Dosta je bilo lamentiranja o janjcima i prascima, odavno nismo bili na neku đitu. Ajmo, pali auto i idemo u nepoznato, malo vamo, malo tamo, pa dokle dospijemo. Izlet nije vezan tek za puki hedonizam, idemo se povijesno i arheološki obrazovat. Doduše, nije nam to bila prvotna namjera, to je više nastalo onako, kako se kaže – spontano.

Vozeći se gobavom cestom od Šibenika preko Žitnića, ugledasmo pred samim Drnišom ostatke neke utvrde koja prilično atraktivno izgleda na uzvisini iznad kanjona rijeke Čikole.

- Stani, stani, ovo moramo slikat!
- Koja je ono tvrđava?
- Nemam pojma!
- Oćemo ić pogledat?
- Ajmo ća!



Za minut-dva već smo u samom gradu Drnišu, tražimo nekakav putokaz koji će nas odvest do tvrđave, ali opet ništa konkretno ne nalazimo. U ovakvim situacijama najbolje je pitat mještane. Nailazimo na jednu mladu gospođu.

- Dobar dan, dobar dan!
- Znate li kako možemo doć do tvrđave?
- Koje tvrđave....Mislite Grad'ne?
- E to to !
- Evo 'vako. Iđete desno, pa jopet pravo, pa jopet desno, pa....

Slijedeći upute naše sugovornice bzo smo stigli do drniške Gradine, ili kako se to po domaću kaže Grad'ne. Velika okrugla kula izgrađena u 14. stoljeću, kada je ovaj dio Zagore, kao i cijeli kanjon Čikole nadzirala plemićka obitelj Nelipića.
Odrezana ravno kao nožem s jedne strane. Dobro je očuvana, vjerojatno je nedavno obnavljana. S jedne strane puca pogled prema zelenom Petrovom polju, a sa južne se ruše litice kanjona Čikole. Izgleda nevjerovatno da je tako mala riječica izdubala dubok kanjon. A možda i nije, kako se ono kaže – Tiha voda brijege dere....



Osim nas dvoje, gotovo da nema nikoga. Pored tvrđave je uređen park i u njemu tek nekoliko slučajnih illi namjernih prolaznika. Ugodan prostor, lipo je, najbolje je kod izleta u nepoznato kad neočekivano i slučajno naiđeš na ovako nešto. Eto vam još jedne moje preporuke, posjetite Gradinu kad budete vrludali ovim krajem.





Idemo dalje. U našem arheološkom vodiču po kninskom području ima puno lipih stvari, ali jedan lokalitet nam je već davno zapeo za oko. A nismo znali ništa konkretnije o njemu.

Burnum (zvuči atraktivno, zar ne) je bio utvrđeni rimski logor, izgrađen oko polovice 1. stoljeća (znači u ono doba kad je Isus hodao po Zemlji) i u tom logoru je bila smještena XI rimska legija, blizu današnjeg Ivoševca. U to vrijeme, ovdje je bilo granično područje ilirskih plemena Delmata i Liburna. Oko vojničkog logora se kasnije izgradilo čitavo naselje koje je živjelo svojim životom sve do 639. godine kad su horde Avara upale na ovo područje i naravno razrušile sve šta se moglo i nije moglo.

Moram priznat da su mi smišne neke teorije koje povremeno čujem od nekih «uglednih» povjesničara. Naime, to je to famozno stoljeće sedmo kad su Avari i Slaveni, a to znači Hrvati jeli tako, pristigli na ovo područje. Pri tome ćete uvijek čuti kako su divlji Avari bili ti koji su ubijali, pljačkali i rušili a naši stari Hrvati su se već u to vrime odlikovali uljudbom, ukrudbom i pomirbom.
Od stoljeća sedmog.
Mo'š mislit....
Samo nigdi ne mogu nać, di su ti Avari nestali? Jesu li kasnije krenuli u daljnje akcije ili su njihovi potomci i danas tu među nama?

Sve u svemu, eto nas tik pred Ivoševcima, opet tražimo nekakve table, putokaze, ali naravno ništa od toga. Na svu sreću, odmah blizu ceste od Knina prema Kistanjama ugledamo one prepoznatljive lukove. Evo nas, to je to....



Arhitektonski ostaci lukova zapovjedne zgrade logora, najistaknutiji su dio ovog nalazištu.
Nadgrobne stele, baze stupova, žrtvenik, glave rimskih božanstava Neptuna i Jupitera koje su ovdje nađene, danas su pohranjena u muzejima. Niže od ovih lukova prostiru su zelene ledine sve do kanjona Krke. Naš avanturistički duh nas vuče da se spustimo skroz do rijeke, ali kako ne vidimo pouzdanih putova, najbolje da se za sada ne bavimo tim ludostima. Za sada nas može zadovoljit i pogled na slap Manojlovac.



Po našim vodičima, na području Ivoševaca trebalo bi još nalaziti ostatke rimskog amfiteatra, koji su također bili unutar Burnuma, ali naravno, ništa nas ne može uputiti do tog odredišta. Tražimo nekoga domaćeg da ga pitamo. Ali, nigdi nikoga. Izlazimo na cestu i nakon kilometar-dva sretnemo dvi cure. Pitamo ih znaju li za ostatke amfiteatra, di bi to moglo bit.

Po početnom Ufffff odma mi je bilo jasno da nećemo puno saznat. A i ja sam optimist, baš briga cure od 17-18 godina za neke tamo stare bovane! S druge strane ceste nailazi policijska patrola, odma sam im bija sumnjiv jer šta ja imam po putu zaustavljat maloljetnice, nu?

- A da pitamo policajce za nalazište?
- Ma di će oni znat...
- Ko zna, možda i znaju!

I taman ja za policajcima da ih pitam, a oni utekli ća....A bemu....Opet ništa...
Još smo vrludali malo okolo, skrenuli i na put prema selu, ali ništa konkretno nismo našli.
Osim srušenih, spaljenih i napuštenih kuća i to ne iz doba Avara, nego iz puno bliže prošlosti...
O ljudska gluposti i okrutnosti....

Ništa, ovu potragu ostavljamo za neki drugi put, a mi se vraćamo prema jugu, prema Dalmatini i prolazimo pored Bribirske glavice koje nas je oduševila kad smo bili tu prošloga lita.
Sad vam neću više ka papagalo ponavljat da bi bilo lipo da i vi sve ovo vidite.
Jer ovako izgleda da mnogi stranci koje smo sretali, o našim povijesnim i kulturnim vrijednostima znaju puno više nego mi.