Kako je subota bila uglavnom mutna i šućmurasta, s tek povremenim pljuckanjem kiše, nismo imali velikih planova za slijedeći dan. Prognoze nisu bile baš idealne za ponovni odlazak u planine, a čak i da odemo, bez one naše lude ekipe – nije to to!
Vidit ćemo...
Ipak, vedro nedjeljno jutro najavilo je nastavak akcije "kretanjem protiv depresije", kako meteorološke, tako i psihološke. Na svu sriću, ovo su preventivne akcije, ali očito imaju učinka.

Nakon prve jutarnje kavice, slijedi ono najdraže pitanje: "Di ćemo?"
Nakon njega obično slijedi svečano otvaranje karte i traganje za slijedećom destinacijom. Zaražen planinarskim virusom, pogled mi odlazi prema Dinari. Nije mi ona zanimljiva samo zbog toga šta je naša najviša planina. Dinara je i "mater" trima dalmatinskim rijekama, Zrmanji, Krki i Cetini jer, iako su krenule svojim tokovima svaka na svoju stranu, njihovi izvori nalaze se neobično blizu, upravo na padinama Dinare. Dakle, umjesto osvajanja vrhova, idemo u "osvajanje" izvora. I to može bit zanimljivo, zašto ne?
Današnji naš izbor je slap Krčić, izvor rijeke Krke, odredište Kovačić, blizu Knina. Sve na K!
Još mi samo triba da spizu obavim u Konzuma i pokupujem sve šta ima oznaku Ka pljus.
Ono, ka, e...



Već smo izvježbani za ove situacije pa nakon dugih i opsežnih priprema, koje su trajale čak nekoliko minuta, krećemo malom cestom preko zagore, kroz Unešić, Drniš...
Svakih nekoliko kilometara križamo se sa željezničkom prugom. Ma ko je ovu cestu projektira, nijedna mu ne dala...

Govorija bi često jedan moj kolega koji odavno već u penziji:"E, to ti je oduvik bila najvažnija trasa za ekskurzije i sindikalne izlete, Držiš- Klin-Oguliš-Jajce!"...
Ne znam ko je u ta davna romantična vrimena drža klinove, a ko ogulija jajce, ali čini mi se da se danas ide nekim drugim trasama. A možda i nije, ko će znat...

Dakle, evo nas tu, sa glavne ceste skrećemo desno i uskim puteljkom dolazimo kojih stotinjak metara pred sam slap Krčić. Ovo je zanimljiv fenomen, jer desetak kilometara duga riječica završava svoje putovanje upravo ovim slapom visokim 22 metra i direktno se obrušava u izvor Krke.





Ključa voda sa svih strana, i od doli i od gori. Krčić zna biti i puno raskošniji, ali ponekad i potpuno suh, bogatstvo slapa značajno varira ovisno o količinama kiše i snijega na padinama Dinare, ali u svakom slučaju, ovo zaista vridi posjetit. Planinarski virus opet djeluje, pa se penjemo i sa gornje strane slapova da vidimo kako to izgleda iz druge perspektive.



Naravno da izgleda sjajno, nismo ni sumnjali. Iznad slapova, uzvodno pored riječice ima nekoliko livadica i sudeći po ostacima logorsko-roštiljaških vatri, ovo je omiljeno izletište. Na žalost, po količini otpadaka i smeća, mnogi još nisu svjesni da u prirodi smijemo ostavljati samo tragove svojih stopa. Usporedno uz Krčić vodi makadamski put koji danas služi kao biciklistička staza i samo nas je lagana kišica spriječila da otkrijemo kuda vodi dalje. Ništa, pišem zadatak za slijedeći put.



Uz malo više ulaganja i puno dobre volje, čitavo područje kanjona i slapa Krčića bi moglo postati pravo i posjećeno izletište, jer ovako ljepota prirode s jedne, a grubost ili glupost čovjekovog uticaja s druge strane, ipak ostavljaju pomalo gorak dojam.