ponedjeljak, 30.04.2007.

~Povratak svetoj planini
~

E moj velebni Velebite...

Bemu...Opet ću se raspekmezit, znam to.
A nikako ne želim..
Jerbo...nije lako pisat ovako "na vruće" o nečemu tek proživljenom, dok se dojmovi još nisu potpuno slegli, ali ipak te neka začudna skribomanska sila kojoj jednostavno ne možeš odolit, vuče da pokušaš te utiske uobličit u nekoliko suvislih rečenica..
Velebit, Planina koju namjerno pišem sa velikim početnim slovom, definitivno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Možda bi bilo najbolje napisat neke stihove, ali kako nemam poetskog dara, bolje da niti ne pokušavam.

Dobro, idem pokušat napraviti "objektivan" tekst o velebnoj Planini, točnije rečeno, tek o jednom njezinom djeliću koji sam pohodio ovih dana...
Gole činjenice glase ovako. Polaznici Opće planinarske škole HPD Mosor iz Splita, proteklog su vikenda na Velebitu napravili završni izlet, bolje reći uspješno odradili vježbu u kojoj su imali prilike na licu mjesta primjeniti mnoga znanja i vještine stečene tijekom protekla dva mjeseca.

Za razliku od svih dosadašnjih izleta koji su bili jednodnevni, ovaj završni je trajao "čak" dva dana, iako da je bilo po našem, oteglo bi se to u pravu malu ekskurziju.
Tribalo se najprije dobro pripremit. Vrlo brzo se vidilo da nam dosadašnji mali ruksaci neće bit dovoljni, pa smo morali pojačavat kapacitete. Svi razgovori prije izleta svodili su se na dva krucijalna pitanja. Ne, nama nije bilo toliko zanimljivo koju ćemo opremu i pribor nositi sa sobom nego su nas okupirala uglavnom "egzistencijalna" pitanja - šta ćemo pojist i šta ćemo popit!
Tako smo svi, pripremajući se gotovo kao da idemo na Sjeverni pol, ponili spize i pića i za sebe, pa još i rezervu da se slučajno ne ostane gladan, pa onda još malo za podilit sa prijateljima, tako da su ruksaci dostigli težine koje su i te kako opteretile nejaka leđa školaraca.
Dobro znamo, svi se gušti plaćaju....

Jer triba to gledat ovako. Nije lako nosit pedeset kila na leđima. Ali osjećaj koji te preplavi kad konačno skineš to čudo sa sebe – neprocjenjivo...Ma koji Mastercard...

Prvi cilj naše ekspedicije je Ravni Dabar. Dalmatinom do Gospića, pa cestom preko Baških Oštarija prema Karlobagu, zatim skrećemo desno i nakon još par kilometara makadama dolazimo blizu planinarskog doma. Nizbrdo kroz šumu nije veliki problem i već za pola sata dolazimo pred dom. Eto konačno da vidimo i to čudo. Ispod Dabarskih kukova, idilična kućica sa crvenim krovom. U prizemlju kužina i blagovaonica, a gori na katu, ispod kosoga krova – spavaonica. Samo jedna, za pedesetak ljudi. Ali sve lipo, šesno, uredno....





Nakon kraćeg odmora te prigodne prezentacije i degustacije raznoraznih delicija iz kućne radinosti, krećemo u nove pješačke pobjede. Nakon kraćeg uspona kroz šumu izbijamo na poznatu Premužićevu stazu. Zastajemo i osvrćemo se da vidimo di smo i šta smo. Na koju god stranu da pogledaš, ne znaš šta je lipše. Zeleni proplanci, stijenoviti vrhovi, grede i kukovi. Raskoš prirode. Sa svih strana samo čuješ. Vidi ovo – aaaaa!
A gledaj ono – uuuuu. Eno orao! Pogledaj onaj vrh – 'ebate!!!
Velebit – pa to je gotovo nemoguće opisati riječima, Velebit se mora doživit...





Kroz gustu bukovu šumu penjemo se prema Bačić kuku, stijenovitom vrhu visokom 1305 metara nad morem. Vođe izleta su se na početku čak i malo premišljali oćemo li se uputit na sami vrh, a nekolicina nas nadobudnih ih je «nagovarala» da krenemo. Tek kasnije mi je postalo jasno zašto su bili u nedoumici. Međutim, mene je "gonilo" nešto drugo. Najbolji blogersko-planinarski par Zizi i Vinci, su bili upravo ovdje prošlog vikenda i ostavili su mi poruku u tuljku pod samim vrhom. I sad – kako to propustit!? Nema šanse!

Šta piše u poruci? E, to je naša mala tajna, ako vas baš zanima, pođite pa pogledajte.
U svakom slučaju, veliko hvala i Da Vinciju i zbrčKanom grmu na lipim željama!

Pred samim Bačić kukom lipo piše za pametne ljude – OPREZ! OPASNO! STRMO!
Kažem, pametni će shvatit, ali blesavi i nadobudni ka šta sam i sam, taj natpis neće ni primjetiti. Priznajem, bilo je malo brljavo i u nekim momentima jedan dio tijela kojeg neću imenovat mi je činija dinar-dolar, ali... Preko sajli i konopa, zadnjih desetak metara pod samim vrhom su najzahtjevniji. Koncetracija mora biti maksimalna jer sam vrh je širok (čuj mene-širok!?) svega dva metra a sa tri strane se gotovo pod pravim kutem ruši provalija. Ovo je za mene bilo posve novo iskustvo. Ispalo je potpuno neočekivano. Unatoč fascinantnom pogledu i savršenom vrimenu, možda sam po prvi put doživija da se na vrhu ne osjećam ugodno. Moram pohvalit naše instruktore jer su nam bili od velike pomoći, bez iskusnijih planinara ovo ne bi bilo moguće ispenjati.
Fali planine, drž se mora...





Dok smo se u podnožju čekali da se sve skupine izmjene na vrhu, jedan poskok nam je odlučio pozirati ispred naših objektiva. Koliko smo samo slika ispucali na njemu... Eto, doživija i on svojih pet minuta slave...



Uglavnom, svi živi i zdravi, sritni i zadovoljni vratili smo se do planinarskog doma u sami sumrak. U programu izleta za ovu večer je bilo planirano – druženje. Zadatak smo prihvatili sa maksimalnom ozbiljnošću. Gastronomska sekcija predvođena Lukom i Majdom odradila je junački dio posla uz vatru i gradele. Ostali iz ekipe za stolovima su im stalno iskazivali brojne izraze podrške i osobitog štovanja.

Nakon večere upriličili smo svojevrstan glazbeno-poetski recital. Nakon početnog nemuštog nesnalaženja u intonaciji, vjerojatno malko zbunjeni konfiguracijom terena i čudnovatom akustikom, kao i okusom crnog piva koji nam je neočekivano na ovim visinama donio teškoće za ispravno uhvatit D-mol, ulogu "prvoga" preuzela je vrsna sopranistica Ana i svojim zvonkim glasom dostojnim Milanske i Interovske Scale, animirala sve u publici, kako prisutne, tako i nazočne.
Nakon Ane, atmosferu svojim je nastupom do nadahnuća doveo Rajko, sunce naše žarko. Teško je to opisati, jer je Rajko svojim emotivnim baršunastim baritonom postavio nove standarde u planinarskom pjevanju. Ali to nije sve! Vrhunac večeri je ipak bio nastup našega domara Mile. Naime, u trenutku kada je Mile zagrmio "Pjevaj mi pjevaj sokooooleeeeee" nakon početne frapiranosti, prolomila se Velebitom spontana lavina oduševljenja, čitava Dabarska dolina je bila ispunjena nadahnutim zvukovima, a ne sumnjam da su u tom trenutku zapjevali i sokoli i orlovi, sove i ćukovi, medvidi i vukovi...
Šalaj sokoooooleeeeee....

Nakon svega ovoga, teško je bilo uvjeriti kako publiku, tako i izvođače da je vrijeme za spavanje. Očito magnetski privučeni ovim glazbeno-poetskim recitalom, do dugo u noć dolazili su u našu spavaonicu neki nepoznati uljezi i pri tom drsko klepetali nanulama.
Sva sreća da smo imali među nama staloženog baršunastog Rajka koji ih je na vrijeme upozorio na pravila ponašanja u planinarskim objektima.



Nedjelja je opet osvanula vedra i sunčana i donijela nam priliku za nove izazove. Bez televizije i radija, bez signala za mobitel, potpuno odsječeni od civilizacije, bolje reć povezani s prirodom. Nakon prve jutarnje kave, pozdravljamo se s našim domarom Milom, ljudinom velikog srca i krećemo natrag.
Sada se penjemo istim putem kojim smo jučer silazili. Ruksaci bi po svim zakonima fizike morali biti nešto lakši, ali to baš i ne osjećamo. Nakon pola sata uspona dolazimo do Premužićeve staze i krećemo prema jugu.



Ova 57 kilometara duga planinarska staza, nazvana po svom projektantu Anti Premužiću, povezuje najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita od Baških Oštarija do Zavižana.
Budući da nema velikih uspona, njome mogu proći svi, čak i oni nenavikli na planinarenje.
Dobra volja je najvažnija...

Nakon dva sata hoda dolazimo do jednog proplanka. Iskusniji dio ekipe odlazi na Kizu, a polaznici škole ostaju da bi izvršili završne vježbe koje jučer nismo stigli. Konačno smo došli i do tog famoznog "postavljanja bivaka" koje smo tako željno očekivali, a da u stvari sad kad malo bolje promislim, nismo imali blage veze kako bi to moralo izgledat. Uglavnom, situacija je ovakva. Ako vas u planini zahvati naglo nevrime, ili vas je zbog ovog ili onog razloga uvatila noć, morate se nekako snalaziti i osigurati "nužni smještaj". Ukoliko nemate šator – a obično ga nemate, parola je – snađi se druže!. Mašta radi svašta i uglavnom, zadatak je da od priručnog materijala, ceradi, šatorskih krila, kabanica i tko zna čega još sve ne, osiguraš prikladan zaklon koji će te štititi od vitra, kiše, studeni. Rezultati su bili jako jako zanimljivi.



Vrime nam je proteklo strelovitom brzinom, vratila nam se i ekipa sa Kize, taj vrh će pačići mali osvojiti nekom drugom prilikom. Ispred hotela "Velebno" očekuje nas autobus, još samo malo i opraštamo se s Planinom. Ne zadugo, nadam se....



Kao što već spomenuh, Velebit je teško opisati, Velebit morate doživjeti.
Ta naša uistinu sveta Planina je stvarno nešto posebno.Svaki put kad joj se vratim, obuzmu me isti osjećaji. U biti, ništa me posebno ne bi trebalo vezivat za nju, ali osjećaj je sličan onome kao kad se vraćaš svome domu. Nisam siguran, čudno je to, ali Velebit ima u sebi nešto nestvarno i magično. A pogotovo još kad te osjećaje imaš priliku podijeliti sa ljudima s kojima se u mnogim stvarima nalaziš na istim valjnim duljinama, nakon svega doživljenog vraćaš se svakodnevnom životu ispunjen, bogat i nabijen čistom pozitivom..







<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se