Požari, požari...

23.07.2007.

U onom genijalnom, sad već vremešnom filmu "Bogovi su pali na tjeme" uz masu nezaboravnih scena ima jedna urnebesna kad su dvoje glavnih likova zapalili "logorsku" vatru, a onda se brzinom munje odnekud stvorija ogromni nosorog i brzo svojim teškim stopalima ugasija vatru. Naravno, smotani naučnik je da bi zaštitija svoju djevu bajnu, skočija na nju i odvuka je u grmlje. Ona bidna nije ni vidila dotičnoga nosoroga, tako da kasnije i nije bila baš na čisto zbog kojega je razloga njezin smotanković odvuka u grmlje.

E dobro, nemam namjeru prepričavat sadržaj filma kojega ste i vi sigurno gledali, ali čini mi se da i ja patim od "sindroma nosoroga". Čim se negdi užge, u meni se probudi taj nagon i onda ne mogu odoliti a da ne ugasim....hm....situaciju....hm...

Bilo je sasavim logično očekivat da će kao posljedica ovih vrućina, prije ili kasnije počet plamsat na sve strane. Takve situacije obično inspiriraju one sa "anti-nosorog sindromom" da ne kažem piromanima, da s vrimena na vrime i oni daju na volju svojim nasušnim potrebama.
Tako su i jučer gotovo istovremeno, oko podneva, iznad Trogira buknula dva požara, i to na međusobnoj udaljenosti manjoj od kilometra. Oba su, čudna mi čuda krenula sa trogirske zaobilaznice, doslovno sa ruba asfalta.
Slučajno?
A ha.....
Mo'š mislit!



Za tili čas vatrogasci su skočili na noge, na nebu iznad Trogira u roku hića doletila su dva kanadera. Sva srića da još nije zapuva maeštral. Naravno i u meni je proradija onaj zatomljeni sindrom nosoroga, pa sam "skočija" gori da vidim triba li vatrogascima pomoć.
Nikad nisam bija član vatrogasnog društva, ali ovako kad gori negdi blizu, zašto ne priskočit? Na opći užas članova moje obitelji...
Svaki put im kažem: "Idem ja samo malo povirit šta se događa. Neću dugo!"
Posli samo kolutaju očima kad me vide onakvog zagaravljenog.
Istina, u zadnje vrime sve manje, ipak sam ja čovik u godinama...


Na svu sriću, za razliku od nekih prošlih vremena kad je zasigurno bilo više entuzijazma, ali ipak manje profesionalosti, naše današnje vatrogasne snage su ipak puno djelotvornije.
Htjeli mi to priznati ili ne...
Na samom požarištu zateka sam svog legendarnog ratnog zapovjednika Uču koji se sad i u ovim mirnim vrimenima vratija nekadašnjoj ljubavi – vatrogastvu. Učo drži sve pod kontrolom, daje upute mladim vatrogasnim lavovima koji su se rastrčali po brdu ka veliki.
Drži vamo, skoči tamo, momci se s brentačama na leđima bore s plamenom. Iz malog kamioneta su razvukli su stotinjak metara gumene cijevi koja je od velike pomoći. Kako ono zovu ovu gumu? Na vrh mi je jezika, ali sad se nikako ne mogu siti. Znat će sigurno Umorno oko. Gasitelji daju sve od sebe da vatra ne pobigne gori prema brdu, jer bi onda sve bilo daleko teže.





Ogroman, nemjerljiv doprinos daju kanaderi koji svakih nekoliko minuta izbacuju svoje vodene bombe. Već za nešto više od pola sata gašenja, situacija je više nego povoljna, tako da se osim "smetanja" pravim vatrogascima mogu čak posvetit i blogersko- fotografskim strastima.





Moram priznat da sam fasciniram ovim pilotima kanadera. Koje su to face!? Gledajući iz daleka, čak se i ne može potpuno dobiti taj dojam, ali ovako kad si skroz blizu, u direktnom kontaktu s vatrom, to sve izgleda jako jako moćno. I na ovaj požar su doletili nakon stalnog gašenja drugih požara po Dalmaciji, ima ih na sve strane. Svaka im čast!
Kad odrastem postat ću pilot kanadera, ma oću, sto posto. To je to!





Vraćam se natrag prema cesti. Zgarište djeluje sablasno. Na žalost, stradalo je nekoliko vinograda i maslinika.
U srcu debla stare masline još gori vatra. Tinjat će ovako prigušeno, sigurno još danima. Ovo sveto i plemenito stablo je dostojanstveno čak i u trenucima kad ga proždire plamen. Ipak za razliku gotovo od svih drugih živih bića na Plavom Planetu, ova maslina će opet zazelenit i krenuti u novi život.

A nama ljudima koji nemamo "drugu šansu" malo više pameti ne bi škodilo.
Pa svi smo još u prvom osnovne učili da je vatra dobar sluga, ali zao gospodar.
Pamet u glavu, ne igrajte se s vatrom...


<< Arhiva >>