Kič patriotizam

29.06.2007.

Košarkaš Nikola Vujčić neće igrati za reprezentaciju Hrvatske na predstojećem Europskom prvenstvu koje će se održati ovog ljeta u Španjolskoj. Pretpostavljam da je čovjek umoran od duge i iscrpljujuće sezone. Gospodin Gordan Giriček će igrati samo pod uvjetom da može tijekom ljeta redovito viđati svoju kćerkicu. Pomoćni trener Dražen Anzulović je također umoran pa neće ni on. Anto Đapić je isto tako navodno dobar košarkaš. Mogli bi i njega pozvati u repku.

Kako je krenulo, ne znam hoće li itko uopće i otići u tu Španjolsku? Pretpostavljam da će biti potrebno angažirati i Kirinove policajce za operativne izvide sumnje radi. Pa će tako policajci u civilnim bermudama i patikama obilaziti mjesta na plažama i igralištima na kojima se rekreativno igra hakl ili basket, kako god hoćete, i tamo locirati, snimiti i uhititi svakog iole sposobnijeg rekreativca. I smjesta ga otpremiti na Kanarske otoke.

Šalu na stranu, odvratno je, degutantno i uvredljivo kad je sportašima tlaka gubiti dragocjeno vrijeme godišnjih odmora za pripreme i igranje u „tamo nekoj“ reprezentaciji „tamo neke“ zemlje koju su već polako počeli brisat iz svojih sjećanja i opijeni bjelosvjetskim blještavilom, vjerojatno se s neugodom ponekad prisjete odakle su potekli.
Pa se uvijek nađu dobri izgovori u obliku bolesti, ozljede, recimo upale pupka i proširenja šupka, a kako vidimo Gordan Giriček je uveo i novu kategoriju izgovora.

Sad opet moram šalu na stranu, ali meni je to malo čudno. Malo puno čudno.
Mi se, općenito kao narod volimo dičiti svojim patriotizmom. Oliti domoljubljem, da sve bude u stilu. Nema naroda na svijetu koji više voli svoju zemlju od nas.
Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što....
Mašemo zastavama, mažemo crveno-bijele kvadratiće po licu i ostalim dijelovima tijela, pjevamo domoljubne budnice.... Ali, opet nešto ne štima...
Šta mi to konkretno činimo za svoju zemlju? Koliko poštujemo njezine institucije? Koliko smo poreza spremni platiti toj „voljenoj“ državi?

U velikoj većini slučajeva – jedno veliko ništa!
Opet dolazimo do onoga da je forma važna, ali ne i sadržaj.
Naše domoljublje nije patriotizam – to je kič patriotizam.
Nije valjda da se varam?

Možete li zamislite kolike su patnje izvjesnog gospodina, velikog domoljuba naravno, koji upravo sada, bespomoćan, izgubljen i sam luta nekim austrijskim bespućima i nikako ne može doći k sebi kako su ga to neki zgubidani iz njegove vlastite države, za koju je on dao sve što je imao, mogli optužiti za tako sitne nepravilnosti oko nekakvog oružja, dragulja i šta ti ga ja znam čega još sve ne.
On je nevin!
On je pošten!
On bi za Hrvatsku sve dao!

A možda sam ja čak i preoštar. Možda nam eto, nije baš dano da budemo suviše vrijedni.
Ali to je sasvim razumljivo, pa nama je klima takva. Ma tko to može raditi po ovakvim vrućinama, tko, recite vi meni pošteno?

Međutim, imamo mi nekih drugih komparativnih prednosti. Eto recimo muzika, pardon glazba. Oduvijek smo bili muzikalan narod.
Čak i u onim davnim teškim vremenima, kad naš običan puk nije mogao doći ni do kakvih glazbenih instrumenata kakvim su se u to vrijeme mogli koristiti u Pešti ili Beču, nismo klonuli duhom. Nego smo čak stvarali i vlastite instrumente. I to vrlo sofisticirane!

Evo recimo gusle. Gusla nas je održala, njojzi hvala. To je recimo jedan od takvih instrumenata.
Sofisticiranih.
Ima tijelo, ima vrat, ima glavu. Ima čak i žicu.
Jednu...
Ima čak i gudalo...

I što je najzanimljivije, uvijek se kod nas nalazilo mnogo nadarenih ljudi koji su i u takvim okolnostima, sa gudalom i jednom žicom stvarali umjetnost. I još je nešto interesantno. Što su naseobine iz kojih su dolazili, bile zabačenije i udaljenije od gradova, prometnica i svih ostalih blagodati, to su u njima rasli bolji guslari.
Naročito oko Pripizdina Gornjih, Glavočara i Uzbuda donjih.

Obično su pjevali o junaštvu, čojstvu, nekim davnim ali nikada zaboravljenim bitkama, junacima koji su se buzdovanima i topuzima isticali u njima, krvi, znoju, barutu...
Doduše, ponekad bi, ali samo ponekad znali zagusliti i o ženama, ali zamislite, žene su čak i u to doba bile svojeglave, prkošljive, neposlušne...

To su bile pjesme bogatog tonaliteta, raskošnog izričaja, glazbenih figura čiji je raspon ponekad dosizao dva ili čak tri tona gore-dolje, naglašenog ritma od kojeg čak ni najuporniji nisu uspjevali ostati budnima...

Za divno čudo, tradicija guslara i guslarenja nije propala, nego je preživjela i zamislite čak se i revitalizirala. Doduše, danas suvremeni guslari nemaju više junačke brčine kao nekada, već fine bradice oblikovane Braunovim aparatićima. I glazbena tehnika se stubokom promijenila. Današnje gusle nemaju više samo jednu, nego čak šest žica, ali ipak poštujući povijest, tradiciju, junaštvo i čojstvo, svira se i dalje na samo jednoj, ostavljajući onih pet krakova, pardon pet žica u pričuvi, zlu ne trebalo, jer se ponekad dogodi da ova jedna žica na kojoj se svira čak i pukne od silnog uzbuđenja!

I što je najljepše u svemu, ovakva vrsta narodne umjetnosti ima čak puno poklonika i sljedbenika. Najbolji od današnjih guslara bez problema na svojim junačkim nastupima napune i najveće stadione, zajedno sa okolnim ledinama.

Teme su i dalje iste. Junačke priče iz prošlih ratova, o junacima i herojima koji su spletom začudnih sudbina ludih ostali neshvaćeni, o mrskim neprijateljima koji unatoč tome što smo ih preko nekoliko puta dotukli na bojnom polju, ponovno podižu glavu i tako dalje i tako bliže...

Pravo je zadovoljstvo na takvim okupljanjima vidjeti kako guslare tako i njihove poklonike. Veličanstvena raskoš boja na njihovim stiliziranim narodnim nošnjama, koje sežu u rasponu od svijetlocrnih do tamnocrnih, divni izvezeni ukrasi, spontana koreografija sa predivno usklađenim pokretima rukama i to pogotovo desnim, uglavnom - divota, ljepota i svašta nešto još...

Da, shvatili ste o čemu govorim. Mnogi će takve događaje prihvatiti kao izražavanje domoljublja.
Jadni smo ti mi ako je to domoljublje.
Ja to nazivam kič domoljubljem.
Kič domoljublje zauvijek ostaje deklarativno, na razini simbola, zadovoljava se zastavama, fanfarama i grbovima i gotovo nikad ne prelazi s riječi na djela.
Pozitivna djela. Na ona druga – relativno često...
Zamislite koliki mora biti stupanj retardacije jednog naroda koji svoje svadbene večere započinje intoniranjem himne!?!?
I to je tako postalo normalno, himna prije pršuta, sira i francuske...
Nisi domoljub ako se tako nešto nije izvelo na tvojoj svadbi.

Rad, znanje, odgovornost.
Odakle su sad ove riječi doletile u ovaj post?
Ne uklapaju se u temu, nije li tako? Teško ih je povezat sa domoljubljem.
Ah!

Da se konačno vratim na sam početak današnje priče. Od svega srca želim ovim „sportašima“ koji su preumorni da igraju za svoju zemlju, da jednog dana gledaju neke druge sportaše kako se u njihovu čast, dok se nalaze na najvišim stepenicama postolja svira „Lijepa naša“. Pa ako tada budu smogli snage da pogledaju u suzne oči onih, drugih onih, koji nisu bili „umorni“, svaka im čast.

O lipnju, pašteti i još koječemu

27.06.2007.

Još uvijek uživam u godišnjem odmoru. To je jedna od bitnih prednosti rada u još uvijek neprivatiziranom sektoru. Zamislite, imate pravo na godišnji odmor! Cool!
Po važećem kolektivnom ugovoru, neiskorišteni dani G.O. iz prethodne, moraju se iskoristiti najkasnije do 30. lipnja tekuće godine.
A meni krivo...
A meni neugodno...

Sinoćnja nevera rasfriškala je zrak. Tresla su se brda, grmilo i cipalo, a je li se iz svega izrodio običan miš ili nešto drugo, tek ćemo saznati. Ipak se nešto lakše diše, pa taman i bez bronhija.



Jutros sam se zaželija paštete. Ma baš paštete! Pa šteta bi bilo onda ostati bez paštete. Argeta od tunjevine. Na toploj feti friškoga kruva. Mmmm, dobra li je...
Zadovoljno mumam i nešto brčkam po kompu. Di je blog? Di je blog?? Nema ga!!!
Izgleda da je ipak bilo neželjenih posljedica sinoćnje oluje.

U onom sitnom djelu moga pogleda koji nije usmjeren prema ekranu primjećujem kako mi se dio moje prekrasne paštete nalipija po tipkovnici. Ajme smotankovića! Tako mi i triba! Svakodnevno vičem na moga juniora, upozoravam ga da se ne jede za kompjuterskim već za običnim stolom, a pogledaj mene! Krasan primjer dajem. Pravi roditeljski, nema šta...

Ništa sad, nema veze, okrećem tipkovnicu skroz naopako i treskam je, a između tipki ispada čudo jedno svakakvih mrvica, spajalica, mrava, komaraca, tarantela i ko zna čega još sve ne...
Ako ne proradi, kupit ću neku novu. Ima danas dobrih tipkovnica za 49.99 kuna.
U Metroja. Ili Getroja.
Nisam siguran. Ma ima negdi, u svakom slučaju...

A u stvari...ovaj miris paštete na feti toplog kruva vratija me u djetinjstvo. Iako ove moderne ni izbliza ne mirišu kao one „stare“, a ni ovaj današnji kruv nije više onako topao i hrskav kao nekad, ova jutarnja dokoličarska atmosfera me baš podsjetila na te dane.

Volim ovo doba kasnog lipnja, još od kad sam bija dite. ( Bija dite – ma vidi mene, a još sam uvik dite op.a) Završila bi škola, počinjalo je dugo toplo ljeto, iduća školska godina je bila daleka budućnost, sloboda, kupanje po čitave dane, a dani dugi, dugi, puni sunca, svjetlosti i topline. Spavanjac do devet, deset uri, pa nakon toga šugaman u ruke, šlape na noge i pravac na more. A na moru sva ekipa, osim onih koji su morali pohađati produžnu nastavu, pa onda skakanje sa mula u more na glavu, na prsi, salto, bomba, iglica....
Briškula i trešeta u ladu tamarisa...
Miris oleandara.
Oleandri, oleandri...



I taman kad bi zavrućilo do usijanja, to je bija pouzdan znak da je pravo vrime za vratit se doma. Mater i otac bi taman došli iz spize. Nije onda bilo dućana na svakom koraku, onaj famozni topli kruv moglo se kupit na svega tri-četriri mista u čitavom gradu. Triba si čekat u fili barem po ure za doć do štruce kruva.

Najprije bi kod nas u kući nastala navala na novine. Slobodna Dalmacija - obavezno svaki dan, Nedjeljna je izlazila petkom, a svaki drugi petak – „ženski“ Svijet. To je moja mater ka moderna, samosvjesna žena volila kupovat. Bija je u to vrime još neki „Svijet“, čini mi se sarjevski, nisam više siguran, ali ovo je bija baš – „Svijet" za žene. Mislim da je to čak bija prvi časopis u bivšoj Jugi koji je izbacija ća onaj središnji dio sa krojevima, koji je u to vrime bija neizostavni dio svakog ženskog magazina.

Uglavnom za današnje samosvjesne mlade dame koje su u to doba bile djevojčice s kikicama i bijelim dokoljenkama, današnji recimo Cosmopolitan je mačji kašalj prema tom „Svijetu“ osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon šta bi ga mater i sestra temeljito proučile, a prije nego li bi ga „posudile“ susjede i prijateljice, zgrabija bi ga potajice i ćirnija da vidim šta to ima novoga u tada meni nepoznatom svijetu, u pogledima i razmišljanjima nekih privlačnih dragih bića porijeklom sa planeta Venere. U njemu su tada pisala najeminentnija novinarska pera, kako ženska, tako i muška. Suvremene teme i dileme promatrane iz perspektive nekih novih generacija „drugarica, ali i dama“. Ma, bilo je tu još uvik i recepata za kolače i umjerena doza tračeva i žutila, ali upravo ovaj i još neki listovi kao „Start“ ili „Danas“ bili su vjesnici budućih velikih promjena. Doduše „Start“ smo voljeli i zbog nekih drugih vizualnih užitaka, ali upravo u tom magazinu smo mogli pročitati prve tekstove o kompjuterima i informatici općenito.
Prve recenzije ZX Spectruma i Comodore 64. Nije to čak tako davno ni bilo...
Pa kad kažu da je bija mrak...

Još mi je jedna stvar bila upečatljiva baš za ovo doba godine-
iščekivanje novih pisama sa splitskog festivala. Radio Split bi u danima prije festivala „pušta“ tek po nekoliko taktova od svake pisme, pa smo mogli tek naslućivat šta će se slušat tog lita. A tek ono uzbuđenje kad bi se kupija dupla Longplejka ili kazeta sa novoga „Splita“! Pa vrti po gramofonu ili kazetofonu...
Kakva je nova Oliverova pisma? A Terezina? Piva li Mišo ove godine....
Komentari bi uglavnom bili kako ove godine pisme ništa ne valjaju, a prije su bile puno bolje. Naravno, sve je prije bilo puno bolje...
Ne tuguj Dalmacijo...

Postoji li još uvik Splitski festival?
Poala brale, di sam ja ovo danas odluta?
Sve zbog jedne paštete...
Je li više proradija ovaj naš blog???
Ako još nije, vratit ću se sve do stoljeća sedmog....


Na more, na more!

25.06.2007.

Užgalo se gori i doli, užga se istok i zapad, užga se sjever i jug...
Gospe moja, šta je ovo bilo....

Tribalo je uteć na more, daleko, daleko pa još malo dalje
Prije koji dan sam vam ovde grinta kako mi se nisu ostvarile neke želje vezane za bijele lađe od kojih desetak metara, ali normalno, ne spominjem to da još uvik imam vrapca u ruci. Imam ja i sad svoju velebnu barčicu, doduše ipak nešto manju po dimenzijama od one iz snoviđenja, ali zato ne manju srcu dragu. A šta bi ja bez nje?
Ja ne morem brež nje..



Dakle di sam bija?
Na pustom otoku bome!
Isprid mene gledam Vis i Biševo, livo Šolta pa još malo obrisa Hvara i Paklenjaka, desno pučina, more, veliko beskrajno more....

Lipo li je...
Samo...
Pusti otok i nije više tako pust. Dobro, ipak nismo primjetili nazočnost kreatura humanoidnog oblika (dok mi nismo došli na njega, sic!) ali zato galebova ima ka u priči. Deseci, stotine, ma šta stotine, ima ih na iljade! Zadnji put sam na ovom škojiću bija prošle jeseni i tada ih nije bilo niti blizu ovoliko. Je li im ovo doba parenja, gnježđenja, šta li? Ah da, pretpostavljam da je slijedeće u pitanju...

...Dok svi ljudi spavaju
Galebi se karaju...



Društvo im na otoku prave još i pohotni kunići, ali čini mi se da galebovi i kunići ovdje žive u skladnom suživotu.
Ma vidi ti koincidencije...

Potmula tutnjava iz dubine svekolikog akvatorija, brzo mi je dala do znanja da je ovo njegova ura. Je, on je, nema nikakve dileme.
Ma ko to, da nije morski pas?
Da morski pas!?
I gore od pasa!
Ovo vam je morski pas od brodova. Je istina je da su u ga zadnje vrime malo uškopili i ograničili mu brzinu između Splita i punte od Šolte, ali ta morska beštija upravo kod ovoga „moga“ otočića ubacuje u punu brzinu, a kad on ide punom brzinom onda vam je situacija na obali ajme majko.





Da sad puno ne dužim i kompliciram, ovde vam se radi o moćnom katamaranu zvanom „Croazia Jet“ koji za vrime turističke sezone svakog dana navigaje od Ancone do Splita i istim putem nazad. Dug je 82 metra, širok 23, može primit 750 čeljadi i 190 karampana a kad plovi punom brzinom čini 36 gropi, to jest čvorova na uru.

Sve je to lipo, krasno, brod je atraktivan za po3.14zdit, ali ima jedno ali...
Uvik ima barem jedno ali
A ovo vam je Ali sa velikim A
Naime, poznato vam je da svaki brod koji plovi po moru podiže valove.
Mali brodi male valove
Veli brodi vele valove...

I onda ti valovi gingolaju naše barke.
Zagingolaju se pet-šest puti i sve bude isto ka i prije

Ali ovo!
Ali ovo...
Kakve valove diže ova beštija!?
Najsmišnije je to šta ovi valovi na moru i ne izgledaju nešto posebno, ali kad dođu do kraja...
Gospe moja (ovo već drugi put zazivam Gospu danas, sumnjiv sam sam sebi!)
To vam u stvari i ne izgleda ka da valovi tuku u kraj, nego to više sliči na izmjenu plime i oseke ogromnom brzinom. Sa amplitudom i do dva metra. U jednom trenu sve živo izbaci na obalu, za dvi sekunde sve to opet vuče nazad u more.
Ispljune te i usiše za sekundu!
Koliko se samo kaića po Šolti i Drveniku razbilo radi ove zviri.
Je, istina je da nam je tribalo dobra dva-tri lita da ustanovimo o čemu se radi pa su se tek onda naše mudre glave dosjetile da kapitan o Croazia Jeta mora dignit nogu sa gasa kad uleti među naše škoje. Kad izađe na otvoreno more, neka radi šta ga je volja, e!

Ali, špagetari su to, znate...
Di će on smanjivat brzinu radi nas!
Pa zna špagetar koji put i „zaboravit“ na ovu našu odredbu.
I zato mi je baš bilo drago kad su ga prije godinu-dvi rebnuli po žepu.
Eno ti tamo talijanska obala pa tamo radi zvizdarije.
Nego ćeš nam se ovde nama penisovat!
Ka da i mi ne moremo imat takve brodove
Neš ti...



Asti mande, koliko sam se ovo već raspisa!
Nema više vrimena, dalje dajem samo kratki izvještaj.
Idemo brzinski.
Nisan cilu noć oka sklopija jer su se oni redikulasti galebovi karali non-stop.
Ribe nismo uvatili skoro ništa
(A nisam vam niti reka da smo išli ribu lovit!)
Izgorija sam za poludit.
Samo ne znam kako.
Čuva sam se.
Pazija sam se...
I opet sam nafrka!
A isto mi je bilo lipo
E!

Idem sad bacit jedno noćno kupanje.
Ne moram se mazat protiv sunca
Neće se valjda tribat počet mazat i kontra misečine!?.
Ne moram ništa ni nosit na sebi
Ka da inače i nosim...
Lito je
Lipo je....


Nema smisla...

23.06.2007.


Mada se u svakoj prilici volimo dičiti o velikoj kulturi vascijelog našeg Hrvatskog naroda, mnogi nam pokazatelji i nekad i sada, baš i ne idu u prilog toj teoriji. Da, točno je, imali smo i danas imamo mnogo vrhunskih ljudi na koje s pravom možemo biti ponosni, ali onako općenito uzevši jedan prosjek, bojim se da bi mogli doći do poražavajućih rezultata.

U čemu se to ogleda? Pa recimo da prosječan gost koji dođe u Hrvatsku, na jadransku obalu posebno, neće odmah primjetiti naše kulturno blago, već će vjerojatnije ostati zgranut i osupnut totalnim izneredom u prostoru. Gotovo je sigurno da će se već nakon nekoliko sati pitati „pa kakvi to ljudi ovdje žive?“

Ovo šta smo učinili sa našim najvrijednijm „resursom“ – prostorom i što nažalost iz dana u dan činimo i dalje, odavna je već prešlo sve moguće granice zdravog razuma.

Ima li to sve više ikakvog smisla?

Koliko god se trubilo na sva zvona o devastaciji naših gradova, gradića i malih mista, ništa ne postaje bolje, čak štoviše, situacija postaje sve gora i gora.

U zadnjih nekoliko godina su počele, između obiteljskih jednokatnica, nicati stambene zgrade sa nekoliko desetaka stanova, bolje reći apartmana. Takve zgrade niču na sve strane, apartmani apartmani, bezbrojni apartmani...

Činjenica da će takvi apartmani desetak mjeseci u godini vjerojatno zjapiti prazni, nikoga posebno ne zabrinjava.
Da se razumimo, ove zgrade nisu bespravno podignuti objekti. Sve vam je to „legalna“ gradnja. Jedinice lokalne samouprave imaju pravo odrediti uvjete pod kojim će se graditi objekti na njihovim područjima. Pa je tako vrlo moguće da na parceli od 800 metara kvadratnih, iznikne stambena zgrada sa 18 ( slovima osamnaest!) stanova.
I sve po zakonu....
A to šta su neki pametnjakovići donili nebulozne zakone...



Nastaju monstruozna naselja koja nisu ni sela ni gradovi, slamovi, ne znam sam na koji način ih uopće nazvati. Ma to je jedno veliko – ništa! Osnovni princip je slijedeći- na svakoj slobodnoj površini nakantaj zgradu, šta veću, šta višu, šta glomazniju, kičastiju....

Šta je sa javnim površinama?
Trgovi – šta je to?
Zelene površina – znanstvena fantastika!!!
Sportski i rekreacijski sadržaji, dječja igrališta, kulturni objekti – nema, nema nema....

Pored sve te silne masovne i histerične izgradnje, ulaganja u infrastrukturu su jedna ogromna – nula!

Do stambenih zgrada sa trideset- četrdeset stanova možete doći samo puteljcima kojima su se nekad služili stari, sad već izumrli težaci kad su njima prolazili karima i konjima.
Kasnije su ti puteljci tek neznatno proširivani da njima mogu prolazit moderni konji i mazguni, ali danas je rijetko koji širi od tri-četiri metra.
Evo vam najbolji (hm!) primjer sa Čiova. Otok Vir je šala mala prema onome šta će se dogodit Čiovu. Do svih ovih zgradurina za koje i sami vidite kako su se „krasno“ uklopile u okoliš, možete samo doći ovim jednim jedinim puteljkom.





Mnoge od ovih zgrada ako ih gledamo same za sebe i nisu toliko ružne, uglavnom su
solidno i projektirane i izgrađene. Ali u odnosu prema „starosjediocima“ u okolišu one djeluju užasno.

Vratimo se na sami početak priče. O onim turistima koji će se vatat za glavu kad vide šta smo učinili. Mislim da ti turisti čak i nisu jako bitni u svemu ovome.
Hoćemo li se konačno dozvat pameti pa naše gradove uređivati ne samo za turiste i ne samo prigodnim akcijama tipa „Lijepa naša Hrvatska“ (iako protiv takvih akcija nemam ništa – dapače!) nego zbog nas samih. I da spasimo ako je ikako moguće ono šta se još spasiti da.

Ali kome to reć? Lokalnim glavarima glavurdama i glavešinama!?
Briga njih, njima su važnije manifestacije tipa, nažderi se, naloči se i zap'vaj uz „onu našu“!
Blago nama!

Pet petica

22.06.2007.


Ovo lito, siguran sam neće bit niti malo sramežljivo. Pogledajte kako nam je ul(j)etilo!
Samo šta ne viče: Evo meeeeee!!! Jeste li me tili? Jeste li me tražili?
I šta sad oćete?
Vruće vam je?
Ne možete disat!?
A nu!
Čovječe opalilo nas drito u glavu sa ovih trideset pa još plus nekoliko stupnjeva.
Otvorili smo sve špine, teče voda, obična, mineralna, ledeni čaj, cola, fanta, vino, pivo....





A još nema ni maeštrala!
Puše neke bezvezna bava sa juga...
Samo čini da nam je još gore....

Neka je vruće. I triba tako bit. Lito je...

E sad ajmo mi na konkretnu stvar.
Nisam mislija danas ništa pisat, ali pogled na brojčanik mi je da jednu ideju.
Pet je moj najdraži broj. Oduvik bija. Ma di ćeš lipšeg broja od broja pet! E!

Zato vam danas donosim pet morskih sličica.
Ali...
To nije sve!

Vidite ovi moj counter ili na naš jezik rečeno, brojač sa strane?
Evo sad dok ovo pišem na njemu stoji 55469.





E lipi moji, evo senzacionalne nagradne igre, samo za čitaoce ekološko-hedonističkog bloga!
Onaj ko mi „izvrti“ pet petica na brojaču, dakle, onaj koji bude 55555 čitatelj ovog bloga dobija od mene večeru!
Ozbiljno!
Šta mislite zašto imam ovoliko komentatora?
Pa naravno, plaćam ih!
Đavla bi meni oni komentirali onako bezveze...

E, a sad, znači ne samo da plaćam piće nego dobro ste čuli – večeru !
Da ne bi bila dosadna blogerska spika, sretni dobitnik ima pravo dovest još jednu osobu po svom izboru. Isto pravo zadržavam i ja, je li to u redu?
A kako ću ja znat da se upravo vi bili 55555?
To je vaša briga, slikajte ekran pa mi pošaljite sliku e!
Ajmo navali, još malo pa nestalo!


Odustajem li od svojih snova?

21.06.2007.

Nešto mi se čudno događa u zadnje vrime. Ne, nije to došlo odjednom, naglo, već nekako tiho, neprimjetno. Primjećujem kako sve manje sanjam. Ne mislim pritom na one prave snove, nego one koje nam se vrzmaju po glavi dok smo budni.
Naše želje,razmišljanja, očekivanja od života...

...Na pragu svojih dvadesetih bio sam laka roba...
(oprosti Đole na krađi, ali ovaj tvoj stih sam kad-tad mora iskoristit)
Da, vrzmale su mi se po glavi svakojake misli.
Seksualne naravi, uglavnom.
Mirjana, Željka, Sandra, Ivana, Sanja....
Osmijehe im pamtim, imena polako zaboravljam.
Ali bilo je tu i materijalističkih snova...
O tome kako ću jednog lijepog dana vozit turbo ludilo zapozvizdit makinju, kako ću imat vlastiti stan, raspalit HI-Fi uređaj dva puta stoiosamdeset wata, kako ću imat brdo love....
Kako ću jedno dana imat toliko love da više ništa neću morat radit...


Ma, nije opet da neću baš apsolutno ništa radit.
Posadit ću vinograd.
Masline
Trišnje
Višnje
Bajame
Imat ću oko kuće rajski vrt....
Rađale bi rajčice u rajskom vrtu...

Imat ću jednog dana i brod
Bili brod
Devet metara
Deset, bolje deset.
Dvanaest, još bolje.
Jedrilicu
Pa ću plovit. Moja mala i ja. Bez šušura motora. Ljubit se s valovima. Uživat
Pristajat u luke. I na škoje. Škojiće, grebene i hridi
1185 puta
I kročit nogom na 1185 jadranskih bisera.
Jedno lito put gori do Savudrije
Unije, Srakane, Susak...
Drugo lito put doli do Punte Oštre
Korčula, Lastovo Mljet....



Sve sam tada zna. Sve sam moga, Sve sam to ima u glavi....
I još puno dobrih stvari
Ima sam nekakav ludi osjećaj da će se jednog dana, kad-tad dogodit neko čudo, da se mora dogodit jedan klik u glavi kojim ću riješit sve probleme.
Kako vrime odmiče takvi osjećaji blijede.


Danas...Ne znam ništa. Ne osjećam ništa.
Znam da nema čuda, nema klika, ništa se ne postiže priko noći.
Realnost činjenica zasjenjuje čaroliju sna.
Samo radi kume moj, radi
Danas, sutra, prekosutra
Danas, sutra, prekosutra
Danas, sutra
Danas....



Danas mi je najvažnije da je moje dite živo i zdravo. Da sve bude u redu...
Ne sanjam više. Ne očekujem spasonosni klik.
Ma niti loto više ne igram. Bez obzira koliki je jack-pot
Možda i neću uspit povezat perlu sa 1185 bisera
Možda i neću posadit novi vinograd
Ali....dobro je
Živ sam.
Tu sam

Pa se pitam...
Odustajem li ja to polako od svojih snova?
Odričem li ih se?
Znam da nije u šoldima sve. Ima nešto i u nekretninama, dionicama, vrijednosnim kartušinama
Pa i nije potrebno raditi ama baš sve za interes.
Kako je korisno raditi nešto za sebe kad ne vodiš računa o vlastitoj koristi!

Čini mi se kao da me uopće više nije ni briga.
Prođu dani i dani a da i ne promislim o tome.
Samo mi nije skroz jasno je li to dobro ili nije?
Priznajem li ja to sam sebi nekakav poraz?
Ne želim li uopće razmišljati o nerealiziranim očekivanjima?
Ili mi materijalno više nije bitno?
Ko zna, možda je ovako i bolje, možda sa onim brdom love i ne bi zna dobro upravit.
Možda bi se oda porocima, vrag zna...

Ali...šta sam ja sad uopće upa u neke crnjake!?
Pa još sam mlad (tješim se)
Imam još vrimena
Puno novih ljudi dolazi u moj život.
Dobrih ljudi
Nije li u tome bogatstvo?!

Oću li sad ovo uopće objavljivat?
Ma neka ide, baš me briga!


Popravni ispit kod svetog Jure

19.06.2007.


Pozvala nas Danica na rođendan. Kaže, bit će nas desetak, ništa posebno, malo ića, malo pića, druženje, zawebancija...
Dobro, kažem..
Di?
Na Biokovo.
Na Biokovo !?!?
Subota na nedilju, na Lokvi...

Malo sam maka. I nije mi tlaka. Nisam jedini. Maklo nas je malo više. Normalni ljudi će rođendan proslavit tako da će se natuć spize i zapit u najbližoj konobi. E, ali mi nismo normalni ljudi. Mi ćemo se natuć spize i zapit na visokom nivou. Čak štoviše na vrlo visokom nivou.
Otprilike, u stvari točno 1467 metara nad morem. Planinarska kuća Lokva, visoko gori u vrletima Biokova.
Ova moja ekipa je sva već bila tu, netko prije, a netko kasnije, uglavnom jedini izlet planinarske škole kojeg sam propustio, bio je izlet upravo ovim stazama. Prema tome, imam dodatan motiv. Iako i bez toga motiva nije nedostajalo.

U Makarskoj smo pokupili našeg domara Riđu koji će ovom prilikom bit naš vodič i domaćin. Ima nas taman za nogometnu ekipu, vozikamo se sa tri tonobila kroz usku stazu planinsku. Sva je srića da nema puno prometa, jer mimoilaženje na ovakvoj cestici zna biti prilično traumatično iskustvo.

Ostavljamo autiće na jednom od rijetkih preostalih parkinga na području Dalmacije na kojima „koncesionari“ u (ob)liku i (ne)djelu lokalnih šerifa, još nisu postavili nekakvu rampu i počeli ubirat harač. Do naše Lokve, nešto je više od ure vrimena hoda.

Gori doli, uzbrdo nizbrdo, opterećeni prosječno sa tridesetak kila svega i svačega u našim ruksacima, hrabro grabimo naprid. Nitko se ne pita „ma šta nam ovo triba“.
Neka pitanja smo već odavno prevazišli





Uglavnom, rođendan smo proslavili mirno i dostojanstveno, kako i priliči ljudima u najboljim godinama. I za stolom smo svi bili vrlo uljudni, ispravno rukovali jedaćim priborom, nakon hobotnice ispod peke i punjenih liganja sa gradela, sok od borovnice i crnog ribiza poticao nas je na ugodno ćaskanje do sitnih noćnih sati.





Nedjeljno jutro u planini osvanulo je toplo, sunčano i ugodno. Ipak, donekle magličasta atmosfera nam je malo kvarila poglede prema moru i otocima. Biokovo je izuzetno zanimljiva planina. I šta se tiče geološko-reljefnih karakteristika, a naravno i biljnog i životinjskog svijeta. Tipičan kraški krajolik prepun vrtača, udubina i jama. Staze kojima prolazimo uglavnom prate obode grebena, tako da nam se stalno otkrivaju novi i novi uzbudljivi prizori. Dvadesetak minuta hoda od našeg „baznog logora“ nalazi se jama Ledenica, ogroman prirodni ledomat u kojemu i za najvećih ljetnih vrućina ima leda ko u priči.



Gledajući ovako iz visine zastrašujuće grotlo ove jame, u nevjerici pokušavam shvatiti kako su se još nedavno, prije tri-četiri desetljeća ljudi spuštali na dno i vadili ledene blokove.

Obišli smo i nekoliko susjednih vrhova. Opijajuća tišina. U ovakvoj atmosferi i malo glasniji razgovor je pravo svetogrđe. Ubrzo nam dolazi i „nagrada“. Sa susjednog grebena gleda nas jedna divokoza. Pa još jedna s druge strane. I još jedna...

Kako se samo elegantno kreću po ovom kamenjaru, pa to je milina za gledat. Ne bježe od nas glavom bez obzira, ali ipak održavaju pristojan razmak. Šta je sigurno-sigurno je, ne znaju one nalazi li se među nama i pokoja individua nečasnih namjera...



Naravno, u ovakvom okruženju vrime brzo proleti i već se lagano spremamo za povratak.
Sad prolazimo drugim putem, nešto kraćim, ali zahtjevnijim. Svakih nekoliko koraka nailazimo na stijene kojima su dijelovi odvaljeni od bezbrojnih udara groma. Ne bi bilo baš veselo da je više oblaka na nebu...

Eto nas konačno i do naših tonobilčića, svi smo umorni, ali sritni i zadovoljni.
Ipak, meni još vrag ne da mira, jer me pogled na svetog Juru, najviši vrh jadranskih planina mami magnetskom privlačnošću. Iako se do njega može doći i vozeći se raznim vrstama prometala, ipak odabirem ovaj „južni smjer“, pravi planinarski, uz koji je zbog strmine, provučena konopom osigurana staza. Raznim kombinacijama povuci-potegni, za nepunih pola sata, već sam na vrhu.



Eeee, vridilo je...
Stvarno je vridilo...
Konačno imam osjećaj da je popravni ispit kod svetog Jure zaista i položen.

Sami vrh Biokova zauzima zgrada televizijskog odašiljača sa bezbrojnim antenama i satelitskim pijatima. Stotinjak metara niže nalazi se kapelica posvećena svetom Juri, naravno. Zanimljivo je to da se ova kapelica prije gradnje odašiljača nalazila na samom vrhu, ali je zbog „viših interesa“ te napretka tehnike i civilizacije humano preseljena, kamen po kamen na današnje mjesto.



Bilo bi dobro zadržati se ovdje i malo duže, ali znajući da me u podnožju nestrpljivo čeka moja ekipa, brzo se vraćam natrag. Putem nailazim na dvoje mladih iz jedne nama vrlo prijateljske zemlje, čiji se građani odlikuju pokušajima nesvakidašnjih pothvata o kojima za sada ipak ne bih. Čini mi se da se ni ovaj par baš puno ne razlikuje od svojih osebujnih zemljaka, jer su do vrha stigli vozeći se skuterom, a od opreme su imali samo šlape i šugamane...





A kad smo već kod šlapa i šugamana...
Lito je, vruće je, planine nas mogu i malo pričekat.
Uživam u (ne)zasluženom ostatku godišnjeg odmora...

Spoznati samog sebe

17.06.2007.


Koliko samo svjesni samih sebe?
Svog izgleda, svojeg glasa, navika, pokreta, ponašanja?
Kad prelistavamo fotografije na kojima smo uslikani mi sami ili sa našim prijateljima i poznanicima, onda uredno konstatiramo da je na toj i toj slici - Pero, Željko, Marija, Anita i gledajući njih ništa nam nije čudno, a kad pogledamo sebe, gotovo redovito se pitamo: „Ajme kako sam ovo ispa!?“ Kao da nas svaki put iznenadi taj nepoznati lik na fotkama i teško ga možemo povezati sa samim sobom, iako taj isti lik mi sami nosimo 24 sata dnevno.
Ljudi žive u iluziji da sami sebe dobro znaju.

Ali to i nije tako čudno, jer koliko god mi nosili u sebi naš lik i djelo i naoko ga bili svjesni, ipak mi sami sebe u stvari nikada i nismo vidjeli!
Kako, reći ćete, pa svakog dana se ko zna koliko puta pogledamo u ogledalu?
Ogledalce, ogledalce, kaži mi tko je najljepši na svijetu!?

Ogledalo je u stvari najveća laž, ogledalo je privid, to „naše“ lice što ga vidimo u ogledalu u biti ne postoji, niti je ikada postojalo. To je samo zrcalno simetričan odraz našeg lica. To je lice nekog nepoznatog stranca. Nema ga...

Stoga i nije čudno da se svaki put iznenadimo kad vidimo sami sebe pa se grizemo kako smo to „ispali“. Svi ostali će nam samo reć: „Pa šta ti fali, baš si dobro ispa, a pogledaj mene, ne sličim na sebe“

Ista stvar je i s našim glasom. Kad pogledamo i poslušamo neki video na kojemu je zabilježeno glasanje i naših malenkosti, često se začudimo kako su nam naši glasovi u stvari piskavi, unjkavi, hroptavi, ma bilo kakvi, samo znatno različiti od onih kako ih mi čujemo i doživljavamo u našim glavama.

Mogli bi sad satima raspravljati i o našim pokretima, navikama i ponašanjima, o tome kako nas doživljavaju drugi, a kako mi sami sebe, ali ovo ipak nije psihološko-sociološka studija, već samo običan post.

U stvari, koliko nam je to uopće i bitno!?
Oh da, izgled je jako bitan...
Htjeli mi to priznat ili ne, ipak je bitan.
Bitan kao dio „marketinga“ kojima prodajemo sami sebe.
Našim partnerima, prijateljima, poznatima, nepoznatima, poslodavcima...

Ali opet taj naš izgled doživljavamo uglavnom pogrešno.
Ljepota je kao i novac, nikad je dosta.
Nekidan sam bio na kavici s jednom prijateljicom iz mladih dana.
Danas uspješna žena, zgodna, obrazovana...
Sretno razvedena...
Pričamo o svemu i svačemu.
Usred razgovora me prekine:
-Ne čini li ti se da moj glas sliči na Paju Patka?
-Ma šta ti je, imaš odličan glas, pravi seksi alt...
-Stvarno!?
-Ma najozbiljnije ti govorim...

-Znaš, kad ovako naglo dođe lito i udru vrućine, po nosu mi izbijanju ove grozne pjegice!
-Pjegice!?
-Ma užas jedan , tako me nerviraju, pokušala sam sa nekim kremama, ali nikako ne idu.
-Lipa moja, to ti nema nikakve veze, s tim pjegicama si sto puta simpatičnija.
-Ajde, ajde, laskavče stari, nemoj ti meni prodavat te fore...

Da stvarno, moja Ivana misli da ima pjegice i glas Paje Patka i to je užasno nervira.
O zašto je priroda bila tako okrutna?
To šta i u svojim kasnim tridesetima izgleda „mrak“, i činjenica da je diplomirala na dva faksa, to je njoj normalno...
Opterećujemo se nebitnim stvarima.

Ljepota nije u savršenstvu.
Ljepota je u pogledu, osmjehu, pokretu, nekakvom nesvjesnom motu....
Ljepota je u oku promatrača.

Kad mi stalno želimo nešto više
Zavodljivi lažni sjaj...

Reklame su najveći generator lažnog sjaja.
Pogledajte kako izgledaju tipične „sretne“ obitelji u reklamama!
Mamu obično glumi manekenka od kojih 19 godina, 180 centi visoka, 55 kila težine.
Ali to je ne sprečava da već ima dvoje dice, sina od 12 i kćer od 9 godina.
Sretna obitelj sjedi i doručkuje. Tu je i pater familias od kojih 24-25 godina, zdravog osmijeha sa četiri reda zuba, zrači zadovoljstvom, a kako i ne bi kad je već skockan u odijelu sa kravatom spreman za posao glavnog direktora u Tour-impex firmi ili već nekoj sličnoj. Dica nasmijana, uredna, ispeglana, napisala domaći uradak, sve naučili, idu u školu pokupit još ko zna koliko petica...

Da, tipična obitelj...
Moš mislit...
Samo iluzija...

Možda je ljepota baš u ovakvom trenutku.
Sada.
Ovog trena...


A judi driti ka kolone...

15.06.2007.

Skrušeno priznajem da iako u meni kola arijevski čista (sic!) južnohrvatska (da ne rečem dalmatinska) krv, još uvik nisam načisto sa svim izrazima iz jedinstvene, genijalne i turbonerazumljive pisme nad pismama - „Dalmatino povišću pritrujena“.
Sa onim dijelom kojeg izvode klape još kako-tako, ali ako niste znali, ova pisma ima i uvodni dio koji se istina, vrlo rijetko izvodi.

Svitlosju kerv častna vikovični terpećemu
naslidovati pogerda Balkanike.


Ovo bolje da vam ne prevodim, jer na standardnom Hrvatskom književnom jeziku to ne zvuči tako moćno.

Dobro, danas nećemo analizirat (raščlambivat!?) čitavu Dalmatinu, već samo jedan njezin stih.
Evo ga!

...a judi driti kâ kolone...

A ljudi uspravni kao .... bitve!
Ne blitve, nego bitve!
Vidite kako blesavo zvuči na standardnom jeziku!



Iako se izraz kolona može koristit za stupove općenito, mislim da je barba Ljubo Stipišić ipak mislija na ove naše „prave“ morske kolone.
Kolone su kao vjerni i strpljivi čuvari u lukama i na rivama koji čekaju svoje brodove da ih nakon epske plovidbe kroz bure i oluje, uzburkanim (a kakvim drugim, ah!) morem, prihvate njihovu cimu oko svoga vrata.





Dobar je osjećaj da te nakon duge skitnje morima, tamo negdi na sunčanoj obali čeka čvrsti oslonac, za kojeg ćeš se vezat i pri tom se nećeš osjećat sputan i zarobljen, nego siguran i zaštićen.

Zato su kolone na našim rivama i više od pukog stupa oko kojeg će mornari omotat brodsku cimu. Zanimljivo je to da je podzemni dio svake kolone višestruko veći od ovog kojeg vidimo da „viri“ vanka.
Pa neka se javi lola koji će je iščupat! Nema te sile...



Kolone ne služe samo za privez brodova. Di ćeš boljeg mista za sist i odmorit umorne noge nakon izuzetno napornog điravanja rivom. Gori-doli po sto puta...
Kamene kolone mogu poslužit i recimo ka mali stol za učinit marendu na brzinu.
A di su još one najlipše stvari kad sidneš na kolonu, a cura ti se lipo, sve ono ka da neće, namisti u krilo.





A u vrućim ljetnim večerima i sitnim noćnim satima kad riva opusti, možete se na koloni i ...
Šta sam ono tija reć?
Ne, ne, ništa nisam reka!
Samo morate vodit računa da posli ne odgovarate za kršenje javnog reda i mira...

Varboske kartoline

13.06.2007.


Život je na škoju i radost i tuga.
Tako kaže pjesnik. Ma znate šta, osobno mislim da je gotovo svugdi život i radost i tuga, samo na otocima to sve izgleda izraženije, poetičnije i onako nekako uzvišenije.
No jedno je sigurno, otočka atmosfera je zaista posebna, taj specifičan, pomalo introvertiran ritam života nepogrešivo nam i bez kompasa i GPS-a govori da se nalazimo na posebnom minijaturnom kontinentu.

Kontinentu koji ima svoja pravila u govoru, ponašanju i načinu života. Takva pravila nisu formirana dekretom, statutom ili nekim drugim pravnim aktom, nego ih je odredio sam život kroz stoljeća.
I onda vam se dogodi da u takvom ozračju, ona famozna škojarska “škrtost” postaje puno bliža i shvatljivija. Jer, ta škrtost nije neki hir, nego uvjet opstanka.

Ne valja se razbacivat.
Ni vodom ni hranom, a bome ni ričima…
Kad se krene u nešto dobre volje i s pozitivnim mislima, onda vam se mnoge stvari poslože same od sebe na najbolji mogući način. Pa smo tako imali oblake i kišu kao osvježenje za “hodit po varhima”, a narednih dana nam se namistilo lipo, vedro i sunčano vrime za “osvajanje” mora i plaža.



Ovaj dio otoka nije tako razvikan, “kao” nije glamurozan, nekima bi vjerojatno bija dosadan, zamislite nema niti poslije-plažnih veselica
I bolje da nema!
Jer ovako možemo na miru otkrivat svu lipotu oko nas.

Danas pješačimo nekoliko kilometara prema moru, prema Vrboskoj. Zanimljivo je kako su mnoga primorska mala mista nastala kao “dica” od sela u unutrašnjosti. Kako su otočani morali istovremeno bit i meštri svih zanata i težaci i ribari, tako bi obično u najbližoj uvali podigli nekoliko ribarskih kućica, par mulića za vezat brodove, popločali bokunić rive i kako to već ide. Malo pomalo te lučice i ribarska sela su prerastala u naselja čak i veća od onih od kojih su potekli. Tako se i Vrboska razvila kao luka Vrbanja jednog od najstarijih otočnih naselja.





V(a)rboska je bonboncin od mista. Dubok, dobro zaštićen zaljev, mali otočić u dnu vale, Molo bonda, Vela bonda, pa još most, mostić i mostičić…







Postoji i ribarski muzej,ali smo ovog puta nažalost naišli na zatvorena vrata.
Pišem pod obavezno za slijedeći posjet
Posebnu draž čitavom malom mistu daje tvrđava-crkva Sv. Marije. Ovako nešto se ne viđa svaki dan.
Najbolje od svega je da ova neobična građevina podsjeća na brod.
Naravno da me osvojila na prvi pogled.







Upeklo sunce, pospano kasnoproljetno popodne. Nema pasa. Po kaletama tek tu i tamo netko protrči.
Iako se mom skromnom mišljenju najgenijalnija domaća serija svih vrimena snimala nedaleko, u obližnjem Starom Gradu, upravo mi ova mala smišna Vrboska ima “ono nešto” od maloga mista. Ne bi me uopće začudilo da je iz neke kaletice izletija Roko Prč ili Anđa Vlajina.
Sevantesa sam zamalo i vidija. Svako naše malo misto ima svoga Servantesa…

Naravno da smo u ovoj pitomoj modroj vali bacili i kupanjac, a nakon toga šetnicom uz more napravili još jedan đir do Jelse i nakon pića cura i mladića opet natrag u naše Svirče.





Jeste li primjetili da u ovom postu nisam niti jednom spomenija nikakvu spizu ni piće?
A sad ću...
Ipak neću, može se koji put i preskočit večera.
Eto, ništa nisam reka...



Aj, dosta je…

Nešto nije u redu

11.06.2007.

Dani produženog vikenda koji su sad već iza nas, odavno su u mome kalendaru bili obilježeni kao odlična prilika za savršen bijeg. Dobro, u zadnje vrime sam možda čak i prečesto u takvim bjegovima i dobrovoljnim zbjegovima, pa je sve izglednije da će mi se i čitav život pretvorit u to, pa ću s vremenom i zaboravit od čega ja to uopće bižim.
Od stresa!?
Ne'š ti stresnog života...
Ah kako je lipo doć na svoje radno misto, pa nešto konkretno i radit. Zamislite!?

Dakle lipi moji, da puno ne dužim – bija sam na Hvaru.
Ne baš u gradu Hvaru, "samo" na otoku Hvaru
Zahvaljujući gužvi na trajektu i količini estradnih faca, fačica i facijalnih grčeva, doznao sam da se baš ovih dana, u gradu Hvaru održava nekakav navodno glamurozni event.
Sa puno fufica i fufana. Ma u stvari, zašto ne, ko voli nek izvoli...
Nek se raja veseli
Netko voli kokos, a netko kokoš.
Ja volim kumpire.
Frigane, pečene, kuvane, ispo' peke.

Mi smo isplanirali nešto komplitli difrnt.
Otkrivali smo otok Hvar, iznutra, iz srca otoka.
Otoka kakav je nekad bio...

Dakle, još me uvik drži onaj planinarski virus. Iako su sad već udrile vrućine i nije baš preporučljivo skitat se po b(a)rdima bez veze.
Naravno, teško je tako nešto doživit ako nemaš pravu osobu da te uvede u to.
A mi je srićom imamo.



Naša Majda je prava žena od mota, ma žena i po, sve je ona to lipo i zamislila i osmislila.
Kad smo razmišljali di ćemo i kako ćemo, ona je otklonila sve dileme.
- Slušaj, moja rodica ima jednu kućicu u Svirča, idemo tamo i gotovo, oš - neš, isto ti je...
- Koliko ćemo tribat platit?
- Ništa ne pitaj, to je moja briga
- Ma...
- Muči, jesam ti rekla da je to moja briga...
- Tamo ćemo se smistit, pa ćemo vidit di ćemo i šta ćemo, a posli kako nam se bude dalo...

Za Svirče sam čuja puno puta, ali nikad nisam bija tamo, uvik mi je bilo ka ono malo vanka ruke. Svirče su malo selo, u unutrašnjosti otoka, tri kilometra udaljeno od Jelse.
Još uvik se dobro sićam jednog čudnog sna koji me zadesija ima tome već dobrih desetak godina. U tom snu sam vidija baš to, malo pitomo Svirče, okruženo vinogradima, maslinama i levandom i šta je najsmišnije, to je u tom snu bilo kao moje misto, koje sam iz nekog nepoznatog razloga mora napustit. Triba sam otić, štatigajaznam, negdi u Ameriku, Australiju, nemam pojma di već, ali sićam se dobro te boli koju sam osjeća dok sam napušta to "moje" Svirče.





I eto me sad konačno tu da pokušam otkrit postoji li neka tajna veza.
Ili je san bija bezveze. A možda je ima veze i sa vinovom lozom.
Ko će to sad više znat!

Ekipa je naravno prava, nas osmero za početak, sutra će nam doć još četvero...
Svirče izgleda gotovo isto ka u mome snu.
Zelenilo
Tišina
Mir

Prije desetak godina, francuski turisti su bili prvi koji su pokazali zanimanje za okolna brda i odlazili u planinarenje. Naravno, nema na Hvaru nekih visokih i impozantnih gora, ali u svakom slučaju, za one zaražene planinarskim virusom ima puno lipih i zanimljivih stvari
Dakako da su ti "ludi Francuzi" u početku izazivali opće čuđenje i sablazan.
Svi su počeli pričat o nekim "blesavim Francuzima" koji, umisto da se kupaju u moru i leže u debeloj ladovini, "hodidu po varhima".
S godinama je to postalo sasvim normalno, "ludi Francuzi" su postali samo Francuzi, a ulogu "ludih" sad polako preuzimamo mi domaći, nas dvanajst opičenih ...



Da budem iskren, nisam previše ni razmišlja o tome di i kako ćemo se smjestit, na našim planinarskim turama navikli smo na "smanjeni komfor". Doduše, Majda je spomenula kako će nam njezina rodica nešto skuvat za "dobrodošlicu", jer ćemo se bidni mi, vjerojatno napatiti putujući od Splita do Svirča...
Da, možete samo zamislit kako izgleda ta "patnja".
Bidni mi...

U prostranom dvoru ispred obnovljene stare kamene kuće, dočekala nas je «naša» rodica Lela i muž Šime. Postavljen stol, pjati, salvete, bićerini, aperitivi.
Nije valjda ovo za nas?
Sigurno očekuju još neke goste....
Sobe unutar kuće - prva liga. Tri kupatila, tuševi, kade...Velika kužina, komin di možemo nešto ispeć.
Pogledavamo se međusobno i sumnjičavo vrtimo glavama.
Očekivali smo nekakvu potleušicu u kojoj ćemo tek ostavit stvari i prespavat, a ovo je pravi hotel. Preko nekoliko zvjezdica...
Sili smo za onaj famozni stol u dvoru. Ne, nema drugih gostiju, to je sve samo za nas...
Lela i Šime odlaze i pozdravljaju. Eto, to vam je to, ako vam nešto zatriba, samo nas zovite.
Kušamo neke domaće likere. Sva blaga ovoga svita u njima...
- Nešto nije u redu – govorim ostalima
- Kako?
- Previše nam je dobro...

Došla i spiza. Marinirana riba, pa zelena manistra u toću od plodova mora.
Vino domaće. Plavac mali...Klizi....Njeguje...
Pa kolači
Domaći
Od oraha i bajama
Ukusni
Lipi
Slatki

Još kolača....
Nešto nije u redu....
Nešto definitivno nije u redu. Mora bit nekakva baza.
Sigurno će nas utirat u koji vinograd da im kopamo...
Možda triba vadit kumplire?
Ili će nas probudit u tri ure ujutro da pođemo brat lavandu
Ili...
A u stvari, ne bi to bilo ni loše
Sve za ekologiju i hedonizam...

Ko će sad nakon ovakve spize po "varhima"
Kroz planine, brda i goooooreeeee,
provodit ću mladost svojuuuuu....


Ništa, danas ćemo samo planinarit po ravnome, ili još bolje-nizbrdo, idemo doli do Jelse, malo obać, vidit šta ima. Na varhe ćemo sutra kad nam dođe ostatak ekipe.

Kako smo proveli večer?
Ne znam je li to za blog....
Uglavnom, raspravljali smo o antičkoj književnosti...
I još malo o ruskim klasicima....
Da!
Naravno.
Moš mislit...



Osvanuo je novi dan. Prilično tmuran. Miriše na kišu.
Ne smeta to nama, u stvari još je i bolje. Neće nas ispeć sunce.
Idemo i mi malo hodit po varhima...
A šta su Francuzi bolji od nas!? Nu...

Kroz vinograde i polja lavande, unatoč grmljavini i kišici brzo smo došli do prijevoja. Odavde već puca pogled prema južnoj obali Hvara, pa još dalje, prema Korčuli, Lastovu..





Na žalost, itekako su vidljive posljedice požara od prije nekoliko godina. E da je taj barem bija jedini. Izgorjela stabla ovako baš djeluju apokaliptično. Čak se jedno veliko deblo srušilo samo od sebe nedugo nakon šta smo prošli pored njega. Uz prasak i lomljavu grana. Protrnili smo. Tribali bi ovo zapisat za podsjetnik – opasnosti u planini. Padajuća stabla – zapisano.

Najviša točka otoka, vrh visok 628 metara iznad površine velikog plavetnila, nazvan je po zaštitniku mornara, putnika i male dice, svetom Nikoli. Vrhom, osim kapelice posvećene popularnom svecu , dominira veliki kameni križ. U blizini je još i osmatračnica. Iako smo se nadali da ćemo uživat u raskošnim pogledima, malo prije nego šta smo došli na sam vrh, navalili oblaci sa svih strana.

Sunčani Hvar bez sunca, atroke Himalaja!
Ma, nema veze, najvažnije nam je da nas je zaobišla grmljavina, nisu ni magličasti pogledi uvik loši. Čak su nam se i oblaci malo razišli, znaju i oni da moram pod obavezno učinit sliku-dvi-tri za blog, e!







Idemo natrag, ali ovaj put ne na sjever, nego skroz doli do južne obale. Planirani cilj zove se Ivan Dolac – ljetna rezidencija mnogih Svirčana, doli nas čeka dio ekipe koji se nisu penjali na vrh...
Staza je ugažena, ali nema nikakvih oznaka, vijuga u serpentinama prema moru. Brzo dolazimo i do prvih vinograda koji su se pružili visoko u brda. Kako ih samo održavaju, svaka im čast! Na ovim strminama nema šanse da dovedeš neki traktorić, sve se mora motikom, kume moj... Za čašu vina litra znoja... Težakovog. Ne nas pijančina!

Opet nam je počela kiša. Ma šta kiša, pravi pljusak!
Ispočetka smo se ogrnuli kabanicama, ali nam je dosadilo čekat, pa Ivan Dolac je tu ispod nas.
A i tlaka nam je stalno ovim serpentinama, dva kilometra livo, dva kilometra desno. Odlučili mi opičit pravo pa šta bude. Uz vrisku i ciku spuštamo se nizbrdo bolje nego Ivica i Marica.
Ma Ivica i Janica sam tija reć...

Naposljetku smo upali u neki bušak, nigdje puta, nigdje staze, stijene mokre i klizave, dobro da nismo popuzli i razbili se ko blesavi...

Eto nas i na cesti, već vidimo i putokaz, ali šta ono piše na njemu...
Ne sliči mi na Ivan Dolac!
Piše Bojanića Bad!?
Bad!? Šta je to Bad? Pa još Bojanića! Mi nismo tribali doć u tamo neki Bad!
Asti mande, izašli smo na krivo misto!

Evo taman i neki kamion, tandrka na cesti.
Mašem vozaču i zaustavljam
- Di je Ivan Dolac?
- Kilometar i po naprid
- A je li možemo s vama?
- Nemam mista u kabini
- Ma nećemo mi u kabinu, možemo iza, u koš
- Ajde, tako može

I nas šestero brže bolje u koš kamiona, cerekamo se kao mandrili, a svi blatnjavi, mokri, pokisli ka pivci.
Eto nas učas do toliko željenog Doca, zahvaljujemo ljubaznom kamiondžiji i spuštamo se do mora. Tamo su i ostali iz naše ekipe.

Razvedrilo se.
Ekipa nas čeka
Čeka nas i more
Bistro
Čisto
Plavetno
Dobro je
Lipo nam je
Super nam je...
Ali...Nešto nije u redu...
Ma nešto definitivno nije u redu....







Lanterna mi noćas budi...

07.06.2007.


Svaki put kad čujem početne taktove „Šibenske balade“, tija ja to ili ne, upadam u skroz neko neobično stanje. Još kad nakon uvoda gitare zagrmi bariton Branka Bubice sa:

Dobra večer pismo moja
Kao vino plemenita.....


Da, ima tako nekih pisama u kojima su atmosfera, riči i melodija tako savršeno posložene da ne postoje nikakve šanse da ostaneš imun na njih, nego se u tom slučaju najbolje prepustit, uronit u nju ka u duboko modro more, zatvorit oči i uživat....
Šibenska balada...

A još kad ono na samom kraju dođe

Lanterna mi noćas budi
Put mi kaži i donesi....






Možete li uopće zamislit kakva bi bila naša obala bez lanterni?
Krnjava, nikakva, krezuba...

Nemojte mi niti na tren promislit, a kamo li reć, da su lanterne tek obični semafori na moru! Sic!
Iako ih ima, naravno i crvenih i zelenih.
Žutih ipak nema
Ali zato bilih ima...

Svitlost lanterni oduvik je značila puno više. Kad dolaziš sa mora, daju ti sigurnost i mir, a kad ih gledaš sa terre firme, bude u tebi želju da se otisneš i otploviš..
Pa nam točno kazuju kojim putem je najbolje.
Crvene ćemo ostavit livo, zelene ćemo ostavit desno...
Bilima se nećemo približavat, tek ćemo ih pozdravit.

Još uvik pamtim odsjaj svitla lanterne u njenim plavim očima
Moja mala tajna
Krivo je more...



I kad izgleda sve crno i sivo, svijetlost je uvik iste boje



Bilo bi dobro da i u ovim našim morima života, punim valova, bura i nevera, postoje lanterne koje će nam davati bljesak svijetlosti i ukazivati na prave puteve. Možda čak i postoje, ali pogotovo dok smo mladi, bahati, svojeglavi i mislimo da smo najjači i da sve znamo, ipak nismo sposobni protumačiti te signale u noći. Želimo svojim putem, misleći da je tako bolje.

Dođe to s godinama.
Kao dar s neba.
Znat prepoznat svoju zvijezdu...


Imotska jezera

05.06.2007.

Neki nepredviđeni događaji, višak umora, a manjak volje i inspiracije koji su me zadesili ovih dana, manje-više su uspješno prevladani, barem se nadam.
Idemo opet malo u akciju, put pod noge, tipkovnicu pod ruke...

Ploviti se možda i ne mora.
Pisati se mora.
Scribere necesse est...

Nećemo predaleko, ali ipak dovoljno daleko. Iza sedam gora i sedam dola a može i iza devet sela.
Tamo gdje je nekad živio jedan Antuntun....

Virujete li vi meni da ja u svojih četiri banke plus nešto sića godina nikad nisam bija u Imotskome!? I to ne samo u gradu Imotskome nego nisam bija niti u jednom od sela imotske krajine. Baš sramota!

A čak mi je dio šire familije iz Imotskoga. I to kako bi oni rekli - baš iz Imotskoga! Jer kad god bi se povela neka rasprava na temu "Imoćani vakvi, Imoćani nakvi", odmah bi se ovi moji pobunili da se ne može sve i svakoga svrstavat u Imoćane. Imoćani su, kažu oni, samo iz Imotskoga, a svi ostali mogu bit iz Lovreća, Runovića, Zmijavaca, Medova Doca, Ciste jedne druge treće, Prološca i tako dalje i tako bliže, da ne nabrajam dalje sva sela.

To je uostalom i u redu, samo šta smo mi obično prelijeni za neke stvari, pa smo skloni pojednostavljivanju i uopćavanju. Pa su nam tako i u Splitu gradu, osim onih otprilike nula pet promila fetivih Splićana, svi ostali ili Imoćani ili Bračani.

Zamantan raznoraznim pričama o osebujnom karakteru ljudi, teškom životu i višestoljetnom iseljavanju, moja predodžba o ovom kraju, uglavnom je sadržavala ljuti krš, draču, kamenjar, svakakve zviri, vukove i poskoke. Tek tu i tamo pokoja vila i hajduk. Bez Torcide...
Terra incognita...

Konačno je došlo vrime za ispravljanje nekih svojih zabluda, a najbolji put za to je, naravno, odlazak na lice mjesta pa da vidimo šta je prava istina.
Upoznaj domovinu da bi je više volio.
Osnovna nit vodilja ovog izleta začudo nije bila vezana za iće i piće, već za imotska jezera.



Kako smo mi ipak planinari (i to diplomirani, molim!), tako se nećemo zadovoljiti turističko-dokoličarskim razgledavanjem samo onih najpoznatijih jezera, Modrog i Crvenog, jer je ovaj kraj geološko-reljefno i više nego zanimljiv i prava je šteta ne pogledati i ostale. Sve me je strah da je nekada davno baš u ovim krajevima nastao neobičan izraz "o zemljo profundaj se" jer ovdje i nije tako neobično da propadnete u zemlju, onako iz čista mira.

Početak naše "jezerske obilaznice" je u Lokvičićima. Za ovo selo sam prvi put čuja prije nekoliko godina kad me je jedna gospođa u najboljim godinama u čekaonici nekog državnog birokratskog ureda uporno uvjeravala da izgledam isto (pljunuto!) kao jedan njezin poznati iz Lokvičića. Niti moj naglasak, niti moje uvjeravanje da nemam sa Lokvičićima nikakve veze nisu je uspjevali uvjeriti da ja nisam taj njezin.
Čak mi se i nabacivala da mogu li je kasnije "bacit" autom do njezinog sela kad se budem vraća doma. U Lokvičiće, naravno. A đe me nađe...

I eto me konačno u mojim nesuđenim Lokvičićima, ali sad baš nemam namjeru tražit svoga dvojnika, jer ima tu puno i drugih zanimljivih stvari. U sjeverozapadnom kantunu prostranog i zelenog Imotskog polja smjestilo se prilično veliko jezero, no ne baš osobito atraktivnog naziva – Prološko blato. Veličina ovog jezera značajno oscilira, ovisno o godišnjem dobu i količini oborina. To je i stanište velikog broja ptica močvarica, a iz daljine smo ugledali i nekoliko brodića sa ljudskom posadom, dakle vjerojatno ima i nekih ribica unutra.

U brdima iznad Prološkog blata "otkrili" smo tri nova jezera. Mamića i Knezovića jezero te Galipovac, već na prvi pogled, potpuno su različiti od močvarnog blata. Između visokih litica koje se gotovo okomito obrušavaju do površine, nalik na grotla vulkana, pretpostavlja se da su ova jezera nastala urušavanjem stropova ogromnih pećina.





Široj javnosti ova jezera su gotovo nepoznata. Prava šteta, jer su jezera sama za sebe, kao i čitava priroda oko njih prepuna izuzetno atraktivnih prizora. Ipak, staze oko jezera još uvijek nisu označene, a nije niti malo razumno prilaziti preblizu liticama, jer se stijene baš i ne odlikuju nekom pretjeranom stabilnošću.

Nakon što napojili dušu fenomenalnim pogledima, valjalo je na isti način ugodit i tilu.
Zamantani lipanjskim suncem i neočekivanom žegom, da bi kao posljedicu izbjegli usijane glave, spas smo pokušali pronaći u debeloj hladovini. Takozvana spiza iz ruksaka, oliti švedski stol na planinarski način. Svega ima doistina...





Jezerska obilaznica nas je odvela dalje prema Ričicama, još jednom jezeru koje, za razliku od ostalih nije prirodno već umjetno. Priče o ovom jezeru pamtim još iz jedriličarskih dana, jer se svake godine za blagdan svetog Ivana ovdje organizirala jedriličarska regata za male klase. Ta regate nije nikad imala veliku natjecateljsku važnost, ali je bila omiljena zbog nekih drugih razloga. Gastronomskih, prije svih ostalih.

Za sam kraj izleta ostavili smo šlag na tortu. Crveno, svega kilometar od grada i Modro, gotovo sastavni dio Imotskoga, istinske su priridne atrakcije. Koliko god slična, oba su i posebna, svaki na svoj način.



Tradicija je da se pokuša u Crveno jezero od gore sa ceste, dobacit kamenom. Ako to uspijete, kaže legenda, spremni ste za ženidbu. Šteta šta niste mogli vidit taj prizor kako je kod muškog dijela izletnika proradila krv pradjedova i sirove strasti. Sa kakvim smo se žarom pokušavali itnit stinama u jezero, rekli bi neupućeni da smo svi ludi za odlaskom prid oltar. Ne znam u čemu je stvar, opet postoje neke legende da stijene Crvenog jezera nekakvom začudnom magnetskom privlačnošću privlače to kamenje katapultirano iz ruku gordih hrvatskih mužjaka. Ipak začudo, na koncu je jednome čak i uspjelo i to zamislite – najstarijem među nama bacačima!

Ali vidilo smo mi u čemu je štos! Vremešni junačina, očito pun iskustva u ovakvim nadmetanjima, koristio je posebnu tehniku bacanja
Koju? E, to ću vam reć neki drugi put.

I na samom kraju – Modro jezero. Spustili smo se pješačkom stazom, po serpentinama sve do obale, bolje reći jedne plaže. Naravno, moja malenkost, opijena ljepotama oko sebe, nije mogla odolit da se ne bućne u modru jezersku čaroliju. Iako je nazočna publika na specifičan način komentirala nas trojicu „ludaša“ koji smo se odvažili skočit u ne baš pretople vode jezera, kupanje mi je odlično došlo nakon cjelodnevnog preznojavanja.





Imotska jezera koja smo danas obišli imaju sve preduvjete da postanu prava atrakcija. Za Crveno i Modro svi manje-više znamo, ako nismo bili na njima, sigurno smo čuli osnovne stvari, ali ni ova ostala jezera nisu ništa manje impresivna. Nema se šta puno čekat i filozofirat. Netaknuta priroda oko jezera zasigurno takva mora i ostati, a ulaganja u dobro uređene staze, brzo bi se isplatila.
Više od četiri desetljeća mi je tribalo da dođem i vidim ove lipote. Siguran sam da će do slijedećeg puta proći ipak nešto malo manje vrimena.
I naravno, moram još otkrit onog „dvojnika“ iz Lokvičića...


Blog(om) dan

03.06.2007.

Danas je prvi rođendan bloga mi moga.
Siguran sam da niti jedna emisija tipa „dogodilo se na današnji dan“ neće zabilježiti taj događaj jer je to naravno, totalno nevažan podatak za čovječanstvo, ali meni osobno ipak nešto značajniji.
Naime, upravo tog trećeg dana mjeseca lipnja nula nula šeste nažvrljao sam svoj prvi post.
Svjestan sam da ovaj blog i nije neko spektakularno ni literarno ni fotografsko postignuće, ali bez obzira na sve, stvarno mogu reć da ga volim i da s radošću i uzbuđenjem objavljujem svaki novi post.





Jedna davna, meni vrlo draga pjesma kaže Lipe cvatu, sve je isto ko i lani...
Ipak, neumoljiva statistika iz moga editora kaže da i nije sve isto ko i lani jer sam u tih godinu dana napisao 173 posta sa prosječno 143 riječi (u povjerenju mi ovaj „bezobraznik“ kaže da su to kratki postovi), te da je na blogu do sada ostavljen 3401 komentar (ajde priznajem, vjerojatno je desetak posto mojih) i još mnogo važnih i manje važnih podataka.
Pisati gotovo svaki drugi dan, a da uvijek bude originalno, zanimljivo i čitljivo nije nimalo lako. To svi vrlo dobro znamo. I na kraju svakog posta imaš osjećaj da si prazan, da nemaš više šta reć i da nećeš više ništa napisat.

A onda svane novi dan...
Blog je zabava, radost, zafrkancija, druženje...
Blog se piše iskreno, iz srca, pa kome se sviđa – dobro, a kome se ne sviđa – opet dobro.





Sad trebam kao na dodjeli Oscara učtivo izreći nekoliko zahvala. Ali baš želim iskreno, bez zafrkancije.
Prvo želim zahvaliti uredništvu Bloga.hr šta su me brzo prepoznali i promovirali najprije na almost, pa zatim i na cool listu.
Iako nisam ni celebrity ni političar.
Ne mogu se niti požaliti na objavljivanje na naslovnicama.
Mada pouzdano znam da ima puno odličnih blogova koje kao nisu „zamalo hladni“ i „hladni“, biti u društvu tih „hladnih“ izuzetno dobro utiče na ego.
Ah, kako sam si dobar!
Ah, kako sam si lijep!

Zašto i ne zahvaliti majci prirodi šta mi je ipak podarila mrvicu talenta da bi ovaj blog bio čitljiv i gledljiv.

I naravno, na kraju ne mogu a da ne zahvalim vama, “mojim ljudima“. Hvala vam šta ste mi na tisuće puta izmamili osmijeh na lice. Bez vaše podrške „Brod u boci“ bi vjerojatno bio razbijen, nasukan, napušten i sam...



Krug je zatvoren
Koncert je završen.
Bili ste najbolja publika na svijetu!

Mala noćna muzika

01.06.2007.

- Voliš li ti mene?
- Kakvo je to pitanje?
- Jednostavno!
- Zašto me to sad pitaš?
- Pa pitam...
- Naravno da te volim
- Ne zvučiš mi baš uvjerljivo
- Kako ne zvučim uvjerljivo, evo sad ću se popet na klupu i svečano izjavit....
- Neću tako!
- Nego kako?
- Oću lipo
- Aj, onda ću lipo...

- Odavna mi nisi reka da me voliš
- Nisi ni ti meni
- Pa ja tebe volim
- E, sad...

- Znači, voliš me?
- Volim te.
- Koliko?
- Puno
- Koliko je to puno?
- Ka odavde do......Miseca
- Samo toliko!?
- E...
- A ne do zvijezda!?
- Onda....volim te do Maloga Medvjeda
- Koliko je to?
- Čega?
- Kilometara
- Nemam pojma, uglavnom preko nekoliko...
- Dobro, to može...

- Je li Sjevernjača spada u Maloga Medvjeda?
- Čekaj, mislim da je...ili u Velikoga?
- Nije, vidiš Velikoga Medvjeda
- Di je?
- Eno ga!
- E...
- E pa sad vidiš one zadnje dvi zvizde?
- Vidim
- Sad uzmeš pet puta tu udaljenost pa ravno gori
- Iden ravno gori pet puta
- I to ti je sjevernjača!
- U...
- A ona ti je onda dio Maloga Medvjeda
- Tako je....
- Jel tako da je tako?
- Apasolutno!

- A šta...recimo...da te privarim?
- O?
- Bi li me ostavija?
- Naravno!

- Šta naravno? Ostavija bi me?
- Ostavija bi te.
- A jesi bezobrazan!
- Nisam
- Zašto bi me ostavija ako me voliš?
- Pa recimo...zato šta si me izdala...
- Kako izdala?
- Pa privarila si me!
- Pa šta to ima veze?
- Kako nema veze? Ne moraš ti mene varat, ako želiš toga....njega, budi s njim i gotovo.

- Ja ne želim njega. Ništa mi ne znači.
- Pa zašto bi me privarila onda s njime?
- Ne bi te privarila namjerno, onako ako se desi... slučajno.
- Kako slučajno?

- Pa eto, meni je došlo, a tebe nije bilo u blizini...
- Da svakako!
- Ma stvarno! Bi li mi oprostija?
- Volim te, ali ne bi ti oprostija

- Kako to da žene uvik opraštaju?
- Ma di si to vidila?
- U knjigama, filmovima, svugdi...
- Da, da! U filmovima naročito...
- Žene oproste
- Mislim da žene ne oproste, žene pamte...


- A ti?
- Šta ja?
- Bi li ti mene privarija?
- Ne bi
- Previše si sigurno to reka
- Ne bi
- A recimo da se dogodi isto tako....slučajno
- Misliš..da se slučajno spotaknem i....padnem....na neku
- E!
- To je drugo
- Kako drugo?
- Ja mogu.
- Kako ti možeš, a ja ne mogu?
- Ja sam muško.

- Stvarno? Nisam primjetila.
- Šta nisi primjetila?
- Pa nisi baš neko muško
- Ja da nisam muško?
- E, nekako si mlakonja...
- Ja mlakonja?

- A kako nisi, uvik me slušaš!
- I zato sam mlakonja?
- E...

- Kako to? Znači, bolje je biti nikakav nego dobar
- Nisam to rekla
- Ali kad sam dobar, onda sam mlakonja
- Samo ponekad!

- Nisi mi rekla koliko ti mene voliš
- Volim te, volim te...pinkicu!
- Samo pinkicu?
- Aj dobro, dvi pinkice
- Samo dvi?
- Onda....dvi cijela pedeset i četiri pinkice
- Aj dobro

- Isto te volim...
- I ja tebe
- Oćemo bacit jedan seksić?
- Ajmo ća!

komentiraj (28) * ispiši * #