketinu i dok je ona uspila projurit isprid, on je u ljubavnom zanosu opalija glavinom u auto i eto ti ga sad bespomoćnog pod mojim kolima. Eto ti ga na, skončat će mi mačak sa pohotnim izrazom lica! Ali na svu sriću nisam ga satra, nego se mačak samo malo ošamutija od udarca. Nakon par sekundi samo je stresnija glavom, frknija brkovima, bit će sigurno zabeštima na mačjem jeziku i pobiga u noć...
E moj mačak! Jesi li moga izgubit ludu glavu zbog mačkice? Nisi jedini...

Ufff, sa uzdahom olakšanja ipak vozim dalje i konačno pronalazim svjetla velegrada. Strpljen spašen. Dobro sam proša. Ne volim nosit mačku na duši.



Ne mogu se baš pohvalit da sam neki osobiti ljubitelj životinja. Mislim ono fakat, kuiš stari moj, drage su mi, ali ne baš toliko da se preobratim na vegetarijanstvo ili da sudjelujem u demonstracijama protiv proizvođača bundi i kojekakvih proizvoda animalnog porijekla.

Ali očito je da životinje vole mene. Pasi, maške, tice, gmazovi, dinosauri...I to pogotovo dok vozim neko od mojih brojnih prometala. Imaju čudnu i neodoljivu potrebu da mi se približe.
Oči u oči.

Na početku moje vozačke karijere, davnih osamdesetih, drmusam se od Livna prema Glamoču, kad na cestu nahrupili vukovi. Čitav čopor. Došetali odnekudi, zauzeli cestu, pogledavaju kao da su djelatnici carinske službe, pronjuškali malo i nestali u šumi. Svi smo se smrzli. Od iznenađenja i neugode. Još mi ni dan-danas nije jasno šta su oni to tili! Ali bili su pristojni, što jes jes...

Prije otprilike dvi godine, samo jedan dan nakon šta sam zaradija najveći honorar u karijeri, pičim veselo Jadranskom magistralom. Auto napunjen benzinom, vozač nabijen adrenalinom. Sto planova u glavi, kupit ću ovo, kupit ću ono, o la la, lipo mi je, mooooj galeeeeebeeee...

Kad, u zao čas, iz nekoga puteljka sa strane, istrči brzinom munje na cestu neki ogroman crni pas!
Nagazim refleksno po kočnici, blokirala mi kola, auto mi zanosi livo desno, škripe gume, kliziiiim i još uvik kliziiiim i ....
završim u jarku pored ceste.
Tup!
Glup!
Neupotrebljiv...

Aaaaaaa... Jebalitipasmater pasu jedan dabili pasu jedan! Razbija sam auto da ne bi tebe raspizdija. Šta ću sad!? Ode moj turbo honorar u tri Pozitivne Misli!
Odma iza mene stalo tristadvadeset i pet auta, svi dolaze sa konstruktivnim savjetima.

-Nisi triba kočit, triba si ga zgazit!
-Triba si kočit više puta, a ne naglo leć na kočnicu...
-Triba si kupit auto sa ABS-om!

Milijun mudrolija sam čuja dok smo izvlačili auto iz jarka. Ajde dobro je, vidim da šteta i nije toliko velika, samo prednji blatobran, moga sam puno gore proć...Sve zbog jednoga pasa!
A moga sam za pravo reć i malo sporije vozit...
Šteta je ipak bila manja od turbo honorara!

Slijedeća scena. Vozim vespu. Nekoliko stotina metara isprid mene praši smetlarski kamion. Ispada smeće iz njega na sve strane. Sve na cestu. Prati ga nekoliko galebova. Kako smeće padne na cestu tako oni slete i čokaju plijen. Sve ja to gledam i vozim dalje. Ma vidi savjesnoga vozača kako je stručno pokrija škovacinsku baju mrižom! Da b(l)og da ti i mudante bile pune rupa ka ta mriža!
Vozim iza njega. Smrdi ka vrag kilometar od njega.
Još uvik vozim. Tri-četiri galeba ispred mene na cesti. Galebi se karaju. Ka blesavi. Tek kad sam im se približija mojom vespicom poletili su ariju.

Svi osim jednoga! Osta on na cesti, ne hebe živu silu! Ma u zadnji čas poleti i on, ali ne u visinu, nego pravo u mene.
Jebate, ogromna ptičurina u mome zagrljaju, šta ću sad!? Klepnem ga rukom i konačno ga se oslobodim. Pa čoviče, koji je ovo glupi galeb, ne poštuje prometne propise!? Pljuckam perje iz usta. Ma da galeb, ovo je tukac od galeba! Razbija mi je retrovizor.
Jebalimugalebmater... I njemu!

Mislili ste da je ovo sve? E nije!
Ima još...

Sve je ovo manje više normalno. Maške, pasi, tice....Stalno su oko nas, pa i na cestama...
Slušajte dalje...

Opet ja za volanom. Ovo se dogodilo još dok sam ima "jugića" četrdesetipet. Devedeset sedma-osma.
Vraćam se iz Splita, prolazim kraj "Jadrovih" staklenika i "Plive" tamo di vam je sad Kerum. Znate di je to, e!
Grubo vrime, cipa kiša, sneveralo....
Grmi, lampa nebo
Vozim polako, ali ne vidim ni prsta prid nosom...
Počela padat i krupa.Sve se zacrnilo, smračilo, zadimilo.
Da se nekako dovuć do kuće...

Nešto mi padne na krov auta i otkotrlja se priko šofer-šajbe na haubu. Plop!
Šta je sad!?
Nekakva riba!!! I to nije baš ni mala, ima deboto po kila...palamida !???
Odakle riba? A do mora ima barem četiri-pet kilometri....
U krvi mi je nula nula promila, drogira se falabogu nisam nikad, a nisam još ni poblesavija...
Odakle mi je pala(mida) na auto???

Nešto kasnije toga dana ipak sam dozna vjerojatni razlog moga sudara sa ribom.
Pojavila se tog popodneva velika pijavica, šijun, jednostavno usisala sve šta je mogla u moru i odbacila nekoliko kilometara dalje. Srića moja da mi nije sletija neki ronioc na haubu!

Mislite li da je ovo sve?
E sad ipak je, lipi moji...
Dosta je bilo.
Čuvajte beštije, bolje reć čuvajte se beštija...
Smanjite gas dok vozite...

Sigurno da postoji mali milijun boljih načina za pametno iskoristit (slobodno!?) vrime od zombijevski opčinjenog buljenja u televizor, ali eto, čak i u poplavama nasilja, krvi i kojekakvih stupidarija, ponekad se nađe tu i tamo zrnce nečeg zanimljivoga.

Kako je krenulo, tribalo bi kojega sveca imenovat za zaštitnika televizije da prosvitli pamet onim mudracima koji stvaraju TV program. A možda čak i to već postoji!? Ajmo pogledat, pa malo zagoooglat.
Evo ga! Stvarno ima! I to nije svetac, nego svetica, sveta Klara Asiška.

Dunkve, slušaj vamo! Klara Asiška proglašena je zaštitnicom televizije zato što je jednog Božića dok je bolesna bila prikovana za krevet vidjela i čula Božićnu misu iako je ona bila miljama udaljena. Iz kojega je vrimena ova naša Klara?
Eto dobro, znamo sad i to, ali šta sam ja ono htio reć!?

Eh da! Sad sam se sitija da sam nekoliko subota zaredom pogleda s guštom jednu emisiju na RTL televiziji (nemreš bilivit!), a čini mi se da se zove “Žuta minuta”.

To je klasična skrivena kamera. Ništa novo rekli bismo, skrivena kamera je čak i nekakav klišej, gotovo da takve emisije postoje sto godina već…

Ali ovo radi neka otkačena ekipa Engleza ili Kanađana, nisam siguran…Odlični su! Duhovite, inteligentne spačke i trapule, izvrsni “glavni glumci”, ma baš ono prava stvar za lipo se opustit i nasmijat.
I ovi “nasamareni” su srdačni, opušteni, cool.
Ali….


Uvik ima neki “ali”…Lijepa “naša” RTL televizija ovu emisiju predstavlja kao svoju produkciju i to samo zbog toga šta se svakih par minuta pojavi kiselokrastavičasta faca od “voditelja” Borisa Mirkovića i onda on kao najavljuje šta ćemo pogledat u slijedećem prilogu. Znate, mi gledatelji bez Borisa ne bi imali pojma o čemu se tu zapravo radi. Kao…

I još za nevolju, ubace nekoliko scena koje su snimljene tu, kod nas, u jednoj izgubljenoj zemlji na brdovitom zapadnom Balkanu. Ma nije mi jasno šta im to triba….

Kao prvo, sve ovo “naše” izgleda baš nekako amaterski, bezveze, traljavo.
I zanimljivo je kakve su pri tom reakcije naših ljudi? Nervozne, ljutite, uopće ne razume šta se događa, beštimaju…
Ma štaš ti mene zahebavat mulac jedan – gotovo im se može iščitat na licima.

I onda mi baš nekako dođe žaj koliko smo svi skupa s*ebani, koliko smo se zaboravili iskreno smijat i na svoj i na tuđi račun…
Puni smo nekih “mudrih” izreka koje kazuju kako je smijanje štetno i prostačko.
Ko se u petak smije, u ponediljak će plakat
Samo se luđaci smiju bez razloga…

Jesmo li mi Hrvati neduhovit narod? Ne volim generaliziranja, ali bojim se da je duhovitost jedna osobina koja nam se teško može pripisati. Sve je kod nas nešto zakočeno, teško, sumorno. Nismo opušteni, a čak i kad bi tili bit duhoviti, to jednostavno nije to. Pa nisu psovke i uvrede na tuđi račun duhovitost!?

I konačno, kad kao ozebli sunce dočekamo neku facu koja umije napravit nešto zaista duhovito, onda ga eksploatiramo do daske, pojavljuje se na svim našim “dalekovidnicama”, pa na naslovnicima svih tih bezbrojnih Glorija, Story-ija, Lisa, Mila, ko zna kakvih već sve ne magazina. Pa se onda i ti ljudi brzo zamore, pun im je kufer nakon nekog vrimena i sebe i publike i onda ga na kraju još i popljucamo da je nikakav i da nema pojma i kako već sve to obično krene…

Naše najbolje humorističke serije su uglavnom napisane na dijalektu. Zar je standardan književni jezik toliko ozbiljan i uštogljen? Možda zaista i jest. Možete li riječima kao što su npr. raščlamba, promidžba, ukrudba ili uhićenje, opisati išta duhovito? Nema šanse…

A duhovitost je usko povezana sa inteligencijom. Znači li to da općenito kao narod i nismo baš nešto inteligentni? Naslućujete odgovor...
Ajme, bolje mi je prekinit svaku daljnu analizu na ovu temu da ne bi došli do još poraznijih spoznaja.

Ma nema veze, unatoč ovom tmurnom danu i činjenici da ni ovaj moj post nije baš nešto duhovit, nadam se da ćete pronać i te kako puno razloga za osmijeh. Smijanje je zdravo, smijanje je lijek za sve.
A troše se i kalorije! Po jedna porcija smijeha za doručak, ručak i večeru.
Eto, pa mi se javite za sto dana...

Kako se ono kaže da se ploviti mora a živjeti baš i ne!?
Dobro, ajde i to je još samo jedna od povijesnih zabluda ili samo nespretna interpretacija izjave nekog mudrijaša.
Ali nema veze, ta izreka uvik dobro dođe nama "zamantanima" svim divotama mora.

E sad, da ne bi bilo po onoj "ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu" onda bi se stvarno moglo zaključiti da sam ipak popustija na pozive iz
mog "bivšeg" jediličarskog kluba koji su me čak i ovdje, na ovome blogu
prozivali komentarima u stilu da sam se uzoholija i da mi je ispod časti preći prag staroga društva.
Ne, nije mi ispod časti, dapače, zašto ne bih pomoga ako mogu. Teško li je žabu u vodu natirat...





Dakle, ovog vikenda održana je jedriličarska regata "Kup Kairosa"
kojom tradicionalno započinje sezona jedrenja na ovom dijelu Jadrana.
Mali optimistići, nešto veći laseraši i najveći jedriličari u bolidima klase 49-er,
svatko na svoj način, tražili su najpovoljniji val mora i reful vitra
za dohvatit čudesni Kairosov čuperak sreće.





Kako ovo ipak nije sportska rubrika nekog lokalnog tjednika već običan blog, tako mi se sada baš i ne da objavljivat popis prvoplasiranih u svim klasama. U stvari, najlipše od svega je da u ovome sportu ima puno pobjednika i to ne nužno onih koji prvi prijeđu zamišljenu crtu cilja. Za mnoge momčiće i curice od 9-10 godina kojima je ovo bila prva regata u životu, velika je pobjeda da su unatoč kiši, promrzlim rukama i cvokotanju zubi od uzbuđenja, straha i hladnoće, ipak uspjevali odjedriti čitavo regatno polje.





I kad im vidiš ona sretna nasmijana lica kad ulete svojim "kadicama" u cilj, to jednostavno zarazno pređe i na nas bivše "optimiste", pa u tom trenu po tko zna koji put osjetiš nemalu dozu ponosa jer si nekim novim klincima pomoga da otkriju u sebi magičnu privlačnost mora.

Znam, svako vrime nosi svoje i isto tako znam, neki će reć da je vridilo trajalo bi, ali ipak ne mogu se oteti osjećaju da neke stvari olako prepuštamo zaboravu.
Danas pričamo o balaturi. Nemojte se odmah pripast, nije to samo još jedna u nizu teško razumljivih riči kojima mi Dalmatinci bombardiramo naše prijatelje na kontinentu.

Balatura je meni jedan od najdražih elemenata našeg tradicionalnog pučkog graditeljstva. Zvana u našim krajevima još i baratula, balauštra ili bolotura. Ne znam zašto je to tako, ali eto draga mi je i gotovo! Strogo građevinski, suhoparno gledano, neki bi za balaturu rekli: “Pih, to je samo stubište, to vam je veranda!”

Je ti šipak veranda!





Šta je onda ta famozna balatura?
Sa ulice ili dvora, kamene stube vode do terasice ili balkona i tu se nalaze glavna ulazna vrata kuće. Na ogradnom zidiću se drže pitari sa cvićem. Iznad balature se često nalazi i odrina od loze koja liti daje hlad. Ispod terasice su vrata od konobe. Bačve vina, kamenica ulja i sve ostalo šta se već drži u konobi…

Balatura…Morate priznat da i sama rič zvuči nekako melodiozno. Vuče na ples i pismu.
Balerine balaju na balaturi…
U svakodnevnoj mediteranskoj opereti, a šta je drugo balatura i bila, nego pozornica.
Pozornica o’ života.

U ta, pa i ne tako davna vrimena, kad su metode zavođenja bile puno suptilnije i rafiniranije, skupili bi se momci ispod balature. Pa bi zapivali.
Ispod glasa. Sotto voce
Serenada…u dolini sunca

A iza prozora i njihovih zelenih škura su stanovale neke djeve bajne. Ah, uvik te djeve bajne…
One bi onako poskrivećki zagledavale svoje “grdeline” iza pritvorenih zelenih škura. Sve ka da neće. Ka da ih nije briga…
A oni doli muškardini su znali svašta obećavat.
Da će ih držat ka kap vode na dlanu…Ka rosa na cvićuuuuuu…Ahaaa….
Obično je tako. Na počeku poetika, na kraju patetika…


Pitari sa cvićem nisu imali samo dekorativno-aromatičnu ulogu. Znali su oni ponekad preuzet i ulogu oružja.
Pa poletit prema nepozvanim gostima.
Ili prema onima čija pisma nije bila baš uhu ugodna.





Naivno sam mislija da ovakvih tipičnih balatura ima na svakom koraku, računa sam da ću samo učinit par đireva po gradu i pronać na desetke njih. To je triba bit đast pis of kejk!
Opet šipak!
Pitara sa cvićem – nigdi! Ajde dobro, to možemo ipak opravdat činjenicom da je zima i da su ljudi sklonili pitare u toplo. Kamenih ograda nema, sve su zauzele one ružne metalne. Ispod balature nisu više vrata od konoba nego vrata od “poslovnih prostora”. A šta smo se modernizirali!?

Danas se balature više ne grade. I to mi je puno žaj…
Ne uklapaju se u “koncepciju” suvremene betonizacije…
Je li moguće da ih nitko više ne želi!?
I di ćeš danas zapivat serenadu? Isprid lifta!?

Morat ću dat u zadatak mojoj omiljenoj arhitektici da pronađe neki način za povratak balature u suvremenu arhitekturu. Jer kako je krenulo, vrlo brzo ćemo ih moć vidit samo na starim slikama…

Sva srića da nam je barem još pisma ostala

Ispod tvoje balature
Ja ti pivam serenade,
Dok ti lice kriju škure
I koltrine sumprešane…

Ajmo za početak ostavit po strani sve marketinške zvizdarije koje su vezane uz današnji datum.
Danas je kao dan zaljubljenih. Zar samo danas?
Zaljubljenost je i tako samo put prema ljubavi.

Da nije jubavi.....



Nemojte nikad virovat lažnim moralistima i cinicima koji će na sve moguće načine obezvrijeđivati ljubav i svrstavati je među prostačke užitke, negdi između ića i pića, pa čak i niže. Jer se bez jela i pila ne može, a bez ljubavi se kao i može.

Takvi se boje "demona" u sebi jer misle da je taj osjećaj nešto šporko, grešno, pa će nastojati poniziti te užitke, jer ipak duboko u sebi osjećaju ogromnu moć kojoj ne mogu odoliti i čudne tajne koje nisu sposobni odgonetnuti

Neka svatko govori i misli šta god hoće, ali ja ne poznajem boljeg osjećaja koji u isti mah sadrži toliko topline, blagosti i prisnosti između dvoje ljudi.
Ljubav je osnovna pokretačka sila svijeta.
Sve šta radi u životu, muškarac radi zbog žene. Da joj se približi, da je osvoji ili da je vrati.

Da nije jubavi....




U jednom atipično tipičnom zimskom danu, u kojemu me je u Solinu izvjesna vozačica crvenog Renault Clia isprskala i poštrocala do mudanata, mene ubogog pješaka i time izazvala erupciju umilnih riječi i čestitki za nekoliko slijedećih rođendana i Valentinova, u danu u kojem je olujni vjetar rastavio na proste faktore moju skupocjenu lumbrelu vrijednu 14,99 kuna, kao melem za dušu došao je večernji koncert zadarske klape Intrade.



Zna sam unaprid da će bit dobro, ali čak i moja očekivanja su o-ho-ho premašena. Koncerti klapa u komornim okruženjima su intimistički i navode nas na razmišljanja o smislu svega postojećeg. Naravno, ima to svojih draži, ali ovo je ipak bilo nešto drugo, nešto sasvim novo.

Već je uvodna "U te sam se zajubija" ispunila ariju do nadahnuća. Kroz pismu smo prošetali Kalelargom, pobrali neobrane masline, zaključivali kako nije u šoldima sve, ribarili i pivali serenade našim vilama ispod balatura. Sjajna i čista raskoš plemenitih glasova tenora baritona i baseva uz zvuke gitare. Čak je i poslovično suzdržana trogirska publika dočekala kraj koncerta sa "standing ovation". A završna "malena mjesta srca moga" su izmamila i pokoju suzu...

Ma baš je bilo lipo!

Da nije jubavi ne bi svita bilo.

Šta bi život bija da nema jubavi? Ka more bez soli...
Lipi moji ljudi...ne samo danas...i jučer i sutra i prekosutra...
Želim vam MORE ljubavi....

Petak.
Kiša....
Subota
Kiša.
Nedjelja. Sunday
Kiša. Još uvik kiša....

Ne bojte se, niste upali na internet stranicu nekog nadobudnog kvazimeteorologa koji opsjednuto trati svoje i tuđe vrime zapisivanjem kojekakvih besmislica.
Ali eto, šta se može, kiša je ovog vikenda značajno smanjila moj radijus kretanja, ali neću (ne ću?) se žalit, kad je društvo oko mene najbolje moguće, onda je sve puno vedrije pa taman nebo (ne bo?) bilo puno oblaka.





Bilo bi zanimljivo nekom kamerom ponekad snimat naše misli, naše asocijacije, tok svijesti...
Dosta puta nas neki naoko beznačajan detalj, neka stara pisma odvuku do "izgubljenih" ljudi.
Ljudi koji su u nekim periodima naših života hodali istim putevima kao i mi....
Puno je raskršća i semafora na našim stazama....

Dobija sam od nekoliko ljudi dobre komentare za onu moju «ratnu» priču otprije nekoliko postova. Priču o bojištu, topovima, granatama, Eden i Cruzu....
Naravno da mi je drago zbog toga. A još pogotovo zato šta je priča autentična...

Ima ona i nastavak. Baš kao u pravim sapunicama....



Struje nije bilo još danima nakon udara one granate. Odbrojali smo sve dane u kalendaru i tom "terenu", došla nam je smjena i vratili smo se doma. Živi i manje više zdravi...

Čekalo nas je barem sedam dana odmora.
Nema boljeg osjećaja nego kad se vratiš u svoju kuću, legneš u svoju postelju, u svoje lancune...
Ne budi me mati...

Slijedećeg jutra, đir do grada. Običan đir, manje više neobavezan. Samo ugodna šetnja, konačno bez osluškivanja frfljanja granata po zraku i mahinalnog bacanja u najbliži jarak.

U gradu sretnem moje pajdaše, Dugoga i Škembu. Ozarenih lica, dobro raspoloženih...

- Pa di si ti, čoviče!?
- Bija sam na terenu...
- Di na terenu?
- Zemunik Donji, Galovac, Zadar, svugdi po malo...
- Ol se nisi bija skinija?
- Jesam, ali zvali su me opet, čim je zagrmilo na Maslenici...
- Ajmo na piće!
- Ajmo ća...

Dugi i Škemba su bili moji dugogodišnji prijatelji, još iz školskih klupa, igrali smo i rukomet zajedno.
Zajednički provodi, tulumi, cure ....
Vino i gitare....
Lita vilovita...

Dolazak "demokracije" devedesete, nas je malo poremetija. Tek smo tada shvatili da o nekim stvarima različito razmišljamo. O stvarima koje su nam prije bile beznačajne. I znali smo to. Ali nismo puno o tome razglabali.
Izbjegavali smo ono šta bi nas moglo razdvajat.
Vrag odnija i politiku!

Ali priznajem da mi je išlo na živce kad sam postupno otkriva na koje su sve načine njih dvojica (i ne samo oni!) izvlačili od odlazaka na bojište, iako su bili u to vrime vatreni pobornici stranke rotirajućih uškopljenih goveda i lučonoša demokracije.

A šta će bidni kad nisu mogli! Imali su mnogo otežavajućih okolnosti. Uvik nekakvu kost u nozi, upalu pupka, prababu na selu koja živi sama i nemoćna je, nema joj ko pomoć ako neće oni...
A imali su i tate koji su odlično poznavali izvjesnu gospodu iz općinskih "ureda za obranu" koji su slali pozive na mobilizaciju.

Ma nema veze, bilo je kako je bilo. Moga sam i ja imat nemoćnu prababu i moćnoga tatu, ali nije mi žaj. Niti malo. Više mi vridi danas čisti obraz nego bilo šta.

I otišli smo na piće. I razgovarali. Dugo. Prilično dugo...
Ispriča sam im di sam bija proteklih dana. I o "njima" i o nama i o topovima i kalašnjikovima.
Zemuniku Gornjem i Donjem, Škabrnji, Nadinskoj glavici. I o Eden I Cruzu....
Bilo im je zanimljivo. Pet minuta. Možda šest.

A oni su bili preksinoć na maskenbalu. Bilo im je ludilo. Maškarali su se. I bilo je puno ljudi.
I žena. Maškaranih...Pivalo se, plesalo...Drpalo....

Gledam ih. Slušam ih. I šutim...
Raspojasali su se. Puni su dojmova. Da si samo vidija kako se Pere Mravojed dobro maškara! A tek ona njegova Kaštelanka i njezina rodica....Štipali smo je...I ona nas...

Sidili smo u istom kafiću, za istim stolom, ali su mi njih dvojica svakom novom sekundom bili sve dalji i udaljeniji. Kilometrima, miljama daleko...

Ja u rovovima, oni po maskenbalima....
A dobro, možda je tako moralo biti...

Nisu nikada nakon toga između nas pale nikakve teške riči. I danas kad se sretnemo, pozdravimo se.
Pitamo za zdravlje, dicu i već kako to ide. Ali ipak, ostali smo miljama daleko.
Sve zbog jednog maskenbala. Ne volim baš plesove pod maskama. Pa čak i ako su samo za jedan dan. Ili jednu noć.
Možda oni mene nikad i nisu shvatili, možda nisam ni ja njih.
I bude mi žaj zbog svih naših lita vilovitih. I bude mi žaj šta nakon tog prokletog rata nikad nismo više zajedno zapivali uz vino i gitare.

Možda je sve ovo samo zbog olovnih kiša ovih dana.
Ali ne bojte se, nisam u crnjaku, dapače.
Kiše i tako postoje samo zato da nakon njih dođe sunce.

"A jema li čakod novoga, an?"

Kad u ovim izgubljenim južnim predjelima Lijepe naše, čujete ovako "diplomatski" sročeno pitanje, onda vam to nikako ne znači da vas pitaju nešto svakodnevno i općenito, u smislu posla, stana, auta itd. nego to znači samo jedno, je li se rodilo ili barem "napravilo" dite!?

Znam da se od tog pitanja mnogim ženama diže kosa na glavi, pogotovo onima koje su udane, a nemaju dice.
Ne samo zbog tog kurjožastoga pitanja, nego i zbog onoga koje neminovno slijedi neposredno nakon: "A šta više čekate?"

Ma pustimo sad to šta se mnogi vole petljat tamo di im nije misto. Imam vam se nešto pohvalit. Posta sam barba!
Barba Brod u boci....
Da ne bi bilo zabune, posta sam ujak.

Jerbo, u nas vam nema puno kompliciranja oko tih naziva. Nama su svi ujaci stričevi, tetci, petci, ku*ci palci - barbe, a sve ujne, strine, tetke, petke su jednostavno – tete!
Ali u vezi ovoga "problema" uvik počnu rasprave. Jer neki filozofi znaju naprosto popizdit na to naše pojednostavljivanje.

Oni se obično ponose činjenicom da se u njihovim krajevima ljudi oslovljavaju točno po onome što oni zaista i jesu u rodbinskim odnosima. Tamo se točno zna ko je stric, ko je tetak, ko je svak, punac, jarac, prasac, magarac....

Pa šta je to mene briga!
Ja isto tako dobro znam šta je meni barba Toma i šta mi je barba Lovre i šta mi je teta Slavica, a šta vas uopće boli nika stvar za to!

Jer za pravo reć, ne znam ko je to sve izmislija ova rodbinska imena, ali meni većina njih izgleda ka božemiprosti beštimje....
Svekrva, jetrva, zaova, kunjad, pašanac....Sve lipše od lipšega!



Ma, u stvari baš me briga, najvažnije je da smo malo pojačali obiteljsko stablo, jer ovako do sada, moj junior nije ima ni sestre ni brata ni rođaka ni rodice....

Ali onom pitanju iz naslova smo svi bili izloženi u zadnje vrime, jer kako mi sestra već godinama živi u Rijeci, tako su lokalne dežurne kurjože i ćakulone bile bidne hendikepirane, jer nisu imale pravih informacija iz prve, druge ili stote ruke. Eto im sad na znanje, rodija se mali Fiuman, kombinacija Dalmacije i Kvarnera. Neka je dite živo i zdravo, za sve ostalo ćemo lako...



Ma bravo, još vas samo jednu stvar imam pitat vezano za ove obiteljske odnose.
To do sad nikako nisam uspija saznat. I nitko mi ne zna baš dobro odgovorit.
Slušajte vamo!
Ako su žene od dva brata jetrve, a ako su muževi od sestara pašanci, šta onda dođu žena od brata i muž od sestre međusobno? Čekaj, čekaj, da vidim jesam li sad ovo zakomplicira....

Dakle 'vako... Da moja žena ima brata i da joj je brat oženjen, šta bi meni onda došla njegova žena?
Svi mi govore da ona ne bi bila ništa? M'da! Onda kako bi joj se obraća? Moja ništa?

Bura vam je jedna obična divljakuša koja bane iznenada i nepozvana, pa unese nered i urnebes di god dođe i prođe. Iako se čini nepredvidljiva, ipak ima i kod nje nekih regula koje se poštuju od kad je svita i vika. A to je da bura ima lipi običaj malo se stišat oko podne, jedne ure...
Lipo se kaže da tada bura ide na ručak. A još ako se radi o nedjeljnom ručku, onda to zna potrajat i malo duže.

Pogled sa obale mora prema planini budi dobru dozu strahopoštovanja.
Ali nudi i izazov. Je li se moguće uspentrat preko ovih klisura?
Uzimajući u obzir da je sredina zime, da su dani kratki i vrime nesklono za egzibicije, bolje nam je ne izazivat vraga, pa se odlučujemo ipak za „penzionerski“ način.
Provozat ćemo se onom stazicom, da ne kažem mazohističkom cestom prema televizijskom odašiljaču na najvišem vrhu svetom Juri, na visini od 1764 metra nad morem.





Pa ćemo lipo kad se popnemo gori na visoravan, procijenit situaciju di ćemo i kako ćemo. Iako je i u samoj Makarskoj zalepršalo nekoliko snježnih pahuljica, nismo ni pomislili na odustajanje. Zanimalo nas je kako izgleda Biokovo u ovo doba godine, a kako namjeravamo krajem veljače krenit u "Mosorovu" planinarsku školu, dobro bi nam došlo i malo treninga.

Doduše imamo mi ispenjanih i brda i planina, ali nikad nije loše naučit nešto više.
Vožnja uskom planinskom cestom traži dobru koncetraciju. Svakih nekoliko stotina metara je ugibalište i jedino se tu možete mimoilaziti sa onima koji idu suprotnim pravcem. Sva je srića da ih je u dvadesetak kilometara bilo svega dva-tri. Kako smo mi Dalmatinci ludi za snigom tako nam baš puno i ne smeta, čak i kad ga ima smrznutog na cesti. Bahatim se kako znam dobro vozit po snigu i ledu. Vlasnica "plave ptice" baš i ne dijeli moj optimizam.

Prema najvišem vrhu cesta postaje gotovo neprohodna. Zato stajemo kod planinarskog doma u podnožju Vošca, jednog od biokovskih vrhova. Lagano pada friški snig. Tišina je, nema nikoga....

Putokazi govore da do vrha ima dvadesetak minuta pješačenja. Idemo prije nego počne prava vijavica. Moja bolja polovica je nabila takav tempo da smo stigli do vrhunca za petnaestak minuta. (ma vidi kako ova rečenica dvosmisleno zvuči!). A di ću joj priznat da mi je to prebrzo i da sam se cili zapuva!? Ispast ću mlakonja!


Nekoliko desetaka metara prije samog vrha, počela zviždat bura ka blesava. S obzirom da se nalazimo na visini od preko 1400 metara, moje stručno oko procjenjuje da vitar puše brzinom od dvistapedesetišest kilometri na uru. Mogućnost pogreške plus minus pet...
Evo nas na vrhu. 1422 metra nad morem.
Planinarski dom je zaključan, ali ipak pruža dobar zaklon.
A pogled! Kako ću vam opisat ovaj pogled!? Desno od nas zapjenjeno more prema Bračkom kanalu, ispod nas Makarska pa Hvar, Korčula, Lastovo, Sušac....Južno proviruju pelješka brda....





Oblaci lete ka sumanuti. Kao ono u ubrzanom filmu. U jednom trenutku su iznad nas i taman dok pokušavaš snimit najbolji mogući kadar, eto ti njega već doli na pola kanala do Hvara!
Ne zadržavamo se dugo, da nas ova buretina ne bi otpuvala sa vrha. Morali bi onda tražit gorsku službu spašavanja. Ko bi se posli opra od sramote!

Zvoni mi mobitel. Tajni agent Rascho....
-Alo di ste?
-Na Biokovu, na jedno iljadu i po metri- moram malo pretjerivat...
-Nemoj zahebavat! Je li puše?
-Malo....
-Mi smo u kafiću na trogirskoj rivi, ne mili nam se niti izlazit vanka
-Nije ni nama loše, čujemo se! – moram prekinit razgovor, smrznit će mi se uvo...


Posli nas je tajni agent Rascho nazva još pet-šest puti i tražija točne kordinate našeg položaja i provjerava je li sve u redu. Na našu i njegovu sriću, sve je bilo u najboljem redu i brzo smo došli doli do «plave ptice» i nastavili povratak. Snježna vijavica se primirila, pa smo zaključili ne triba žurit, odnija vrag i prišu!

Kako friški planinski zrak i te kako budi apetit, zaustavili smo s u jednoj kotlini i napravili sendviče. Mmmmm, koja slast, lipi komad kruva sa paškim trapistom i buđolom. Prava delicija! (ovo vam nema nikakve veze sa akcijom naših blogerica koja se odvija pod motom "Moram, hoću,mogu" e!)

Na povratku prema Makarskoj smo još svratili do botaničkog vrta u Kotišini, ispod samih litica. I ovo vridi još koji put pogledat, pogotovo kad dođe premaliće i lito, pa biljke budu u punom sjaju.

Za uru vrimena ugodne vožnje, eto nas već u Splitu, ekipa nas čeka sa vrućom kavicom i čokoladom s lješnjacima. Uh kako nam je dobro ovo došlo! Nakon putešestvija od nemila do nedraga, ma bolje je reć od Mila(ne) do Draga(ne), napunili smo baterije za nove izazove.

Nema ništa lipšega nego kad otkriješ da puno stvari koje ti se kaotično vrzmaju u skrivenim hodnicima cerebralnog labirinta i nisu samo tvoje, a da ove raznorazne pi*darije koje saspeš na prazan ekran i nisu totalno blesave kako ti se na prvi pogled čine.

Kako je ovo samoproglašeni ekološko-hedonistički blog, tako je prirodno da ga besramno koristim za promociju raznih gustožih bića, stvari i pojava. Ma ko to može odolit lipoj spizi, lipim "onim" stvarima i lipoj pismi!? I zato mi je bilo puno, ma baš puno drago kad sam od internet portala "na klapski način" dobija odgovor da me rado čitaju, da će i njima bit drago da razmjenimo bannere (imamo li koju našu rič za ovo?). Vrlo brzo smo dogovorili uvjete suradnje (u povjerenju, radi se o ciframa sa šest nula!). I sad smo moji klapaši i ja udaljeni samo jedan klik. Eno vam ga tamo, malo tamije, vidite ga....Ma ne to, ovo malo livije i gorije....tu, e tu....

A za razliku od njih, ima nekih ljudi koji me viđaju svakodnevno i znam da me čitaju onako potajice, ali ne govore mi ništa, apsolutno ništa. Pa ljudi moji neće vam kruna s glave past, reci bilo šta, reci da je totalno bezveze, reci da je sve ovo teshki shit, ma reci slobodno, ali reci nešto, pa makar "ćuš tovare". Ali ne, nitko nema pojma o tome....kao...
Tako i onaj Penellopin sabornik nema pojma....





Subota je kod mene rezervirana za teretanu, aerobic i fitness. Koristim razne sprave. Motike, maškline, pile, traktore...To su vrlo zahtjevne sprave za oblikovanje tijela i duha. Kako izuzetno spretno radim s navedenim alatkama i strojevima, tako najprije uljudno zamolim sve prisutne i nazočne da se maknu najmanje desetak metara od mene. Da ne bi bilo neželjenih posljedica.

Nedjeljom nema teretane. Ide se u đir. Pod motom "upoznaj domovinu da bi je više volio". A može i "upoznaj županiju.....". Ma ne, ne ide to nikako. Taj izraz me previše podsjeća na "glupaniju"...

Kroz Podgoru sam proša mali milijun puta. I svaki put kad ugledam gori iznad mista ona famozna galebova krila, svečano obećam sam sebi da se idući put ovdje moram obavezno zaustavit i pogledat. I zato ovaj put ne idem prema Podgori samo da prozujim kroz nju, nego strogo tematski. Idemo pogledat "Galebova krila". Sad bi se ja ono kao trebao začudit kako se ovaj spomenik u zadnje vrime nekako slabo spominje, kao da se sramimo nekih stvari. Ah, neću polititiku u svoju butigu, sve znamo i sve nam je jasno...





Na samoj magistali tražim putokaz prema spomeniku, (možda i postoji ali ja ga nisam vidija), ali moj manje-više nepogrešivi instinkt me ipak upućuje na prave staze. Skrene se s gornje strane ceste taman prije vijadukta i nakon stotinjak metara pentranja uskim puteljkom dolazimo do prostranog parkinga. Podgorski porat i plaža ispod nas kao na dlanu. Uspon stepenicama iziskuje malo rekreativnog angažmana pa se za minut-dva zadihano dolazi do amfiteatra ispred spomenika. Tu smo!

Nema nikoga, tišina je. Konačno sam tu, ma baš je sramota da i ranije nikad nisam...
Jedno krilo visoko uzdignuto, drugo krilo "slomljeno" i savinuto. Stremi u visine.
Ogroman je, puno veći nego sam ga zamišlja. I nije od kamena, nego od betona.
Ali to mu nimalo ne umanjuje vrijednost, dapače! Impresivna konstrukcija....Sjajno...
Kako su samo ovo izveli....

Sva je srića da ovaj fascinantni spomenik partizanskoj mornarici nije zapeja za oko i kržljavi um nekom kvazidržavotvornom dinamitašu....Nadam se da smo prevazišli tu fazu "demoNkracije"....

Obilazim Galebova krila nekoliko puta. Kadar prvi, kadar drugi, kadar stoti...
Penjemo se na tribine amfiteratra i uživamo...
U tišini. Čuje se samo šum bure kroz krošnje stabala.
Tik do spomenika rascvala bajama. Čista ljepota.











Sa jednog od čempresa pala je šiška na mramorni pod upravo ispred mojih nogu. Odlično, uzimam je kao suvenir.
Idemo polako dalje....

E moj galebe bili...Leti galebe, nemaš se čega sramit, tvoje je čitavo nebo....

Na autobusnom kolodvoru u malom gradu, nalazi se jedna birtija. U stvari nije to exactly birtija, nego nekakav dućančić «mega» dimenzija, otprilike 200x300 (centimetara), ali je nekim čudom vrlo popularan. Naročito među slučajnim prolaznicima, lokalnim dangubama i pijancima koji upravo na tom mistu kupuju pivo i truse ga odmah tu na zidiću isprid dućana. U bilo koje doba dana i noću, tu ćete sigurno zateć pet-šest uvik istih faca, šporkih, smrdljivih i konstantno pošprucanih....

Prolazim tako jučer pored te gomilice neobrijanih desperadosa, i čujem da me netko od njih doziva po imenu. U prvi mah mi se učinilo da sam krivo čuja, ali ponovni poziv odagnao je daljnje sumnje. I stvarno među njima ugledam Vinka, moga ratnog druga. Začudija sam se, jer mi on nije baš tipičan lik iz takvog okruženja. Nisam ga vidija sto godina, kosa mu je posidila, ali ipak ni ne izgleda toliko loše.

- Pa di si ti Brode, jesi živ? – pruža mi ruku, cili je srdačan
- A evo jesam, radi se i tako...
- Inače?
- Paaaaa, gura se nekako, šta je s tobom?
- A evo....živi se...nekako...

E moj Vinko... U okruženju ovih musavih pijanaca, moj ratni kumpanjo mi se učinija sjajna zvijezda, vratija me u jednom trenu u one već zaboravljene dane. Koliko je godina već prošlo?



Prvi dani veljače, devedeset i treća, zaleđe Zadra...
Nakon akcije «Maslenica», bojišnica je uzavrila. Sve se zakuvalo. Uspili smo vratit aerodrom u Zemuniku, branu na Peruči i područje oko Novskog ždrila. Ali ih nismo ipak uspili odbacit dovoljno daleko. Zadar je i dalje bija pod udarima njihove artiljerije, ali nismo ni mi njima ostajali dužni. Granate su se skoro sudarale u zraku. Svašta naučiš u tim uvjetima. Naučiš da nema straha od one koju čuješ da je eksplodirala. Ali kad osjetiš u zraku onaj zlokobni zvuk «frfrfr», znaš da ti je negdi iznad glave i bacaj se istog trena na pod di jesi da jesi...Nije to strah. Samo neka vrsta koncetracije. Slušaš kako diše bojišnica. Lupaju tamo po Novigradu i Paljuvu...Pa onda prelaze ovamo prema nama...

Moja mala topnička jedinica držala je položaj kod sela Galovac kod Zemunika Donjeg. Par stotina metara od zadnjih kuća. Nas svega desetak, šaroliko društvo ljudi vrlo različitih pogleda i stremljenja, skupljenih na jednome mistu nekim začudnim prstom sudbine. Imali smo dva topa kalibra 85 mm, starih pitaj dragog Boga koliko godina. Kad bi ruknilo iz njih, nisi moga čut niti svoje misli slijedećih nekoliko minuta. A imali smo nekakve šugave granate koje su bile navodno izvađene iz mora oko Pule, di ih je pobacala ona bivša «takozvana» armija...

I svaka sedma-osma granata bi zatajila. Okineš i....ništa! Muk...

U takvim slučajevima, po topničkim pravilima «iz knjiga» tribalo bi sačekat najmanje dvadesetak minuta i onda izuzetno oprezno, izvuć granatu nazad iz topa, ostavit sa strane i ubacit novu. To je tako zamišljeno teoretski. Ali nema čekanja kad se nalazite usred bitke, kad vam poljski telefon stalno zvoni i na vezi čuješ ljude koji se nalaze oči u oči sa «njima» kako viču; «Pucaj, pucaj, cilj 116, cilj 214, sto metara desno, trista metara naprid, pucaj, pucaj...»

Nakon ispucanih serija granata, povukli bi se u sklonište pored topova. Ispod zemlje i naslaganih betonskih blokova, granja, zemlje i ko zna čega još sve ne, osjećali smo se sigurnima. Čekanje...do daljnjega...

A ja sam u to doba ima jednu malu televizijicu na baterije. Imala je ekran tek nešto veći nego šta ga imaju današnji mobiteli. Izvučeš antenu i ako uvati ikakav signal, dobro uvati...
I imali smo sriću! Na programu «Beverly Hills 90210». Skupilo se nas pet-šest oko male televizije i dok oko nas sve grmi i dimi, naše misli okupiraju njihovi problemi. Veeeeeliki problemi. Ona slatkasta plavušica Kelly je u gadnim nedoumicama. Brandon ili Dylan.... Malo Brandon, pa malo Dylan, pa malo obojica, pa malo ni jedan ni drugi... Ah jadna Kelly! Neš ti ovih naših ratnih problema nasuprot njezinih na Beverly Hillsu. A ova moja ekipa se zainteresirala, daju svakakve prijedloge za rješenje situacije. Možete samo zamišljat kakve prijedloge....

Popodne, predvečer, bojišnica bi obično utihnula. Tada bi konačno dobili zapovijed da se možemo maknit od topova i vratit se u našu kuću u selu u kojoj smo bili smješteni. Ta kuća nam je bila i više nego Beverly Hills i San Diego zajedno.

Tu smo mogli gledat čak i pravu televiziju. Ako je bilo struje, naravno! Nije onda bilo bogzna kakvog izbora, ali nama je tada najdraže bilo pogledat «Santa Barbaru». Ono, mozak totalno na pašu brale, najbolje je i ne razmišljat ni di si ni kud si. Sapunice su zakon, ha ha!

Baš u to doba, Eden (opet plavušica!) se bila izgubila u nekakvoj vukojebini, mislim čak da je bila izgubila i pamćenje, tamo u nekakvoj kolibici u Pripizdini Gornjoj, nesretnicu je zatočija neurotični Cain. Oliti Kajin, po naški...

A ta drama je trajala misecima. Njezin vjerni Cruz, smjerni policajac u preuskim rebatinkama i zanosnog pogleda nalik na orangutana kojega je uvatija proliv, prekopa je pola sjeverne hemisfere samo da nađe svoju voljenu Eden. I trajalo je to, trajalo dobrih stotinjak nastavaka.
U to doba su čak i neke babe u selima dalmatinske zagore plaćale mise da Cruz konačno pronađe svoju curu. I taman tih dana dok smo mi ratovali, približija se konačan rasplet mučne situacije. Ljuti Hrvatski vojnici u rijetkim trenucima opuštanja su sa velikim zanimanjem pratili i željno iščekivali taj konačni susret zaljubljenog para.

Navijali smo ispred malih ekrana za konačni trijumf, i stvarno evo već vidimo Cruza kako pronalazi tu nesretnu kolibicu, sve se odvija u najboljem mogućem smjeru, željno očekujemo sretan kraj. Ushićenih lica, ustrptalih srdaca... Cruz otvara vrata kolibe, Eden se okreće i....iznenada padne granata niti sto metara od naše kuće!!! Nestane struje u trenu, ostadosmo širom otvorenih očiju i usta....

Mas im pater njihovu! Šta su nam ovo napravili! Namjerno, jesu namjerno su ovo napravili, znaju oni da mi ovo gledamo. Odma su počele padat ideje za ljutu osvetu, od bijesa smo tili odma skočit do naših topova i ispucat prema njima sve šta smo imali i nemali.

Da će oni nama prekidat «Santa Barbaru»!!!

Eto vidite kako mi je moj ratni drug isprid smrdljive birtije probudija uspomene. Zanimljivo je to kako s vremenom zaboravljamo sve one grube stvari koje su nam se događale, a u pamćenju nam ostaju samo ovakve zvizdarije....
Možda je i bolje tako...ma bolje je, sigurno....