Da mi je onega slakoga o fešte!

30.11.2007.

Kako nam je od početka 21. stoljeća prošlo, skoro već pa čitavo desetljeće, možemo sa priličnom dozom sigurnosti označiti neke trendove. Između ostaloga, žene su nam se emancipirale. Neke više, a neke manje. Neke nikako. To je dobro. Ne ne, nije dobro za ove šta se nisu nikako, već za ove emancipirane, to sam mislija, naravno...
Nemam ništa protiv emancipiranih žena. Naprotiv!

Da, ali emancipacija žena ima i neke negativne posljedice. Jedna od njih je da žene više ne peku kolače. Čekajte, nemojte odma skakat i vikat «ja pečem», «ja pečem»!!!
Poooolaaakooo...
Znam, sve znam, nije lako to sve stić, morate i na posal, i ispunit brdo obaveza koje vas čekaju doma, ali danas je postalo moderno kad ti recimo dite slavi rođendan, da se više ne gnjaviš sa tortama i raznoraznim kolačima, nego lipo izvadiš iz žepića dvista kunića, odeš u Babića, Svaguše, Grmuše ili Mrduše, pa uzmeš tortu u kartonskoj kutiji kakvu god ti duša želi.
Na tortu mislim, ne na kutiju...
Je, istina da su sve to instant torte, s prikoviše «umjetnina» na sebi. Barem su maštovite što se boja i uzoraka tiče.
Sad će neke moje drage sigurno pitat: "A zašto muški ne bi mogli ispeć kolače"?

Ne mogu to muški radit. Lako je za ovu normalnu, svakodnevnu spizu. Manistre, toće, gulaše, brujete, ćušpajze, rižote...to se da nekako naučit.
Ali pravit kolače...oprostite moje dame, ali nije muško za kolače. Ma jednostavno, nemamo mi te «mote»!

Ne mislim kako će nam bit problem da nećemo imat kad poželimo, nešto za zasladit život.
Bit će i Super i Hiper marketa i kvartovskih pekarnica. Svega će bit....
Poanta je u nečem drugom. Lipo je mumat kolače, puno lipo, ali daleko je lipše kad se kolači peku doma. Pa kad zamiriše čitava kuća! Nema veće topline. Bolje od centralnog grijanja, klima uređaja, termoakumulacionih peći, te INIh i MOLnih izvora. Ma to je milina od topline.
Grebeš kuću u kojoj se ne peku kolači!

E sad, čemu sav ovaj uvod?
Danas ću vam u ovom kutku predstavit kolač nad kolačima, savršenstvo okusa i mirisa, poslasticu bez koje je nezamisliva bilo koja fešta južno od Velebita, moguće i šire, a to je njegovo veličanstvo RAFIOL. Je li vam poznat onaj osjećaj kad ga lipo zagrizete, pa ispod onog prhkog tijeta naiđete na svu raskoš najlipših okusa...

Rafioli, rafioli, ovo mi djeluje ka neka mantra, rafioli, rafioli...

Možemo ga zvat i rafijol, svejedno. Jedno J više ili manje, nema veze..
Mnoga mala i vela mista svojataju lokalni način pečenja rafijola ka savršenstvo bez mane.
Ali, tu nema nikakve dileme.
Najbolji rafiol na svitu, bez ikakve sumnje je onaj – trogirski!
I sad kad se već ovako besramno falim, od tih najboljih trogirskih, opet su sigurno u prvih pet, rafijoli moje matere! Neka oproste sve ostale virtuozice kolačarstva i rafijolizma, ali kako moja mater pravi rafiole...mmm, ahhhh....



Budući da ja nisam škrt čovik, danas vam poklanjam recept od trogirskih rafijoli pa ko voli – nek izvoli probat.

Za list:
- 1 kg brašna
- 10 žumanjaca
- 20 deka cukra
- 10 deka masti (more i više)
- vanilije, mirisa (tajna) vode, pola čaše mlika, mrvicu soli

Za kremu:

- 70 deka bajama (pola lagano popržiti)
- 10 bjelanjaka ( vjerojatno neće tribat svih deset, ovisi o gustoći kreme)
- 50 deka cukra
- 2 žlice masti, a može i maslaca
- malo kore od limuna i naranče, pinku čokoladnih napolitanki, ruma, maraskina, kruškovca i ostalih mirisa







Zapamtite, krema mora bit toliko gusta, da kad uzmete u žlicu i izvrnete naopako, ništa ne ispada!

Jedna od najvećih zafrkancija pri pečenju rafijola je da im puca kora. Neće ništa izgubit na okusu, ali ako se rafijoli spremaju za pir, onda moraju izgledat kako Bog zapovida. Kora mora bit tanka - tanka, samo par milimetara, ako je kora debela, to nisu rafijoli!
E sad, ako vam puca kora, nije problem u kori već u kremi...
Rafijoli se peku na 150 stupnjeva



Koliko?
A dok ne budu gotovi!



Danas u butigama možete kupit neke kolače koje predstavljaju kao rafiole. Nemojte nasjedati na jeftinu propagandu. Pravi rafioli se ne mogu napravit industrijski, samo u toplini doma svoga i to u vrlo ograničenim količinama. Kad krenete put juga lijepoga, raspitajte se kod vaših domaćina di se prave dobri rafijoli. Znat će oni sigurno...

U slast!


Ispovijed nesuđenog moreplovca

28.11.2007.

U olujnom moru zbrčkanih i valovitih misli koje mi se vrzmaju po labirintima između malih sivih ćelija, relativno često mi se dogodi da nisam u stanju točno procijeniti situaciju, U rakoraku između razuma i osjećaja koji s vremenom postaje sve širi i širi, moraš se na vrijeme odlučiti kamo, na koju stranu, jer ako previše čekaš, rastegnit ćeš se u špagu, a dobro je poznato kako muško tijelo baš i nije toliko elastično...

Jedna od prvih vrlo bitnih životnih odluka koje moramo donijeti u razdoblju kad smo mladi i zeleni, odabir je životnog zanimanja.
Kad odrastem...bit ću...pilot, doktor, lektor, korektor, vozač traktora, viličara, bagera, a možda čak i dizaličar...



U osmom osnovne, realno govoreći, nisam zna ko mi glavu nosi. Sva srića da u to vrime još nismo morali donositi konačnu odluku jer su i prva dva razreda srednje škole bila «opća».
Opća uzaludna, za mnoge...
Škola mi nije predstavljala problem. Ura vrimena učenja svakog dana bila je sasvim dovoljna da moja stranica dnevnika izgleda poprilično atraktivno. Ne mogu reći da mi je neki predmet bio posebno omiljen, to je sve ovisilo o trenutnom raspoloženju, godišnjem dobu, ruži vjetrova, lunarnom ciklusu, konstelaciji zvijezda i planeta, te naravno - stanju zaljubljenosti.
Općinsko natjecanje iz matematike – ide Brod, školska priredba povodom primanja prvašića u pionire – Brod piva, svira blokflautu, tuče u bubnjeve; prvenstvo škole u malom balunu – Brod igra livo krilo u konstantnom zaleđu; prvenstvo u rukometu – Brod naprosto razara protivnike.... Ah, kako je dosadan bija, sveprisutan, sveuspješan, idealan primjerak odvratnog štreberskog perspektivnog omladinca...

Na kraju drugog srednje trebalo je konačno odlučiti – kamo dalje?
Kako mi je veliko plavetnilo uvik bilo vrlo visoko pozicionirano na listi mojih romantičnih maštanja, tako su rasle i moje želje da jednog dana postanem kapetan nekog veeeeelikog broda koji će ploviti oceanima, dalekim obalama, uplovljavati u luke nekih egzotičnih otoka u kojima će ga zanosne domorotkinje darivati ogrlicama od školjaka, bisera i cvijeća. Ah...

I tako, odnesem svoje dokumente u pomorsku školu, sav zadovoljan, tra la la, pomorac bit ću ja!!! Pomorska škola, smještena nasuprot istočne tribine poljudske ljepotice, oduvik je važila za leglo geliptera, danguba, picaroša i linčina ekstra klase, ali u to vrime, ta činjenica me i nije posebno zabrinjavala. Mirno sam čeka kraj upisne groznice...

>

Ostalo je još možda dan-dva do kraja upisnog roka, a mater i otac mi došli doma cili iznebušeni – te da su se neki njihovi kolege profesori raspitivali di se mislim upisat, pa kad su čuli «pomorska» naprosto su popizdili, pa zabogamiloga šta će on tamo, to je loša škola, upropastit će se tamo, i tako dalje i tako bliže. Opća je ocjena – pošaljite ga u informatičare, to je pravo misto za njega.

A šta ću sad, poslušam ja nevoljko starije i pametnije, pa predam dokumente i za informatičare, potajno se nadajući da neću proć, budući da sam u drugom srednje ima čak i jednu četvorku u svjedodžbi i to zamislite - iz engleskog jezika!

Naravno, na koncu ta četvorka iz engleskog nije bila presudna, upišem se ja lipo u informatičare-matematičare u Teslinoj ulici broj četiri i naravno, nikad nisam zažalija zbog toga. To su bile predivne godine, pune dobrog druženja, malo suza i puno smija. Mada su kriteriji u toj školi bili znatno strožiji nego u ostalima, nije nam bila tlaka, naše duje i trojke imale su znatno veću specifičnu težinu nego mnoge petice u drugim školama. Ekipa u razredu, profesori i sve, apsolutno sve oko mene bili su naprosto neopišljivi...
Puno matematike i fizike, ali također i odlični programi iz hrvatskog, engleskog, filozofije, psihologije i mnogo čega još, od smotanih prištavih ćoravih štrebera, istesali su perspektivne intelekt-tukce par excellance....

Sve je to bilo lipo divno i krasno, ali nakon mature, tribalo je upisat i bokunić fakulteta.
Opet nisam ima pojma di ću i šta ću.
Šta uopće studirat, matematiku, informatiku, možda građevinu...opet glava u kupusu, kupus u glavi...Puno pitanja, malo odgovora...

I opet se meni javi moje more...
Ali...sad mi bez veze mi je upisat Višu Pomorsku, šta ću tamo?
I pojavi se na prvi pogled spasonosno riješenje.
U Trogiru je veliki škver, dobro stoje, potrebni su im inženjeri brodogradnje, dat će mi odma stipendiju, osigurano radno misto nakon diplome...
Eto ti pravog riješenja, bit ćeš opet uz more, brodove, probne vožnje, ludilo, dobit ćeš stan, dobru plaću, sve med i mliko...

>

Opet su me zamantale romantične predodžbe, pa stvarno bi to moglo bit zanimljivo, projektirati i graditi velike jahte, glisere, jedrilice, katamarane, podmornice....
I eto – upišem ja tu famoznu brodogradnju. Prve dvi godine u Splitu, treću i četvrtu ću morat u Zagreb. Ajde dobro, šta se može...

Vrlo brzo sam postao svjestan da u studiju brodogradnje malo toga romantičnog ima.
Puno više borbe s vjetrenjačama, izgubljenog vrimena, glavom u knjigu, knjigom u glavu, bezbrojna fotokopiranja skripti, ispitnih zadataka...
Na pola faksa, bija sam ka isciđena krpa. Ma nisam bija loš student, ali moga sam ja to i puno bolje.

Okupirale su me neke druge zanimacije...
Ima više subjektivnih i manje objektivnih razloga zašto je to bilo tako.
Sve se okrenilo naopako, doša rat, odusta sam od Zagreba, skrpija nekako šesti stupanj i šta sad...
Nema posla, nema ničega.
Ode Brod u vojnike...
Pa tako četiri i po godine...
Najbitnije je bilo ostat živ.
Sve je dobro kad se dobro svrši!

>

Na koncu, tek sam u svojoj tridesetoj, konačno doša u škver...
I sad kao projektiram brodove.
Ne megajahte, ne jedrilice, katamarane i podmornice.
Projektiram tankere od 182.90 metara dužine i 32.20 širine
Uvik isto...

Umisto da plovim po sinjem moru, guzicom zalipljenom za neudobnu stolicu, lelujavog pogleda usmjerenog u ekrane, tek krajičkom oka primjećujem kroz prozorsko staklo brodove koji doplove u trogirsku luku. E da mi je bit na njima..

A opet, mislim se... ma ko zna bi li ja bija spreman za život pomorca.
Je, lipo to izgleda kad ideš dva-tri dana na more, pa se vratiš u udobnost kopnenog života.
Romantično nadasve.
Ali provodit dane i dane, misece i godine na oceanima hmm...ne znam baš....
I kako bi je ovakav hmmm znate već kakav bez...žena, e žena!
Prokurba bi se definitivno!
U Mombasi, Dar es Salamu...
Bolje je ovako.

Brod sa oceana, posta je najobičniji Brod u boci.
Ostalo je povijest.

Sa četrdeset i nešto sitno, još uvik ne znam ko mi glavu nosi.
I šta ću postati kad odrastem.
Kod mene, sve je u zakašnjenju kojih dvadesetak godinica.
Fazni pomak.
Sad sam nekako, na nivou starijeg teenagera.
Najbolje godine su preda mnom...

>

Ana i Frane

26.11.2007.

Rezultati jučerašnjih izbora zasigurno su danas top-tema svih vijesti, razgovora i pregovora, ali protivno trendovima, nemam namjeru pisati o tome. U svakom slučaju, lijepo je da se svi osjećaju pobjednicima. Pa to je naprosto prekrašno, da ne kažem prestrašno...

Danas, 26. studenog, navršava se prva godišnjica smrti Ane Rukavine. Aninu priču, njezinu borbu sa opakom bolesti znamo gotovo svi. Sva volja i snaga očitovala se u samo dvije riječi. «Želim život» - odjeknulo je gromoglasno i gromosnažno u cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. U te dvije jednostavne riječi, očitovala se sva volja i snaga za životom, pa je posve razumljivo da je na takvo što, malo tko mogao ostati ravnodušan. Dobro se sjećam te nedjelje prije godinu dana kad sam s nevjericom ugledao vijest o Aninoj smrti jer sam, ne znam iz kojeg razloga, bio uvjeren da ta priča jednostavno MORA imati sretan kraj. Anina želja za životom je bila toliko snažna da je nadživjela svoj fizički odlazak sa ovog svijeta. Uvjeren sam da se i danas, tamo gore iznad oblaka, Ana zadovoljno smiješi.

Jedna druga životna priča, podjednako snažna, iako na prvi pogled nema nikakvih dodirnih točaka sa Aninom, priča je o Frani Lučiću, jedinom preživjelom vatrogascu iz kornatskog pakla. Od onog užasnog dana, kada su stigle prve vijesti, najprije o petorici pa nedugo zatim o šestorici tragično nastradalih, u stanju potpunog šoka, sa strepnjom smo iščekivali vijesti o zdravstvenom stanju ozlijeđenih. Gotovo svakog narednog dana, tragična bilanca bivala je sve teža i teža, izmučena tijela heroja gubila su bitke sa fatalnim ozljedama. Udarac za udarcem, svaki novi još teži i još bolniji...
Dvanaest heroja...
Zar je moguće, da nitko neće ostati???

Nisam se usuđivao o tome pisati ranije, ali eto na današnji dan, možda upravo zbog Ane, konačno imam snage glasno uzviknuti – Frane je živ!
Iako životna bitka još uvijek traje, ne želim više sumnjati da će Frane Lučić pobijediti posljedice teških opeklina na isti način na koji je preživio sepsu koja je zahvatila njegovo tijelo gotovo čitav mjesec dana nakon tragedije.
Bitka još ni izdaleka nije dobijena, jer osim fizičkih posljedica, Frani Lučiću predstoji i teška borba sa psihičkim posljedicama traumatičnih događaja i suočavanje sa saznanjem da je jedini preživio kornatsku tragediju.

Razmišljajući o ovoj priči, o vječnoj borbi života i smrti, asocijacije mi, opet ne znam zbog kojeg razloga gotovo na groteskni način vuku prema jednoj posve minornoj i beznačajnoj stvari koja nas, htjeli-ne htjeli prati ovih dana, a to je takozvani reality show – Big Brother.

Koliko reality show ima veze sa realnošću upitna je stvar, ali fascinira me činjenica kako se preko noći može postati «zvijezda» ležeći na kaučima i foteljama i vodeći isprazne razgovore. I na koncu, kad naši «junaci» kauča i fotelja napuštaju famoznu BB kuću, ispred ulaza dočekuju ih na stotine frenetičnih obožavatelja koji u kolektivnom deliriju kliču i aplaudiraju svojim instant ljubimcima.

Možda nije umjesna usporedba, ali osobno bih volio da se nešto slično dogodi onog dana kada Frane Lučić konačno izađe iz bolnice. Da ga ispred bolničkih vrata dočekuju stotine i tisuće ljudi koji su tu došli, iako ga osobno nikada nisu upoznali.
Naravno da se takav scenarij neće dogoditi. Životne priče nisu ni iz daleka tako «glamurozne» kao one koje se događaju ispred televizijskih kamera.

Iskreno se nadam da će Frane Lučić predstojeći Božić dočekati u svom domu i da će mu to predstavljati veće zadovoljstvo nego bilo šta drugo.

Frani je prije svega potreban mir, ali nikako ne i zaborav društva. Neophodan je angažman svih nadležnih službi i institucija da mu se osigura dostojna budućnost. Frane je student elektrotehnike na splitskom FESB-u, istinski omiljen među kolegama i prijateljima, pa se nadam i priželjkujem da će imati dovoljno snage da nastavi svoje školovanje.

Ana Rukavina i Frane Lučić postali su simboli života, gotovo nestvaran dokaz da heroji žive tu među nama, daleko od blještavih naslovnica i svjetala reflektora.
Gore iznad oblaka i dolje između bolničkih zidova na splitskim Križinama, dvoje su ljudi kojima se neizmjerno divim.

Ana, nikada te nećemo zaboraviti!
Frane, ne daj se!!!

Razdražljivi i dekoncetrirani post

23.11.2007.

Biometeorološka prognoza za Hrvatsku za 24.11.2007

Nastavlja se razdoblje nepovoljnih biometeoroloških prilika. Kod mnogih je ljudi i dalje moguća razdražljivost, manjak koncentracije i slabije raspoloženje. Pojačane tegobe mogli bi imati i kronični bolesnici pa im se preporuča izbjegavati veće napore.



Oduvijek me zanimalo na temelju kojih čimbenika da ne kažem faktora, naši vrli stručnjaci definiraju biometeorološku prognozu. Ne virujem da je to samo čaralo-baralo, pa to su ozbiljni ljudi, pretpostavljam da promatraju tlak, vjetar, vlagu u zraku (to pogotovo hm…). Strogo matematički, bolje reći fizikalno, ako već ne kemijsko-biološki. Jednostavno rečeno – ako pada tlak, dere gnjilo jugo – svi ćemo biti razdražljivi i sa manjkom koncetracije.

Mislim da je to nedovoljno. Zar ne bi bilo potrebno uzimati u obzir još nekoliko parametara? Recimo nije svejedno koji je dan u tjednu, pa nije svejedno nalazimo li se na moru ili kopnu, jesmo li okruženi planininama ili ravnicama, živimo li u gradu, predgrađu, selu ili tek pukoj selendri.
Konačno, nije svejedno jesmo li muškarac ili žena. Ili možda nešto treće?

I baš mi je bezveze da je biometeorološka prognoza jednaka za sve. To mi zvuči nekako neuvjerljivo. Pa ne možemo baš svi istovremeno biti nervozni I razdražljivi. Ko bi osta živ nakon takvog dana!?

Doduše, mene je baš jučer ufatilo. Nervoza i razdražljivost. Manjak koncetracije također. I to potpuno neočekivano.
Naime, idem sutra na jedno vjenčanje. I na pir, naravno. O da znate kako ja obožavam vjenčanja!
Mo’š mislit…
Kad te već pozovu na pir, najprije moraš razbijat glavu šta ćeš poklonit mladencima, nešto jako originalno i duhovito poput miksera, multipraktika, kućne vage za točno mjerenje ili pak kompleta lonaca od inoxa 18/10, s poklopcima razumije se…



Drugi je problem – šta obuć?

Ja optimista, računam kako nema frke, imam jedno “univerzalno” odijelo za vjenčanja i sprovode, eno ga visi besposleno u ormaru, ne vidi ni sunca ni miseca. I tako, prije dva dana pođoh ja slavodobitno isprobat veštit.
Da vidim je li sve OuKej.
Mučim se, rastižem, potižem, ne ide, ma ne ide nikako…
Opla braco, nadeblja si se lipo, e tako ti triba kad smo slakojusni i goluzi na lipe bokune, ha!
Mučim se ka pas, pušem, dahćem, uvijam se i izvijam poput trbušne plesačice, ali nema teorije da zakopčam sve botune.
Jebate, u šta sam se pritvorija!
Jaketa još kako tako, ali gaće nikako. Mislim na hlače, lipi moji, ali u nas Dalmoša nisu hlače nego gaće. A ono šta su vama gaće, to su nama mudante. A kupaće gaće opet nisu kupaće, nego mudantine. A vešta nije vesta nego haljina. Eto, samo mala digresija da ne bi bilo nesporazuma.


Smršavit drastično u ova tri dana, nemoguće je misija, stoga trkom odlazim do prvog pristojnog dućana. Za divno čudo, nađem odlične gaće, štofane, kulturne, cijena prava sitnica, na mom manekenskom tijelu stoje ko salivene, kupujem, uzimam, riješen problem, cili sam zadovoljan…

Doša doma, aj sad da vidimo ovu kombinaciju, gaće OK, postole OK, kularina OK, ali hmm….sad se jaketa nikako ne ukapa!!! Nije ista nijansa, nije isti uzorak, ma ne valja!

Uza sve ovo, još se triba prilagodit boljoj polovici. Bolja polovica je na sutrašnjem vjenčanju kuma. A ja sam pratitelj kume, livo smetalo. Ili desno, svejedno…
Kuma ima novu veštu, posebno skrojenu za ovu priliku. Ludilo vešta, šta ću vam poć govorit.

Ništa, idemo u potragu za jaketom. Računam ja opet optimistično, to ima u svakom dućanu, neš ti, pisofkejk…
Je ti šipak pisofkejk!
Benti, uša sam jučer pun optimizma u barem tridesetak butiga.
Nigdi pristojne jakete!
Mislim, ima ih, ali samo uz kompletan veštit.
Ono šta se nudi, sve nešto prokockano, izrigano, sa nekim izvezenim zmajevima, grbovima, brojevima…Gospe blažena, nisam ni slutija koliko će ovo bit komplicirano.
Šta će mi zmajevi na jaketi??
Zmaj na neko drugo misto...još nekako.

Kad su mi već sve lađe izgledale potopljene, kad sam već bija sasvim blizu odluke da uopće neću niti ić na pir, jaketa zvana čežnja ukazala mi se u jednom “zaboravljenom” dućanu na Gripama. Cijena malo više od sitnice, ali kupujem je pa taman koštala dvi i po ijade kuna.
Pa da ne’š bit nevozan i razražljiv!



E da bravo, moram vam se pofalit.
Učinija sam ulje.
Od 306 kila maslina dobija sam 64 litre ulja.
Dvadeset i jedan posto!
Rekord u mojoj dosadašnjoj maslinarskoj karijeri!
Jessss!!!

Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj

21.11.2007.

Ja sam je gledao u svitanje dana.
U tihim noćima od zvjezdanog sna.
Rumenim sutonima ona me ljubi.
Zelenim poljima i beskrajem dna.

Ja sam je gledao kroz kapljice kiše.
Ona je svjetlo što me vodi kroz noć.
Olujnim valovima ona me njiše.
Ona je ljubav koja ne može proć.

Ja bi ugledao sunce kad bi ugledao Nju.
Ja bi imao ljepotu da je pored mene tu.
Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti Njoj.
Mojoj Lijepoj Zemlji Hrvatskoj!


(Marijan Ban)



partyhrvatskaroflnut party

Večeras je naša feštaaaaaa
Neka!
I triba tako bit!

Ma znate šta!?
Drago mi je, ponajviše zbog njihovog potcjenjivanja i bahatosti.
Ma, tko ste vi, odakle uopće dolazite?
Sport je ogledalo života.
Pa dobro, možda samo privid na neki način.
Ali, to je jedna od rijetkih stvari u kojoj mali mogu pobijediti velike.
Potcjenjivanje i bahatost se ne isplati!
Vrlo poučno!
Ne samo za Engleze...

Znam, nećemo zbog ovog živjeti bolje.
Ali...kako je dobar ovaj osjećaj!

Kad će taj petak...



Da samo znate kako nestrpljivo iščekujem ovaj petak! Ma ne, nije to zbog toga što sam jedan od onih sretnika kojima petak označava kraj radnog tjedna. Nije čak ni razlog taj što u petak navečer imam randevouz s jednom zanosnom plavušom u crnom komplet'ću.
Postoji čak nešto bolje od toga
Točno u ponoć,...sa petka na subotu...
Počinje predizborna šutnja!

Jedina dobra stvar u kampanji prerade šećerne repe, uh pardon, u izbornoj kampanji je
predizborna šutnja.
Oh Đizs, ja bih onome koji je izmislio tu šutnju smjesta dodijelio Nobelovu nagradu.
Za kemiju. Može i fiziku!
Ili ekonomiju.
Svejedno!
Samo je šteta da ta šutnja tako malo traje.
Ja bih šutnju uveo svakog tjedna.

Ma brate, napunili su mi glavu. Iskaču iz svakog kantuna, ne možeš uključit ni radio ni televiziju ni internet, ma ništa pod milim Bogom a da te ne zaskoče dobro znane face s pjace.
Ne možeš ih izbjeć nikako.
Kakofonija na djelu.
Preludij za klavir i orkestar u G-njus molu...

Bla, bla, bla...pa opet bla,bla,bla...
Pljušte riječi sa svih strana.
Potoci, bujice, rijeke riječi!
Riječi, riječi, riječi...
Ubiše nas prejake riječi!
Kako se ono kaže – "što trijezan misli, pijan govori".
Izgleda da su političari u vrijeme predizborne kampanje u sličnom stanju

Svega će bit.
Mostova, cesti, tunela, zaštićenog pojasa, ribe u moru, kukuruza na kopnu, kula u zraku...
Blago nama!
Sve je to show business.
No business like show business....

Šalu na stranu, pokušat ću biti malo ozbiljan. Sve znam, dosadili su nam. Stvarno su nam dosadili. Toliku količinu prepucavanja, međusobnih optužbi, pametovanja i glupovanja, teško se da izdržati. Ali, sve u svemu ipak mislim da možemo biti zadovoljni. Mi svi zajedno, još učimo živjeti demokraciju. Tek smo izašli iz pelena. Sada nam predstoji dječji vrtić, pa niži razredi osnovne škole, a di je tek pubertet, da punoljetnost i ne spominjem! Još nismo uzeli "stvar u svoje ruke", još uvijek puštamo da netko drugi odlučuje umjesto nas.

Gdje god postoji skupina ljudi, bilo kakva organizacija ili institucija, postoji i politika. Politika je zanat. Politika je vještina. Osnovni cilj svih koji se bave politikom je moć.
Moć da svoje mišljenje nametnu drugima. Moć je slatka, opija bolje od najboljeg vina, moć je afrodizijak...

Stoga nije čudno da mnogi čeznutljivo hrle u zlatne dvorce moći u čijim se kulama kriju vile Ravijojle. Jer i vile Ravijojle vole "moćne"...
Kad vam netko kaže da je apolitičan – nemojte mu vjerovati.
Ako imaš svoj stav, kako možeš bit apolitičan!?
Drugi je par postola, ako se tvoj stav ne poklapa s stavovima niti jedne od političkih stranaka koje se nude na "tržištu". Izaći na izbore i ostaviti nevažeći listić, također je legitiman stav.

Iako živimo u društvu ogrezlom u lopovluk, korupciju i primitivizam, doslovce katastrofalnim stanjem u nekim ključnim institucijama sustava, naša je obaveza da ne ostajemo pasivni. Nemamo pravo na to!

Parlamentarna demokracija je igra koja ima svoja pravila.
Ako želiš igrati nogomet, moraš se učlaniti u neki nogometni klub.
Ako se želiš baviti politikom, moraš se učlaniti u neku političku stranku.
Tako to ide...
Samo, za razliku od nogometa u kojem su pravila jasna i u kojem pobjeđuje ona ekipa koja postigne više golova, u politici nije baš tako. Pravila su vrlo rastezljiva, vrlo često teško razumljiva.

Demokracija u kakvoj mi danas živimo, samo je privid demokracije.
No, ne morate se brinuti, nije to tako samo kod nas.
Ima raznih demo(n)kracija...
Zato su mi sve ove naše kampanje pomalo smiješne.
Sve mi ovo sliči na borbu pijetlova.
Pijetlići se šepure, prave se snažni, nasrću jedan na drugog u ringu ne bi li protivniku zadali smrtonosan udarac.
Međutim, "gazde" ovih pijetlića su izvan ringa. Njima je manje-više svejedno. Oni će i tako nakon borbe otići na zajedničko piće...

Kad će više taj petak!
U ponoć.
Blažena šutnja....

Ključni problem

19.11.2007.

Danas nema putopisa.
Kako nema!?
A nema, šta'š kad nema!
Eto konačno, da se i meni dogodi jedan vikend, a da mi guzica ne vidi puta!
Ali nije bilo dosadno.
Naprotiv!
Protekle dane obilježila mi je živa društvena i diplomatska aktivnost.
Na visokom nivou.
Štoviše, na vrlo visokom.
Nekoliko metara iznad tla, uglavnom...

Obradili smo širok spektar tema sa posebnim naglascima na ljubav, prijateljstvo i seks kao takav.
Postoji li ljubav bez prijateljstva?
Ima li smisla seks kao takav, bez ljubavi?
Kakvo je to prijateljstvo, pardon, htio sam reći ljubav – bez seksa kao takvog?
Postoji još najmanje šest ovakvih kombinacija, pa ako imate volje razbijati svoje pametne glavice ovakvim veleumnim pitanjima, potrudite se sami...

Mene muči nešto drugo.
Imam akutan problem.
Priznajem, malo je prečesto akutan, postoje dobre šanse da postane kroničan.
Gubim ključeve!



Dakle, problem je u nalaženju ključa.
Ne francuskog ne violinskog, ma niti bas ključa, već onog običnog, najobičnijeg, ključa koji otvara brave naše svagdašnje..
Stvarno idem sam sebi na živce koliko često gubim ključeve.
Ključeve od kuće, ureda, auta, motorbičiklete, broda, ključeve pojasa nevinosti, ključeve pojasa krivnje..
Ako me slučajno ugledate da lunjam okolo izgubljenog pogleda, atipičnih nervoznih pokreta, nakostriješen, prgav i nabusit – ne morate se previše zabrinjavati, vjerojatno samo tražim izgubljene ključeve. Opet!

Malo mi vridi to da svaki put podsjetim samog sebe – ključeve je potrebno ostavljati uvijek na točno određeno mjesto!
Da, lako je reć!
Učinit je već malo teže...
Dok je ovakvih kao ja, radnje za kopiranje ključeva nemaju straha za svoju budućnost.
Neko vrijeme sam imao taktiku grupiranja.
Na jedan privjesak staviš i desetak njih.
Ku'iš fakat ono...snop ključeva ka u svetog Petra.
Pa nek šuška.
Kao bit će lakše...
Ma da!
Još gore!

Ali čak i nije toliko loše tražiti izgubljene ključeve. Prevrneš sve po ormarima, sve džepove, javne i tajne. Pa u njima pronađiš recimo neku zaboravljenu novčanicu. Sto dolara. Ili ojra... Na temelju viđenog, zaključiš da je u ormar pala atomska bomba. Pa se prisiliš konačno sredit taj nered. Presložiš sve još jednom. Ipak, ključ nije u ormaru. Nakon toga tražiš dalje. Baciš pogled ispod kreveta. Na opći užas, otkriješ naslage prašine debele preko nekoliko centimetara. Brzo uzimaš usisivač u ruke i odlučiš sredit čitavu sobu. Prominiš lancune, jorgane, štep-deke. Istreseš tapete.
Kasnije na isti način pređeš na kužinu, dnevni boravak, garažu, podrum, vrt, svinjac, kokošinjac...Središ čitavu kuću i okućnicu, ali ključeve ne nađeš.
Dobro, ponekad čak i nađeš, ali to su ipak rijetki petci.

Nemam problema samo sa gubljenjem ključeva. Oh, znam ja čak i slomit ključ!
Ne pitajte kako!
I to za nevolju kad se već nalazi u bravi! Pa mi pola ključa ostane unutra, a onaj batrljak izvučem vanka.
I šta'š sad?
Na mo'š ni naprid ni nazad.
Minjaj bravu!
Ajme meni....

Doduše, ponekad se dogodi da izgubljene ključeve ipak pronađem.
Nakon nekoliko godina.
Desetljeća čak.
Samo onda imam novi problem.

Imam ključ. Ali ne znam od čega je.
Za koju bravu!?
Pa onda hodam okolo sa ključem u stand-by položaju.
Uvaljujem u razne brave.
Ova nije.
Nije ni ova!
Kvragu, koju bravu otključava ovaj ključ???
Nije to lako...
Stvarno mi nije lako.
Ne mo'š imat sve...

Još samo jedna sitnica.
Apropos prethodnog posta.
O bojama.
Vidim da su neki zaključili da mi je omiljena boja – plava!
Pa...bit će da su u pravu.
Ali...u svakoj boji ima ljepote.
Čak i u crnoj!
Da da, u crnoj.
Ne virujete mi!?


Boje su u nama

17.11.2007.

U posvemašnjem sivilu koje nas okružuje ovih dana, sivilu koje jedino prestaje s prvim mrakom, kad nas za divno čudo preplave još tamnije boje, gotovo da i nemam prikladnih motiva za "škljocanje". Bliži se onaj period godine kada u mraku odlaziš i u istom crnom mraku se vraćaš s posla. Jedina utjeha nam preostaje u blještavilu svijetlećih reklama i u neobaveznoj šetnji našim omiljenim shopping centrima.

Ali, na svu sreću nije sve izgubljeno. Ima raznih terapija koje će nam dati snage i energije pomoću kojih ćemo izvojevati pobjedu nad sivilom i crnilom.
Jedna od dobrih terapija je recimo, cijelodnevni boravak u berbi maslina. Okruženi mirisima i toplinom najplemenitije biljke u ovom dijelu svemira, najbolje se zaboravljaju svakodnevne brige koje nas muče.





Još jedna terapija koja nam može biti od velike pomoći u ovo doba godine je terapija - bojama.
Terapija bojom danas se primjenjuje u alternativnoj medicini za liječenje duhovnih, mentalnih, emotivnih i fizickih tegoba. Boje imaju izuzetan uticaj na naše raspoloženje, maštu i osjećaje. Priroda nam je na svu sreću dala širok spektar boja i nijansi, pa po onoj sto ljudi - sto ćudi, svatko od nas može naći "svoju" boju.





Terapija bojama provodimo tako da naše tijelo ili samo jedan dio doslovno osvjetljavamo s jednom ili s nekoliko boja. Na primjer, dobro će nam doći crveni šal ako imamo problema s kralježnicom, ako smo loše volje, idealna boja za našu "obleku" je narančasta, žuta eliminira probavne probleme, a zelena srčane smetnje i oscilacije u tijelu. Plava boja izvrsno liječi migrenu, pa je dovoljno oko glave vezati plavu vrpcu. Uz ljubičastu boju, najbolje je meditirati.


O svim mogućnostima kromo ili kolorterapije, detaljno se možete raspitati na našoj predragoj mreži svih mreža, obližnjoj trafici ili pak vašem omiljenom frizerskom salonu.

Što se mene tiče, dovoljnu dozu kolorterapije, mogu meni, a nadam se i vama, dati i neke od današnjih sličica. Od silne trke po stalno novim i novim izletima, neke slikice nezasluženo ostaju na klupi za pričuve. Stoga ih danas ubacujem u prvu postavu.






Konobarica iz Šestanovca

15.11.2007.

Vrhom nosa zalipljenim za prozorsko staklo, između bezbrojnih kapi kiše nošenim jesenskim spektrom ruže vjetrova, pogledom usmjerenim prema zapadnom horizontu, bezuspješno pokušavam pronaći komadić vedra neba.
Istovremeno, u glavi mi se još vrte slike proživljene prethodnih dana.
Štono bi se reklo – dojmovi se još uvijek slažu...
Stoga ću vas i danas još malo "gnjaviti" sličicama nastalim na našoj blitz-krieg ekspediciji. Na izletima i putovanjima pa ma kako na prvi pogled "neatraktivno" i beznačajno izgledali, najviše uživam upravo u odmaku od svakodnevnih slika pred mojim očima, kao i okvira koji ih okružuju. Ili okvadratuju, svejedno.





Na povratku prema Splitu, dogovorili smo se stat negdi uz put na jedno pićence, prije nego što se "ukrcamo" na auto-put.
Di ćemo – šta ćemo, padne mi na pamet - ajmo se zaustavit u Šestanovcu!
Šestanovac je malo misto koje je u zadnje vrime postalo poznato upravo zbog auto ceste, ali u stvari nemaš ga šta vidit - ono jedno raskršće, tri kuće, dvi birtije. Dobro ajde, ovo je karikirano, nemojte me sad vi koji imate neke veze sa Šestanovcem odma napadat!

Ušli smo u prvi kafić, nas osmero, unutra puno svita, mladosti uglavnom, pogledavamo okolo, tek tu i tamo poneko slobodno misto, pa vrlo brzo uviđamo da se nemamo di usidrit.
Ništa, nema veze, izlazimo vani i tražimo neki drugi "ugostiteljski objekt". Iza kantuna, preko ceste, stoji još jedna, nekakva neugledna birtijica. Ajde, kad smo već tu, povirit ćemo. Mi na vratima, ali vidimo – i tu je sve puno, za četiri stola vodi se junački boj, žestoka briškula i trešeta je u điru. Oko svakog stola još po dva-tri vrla "stručnjaka", kibicera... Sve redom muškarci, od žena jedino konobarica.

Opet ništa, nemamo sriće, okrećemo se, idemo ća.
Mi već na ulici, a konobarica dotrčala za nama
- Izvolite, izvolite, samo uđite!
- Nema mista.
- Ma nema veze, napravit ćemo nešto!

Vraćamo se u nevjerici unutra.
U tren oka konobarica iz nekog kantuna izvukla dva stolića, naređuje ovim kartašima: Dodaj stolicu! Tu, e baš tu! Makni ovo, stisni se tamo!

Izletila još jednom vanka na štekat, eto ti je, nosi još četiri stolice, po dvi u svakoj u ruci.
Nije prošlo ni desetak sekundi, sve je namistila...

- Šta ćete popit?
- Malu kavu s mlikom, veliku kraću, još jednu dužu s ladnim mlikom, čaj od mente, ja bi od jabuke i cimeta, ja ću Jeger, e stvarno i ja bi Jeger, a moga sam i ja, ništa umisto kave dajte i meni...uglavnom zapetljali mi maksimalno.

Konobarica, crnka od kojih tridesetak možda tek nešto više godina, neizvještačenog osmijeha na licu, strpljivo sluša, sva sritna šta smo ipak odlučili ostat..
Gledam ekipu u bircu. Očito su svi domaći, samo još ne kužimo je li ovo neki turnir u điru, ili su im briškula i trešeta redovita aktivnost u nedjeljna popodneva. Naše četiri cure su im malo poremetile koncentraciju, pa su ih ispočetka čudnovato pogledavali. Očito je da su žene rijetki svati na ovom njihovom "svetom mistu".
Tipična birtija u bespućima Dalmatinske zagore...
Ali...ugodno je, kartaši su maksimalno pristojni, istina da im malo čudno izgledamo, ali Bože moj, da smo svi isti ne bi valjalo.





Vrlo brzo su nam na stol došle sve te silne kave, čajevi, žestice.
Kava za čistu peticu!
Ma znam već šta ćete pomislit, ne'š ti atrakcije, došli u birtiju, naručili piće, popili piće i šta sad!?
Nije važno, teško je to ovako ričima opisat, ali jednostavno se osjeti kad te netko u svoj "dom" primi srdačno i napravi sve da se tu osjećaš ugodno, a ne da te gleda ka da si tek puki prolaznik koji je tu slučajno nabasa i neće nikad više doć.

Ostali smo dvadesetak minuta, već pomalo umorni od puta, jedva čekamo da se konačno vratimo doma. Konobarica nas ispratila do izlaza, pozdravila, zaželila sve najbolje, sretan vam put....

Možete zamislit koliko je ova konobarica "jaka" kad je čak i naš Duje, inače okorjeli neženja, tek desetak metara nakon šta smo izašli reka:

- Ma jesi je vidija, a? Ženit ću je, majke mi ako neću!!!





Čisto sumnjam da će konobarica iz Šestanovca ikada saznat za ovaj post i za moj blog, sad mi je krivo da nisam zapamtija ni ime birtije, niti znam kako se ona zove, ali eto – baš nam je bilo ugodno zbog nje. Sve je u ljudima, sve!

U maloj seoskoj birtiji, imali smo osjećaj skoro isti ka da smo u Esplanadi.
Ma šta isti... još i bolji!

"Nepoznata" konobarice iz Šestanovca – evala ti bilo!
Duje će te ženit, čuvaj se!!!


Gdje Neretva hladna teče...

13.11.2007.

Jeste li čuli za onu štoriju o Ženi od mota?
More bit da i vi znate Ženu od mota!?
Jer kad ŽOM (ovo je skraćenica, do3.14zdilo mi je stalno pisat isto!) slavi rođendan, onda je to prava fešta od rođendana. Ajme!
Nema veze šta smo taj rođendan proslavili barenko tri puta do sad, jer je ova službena proslava
rođendana (nije bitno kojega) morala biti na zavidnom nivou, pa smo odlučili taj zavidni nivo postići i održati ni manje ni više, nego u inozemstvu.
E, dobro ste čuli, baš u inozemstvu! Je, istina je da mi je još uvik malo čudno Bosnu i Hercegovinu smatrat inozemstvom, ali kad su tako mudre face odlučile, valjda to ima nekog smisla i razloga...

Dakle, da ne dužim bezveze, nas petnaestoro (jedva sam napisa ovu rič) je krenilo ove sunčane subote put Mostara. Idemo sa četiri mala autića. Vozači su čvrsti i postojani, uvjereni antialkoholičari (do prve birtije) i potpuno svjesni svoje povijesne uloge.

Prpošna Buška, moja mala sirena, znalački vozi svoju Opel Corsu. Asistiraju joj je ultramegaturbo simpatična Sanja, Veronika - naša nova članica i tajni agent Jozo koji se na našim putovanjima iznenada pojavljuje i još iznenadnije nestaje na najčudnovatijim lokacijama.
Ča je David Copperfield kontra našem Jozi!

U Golfu kojeg vozi naš dobri duh Luka, voze se već spominjana ŽOM i fatalna skandinavska ljepotica Maja. Greta Garbo, Ursula Andress i Victoria Silvestadt, sve tri zajedno, nisu našoj Maji ni do kolina. Sve sam reka!

Posada auta broj tri, sastavljena je od prekaljenih planinara-rokera. Osokoljeni nedavnim trijumfalnim nastupom Deep Purple-a na Gripama, za pouzdanog Peru, senzualnu Nedu, dostojanstvenog Duju i najbržeg Spuža istočno od Misisipija, ništa nije bilo teško ni nemoguće.
Mojoj blogerskoj malenkosti je ukazano povjerenje da u Plavoj ptici vozim najbolje izdanke drevne Poljičke Republike i Cetinske Krajine...Riječi zaista više nisu potrebne...

Znajući kakva im svita dolazi, žitelji prijateljske susjedne države, već na samoj granici izišli su na ulice da iskažu svekoliko oduševljenje. Niti pedesetak metara od graničnog prijelaza, dočekale su nas jake snage mesne industrije «Lijanović», pa su nama u čast, izvadili i ponudili svoje kobasice.
To vam je bila prava fešta o' kobasica!
Naše plavuše su dobijale i repete. I to zamislite, čak po dvi kobasice istovremeno!
I još po jednu paštetu!!
Ali to još nije sve! Do štanda sa kobacicama nalazio se još jedan – sa pivom!!!
Opet sve potpuno besplatno!
Ali, ni to još nije sve!

Vidno ganuti i osupnuti dobrodošlicom nismo uspjeli izustiti glasno, iako smo u svojim srcima to jasno osjećali. Stoga sad koristim ovu priliku za jedan poklič – živili Lijanovići i njihove kobasice!!!

Idemo dalje. Slijedeće odredište je mjesto jedinstvene i neponovljive ljepote za kojeg, kakve li sramote, do sada pojma nisam imao da uopće postoji!
Mala Nijagara – vodopad Kravice!





U polukrugu širokom 150, s visine od tridesetak metara ruše se slapovi rijeke Trebižat. Ma sad se sve mislim, možda sam za Trebižat i Kravice ipak čuo, ali brate – ma kakva su to imena!?
Dajte ljudi, smislite nešto melodioznije!
U svakom slučaju, dugo se nismo mogli odvojiti od ove ljepote, a neobična pojava je rosna kiša u zraku koja ovdje, za divno čudo ne pada, nego se diže u visine.



Nastavljamo put dalje i već nakon desetak minuta vožnje stižemo u Međugorje. Za divno čudo i u Međugorju sam po prvi put. Hodamo polako u miru i tišini do mjesta ukazanja. Po ogoljenim stijenama širokom stazom kojom su do sada kročili milijuni hodočasnika. Do sada sam u svojoj glavi imao drugačiju predodžbu kako izgleda ovo mjesto, ne znam, vjerojatno sam očekivao da se Gospa ukazala na vrhu brda. U svakom slučaju, bez obzira na sve teorije i razmišljanja, vjerske poglede i stavove prema životu, ovo mjesto malo koga može ostaviti ravnodušnim. Ne, nisam doživio «prosvjetljenje» i sigurno neću nakon ovoga početi odlaziti u crkvu, ali potpuno sam siguran da na mjestu ukazanja nitko, ali baš nitko, ne može biti «opsjednut» negativnim emocijama.





Međugorje je na mene ostavilo dvojak dojam. S jedne strane, nedvojbeno da je to mjesto iskonskih osjećaja, duboke vjere, mira i nade, a s druge strane brutalna komercijalizacija vidljiva doslovce na svakom koraku, gotovo nanosi fizičku bol. Ogromne kućetine sa sobama i apartmanima drečečih boja, bezbrojne «suvenirnice», kič, kič, kič i opet kič...
Ali...tko sam ja da im sudim...

Sa zadnjim tracima sunca ulazimo u Mostar. Tu nas dočekuje naš «mosoraš» Ivan, kojeg smo ovlastili da bude naš domaćin, vodič i sve ostalo šta još triba. Nestrpljivo smo pohrlili na stari most. Još od 1566. godine od kada je graditelj Hajrudin podigao ovaj veličanstveni spomenik ljepote, skladan kameni luk značio je puno više od puke «prometnice» preko rijeke.
To je jednostavno - most svih mostova, simbol i znamen, usudio bih se reći, čitavog ovog područja, koji danas neki domišljati birokrati vole nazivati «zapadnim Balkanom».
Da, i ovdje je dvojak osjećaj. Gledati «novi» stari most, a izbjeći pomisao na dobro znanu sramotu «neznanog» rušitelja, naprosto je nemoguće.
Kakav čovjek moraš biti da možeš «ubiti» stari most???



Mostara se sjećam iz nekih sretnijih vremena, tako da gotovo i nesvjesno odmičem pogled sa bezbrojnih ožiljaka prokletog rata koji je i danas vidljiv na svakom koraku.

Ipak se iskreno nadam se da će huk Neretve koja mirno teče ispod mostarskih mostova, pa čak i bez mostarskih kiša, svojim magičnim smirujućim tonovima pridonijeti pobjedi dobra, mira i tolerancije. Da ne kažem «suživota» jer me ta riječ isuviše podsjeća na surogat života.
Ne postoji su-život, postoji samo život!



Naša mala ekspedicija nastavlja svoj put. Nakon što smo se svi zajedno u koloni nekoliko puta izvrtili po rotoru na kojem se križa čak šest ulica, centrifugalnom silom smo katapultirani prema «statoru», planinarskom domu u Bogodolu.
Naravno, da smo i ovu večer poveli u kulturno-umjetničkom programu sa posebnim naglaskom na gastro-uzlete i grandiozne pjevačke kolorature.
Uglavnom, ja sam bio toliko ushićen, da sam pun zanosa i proživljenih emocija uletija u vriću za spavanje polugol, bolje reći polu obučen. Ispočetka je bilo dobro, ali sam se pred zoru probudija zamrznut u santi leda. Mada su mi očni kapci bili jedini pokretni dio tijela, dubokom koncetracijom sam se ipak uspio izvući iz stanja hibernacije.
Uglavnom zaključak je slijedeći – bičve su zakon, čak i kad spavaš u vrići!

Program za nedjelju je bio nadasve ambiciozan. Povratak iz Bogodola u Mostar, u kojem smo se nakon razbuđujuće kavice, još nekoliko puta veselo zavrtili po famoznom šesterouličnom rotoru.

Nastavljamo naše putovanje prema Drežnici, točnije reći kanjonu rijeke Drežanjke koja razdvaja planine Čabulju i Čvrsnicu. Pogled na visoke stijenovite planine mami na penjanje, ali to ćemo ostaviti ipak za neku drugu prigodu.



Vraćamo se do ušća Drežanjke u Neretvu, pa pičimo dalje prema Jablanici, ispod moćnog Prenja. Tu se nalazi još jedan legendarni srušeni most na Neretvi. Sad sam realno u opasnosti da ispadnem licemjer jer osuđujem bezumno rušenje starog mosta u Mostaru, a sa druge strane «veličam» rušenje ovoga. Ipak mislim da se radi o događajima koji su teško usporedivi, pa sad vjerojatno i nema prevelikog smisla da lamentiram o Titu, četvrtoj ofenzivi i "Bitki za ranjenike".
Povijest je rekla svoje, pametnima dovoljno, a meni je danas bilo izuzetno drago biti tu.
Osobni razlozi...





Vrime nam prebrzo prolazi i nakon zasluženih ćevapa sa kajmakom, osokoljeni i puni energije ubrzo dolazimo do gradića kojeg Hrvati zovu Rama, a Muslimani Prozor.
Ne zadržavamo se u njemu, već nastavljamo put dalje prema Ramskom jezeru (nije Prozorsko!) i mjestu Šćit u kojem se nalazi prekrasan franjevački samostan.
Bogata je povijest ovoga mjesta, prebogata da bi se i ukratko mogla posložiti u tek nekoliko rečenica.





Na koncu, iako danas nismo uspjeli obići sve šta smo planirali, a jedini razlog je u tome bezobrazno sunce, koje je potpuno neočekivano i prebrzo zašlo iza planina, zadovoljstvo je ogromno
Ništa zato, sad već smišljamo bogat program za slijedeći put.

Nemoguće je u jednom postu opisati sve događaje, utiske, doživljene slike s ovog izleta.
Dva dana nakon povratka, još sam uvijek u nekakvoj mješavini radosti i tuge.
Ne pitajte me zašto, to je i tako moj osobni utisak.
Doći će sve to na svoje.
Jednog lijepog dana...

Ferali, ferali...

10.11.2007.

Sinoć sam proša ulicama moga Trogira...
Đir priko rive
Pa kroz Pasike...





Nigdi nikoga
Ma niti pasa!
Maške...
Njanci pantagane!

Nigdi žive duše
Uvuka se grad u se ka prstac u kamen







Zviždi bura kroz kalete
Tek pokoja kap kiše





Samo toplo svitlo ferala
I sjaj u njezinim očima





Sve me podsjeća na nju...

O nafti, računima i mobitelima

09.11.2007.

Koliko god me rastuže vijesti o novom skoku cijena nafte, toliko me razvesele objašnjenja zašto je došlo do najnovijeg poskupljenja. Iako o svim tim čudnovatim vezama, kanalima, ovisnostima i poveznicama nemam blagog pojma, moram priznati da me prilično intrigiraju strujanja, oluje i potresi na svjetskoj pozornici, skokovi i padovi dionica, nafte, zlata, blata, koječega još...

Cijene nafte, vjerovali ili ne ovise o stotinama, tisućama, na prvi pogled nevažnih detalja.
Dovoljan je recimo jedan nastup Ayatollaha Ali Khameneija u kojem najavljuje kako bi krivi potez, odnosno napad SAD-a na Iran, mogao dovesti do problema u opskrbi.
Problem u opskrbi – čitaj cijena nafte skače!

Također, rast napetosti između turskih vlasti i kurdskih pobunjenika na sjeveru Iraka “nastavlja davati podršku rastu cijena nafte
Enti rast napetosti!

Napetost ponekad nije ni potrebna. Dovoljna je i zabrinutost.
Zbog zabrinutosti od novih nestabilnosti na Bliskom istoku, izazvanom viješću o povlačenju glavnog iranskog pregovarača sa Zapadom s te pozicije, budući da analitičari strahuju da bi čovjek imenovan da zamijeni Alija Larijanija mogao imati znatno tvrđi pristup u sukobu Teherana sa Zapadom oko atomskih ambicija te zemlje”
Ali Larijani, vrati se doma, skuvat ćemo ti pašta šutu!

Ne izaziva samo Bliski istok zabrinutost.
Odlično dođe i Nigerija!
Najjače bjelosvjetske face koji kreiraju ova zbivanja, nakon briefinga i pročitanih novina slavodobitno zaključe: “Ajmo danas biti malo zabrinuti oko Nigerije!”

Zabrinuti smo za Nigeriju – ajmo ekipa, cijena nafte gore!
Sutra ćemo biti zabrinuti za Sjevernu Koreju.
Huga Chaveza u Venecueli još drže na klupi za pričuve.

Zabrinutost je odlična stvar.
Ne mora nužno biti vezana za politiku.
Meteorologija je nepresušan izvor zabrinutosti.
“Početkom tjedna uragan Wilma uzrokovao je porast cijena nafte za oko 1 dolar u samo jednom danu zbog zabrinutosti od novih šteta na postrojenjima u Meksičkom zaljevu”.

Znači ne mora doći do štete, već i zabrinutost da bi moglo doći do štete diže cijenu.

Ako nema uragana, nisu još svi razlozi iscrpljeni. Ima još odličnih objašnjenja
Zbog početka sezone grijanja na sjevernoj hemisferi, cijena nafte ovog tjedna dobila je novi uzlet.

Ma ajde, u krajnjem slučaju, još su mi nekako razumljivi svi ovi razlozi zašto nafta poskupljuje, ali ne bi li bilo logično, da obrnuti slijed događaja uzrokuje pad cijena!?

Kvragu, šta kad završi sezona grijanja na sjevernoj hemisferi?
Možda onda počinje sezona grijanja na južnoj?
Pa ne pušu ni ti uragani non-stop. Bude koji put i bonaca.
Nema ni Ayatollah Ali Khamenei svaki dan “zabrinuti” nastup.

Ali cijene ne padaju.
Nikako!
Još nam je preostalo samo nekoliko dana, ispod “psihološke” granice
Konačno odbrojavanje, možda još samo nekoliko sati i... ode nafta iznad 100 dolara.

Neću opet spominjati onog teksaškog idiota koji pada sa stolice dok jede perece, a svakim novim danim sve se više šoldi slaže u žepiće familije The Grm….
I mnogim sličnim familijama.
Možda čak i nije toliki idiot kako izgleda…

Druga stvar, koja nema nikakve veze sa crnim zlatom, ne zbiva se na burzama kapitala, već na onim manjim, u našim omiljenim shopping centrima.
Kupite nekoliko stvari koje su vam potrebne, pa više od nekoliko onih za koje naivno mislite da će vam biti potrebne, dođete na blagajnu, platite i slavodobitno krenete prema izlazu.

Da, ali…
Na izlazu vas dočeka uljudni gospodin, kojemu je, iz meni nepoznatih razloga, potrebno dati na uvid naš račun. Uljudni gospodin lijevom rukom uzme račun, ovlaš pogledom prođe preko inkriminiranog komadića papira, kao i sadržaja plastičnih kesetina u našim rukama, zatim odlučnim pokretom desne ruke opali pečat i…šta sad…ništa… sve je u redu – možete ići….

Mislim, ono…WTF???
Je li on zaista sposoban u jednoj jedinoj sekundi procijeniti sve one đinđuve šta smo ih pokupovali i usporediti sa ispisanim računom? Možda ima rendgenski pogled???
Mora bit neka tajna…ali ako ima rendenski pogled, onda zasigurno i kupcima može pregledati sadržaj ispod “ambalaže”!?

Pa...ne znam, ako postavljanje uljudne gospode na izlazima zaista ima smisla, onda bi bila šteta ne primjeniti isti princip i u drugim “kulturnim” ustanovama.
Tako bi nam recimo, po izlasku iz kafića, mogli izmjeriti alkohol u krvi.
Zašto ne i u restoranima?
Nakon slasne večere, račun predamo na izlaznim vratima, a oni nam zauzvrat izmjere visinu, težinu, specifičnu gustoću, krvnu sliku, trigliceride, hemoglobin i sedimentaciju!

Dobili bi dvostruku korist!
I smanjili bi gužve u domovima zdravlja…

Kad se danas već čudom čudim, zaključit ću post s još jednom čudnom stvari.
Naime, imam dva mobitela, jedan 098 i jedan 091.
Ne pitajte zašto.
I? U čemu je problem?
Pa problem je da stalno moram nositi oba.
Gnjavaža mi je.
Pa onda moram imat dva punjača, dva računa, dva…još nečega, ali sad mi trenutno ne pada na pamet šta.
Današnji moderni mobiteli…imaju sto funkcija, možemo s njima deboto i na Misec poletit.
Pa zašto onda konačno ne naprave mobitel u koji mogu ubacit više kartica???
Pa tako da u jednoj škatuli imam više brojeva i to zamislite – različitih mobilnih operatera!
Je li to zaista tako veliki problem?
Čudna mi čuda...

Kako sam (p)ostao nepušač

07.11.2007.

- Pušite li?
- Ne hvala....
- Vi ste sretan čovjek!
- Znam...

Relativno često vodim ovakvu vrstu razgovora pa mi nakon toga obično padne na pamet kako nas svakodnevno najviše okupiraju želje i žudnja za onim čega nemamo, a s druge strane, ono što imamo uzimamo zdravo za gotovo, kao – pa to je normalno, to se podrazumijeva. Jer, velika većina pušača koje poznam, svakodnevno bije bitku kako se riješiti te ovisnosti.

Jeste li primjetili kako ljudi glupavo izgledaju dok puše?
Mislim stvaaarno, u čemu ja baza?
Šta je u tom pušenju toliko zanimljivo?
Trošiš lovu i još se truješ, sve u eks-press paket aranžmanu...

Postoji nekakvo opće razmišljanje kako su pokreti i maniri vezani za uživanje u duhanu vrlo fensi šmensi, naprosto neodoljivi!
Pripaljivanje cigarete, prvo ispuhivanje, oblikovanje dimnih signala – to je kao ono cool, seksi, zavodljivo. Muškarci djeluju opušteno, frajerski, sigurni u sebe...
A žene?
Poznat vam je onaj kliše- koketna zavodnica senzualnog pogleda sjedi na barskoj stolici, a svi muškarci oko nje, junački se trse da joj pripale cigaretu.
Ma da, mo'š mislit!
Zavodljivo je isto kao ispuhivanje dimova iz jednog drugog tjelesnog otvora...

Ovim "sportom" se kod nas, ako je vjerovati statistikama, manje ili više intenzivno bavi 34 posto muškaraca, te 22 posto žena.
Pretpostavljam da je takav omjer i kod mojih čitatelja pa ću nastojati biti obziran.
Neću vas puno izgadit.
Možda samo malo!
Pušenje je očito dio odrastanja, faza koja je navodno neizbježna.
Mene ta faza nije pukla u srednjoj, pa čak ni u osnovnoj školi.
E sad, na moj ponos ili sramotu svejedno, ja sam nikotinsku inicijaciju doživio još u vrtićkoj dobi.
Ma nisam ima više od šest godina, garant!

Naime u to doba, davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća (čoviče kad je to bilo!?) slovio sam za najmlađeg i najperspektivnijeg člana bande čiovskih geliptera koji su se silno trudili što prije upoznati svijet odraslih. Kad smo prevladali fazu izgradnje skrovišta i bunkera, kauboja i indijanaca, najstariji među nama, tada tek na pragu puberteta, otkrili su novu zanimaciju – cigarete!

Ovi "stariji" gelipteri, ćopili bi svojim starcima cigaretu-dvi-tri, obično krdžu poput Filtera 57, Drine, Zete, ili nekog drugog smeća pa bi čitava ekipa slavodobitno fumala.
Ritualno bi se poslagali po podu u krug, trovali se nemilice, cigarete bi kružila okolo pa bi se udišući po dim-dva, pravili da smo jako važni.
U tijeku jedne od tih seansi na mome šufitu (tavanu, potkrovlju, kako vam drago), drvenim stepenicama se prema inkriminiranom mjestu zbivanja počela, ničim izazvana, penjati moja teta. Totalno iznebušeni nezvanim gostom, na brzinu smo opuške bacili ispod oronulog starog ormara i lagano zviždukajući u stilu "nije naš posal" odšetali vanka na ulicu u potrazi za novom zanimacijom.

Ali ne lezi vraže! Onaj ormar ispod kojeg smo bacili opuške, bija je pun stare kartušine, novina, knjiga i ko zna čega još sve ne. Naravno, sve šta je moglo krenit naopako, krenilo je.
Nije prošlo ni desetak minuta, iz mog šufita se počelo opasno dimit. I šta'š sad, drž-ne daj, zovi vatrogasce, uletili barbe, tete, dida, susidi, nadobudni pumpjeri i na svu sriću – uspili su spasit da se požar ne proširi na čitavu kuću. Plamteći ormar su nekako izbacili na taracu, pa osim nekoliko nagorjelih greda, nije bilo veće štete.

Da, ali...
Najgore tek slijedi.
Počela su ispitivanja....
Di kud šta kako...
Svi su znali da je gelipterska banda bila na šufitu neposredno prije požara.
I malo pomalo, pojedini «ilegalci» su propivali.
Ka grlice...
Saznalo se sve – popušili smo totalno!!!

Kad su mi otac i mater saznali šta je i kako je bilo, počelo je "pedagoško" uvjeravanje.
Ne, nisu me ni istriskali, niti su me izlupali po guzici.
Napravili su mi nešto puno gore.
Stari je zapalija jedan duvan ( u to doba, pušija je Kent!) i trča za mnom po čitavoj kući, ganjajući me i vičući: "OĆEŠ PUŠIT!? EVO TI! OŠ PUŠIT!? NA, PUŠI, PUŠI!!!".
Pa kad bi me uvatija, trpa bi mi u usta pripaljenu cigaretu. Bljak!
Naravno da sam se otima koliko sam god moga ali ta seansa je potrajala satima. Više mi se sve smučilo i od dima i od cigareta i od dernjave....
Mislim fakat ono kuiš...iz današnje perspektive, zlostavljanje samo takvo!!!

Inšoma, dela šoma, nakon tog traumatičnog iskustva, pedagoške seanse sa ganjajućim cigaretama i onim "oš pušit – eto ti puši" metodama uvjeravanja, meni više nikad više nije palo na pamet zapalit duvan.

U stvari lažem, jednom sam pokuša, dok sam bija u vojsci, na straži, jer su me svi uvjeravali kako u vojsci moraš propušit tija-ne tija. Međutim, već sam nakon drugog dima shvatija da to nije za mene i da nema šanse da ikad više to smrada stavim u usta. Nakon straže sam istog trena odgiba na jogging da izbacim dim iz pluća.

Danas mi je posve jasno da je šok-terapija bila i te kako učinkovita.

Samo nisam posve siguran je li to zbog tih istih trauma iz djetinjstva, ali kasnije, u ljubavničkoj karijeri, nikad mi nisu bile drage cure koje puše (molim, bez malicioznih insinuacija!!!). Mislim, možemo mi bit dobri prijatelji i sve može bit divno i krasno, ali ljubit se sa pušačicama – o ne ne, fala lipa, nemoj srećo, nemoj danas...
Možda neki drugi put...
Onaj kiselkasti okus koji ostane nakon ljubljenja, nikad nije bio na mojoj listi prioriteta.
Eto vidite kakav sam ja diskriminator – ne volim pušačice!!!
Pušačice kod mene nemaju šansi!
A šta'š takav sam kakav sam...



Hmmm…

O čemu sam ja ono danas tija pisat?

Za mene je sreća...

05.11.2007.

Planinarenje je zaista čudnovata aktivnost. Nešto slično kao čudnovate zgode šegrta Hlapića. Almost neobjašnjiva. Niti sam imaš blagog pojma, a još manje drugima možeš objasnit koji te to vrag tira da nedjeljna jutra, umisto dokoličarski "produhovljenog" ispijanja kavice na nekoj osunčanoj dalmatinskoj rivi provodiš pentrajući se wolffucking predjelima i kamenjarom ovjenčanim visinama.
I šta je sad tu čudno?

Pa čudno je, jer se totalno umeteš, za vrime uspona stenješ, pušeš, preznojavaš, proklinješ sudbinu ludu koja te "prisilila" na višak kilograma i manjak slobodnog vrimena koje za divno čudo provodiš na isti način kao i ono "neslobodno" - okružen uglavnom ekranima, šarenim prozorima koji nam nude zavodljivi privid idealnog svijeta.





Ipak, kad malo bolje pogledam, onda i nije tako čudno. Kad boravimo u okruženju majke prirode, ekrani pred našim očima poprimaju veličine od nekoliko stotina giga-pixela, veličanstvena tišina planine zvuči mnogo bolje nego najbolji audio sistem sa svim mogućim surround i subwooferima, a tek mirisi aromatičnog bilja i okusi "zaboravljenih" čevuljica grožđa u vinogradima prošaranim jesenskim bojama...





A sad bi bilo dobro da konačno krenem i na nešto konkretno.
Eto, jučer smo imali priliku, nas više od stotinu, da se pentramo stazama djetinstva, velikog, najvećeg, žive legende, kralja i cara planina – Stipe Božića.
I da čitava stvar bude još bolja, štoviše najbolja moguća, tim stazama nas je poveo upravo "naš" Stipe. I ne samo Stipe, nego još nekoliko iskusnih planinara, članova Gorske službe spašavanja, ljudi pred kojima svi, doslovce svi, ne samo planinari, moramo skinuti kapu, jer odvajati svoje slobodno vrijeme, sudjelovati u akcijama spašavanja u kojima nerijetko i svoje živote izlažu opasnosti i to zamislite – potpuno dobrovoljno i bez novčane naknade, mogu samo istinski heroji.



A ti ljudi su s druge strane u pravilu, toliko skromni, nenametljivi, nikada od njh nećete čuti hvalisanje, samoreklamerstvo, njihova lica nikada nećete vidjeti na jumbo-plakatima iako su njihova djela neusporedivo vrijednija od onih koji vam se umilno smiješe sa tih istih šarenih wall-papera...

Osjećaj njihove prisutnosti među nama, poput dobrog duha, i ovog puta nam je bio dodatan poticaj, jer vrh Sveti Mihovil iznad Zavojana, iako manje poznat i sa svojih 1247 metara nad morem, na prvi pogled planinarski pisofkejk, zahtjevao je od sviju nas puno truda i znoja, čak i varki koji su manje iskusne znali izluđivati.

Nakon dugog uspona konačno ugledaš vrh pred sobom i kažeš – to je to, ali ubrzo uvidiš da iza tog vrha ima još jedan, pa još jedan, pa još...
Međutim, to stvara samo dodatnu draž i osjećaj zadovoljstva kad se nađeš sad već zaista na pravom vrhu sa još stotinu ozarenih lica – nema tog Mastercarda koji ga može platiti...





A kad smo već kod zadovoljstava, onda mi je i pisanje ovog posta jedno od njih, jer smo na ovom izletu imali jake blogerske snage, pa ćete o mnoge detalje i neke nove poglede i perspektive pronaći kod Vincija, a naravno i kod Sunčice.



Umorne noge i koljena koja klecaju samo su slatke brige nakon ovakvih izleta. Uostalom, to su "muke" koje vrlo brzo prolaze, pa su i ovaj put debelo zasjenjene uživanjem u netaknutoj prirodi, upoznavanju i ovog kraja "Lijepe naše" koji nam je uvik malo "vanka ruke" pa ga sasvim nezasluženo zaobilazimo.





Modrim brazdama

02.11.2007.

Kad jesen zajeseni,
grubo li je
ajme meni...


Premda mi po nekim tumačenjima, moja natalna karta pokazuje da sam navodno vrlo talentiran za izražavanje putem stihova, a čak mi i moje prezime vuče na verse, nisam posve siguran bi li se ova stihoklepačka konstrukcija mogla svrstati barem na klupu za rezerve treće postave antologije alter-naivne haiku poezije.

Iako mi je, vjerovali ili ne, takvu ocjenu prije mnogo ljeta dala jedna naša ugledna astrologinja, još uvijek sam prilično skeptičan prema njoj.
Stihovi i ja, lidl tumorou!



Eh da, eto nam već i mjeseca studenog. Još samo nekoliko dana pa će nam sa svih strana početi odzvanjati “zvončići, zvončići, zvone cijelu noć”.
I ono kad se Džordž Majkl vraća doma pa kao nešto pjevucka.
Pa još i mnogi drugi koji se vraćaju toplini doma.
Meni je ipak najdraža ona Lennonova...

Gledajući sve dične i vrle političke veličine, kako nam se smiješe sa slonić-tonić plakata, kanti za smeće, radio i TV reklama, obećavajući svijetlu budućnost, pojava rumenog debeljuškastog Djeda Mraza kako predvodi konvoj humanitarne pošiljke Coca-Cole pasivnim krajevima, dođe mi kao melem za dušu.

Sinoć sam napravija đir ulicama ubave naseobine koje u trenucima optimizma imam običaj pretenciozno nazivati gradom. Na ulicama osim nekoliko ocvalih starih momaka, čopora pasa lutalica i jata golubova u nervoznom letu – nigdi žive duše…
Tužna dalmatinska jesen…
Skratija je dan, produžila se noć…
Siguran sam da upravo u ovakvoj atmosferi nastaju one tužne dalmatinske pjesme
Ma ča je portugalski Fado kontra našim tugaljkama….

Ipak nije sve tako crno. U stvari – ništa nije crno.
Ima li išta lipše od boja jeseni!?
Ma dobro, vjerojatno ima, ali ovo je i tako samo retoričko pitanje…

Krasne boje jeseni pogledajte kod blogerice s kojom sam nekada dijelio školske klupe.
E sad da se ne bi ponavljali ili sudarali u temama i motivima, moje boje jeseni će ipak biti malo drugačije.
Umjesto žute, narančaste, crvene...
Još uvijek čeznem i sanjam moje duboko plavetnilo








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>