ponedjeljak, 02.04.2007.

~1809 razloga za...
~

Prvoaprilski izlet Opće planinarske škole HPD "Mosor", prvobitno je bio planiran za uspon na Kijevski Bat i obilazak izvora Cetine. Međutim, već nakon prvih praktičnih vježbi, voditelji škole, očito uvidjevši kakvoga štofa imaju u novopečenim polaznicima, ad hoc su odlučili da današnji izlet odradimo na još zahtjevnijem terenu – penjemo se na Kamešnicu! Osobno bi bio najzadovoljniji da smo odradili i jedno i drugo, ali nema veze, na Kijevski Bat ćemo u privatnom aranžmanu jednog lijepog dana.

Prvi dobar znak bio je pogled na vedro nebo i jutarnje splitsko sunce koje nam je u trenu ozarilo lica. Doduše, kad smo autobusom prošli Klis, nismo mogli vidit ni prst pred nosom od guste magle koja spustila na bespuća Dalmatinske zagore. Preko Sinja, Glavica, pa onda mostom preko Cetine do Otoka pa još malo dalje.

Malom cestom preko Zagore, pokušavamo se uspinjat prema selu Koritima na obroncima Kamešnice. Na serpentinama, na prvoj jakoj okuci počinju veliki problemi. Naš vozač ne uspijeva iz prve zalomit ćošu!
Pr, pr u prvu, noga na kumplungu, pa malo u rikverc, pa opet u prvu, ali ne iđe nikako, java ga lipi odnijo! Pogled na provaliju ispod ceste izaziva tihu jezu. Stručno zaključujemo da smo preteški, pa nekoliko planinara izlazi van iz busa. I konačno nakon puno muke, uspješan izlaz iz ne baš ugodne situacije, izmamio je spontani pljesak vidno prestravljenih putnika.

Nakon još nekoliko minuta drmusanja i truckanja po makadamu, eto nas blizu Korita Donjih, danas gotovo napuštenog sela na obroncima Kamešnice, okruženog idiličnim zelenim livadama. Pogled prema kilometrima udaljenim, snijegom pokrivenim kapama planine, donosi nam nove izazove.





Kamešnica se izdigla kao granični zid između Hrvatske i BiH, a njezini najviši vrhovi se nalaze sa bosanske strane i prelaze 1800 metara nadmorske visine.
Danas ćemo pješice i planinarenjem čak malo u "inozemstvo".
Izdigli smo se iznad maglovitog sloja, sija sunce, lipo je, toplo je...
Gutamo prve kilometre po krškom terenu i djelomično kroz šumu pazeći da ne bi na kakvoj grani naletili na ljutog visećeg poskoka. Svaka njemu čast, istina je da smo mi danas uljezi na njegovom domaćem terenu, ali nemam baš neku ludu želju da ga ugledam direktno nosom
u nos.



Nakon otprilike tisuću metara nad morem počinje prve snježne «krpe», koje sa daljnjim našim napredovanjem postaju sve učestalije. Za većinu od nas, uspinjanje na planinu pod snijegom je nešto sasvim novo. Kako mi je očito razrijeđen zrak na ovoj visini isisao višak pameti, a dodao dozu egoizma i mazohizma, a možda i zbog onog susreta sa drugom Titom, pičim na čelu kolone kroz usku stazu planinsku. Pod mojih o-ho-ho kilograma, propadam u snig i prtim stazu.





Sva srića šta je istom stazom jutros već prošlo nekoliko junačina pa su oni odradili najteži dio posla. Već smo debelo na bosanskoj strani granice. U dobrom ritmu, osokoljeni ljepotom oko sebe dolazimo do prijevoja. Puca pogled na sjever, ispod nas pružilo se Livanjsko polje.

Već sam na onom našem prvom školskom pohodu na Mosor spomenija najmlađega među polaznicima, petnaestogodišnjeg Josipa Jankovića i predvidija mu sjajnu perspektivu. Ali i od perspektivnog momka ima netko još perspektivniji. Opet sve ostaje u istoj familiji, Josipova sestra Marija ima jedanaest godina a penje se ka velika. Čudo od diteta, kad vam kažem!



Zbog napornog uspona, kolona planinara se prilično otegla, pa na prijevoju čekamo ostatak ekipe. Vrime nam je odlično, gotovo svi smo u kratkim rukavima. Nakon kratkog predaha, odlazimo u konačni boj, predstoji nam odlučnih pola sata, možda tri kvarta od ure hoda po dubokom snigu, po sjeverozapadnom grebenu.
Znam da nas uče u ovoj školi da nikad vrh planine ne smije biti ultimativan cilj i da je u svakom trenutku potrebno imati respekta prema brdima, planinama i prirodi uopće, ali svaki put kad kročiš na vrh, preplavi te taj osjećaj neopisivog zadovoljstva. Kad znaš da je samo nebo iznad tebe...





Nakon gotovo šest sati hoda, eto nas tu, na vrhu. Istina za volju, ovaj „naš“ na 1809 metra nad morem i nije najviši vrh Kamešnice. Da imamo više vrimena, za otprilike dva sata hoda po vršnom grebenu stigli bi i do Konja, najvišeg vrha na 1858m/nm. Ali triba ostavit koji izazov i za slijedeći put. Skupila se sva ekipa, nas tridesetak, a šta ćemo, nego malo se okripit, malo ića, malo pića, puno smija cura i mladića....



Na ovim visinama, promjene vrimena dolaze nevjerovatnom brzinom. Planina nas je počastila dolaskom na vrh, ali nam istovremeno i daje do znanja da nije sve tako jednostavno. Za svega nekoliko minuta, skupili se oblaci, počelo lampat i grmit, čak i snježit, temperatura pala za desetak stupnjeva. Dosta je junačenja u kratkim rukavima, navlačimo na sebe ipak nešto toplije.
Idemo polako natrag, ali drugim smjerom, krećemo prema jugu na „hrvatsku“ stranu.
Tek sad počinje show program. Dalmatinci na snigu, pa još u ovolikom broju – možete samo zamislit koji je to raspašoj! Totalno nenavikli na spuštanje po dubokom snigu, zapinjemo, posrćemo, padamo i na nos i na guzicu, kotrljamo se ka balote, kričimo i cičimo. Poaaaalaaa koje ludilo, brale!!!



Izgleda ovako smišno i veselo, ali zna to bit i prilično opasno. I sam sam nekoliko puta upa do....ma upa sam do....ma znate već dokle sam upa, ne moram vam sve slikovito objašnjavat, je li tako? U dva navrata se i ne bih uspija sam izvuć. Upadne ti noga potpuno i svaki trzaj ti može polomit ligamente, tako da je neophodna pomoć. Nikad nemojte sami u planine...

Na izlasku iz snježne zone, već sam potpuno mokar. Mali odmor za presvlačenje i sabiranje dojmova i već krećemo dalje. Počinje nam lagana kišica, ali već smo mi pačići mali, očvrsnuli za takve tričarije. Obnavljamo zalihe vode na gorskim izvorima i žurimo preko Korita Gornjih do Donjih, već polako zalazi sunce, uskoro će mrak.



Osvrćem se natrag, prema vrhu planine. Nevjerovatan je osjećaj da smo prije samo sat-dva i mi bili gori! Iz ove perspektive, sve izgleda još impresivnije. Govorim ekipi kako imamo razloga biti ponosni. Okreću se sada svi, još jednom. Umorni smo, snaga nam je na minimumu, ali ozarena lica govore sve. Stvarno imamo razloga biti ponosni, ma ne jedan, ne devet, imamo 1809 razloga za ponos!



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se