Romantika a la roza na cvitiće

31.03.2007.



Da kojim slučajem živimo u Japanu, ovi dani bi bili puni konfižjuna, radosti i blaženstva jer se upravo nalazimo u periodu cvatnje trešanja.
Sakura-no-hana ili trešnjin cvit se u Japanu na poseban način veliča, slavi i obožava, kao niti jedan drugi cvit na svitu. On je simbol savršenstva i vrhunac ljepote, od davnih vrimena je inspiracija za nebrojene pjesme.
I to ne samo haiku....
Ovih dana će mnogi Japanci uzbuđeno putovati na odredišta (destinacije!) di će promatrati trišnje u cvatu.





Pa kad mogu Japanci, zašto ne bi mogli i mi!? E sad zamislite, da ja pozovem sve članove uže i šire familije, prijatelje i kolege blogere, pa rasprostremo prostirku po livadi, pivamo pisme i uživamo u pogledu na cviće. A šta bi nas milo gledali! Atroke Japanci!

Doduše, trešnjin cvit koji je jedan od simbola zemlje izlazećeg sunca je navodno više rozast za razliku od ovog našeg. Ali zamislite, iz tih cvitova uopće ne rastu plodovi! Nego oni te trišnje uzgajaju samo da mogu ovih desetak dana guštat! Pa onda su ove naše bolje petnajst iljad puti! Kad naše trišnje uzriju, poala brale koji su to tek gušti…



Da danas ipak sve ne bi sve bilo u romantičnom okruženju i tra-la-la, ne mogu odolit da vam ne pokažem šta sam danas vidija u jednom dućanu. Nisam zna oću li puknit od smija ili ću samo reć bljak.
Bidne kokoše! Nije im dovoljno šta cili svoj kratki život provedu u onim mikro kavezima, onda ih kad dobiju na težini bezdušno beknu, pa ih posli peku u pećnici.
I to još uvik nije dosta nego ih poslužuju na stol tako da ih nabiju na ovi da prostite KU.A.
Kako se uopće zove ovo čudo!?



Brrrrf! Ne znam imate li ovo doma, u svojoj kužini, ali za mene je ovo hm… kako da kažem…ma ovo je čista perverzija!

Kategorija posta?
Čista romantika!

Svi moji konti kad se zbroje...

30.03.2007.


Jedno od najperspektivnijih zanimanja budućnosti bit će zasigurno osobni konzultant. Ah kako to dražesno zvuči!
Kad ne znaš, ili nisi siguran šta oćeš, onda zoveš konzultanta. Njegov posal je da te sasluša i vidi šta želiš, kimne glavom, pa ti onda mister konzultant ponovi skoro isto ono šta si ti reka, samo drukčijom terminologijom, lipo ti naplati svoju uslugu i svi sritni i zadovoljni.

Eto ja sam konzultira samog sebe i odlučija sam stavit na papir sve šta planiram i sve ono šta želim ali za sad ne mogu ostvarit, pa mi možda bude jasnije je li nešto moguće ili nije.
Novac pokreće svijet, to je i grajašima u grmlju već jasno. Novac je vrag, novac je zlo. Novac je nužno zlo! Nikad ga dosta. Šta ga više imaš, više ga tribaš... Isto ka i seks! Samo šta seks nije zlo. Seks je naj......ej, čekaj, stani, di si opet za*izdija!!!

Problem broj jedan kod svakog od nas je stambeno pitanje. Nemam ni potribe a ni mogućnosti kupovat stan, ali obiteljska kuća u kojoj sad živim ima već lipi broj godina i došlo je vrime ne samo za face-lifting nego i liposukciju i ugradnju novih implatanata. Za rekonstrukciju i nadogradnju će mi tribat najmanje 50 000 eura. Kasnije će mi još tribat sve opremit, kupovat kužinu i namještaj i sto drugih čuda. Nema mi druge nego dizat kredit. Sa kamatama najmanje 80 keka, somova, kako god oćete....Ojra, naravno. Na dvadeset godina, znači dvistačetrdeset rata po 333. Pišem.

Ko može danas bez auta!? Ja definitivno ne mogu. Ne triba mi ništa ekstra. Evo da svakih pet godina mogu kupit novo i da to novo vridi recimo petnaestak iljada. Daklen vako, petnaest iljada na šesdeset rata je 250 eura. Piši 250 eura – auto. Dunkve, krediti za kuću i auto mi dođu po srednjem tečaju HNB-a otprilike 4300 čuna.

Da, ali nije dovoljno samo kupit auto. Triba livat gorivo, a di su još servisi, tehnički, osiguranje, registracija. Hebate, računaj sigurno 800 kuna svaki misec, slažete li se?

Ajmo dalje. Redovni životni troškovi. Gledam ovu sindikalnu košaricu izračunatu za veljaču 2007. i tamo lipo piše da četveročlana obitelj za hranu, higijenu i odijevanje triba mjesečno 3183 kune. Kako smo moj junior i ja totalno netipična obitelj, ovu svotu režem na pola – dakle pišem 1591 kuna i 50 lipa. Ma ovo nešto ne valja, ovo mi se čini teški minimum, neću cili misec imat samo manistru u suvo za ručak. Ništa, za sada pišem 1600 za osnovne potrebe.

Da vidimo režije. Mobitel jedan, drugi, treći, internet i fiksni telefon – ne možeš ispod 500 kuna da se je...Š. Je li tako? Ostale zvizdarije, struja, voda, smeće, komunalije, općinarije, županije, glupanije barem još 700-800. Dokle smo stigli? Do 8000...

Junior mi je trinaestogodišnjak. Triba dite bokunić džeparca. Ma da mu dam samo deset kuna dnevno za marendu, pa onda za sve redovne školske potribe, knjige, olovke, gumice, predstave, izlete, to je najmanje 500 kunića.
Reka sam maloprije da neću jest samo manistru i sirotinjsku spizu. Mogu li barem jednom tjedno mumat čakod bojega? Vako, koji šnicelić oliti nešto oborito iz plavih dubina? Računaj 100 kuna puta četiri. A drago mi je i popit čašu vina posli ručka i večere. Koji sam ja to hedonist ako ću pit vino iz škartoca!? Onaj pelješki Plavac sa magarčićem je zakon. Deset bočica na misec puta 30 kuna..., pišem i magarčića...

Ako sam već samohrani otac (ajme šta ovaj izraz glupavo zvuči!), ne mora značit da sam neupotrebljiv i već za staro željezo. Jeli mi neko brani da budem sretno zaljubljen!? Pa da svoju najdražu izvedem malo vanka, koji put na kavicu, koji put na večericu, a ne bi bilo loše ponekad i skočit u tetar ili na koji koncert... Piši 500 kuna.
A opet, ne moš tamo doć odrpan, u starim postolima i neprikladno odjeven. Godišnje mi triba barem četiri para postola, šta vamo, šta tamo, potrošit ću u tu godinu dana najmanje 2000 kuna.
To je mjesečno malo manje od 200, a kad pridodamo k tome i robu onda i to dođe ukupno 600 kuna. Di ćeš manje od toga...Ma ovo je minimum.

Dokle sam doša? 10300 kuna. Nismo još gotovi.

E sad više ni sam ne znam šta sam sve stavija, ali sam sigurno nešto još zaboravija pa ću ka rezevu stavit još dvista kuna tako da ove osnovne stvari mogu zaokružit na deset i po iljada.

A di su gušti? Šta će ti život bez gušti!? Doduše, mnogi optimisti će vam reć kako uvik triba bit zadovoljan i sa malim, ali svaka samosvjesna žena će vam na tu izjavu samo otfrknuti nosom.
Kakav mali, triba težit veeeelikome.

Evo imam i olakotnih okolnosti. Ne pušim, ne kockam, ne drogiram se, niti se družim sa osobama sumnjiva morala. Trošak nula kuna. (ovo mi sliči na oglas za usamljena srca, sic!)

Di smo ono stali? Ah da, na guštima. Gušti su gušti.
Ne želim vječno bit brod u botilji, oću jednom kupit praaaaavi brod. Ili jedrilicu od desetak metri ili motornjak od recimo sedam i po. Ne mora čak bit ni skroz novi, ali ispod 50-60 iljada eurića teško mogu proć.
Kako ću ga kupit? A opet na kredit, nego kako. Ajmo vidit, na deset godina, to je stodvadeset miseci, znači još najmanje 500 puta 7točka35 iznosi jušto 3535 dodatnih guštožih kunića.

Putovanja? Čisto me je i sram reć koliko već godina nisam bija priko granice. Nisam do sada vidija ni Rim ni Pariz, ni London, a sve lipote na ostalim kontinentima i da ne spominjem. A nije da ne bi moga svaku godinu-dvi barem malo po Europama. Za to bi tribalo odvojit barem još jednu tisućicu.

Eto ti ga na, već sam doša do petnajstak!
A nisam još niti uzima u obzir kupovinu televizora HI-Fi uređaja, DVD-a i ostalih čuda modernog doba. Di ću još zaboravit tu i tamo da malo nađem sa pravim društvom i prijateljima, tribalo bi ljude koji put i počastit je li tako?
Dobro, ajmo mi ovo zaokružit na ŠeŠnajŠt ijada svakoga miseca.
Hmmmm...

Prihodi?
Uh, čini mi se da sam malo kratak u tom pogledu.
Šta mogu napravit? Pronać nove izvore, nego kako!
Bingo, Loto....sumnjam da će me «strefit»
Kariku sam već ispuca, na Milijunaša nikako da me pozovu
Uzmi ili ostavi mi je bezveze...

Šta ću sad? Ili povećat prihode, ili se odreć nekih snova?

A da je više radit?
Kad nemam vrimena, e!
A da se ostavit pisanja bloga?
Dobija bi barem uru vrimena svakog dana.
Vridi li ta ura toliko?
Pisanje bloga....neprocjenjivo...

Svi moji konti kad se zbroje
Sve dođe na svoje...

Kvragu i pinezi kad nisu moji.
Iden ća, dosta je bilo....


Nestalo Sunce!?

28.03.2007.



Ovim putem obavještavam svekoliko pučanstvo da je otprilike prije desetak dana u kasnim popodnevnim satima iz potpuno nepoznatih razloga, iznenada nestalo Sunce! Nikoga nije izvjestilo o svojim namjerama i bez riječi je otišlo od svoje ucviljene majčice Zemlje i izgubilo se u potpuno nepoznatom smjeru
Sunce je u trenutku nestanka bilo zlatnožute, a prema nekim očevicima čak i jarkocrveneboje





Iz pouzdanih izvora saznajemo da sunce ima oblik plamteće kugle čiji je radijus tričavih 696 tisuća kilometara, masa 1.99 puta deset na tridesetu kila, a temperatura na površini iznosi 5500 stupnjeva Celzijusovih. Iako ove podatke moramo uzeti sa dozom opreza jer očevici kažu, a vidljivo je i na ovim slikama, da se ti podaci čine prenapuhanima...
Doduše, mnoge stvari i nisu uvijek onakve kakve se čine, kako bi rekla jedna blogerica

Molimo sve dobronamjerne ljude ako su ga kojim slučajem negdje vidjeli ili sreli, da nas smjesta izvjeste o svojim saznanjima u komentarima ispod posta ili u krajnjem slučaju, da o tome obavijeste tetu u najbližoj trafici, jer nam je svaki, pa i najmanji trag jako dragocjen.

Apeliramo na Vas da budete svjesni ozbiljnosti situacije!
Ako nema Sunca, nema ni topline ni svjetlosti, a onda nema ni fotosinteze, a ako nema fotosinteze tada nema ni kisika, a bez kisika nema vode, pa opet bez vode nema života! Mislim da vas ne trebam dodatno upućivati!



Ukoliko i u slijedećim satima i danima ne uspijemo saznati ništa konkretno i ne pronađemo nikakav opipljiv trag,
spremni smo angažirati značajne pomorske i zrakoplovne snage u akciji pronalaženja našeg voljenog Sunca.

Na samo kraju, još jednom računamo na vašu humanost i sunčanost, pa vas uljudno molim da nam se javite ukoliko bilo šta znate o ovom misterioznom nestanku.
Dobronamjerne donosioce pouzdanih informacija očekuju bogate nagrade!




Tragajući za vilom Velebita

26.03.2007.

Mračno kišno jutro bezobrazno nam je ukralo uru vrimena zasluženog sna, a zauzvrat još kao neželjeni dodatak donilo nedoumice i konfuziju u glavi.
Pljušti vanka kiša ka blesava, a mi pačići mali, polaznici planinarske škole danas bi tribali imat praktičnu nastavu iz predmeta "Sportsko penjanje i alpinizam" i to ni manje ni više nego na Paklenici.
Zovemo našeg Ivana, voditelja škole, di ćemo i šta ćemo, ide li se uopće...
Ooooh, idemo, idemo u svakom slučaju pa neće nas ova kišica spriječit. Krećemo za pet minuta.

Eh baš dobro, upravo ovakav odgovor nam je baš bija potreban, nema više dileme, dočekujemo našu ekipu na raskršću i avantura počinje...
Dobar mi je ovaj đir sa planinarima, ekipa je "zdrava", čista pozitiva, kad se negdi odluči krenit, onda nema odustajanja. Ako se već i ne može na vrh planine, uvik se izlet može i u hodu izmijenit. Najvažnije je da se ide, pa taman se samo popila kaffa negdi i posli vratilo doma. Svi sritni i zadovoljni.

Čitavim putem i dalje pada kiša, a kako se približavamo Velebitu tako sa pritajenom nadom gledamo u nebo ne bi li se barem malo rašćaralo i konačno razbilo ovaj predebeli sloj sivih oblaka.

Na ulazu u nacionalni park dočekuju nas naši instruktori, Srđan i Milena. Oni su stvarno prave face u alpinizmu i imaju nam šta reć i pokazat. Lipo i stentano, objašnjavaju nam osnovne tehnike penjanja sa pravom opremom. Navukli smo na sebe pojaseve i kacige, istina je da izgledamo malo redikulasto, ali budući da smo žedni novih saznanja, ne obraćamo pažnju na te tričarije. Odlučili smo ispenjat jednu "laganu" stijenu, tridesetak metara visine, đast pisofkejk...



Prvi ide Srđan, zabija klinove, razvlači konop, formira se uspon. Milena asistira, drži osiguranje, pa zatim kreće i ona.
Kad ih gledaš ovako kako su spretni, sve izgleda jednostavno.
I taman kad smo se zagrijali i pripremili i psihički i fizički, eto ti opet dosadne kiše, pada li pada, opet i ponovo...

Na brzinu minjamo planove, nema smisla se pentrat po vlažnim liticama, prelazimo na plan B.
Idemo stazom uz kanjon velike Paklenice na lagano pješačenje do planinarskog doma koji je udaljen otprilike dva sata hoda. Naravno, koliko nam vrime dopušta. Kiša povremeno stane, pa opet pojača, ali odlučili smo se uopće više i ne obazirat na nju. Pa nismo mi od cukra pa ćemo se rastopit!



Ali ipak se rastapam od naviranja osjećaja jer u meni svaki posjet Velebitu, toj našoj svetoj planini pobuđuje dodatnu dozu ushićenja i zadovoljstva.
Široko područje kanjona Male i Velike Paklenice proglašeno je nacionalnim parkom zbog svoje neukroćene, "divlje" ljepote. Možda bi neki zlobnici površno zaključili da tu i nema nečeg posebnog osim bezbrojnih hrpa kamenja, ali nema veze, neću sad o njima.

Oko pravih znalaca i ljubitelja prirode vrlo brzo će uočit raskošne oblike reljefa, stijena, kukova, jama, špilja, izuzetno bogatstvo biljnog i životinjskog svita, netaknutu prirodu...
Na području nacionalnog parka nećete nailaziti na raznorazne štandove i komercijalne sadržaje, ali upravo je taj minimalizam izvrsno pogođen i primjeren ovakvom tipu parka.

Potok na dnu kanjona Veliki paklenice obiluje vodom u ovo doba godine, sve huči i buči, ruši se u slapove i brzake. Pogled nam magnetski privlači fascinantni Anića kuk, najviša stijena u Hrvatskoj, visoka 721 metar, posebno omiljena među alpinistima.



Prestala je napokon i ta dosadna kiša, sve nam ide u prilog. Skupina od nas desetak, puna volje i elana korača kanjonom. Ništa nam neće ovi dan pokvarit....
Jesmo pokisli, ali nismo nimalo pokislog raspoloženja. A još kad se među nama nađu i oni rapoloženi za priču, uvik možeš čut i koju pametnu i koju blesavu. Pičimo uzbrdo ka veliki, kvaliteta je prisutna, kako kaže naš iskusniji kolega i vodič, lijepi Miro. Doduše ima i nekih koji vjerojatno rade preko tjedna u pilani, pa im neke navike ostanu i tokom vikenda, ali sve je to dio ugođaja. Zafrkancija je na visini i ubrzo stižemo do planinarskog doma «Paklenica». Isprid njega, četvorica «gorštaka» u rasponu između četrdeset i otprilike stodivadeset godina igraju balote. Bije se junački boj. Ispod samog doma je sigurno najmanja hidroelektrana na svitu. Ali radi isto ka i prava velika i daje struju za dom. Društvo nam je lipo zasilo za stolove, izvadili smo spizu koji smo donili sa sobom, pa je u hipu iznika jedan pravi pravcati švedski stol. Na hrvatskoj planini. Dok zadovoljno mumamo, pristiže nam i ostatak ekipe.

Guštamo. Tu bi sigurno tribalo opet doć, ali na više dana, ovo bi nam mogla bit dobra polazna točka prema najvišim vrhovima Velebita, Vaganskom vrhu i Svetom Brdu. Iznad planinarskog doma nalazi se nekoliko zaselaka sa kućicama u kojima se također može nać smještaj. Onako jednostavno, po «seljački», ali ima to sigurno i svojih draži.
Na jednom od prozora mi se učinilo da sam ugleda i Vilu Velebita!





Sićam se jedne moje ekskurzije prije mali milijun godina. Prolazili smo autobusom priko Romanije, u blizini Sarajeva. Zelene livade, prepuno cvića, fenomenalni prizori. I moj profesor iz likovnog, inače u to doba poznati akademski slikar, odjednom izvali: "Znate šta bih sada ja!? Skinuo bih svu odjeću sa sebe, trčao gol po livadama i urlao iz sve snage zbog ove ljepote!"
Naravno meni nije palo na pamet da napravim i ovde na Velebitu nešto slično, ali pogledi prema snježnim vrhovima i doli kroz kanjon prema moru su nešto posebno. Stvarno za urlat od lipote! Ne postoje ni slike ni riči kojima vam to mogu opisat, jednostavno morate doći.



Silazak prema Starigradu nam je donija i nove poglede na već propješačene predjele, ali stisnuti od one kiše dok smo se uspinjali, puno toga nismo ni primjetili. Uostalom nismo obišli niti djelić čitavog nacionalnog parka. Eto nam dodatnog motiva za ponovni dolazak.

Na povratku sam doša do spoznaje da se naš vozač autobusa odlikuje osebujnim ukusom za glazbu, pa smo tako imali prigodu saslušati raznolik repertoar koji se kretao od azerbejdžanskog etno-stila, pa sve do preludija za klavir i saksofon od Rahmanjinova ili već nekog sličnog.
Oduševljen takvim izborom muzike, dio ekipe utonuo je u dubok san. A kiša je vani i dalje padala...Opet...
Došli smo doma umorni, ali zdravo umorni i zadovoljni. Unatoč svemu, nismo odustajali. Još jednom se pokazalo kako srića prati odvažne. Eto, baš nama za nagradu, kiše su stale upravo tih nekoliko sati koliko je nama bilo potrebno.

Ma baš mi je ovo tribalo! Kako su mi samo baterije napunjene...









Perspektiva

24.03.2007.

Moje radno mjesto, po sistematizaciji u našoj vrloj firmi, zove se programer-projektant. Zvuči atraktivno, zar ne? Pa, sve u svemu i nije tako loše. Pojednostavljeno rečeno, zadatak mi je da u računalu, ili od milja zvanoj - grafičkoj radnoj stanici, napravim realan model brodske strukture. Svi mogući elementi kojih i nije tako mali broj, moraju biti kreirani i postavljeni baš na ono misto u kojem će se nalaziti i na „pravom“ brodu. Koristim program koji se zove CADDS5, izvorno je američki, ali su ga naši stručnjaci prilagodili za brodogradnju. Tahvih CAD (Computer Aided Design) programa ima dosta, na isti način se rade i automobili, avioni, razne građevine i tako dalje i tako bliže.

Često nam dolaze emisari raznih firmi sa konkurentskim CAD programima pa nam onda naprave prezentaciju nastojeći nas pridobit da kupimo upravo njihov software koji je naravno sve naj, naj....Te prezentacije znaju trajat satima, ali obično je najatraktivniji dio kad se taj „naš“ model broda vrti okolo naokolo na ekranu kompa. Tako nešto slično se može vidit i na televiziji kad se rade reportaže na temu „kako nastaje projekt toga i toga“.
I onda se modeli vrte ka na ringišpilu, nazočni auditorij obično gleda u to širom otvorenih usta i očiju, a meni je sve to toliko smišno, jer znam da mi koji upravo programiramo te modele, apsolutno nikad to ne radimo. Ali priznajem, to djeluje atraktivno jer možeš vrlo lipo sagledat na ekranu čitav brod, auto, avion, šta se već sve ne proizvodi.

Zašto ovo pišem? Zato šta vrlo često vidim kako mnogi ljudi na stvari gledaju jednostrano, zauzmu apriori nekakav stav, promatraju na problem samo iz svoje busije i smatraju da to kako oni vide, da je to jedna i jedina moguća prava istina. Pa onda imamo bezbrojne TV emisije u kojima sudionici skaču jedan drugome u oči ka da su pivčići, zapjenjenih usta svi nastoje dokazati kako su u pravu. Takvih pojava ima čak i na nekim blogovima. Ali Bože moj, živimo u demo(n)kraciji, nije li tako, svi imaju pravo na svoje mišljenje.

Još ću samo malo filozofirat, nemojte mi pobignit ća!
Zamislite jedan valjak. Ne onaj parni valjak, ili valjak za gradnju cesta, nego obično geometrijsko tijelo, valjak upravo onakav kakvim ste se igrali dok ste još bili u dječjem vrtiću. Zamislili ste ga, je li tako!? E sad kad gledaš na taj valjak iz nekakve daljine, a još ne znaš da je to valjak, s jedne strane vidiš njegov obris koji je u obliku pravokutnika. I gledaš tako iz daljine i misliš se, da – to je pravokutnik. Neko drugi, neki Ante, Mate, Jure, ili štatigajaznam, gleda taj isti valjak sa druge strane i on vidi krug. I on će reć – da to je krug. I ako ste malo prpošni i svadljivi, uvatiti će se u kolo raspravljajući i dokazivajući ko je u pravu, ako u krivu.
Obojica ste u pravu, a opet niko nije u pravu. Zašto?

Zato šta na taj naš nesritni valjak gledate jednostrano, ne poznajete ga kao geometrijsko tijelo, nego ga gledate iz samo jedne perspektive. I sigurni ste u sebe da imate pravo i vrlo dobro znate šta je istina, samo je problem šta naš svakodnevni život nije CAD program i ne vrte nam se modeli nepoznatih stvari na ekranu.



I zato je dobro povremeno promijenit naše svakodnevne okvire u kojima se krećemo, jer htjeli mi to ili ne, stojeći stalno na jednome mistu, počinjemo dobijat krive slike o svemu šta nas okružuje. Zato su mi toliko i drage ove moje skitnje, koje obično i nisu na neke udaljene „destinacije“, ali su uvik zanimljive i posebne. Vrzmajući se po obali, ploveći priko mora, pentrajući se na brda i planine sagledavaš stvari iz nekih novih perspektiva. I onda odjednom dođeš u fazu da ti sve izgleda dobro. Postepeno naučiš prepoznavat ljepotu. Gledajući sa vrha planine na morsku pučinu i otoke, stvarno imaš osjećaj da gledaš bisernu perlu, a na sličan način kad si na moru, u nekakvoj barčici, pogled na te iste planine budi ushit i strahopoštovanje. Gledajući nezainteresirano naoko bezvezne gomile, hrpe razbacanog kamenja, saznaš da je tu nekada davno bila značajna utvrda oko koje su se ljudi borili na život i smrt. I da oronula nakupina stijena ima svoju povijest i svoju priču. A kad se nakon tih skitnji vratiš doma pun dojmova, onda ti i taj tvoj dom znači puno više.



Slično je i sa ljudima. Možda onaj vaš šef ili kolega sa posla koji vam tako ide na živce i ne možete ga smislit ni probavit tih osam sati svakoga dana, ima i neku drugu „ljudskiju“ stranu, koju ne uspijeva izrazit na poslu. Koja se vidi samo u nekakvom drukčijem okruženju. Ko zna? Ali on je onaj gnjavator sa posla i takvim ćemo ga smatrat.
Ima ljudi koje znamo upoznat u sasvim novom svijetlu kad se nađu u neobičnim situacijama. Naravno da su moguća i iznenađenja. I pozitivna i negativna...

Šta sam ja uopće danas tija reć u ovom zbrčkanom postu?
Ah da, perspektiva!
Perspektiva je sjajna stvar...


Jozo the dupin

22.03.2007.

Nakon nekoliko uzbudljivih dana nalik vožnji kajakom na divljim vodama, evo me opet u mirnijem toku rijeke, pa nastavljam plovidbu laganijim zaveslajima. Fešta je bila prava kako i priliči, u najboljem mogućem društvu i ambijentu, stoga ukoliko mi pođe za rukom naći sponzore dobrog srca, doček prvog dana proljeća bi ubuduće mogla postat i tradicionalna svečanost.

Postao sam ponosni vlasnik nekoliko novih knjiga koje jedva čekam pročitat, pa da obogatim svoje spoznaje o moru, plovidbi, kulinarstvu i najnovijoj zanimaciji – fotografiji. Naravno da sam dobija i nekoliko boca ispunjenih plementim tekućinama. Iako danas obilježavamo Svjetski dan voda, takve tekućine ipak nisu tema današnje priče...



Jučer me moja blog-sestrica upozorila na jedan članak u kojem se spominje mogućnost izgradnje aquaparka u Trogiru. I sam Trogirski list donosi samo šturu informaciju kako su dogradonačelnik i pročelnica za prostorno planiranje prošlog tjedna boravili u španjolskom gradu Valenciji, gdje su se tvrtke Millers i Aqua Adora potvrdile u uspješnosti izgradnje spomenutih sadržaja. Nadam se da im je bilo lijepo u Valenciji.
Dogradonačelniku i pročelnici, naravno...
Kakvi bi konkretno bili sadržaji takvog vodenog parka, uopće se ne spominje. Ovako na prvi balun, imam osjećaj, ma u stvari mogu bit i potpuno siguran, da od toga u konačnici neće biti ništa.

Mislim da je to samo tipično naše mazanje očiju. Akvapark je samo još jedan u nizu modernih atraktivnih izraza koji obično izazivaju poznatu reakciju koja bi se najbolje dala oslikati onomatopejom wow. Eto nekidan sam pisao o prvom botaničkom vrtu u Hrvatskoj koji stoji devastiran i totalno zapušten, jer se za obnovu takvih vrijednosti naravno ne može pronaći novac, a za zvizdarije tipa akvapark odmah se nađe neki slatkorječivi investitor. To je ona mađarska ekipa koja pokušava progurati istu stvar kod Vodnjana, ali su tamo neočekivano naišli na snažnu reakciju, pa vjerojatno uzimajući u obzir onu devizu "što južnije, to tužnije" pokušavaju progurat to isto u Trogiru.

To me odmah podsjetilo kako su upravo ti Mađari napravili onaj nakaradni tobogan na plaži hotela "Medena" koji se ističe svojom „izuzetnom ljepotom“. Ka šaka u oko! Pokušavaju nam kao ultramoderno, progurat nešto što je u osviještenom dijelu svijeta prošlo svršeno vrijeme. Cirkuske točke sa životinjama su definitivno prevaziđena stvar. Da tuljani i dupini moraju izigravat majmune od sebe!?

Ne znam zašto smo toliko opčinjeni umjetnim stvarima i fascinirani kičem da bezrezervno prihvaćamo blještave novotarije, nadajući se da će preko njih, naša nekadašnja mala mista, doživjeti svojevrsnu LasVegasizaciju....

Doduše, ne bih imao ništa protiv izgradnje nekog plivačkog bazena ili pravoga akvarija, ali kao što rekoh, cirkusarije sa dupinima – ne hvala!

Zar ne bi bilo bolje da se više posvetimo zaštiti i očuvanju naših živih akvaparkova, našeg jedinstvenog mora, rijeka i jezera. Pa da na takav način omogućimo i dalje pravi život njegovih stanovnika.

Prije nešto više od desetak godina, sklepa sam nekakvu barčicu, malu jedrilicu s kojom sam gušta bordižavat nošen valovima ljetnih maeštrala po Saldunskom zaljevu. Od vale do vale. Jedrim i uživam. U jednom trenutku primjetim ispod krme veliku sivu sjenu. Niti metar ispod kormila jedrilice, savršeno jednakom brzinom prati brod. Pa iskoči pored jednog boka, zaroni i opet izroni sa druge strane. Viđao sam dupine relativno često do tada, pa i velika jata od trideset, pa i četrdesetak jedinki, ali nikad ovako blizu. Sjajna, glatka koža, tamne pametne oči, nevjerovatan osjećaj. Kud god bi plovija svojom jedrilicom, on bi zajedno sa mnom. Ka poslušan kućni ljubimac. Idućih dana, kad bi izaša na more, samo bi klapnija dlanom nekoliko puta po krmi broda i ne bi prošla ni dva minuta, eto ti moga dupina! I onda bi započela igra...

Naravno, nisam ja bio jedini sretnik, brzo se pročula priča o neobičnom dupinu. Znali smo da je prije rata u Bokokotorskom zaljevu obitava jedan takav dupin kojeg su nazivali Joca, pa smo nekako pretpostavljali da bi ovo moga bit upravo on, samo što dolaskom u hrvatske teritorijalne vode nije više bija Joca nego je posta Jozo. Naš Jozo je znalački izbjegavao bučne motornjake, ali bi bez straha prilazija usidrenim brodovima po čiovskim valama. Najviše je volija dicu, a ona su ga obožavala, kupala bi se zajedno, mazila ga, tetošila, a predvečer kad bi zabonacalo, zna bi Jozo doći do pontona u ACI-jevoj marini izazivajući opću radost i veselje. Jozo je postao istinska atrakcija. Ipak nije mu bila draga prevelika gužva. Jednom sam ga uspija dovest sve do plaže hotela „Medena“, one iste plaže na kojoj se kočoperi onaj ruzinavi monstr-tobogan . Kad su kupači primjetili peraju iza moje jedrilice, većina ih je prestravljeno utekla vanka. Ali kad su skužili da se ipak radi o dupinu, a ne o morskome čuki, masovno su uletili u more i okružili Jozu. Ispočetka mu je bilo drago, ali brate, šta je previše – previše je.

Čak me je jedan klinac pita: „Barba je li to vaš delfin?“

Kako se misteriozno pojavija, na isti način je i nesta iz Saldunskog zaljeva. Kasnije smo saznali da su neki, najblaže rečeno divljaci, proganjali našeg dupina dinamitom. Valjda im je para mriže. Sa strepnjom smo samo mogli pretpostavljat šta se dogodilo.

Naravno, dupin Jozo je ipak bio izuzetna pojava, ali svima nama koji smo došli u doticaj s njim, ostala su nezaboravna sjećanja, jer upoznati takvu životinju u njezinom prirodnom okruženju je nešto zaista posebno. Ta gracioznost njegovih pokreta, savršeno plivanje, ma nešto nezaboravno... Može li se to isto doživjeti u dupinariju? Bi li vi bili sretni u zatočeništvu?

Sa porastom turizma i broja plovila na moru, posljednjih godina sve rijeđe srećem dupine. Zadnji put sam ih u većem broju vidija pored Grebena, blizu otoka Silbe. Svaki put kad dolazim na Silbu, oni me redovito pozdrave. Ova skupina je vjerojatno dio „lošinjske“ kolonije o kojima se brine udruga „Dupinov san“. Ono šta oni rade je pravi put kako očuvati i more i život u njemu.



Jeste li znali da otprilike 70 posto našeg tijela čini upravo voda? Prema tome, ako uništimo vode...

Nešto sasvim osobno

20.03.2007.

Znam, ovo baš i nije pravi post



Prema novoj mladosti gradim most



Danas je moj dan



Možete mi čestitati rođendan...

Park Garagnin-Fanfogna

19.03.2007.

Onaj ko nema (nešto), čezne za tim da ima, a onaj koji ima, obično i ne zna šta ima.
Tako i moj mali grad očito ne zna šta ima. Kao primjer prvi; još u 13. stoljeću, u Trogiru je osnovana prva apoteka na istočnoj obali Jadrana. Od nje naravno nije ostalo sačuvano ništa, pa su primat preuzeli pametniji i poduzetniji Dubrovčani koji se diče svojom ljekarnom u samostanu Male Braće, iz 1242. godine, ako se ne varam.

Trogir ima još jednu znamenitost za koju i ne zna da je ima. Park stare aristokratske obitelji Garagnin-Fanfogna, koji se nalazi gotovo u samom centru grada, smatra se prvim botaničkim vrtom u Hrvatskoj. Osnovan je krajem 18. stoljeća, a iz godine 1802. datiraju "Zabilješke o stablašicama, cvijeću i mirisnim travama", pa se zbog toga upravo ova godina uzima kao godina osnivanja.





Na ovom crtežu parka iz prve polovice 19. stoljeća, jasno se vidi raspored aleja i putova. U okviru vrta nalazila se i kućica za čuvara sa staklenikom i paviljonom, vrtlareva kućica, te konjušnica. Bilo je tu i antičkih spomenika, glorijeta, brežuljaka i umjetnih humaka.
U parku su se izvodili pokusi sa biljem, pa tako postoje čak i katalozi botaničara na latinskom jeziku iz 1828 i 1829. godine.

Kakvo je danas stanje perivoja Garagnin? Vjerojatno pretpostavljate, ali ajmo koristiti najblaži izraz – zapušteno ruglo. Imati takav spomenik vrtne arhitekture u centru grada, a ne znati što s njime, stvoriti od njega crnu rupu, zaraslu u šikaru idealnu za pijance, skitnice i one koje je neplanirano uvatila trčkavica, e to je zaista umijeće!

I nije takvo stanje samo zadnjih godina, to već traje najmanje desetljećima, ja u stvari niti ne pamtim da je taj "Garanjinov vrtal" kako ga nazivaju danas, ikada izgledao kako zaslužuje. Niti jedna od gradskih vladajućih struktura se nije potrudila da riješi to pitanje, već samo prebacuju lopticu, elegantno se izvlače da taj park i tako nije u nadležnosti grada, već "Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Splitsko-Dalmatinske županije".

A na njihovim stranicama lijepo piše slijedeće.
Park Garagnin-Fanfogna u Trogiru je zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture 1962. godine zbog ljepote parka i sastava bilja u njemu. Nalazi se na ulazu u centar Trogira. To je perivoj, velike hortikulturne i kulturno – povijesne vrijednosti, koji je stvaran kroz više stoljeća, te sadrži utjecaje različitih stilova i namjena. Izrazito je lijep primjer naše starije vrtne arhitekture.
Njegove temeljne vrijednosti su organizacija i kompozicija prostora i sadržaja u njemu, te pojedini vrijedni, rijetki i egzotični primjerci biljaka znatnih dimenzija. Pojedina stabla u parku, stare česmine, lovori i dr., predstavljaju prirodne rijetkosti i vrijedan botanički materijal. Također obiluje i kulturnim spomenicima, jer je to nekoć bio privatni perivoj jedne aristokratske obitelji. Park je u naravi javna gradska zelena površina, a ima površinu od 1,3 ha.


Da, a ta današnja "zaštita" se najviše očituje u tome da su ulazna vrata parka zaštićena primjerenim lancem sa katancem. Eto, mi zaštitili, a vi kako oćete, i tako nemamo love za bilo šta!
Lijepo! Krasno!





Naravno, u park se može ući na sto drugih način, pa zašto ne bih i ja, ovako u blogerske svrhe. Smeća unutra ima koliko hoćete, doduše ipak nešto manje nego proteklih godina, sve je naravno obraslo travom i korovom, antički reljefi išarani sprejem...
Među grmljem crkotina neke životinje neprepoznatljivog izgleda. Fond stabala i grmlja značajno osiromašen.
Cviće...Šta je to cviće!?

Na ovim slikama ipak to nećete vidit, moj objektiv po defaultu ne uspjeva zabilježit te gnjusne prizore. Uostalom, svi vi dobro znate kako izgledaju hrpe razbacanog smeća, je li tako? Nećemo prostor bloga mi moga zagađivat!

Može li se išta napravit? Dokle ćemo čekat? Umjesto da imamo nešto čime ćemo se dičit, primorani smo okretat glavu na drugu stranu.Kad već državne ustanove ne mogu, ne znaju ili ne žele ništa napravit, nema druge nego napravit neku smislenu kampanju.







A ne želim uopće ni promislit na to, da je možda nekome čak i u interesu da sve to totalno propadne, pa da se taj atraktivni prostor fino privatizira i valorizira na najbolji mogući način.
Nu kliko bi se ovđe dalo apartmana saziđat!
Ne, stvarno ne znam odakle mi je došla na pamet ova prljava misao!
Nadam se da je neće zamjetit nitko od potencijalnih "investitora"...







(Ne)običan dan

17.03.2007.

U našoj dalmatinskoj opsjednutosti da u svemu moramo biti naj naj, vrlo često ne priznajemo ni činjenice koje nam i ne idu u prilog. Normalno je da je Dalmacija najtopliji dio „Lijepe naše“, ali ni u ludilu nikome ne želimo dat niti primat u hladnoći. Zato uvik bahato ističemo da je kod nas puno ladnije na plus dva, negoli u metropoli na recimo minus šešnajšt. E!

Dodatni reful u idra toj našoj teoriji daje i posljednih godina stvarno utvrđena činjenica da jaka bura stvara osjet hladnoće ka da je i desetak stupnjeva manje.

A ako već nemamo kud, onda uvik možemo izvuć rezervni argument i reć da je na Svetome Juri, najvišem vrhu na Biokovu, toga i toga dana bilo minus pitajdragogbogakoliko.



Mi se za zimu nikad posebno ne pripremamo. Ne cipamo drva za ogrijat se, ne spremamo kiseli kupus, paprike i kukumare za zimnicu, ne kupujemo zimsku robu, nego čekamo rasprodaje u prvome misecu, glupo nam je nosit kape, šal i rukavice čak i ako zagusti, uglavnom mi se uvik nadamo da nam zima u stvari neće ni doć.

Ali unatoč tim našim nadanjima, zima ipak nađe neki način da dođe, pa se onda stvarno u tih desetak dana napatimo više nego Eskimi.



Pravila navodno postoje samo zato da se krše, izgleda da su naše višestoljetne težnje i čežnje ipak uslišane jer ove godine zimu ni osjetili nismo. Danas smo komodno mogli već otvorit sezonu kupanja.
Jesmo li se stvarno škapulali!?









Samo za taj osjećaj...

16.03.2007.

Taj san u slapu da bi mogao sjati
I moja kaplja pomaže ga tkati....


Postoje neki, istina rijetki ljudi, koji u sebi posjeduju čudesnu toplinu i snagu veću od života. Ne, nisu to nužno veliki državnici, nobelovci, akademici...
Tu su među nama, među „običnim malim ljudima“, ali ih slabo primjećujemo u svakodnevnom životu.

Malo tko je mogao ostati ravnodušan kad se prije nekoliko mjeseci novinarka Vjesnika Ana Rukavina obratila javnosti apelom „Želim život“ i to upravo preko svoga bloga. Priznajem, do tada nikad nisam čuo za Anu, ali me se duboko dojmila njezina snaga.

I nisam nikako moga virovat vlastitim očima te nedjelje u studenom, kad je objavljeno da je Ana izgubila životnu bitku, jer sam zaista bio uvjeren da ta priča mora imati sretan kraj. Ali kako je upravo Ana imala tu snagu veću od života, to je značilo samo jedno – da počinje neka nova bajka. Neki dobri ljudi, Anini prijatelji, osnovali su zakladu sa plemenitim ciljevima.
Organiziraju akcije i brojna događanja širom Hrvatske. Cilj takvih akcija je prikupljanje uzoraka krvi za tipizaciju i prikupljanje sredstava za daljnji razvoj registra dobrovoljnih darivatelja koštane srži.





Od dana kada je osnovana zaklada Ana Rukavina, njezin logo stoji na mome blogu, tu sa live strane ekrana. I kad sam čuo da će se i u mojem gradu organizirati takva akcija, nisam se dvoumio niti jedne sekunde. Mada su moje dvije doze uzorka krvi samo mala kap u slapu pozitivnih vibracija, moram priznat da mi je veliko zadovoljstvo donila spoznaja da možeš nekome pružiti pomoć. Naravno, ovo je samo prvi korak, za sada sam ipak samo potencijalni donator. Preko 15 tisuća ljudi je do sada sudjelovalo i to nije konačan broj jer se akcija nastavlja i dalje. Nije mi ni u kom slučaju namjera da ovaj post bude intoniran kao neumjesno hvalisanje, ali jednostavno ne mogu sakrit osjećaje koji su me preplavili.

Neki koktel radosti i tuge, ponosa i valova topline u prsima, ne znam, teško je to opisat. Samo znam da nema tih para na ovome svitu koji mogu platiti to unutarnje zadovoljstvo, kad znaš da si napravija pravu stvar. Ma baš me preplavilo...

Oni veliki ljudi sa početka moje priče ne umiru svojim fizičkim odlaskom sa ovoga svita. Ako ostaviš nešto trajno iza sebe, onda u svojim djelima i dalje živiš.

Uvjeren sam da se danas Ana Rukavina, tamo negdi gore iznad oblaka ipak zadovoljno smiješi...

Grintanje moje svakodnevno

14.03.2007.

Općenito uzevši, u mnogim prilikama dičimo se našom kulturom i volimo se smatrati vrlo prosvijećenim i uljuđenim narodom. Kao i sva generaliziranja i ova tvrdnja je na vrlo klimavim nogama. Već su me i neki blogeri počeli zafrkavat kako to mogu u svemu pronalazit samo ono lipo, a okružuje nas toliko, najblaže rečeno, gnjusnih stvari.

Na ovim mojim skitnjama vidim puno lipih ali naravno i priličan broj ne baš poetičnih prizora. Ali takve stvari mi nisu baš objektivu ugodne, pa ih elegantno zaobilazim. Izleti sa planinarskim društvom mi odlično dođu jer nisam u ulozi vozača i ne moram bit koncetriran na cestu ispred mene, pa mogu uočiti neke stvari koje inače i ne bih.

Baš na ovom zadnjem izletu, dok smo se vozili autobusom od Trilja prema Nutjaku, vidim s druge strane kanjona, na liticama neke bljeskave čudnovate pojave.
Što se to bijeli u gori zelenoj...
Il je snijeg il su labudovi?
Pogledam malo bolje i imam šta i vidit.
Ma nije ni snijeg, nisu ni labudovi, ali nije ni šator Hasan-age, već odbačeni špakeri i frižideri! Krasno! Upravo u skladu sa ljepotom kanjona i zelenilom Cetine.

Šta je u glavi tipovima koji to rade?
Pa dobro, ako su već taj špaker ili frižider ili nije bitno koji komad bijele tehnike, izbacili iz kuće van, ukrcali u auto, traktor, prikolicu, karijolu i ne znam šta ti ga već sve ne, nikako ne razumim zbog čega takve stvari jednostavno ne ostave pored najbližeg kontejnera za smeće, nego ga odnose kilometrima daleko i bacaju negdje u prirodu!? Kao tamo neće nikome smetat!


Možda ja teško shvaćam neke stvari, možda je to ipak ogroman gušt bacat smeće svuda naokolo, ne znam, možda njima navire adrenalin dok to rade, možda ih to ispunjava ponosom...Je li to neka nova disciplina nalik na kamena s ramena?
Baci kume šta dalje, nije ti ćaćino!



Kakva nam je općenito kultura stanovanja?
Sklepa se nekakav kućerak, naravno bespravno, nekoliko godina kasnije doda se nadogradnja, pa nadogradnja nadogradnje, pa se na rubu parcele improvizira svinjac, pa do njega kokošinjac, pa do njega.... KADA!
Kog vraga im služe sve te silne stare kade po dvorištima?

Kade? Pa ne tuširaju se valjda tu vani?
Možda uzgajaju žabe, možda komarce, gliste, puževe, šta li?

Pametni znaju čemu služi kada...Ja očito ne znam

Eh da je to jedino!
Nekultura je svugdi oko nas. Svakog jutra dolazeći na radno misto, uvati me muka izbjegavajući sve te silne izbljuvke i hračke po ulicama.
Na kakav način prosvijetliti tipičnog hrvatskog muž(jak)a i objasiti mu da je pljuvanje i propuhivanje nosnica na ulici odvratan prizor, i isto tako da je mljackanje i pljuckanje košcica i ostataka hrane među zubima, dok se nalazite za istim stolom sa drugim ljudima u najmanju ruku degutantno!?

Razmišljaju li takvi uopće o tome? Imaju li oni uopće osjećaj u sebi na šta to sliči? Je li potrebna neka silna pamet da se skuži da to možda nije u redu? Ma dobro, neka u tišini doma svoga rade šta ih je god volja, ako žele ponašat ka prasci( oprostite pravi prasci), neka se ponašaju. Ali u društvu i komunikaciji sa drugim ljudima, trebale bi se poštovat neke elementarne norme.



A tek ponašanje u prometu!?
O tome bi se dale knjige napisati.
Parkiranje na mjestima rezerviranim za invalide, pa tko o tome uopće vodi računa?
Ili recimo, morate samo "skoknuti" do bankomata, dućana ili omiljenog kafića a nemate u blizini misto za parkiranje.
Ma nema problema! Pa jednostavno ostaviš auto nasrid ulice, eventualno uključiš slavodobitno sva četiri žmigavca i savršeno te boli neka stvar šta ćeš zaštopat promet! To je njihov problem, a ne tvoj, zar nije tako?

Znam da je negativna percepcija uvik puno jača nego pozitivna. Malo koji će prosječni stanovnik zemalja EU povezati recimo Miroslava Radmana ili Ivana Đikića sa Hrvatskom.
Ali će sigurno povezati one razularene horde idiotskih "navijača" koji redovito izazivaju nerede na utakmicama. Svi će reći, to su Hrvati. To su divljaci. Svi su oni divljaci...
Naravno da je to netočno. Ali je percepcija takva.

To šta je ne želim da me se identificira kao istog onog koji će na stadionu na Malti čupat stolice sa tribina, urlat i bacat prema ljudima koji su došli pogledat jednu najobičniju nogometnu utakmicu, malo mi vridi.
Šta jedna budala napravi, sto pametnih teško mogu ispravit.

Zato ću i ja vjerojatno nepravedno poistovjetiti sve stanovnike nekog mista sa onim bacačima frižidera.
I sad se pitam, na koji način djelovat. Novčane kazne? Sumnjam...
Upozoravat na svijest pojedinaca? To je uvik bila utopistička kategorija.
Ipak ne bi valjalo da sve ostane samo na vapaju "pa kakvi smo mi to ljudi"

Srećom, krećem se u krugu ljudi koji su daleko od ovih pojava, ali da ima ovakvih, sigurno ima i to ne baš mali broj. A zašto bi mi morali biti taoci primitivaca? Shvatiti neke stvari i promijenit ponašanje ništa ne košta. A dobije se puno...
Tražim li previše?


Cetinske utvrde

12.03.2007.

Nakon svojevrsnog obreda inicijacije, za polaznike opće planinarske škole prošle nedjelje na Mosoru, drugi dan praktične nastave donio je nešto drugačiji scenarij uz znatno manje napora.
Danas obilazimo utvrde cetinskog kraja. Čisto onako turistički, autobusom do Sinja, malo pješačenja, pa ćemo u ležernom stilu nastavit dalje. Osim pačića malih, na ovaj izlet idu već iskusni i okorjeli članovi izletničke sekcije, tako da nas ukupno u dva busa ima ko Kineza. Ugođaj nam donekle kvari izuzetno jaka "škura" bura, ali nismo ni mi baš neki bezveznjaci da nas ometa takva tričarija poput lošeg vrimena. Najvažnije je da ne pada kiša, a za ostalo ćemo lako.

Skrušeno priznajem da se mi, "gospoda" s mora, vrlo često posprdno odnosimo prema onima iza brda, prema našim Vlajima oliti Rolling Stonesima kako ih od milja nazivamo. Ima mali milijun razloga za to, ali ću nakon ovog izleta sigurno korigirati neke stavove, jer obilazeći sve ove utvrde, razasute po brdima i podignute uz sami kanjon rijeke Cetine, shvaćam da su stanovnici ovih krajeva bili unaprijed osuđeni na doživotnu borbu sa raznoraznim vragovima, aždajama, osvajačima raznih boja i zastava. Pa onda nije ni čudno, da se kroz generacije u ljudima nataložio "osebujan" mentalitet.

Hrpa čudno odjevenih, nepoznatih ljudi unijela je nemalo iznenađenje u mirno nedjeljno sinjsko jutro. Strateški smo se rapodijelili u nekoliko kafića na glavnom trgu. Topla kavica je došla kao naručena. U stvari i je bila naručena. Naš konobar je vrlo mirno, bez nepotrebnog uzrujavanja i naglih pokreta, umješno zadovoljio sve razvicjane narudžbe umjetnički nastrojenih izletnika.

Nešto kasnije smo, tek za zagrijavanje, obišli sinjsku tvrđavu. Odavde se pucaju mačkule kad alkari pogode u sridu. Pitam domaćine kako ovi gori znaju da je neko pogodija tri punta. Ma kako neće znat, zaori se cili grad, ne moš falit nikako!





Ima u Splitu kuća namještaja zvana "Doma Nutjak". Nikad nisam tamo ništa kupova ali svi oni koji slučajno ili namjerno slušaju Radio Split, su neizbježno barem nekoliko stotina puta čuli reklamu upravo za taj salon namještaja. To su vam one reklame koje vas, kad ih prvi put čujete znaju kiselo nasmijat, možete ih kasnije poslušat još pet-šest puta, ali nakon toga postaju beznadno iritantne i dozlaboga odvratne. Uvik štancane na isti kalup. I kod te reklame mi je uvik bilo načudnije upravo to ime, ma mislija sam se, šta mu to uopće znači!? Kakva Doma, kakav Nutjak!? Šta je ili ko je Doma i danas ne znam, a nije me ni briga, ali zato barem znam šta je to Nutjak!



To je bila nekada moćna utvrda na samom kanjonu Cetine, nekoliko kilometara nizvodno od Trilja. Zlatno doba Nutjaka je bilo tijekom druge polovice 15. stoljeća kada je označavao sjevernu granicu slavne Poljičke republike. Mnoge legende vezane za ovu utvrdu odnose se na kneza Žarka Dražojevića, čovjeka kako kaže legenda "neobičnih" sposobnosti. Nisam siguran koliko su sve te legende "napumpane" tokom stoljeća, uostalom u tome je i draž takvih priča, ali sam siguran da svi ti junaci iz mračnog srednjega vijeka ne bi bili baš oduševljeni današnjim stanjem Nutjaka.





Danas je to na žalost, ipak samo oronula ruševina, koja čeka nekog "spasitelja" iz Ministarstva kulture da uloži nekakav novac u konzervatorske radove i da se čitavo područje na primjeren način zaštiti.



Gotovo istu priču mogu ponoviti i za Čačvinu, utvrdu koja se nalazi na brdu Tabiji, čiji se vrh nalazi na 707 metara nadmorske visine. Neposredno blizu puteva koji su nekada, a i danas povezivali Bosnu i Dalmaciju, dominira nad čitavim područjem. Uvjerili smo se na vlastitom iskustvu da se utvrda Čačvina zaista nalazi na vjetrometini, jer dok smo se penjali prema vrhu, zaprašila je takva buretina da su se oni elegantniji jedva održavali na nogama. Priznajem, bilo je malo brljavo, ali kakvi bi mi to bili potencijalni planinari i istraživači da nas ometa malo, pa čak malo i više povjetarca. Oblačno nebo nam je doneklo smanjilo uživanje u pogledu. Na kamenim zidovima se vidi da je bilo nekih nevještih pokušaja obnavljanja, ali tvrđava općenito, bolje reći, ono što je ostalo od nje, izgleda prilično loše i zapušteno. Zato se u neposrednoj blizini uredno nalaze antenski stupovi naših mobilnih operatera. Oni nemaju takvih problema. Da propadaju mislim..





Nakon (do)ručka na travi, na kojem su svi ipak bili primjereno odjeveni, uslijedio je povratak. A budući da smo svi bili vrlo dobri, pače i odlični, vođe izleta su nam za nagradu odlučili pokloniti i obilazak izvora riječice Rude, pritoka Cetine. Toliko blizu, nakon tek nešto više od pet minuta vožnje, očekuje nas sasvim drugi ambijent. Kod mosta u selu Grab izlazimo iz busa i idemo uzvodno još koji kilometar-dva. Sve šta smo danas obišli, osim naravno Nutjaka, bilo mi je manje-više poznato, ali ovo mi je ipak ugodno iznenađenje. Na nevelikom toku rijeke ima i mlinova kao i pjesnički nadarenih mlinara, mostića, slapova, brzaka. Koliko tipično, toliko i posebno. Sam izvor se nalazi ispod tridesetak metara visokih litica. Tu se doslovce napajamo vode sa izvora, nevjerovatan je osjećaj promatrati to ključanje iz dubina.
U Grabu uopće nismo nagrabusili, dapače! U seoskoj birtiji popija sam puno bolju kaffu nego u mnogim razvikanim "morskim" kafićima.





Na samom povratku do Splita, mnogima je "pa život" pa su utonili u san. Nije bilo toliko naporno, koliko nas je ova buretina istriskala. Zaključili smo da se moramo vratiti još jednom na sva ova mista koja smo tokom dana obišli, nadam se ipak u nekim boljim vremenskim okolnostima.
Pa će onda i slike bit bolje.
I baš je lipo saznanje da na ovakvim izletima puno toga novoga možeš naučit. Nisu ovo bila nekakva poznata mista (da ne kažem "destinacije") i možda je baš zbog toga radost zbog novootkivenih stvari još i veća.




O brode, zašto si u boci?

09.03.2007.

Budući da sam uvijek bio primjeran pionir i štafetu shvaćao ozbiljno i odgovorno, nema mi druge nego i ovu svoju dionicu odraditi u istom stilu. Hvala Sunčici koja mi ju je predala! Dakle tema je slijedeća:"zašto se vaš blog zove upravo tako kako se zove?"

Zašto Brod u boci?
Pa i nema nekog sudbinskog razloga.
Na svakom početku obično nemaš pojma ni o čemu. Možda je i bolje tako. Mladost-ludost i glad za nečim novim, povuku te naprid. I putovanje dugo tisuću kilometara počinje prvim korakom. A prvi korak za svakog blogera je odabrati pravo ime za svoje "čedo".



Moj blog je nastao, blago rečeno, u ne baš veselim okolnostima. Neki snovi i planovi su se tek bili srušili, ali to nije tema ove priče. Uglavnom, jedna meni vrlo posebna osoba, tih je dana bila u bolnici. I tako, stalno očekujući nove vijesti, minute su se produžile u dane, a sati u godine. Ideja o početku pisanja bloga već mi se neko vrime vrzmala po glavi, a učinilo mi se da bi možda upravo sad bilo pravo vrime za početak.

Ma šta me uopće ima bit strah, idem zapisivat ove misli koje mi prolaze svakodnevno kroz glavu, koji put su blesave, ponekad manje blesave, ali šta mi vridi ako ih zadržavam za sebe, isparit će i nitko nikada neće ni saznat za njih. Doduše, to vjerojatno i nije neka šteta ali ipak...

Kakvo ime odabrat? Nadimci se za mene nikad nisu ljubili, trebalo je izmislit nešto novo... More? Ajme šta ja volim more, možda bi se moglo tako nekako zvat, morski blog ili nešto slično, štatigajaznam...Već sam u to vrime zna i za More snova i Big blue. Odlična imena i odlični blogovi.
Ma di ću se ja sa njima mirit!? Neću im doć niti blizu...No chance!
A brod? Šta je bolje povezano s morem nego brod? Konačno, ja sam kao nekakav i brodograditelj, ako se ne varam... Pokušavam sa brod.blog.hr ali šipak, to već postoji.
Šta ću sad, možda neki drugi brod? Ima ih mali miljun, drveni, gumeni, plastični, čelični, leuti, trabakuli, tankeri, putnički. Ma ne valja, sve mi je to nekako bezveze....Pa neću valjda stavit brodzarasuteterete.blog.hr



Na DVD-u mi se vrtija Oliverov koncert. Jedva čujno, tek toliko da mi oboji atmosferu sumornog dana. Usrid moga razmišljanja di ću i kako ću, počne lagano jedna pisma....

Ja nisam kao ti
da bih prihvatio kraj
bez rijeci utjehe
i bez ijednog pitanja

I moram biti jak
da podnio bih to
i da vrata otvorim
za neka nova svitanja

K'o brod u boci putujem
i necu stici nikamo
jer suvise ti dugujem
da tebe bih se odrek'o
K'o brod u boci putujem
i necu stici nikamo
jer predobro se poznajem
da bez tebe bih mogao

K'o brod u boci putujem
i previse ti dugujem
a dao sam ti premalo


Pa to je to. Brod u boci!
Oblaci su se u trenu razišli, nestalo je sivilo u glavi, ovo bi moglo bit dobro!
Kao brod zarobljen u boci, eto baš takav osjećaj me godinama prati, kao da vozim pod ručnom kočnicom, a stalno sam željan prostranstava, pučine I dalekih obala.

Kasnije sam, pišući ovaj blog, shvatio da su u stvari ograničenja bila samo u mojoj glavi.

Kad sam konačno otvorija tu bocu, izletija je godinama zarobljen duh, baš kao onaj iz Aladinove lampe. Ko će ga više vratit natrag!? A zašto bi se i vraća?
Nadam se da će se moja plovidba nastavit punim jedrima, da se neću nasukat na neke hridi i grebene koji povremeno proviruju iz mora. Imam veliku sriću, jer upravo zahvaljujući vama, moja jedra su puna pravoga vitra, a ruke pune snage za zamahnit i veslima ako triba.



Nikad nisam zažalija zbog imena bloga mi moga, čak mi je s vremenom posta još i draži.
I danas mi je puno drago kad vidim da kad se zagoogla “brod u boci”, pa kad vidim da sam osim ove famozne pisme, još i u društvu sa velikim Arsenom Dedićem. Upravo tako se zove njegova prva objavljena knjiga poezije. Slučajno se poklopilo, ali neka je!

Možda je na početku netko promislija da će se ovdje davat upute kako napravit makete brodova i kako ih naposlijetku ugurat u botilju. Ma kakvi! Moje ruke su previše trapave i šlampave za te fine poslove. Ne bi nikad moga bit precizan mehaničar, urar, optičar ili nešto slično. Da, ali moje ruke u dodiru sa…hm, nebihbašudetalje, e to je već druga pisma…
Imam čak i jedan brodić u boci kod sebe doma. Upravo ovaj kojeg vidite na vrhu moje stranice. Poklonila mi ga je dizajnerica ovog bloga. Uh da je vidite! Pravi Furious angel…



Štafetu bi tribalo nekome predat dalje. Baš me zanima recimo zašto je oko od jedne ljudine stalno umorno, ali znam da on ne voli ove sisteme ja tebi-ti meni, pa mu neću nametat obavezu. Vaše su priče vjerojatno zanimljivije.
Evo ovako ćemo. Peti, deveti i dvanaesti komentator će preuzest štafetu dalje. Može!?

Provedite ugodan vikend…




Svim onim divnim ženama...

08.03.2007.

Danas je 8.ožujka i ako ste slučajno zaboravili, međunarodni Dan žena. Ne trebate se plašit, nemam namjeru sada razglabat o Klari Zetkin i povijesnim činjenicama, ali baš me zanima na kakav će se način obilježit ovaj dan u Lijepoj našoj.

Siguran sam da će se opet javiti mnogi tupamarosi i potcjenjivački tvrditi kako se tu i nema što obilježavati, jer je današnji dan samo okamina komunističkog sistema i da su danas žene kao i više nego ravnopravne i kako nema nikakvog smisla uopće se baviti tim pitanjima. Da tupamarosi! Preblago sam ih nazva!

Još jedna nebulozna stvar se događa zadnjih godina, a ona je na istom tragu sa ovim prethodnim razmišljanjima. Pokušava se uporno nametati Valentinovo kao svojevrsna zamjena za Dan žena, pa smo tako nedavno imali prilike vidjeti kako je onaj redikul poznatiji kao "najbolji nogometni trener svih vremena", na ulici ispred kamera naravno, dijelio cvijeće za Valentinovo ženama i djevojkama na zagrebačkim ulicama. Pa kakva je to glupost! Ako je to dan zaljubljenih, onda ste zaljubljeni u jednu ženu (pretpostavljam), a ne u sve slučajne prolaznice!
Valentinovo je jedno, a Dan žena sasvim nešto drugo. Majčin dan opet nešto treće.



Unatoč svim mukama i problemima i još uvijek dominantnim razmišljanjima kako žena mora biti uvijek lijepa, dobra majka, uzorna domaćica, vjerna supruga, čedna i svašta nešto još,
ipak mislim da općenito položaj žena u našem društvu, danas na početku 21. stoljeća, nikad nije bio bolji. Čekajte malo lipe moje, nemojte se odmah mrštit! Za to su zaslužne upravo žene, jer su se same izborile za to. Ali to ni u kojem slučaju ne znači da je to dovoljno i da je ravnopravnost spolova zaista i ostvarena.

Evo banalnog primjera. Pa još prije svega dvadesetak godina, žena za volanom je bila manje-više neobična pojava i predmet sprdnje "pravih" vozača sa brčinama i zamazanom gubicom od "pečenog". Ne moram uopće ni tražiti statistike o prometnim prekršajima, svi mi koji vozimo dobro znamo da vrlo rijetko, gotovo nikad, ne susrećemo žene koje divljaju na cesti.

Koliko su danas žene uistinu ravnopravne? Na papiru sve je jasno, ravnopravnost je zagarantirana, u ustavu i zakonima sve je divno i krasno...

Pogledajmo činjenice. U ovoj općoj nezaposlenosti, ženama je definitivno teže dobiti posao. I to generalno, svih obrazovnih profila i stručnih sprema. One su u prosjeku obrazovanije od muškaraca, ali malo im je koristi od toga. Ako i imaju posao, teže napreduju. Poznata mi je ta logika kad se razgovara o kadrovskim pitanjima. Uvik se nađe sto razloga zašto žena ne može napredovat. Ili se udala, ili se nije udala, možda će na porodiljni, možda će puno više izostajat sa posla, ma nađu mudre face sto i jedan razlog ...

A zar je toliko nemoguće omogućiti ženama koje imalu malu dicu fleksibilno ili skraćeno radno vrime? Evo sad je u tijeku kampanja u kojoj se ističe da su prve tri godine života djeteta najvažnije.
Izuzetno je važno da najmlađi u najranijoj dobi dobiju šta više roditeljske ljubavi. Točno, slažem se. Ali je bitno i da suvremena žena ne izgubi korak sa zbivanjima u svojoj struci. Može li se to pomiriti?
Vjerojatno može, ako postoji dobra volja.
Neću ni spominjat koliko je žena danas prisiljeno radit za nikakvu plaću, na crno ili sivo, ispod razine ljudskog dostojanstva. Ali to je već tema za neku drugu priču...

Znam da se ništa značajnog ne postiže preko noći, ali sam uvjeren da ima i te kakvog prostora za napredak. A zašto ne i istaknut koliko upravo naš blog pridonosi svijesti o ženskim pitanjima. Pa pogledajte, tu na blogu sve pršti od women-power!

Oprostite muškardini moji, ali žene na blogu su daleko iskrenije i hrabrije u iznošenju svojih problema, želja i maštanja od nas. I ne srame se, ne pate od sindroma "ajme, šta će svit reć", već "pucaju" direktno u bit problema. Možda nama to koji put izgleda kao besmisleno "kokodakanje", ali puno puta je bolje tako izrazit sve šta te muči, nego kupit u sebi.

Djevojke, žene, moje drage kolegice blogerice, svaka vam čast! Tija sam reć, svaka vam dala, ali vi to okrenite kako vam najbolje odgovara.

Da ovu priču neki ne bi krivo shvatili, nije mi ni u kojem slučaju namjera idealizirati čitavi ženski rod. I žene su samo ljudi, zar ne?
Ima žena i ovakvih i onakvih, ali o onima "onakvijima" danas nećemo.

Jesmo li mi muškarci ugroženi ženskom ravnopravnošću i emancipacijom? Naravno da nismo! Šta su naše žene jače, to je samo i nama prilika da malo "evoluiramo".
Pravo muško se nikad ne boji prave "ženske". Jer ona će ga motivirat da i sam postane bolji.

Upravo zbog toga, danas čestitam od srca svim pripadnicama ljepšeg spola, djevojkama, ženama, majkama, bakama, ali isto tako i svim pravim muškarcima.
Netko je mudro jednom rekao: "Živjele razlike među spolovima"!
E!

Danas ne plaćam piće, nego darujem po jednu kiticu ljubičica za svaki komentar.





Škola za pačiće male

05.03.2007.

U sklopu multimedijalnog projekta "školovanje kroz čitav život" koje se odvija pod motom "čovik se uči dok je živ", evo mene opet u školskim klupama. Ne, ne tribate se plašit, nisam ni u kojem slučaju opet prisilno u auto-školi zbog prevelikog broja kaznenih bodova, već u jednoj puno boljoj u svakom pogledu – onoj planinarskoj .

Hrvatsko planinarsko društvo "Mosor" svake godine u proljetnom i jesenskom terminu, organizira opću planinarsku školu i to je izvrsna prilika kako za one koje već imaju nekakva iskustva u pentranju i upoznavanju prirode, tako i za one totalne početnike sa gradskog asfalta ili seoskog gliba, svejedno. Nikad nije naodmet naučiti nešto novo.
Četvrtkom "teoretiziramo" u prostorijama društva, a nedjeljom se ide na praktičnu nastavu.

Kud će suza neg na oko, tako smo i mi mlađahni (više-manje) i poletni (manje-više) polaznici OPP-a ovu nedjelju proveli na matičnoj planini – Mosoru.



Drndavim i rasklapanim minibusićem smo se dovezli na najčešću planinarsku polaznu točku – selo Sitno Gornje. Ima nas tridesetak i kažu da je to najmasovnija skupina zadnjih nekoliko godina. Društvo je vrlo šaroliko i po godinama i po navadama, ima blago zbunjenih, ali i onih zbunjeno blagih...

Nemamo previše vrimena za gubljenje, idemo odmah na zagrijavanje, malo pješačenja do planinarskog doma, tri kvarta od ure za početak. Vrijeme i teren idealni za igru, momčad i djevojčad istrčala je u najjačoj postavi. Ima čak i publike u obliku daždevnjaka.



Pored doma smo malo predahnuli, popili čaj od planinskih trava, ustvrdili di smo, šta smo i krenuli naprid u nove pobjede. Slijedeći cilj je ledinica Gajna, pored koje je rupetina čiji izgled baš i nije najčarobniji na svijetu. Imamo kratko predavanje i u hodu se dogovaramo za daljnje akcije. Razdvajamo se u dvije grupe. Oni pametniji ostaju na Gajni, a oni ambiciozniji među kojima se naravno nalazi i moja pretilost, idemo na vrh Mosora. Kad sam već doša dovde, ne dolazi u obzir da se ne popnem do Vickovog stupa. Odvaja se nas desetak, vaš nadobudni bloger na čelu kolone, a vodič-instruktor na začelju vodi računa da netko ne bi zaostao.

Nije baš ni jednostavno odredit ritam uspona koji većina može pratiti, jer su neki i precjenili svoje mogućnosti. Usporedno s nama, penje se jedna čitava obitelj. Mama, tata, troje dice i pas. Najmlađe od njih ima možda pet-šest godina, ali penje se ka veliki. Svaka čast!

Nakon nešto više od ure vrimena eto nas na vrhu. Ovaj vrh je na 1330 metara i on je devet metara niži od najvišeg Velikog Kabla, ali ogromna većina "ekspedicija" dolazi upravo na ovaj. Stotinjak metara dalje nalazi se Vickov stup, omiljeno misto za fotografiranje.

Dan je fantastičan, iako ima malo sumaglice pogled seže na sve strane. Samo je nebo iznad nas. Na sjeveru proviruju snježne kape Svilaje, Dinare i Kamešnice, puca pogled još dalje, sve do bosanskih planina. Ispod nas Split i Kaštelanski zaljev, proviruju iz mora i pučinski otoci, Svetac i Jabuka. Kruška se ipak ne vidi...





Ne ostajemo dugo na vrhu jer je dio ekipe začaran pričama o famoznome fažolu koji se poslužuje u planinarskom domu i inzistira na šta bržem povratku jer se očekuje navala izletnika, a količine fažola su ograničene skromnim kapacitetom domskog kazana.

Na povratku je čelo kolone zauzeo naš vodič-instruktor, totalno opčinjen sjurio se niz padinu u stilu Bode Milera, to je bio tempo koji su tek rijetki uspjevali pratiti. Tek sam povremeno uspjevao ugledati njegove štapove koji su poput vesala davali novu enegiju našem pomahnitalom vodiču. Nekoliko nesretnika koji su prihvatili taj tempo su širom iskolačenih očiju i isplaženog jezika iskazivali svekoliko oduševljenje.

Sva srića da sam na vrime zaključija da to baš i nema nekog smisla, pa sam sa ostatkom ekipe uvatija neki pririodniji ritam. Poznate su mi ove mosorske staze pa nema nikakvih problema.
Među nama je i najmlađi polaznik škole, četrnaestogodišnji Josip Janković iz Hrvaca koji je infišan u planine i siguran sam da će upravo on, jednog dana osvajati osamtisućnjake. Mali jednostavno ima "mota".



Možete li zamisliti razočaranje naših fažol-fanova kad su u šprintu došli do doma i shvatili da su sve porcije razgrabljene! Neki su utjehu pokušali pronaći u kiselom kupusu ali to jednostavno nije to. U samom domu i ledini ispod, ogromna gužva. Privučeni zovom planina i ohrabreni lipim danom, došlo je na stotine izletnika. Lipo je to. Neka ljudi uživaju. Samo bi još bilo bolje da u prirodi ostave samo tragove svojih stopa.

Idemo sada opet svi zajedno, dalje po planu i programu, nećemo se spustit do Sitna Gornjega, već idemo drugim putem sve do Žrnovnice. Više od dva sata pješačenja u prilično jakom ritmu izmorilo je, nadam se ipak ne i obeshrabrilo, mnoge pačiće male. Prvi sati "praktične nastave" su bili i te kako zahtjevni. Čini mi se da će ovih petnaestak kilometara uspona i silazaka planinskim stazama ostavit idućih dana lipoga traga na stopalima i mišićima. I sam priznajem da sam crka!

Baš me zanima u kakvom ću stanju zateć ekipu u četvrtak na "teoretskoj"...







Booking, golf i tri glave kupusa

02.03.2007.


Slušam jučer razgovor (slučajno, molim lijepo!) dvojice hotelijera-amatera, odnedavno penzionera, uglavnom muškardina u „najboljim“ godinama.
Ove zime se bili vrijedni, pa su sve sobice, verande i garaže u kući pretvorili u minijaturne aparmane i već se polako psihički pripremaju za dolazak nove garniture Čeh(inj)a i Mađar(ic)a na topli jug.

-Kako ti ide buking?
-Mogu ti reć dosta dobro, svi navalili, bit ću pun već u petom misecu
-I meni isto, naša destinacija ti je sad in....

Ma vidi ti njih, stari jarci apartmandžije, kako su samo brzo usvojili novu terminologiju!
A ovo booking iz njihovih usta je bilo puno lipo čut, a ja naivno mislija da im je engleski jezik obojici špansko selo.

Zanimljivo je kako neki pojmovi brzo nađu plodno tlo i uvale se u našu svakodnevnicu kao da su oduvijek tu. Ne moraju oni nužno označavati nešto novo, dovoljno je za neku već poznatu stvar koristiti novi izraz i to odmah izgleda puno bolje i otmjenije.

Naravno, to šta se krivo koriste nikoga posebno ne zabrinjava.
Evo, zadnjih godina je postala popularna rič destinacija.
"You are my deeeeestiiiiiiiny" by Tom Jones ako se ne varam...
Nema vam više da se govori naš grad, naše selo, naše misto, već se ufino reče naša destinacija. A cukuna dabili cukuna! Pa nije naše malo misto naša destinacija, nego je destinacija gostima koji imaju tek doć k nama!

Ali kako ćeš ti ovom našem nesritnom svitu to objasnit, a da se ne ofende!?
Njima to destinacija tako lipo zvuči, a ja tu cjepidlačim i sad bi im još zabranija da je izgovaraju. Destinacija. Ma puna su ti je usta...



Prošloga lita negdi u bespućima Dalmatinske zagore, usrid wolffucking land, ugledam pompozan natpis "seoski turizam". Raskršće cesta, tri kućice, jedna gostionica i ništa više. Dvadesetak metara dalje, neka lokalna danguba pijucka pivo pored ruzinavog metalnog "komina" u kojem se vrti janjac na ražnju.

Brkati tip za šankom, očito gazda. Briše čaše šporkom krpom i pljucka.

-Zdravi bili, kako ide posal...
-A iđe,iđe...
-A šta imate?
-Imamo pečenoga...
-Mislite janjetine?
-Nego!
-Imate li još nečega
-Ima i kapulice!
-Ma mislim, imate li još kakve sadržaje - meni vrag ne da mira
-A možemo mi poslužit i kumpire, ako vi oćete....

Jedva sam izdrža da ne puknem od smija, pozdravija sam vlasnika i odjahao u zalazak sunca.
Ma baš lipo! Kako smo mi snalažljiv narod. Najobičnije krčme ćemo u čas prikrstit u seoski turizam i time ćemo obogatiti svekoliku turističku ponudu.

Ima još stvari koje nas fasciniraju. Svako malo vrimena pojavi se neki novi nadobudni investitor koji namjerava otkupit zemljište u najlipšim uvalama i onda obavezno iznese planove da će u njima između ostalog, napravit golf terene i marinu za mega jahte.
Wow! To stari! Baš nam to triba.
Golf!
To je ono što se traži. Mi oćemo elitni turizam, a oni koji igraju golf su elita. Kao!
Samo mi nije jasno kojeg vraga ti elitni golferi stalno nose one redikulaste prokockane gaće!
Oliti karirane hlače, ako niste razumili.
Ali to je tako otmjeno. Ah kad onako elegantno zamahnu svojim palicama...To je tako fensi...

A znate li da jedno prosječno golf igralište dnevno potroši vode kao i grad sa osam tisuća stanovnika? Jeste li znali da je uzgoj one krasne zelene trave u stvari silovanje zemljišta?
To nije prirodna vegetacija, to je jednostavno tepih kojim se prekriva tlo. A da bi takav tepih bio tako lijep i zelen, potrebno je puno pesticida da bi spriječili rast biljaka koje bi mogle pokvariti to savršenstvo. Božesačuvaj da se našim elitnim gostima neplanirano ukažu nekakve grbe koje će im pokvariti užitak ubacivanja njihovih loptica u rupice. Hm....
Možda će se naljutiti pa odlepršati u neku drugu destinaciju....

A tek megajahte!
Ma ko to ne voli krasne brodove u našem moru!?
Šta su u stvari megajahte? To su vam brodovi za odmor i razonodu dužine preko stotinu stopa ili po naški 30,48 metara.
Ma čekajte, šta sam se sad još uvatija megajahti, moga bi o njima pisat barem tri dana ali neću vas više gnjavit, to ćemo ostavit za neki drugi put.
Umisto tih velikih luksuznih škatula, evo vam za poklon naših lipih malih brodića, dok ih još imamo prilike gledat.

Ali to još nije sve!
Ako nazovete odmah, dobit ćete još i ovaj prekrasan kupus kao bonus!!!



Budite mi lipi, zdravi i veseli!







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>