utorak, 24.04.2007.

~Mosor - Lugarnica
~


Planinarska škola se polako bliži kraju. Kad smo u nedjelju ujutro krenuli na naš pretposljednji ovosezonski "školski" izlet, već smo bili čuli za tragičan događaj koji se dogodio dan ranije na Kozjaku. Znamo da je sada lako biti general poslije bitke, no iluzorno je razmišljati u stilu što bi bilo kad bi bilo, tu se jednostavno na bizaran način poklopio čitav niz nesretnih događaja.

O opasnostima koje vrebaju u planinama, pa i u prirodi općenito, dosta smo razgovarali u našoj školi. Nakon izuzetno tople zime, uslijedilo je još toplije proljeće i opći je dojam kako zmija ima puno više nego što je bilo uobičajeno prethodnih godina. Je li zaista tako, ili je to samo subjektivan osjećaj, manje je bitno. U svakom slučaju, sve to ipak nije razlog da se izbjegavaju odlasci u prirodu, nije opet toliko strašno, pa ne izlaze ni zmije baš iza svakog kamena...

Naravno i ovaj događaj je pokazao kako nikad ne možete biti apsolutno sigurni, ali postoji niz radnji i mjera kojima se faktor rizika može smanjiti gotovo na minimum.
Kao prvo, kretanje u većim grupama obilježenim planinarskim stazama, i to ne u običnim patikama, nego u gojzericama koje vam štite gležanj. Ma kako vruće bilo, nije preporučljivo nositi kratke hlače, ne samo zbog zmija, već zbog grmlja i niskoga granja koje će vas u tom slučaju dobro izgrebati. Oni koji idu na čelu kolone, dobro je da imaju štapove i da relativno bučno najavljuju dolazak. Potrebno je izbjegavati visoku travu i oprezno se hvatati za grane drveća.

Koliko god se mi bojimo zmija, toliko se one (pa čak i više) boje nas. Zato postoji zlatno pravilo da nikad, apsolutno nikad ne smijemo dirati, a kamo li napadati zmije. Kad ih vidimo, pustimo ih da pođu svojim putem. Zmija vas nikada neće napasti ako postoji iti malo prostora za njezin uzmak.

Eto, tako su zmije ovih dana postale središnja tema svih razgovora. I na ovom izletu smo ugledali nekoliko njih, ali nije bilo nikakvih opasnosti. Još jedan dokaz kako je dobro proći ovakvu školu, jer u svakom slučaju imate priliku čuti mnoga razmišljanja od ljudi koji imaju puno više iskustva u planinarenju.



Izuzetno topao i sunčan dan, donekle je izmijenio naše planove, ali ipak ne toliko da bi nam pokvario raspoloženje. Cilj našeg izleta je planinarska kuća zvana "Lugarnica" na zapadnom dijelu Mosora, koja se nalazi 872 metra visoko nad morem. Zbog vrućine odustajemo od penjanja do obližnjih vrhova Ljubljana i Debelog brda, bit će prilike i za to, neki drugi put. Od Sitnoga Gornjega do Lugarnice nam je trebalo otprilike dva sata hoda. Na samom početku jedan malo oštriji uspon, pa silazak u udolinu, zatim još malo blažeg uspona do Vickovih staja i kasnije je sve u laganini stilu. Mosor je prekrasan u ovo doba godine. Uostalom kad nije? Sad ima puno više zelenila, sve je puno cvića, mirisa ...ma divota jedna....





S nama su danas i juniori. Petogodišnji Ratko (uh da me sad čuje, odmah bi me ispravija da on u stvari ima čak pet i po!) svih nas je oduševija. Na samom početku smo bili čak i malo skeptični, pitali smo se neće li ovo biti preteško za njega, ali mali Ratko velikog srca je pokazao da je očito rođena zvijezda i zavladao je planinom u suverenom stilu.



Kad smo stigli na Lugarnicu, dočekala nas je ekipa koja je još jučer predvečer krenula iz Žrnovnice. Došli su sinoć kasno i prenoćili u Lugarnici. Oni kojima je to prvi put, puni su doživljaja i utisaka. Planinarska kuća je obnovljena prije desetak godina, uglavnom dobrovoljnim radom samih "Mosoraša" i danas je to pravi bombon od kućice. Unatoč sumaglici, pogled prema Splitu i Kaštelanskom zaljevu....ah, ma šta ću vam uopće govorit...



Da ne bi zgubidanili, pobrinula se naša instruktorica Nada. Planinarski čvorovi su u điru. Muški, ženski, osmica, vodički, poluvodički, izolatorski... Ekipa je maksimalno zainteresirana. Nekima ide bolje, nekima baš i ne. Čuje se i pokoja beštimja. Ma kako ti možeš, a ja ne!?



Dok pačići mali vježbaju čvorologiju, iskusniji dio ekipe predvođen Goranom je na vrlo ozbiljnom zadatku. Situacija je složena. Sa tendencijom daljneg usložavanja. Naime, Goran je vrlo uspješno posložio sve te silne kobasice, bržole i ćevapčiće na gradele i kao pravi profesionalac držao situaciju apsolutno pod kontrolom.



Je li bilo ukusno? Još pitate...
Nakon takvog ručka normalno je da vam malo padne život, ali nema odmora dok traje obnova. Naime, potrebno je obnoviti zalihe drva koje smo potrošili za gradelavanje, pa smo se razmilili po brdu. Samo muški, žene su ostale oprat suđe. Prava spolna segregacija. Ali nitko se nije bunija. Neka svako napravi ono šta najbolje zna, je li tako?

Kad se male ruke slože, i olovo navodno plivat može, naravno da je uigrana ekipa sve sredila na najbolji mogući način. Vraćamo se natrag, istim putem do Sitnoga. Ovo je za nas šala mala.
Gojzerice već i same znaju put.



Na samom kraju još jednog dana u planini, krigla hladnoga piva uz izvor rijeke Žrnovnice...
Opet taj osjećaj zadovoljstva.
Naravno, ne samo zbog piva...





Kako ova ista priča o lugarnici izgleda iz perspektive naše mlade planinarke...


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se