Između Čiova i Drvenika Velog pružila se čitava niska otočića, grebena i hridi. Počevši od Fumije (to vam je ona gora o' kaduje u znamenitoj pismi Okruk seeeeeeelo), Kraljevca, preko Balkuna, Zaporinovca, Pijavice i Galere, pa još zapadnije do tri Klude. Male, Srednje i Velike. E, upravo ta Kluda Velika je moj današnji cilj. Ovaj otočić još neki zovu i Pišćena. Uglavnom, bila ona Kluda ili Pišćena, ne može se pohvalit baš nekim atraktivnim imenom. Uostalom, najveći broj naših škojića ima, najblaže rečeno - čudnovata imena. No, o tome ćemo nekom drugom prilikom...



Nisam siguran je li ova moja današnja K(a)luda površinom veća od otoka Fumije, ali sa svoja tri "roga" daleko je najviša od ovih otočića čiovskog mini-arhipelaga. I to zamislite koje visine – jušto 50 metri nad morem! A kako se moja malenkost nakon dugog toplog ljeta mora počet pripremat za sezonu planinarenja, pentranje do vrha škojića učinilo mi se idealnom metodom za trening. Pedeset metri – asti miša, ka da je to malo, ae!

Kluda je prilično nepristupačan otok, hridinast i na prvi pogled dosta surov, stoga nije ni čudo da nikad nije postala posebno omiljeno odredište lokalnih vikend kapetana, a još pogotovo kad je u neposrednoj blizini prije nekoliko godina "usidreno" tunogojilište. Danas gotovo nitko više i ne dolazi ovamo.



Ipak, bez obzira na sve te stine i škrape, na Kludi postoji čak i jedno polje, danas naravno zapušteno i zaraslo u makiju, ali nekada se ovdje čak i žito sijalo, sve do dugog svjetskog rata. A ponekad i želo! O negdašnjoj "boljoj prošlosti" svjedoče i ostaci nekoliko kamenih kućica kao i priličan broj zapuštenih maslina. Tridesetih godina prošlog stoljeća, otok je od crkvenih vlasti otkupio jedan povratnik iz Amerike. Navodno je za svotu koju je "iskešira" za ovaj otok, moga u to vrime kupit čak četrnaest kuća pristojne veličine.

No, dok lamentiramo o povijesti, eto nas za nepunih četrdesetak minuta plovidbe taman pred Kludom. Gasim motor, sidro bacam po provi, a po krmi sić u kojem se nalaze patike za planinarenje i digitalac. Mada znam da mi nije previše pametno vrludat sasvim sam po pustom otoku, tješim se mišlju kako je ovo i tako samo izvidnička ekspedicija. Šteta je ovako nešto ne podilit s dobrim društvom...



Hodanje, pentranje i kretanje uopće po našim jadranskim škojima uopće nije tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda. Šipak pisofkejk! Tipičan kraški reljef s puno škrapa, udubina, procijepa, a u isto vrime sve je pokriveno travom, garigom i makijom tako da nikad nisi siguran oćeš li ugazit na nešto čvrsto ili ćeš propast u nepoznato i skršit se ka pi... ka... fl...a! Ma tija sam napisat pivska flaša, šta mi se sad ovo zablokiralo!?

Sa zapadne strane otoka nailazim na jednu jamu. Skrivena između žbunja, nije je lako ni primjetit. Možda ne bi ni meni upala u oko da iz nje nije naglo izletilo čitavo jato golubova, očito prestravljenih i nenaviklih na prisustvo čudnovatih čovjekolikih stvorova na otoku.
Da nisam sam, bilo bi se zanimljivo spustit doli pa istražit šta ima i koliko je duboka. Ovako nemam apsolutno nikakvu želju da mi golubovi ispuštaju golubove po glavi.



Na vrh Klude sam se već bija jednom popeja nekih davnih godina, pa se sad pokušavam prisjetit kojim sam putem proša. Naravno da nikakve staze nema, tako da u isto vrime izigravam i pripadnika markacijske sekcije, pa kamenjem označavam neke karakteristične točke uspona. Južno od samog vrha je ledinica obrasla visokom travom, ovo bi bilo idealno misto za bazni logor. Još tridesetak metara uspona po stinama, livo-desno, drž ne daj i eto me na vrhuncu!





Ahhh šta je lipo! Okrećem se na sve strane i uživam u pogledu. Imam osjećaj da se nalazim u košu na vrhu jarbola nekog davnog gusarskog jedrenjaka. Raspuva se maeštral, ima ga dobrih četiri-pet bofora. Vidljivost je odlična, eno Brača na istoku i skrivene Milne, iza zelene Šolte obrisi Hvara, Visa... Isprid nosa mi je Drvenik Veli, zapadno od njega Ploča, svjetionik Murvica, Arkanđel... More je prepuno jedara. Ispod mene bordižaje, plovi u orcu, jedna lipa jedrilica.


Ima nešto nacrtano na glavnom jedru, gledam , škiljim, ma šta li je ono? Na moju sriću sve mi je bliža, naprežem oko i zoom objektiva moga slabašnog Olympusa do krajnjih granica...
Pa ono je boca, je boca je, velika boca na glavnom jedru, ha ha...
Brod u boci gleda sa vrha otoka bocu na brodu. Aaaa, ovo su neki «moji»...
Di'š na more bez boce, e!



Uživam i dalje na vrhu otoka, baš je šteta da sam sam, slijedeći put definitivno dovodim čitavu ekipu. Doli iz podnožja, jasno se čuje kako valovi sad već prilično uzburkanog mora, muklo udaraju u hridi. Vruuuuum, vruuuum...Snaga mora...

Ništa, dosta je bilo kontempliranja na vrhuncu, vraćam se doli opet istim putem. Lako se penjat, ali spuštat se malo brljavo. Imam dva mobitela uz sebe, ali ne bi mi bilo baš veselo da se negdi stropoštam. Još na sve strane iskaču priplašene gušterice, ove sigurno nisu vidile ljudsko čeljade već duže vrimena. Stavljam još nekoliko oznaka i za desetak minuta sam već na samoj markinti. Još samo malo plivanja do usidrenog broda sa ruksakom u jednoj ruci iznad površine mora. Nije mi baš ugodan osjećaj plivat u ovoj mutnoj vodi, oko ovih bazena sa tunama, navodno se znaju okupljat i neki predatori. Lako za mene, ali ako mi ova «elektronika» upadne u more, eto mi još jednog neplaniranog troška.
Ipak, brzo se penjem u svoju barčicu, nikakvih predatora falabogu ne viđeh...

Sa posljednjim tracima sunca vraćam se u luku moga malog grada...