Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja

31.10.2007.


Zasigurno jedno od najvećih zadovoljstava koje mi je pružilo pisanje (da ne kažem piskaranje) bloga mi moga, jest otkrivanje ljepote u naoko običnim, svakodnevnim i neuglednim stvarima, bićima i pojavama. Ljepota je svuda oko nas, samo je treba znati prepoznati.
Potrebno je samo malo zagrebati ispod površine, otpuhnuti nataloženu prašinu, netko nam naprosto treba otvoriti oči.





Stoga mi je posebno drago da su gotovo na istom tragu, bili autori izložbe «Dalmatinska Zagora – nepoznata zemlja», koja se još uvijek, zbog iznimnog interesa javnosti održava u Klovićevim Dvorima na Jezuitskom trgu. Na početku je bilo predviđeno da će ova mega-izložba trajati do 21. listopada, ali naravno, uvažavajući moju zamolbu da zbog raznoraznih razloga u metropolu ne mogu doći prije dvadesetog i šestog, tako je potpuno razumljivo da su se termini izložbe pomaknuli, barem za mene, u vrlo željenom smjeru, do 18. studenog.

Od prvih tragova života na ovim prostorima pa sve do današnjih dana, na četiri razine, izloženo je na tisuće eksponata. Iluzorno bi sada bilo nabrajati, čega sve tu ima, stoga ako ste u prilici – požurite.
Rekla bi moja profesorica informatike iz srednje škole Antica Lovrić – djeco, ovo vam je velevrijedno!





Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja. Terra incognita.
Da, slažem se, definitivno ima nešto tajnovito i mistično u ovim prostorima, iako će asocijacije većine nas, na sami spomen Dalmatinske zagore, povući na tamni vilajet, nepregledno beživotno krševito more kamena u kojem caruju poskoci, vuci, vile i hajduci.





Dalmatinska zagora puno je više zelena nego siva, mnogo bogatija vodom nego što je žedna, neizmjerno raskošnija nego što na prvi pogled izgleda. Upravo zbog toga nije nimalo čudno da je upravo ovaj prostor još od pradavnih godina bio poprište sukoba i ratova, natopljen krvlju, znojem i suzama, omeđen utvrdama, bedemima i kulama. Dalmatinska zagora ne poznaje dvorce. Samo kamene dvore...

Naravno, nemoguće bi bilo promišljati prostor Dalmatinske zagore bez ljudi koji su nekada živjeli na ovim prostorima, kao i onih koji upravo tu žive i dan danas.
Promatrajući iz perspektive stanovnika priobalja i otoka, odnos prema Morlacima, Vlajima, Rolling Stonesima, kako god ih nazivali, oduvijek je bio pun predrasuda, sprdnji i omalovažavanja.

Vlaji su oduvijek u očima mnoge «gospode» s mora bili nepismeni primitivci, beskrupulozni prevaranti ogrezli u alkohol, šverc i torbarenje. Generalizacije stvaraju stereotipe, stereotipi stvaraju zablude, zablude stvaraju mržnju...

Prototip suvremenog Vlaja, danas je zaigurno nitko drugi nego Željko Kerum. Nisam siguran koliki mu je IQ, ali u svakom slučaju njegova emocionalna i socijalna inteligencija je zasigurno na vrlo visokoj razini, pa šta god mi mislili o njemu kako je teška sirovina, primitivac par excellance i štošta još drugo. Kerum kao prototip i još mnogi Rolling Stonesi, kao klasični «gutači samoglasnika», nerijetko će izazivati prezir i bijes «Splićana od kolina» koji će im zamjerati nedostatak opće kulture i spočitavati kako su od svih silnih melodioznih arija s okusom soli, jedino sposobni zarevati gangu i reru.

Pri tom će naravno smetnuti s uma da su skladatelji koji su spjevali najljepše melodije Splitu i Dalmaciji, poput Jakova Gotovca, Ive Tijardovića ili pak Zdenka Runjića – najobičniji Vlaji!



Dalmatinska Zagora je od pamtivijeka bila prostor turbulentnih demografskih kretanja. Vojske i ratovi, donosili su i odnosili ljude. Kroz stoljeća, nekada pusti predjeli obale i otoka «punili» su se upravo stanovnicima koji su se skotrljali s brda. Prema tome – zaključak je jednostavan – svi smo mi više ili manje Vlaji!
Htjeli mi to priznati sebi ili ne!

Ipak, nije mi danas namjera pisati apologetske hvalospjeve ovoj našoj Terri incogniti, jer već i kod prvih skretanja s romantiziranog pogleda, jasno se mogu uočiti mnogi tragovi zastarjelih razmišljanja, konzervativizma koji je nekad možda primjeren, ali u većini slučaja ipak nije.
To se prije svega odnosi na jedan, ja ću ga nazvati surovim - patrijahalnim odnosom prema ženama. Ženu se prije svega poštuje kao majku roditeljicu, ali u svim ostalim ulogama, ona se ipak smatra «nižim» bićem. Naravno, ne želim generalizirati, znam da u mnogim obiteljima ovaj odnos nije takav, ali mislim da se opravdano bojim da je još uvijek dominantan.





U svakom slučaju, nikad nije loše da se bolje upoznamo, da znamo više jedni o drugima.
Možda nam to pomogne da se otrgnemo robovanju stereotipova u stilu «svi su oni isti».
Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja.
Napravimo prvi korak - upoznajmo Terru incognitu!
Naići ćemo na škrinju s blagom...


Dani Orisa - sedmo izdanje

29.10.2007.

Arhitektura je, od kad je svijeta i vijeka bila jedna od temeljnih čovjekovih djelatnosti. Vrlo slično kao i u politici, tako i u arhitekturi gotovo svi, od najbezveznijeg bezveznjaka do najumnijih lumena, vole smatrati sebe vrlim stručnjacima, pa tako u mnogim prilikama imaju što za reći na tu temu. Kako osmisliti i oblikovati neki prostor, pretvoriti komadić prirode, kamena, drveta, čelika ili plastike u suvislu formu, oduvijek je bila interesantna za mnoge.

Najeminentniji arhitektonski časopis u ovom kutku majčice Zemlje – Oris, ovih je dana po sedmi put organizirao «Dane Orisa», međunarodni simpozij koji se iz godine u godinu, prometnuo i nametnuo u sigurno jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Hrvatskoj.
E sad, sigurno se pitate što je jedan vulgaris inženjer brodogradnje radio na simpoziju o arhitekturi?
Najkraće moguće rečeno – slušao, upijao i uživao! O ho ho, ha ha o...
Eto, pružila mi se prilika da i drugu godinu zaredom, nadam se ne samo kao «livo smetalo», slušam ta predavanja u ulozi potpuno zainteresiranog laika, ali u svakom slučaju, odlična je stvar na jednom mjestu okupiti najjače svjetske face u toj djelatnosti i na takav način «ukrasti» poneku njihovu misao ili ideju.



Uostalom, moja profesija prevedena na engleski jezik naziva se «naval architect», prema tome, vidite da čak i nisam toliko daleko. Oblikovanje broda koji će «tući» more ili nekog stamenog objekta koji će «tući» zemlju, kamen ili pijesak, imaju puno dodirnih točaka.
Živjele dodirne točke!!!

Dani Orisa ni u kojem slučaju nisu bili tek puki niz dosadnih predavanja na kojima ćete u udobnosti «Lisinskoga» inspirirani jesenjom atmosferom Zagreba, lagano uroniti u blažene snove.



To je istinski show, to je spektakl, u kojem se neki predavači manje, a neki više snalaze. Možete imati i na desetke uspješnih projekata, ali ako ne znate to prezentirati na pravi način, slaba vam je korist. Oni koji su se više bavili filozofiranjem i veleumnim promišljanjima, brzo bi se vraćali na prave staze kad bi primjetili da publika, pogotovo mlađa, napušta dvoranu tražeći po hodnicima neke zanimljivije aktivnosti.

Najiskusniji predavač, profesor Boris Podrecca, između ostalih projekata, predstavio je i svoju viziju preuređenja Cvjetnog Trga, i kad se može na miru sagledati «što je pjesnik htio reći», mislim da potrebe za kojekakvim demonstracijama više nisu potrebne.



Meni se osobno najviše svidjelo predavanje dvoje japanskih arhitekata, profesionalnog i bračnog para, Yui i Takahare Tezuka. Njihovi projekti i vizije izlaska na krov obiteljske kuće kao atraktivnog mjesta za svakodnevne zanimacije, malo koga su ostavili ravnodušnima. Još kad su «začinili» na istom tragu, predstavljanjem projekta i izvedbe za dječji vrtić, lako se mogao dobiti dojam kako uistinu ništa nije nemoguće.



Odlični su mi bili nastupi Danca Jana Sondergaarda i Amerikanca Erica Owena Mossa koji su premda na dijametralno suprotne načine predstavljali svoje radove. Sondergaard sa svojom impozantnom figurom, mirno i stentano, a Moss u hollywoodskom stilu.



Kao vrhunac, svojevrsni forte fortissimo ovog događaja, ne mogu ne spomenuti izlaganje Francoisa Rochea koji je iz sekunde u sekundu naprosto šokirao publiku svojim idejama i ostvarenim vizijama. Priznajem da sam prilično dugo bio u grdnim nedoumicama, jer je furiozni Francuz u pojednim trenucima djelovao kao tipični gay-redikul, da bi već trenutak kasnije bivao katapultiran u visine genijalnosti. Nemoguće je ovako na blogu niti približno opisati njegovo izlaganje, nadam se da će se ovih dana s njegovim show programom pozabaviti i netko u "ozbiljnijim" medijima.



Naravno da su i ostali sudionici, pa tako i naši domaći arhitekti imali odlične nastupe i još jednom se dokazalo kako se nemamo čega sramiti, samo bi nam bilo puno bolje kad bi se, ne samo u arhitekturi, ravnali po onoj «daj dite materi».

Moj je dojam, opet ponavljam – kao laika, da svi ovi vrhunski svjetski stručnjaci u svome poslu ipak čeznu za onim čega nemaju.
Tako će Danac odrastao u magličastim ravnicama stremiti u visine tražeći zrake sunca, Austrijanci ili Švicarci, će planinske predjele nastojati «izravnati» ravnim linijama i jednostavnim oblicima, Japanci će sa svojih metar i žilet hrliti na krovove, a Amerikanci očajnički tražiti tradiciju i bolju prošlost.

Kao direktna posljedica svih ovih predavanja, nastale su mnoge ideje u mojoj glavi, a o tome hoću li nešto od toga konkretno uobličiti ili će po starom lošem običaju zauvijek ostati zarobljene u hodnicima my very own cerebralnog labirinta – e to bumo tek vidli!

Ajme, jesam li ja ovo danas nešto previše ozbiljan?

Listopad nula nula sedme

26.10.2007.

Kiša je
Jesenska
Čini se nekako tužnjikavo
Ali nije
Lipo mi je
U meni je mir...

Čitavu noć sam kroz polusan, ušuškan u tople lancune, sluša kako vanka pada kiša.
Inače ne volim kišu.
Ali ova sinoć je padala baš nekako melodiozno i harmonično.
Koja lipa simfonija!

Ovih dana ne čitam novine, ne gledam televiziju, nemam pojma šta se događa.
Vrlo v. baš ne b.
Možda se baš zbog toga dobro osjećam!?
Ma bit će ipak da je zbog nečeg drugog...

Čudno je to...
Zadnjih godinu dana, dobro, možda tek nešto više, u moj život su tiho i gotovo neprimjetno, ne znam više ni sam od kuda, počeli dolazit LJUDI
Dobri ljudi...
Ma šta dobri - odlični ljudi
Neki novi
Neki su se vratili
Neki nikad nisu ni odlazili...



Evo, još uvik sređujem dojmove s Visa
Pocepao me Vis naprosto, na vodonik i kiseonik brate...
Sve mi je još puno okusa i mirisa Otoka
Pa se sve nešto mislim...
Ova moja ekipa...
Ludasta, opičena, najbolja na svitu...
Poznat vam je onaj osjećaj kad se s nekim tek upoznate, a čini vam se kao da se znate sto godina?
I nikako mi ne ide u glavu da ih poznajem tek sedam-osam miseci, neke još i manje...
Pa kako sam moga živit bez njih?
Di su bili?




.
Nismo mi supermeni, nosimo sa sobom i vrline i mane.
Možda ipak ponekad balimo bez veze i razloga
Hvalimo se besramno.
Vičemo, mašemo rukama...
Ali lipo je. I neka traje...



Brod u boci...
Moje utočište
Mojih petnaest minuta «samoće» svakog dana
Sve mi se više sviđa, priznajem
Ma, ne zanosim se ja, ha ha ha!!!
Ali lipo je





Lipo je čut: «Pročita sam ti blog!»
Lipo je primit mail od Ivice iz Boke, Milana - svjetioničara sa Savudrije
Puno mi je lipo vidit da me moja «Big mama» iz Koprivnice čita svakog dana
I još mnoge big mame...
Moje dame
Lipo je primit SMS od moje Wande bezbložnice

Sve mi to stvarno puno znači
Osjećam vašu pozitivnu energiju kako dolazi do mene.
O i te kako osjećam!

Ma kakav Red Bull !?

Opet je kiša
Jesenska
Čini se nekako tužnjikavo
Ali nije
Lipo mi je
U meni je mir...


Die Presse Business Cup 07

25.10.2007.

Vratija se Šime!
Di je bija?
Niko pravo ne zna, pa ni sam Šime…

Doslovce sam se preko noći prebacija sa planinarskih na jedriličarske staze. Ovih dana se u Trogiru odvijala međunarodna jedriličarska regata pod zvučnim nazivom “Die Presse Business Cup 07”. Za bolje razumijevanje, kad vidite da se neka regata naziva “business cup” to vam znači da je natjecanje sa sportskog stajališta minorno, a služi ponajviše za “druženje” ugledne gospode koji se kao nešto natječu, a u stvari manje-više ugodno druže.





Kako je općepoznata činjenica koliko sam zamantan morem, brodovima i još mnogim lipim stvarima sa okusom soli, tako me nije bilo teško nagovoriti da i ove godine sudjelujem u “zahtjevnoj i odgovornoj” ulozi suca.

Koji je zadatak sudaca na jedriličarskom natjecanju? Naravno – da okrutno kazni prijestupnike!
Budući da se takvi prijestupnici ipak rijetko sreću, onda se uglavnom bavimo benignijim slučajevima. Prije same regate “topimo” bove pomoću kojih formiramo regatno polje, za vrijeme startne procedure i same utrke vodimo računa drže li se svi pravila, ima li božemiprosti sudara, peštanja ili sličnih havarija, jesu li beštimje jedriličara opravdane ili vulgarne, uglavnom pazimo na mali milijun stvari…





Ovog puta “uvalili” su mi Bavariu 39, jedrilicu od dvanaest metara, dodijelilo mi pomoćnika,
nekog nepoznatog tipa blagoglagoljivog, ali napornog i dozlaboga dosadnog…



Prvog dana smo isplovili po po olujnoj buri. Glavni direktor regate, koji mi je još od lani ostao u ne baš milom sjećanju, tipični austro-ugar, nazovima ga Hans, ili još bolje Fritz, izvuka nas je na more, unatoč tome da je i najobičnijem tukcu bilo jasno da su uvjeti za jedrenje u najmanju ruku opasni.

Vrtili smo se po moru satima i satima, tukla nas buretina ka pomahnitala, a povremene kapi kiše zabijale su se mi se ka iglice ravno u facu. Još za ne falit, nisam ponija ni rukavice, pa sam kasnije ima gadnih problema za zavezat najobičniju špigetu na patikama.
Nakon dugog premišljanja, Fritz je konačno donija jedinu normalnu odluku te naredija povlačenje u blaženstvo trogirske luke. Nakon svega – aspirin broj jedan.





Drugog dana smo konačno uspješno odradili jedan plov, a nakon njega je vitar počeja slabit i mišat, sve nešto u stilu pišit ću-kakit ću, pa smo opet satima plutali , čekali, čekali i …nikad dočekali. Danas me nije istriskalo, ali sam se dobro ispeka na suncu – nakon svega aspirin broj dva!

Trećeg dana – sve isto ka i drugog. Jedan uspješan plov, pa kasnije opet poznati scenarij.
Najzanimljive od svega, bilo je kad se na regatnom polju pojavila skupina dupina.



Na koncu ipak – aspirin broj tri!
Nakon tri dana ovakvog ludog provoda na moru, priznajem da sam se zaželija “normalnoga” života, jer hebeš ti ovo sve, na koncu ti se sve svede na ono - fali more drž se kraja…eto nikad do sada nisam promislija da ću se i ja počet držat ove uzrečice.

Ko je pobjednik, je li regata uopće uspjela – nemam pojma!
Niti me briga…
Meni je sve u svemu opet bilo lipo jer sam bija u svom “prirodnom” okruženju pa se neću puno žalit. Ali bi isto puka da ne spomenem “divan” odnos naših organizatora Austro-Ugara prema nama domorocima koji smo im “služili” da bi njihova zabava mogla biti uspješna.
Da bude jasno, nas desetak smo čisti volonteri, ne tražimo nikakvu materijalnu naknadu, ni dnevnice, ni bilo šta “keširano”. Ali postoje neki dobri običaji…





Organizirali smo proteklih godina, točnije reći suorganizirali nekoliko regata ovakvog tipa. Tri ili četiri godina zaredom Lions Cup, u kojem su najvećim dijelom sudjelovali “dobrostojeći” poslovni ljudi tipa "made in Croatia".
Pa bi recimo, svatko od nas dobija štatigajaznam, kapu i majicu sa logom regate, a da brodsku “provištu” i ne spominjem. Simbolično, ali dovoljno.

E sad, u ova tri dana, ovi vrli Europejci, nisu nam ponudili njanci jednu kap vode, njanci jednu mrvicu kruva. A bili smo svakog dana na moru i po desetak sati…
Die Presse vam matr….
Samo me opet zovite i dogodine…

Viški boj ili - kad spuži marširaju

23.10.2007.

Za razliku od planinarskih staza na kojima svakih desetak koraka nailazimo na spasonosne crvene kružiće ispunjene bijelom bojom, naše životne staze nisu označene. Pune su raskršća, uspona i padova, strmina i padina. Ipak na svu sreću, rijetke su staze koje moramo probijati sami, pa iako su mnoge od njih na prvi pogled nebitne, zahvaljujući našim prirodnim instinktima koji su sve jači koliko smo povezaniji s prirodom, postoje mnogi znaci, putokazi «prostom» oku nevidljivi, koji nam govore kako i naoko beznačajni ugaženi putevi pa ma kako uski bili mogu značiti i zračiti, dobru dozu sigurnosti.
Nikad ne znaš gdje te sreća čeka.

Ma sve se nešto vrtim ka mačak oko vruće snaše, zapetljat ću se u metafizičko-ontološke terorije pa vidim da do kraja posta neću uspit objasnit di sam ja to bija.
Dakle ljudi moji, samoproglašena ekološko-hedonistička sekcija vrlo tijesno povezana sa HPD «Mosor», ovih je dana izvršila već dugo planiran i pomno pripremljen desant na otok Vis. Unatoč katastrofičarskim meteorološkim predviđanjima, odgođenoj Viškoj regati, naša klapa, mala ali odabrana, zdušno je odlučila da unatoč svemu, mi sa našeg puta ne skrećemo!



Naša Nela, glavni strateg desanta, bezbložnica još uvijek ali nadam se ne zadugo, koja se inače u komentarima na moje postove potpisuje kao «Spuž», sve je i više nego dobro isplanirala i bila naš istinski spiritus movens. Osim našeg Spuža, uspjehu čitave akcije pridonijeli su aromatična Meri, senzitivna Neda, leptirićasta Danica, legendarna Majda žena od mota, prpošna Buška i zanosna Katarina. Boje muškog roda uz moju blogersku malenkost, branio je stameni i postojani Duje zvani Cezar! Dobro ste izračunali - dva muška i sedam žena. I sad me još samo pitajte kako mi je bilo!!!????



Nedostajali su nam još neki dragi ljudi, stvarno su nam nedostajali, ali ipak zbog opravdanih razloga, tako da im ovaj put nećemo pisat minus.
Nešto više od dva sata vožnje «Hektorovićem» nošeni valovima i refulima povjetarca od kojih 4-5 bofora, otok Vis nas je dočekao a kako drugačiji nego sunčan i egzotičan. Među rijetkim putnicima koji su se iskrcali sa trajekta, nikom nije promakla bučna skupina čudnovato odjevenih ljudi.

- Nela moja, a di vodiš te svoje spuže – glasio je vrckavi komentar jedne domorotkinje.

E sad, zašto smo spuži? Zato šta nosimo uvik sa sobom one pogoleme ruksake u koje utrpamo čudo toga, pa parimo ka da nosimo kuću i okućnicu na svojim leđima. Inšoma dela šoma, puno bolje je bit i spuž nego recimo - komarac...Mi se ne bunimo.

Ne bunimo se ni zbog toga šta smo do naše kućice u Poselju došli nakon dobre ure i po junačkog pješačenja kroz planine barda i gore. Zato nas je pogled sa vrha ostavija bez daha.
Ispod nas se prostire veliko polje pod vinogradima. Već spomenuta lahorasta bura pročistila je naše vidokruge. Livo gledamo Pelješac, Korčulu, Lastovo, nešto južnije se iz mora izdiže Sušac, a daleko na pučini samotna Palagruža. Iza njezinih obrisa, jasno se vidi kopno Italije, Monte Gargano...

Nakon brzinskog ručka na planinarski način, odmah smo krenuli na rekreativnu popodnevnu turu. Kroz vinograde Velog i Pliskog polja, koji su danas posađeni i na negdašnjoj aerodromskoj pisti došli smo na vrh brežuljka na kojem se nalazi crkvica Svetog Vida. U njezinoj neposrednoj blizini topnički položaji nekadašnje «takozvane» armije. Krašno!



Noć je prebrzo pala, a nas je očekivala živa društvena i diplomatska aktivnost. Na našim putovanjima, već je zaživjela tradicija održavanja glazbeno-poetskih recitala na kojima se uz doskočice, šale i pošalice obrađuju i goruća pitanja. Goruća pitanja smo vrlo uspješno savladali jer su se gle čuda, u blizini sasvim neočekivano našle gradele koje su naprosto vapile da ih pokrijemo sa nečim konkretnim. Ovoga puta, konkretiziralo se u obliku pilećih fileta u umaku od kajmaka i petrsimula uz gljive i balancane za one koje su se odrekli karnivarskih užitaka.

Nakon što smo sa dužnom pažnjom vrlo uspješno proučili Koncert za violinu i orkestar op. 64 u e-molu, Feliksa Mendelsona, a sa posebnim raspoloženjem Koncert za klavir i orkestar br. 2 Sergeja Rahmanjinova, pitanje koje se samo po sebi nametnulo – postoji li išta bolje od toga!? Na odgovor ipak nismo dugo čekali. Atmosferu je do granice usijanja doveo fenomenalan Buškin plesni nastup na stolu, na kojem je na samo sebi svojstven, maestralan način virtuozno izbjegavala zapreke u obliku čaša, pijata, peruna, zdjelica za vrhnje, pudding, miješanu salatu i još mnogo toga. Dirnuta njezinim nastupom, žena od mota je na istoj vrhunskoj razini dostojnoj najvećih umjetnika odsvirala koncert za spužvu i sapunicu maestralno perući suđe.

Zar je uopće potrebno napominjati da smo nakon ovakvih nastupa svi ostali vrlo PAF, pa nam tako nije ništa drugo preostalo do pranja zubiju, oblačenja pidžama I pravac u krevet.

Nedjelja je osvanula mamurna, pardon htio sam reći – tmurna. Ipak, samo što se oblaka tiče, nikako ne i našeg raspoloženja. Nakon jutarnje gimnastike te doručka od maslaca, meda, žitnih pahuljica i mlječnih napitaka radosno smo krenuli prema novim pohodima.
Prvi današnji cilj je Stiniva, znamenita uvala poznata sa turističkih plakata i reklama.
Kad smo se spustili do plaže između litica, jednostavno smo se prepustili tišini.
Tišina – to je najlogičniji izbor, jer nema potribe trošit riči za opisivanje takve lipote.
Doduše, iza same uvale naišli smo nekoliko detaljića na koje ni u ludilu nećete naići u turističkim prospektima, ali to nije sad ni važno...





Nakon božanske Stinive, preostalo nam je otprilike dva i po sata hoda do seoceta neobičnog imena, ali blogosferi ipak dobro poznatog – Žena Glava.

Doista, Žena Glava je jedno od najneobičnijh imena toponima, ali možda je sad prava prilika da neke stvari razjasnimo. Unatoč legendama vezanim za ovaj kraj u kojima ima i žena, a naravno podrazumjeva se i njihovih glava – u ovom slučaju glava ipak nije žena nego – ŽEDNA. Naime, vrlo je čest slučaj da se brežuljci nazivaju glavama, a ova glava je zbog svoje bezvodnosti dobila upravo takav atribut. Kasnije se zbog specifičnog govora ono «N» izgubilo pa glava, nije više bila žedna nego je postala žeeena.



U Žena Glavi dočekali su nas Lea i njezin muž Ivo poznatiji kao Šurki.
U pravoj domaćoj atmosferi najprije smo probali slane inćune s kaparima, malo iza toga pašta-fažol na brujet, pa nam ni to nije bilo dosta, pa smo još guštali u hobotnici sa kumplirima, pa još.... Čekajte malo, sad moram stat...

O kako nam je lipo bilo...
Mirisi i okusi iskonskog Otoka...



Vrime prebrzo teče, ostali bi mi kod Lee i Šurkija još danima, ali čeka nas još pješačenje do Komiže. Bilo nam je u planovima i osvojiti najviši vrh otoka, ali zbog objektivnih razloga smo morali mijenjati planove. Naime, otokom su svaku malo vrimena odjekivali pucnjevi nadobudnih lovaca, a nisam baš siguran bi li neki od njih razlikovali skupinu planinara od krda veprova...

Po ocjeni «gorštaka» od Žena Glave na noge do Komiže, triba nam ura, u vrh glave ura i po vrimena hoda. Već smo računali kako ćemo lipo komodno doć do Komiže, prošetat, razgledat, popit kavicu i tako lipo dočekat pet i kvarat kad imamo bus za Vis.
Da bi i ovaj izlet dobija dašak avanture nisu nam bili dovoljni samo nesretni fazani koji su frfljajući nad našim glavama pokušavali izbjeći sačmastu sudbinu ludu.
Kad smo nakon sat i po izbili na cestu, shvatili smo da do Komiže imamo još «samo» osam kilometara hoda. A već je skoro četiri ure! Autobus, kažu nikoga ne čeka. Ni minut!

Teško je to riječima opisati, ali trebalo je vidjeti i doživjeti taj prizor kad spuži marširaju.
Unatoč činjenici da smo u ova dva dana već propješačili dvadesetak kilometara, hrabra skupina planinara-spuževa niti u jednom trenutku nije imala nikakve dvojbe. Takav marš, otok Vis zasigurno nije vidio već godinama.
Ma šta godinama, desetljećima!!!
Ostvarili smo vremena dostojna osvajača olimpijske medalje u brzom hodanju, putem smo preticali bičiklete, motorine, kombi-prikolice, domoroce, krivolovce, jarce, prasce, magarce....



U dva minuta do pet uri bili smo svi na zbornom mjestu – autobusnom kolodvoru u Komiži!
Ostalo nam je punih sedamnaest minuta za rekapitulaciju ovog kolosalnog uspjeha.
Osim nas devetoro, u busu za Vis, bilo je još samo troje ljudi. Ne puno više, bilo ih je i u katamaranu za Split koji je unatoč olujnoj buri, prašija po valovima moćno i suvereno.

Unatoč umoru i teškim nogama, moji «spuži» nisu mogli skinit osmijeh sa usana. Siguran sam da je ipak osmijeh u pitanju, jer nikako ne bih želio povjerovati da je to facijalan grč nastao zbog izlaganja buri i suncu. Ljudi moji, ljubim vas!!!

Split nas je dočeka s prvim kapima kiše.
Došla je zima...
When The Snails Go Marchin In...




Banka tajni

20.10.2007.

Bome se dobro zakuvalo ovih dana.
Tajne su u pitanju.
I to ne bilo kakve!
Nisu to nekakve tajne bezvezne za koje svi znaju.
U pitanju su vjerovali ili ne- državne tajne!
Cure, ma šta cure, teku potocima.
Pljušte tajne sa svih strana, kao kiše jesenske.
Pa se pitam...
Uopće... kakve su to državne tajne?
Postoje li možda županijske tajne?
Gradske?
Općinske?
Tajne mjesnih kotareva?

Izgleda da postoji čak i burza tajni.
Koju ne kontrolira HANFA.
Na burzi tajni, sve je isto kao na tržnici.

-Jesu li zrele ove tajne?
-Ma kako nisu zrele, vidiš da su taman, to ti je najbolja sorta, domaća
-Pošto kilo tajni?
-Jeftino brate, ove veće po dvanaest, manje sve po devet kuna.
-Može, ajde prodaj mi tri veće i četiri manje tajne...
-Odlično, samo da skontam...tri veće, četiri manje...sve zajedno stodvaes kuna...
-Kako to, koja je to matematika?
-Tajna brate, tajna....

Na mom blogu nema tajni.
Ponajmanje državnih.
A to je šteta.
Hebeš blog koji ne objavljuje tajne.
Evo sad se odmah osjećam manje vrijedan u svojim očima.
Nitko mi neće pretresati stan, plijeniti laptope, voditi me na obavjesne razgovore...
Pihhhh, nikad zvijezde od mene!



Ali... čak i da znam neke tajne, nikad ih ne bi odao!
Ja sam čuvar tajni.
Odličan čuvar tajni!
Crna kutija...
To su uočili i mnogi moji prijatelji, neprijatelji, rođaci, kolege...
Zato me konstantno obasipaju svojim tajnama.
Koje onda iz nekog nepoznatog razloga moram držati u sebi.
Tako danas u svojoj glavi čuvam na stotine tajni
Uglavnom benignih.
Ali uporno ih čuvam i nikom ih ne dam.

Međutim...znalo se događati da za mnoge od tih tajni nakon određenog vremena doznam iz drugih izvora.
To me zna dovesti u stanje totalnog popizditisa.
Tko mi to kopipejsta tajne? Tko??? Mene optereti svojom tajnom, a onda tamo laje di stigne!
Stoga ovim putem molim sve one koji su pohranili svoje tajne u moj sef da me obavijeste koje od njih nisu više aktualne. Nema potrebe opterećivati radnu memoriju bez razloga.



Nedavno mi je doša prika Jakša...
- Slušaj stari, moram ti odat jednu tajnu...
- Aj dobro, kad si već navalija.
- Opalija sam Natašu...
- Koju Natašu? Našu Natašu?
- Bingo! Ali ne smiš nikom reć!!
- Božetesačuvaj! Znaš da neću...

Ma mislim se kasnije, neš ti tajne, ovo je jedna sasvim obična tajna.
Bolje reć, Bila bi obična da Nataša nema muža Božu koji je lokalni glavešina, čelnik vladajuće stranke u mjesnom odboru te vlasnik poduzeća za pražnjenje septičkih jama.
A s druge strane Jakša ima ženu Tatjanu. Tatjana nije glavešina, ali je vrlo vruća igračica skvoša.
Osim toga, Tatjana je jako ljubomorna.
Vrlo opravdano sumnja da njezin Jakša muti s Natašom.
Zato ona sasvim opravdano povremeno muti sa mnom.
Sva srića da sam ja zauzeo vrlo čvrst stav po tom pitanju.
Bolje reći – vrlo krut stav!
Ali oupsss...to je tajna!

Kad ja već tako dobro čuvam tajne, zašto recimo, ne bi otvorio obrt za čuvanje tajni!?
Ma čekaj malo, obrt mi je bezvezan izraz, pa nećemo valjda tajne obrćat?
Možda bi bilo bolje – "agencija za čuvanje tajni"
A, ne ne, ipak ne – najbolje će biti "Banka Tajni"
Ponuditi ćemo vrlo atraktivne i povoljne pakete usluga.
Paket Basic – 4.99 kuna
Paket Active – 8.99 kuna
Paket Dynamic – 12.99 kuna

Ujedno se u uredno bilježim sa štovanjem našoj dičnoj Državi.
Koja očito ne zna čuvati svoje tajne.
Eto, nudim da ću joj ja, to jest - moja banka čuvati tajne.
Za veoma fer cijenu.

Mislim da ću vrlo uskoro, već ovih dana pokrenuti pilot-projekt.
Pa sad, ako baš imate nekakve stare tajne koje vas opterećuju i ne znate kamo ćete s njima – riješenje je jednostavno. Imamo banku tajni! Vi ćete biti potpuno rasterećeni brige oko čuvanja. Dobit ćete svoj PIN i u svakom trenutku, naravno ako to poželite – možete dobiti svoju tajnu natrag. Ako ste zainteresirani – požurite. Prvih dvadeset korisnika će dobiti Basic paket potpuno besplatno. Ali to nije sve – ako nazovete odmah, dobit će te, dobit će te...šta ćete ono dobit, ma smislit ćemo već nešto samo za vas!
Tajne primam na broduboci@net.hr



Zlato i Srebro Za Dar

18.10.2007.

Priča o Vinjercu koju ste imali prilike pročitati prije dva-tri dana tek je mali dio slika, okusa i mirisa koje su me prožimale ove sunčane nedjelje. Burom isprepletena atmosfera u kojoj sve izgleda kristalno bistro, ozračje u kojoj je more zaista modro, nebo plavo, priroda uistinu zelena a Velebna Planina veličanstvena kako samo ona to zna biti.

U takvom okruženju fotogeničnih prizora normalno je da poželiš malo jaču "zvijer" sa okularom i objektivom, ali u svakom slučaju dobro znamo da nije zlato sve šta sija, pa dio impresija ostaje zapisan i u drugim oblicima memorije.

Nakon stine pradidova i surove ljepote golog kamena, zajedrili smo mezzonave na refulima friške bure prema zelenijim krajolicima. Doduše, česti izlasci i ponovni ulasci u "plavu pticu" su imali i neželjenih posljedica u vidu električne ljubavi koja se konstantno razvijala između mojih prstiju i limenog oklopa Mazdice trice i kučine...

Prizor koji nas svaki put zaustavi nekoliko kilometara od Nina prema Zadru, unatoč tome šta u blizini nema niti semafora ni znaka STOP, pogled je na zeleni humak na kojem se nalazi ranoromanička crkvica Svetog Nikole.
Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva pa bi prigodom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve sv. Nikole, gdje bi se narodu predstavio i u znak svoje kraljevske vlasti, mačem bi sa tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.





Čudesan mir pitomog zelenila, povijesni značaj, veličanstvenost i atraktivnost crkvice unatoč njenim nevelikim dimenzijama, daju ovom mjestu neobičnu ali tako neophodnu crtu mističnosti, ponosa i slave…



Nastavljamo put dalje, pa budući da sam ovako u pjesničkom nadahnuću, onda mislim da nema smisla opisivati kako smo se na putu prema Zadru zaustavili u Diklu, u restoranu kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena jer su me totalno raspamećenog od dobre spize, na jedvite jade viljuškarom uspili izgurat vanka.

Još samo malo vožnje uz more...
Eto nas pred Zadrom



...Zadar je u srcu mome
Zadar je u mojoj duši
Progovori pismo moja
Dok se rič u grlu suši…


Sa svojih osamdeset tisuća stanovnika, zasigurno ga ne mogu ubrajati u “malena mjesta srca moga”, ali zato ga bez sumnje mogu stavit na listu velih mista za kojih sam na poseban način vezan. Koliko su ga puta kroz povijest tukli pljačkali i rušili, svakakvi vrazi, dušmani i osvajači koji su sumanuto napadali na njega s namjerom da ga zgrome, da ga unište, da ga više nema….





A Zadar…svaki put, baš svaki put, kao ptica Feniks, digne se iz pepela, isplače svoje ljude, ponosno se uspravi na svoje noge, pa baš iz nekog dišpeta samo njemu svojstvenoga, nakon svakog razaranja postane još lipši, bogatiji i blistaviji.

I zato sam sa posebnim guštom još jednom napravija đir priko mosta do gradskih vrata, pa priko trga i Kalelarge do Foruma, Donata, Stošije i Marije, sve do sunčane rive i naravno, nezaobilaznih morskih orgulja.





U samostanu u crkvi Svete Marije, sestre Benediktinke čuvaju zlato i srebro Zadra, ali pravo blago nije samo sačuvano u okrilju dvorana, već je vidljivo na ulicama, trgovima, gotovo na svakom koraku. Raskošna arhitektura od antike do naših dana. Staro i novo, sjajno pa još sjajnije.
S guštom sam ispod oka pogledava skupinu Japanskih turista kod orgulja. Čudom začuđeni, slušajući kako more diše, čak i na svojim kamenim licima nisu mogli skriti svoje oduševljenje.



Znameniti zalazak sunca sa zadarske rive (ne)namjerno smo ostavili za neki drugi put.
Unatoč brojnim nasrtajima, rušenjima i drugim nevoljama, ne mogu se oteti dojmu da je Zadar grad rođen pod sretnom zvijezdom. Stoga ne sumnjam da će čak četvoro njegovih nebeskih zaštitnika i dalje budno i brižno čuvati sjaj njegovog zlata i srebra….





Na samom kraju ove današnje "terenske nastave" iz povijesti, zemljopisa, umjetnosti i još koječega, preporučit ću vam jedan "prozračni" blog koji me osvojio na prvi pogled - neću puno dužit, samo kliknite na Lastavicu

Najezda skakavaca

16.10.2007.

Samo su se teški naivci i smušenjaci, jalnuški diletanti i harni vragovi čitavog spektra boja mogli nadati da do ovoga neće doći. Možda još ima ljudi koji nisu primjetili, pa ću iskoristiti ovu priliku da podsjetim vascijeli puk kako blogerski, tako i čitalački, kako nas u slijedećih četrdesetak dana očekuje prava pravcata najezda skakavaca i to bojim se, katastrofalnih razmjera.
U ovom trenutku nije lako sa stopostotnom sigurnošću odrediti koji će biti primarni putevi kretanja ove pomahnitale skupine, ali na našu žalost, glavni udari očekuju se upravo na bložnom polju.
I što je najgore u svemu, prijeti nam brutalna najezda gotovo stotinu raznoraznih rojeva skakavaca koji unatoč prividno turbulentnom bauljanju bez ikakvog smisla i razloga, prekrivaju čitav horizont, bez obzira na to kamo ćemo usmjeriti pogled, lijevo ili desno. Ali nije ni to sve! Za sada nije potvrđeno, ali očevici kažu da je primjećeno nekoliko rojeva koji navodno sebe vole nazivati neovisnima, a putanje takvih su potpuno nepredvidive, oscilatorne i reflektirajuće.

Što rade ti skakavci?
Kao što im i samo ime govori – skaču!
Izvještačenih osmijeha, iskeženih zubiju, Photoshopirani i ispeglani do bola, steriliziranih mozgova, skaču ljudima za vrat, žile kucavice, na vrh glave, nosa i ponosa, dižu im kosu kako na tjemenu tako i na čelu, nasrću na područje genitalija, poneki čak agresivno pokušavaju prodrijeti i u analne otvore.
Također je za primjetiti da mnogi od kapitalnih primjeraka roda skakavaca obožavaju skakati sami sebi u usta!

Kako je nastala ova pojava?
Teško je odgovoriti. Nije lako odgonetnuti koje su to sile koje gotovo istovremeno mogu pokrenuti stotine različitih rojeva skakavaca, koje u svom mahnitanju, magnovenju i međusobnoj brutalnoj borbi iza sebe ostavljaju pustopoljinu. Ipak, razvidno je da se ova neobična pojava događa u relativno pravilnim vremenskim razmacima. Neki neovisni stručnjaci smatraju da je ova pojava tek jedna od posljedica globalnog zaglupljivanja.

Neke pretpostavke sežu čak toliko daleko da ukazuju na vrlo važan uticaj skakavaca sa Zelenog Otoka koji na prvi pogled ne bi trebali imati ikakve veze sa ovim našima, ali u svakom slučaju – začudni su putevi skakalački.

Za te skakavce sa Zelenog Otoka, govori se u kuloarima da su jako uticajni a odlikuju se osebujnim glasanjem – Piii Arrrrrr, Piii Arrrrr, i tako do u nedogled.

Jedina utješna stvar u čitavoj ovoj priči je ta, da se nakon sudbonosne nedjelje 25. studenog očekuje drastično opadanje aktivnosti najvećeg broja mahnitih skakavaca.

Do tada, ostaje nam samo uboga nada da ćemo preživjeti. Jer, u ovom trenutku, pa i u trenucima koji nam tek slijede - boriti se protiv strašne najezde skakavaca izgleda kao nemoguća misija.

Stina pradidova

15.10.2007.


Optimisti vole vjerovati da iza svake kiše dolazi sunce, a kako je uistinu puno ugodnije živjeti okružen bojama optimizma nego onima kojima se sad trenutno ne mogu sjetiti imena, tako je vedro i bistro jutarnje nebo nad Dalmacijom odagnalo u trenu svaku mogućnost gomilanja cirusa, stratusa, pače i nimbokumulusa.
Danas zajedno sa mnom putujete, barem ovako virtualno, u moju prapostojbinu. Ne bojte se, nije smještena u gudurama Karpata ili u bespućima Perzije, tako daleko u povijest i zemljopis ipak nemam namjeru odjahati, pa makar imao i bijelog konja lipicanca.

Moj pradida Ante (a kako će se zvat pradida nego Ante!) i moja prababa Marija (a kako će se zvat prababa nego Marija!) rođeni su u jednome malome mistu koje se ugnjezdilo na poluotočiću u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, kojih pet-šest kilometara zračne linije udaljenom od ulaza u Novsko ždrilo, a nasuprot Selina i Starigrada-Paklenice na obali ispod Velebne Planine.

Misto se naravno zove – Vinjerac?
Šta se sad tu pitate šta Vinjerac, koji Vinjerac!?
Nemojte mi slučajno reć da nikad niste čuli za to misto!
To je pravo i veliko misto, ima deboto trista ljudi!





Osnovno obilježje koje daje jedinstveni pečat ovom ubavom mjestašcu, na prvi pogled ostavljenom i napuštenom na rubu svita ima samo četiri slova – BURA!!!

Jerbo... dovoljan je samo jedan pogled upućen priko kanala na kanjone Velike i Male Paklenice, pa da se vrlo brzo shvati kako su ti kanjoni nalik na grotla vulkana koji u ovom slučaju ne izbacuju užarenu lavu već orkanske refule.
Pomalo je i čudno kako je upravo na ovom mjestu nastalo naselje oko kaštela Venier tamo negdje u davnom 15. stoljeću, a tragovi života i još starijih naselja i gradina sežu još do prapovijesti. Duž nekoliko stotina metara od crte koja razdvaja more i kopno, kamena je pustinja. Uslijed udara bure i ogromne koncentracije soli u zraku, vegetacija u tom pojasu gotovo da i ne postoji. Tek rijetke zakržljale biljčice, trava, poneki grmičak otporan na sol i to je uglavnom sve.

Ovdje imamo jedinstven primjer da možemo uživati u čistom i svježem planinskom zraku na nadmorskoj visini – nula! Dobro ajde nije baš apsolutna nula, ali metar-dva iznad mora, nećemo pretjerivat.

Čime su se ljudi uopće mogli baviti u takvom okružju? More, iako divlje, opasno i surovo, bilo je osnovni izvor života. Prilično dobra zastupljenost «lipih bokuna» u Novigradskom moru i Velebitskom kanalu davala je kakve-takve šanse za preživljavanje. Ipak, nije to bio baš život iz snova, pa se iz Vinjerca najčešće odlazilo. Uglavnom na brodove, kao zapovjednici, časnici, a češće kao kuhari, konobari ili tek «obični» mornari.
Isto tako odlazilo se i kopnom, prema Zadru, Rijeci, Splitu...





Tako je i moj pradida, već rečeni Ante, svoju budućnost pronaša ka brodski kuhar, odnosno kako se to «stručno» kaže – kogo. Kako je na svojim vijađima vidija puno ugodnijih mista za življenje od svoga Vinjerca, tako je posli onega prvoga rata pokupija ženu i dicu i doveja ih, a di drugo, nego u «najlipji grad na svitu i okolici». Kako su moji preci bili bogobojazni judi, tako je bilo dice i priko mire, koja su se uglavnom rađala devet miseci nakon dolazaka mog pradide sa dugih putovanja dalekim morima i oceanima. Fala Bogu, zato nas sad ima lipi broj, a iako se gotovo svi članovi moje šire fameje nikad baš nisu isticali udarničkim radom, ali zato jesu pismom, teatrom, zajebancijom, zvizdarijama i svim mogućim arlekinadama. Bilo je među nama i profešura i pravnika i glumaca u splitskom HNK, ali bome i policijskih inspektora zaduženih za suzbijanje prostitucije i okorjelih piciginaša koji se i u osmom desetljeću života bacaju po Bačvicama ka da su božemiprosti maniti.

E sad kad nas je već toliko koliko nas je, tako su nam ostali i veliki posjedi u Vinjercu. Tako se ja osobno mogu pofalit da imam velike šanse nasljedit 1/287 pašnjaka od kojih 423 metra kvadratna koji se nalazi vjerojatno u onoj kamenoj pustinji i 2/897 šume (šume u Vinjercu!?) koja se nalazi pitaj dragog katarstarskog službenika di već!





Doduše, naša familija je posjedovala lipu kuću u samome centru Vinjerca, svega desetak metara udaljenu od mjesne crkve i zvonika. Za vrime drugoga svjetskog rata, kad su misto okupirale Švabe, postavili su gori na zvoniku mitraljesko gnijezdo. I ne lezi vraže, u jednom «savezničkom» bombardiranju, neki pametni i sposobni piloti, vjerojatno bliski srodnici današnjeg onoga Džordža Grma kojeg sigurno već znate koliko obožavam, ispustili su nekoliko bombi – naravno ne na mitraljesko gnijezdo nego pravo na krov naše kuće!



Sva srića da u to doba nikoga nije ni bilo u kući pa je nastala samo «materijalna šteta». Uglavnom, malo posli rata, pradida Ante proda je tu ruševinu za neku smišnu lovu. A šta je najsmišnije i dan-danas ta ruševina stoji tako ka i onega dana četrdeset i neke. Eto, da kojim slučajem to nije pradida proda , ja bi danas vjerojatno bija nasljednik 1/67 navedenog objekta.

Ova planinska klima na obali mora, virovali ili ne, ima odlične učinke na zdravlje i dugovječnost ljudi. Pradida Ante, čini mi se vjerojatno nikad ne bi ni umra, da se tamo u svojoj 97-oj godini života nije na ulici poskliznija na koru od banane pa slomija kuk. Za vitalnoga brodskoga koga koji je cili život bija u pokretu i akciji, nekoliko miseci ležanja u bolničkoj postelji bili su previše.
Nije ni prababa bila ništa lošija. Doduše, nije baš uvatila sto godina, ali devedeset i devet bome je!

Današnji Vinjerac, administrativno pripada općini Posedarje. Iako su stari Vinjerčani zdušno u svakoj prilici isticali činjenicu da su Posedarci najobičniji «vlaji», ovoga puta nismo odoljeli izazovu da otkrijemo i tamo neke zanimljivosti. Prije svega gotičku crkvicu Sv. Duha na malom otočiću u Novigradskom moru, a naravno i spomenik iz vrlo bliske prošlosti – novi «stari» Maslenički most kod kojeg sam se jučer još jednom uvjerio da unatoč buri koja je «dimila» na Jurinom mostu – more ispod ovog «crvendaća» je bilo potpuno mirno!





Iako mi je do sada puno puta palo na pamet da bi bilo lipo kad bi se ovaj moj Vinjerac moga ovakav kakav je, «pribacit» na neko pitomije okruženje, ovako je ipak puno bolje. Ne samo zbog toga šta sam za ove krajeve na svoj način «sentimentalno» vezan, pa iako svojom divljom prirodom, «neobičnom» klimom i osjećajem kao da se nalazite na rubu svijeta, ovaj prostor na prvi pogled i ne izgleda odveć atraktivno, pravo stanje stvari je ipak znatno povoljnije. Surova ljepota golog kamena i začudno plavetnilo mora, nezaboravni pogledi na fantastični Velebit, pod prozračnim i bistrim nebom osjećaj da udišete život punim plućima, to je pravi osjećaj, to je i kuća i stina i tobogan ako oćete, ne samo mojih pradidova, ma to je to!




Ne znam...

12.10.2007.



Pred raskršćem sam
Široki put pretvorio se u stazu
Usku i krivudavu
Sve užu i užu

S jedne strane ruši se litica prema moru
Iz kojeg zlokobno vire oštri zubi
S druge strane je okomita klisura
Glatka, hladna i odbojna

Natrag više ne mogu
Ne želim se ni osvrtati
Progoni me divlja zvijer
Progoni me vrijeme...

Mogu još jedino naprijed
Putem zaraslim u draču i kupinu
Putem kojim već odavno nitko nije kročio
A ja...ne znam kako
Imam samo svoje gole ruke
I osjećaj nemoći...





...a ponovno počinje kiša kao što kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svijetla s tom bjelinom

Još malo šetnje uz more i gotovo...


(Arsen Dedić «Ne daj se Ines»)





Imamo Jokera!

10.10.2007.

Glavni događaj proteklog tjedna i top tema svih priča u Splitu i okolici, začudo nije bila vezana za upis dionica T-HT-a, ili pak uz nogometnu utakmicu koja se nekada nazivala vječnim derbijem, već uz dugo očekivano otvaranje najvećeg trgovačko-poslovnog kompleksa u Hrvatskoj, Kerumovog mega centra "Joker".

Stoga nije ni previše čudno da vas ovih dana nitko ne pozdravlja sa "dobar dan", "evala" ili "ćuš tovare" već uz obvezatno pitanje - "jesi li bija u Jokera?"



Skrušeno priznajem da zbog poslovnih i privatnih obaveza još nisam bio u prilici hodočastiti novu splitsku katedralu potrošačkog duha i neobuzdanog konzumerizma, ali u svakom slučaju, imam u bliskoj budućnosti najozbiljniju namjeru, jer mi je više dosadilo na gornje postavljeno pitanje odgovarati negativno.

Jer...ja vam obožavam velike trgovačke centre! Kao prvo, možeš parkirat auto ka čovik, bez bojazni da će iz nekog skrivenog zakutka ili podivljalog ispišanog grma iskočiti nadobudni službujući djelatnik "Hvidre d.o.o." u fluorescentnom prsluku i na licu mjesta opaliti harač na vašeg ubogog limenog ljubimca.
U mega centrima sve je puno sjaja i blještavila, čitavo more šarenih stvarčica koje život čine ljepšim ili barem stvaraju takvu iluziju. U kafićima sa strane nude između ostalog dvadesetak vrsta vruće čololade.
Dok lagodno i opušteno ispijate veliku kaffu s mlijekom uz koju ste dobili prigodni keksich ili čak nešto još bolje, možete uživati u pogledu na beskrajnu rijeku zombi-potrošača naoružanih velikim kesetinama, a oko njih po rukama, nogama i glavama vise razmažena dječica koja obavezno vrište i kriče jer ovaj put nisu uspjeli nagovoriti hranitelje da im kupe najnoviju verziju Batmana ili Ekšn mena...





Opijeni tom atmosferom nekog boljeg života, svaki put se nađete u čudu kad se vratite okrilju doma svoga, pa otkrijete da ste opet kupili masu nepotrebnih stvari, poput električnog aparata za kokice, stolnog usisivača uglednog kineskog proizvođača za samo 199 kuna ili pak najnoviji fensi-šmensi set plastičnih posuda sa posebnim čepovima za vakuumiranje u koje možete utrpati brdo hrane kad odete nekamo na izlet.

Ipak lijepo je u mega trgovinama.
Duša mi se razgali kad se samo sjetim brojnih nagradnih igara u kojima možete dobiti skuter sa Taiwana ili laserski printer iz Bangladeša! A tek svih pogodnosti plaćanja! Ako ste stalne mušterije, imate pravo dobiti karticu i skupljati bodove. Ah kako je to lijepo!
Priznajem, ostao sam zatečen kad mi je prije nekoliko godina, friško zblajhana blagajnica ponudila svoju Piku.

- Mooooolim? – zbunjeno sam se zagrcnuo širom razrogačenih očiju
- Želite li našu Piku? – inzistirala je blagajnica koja ne želi ići na more
- Vašu Piku?
- Da, samo ispunite ovaj listić i ostavite kolegici na info-pultu.

I da, stvarno sam ispunio listić i dobio Pika karticu koja sad leži sama i zagubljena negdje u kartonskim kutijetinama koje svakih nekoliko mjeseci premještam iz garaže u podrum i obratno. Nikad nisam iskoristio svoju Piku, eto kakav sam...

Međutim, vidim da je ovaj post odlutao u neželjenom smjeru, jer danas uopće nisam imao namjeru pisati o trgovačkim centrima, već o novoj "stazi zdravlja" koju sam gotovo slučajno otkrio na svojim putešestvijama.

Stoga neka vas ne čude ove fotografije koje blage veze nemaju sa Mercatorom, Ipercoopom ili Ke-roomom.
Zasigurno vam je poznato kako ono meštri lakolovci u Hollywoodu najprije naprave neki film, pa zatim objave soundtrack sa pjesmama iz tog filma, pa na koncu snime film o tome kako se snimao film.

E pa evo nešto u sličnom tonu, danas vam prezentiram kako nastaju fotke u mojim postovima. Naime i u stvari, upravo je moja bolja polovica autor nemalog broja slika na ovom blogu, samo se ona ne želi «medijski eksponirati» pa onda upravo ja besramno i prilično nezasluženo dobijam vaše pohvale. Oboružani svatko svojim digitalcem "borimo" se za što bolji kadar, što bolji motiv. Timski rad...
Eto vidite, ova slika je nastala ovako.





A ova ovako!





Doduše, u stvaralačkom zanosu "a la Lupino" ova lanterna je neželjeno dobila izgled nalik kosom tornju u Pisi, ali u ljubavi i umjetnosti, navodno je sve dozvoljeno. Pa vas stoga lijepo molim da zanemarite možebitni falusoidni oblik na prethodnoj slici jer on u prirodi izgleda otprilike ovako.



Mada smo zakasnili nekoliko dana za obilježiti svjetski dan pješačenja, nadam se da će nam biti oprošteno, jer smo ovaj put zdušno
propješačili i preko nekoliko kilometara, ispucali stotinjak sličica, dobrih ili manje dobrih.

Na kraju, sve bi bilo idealno da mi moja bolja polovica nije predložila nemoralnu ponudu
- Šta misliš o palačinkama?
- Neeee, nikako! Ne može!
- Zašto?
- Pa vidiš koliko smo se borili, pješačili, izgubili smo barem po pet grama...kako ću sad požnjopat palačinke?
- Sa orasima!?
- Neeee. Dosta, nemoj više!
- Samo po dvi palačinke!?
- Aaargghhhh...može, ajmo ća!

Šta'š se borit kad će te nagovorit.....




Mosorskim stazama

08.10.2007.

Otvaranje zelenih škura u ranojesensko jutro nije donijelo oku baš ugodan prizor. Ulice mokre od kiše, nebo puno oblaka, bez i jedne krpice plavetnila sa zapada.
Kako to? – čudom se čudim - jer sam siguran da smo već danima ranije kod dežurnog u DHMZ-u naručili nešto sasvim drugo.

U svakom slučaju, diplomirani planinari nisu ni u kom slučaju sazdani od cukra ili od nekih sličnih rasutih komponenti, stoga hrabro grabimo uzbrdicom prema Sitnu Gornjem, baznom logoru broj jedan za većinu ekspedicija koje idu na pentranje vrletima Mosora.
Nakon prve kavice u Dunde, krećemo u akciju!





Danas je prvi izlet nove planinarske škole. Mnoštvo mladih, čilih i za nove avanture ornih
«pačića malih», krenuli su hrabro u nove izazove predvođeni jakim blogerskim snagama. Tu je najbolji bloger među planinarima i planinar među blogerima, legendarni Da Vinci, njegova bolja polovica Zizi koja se danas ipak morala brinuti o mačićima, te mlade i perspektivne Lipota Zore i Suncokreta2. S nama bi trebala biti i Oceana ali s njome se na žalost još nisam imao čast upoznati. Bit će prilike...





Unatoč kiši koja je i dalje dosadno sipila, krenuli smo zajedno sa pačićima malim do planinarskog skloništa osebujnog imena «Kontejner», što u stvari i nije tako čudno jer zahvaljujući urođenom talentu naših ljudi za arhitekturu i graditeljstvo, čak se i od običnog limenog kontejnera može napraviti ugodno sklonište.





Nas sedmoro već odraslih pačića, imali smo za danas na umu mnoštvo ambicioznih planova i želja, ali mokre i klizave stijene uz prve refule bure su nam ovaj put značajno suzile radijus kretanja. Iako je moja nadobudna blogerska malenkost zdušno navijala za opciju da se popnemo na vršni greben pa zatim po lojtrici dol pa po lojtrici gor, glas razuma ostalih pripadnika čopora bio je odlučujući. Fali vrhove, drži se doline...

Sve u svemu, napravili smo i danas jako dobru turu, čak i bez vrhunaca, nadisali se friške planinske arije. Putem smo otkrivali tragove veprova i ostalih umilnih beštija, čak i na poneku gljivu.





Kasnije smo u planinarskom domu od pripadnika GSS saznali da je šteta da nismo ubrali ovaj prekrasan primjerak i saznali usput kako na Mosoru nema otrovnih gljiva. Što ne znači da su sve gljive zaista i jestive, jer ako nisu ubrane na vrijeme i nisu dobro očišćene, imamo dobrih šansi da slasnu večeru završimo sa glavom pognutom nad jednim keramičkim elementom kojem se sad trenutno ne mogu sjetiti imena.

Tako smo i bez kulinarskih akrobacija sa gljivama, vrlo ozbiljno i savjesno pristupili tamanjenju planinarskog fažola koji nam je dao nov, snažan poticaj za kotrljanje prema podnožju planine.

Na koncu, opet nam se sve dobro posložilo. U dobrom društvu i ozračju čiste i netaknute prirode i veduta punih boja rane jeseni, imali smo danas, kako se to suvremenim riječnikom kaže, «vrlo kvalitetno provedeno slobodno vrijeme»






Ono sve što volim na njoj...

06.10.2007.

Među stotinama sitnica, pokreta i navika koji kao puzzle komadići sačinjavaju sliku začudne tajne između dvoje ljudi koju imamo običaj nazivati LjUBAV, zasigurno još ima nekih neobičnih, skrivenih i nepoznatih, a njihovo slučajno otkrivanje nam može donositi mnoga zadovoljstva i spoznaju kako još uvijek nismo za staro željezo.
Ili stari bakar, on se ipak bolje plaća.

Nisam siguran je li to zbog ovog sanjivog jesenskog jutra i kišice koja sve nešto hoće-neće, ali danas ću vam odat jednu moju malu tajnu o tome što volim na njoj. Samo jednu, naravno između onih devedeset i devet drugih puzzle komadićaka.

Volim je gledat kad obuče, pardon odjene nešto moje! Ne, ne, ne, nemojte odmah pomišljati na neke kinky detalje u stilu razmjene donjeg rublja i sličnih stvari! Ne radi se o tome.

Kako smo moja draga i ja gotovo iste visine, doduše ja sam ipak o–ho-ho "opsežniji" od nje, tako se ponekad zna desiti da, recimo kad je friško vrime... hmm (razumimo se!), posudim joj svoju majicu, košulju, džemper, jaketu ili šta-ti-ga-ja-sad-znam-šta-već-sve-ne...(čovječe koja konstrukcija!?).
Ja sam inače vruće krvi i gotovo mi nikad nije zima...
Šta sam ono tija reć?
Moja košulja plava...bila...bilo kakva...
No.. vratimo se na temu.
Da samo znate koliko je ona meni sexy kad na sebi nosi nešto moje!?
Za pravo reć, uvik je ona meni sexy, ali kad je vidim u nekom komadu moje robe...hmmm...
Ne znam šta bi šjor Zigmund imao kazati o ovome, možda je to čak pritajena klica nekakvog samoljublja, sam vrag će ga znat šta je to...
Ali meni tako dođe, šta ću sad...
Takav sam kakav sam, uzmi ili ostavi!
Neću vam iznositi pojedinosti kako se uglavnom završi to...
Mislim, završi se...nekako..
Fakat...kuiš...ono...



Ali ono najbolje tek slijedi.
Sutradan...kad odem svojim svakodnevnim putevima...
Obučem ono isto šta je ona sinoć nosila.
A oni njeni mirisi...preplave me njeni mirisi...sve je puno mirisa njezinog tijela...

Mogu tada sve. Barem mi se čini tako.
Radna koncentracija je na vrhunskom nivou....
A-haaaaaa....

Jesen je...
Vani rominja kišica...
Sve nešto oće-neće....



NATO GO HOME!

04.10.2007.

Jedna od mnogih vrlina ili mana, kako se uzme, ljudi koji su svojom srećom ili nesrećom osuđeni da žive u duhovnoj provinciji koji neki nazivaju Dalmacijom, a neki pak južnom Hrvatskom, da u nedostatku drugih tema iskazuju posvemašnje oduševljenje lijepim vremenom. Dodušem naš puk se i inače voli hvaliti bićima, stvarima i pojavama sa kojima nema apsolutno nikakve veze, ali Bože moj – pa zar nije bolje nalaziti pozitivne nego negativne stvari!?

A mi, domoroci, takvi kakvi već jesmo, ovih dana možemo uživati i u dodatnim atrakcijama.
Naime u akvatoriju ispred Splita i u Kaštelanskom zaljevu, usidrilo se preko nekoliko dražesnih brodusina kao logistička podrška "najvećoj vježbi Sjevernoatlantskog pakta koja je ikada izvedena u nekoj zemlji koja nije članica istoga". Krasno!

Naime, ako slučajno niste znali, od 1. do 12. ovog mjeseca, hrvatska obala i dio unutrašnjosti nisu više hrvatski, već su postale teritorij imaginarne države koja se zove Mapeland, iliti po naški – Javorova zemlja. Postoji i kompletni scenarij o nekakvim odmetnicima, teroristima koji prave spačke tu po Javorovoj zemlji, ali strahu mjesta nema, neće biti problema, jer dolaze hrabri NATO vojnici koji će u roku hića situaciju dovesti pod kontrolu.

Gledajući ove brodove po zaljevu, pa onda puste manje brodiće, amfibije i raznorazna ostala čuda kako se vrte oko ovih velikih, ne mogu se oteti dojmu kako se svi ti vrli generali, admirali, poručnici, narednici i bezimeni vojnici u stvari – igraju!

Igraju se vrlo skupim igračkama koje su im dodjeljene, pa onda me te vrlo mudre sijede glave podsjećaju na zaigrane dječake koji još uvijek nisu prevazišli "kauboje i indijance" ili pak "Nijemce i partizane", ili u boljem slučaju, na dokone poslovne ljude koji međusobne napetosti i netrpeljivosti u vlastitim firmama rješavaju kolektivnim odlascima na redikulozni
"paintball"!

Vojna vježba! Ha, ha, ha, poškakljite me da se nasmijem.
U osnovi, sve vojske na ovom svijetu su iste – skupe, glupe i nepotrebne!
Ali...otkada je svijeta i vijeka, uvijek je bilo vojski ovakvih ili onakvih, pa meni osobno malo "pizaju" takva razmišljanja, jer sam i te kako svjestan da će taj militaristički nastrojen mozak koji zahtjeva strogu hijerarhiju, red i disciplinu, a negira ljudsku imaginaciju, kreativnost i zdravi razum, dominirati vjerojatno do samog kraja ovakve civilizacije.
"Ljudski potencijali" su u takvom militarističkom mozgu tek puka "živa sila".

Svaka vojska, pa i ova idealizirana bezgrešna NATO mašinerija poznaje samo zakon jačega.
Naš ministar obrane treptavih okica i razgaljenog srca izjavljuje da uspjeh ove vježbe donosi Hrvatskoj pozivnicu za NATO. Ma nemoj mi reć!

Kažu naše mudre glave da je NATO naša sudbina i da će to biti naš štit, naš gromobran, čak i naš kišobran. Divno!
Točno, odnosno samo djelomično točno, jer NATO će nas u mafijaškom stilu ionako prisliti
NA TO!
"Ili ćete biti s nama, ili vas neće biti!" – to je do srži ogoljena poruka, pa ma kako je raznorazni basnoslovno plaćeni bjelosvjetski činovnici zamumuljili i zakukuljili u svojim izjavama.

I sad se ja pitam...

Kakve su nam garancije da će taj famozni NATO usitinu biti naš gromobran i kišobran?
Kakve su u stvari njihove reference?
Budimo iskreni, kad god se spomene NATO, asocijacije u našim sivim ćelijama obavezno vuku na Ameriku, a kad se već spomene Amerika, bolje reće Ju Es Ej, asocijacije neizbježno idu prema znate već kojemu liku.

NATO pakt iznjedrila je "napredna" zapadna civilizacija. Vrlo vrijedna, pametna i sposobna - demokratska civilizacija.
Samo...nije mi jasno kako je moguće da na čelo najmoćnije države na svijetu i upravo te najnaprednije civilizacije može doći jedan notorni idiot???
Pa ajde, mogu još i progutat nekako prvi put, svatko može pogriješit, ali notornog idiota su ponovno izabrali???

Ako su oni tako pametni i sposobni, kako im se onda mogao dogoditi 11. rujan?

Ako su oni tako pametni i sposobni, kako nisu uspjeli pronaći Osamu bin Ladena, iako su preorali pola Azije?

Ako su oni tako pametni i sposobni, kako to da nikad nisu pronašli balkanske krvnike Karadžića i Mladića?

Kako? Nisu znali? Nisu smjeli?

I sad bi mi trebali živjeti u uvjerenju da će takva pametna i sposobna organizacija biti naš štit, gromobran, čak i kišobran?

Ako već, kako kažu, žele pomoći Hrvatskoj, zašto ova ogromna financijska sredstva, ljude i tehniku koja će se potrošiti na ovu "vojnu vježbu", ne usmjere na razminiranje naše zemlje?
Bi li to bio veliki problem? Pa valjda u moru te sofisticirane tehnike imaju i neke spravice koje služe za uklanjanje mina!?

Neću više, iskreno - umore me ovakva razmišljanja. Nemoćni smo, mali smo, tek smo sitne ribe u moru punom morskih pasa. Možda bi jedino mogli funkcionirati kao one male ribe-piloti koji uvijek lebde negdje ispod trbuha morskih pasa i hrane se rasutim mrvicama njihovog plijena.

Eto, na samom kraju, mogu samo zahvalit Bogu ili ne znam već komu, da danas ipak imam toliku slobodu da mogu i na ovaj način glasno uzviknuti: "NATO – vi ste najobičniji redikuli!!!"
NATO GO HOME!
BUCK FUSH!!!

A di si, kako si?

03.10.2007.

Ne znam kako je kod vas, ali meni se često učini da, koliko god su nam moderna vremena donijela nove, brže i jednostavnije načine komunikacije, ipak nam se glavnina kontakata na koncu svede na desetak ljudi s kojima se manje – više svakodnevno susrećemo.
Jer…kad prebiremo prstima po imenima ljudi u našim mobilnim spravicama, uglavnom nismo ni svjesni da nas od njih kolko god bili daleko, dijeli tek jedan jedini klik, tek jedan potez palcem da pritisnemo njihovo ime.
Ali..zašto da ih zovemo tek tako...bezveze?
Danas nikoga ne zovete ili da vas neko zove bezveze.
Uostalom, možda im sad nije zgodno, možda su zauzeti, sigurno nešto rade…
I sad im najmanje od svega treba naš poziv…
Ko je to vidija da nekoga zoveš bezveze!
Ili još bolje – da te netko nazove iz čista mira i kaže – “treba li ti nešto?”
Obično zovemo ljude kad nam zaista trebaju.
Da, znam, nije to baš u redu, ali jednostavno…tako je..



Prije neki dan odlučio sam biti vrijedan. Mo'š mislit!
Naime, u telefonskom imeniku mog pretpotopnog mobitela skupilo se brat-bratu nekoliko stotina brojeva, toliko puno imena, da mi pronalaženje prave osobe u tom moru znakova ponekad predstavlja pravi problem. Ma zamisli ti problema!
Što jes - jes, ma sigurno osamdeset posto tih imena mi u imeniku stoji "per la figura", više kao podsjetnik na raznorazne projekte, akcije ovog ili onog karaktera.
I odlučih ja tako da broj imena u imeniku drastično srežem, a da ovi svi izbrisani brojevi ne bi bili izgubljeni, prepisat ću ih u dobri stari rokovnik.
Brišem, pišem, brišem, pišem...
E kad bi se ovo čudo od mobitela barem moglo prikopčat na kompjuter, pa da mi onda odmah sve ove podatke lipo spremi u Word ili Excell file i Bog te veselija! Možda bi se to čak i moglo da imam neki drugi, a ne ovaj, deboto iz prošlog milenija.

Uglavnom, u tom silnom brisanju i ponovnom pisanju dođem do Vedrane, profesorice, točnije i magistrice engleskog i talijanskog, te vladarice još nekoliko egzotičnih jezika.
Svahilija ili sanskrta, sad se više ne sjećam. Surađivali smo prije kojih tri-četiri godine kad smo prevodili neke veleumne znanstvene radove za jedan brodograđevni simpozij. Od tada se nismo nikako više niti čuli ni vidili. Vedrana je strogi profesionalac. Kad se radi - radi se, nema zawebancije kume moj, ali kad se sav posal uspješno završi, onda je s njom pravi raspašoj!

Budući da čisto sumnjam da ću opet prevoditi znanstvene radove, šaljem sad i Vedranu na rezervni položaj.
Ali...ne lezi vraže, prebirući po onim tipkama, padajućim, rotirajućim i letećim menijima, moj prst palac umjesto obriši greškom pritisne nazovi. I dok sam skužija da sam pritisnija krivu tipku, eto ti ga na, već telefon zvoni na drugoj strani i u roku hića čujem vrckavi Vedranin glas.

- Heeeej, Brode u boci, pa di si ti?
- A evo me...
- Ajme koje iznenađenje!!! – cvrkuće Vedrana očito dobro raspoložena
- Aarrgghhh – vrlo staloženo objašnjavam situaciju.
- Šta ima kod tebe, jesi živ?
- Jesam, jesam i te kako sam živ

- Pa šta oće reć da me zoveš?
- A evo, za pravo reć, ja sam te tija...
- Šta...je li triba nešto prevodit?
- Ma ne...ne triba ništa prevodit, nego...eto baš si mi danas nekako u mislima! – lažem joj ka pas...
- Ma nemoj me zezat!? Baš lipo da si me se sitija....
- Oh da samo znaš, sitim se ja tebe više puta – lažem ka najlažljiviji pas, ali sad više nema povratka

- Lipo, baš lipo...
- I? Di si, kako si?
- Pa...dobro mi je, još sam uvijek asistent na faksu, ali bit će uskoro nešto još bolje...
- Odlično!

- Znaš li da sam se razvela?
- Stvarno? Kako to?
- Nepomirljive razlike u karakterima.
- Ahaaa...shvaćam...znaš da sam uvik zna da onaj mamlaz nije bija za tebe!
- Da slažem se, sad znam i ja....
- Znaš li ti Brode, da svake druge srijede držim predavanja u Splitu, na FESB-u
- Stvarno!?
- Je, i dolazim baš prekosutra, završit ću ja to do sedam uri i onda sam slobodna, pa bilo bi lipo da se vidimo.
- Super, ma znaš li da sam ti upravo to tija predložit...
- Ha, ha, pa nije u redu da ja kao žensko moram ovako jer čekajući tebe, nećemo nikad....
- A šta ćeš...
- Di ćemo? Znaš li neki dobar restoran?
- Pa znaš da i znam. Mogli bi u Labirint, u Slavićevoj...
- Di je to, u gradu, negdi kraj stare Prime?
- Upravo tako, prođeš kod ženskog đačkog doma, zavrneš desno i ne možeš falit.
- Kad ćemo?
- Srida uvečer, osam uri.
- Dogovoreno, jedva te čekam vidit!
- I ja isto! Vidimo se...

Nakon završenog razgovora tupo buljim u zrakoprazan prostor i vidim kako se neke moje teorije ruše poput kule od karata. I šta ću sad? Od brisanja iz imenika do poziva na večeru prošlo je možda dva-tri minuta...Svašta

Dakle, lipi moji, Večeras idem na večeru s Vedranom. Ko nekad u osam...
Šta mislite, oću li joj priznat da sam je u stvari "pritisnija" sasvim slučajno!?

Spusti jedan bili cvitak...

01.10.2007.

Kad se malo osvrnem na prethodni period u kalendaru, stalno mi je bilo "nešto". Najprije žgincana noga, pa grlobolja i prehlada zajedno u paket-aranžmanu, da bezbrojne glavobolje i kroničan depresivni osjećaj umora i neispavanosti ne spominjem. Stvarno mi više ide na živce to "nešto". Neću "nešto", hoću da mi je "ništa"! Broj godina i prijeđenih milja u mom brodskom dnevniku opasno se približio broju cipela, a to je kako kažu iskusnije glave, već kritičan period. Navodno...

Naravno, jedna od mogućnosti je da i dalje beskonačno vrime provodim u pasivnim položajima, a druga je da mrdnem dupetom i još nekim dijelovima tijela koje baš i nije pristojno spominjati.





Sunčano nedjeljno jutro posljednjeg rujanskog dana došlo je kao naručeno za otvaranje nove planinarske sezone. Danas idemo na Kijevski Bat, relativno manje poznatu, ali zato ne manje atraktivnu planinu. Kijevski Bat sa svojih 1206 metara nad morem je u stvari najviši vrh planine koja se zove Kozjak, ali naravno to nije ovaj "naš" Kozjak nad Kaštelanskim zaljevom, već drugi Kozjak, uostalom, tamo gdje ima koza, realno je očekivati da ima i jaraca, pardon htio sam reći - Kozjaka.

U društvu četrdesetak veselih, uz tek pokojeg mrgodnog planinara, uspon započinjemo iz legendarnog sela Kijeva. Planinari-amateri, nakon "naporne" ljetne apstinencijske sezone, lako savladavaju ravnije dijelove staze, ali već s početkom prvih strmina počinje dobro poznato "puf-pant" tumaranje u stilu onog lika iz "Alana Forda". Ipak, o tome je najbolje i ne razmišljati, jednostavno hodaš i hodaš dalje, razmišljajući tek usput o nekim dobrim stvarima pa se kilometri prijeđenog puta lakše podnesu. Staza nas uglavnom vodi kroz zelenilo šume, a presjecaju je neki putevi neidentificirane namjene. Navodno je ovdje lovište jelena lopatara, pa je potrebno "razvući" staze za lovce i njihove džipove. Hmmm, bolje mi je da ne komentiram ništa...

Nakon dva sata uspona dolazimo na hrbat i nastavljamo dalje otprilike još sat vremena do samog vrha.



Planina Kozjak se nastavlja prirodno na masiv Svilaje i završava upravo sa najvišim vrhom - Kijevskim Batom sa kojeg puca, trebam li posebno napominjati, fantastičan pogled. Sa sjeverne strane uzdigla se Dinara, naša najviša planina, zapadno ispod nas prostrano polje sa Kninom, u daljini kanjon Krke i još dalje raskošni vrhovi južnog Velebita. Doli prema moru, izdigla se Promina, a zahvaljujući bistrom nebu, pogled seže sve do mora i otoka ispred Šibenika, Žirja i Kaprija...





Staza kojom smo prošli do vrha, prije tri godine uređena je kao križni put. Sada se već tradicionalno 26.kolovoza svake godine, organizira uspon i put križa Kijevljana kao spomen na taj dan 1991. godine kada je selo bilo okupirano.
Danas imamo sreće jer je zavladao mir u simboličkom i stvarnom značenju. Iako je Kijevski Bat poznat kao prava vjetrometina, danas uživamo u prekrasnom danu.

Na vrhu izvodimo već poznati ritual. Iz ruksaka se vadi iće i piće pa se gušta zajedno sa prijateljima. Svatko izvadi nešto svoje. Netko jaja ( u tvrdo!), netko kobasice, netko bome i kukumare, razne druge delicije, i onda se sve to lipo kusa i muma.
Budimo realni, ovaj ritual je ipak "esencija" planinarenja!

Lipo je na vrhuncima, ali vrime brzo prolazi i ubrzo se spremamo za povratak. Praznijih ruksaka ali punih srdaca nakon ure-dvi pješačenja eto nas opet u podnožju.





Planinarenje smo uspješno obavili i za sam kraj izleta kao bonus dodajemo još i pohod na izvor Cetine i posjet crkvi Svetog Spasa. Kako su upravo ovi lokaliteti bili tema mog nedavnog posta neću sada o tome nadugo i naširoko.





Za sve zainteresirane, napominjem da ovog tjedna počinje novo izdanje jesenske planinarske škole HPD "Mosor". Ako ste mladi u srcu, urbanih nazora ili ruralnih korijena svejedno, ekološki svjesni, bistri, pametni i dobre volje, željni dobrog društva, ovo vam može biti pogodak života.
Ajmo narode navali, još malo pa nestalo!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>