Dugo se vjerovalo kako je Zemljina površina ravna ploča. Stoljećima, tisućljećima čak, to je bila apsolutna istina, jedna, nepobitna i nepromjenljiva, a bome kako vidim, ni danas nije malo onih koji su skloni toj teoriji.
Nakon dugih stoljeća zabluda, izvjesni besposličari prerušeni u odore znanstvenika, uvidjeli su da se tu neke stvari baš i ne poklapaju, pa su nakon dugog razmišljanja zaključili kako je Zemlja s vremenom ipak iskočila iz dvodimenzionalnog svijeta prema «Z» osi, te da je vrlo vjerojatno kako u stvari ima oblik najobičnije balote, odnosno - bolje rečeno bulina, pa je s vremenom ustanovljena nova istina da je upravo taj i takav bulin smješten u samo središte svemira.

Sve se vrti oko našeg bulina, i Misec i zvizde i pi...
I tako sve do Kopernikanskog obrata i Galilea koji su ipak uz puno muke uspjeli reći Eppur Si Muove.





Iskreno govoreći, za naše male i beznačajne živote, koji su i onako tek trunčica prašine u beskonačnoj vremenskoj lenti, potpuno je svejedno i naprosto - zaboli nas đon od postola kako za helio, tako i za geocentrički sustav. Možda po zakonima fizike ove teorije i «piju vodu», naravno dok se ne dokaže suprotno, ali ne mogu se oteti dojmu kako našim svijetom danas ipak prevladava – egocentrički sustav!
Htjeli mi to priznati ili ne, svatko od nas ponaosob, u središtu je svog mikro svijeta, naša glava ili naše dupe svejedno, jedno je, jedinstveno i neponovljivo...
Ma dobro, dopustit ćemo mogućnost da negdje možda postoje umnije glave, pa čak i zaobljenija i čvršća dupeta od ovih naših, ali...

Slatko je i opojno vjerovati kako smo upravo mi sami najljepši, najpametniji i sve naj naj, iako nas neki izdajnički crv sumnje svakodnevno razjeda i pokušava uvjeriti u suprotno.

Zanimljivo je kako, dok vozimo automobil gradskim ulicama, zapažamo masu nediscipliniranih pješaka. Izlijeću kaotično i turbulentno iz okolnih uličica, prelaze preko ceste na svim mogućim i nemogućim mjestima, rijetki čak i na obilježenim pješačkim prijelazima, ali ko za vraga, uvijek u nekim nezgodnim trenucima, kad to nama, vrlim vozačima najmanje odgovara.

S druge strane, ako smo takve sreće da naiđemo na slobodno mjesto za parkiranje, pa se napokon udostojimo propješačiti nekoliko stotina koraka, odjednom kao nekim čudom, iza svakog kantuna počnu izvirati bijesne limene beštije, a za njihovim upravljačima mahom neki bezobrazni i neodgojeni dripci.

Nikako na zelenu granu...





Možda je ovaj svijet premalen za sve te naše silne egocentričke sustave. Previše nas je brate, sve sam skloniji vjerovati da postoji čitava mega-galaksija mikrocentara koji se međusobno guraju, sudaraju, tiskaju i odbijaju u svim mogućim smjerovima.

Ništa nije toliko krhko kao odnosi između ljudi.
Bili oni bračni, obiteljski, susjedski, poslovni, poznanički, prijateljski, ljubavnički...
Krhko, krhko, krhko...

Sto puta se desi da bivamo povrijeđeni, ali isto tako da i mi budemo ti koji smo povrijedili druge. Samo što nam je, baš za nevolju uključen taj zahebani egocentrički sustav koji nam ponekad zna zblesirati realne koordinate.

Događa se to mnogo češće nego što mislimo, pa ne razmišljajući previše, čak i bez trunke zle namjere, svojim postupkom ili riječima povrijedimo drugu osobu. I to najčešće one koji su nam jako dragi i do kojih nam je i te kako stalo. Kao da u svom ego-sustavu podrazumjevamo da nas oni jednostavno – moraju shvatiti.

Ono što nama u jednom trenutku izgleda kao zgodna i duhovita šala, netko drugi može protumačiti na potpuno drugačiji način. Ako šalu razumije samo jedna strana, onda se tu očito radi o «neslanoj» šali. A kad se neko jelo skuva bez soli, uvik ostane bljutavo, baš uvik, pa makar naknadno pokušavali spašavati ono što se spasiti da...

Eh da, ništa nije tako krhko kao ljudski odnosi.
Postoji jedna čarobna riječ – oprosti, samo na žalost ne djeluje uvijek istom snagom čarolije.
Prosuto perje po buri ne može se više vratiti u vreću...

Nekad dođe kao dar, a nekad i ne...
Sve u svoje vrime...
Oprosti...

Omiška Dinara je planina koja je nekim čudom ili pak pukim slučajem, posve nezasluženo izostala sa popisa onih tipičnih, najviše spominjanih planina s pogledom na jadransko plavetnilo. Jasno omeđena rijekom Cetinom sa zapadne i sjeverne strane, prijevojem Dubci i uvalom Vrulja sa istoka, te naravno morem s juga, stoljećima već čeka na svojih petnaest minuta slave, kojih je u svakom slučaju zaslužila.

Proteklih mjesec-dva, već smo nekoliko puta planirali put do Imbera, najvišeg vrha Omiške Dinare, ali ko za vraga, čim bi došla ta odlučna nedjelja, nakupili bi se svi oblaci od Otranta do Julijskih Alpa, istresli kišu, ma šta kišu – prave pljuskove, tako da smo se nevoljko morali zadovoljavati rezervnim opcijama. Iskreno govoreći, i takve opcije su se pokazale uspješnima, ali...





Nedjeljno jutro osvanulo je u paket aranžmanu s minus tri stupnja u zraku i najavom vrlo jake do orkanske bure i tramontane Htjeli vi to priznati ili ne, minus tri stupnja Celzijusovih u Splitu, neusporedivo je gore i teže za izdržati od recimo gospićkih minus pitajdragogbogakoliko. Ipak, vedro nebo i zrnce optimizma, dalo nam je i te kakvu inspiraciju, pa su dileme i nedoumice vrlo brzo izgnane iz naših planova.

Sedmero veličanstvenih i ovog puta je za zborno mjesto odredilo kafić "Big Blue" u Omišu.
Zagrijavanje uz toplu jutarnju kavu i još poneki čudotvorni napitak, te opće oduševljenje Majinom novom kapom nesvakidašnjeg kroja i dizajna, bile su i više nego dobre polazne odrednice za nastavak akcije. Tonobile smo parkirali u blizini pitoresknog škvera obitelji Milina uz Jadransku magistralu, spremno smo navukli gojze, nabacili ruksake na leđa i goniiiiii....





Nakon skoro pedesetak minuta bordižavanja strmim omiškim ulicama, put smo nastavili još strmijim planinskim stazama. Temperatura je tu negdje, možda koji stupanj iznad nule, puše jako, ali u granicama normale, tako da grabimo uzbrdo bez ikakvih problema.
U stvari, oni koji se do sada nisu bavili ovakvim ili sličnim aktivnostima, obično imaju predodžbu da je za izlet na planinu potrebno obući vagon tople odjeće, vunenih džempera, debelih jaketa ispunjenih perjem tasmanijskih ždralova ili kallifornijskih gusaka, ali u stvarnosti to izgleda znatno drukčije. Već nakon desetak minuta hoda, a pogotovo na usponima, tijelo dostigne sasvim pristojnu «radnu» temperaturu. Eto čak i danas, da ovoliko ne puše, majica kratkih rukava bi bila sasvim dovoljna unatoč brrrrr temperaturi zraka. Nama je najvažnije da ne pada kiša. Sve ostalo se već nekako lakše podnese.





Grabimo junački naprijed, a more koje se sjaji na zubatom zimskom suncu i pogledi prema Omišu koji se šćućurio između visokih litica, mame nas magnetskom privlačnošću. Današnja ekipa sastavljena je od terceta momaka i kvarteta cura, mahom već pravih planinarskih vukova i vučica, da sad slučajno ne spominjem nekakve muflone ili divokoze na primjer.

Uz našu stazu zamrzo se potočić, a malog ubogog zeku koji je vjerojatno tužno plakao u nekom skrivenom kantunu, ovoga puta ne vidjesmo.





Kad su nam elan i samopouzdanje već pomalo krenuli prema silaznoj putanji, a friška gorska arija otvorila apetit do neslućenih razmjera, na našu sreću ne kao fatamorgana nego u sasvim opipljivoj stvarnosti, iznad šume crnog bora ukazala nam se idilična livadica. Na zelenom proplanku nalazi se se planinarsko sklonište zvano «Luda kuća» a nedaleko od nje još jedna, očito još luđa kućica koja nam je odlično poslužila kao privremeno sklonište.



Na stol smo iznili spize svakojakih vrsta te opojnih tekućina za poboljšanje razine crvenih krvnih zrnaca, ma odgovorno tvrdim da nam je falilo samo još bokunić 'tičjega mlika.
Međutim, vrlo brzo dolazimo do spoznaje da nam mirovanje na jednom mjestu, pa taman bilo i oko tako bogatog stola neće donijeti dobrih rezultata. Stoga hitro skačemo opet na noge lagane, pa slijedeći puNKtokaze na kojima piše da do vrha ima još jedan sat pješačenja, krećemo u nove penjačke pobjede. Kako se ipak radi o ekipi vrijednoj divljenja i svekolikog poštovanja, već otprilike za pola sata slavodobitno stižemo na vrh Kulu kako glasi drugi naziv za Imber. Trebam li posebno napominjati da je pogled koji puca sa ovog mjesta u jednom jedinom trenutku sposoban odagnati umor u mišićima kao i ono vječno pitanje «ma šta meni ovo triba u životu...»







Od otoka Drvenika Velog i Malog pa do Drvenika ispod Makarske prema Pločama, od Bračkog kanala, Hvara, Pelješca preko snježne kape na biokovskom svetom Juri sve tamo do Veleža, Čvrsnice, Cincara, Kamešnice....

Na vrhu ostajemo dvadesetak minuta, za divno čudo, bura je u pravo vrime odgibala na ručak, tako da sve u svemu – žurimo polako.
Doduše, Ana je željela iskušati i neke druge oblike spuštanja s vrha, koje uključuju dodatne akrobatske i alpinističke vještine, ali mi ostali «penzioneri» i nismo baš dijelili njezino oduševljenje, pa smo se naposljetku vratili natrag dobrim starim uhodanim stazama.

Nakon mukotrpnog uspinjanja, povratak nizbrdo je stvarno šala mala. Ipak valja biti dobro koncentriran, jer trenutak nepažnje vrlo često zna završiti u položaju nedostojnom vrlih diplomiranih planinara.

Kako je dan puno lipo produžija, a budući da smo se do Čečuka i Borka spustili brzinom «John Deer» traktora, odlučili smo da se još za «žuntu» popnemo do tvrđave Fortice iznad Omiša.





Starigrad ili Fortica kako je nazivaju u zadnje vrijeme, posljednjih se godina obnavlja i polako ali sigurno vraća stari sjaj kao u ona vremena kad starim omiškim gusarima sa ovog položaja, pogledu nije mogao promaknuti niti jedan brod u Bračkom kanalu.



Naše današnje poglede privlače neki drugi horizonti, a već i sama pomisao na više nego zasluženo piće u jednom od omiških kafića daje nam još onaj dodatni atom snage koji je potreban da se dokotrljamo do polazišno-odredišne točke.

U udobnim foteljama kafića-knjižare na obali Cetine, preostaje nam samo da zadovoljno rekapituliramo današnji podvig i smislimo planove za bližu i dalju budućnost.

Iako visina vrha Kule od 864 metra nad morem nije na prvi pogled spektakularna, valja voditi računa da smo sa usponom započeli na otprilike metar i po nadmorske visine.
Imber ni u kojem slučaju nije pisofkejk uspon, ali sa svakim novim metrom visine, pogledi postaju sve fascinantniji, tako da se zaista isplati i vrijedno je truda.

U svakom slučaju, današnjim usponom po ovakvim smrzajica-uvjetima, definitivno se možemo svrstati u Imberlane. Ipak, bili mi imberlani ili ne, za današnji uspon, svim članovima ekspedicije svečano dodjeljujem status "Imberatora".

Ave Imberatores, svaka čast!

Nekidan u Mercatoru na popodnevnoj kavi naletjeh na...ne ne, ipak ne nalijetoh (ili nalijećah?) ni na koga slučajno, već se vrlo smišljeno nađoh na kavici s Tanjom, kolegicom iz studentskih dana. Neeeee, nije uopće po srijedi ono što ste vi prvo promislili, razgovor je bio usredotočen na čisto profesionalne teme. Barem na početku....

Dakle, kad smo već ispucali sve teorije vezane za integriranje CAD/CAM sustava sa CIM-om i ERP-om, a to sve naravno u skladu sa najnovijim IT tehnologijama i kad se razgovoru već polako naslućivao kraj, Tanja ničim izazvana značajno zamahne glavom, zabaci kosu i uz pogled broj pet koji je istrenirala do savršenstva upita: «Sjećaš li cure koju si prvi put u životu poljubio?»

-Aaaurgrh – otme mi se sasvim nekontrolirano glas iz grla – cure koju sam prvi put poljubiio? – značajno istaknem još jednom ne bi li dobio na vremenu...
- Da, ma znaš na šta mislim, ne sad ono...
- A, e znam, naravno da znam, ne računamo rođendanske poljupce i takve tričarije
- Upravo tako!
- Paaa, sad kad me ovako pitaš, stvarno nemam pojma, ne sićam se toga uopće više...

Sjećam se prvog poljupca – odzvanjao je negdje u pozadini Jurin glas, možda je baš to bio razlog iznenadnog Tanjinog pitanja, a ja sam za to vrime razmišljao, razmišljao, ali za razliku od profesora Baltazara, na koncu prekapajući po svojim sjećanjima ipak nisam uspio doći do tog ključnog podatka, već sam neutješno zaključio da se svog prvog poljupca više uopće ne sjećam....

Šta je najsmišnije, pamtim čitavo more nevažnih podataka, od dubine Azovskog mora do broja Aborigina u Australiji, još pamtim JMBG-ove znatnog dijela od ukupno stotinuosamdesetitri pripadnika moje topničke postrojbe, ali začudo – kad i s kojom sam se curom se prvi put poljubija onako zapravo ili «filmski», nemam blagog pojma.

Hmm...čekaj malo...moram sad to malo rekonstuirat...da vidimo....

Prva moja «službena» veza dogodila se zamislite, u šestom razredu osnovne! Irena – to je bila ultrazgodna djevojčica gracioznog držanja, kratke smeđe kose, frizure «a la Lokica», jedna od najboljih plesačica «malog» školskog folklora kojeg su mahom sačinjavale učenice četvrtog razreda.
Najveći glazbeni hit u to vrime i glavna točka Irenine plesne skupine bila je «Diridonda» Novih Fosila.

Mirisno ljeto je bilo i sol u tvojoj kosi, na na na na na....
Sjećanje živo i sad me u one dane nosi...na na na na na
Mlada si bila i ja sam bio mlad...
I tako dalje i tako bliže!

Diridonda je bila ludilo od pisme, a pogotovo smo obožavali gledat kako je naše «Lokice» izvode na nastupima, čak i mi muškardini koji smo oduvik imali dvi live noge za ples znali smo kompletnu koreografiju. Bez Muftaza....

E sad, stvarno više ne pamtim zašto smo se nas dvoje smatrali momkom i curom, ja šesti, ona četvrti, vjerojatno je to bilo zbog toga šta bi mi Irena za vrime velikog odmora obično udjelila pola krafne, jer je jedna čitava za nju bila previše, a ja bih njoj zauzvrat kupija roli-pop, žvaku ili nešto slično. I mislim da je ta romansa trajala sve nekako do kraja te školske godine, sedamdeset i osme...
Naime, krajem tog lita vilovitog, konačno je dovršena nova škola u «mojem» dijelu grada pa sam se u skladu s novim teritorijalnim ustrojstvom, pribacija u novu «gornju» školu, a moja cura Irena koja je inače stanovala u Pasikama, ostala je u «donjoj».
Ahhhh sudbine li lude...

Stoga smo vrlo zrelo, čak i u toj dobi zaključili kako nema smisla održavati vezu na daljinu.
Irena danas živi na jednom jadranskom otoku, sretno je udana, muž pomorac, dica, familija sve pet, čak me i nazvala prije par godina jer je zanimalo kako točno izgleda pauk crna udovica, čini mi se da je o bilo nešto u vezi maškara ili se barem nadam da je tako, uglavnom dobro je!

Cura broj dva zvala se Tomislava. Za razliku od Irene koja je plesala Diridondu, Tomislava je bila pjevačica. I to čak vrlo dobra, pivala je solo dionice u školskom zboru. Naravno da sam i ja piva u tom istom zboru, ali još od ranije, ne zbog Tomislave, nego zbog...ma nije sad važno!
Školski zbor je u to doba bila ozbiljna stvar, sudjelovali smo na svim svečanim akademijama za Dan Republike, Prvi maj, Dan mladosti...Repertoar je bija vrlo širok, od «Bilećanke» preko «Konjuh planinom» do «Računajte na nas».
Iz zbora sam naprasno izbačen zajedno s još nekoliko mufljuza kad smo počeli mutirat, a velikim dijelom i zbog toga šta sam za vrime proba i nastupa ima običaj drpat pjevačice altistice u redu isprid mene.

Koliko me pamćenje služi, mislim da Tomislavu čak i jesam par puta poljubija filmski, ali prije bi reka da se to dogodilo dok smo se igrali na «penove», nego li je to bilo onako «zaozbiljno».
Sićate li se one omiljene pubertetske igre «što da radi ovaj pen?». Ono, ekipa od šest-sedam, koji put i desetak ljudi, svatko bi ima neku svoju stvarčicu, botunić, špangu, štatigajaznamštavećsvene, koja je predstavlja njegov «pen», pa bi se to onda nešto sakrivalo, izvlačilo, nemam pojma više šta bi tačno bilo...
Uglavnom, pitalo bi se nekoga «glavnoga»: «Što da radi ovaj pen?». Onda bi «glavni» reka: «Neka taj pen otiđe do Šerafedina i ukrade mu sladoled!»
Kako je Šerafedinu dopizdilo da mu stalno krademo sladolede i pudinge od vanilije iz njegovog kioska, pa bi se ita kamenjicama i stinčugama, nešto kasnije smo penovske zadatke preorijentirali na nova područja, pa bi to obično izgledalo «neka ovaj pen poljubi toga i toga». Filmski naaaaraaavno!

Kako je završila veza s Tomislavom isto tako nemam pojma, uglavom samo znam da Tommy danas živi u Americi i da se još uvik bavi glazbom. Čak je i prilično poznata!

U sedmom i osmom osnovne cura mi je bila Željka. Lipa, bjonda, smišna, pametna, rukometašica ka i ja, odlikašica ka i ja, ma to vam je bila veza skroz ozbiljna, kad vam kažem! Toliko ozbiljna da smo se zajedno pripremali za općinska natjecanja iz matematike. Tako bi dobro izvježbali zadatke, da smo bez po muke osvajali prva mista.
Koje smo metode koristili – neka ostane naša mala tajna.
Željku sam poljubija, definitivno, to se već dobro sićam...
Lipo je to bilo...

Uglavnom, i to se već završilo...nekako..., Željku nisam vidija sto godina, danas radi ka doktorica, mislim da je specijalizirala uho-grlo-nos, sretno udana naravno, muž, dica sve po PeeS-u uglavnom Željka je bila i ostala faca!

Izvlačeći iz naftalina sjećanja, ugodna i manje ugodna, opet nisam ni blizu pravog odgovora kad se kako i zašto dogodio taj famozni prvi poljubac. U ovom trojcu zasigurno je. Ali kad točno, eeeee to je već pitanje...

- A ti? – upitam naposljetku Tanju
- Što ja?
- Tvoj prvi poljubac?
- Ahhh, ne znam šta ću ti reć...duga priča, još kompliciranije od tvoje...
- Ali neću ti ništa reć, znam te vraže, objavit ćeš je na blogu!
- Jaaaaa? Objavit na blogu? Maaaaa nikako!
- Ispričat ću ti ako obećaš da nećeš ni slova napisat
- Evo dajem svečano obećanje!

I šta ću sad, jesam li čuja priču – jesam, jesam li da svečano obećanje – bilo bolje da nisam, ali šta ću....
Možda ipak jednog dana, kad dobijem autorska prava...

A znate, još me nešto kopka. Zamislite, svi uvik spominju i pamte prve poljupce, dobro ajde, kako vidite ja ne pamtim, ali...
Baš me zanima, pamtite li posljednje poljupce? Ne božemiprosti ako vam je umra neko blizak, nego ono – pamtite li posljednji poljubac u nekoj od prekinutih veza?

Mislim da su rijetki oni koji prekidaju vezu nekakvim oproštajnim, finalnim veličanstvenim poljupcem..
Kad nekoga ljubiš nikad ne promisliš na to da je možda upravo taj poljubac – posljednji.
The end, koniec, finito, vege, nema više

Moji su i prvi i zadnji, svi išli u vitar
Sva srića da ove između još nekako pamtim...

Baš se mislim prije neki dan da sam skroz zaboravija kako izgleda dosada?
Čoviče, otkad mi nije bilo dosadno! Ma moga bi reć da sam se čak i zaželija bokunić dosade.
Znate ono, kad imate tri-četiri ure isprid sebe a nemate blagog pojma kud bi i šta bi sa samim sobom a kamo li s još nekim drugim, trećim, stotim..

Dosada je luksuz, ko to danas sebi može priuštit dosadu!?
Ajmo mi ća dalje, u stvari nemam ništa protiv ove «nedosadne» faze, samo nek traje...



Jučer mi je bilo zanimljivo di god sam se okrenija. Dan je bio ispunjen kontaktima i komunikacijama, što virtualnim, ponešto auditivnim, a bome bilo je i onih licem u lice, da sad ne idem dalje u detalje...

Zanimljivo je i to da mi jučer jedan «bloger» ukra post!
I to da je barem bija neki post, nego onaj prigodni, benigni «valentinovski».
Komentator broj tri koji se potpisao kao «slučajni prolaznik» me upozorio da je onu jutarnju kavu sa znakom srca i tekst ispod nje, već vidio na nekom neobičnom mjestu do kojeg mi je čak i pokazao put.

Možete li zamisliti moje iznenađenje kad sam vidija da se mojom kavom i vrlim umotvorinama diči nekakav «Tonči44» sa Iskrice??? Do jučer mi nije niti bilo poznato da tamo na Iskrici isto pišu neke nazovi blogove. Rmpalija objavija svoj post pola ure iza mene i već skupija desetak komentara, njegovi čitatelji oduševljeni, sve divno i krasno, ha ha!!! Za pravo reć, ipak se malo potrudija jer je umisto onoga moga «srčeko» napisa «srculence» i još mi je neke rečenice maka ća jer mu se očito nisu uklapale u koncepciju.

Najprije sam diplomatski izrazio čuđenje i zabrinutost postavljajući pitanje kakvim se copy-paste čudom moj post našao na njegovom blogu, na što mi je navodni autor vrlo brzo odgovorio da o čemu ja to pričam, da je to njegovo djelo i tra la la la...

Nakon toga sam mu u nešto manje diplomatskom tonu objasnio da bih jako cijenio kad bi on taj post uklonio sa svog bloga. «Tonči 44» se ipak nije dao smesti pa me počastio s nekoliko epiteta koje ne bih sad ovdje rado iznosio. Ipak, nakon određenog vremena, ipak mu je došlo iz guzice u glavu pa je shvativši kako je otkriven, u narednih pola sata najprije izbrisao post a potom i sve komentare.

A moga me samo lipo pitat!



Nije to jedini put da svoje postove čitam na neočekivanim mjestima. Samo što se ovaj put izvjesni «Tonči44» pokazao kao totalni amater. Copy-paste metoda je brza i efikasna, ali lako se otkrije.

Profesionalci rade to daleko suptilnije.
Nedavno je u «Slobodnoj Dalmaciji» osvanuo članak, bolje reći komentar na netom završenu humanitarnu akciju «Petrova trudionica».
Čitam članak, čitam i vrlo brzo shvatim da u stvari čitam svoj post koji je objavljen prije nekoliko tjedana. Iste misli, isti komentar, isti ritam teksta, ali ipak riječi i rečenice znalački ispremješane kako ne bi došlo do neželjenih posljedica.
Ovo je samo posljednji primjer, a bilo ih je još nekoliko ranije.

Ma dobro, u krajnjem slučaju nitko nema monopol na misli, ideje, riječi i rečenice, smatram da nije problem da se i renomirani novinari posluže blogerima kao izvorom informacija, ali bi u najmanju ruku bilo korektno da istaknu i pozovu na svoju «tajnu vezu». Znam dobro, novinski papir nije «klikabilan» pa eventualno istaknut link i ne bi bio odveć značajan, ali ipak...

Tražeći svoje mjesto pod suncem, mnogi će očito posegnuti za, blago rečeno «nedozvoljenim» sredstvima, ali u krajnjem slučaju se pitam, kakvo li je to zadovoljstvo, kititi se tuđim perjem???
Vjerojatno je slatko i zavodljivo, ali nema vam tu sriće...
Sve to, kad – tad, dođe na svoje ...

Međutim, nema smisla da završavam grintajući, fala Bogu ima mista pod suncem za sve nas.
Petak je, kraj radnog tjedna, a zaredali lipi dani...
Ajmo ekipa, u akciju!!!

Taman kad sam raskrstija sam sa sobom da neću opet pisat post posvećen “danu zaljubljenih” naivno razmišljajući kako sam već prošle godine reka sve šta sam ima reć, a dobrim dijelom i zbog toga što se kao odlučno opirem brutalnoj komercijalizaciji i marketinškoj manipulaciji najintimnijih osjećaja, u mojoj prvoj kavi ovog jutra, slučajno ili ne, pojavio se ovaj znakoviti znakić!



Ahhh srčeko moje, iako nisam baš sklon čaranju-baranju i proricanju sudbine iz najobičnije šalice crne kave, ovo sam ipak shvatio kao znak…
I šta’s sad, moraš pisat opet – "More ljubavi – second edition!"
Pa makar i po cijenu da se opet raspekmezim…

Naravno, bilo bi tužno da je samo danas dan zaljubljenih. Blagdan nebeskog zaštitnika ljubavi samo nam je podsjetnik da se osjetimo bogatima i sretnima što nam je nekim čudom darovano upravo to - da volimo.
Neka svatko govori i misli šta god hoće, ali ja ne poznajem boljeg osjećaja koji u isti mah sadrži toliko topline, blagosti i prisnosti između dvoje ljudi.

Isto tako, mislim kako ne bi bilo loše da postoje i sveci zaštitnici poštenja, slobode, pravde …
Pa da i te “stvari” koje obično uzimamo zdravo za gotovo, barem jedan dan u godini malo čvršće prigrlimo k sebi.
Možda čak i postoje, ali ovog trena to mojem krhkom znanju nije poznato…

Za razliku od svih ostalih velikih i apstraktnih pojmova koji se mogu opisati na mali milijun načina, definicija ljubavi je vrlo jednostavna.
Ljubav je najljepša stvar na svijetu!

Ljubav je u stvari najbolja, puna i legalno licencirana verzija Photoshopa jer samo nam prava ljubav može napraviti travu zelenijom, more modrijim, a oblačno nebo u trenu pretvoriti u vedrinu.
Istine radi, postoje i one demo ili trial verzije photoshopa s ograničenim rokom trajanja od deset, petnaest ili trideset dana, ali u svakom slučaju, čarolija je tu, ma koliko kratko ili dugo trajala…
Da nije jubavi, ne bi svita bilo!
Da nije jubavi, tribalo bi je izmislit!

Šta bi život bija da nema jubavi? Ka more bez soli...
Lipi moji ljudi...još jednom, ne samo danas...i jučer i sutra i prekosutra...
Želim vam MORE ljubavi....

Uzimajući u obzir činjenicu da se čovjek uči dok je živ (ako za to ima volje, naravno!), a isto tako i uvažavajući najnovija dostignuća našeg prosvjetnog sustava u skladu s famoznim HNOS-om, koji između ostalog preporučuje što više terenske nastave, vesela družina «nedjeljne škole» u rasponu od sedam do sedamdeset i sedam, uputila se puna volje i entuzijazma u praktično obrazovanje iz povijesti, zemljopisa, biologije, umjetnosti, tjelesnog odgoja i koječega još.

«Mosoraške» aktivnosti nisu ni u kom slučaju vezane samo za pentranja po vrletima i gudurama visokih planina, strastveno osvajanje kako koščatih tako i zaobljenih vrhunaca, kao i spuštanje u duboke jame.
Kada izlet organiziraju legendarni Ivica Sorić-Suri i Sonja Nikolin, možete biti sigurni da vas očekuje dan ispunjen pustolovno-poučnim aktivnostima koje najčešće uključuje upoznavanje skrivenih kutaka «Lijepe naše» koji su, pukim sticajem okolnosti manje poznati i najčešće nepravedno zanemareni.



Tako je i utvrda Ključica, naš današnji cilj, smještena na strmim obroncima kanjona Čikole. Iako se ovdje radi o jednoj od naših najvećih i najljepših srednjovjekovnih utvrda, nekim je čudom ostala malo poznata i malo "vanka ruke" kako bi se reklo. Nalazi u sjeveroistočnom dijelu Nacionalnog parka Krka. Ključicu su izgradili Nelipići 1330. godine na jedinstvenom i slikovitom mjestu u čijoj blizini riječica Čikola izlazi iz svog kanjona u pitomu udolinu da bi se tek nešto kasnije sljubila sa rijekom Krkom i nizvodno zajednički stvorila jedinstveni Skradinski Buk.

Već i prvi pogled na Ključicu s druge strane kanjona izazvao je spontani "poaaalrghhhh uzdah oduševljenja. U jednu ruku utvrda je svojim izgledom potpuno uklopljena u sivi kamen koji je okružuje a u drugu, ističe se svojom monumentalnošću.

Četrdesetak minuta hoda do podnožja pa zatim još malo uspinjanja, vodeći naravno računa i na one s manjkom pješačke kondicije brzo je prošlo, eto nas već pred samom Ključicom.





Stare utvrde, zidine i bedeme možete gledati na više načina. Naravno, možete sve to smatrati samo oronulom hrpom starog kamenja, ali s druge strane čim uđeš među te debele zidove, kad se popneš na vrhove kula, osjetiš kako te u trenu prožima duh tih davnih vremena, pa se najprije čudom čudiš kako su neki anonimni graditelji uopće uspjeli sagraditi nešto ovakvo grandiozno i to bez ikakvih dizalica, miksera, betona i ne znam čega još sve ne.





Naravno, nije teško pored ovih prozora zamisliti umilne djeve bajne koje su među ovim zidovima vjerno (ah!) čekale svoje junake, koji su opet jašući na konjima vrancima, naoružani mačevima, topuzima i buzdovanima, stalno bili u nekakvim "aktivnostima".
Ključica života...



Danas, mnogo stoljeća kasnije, naravno tek nakon dobre marende i vižitavanja svakog kutka utvrde, napuštamo kraljevstvo djeva bajnih i brkatih junačina.
S druge strane kanjona idealna je prilika za zajedničku fotku!



Spuštamo se opet do Čikole koja ovih dana i ne teče baš previše živahno i vrlo brzo dolazimo na obale pitomog jezera Torak. Brojna jata ptica močvarica koje obitavaju u ovom području nisu baš bila najsretnija dolaskom brojnih uljeza, ali šta se tu može, moramo i mi malo zadovoljiti svoje gušte.







A gušti su sve više i više rasli kako smo se ponovno penjali uz rub kanjona i sa svakim novim metrom visine otkrivali sve raskošnije poglede. Nema tu puno filozofije, hodaš i uživaš...





U selu Goriš (zašto sva sela šibenskog zaleđa imaju neka munjena imena!?) očekuje nas vozač autobusa pa još jednom prije polaska provjeravamo brojno stanje da se netko slučajno nije zagubio, nikad se nezna, baš!

Sonja i Suri vole ovakve izlete dodatno zasladiti «desertom» pa nam je, iako nije bio planiran, posjet Otavicama i slavnom Meštrovićevom mauzoleju došao kao šlag na tortu.





O velikom kiparu i njegovom djelu nije potrebno posebno lamentirati, a isto tako mislim da ne moram posebno preporučiti posjet ovom mjestu. To se jednostavno zna!
U svakom slučaju zanimljivo je kako ovo podneblje «iskleše» svoje ljude, u ovim začudnim uticajima sivog kamena, plodnih polja, tokova rijeka koje odlaze prema moru, a opet to more
itekako vraća svoj «miris» duboko u kopno.

I na kraju ovog izleta opet isti osjećaj. Poželiš se ponovno vratiti, prohodati još jednom istim stazama, i to vrlo skoro, već za za misec-dva kad sve opet zazeleni. Ne mora nas baš biti pedeset ka ovaj put, ali u svakom slučaju očekujem ekipu koja je danas izostala. Ja ću se kao ono žrtvovat i zaglumit vodiča, možda ću se pravit malo pravit važan, ali ne previše.
Predbilježbe primam već od ovog trenutka a cijena je naravno – prava sitnica.
Ljudi smo, dogovorit ćemo se...

Zar nije zanimljivo kako neke riječi u različitim vremenima dobivaju različita značenja i konotacije?
Evo uzmimo za primjer riječ "lansiranje". U doba moga odrastanja i pučkoškolskih zanimacija taj pojam najviše smo slušali u vijestima vezanim za letove u svemir.

U to vrijeme nismo imali ovoliko mnogo dnevnika na TV-u kao danas, nego samo jedan jedini, i to s poslovično smrtno ozbiljnim voditeljima. Pa smo tada relativno često mogli čuti nešto kao:"Sovjetski Savez lansirao je u Zemljinu orbitu Sputnjik taj i taj!"
Sutradan bi obično na istom mjestu slušali:"Sjedinjene Američke države lansirale su novi svemirski brod iz programa Gemini!"

I tako smo sretno i radosno živjeli nadajući se i očekujući kako će jednog lijepog dana biti moguće da netko i nas obične smrtnike lansira, recimo na Mars!

Čeprkajući po riječniku stranih riječi našao sam slijedeće tumačenje
Lansirati od francuskog lancer – hitnuti, baciti
Primjeri:
1.izbaciti torpedo iz lansirne cijevi
2.staviti nešto u gibanje

Danas, koliko čujem lansiraju se skroz neke druge stvari.
Svakodnevno se u medijima može čuti: "Kate Moss se sprema lansirati još jedan parfem!"
Ili recimo ovako: "Gwen Stefani je potpisala ugovor sa Coty Inc. koji će u suradnji sa poznatom pjevačicom kreirati i lansirati parfem..."

Nisu parfemi jedine stvari koje se lansiraju.
Može i ovako: "Supermodel Gisele Bundchen planira kreirati i lansirati svoju vlastitu liniju donjeg rublja."

Ma sve je to vjerojatno divno i krasno, ali moram vam priznati da kad god čujem ovu sintagmu o lansiranju koječega, meni misli neizbježno bježe na svemirske letove. Pa stoga vrlo jasno vizualiziram kako bezbrojne bočice parfema bivaju lansirane u Zemljinu orbitu i tamo lete li ga lete, točnije kruže li ga kruže oko majčice Zemlje!

S donjim rubljem, stanje stvari postaje još spektakularnije. Možete li zamisliti nove linije rublja Gisele Bundchen ili Kyle Minogue kako lutaju beskrajnim prostranstvima svemira. Oooo radosti!!!
Idem odmah do zvjezdarnice na Mosoru pa ću teleskopom pokušati tražiti gaćice, majice sa špalinama ili bez njih, grudnjake, spavaćice, pidžame u bestežinskom stanju tamo negdje visoko iznad stratosfere...
Zamislite kad otkrijem između kojekavih asteroida i meteorita, grudnjak koji je lansirala Monica Belluci!? Wow!!!!

Čujem iz povjerljivih izvora da je ovih dana NASA poslala u svemir bezvremensku i svevremensku pjesmu Beatlesa 'Across the Universe' i da ta pjesma putuje sve do zvijezde Sjevernjače pa na takav način demonstrira svu raskoš civilizacije i ljepotu života na Plavom Planetu diljem galaksije, a i šire.
Pa ljudi moji, zašto se nitko nije sjetio da sa pjesmom Beatlesa istovremeno lansira i liniju donjeg rublja??? Možete li zamisliti scenu kad neki Klingonac ili nedajbože Vulkanac pronađe u zviježđu Malog Medvjeda gaćice Scarlett Johansonn!?
Što li će pomisliti kakav to život postoji tamo negdje "Across the Universe!"

O Đizs i meni svašta pada na pamet, krajnje je vrijeme za povratak na prizemnije teme.
Moj supertajni agent Rascho, inače budući ministar za bežični prijenos energije, transcendentalnu medicinu i graditeljstvo roštilj-kućica, zavapio je kako mu je potrebna pomoć oko rezidbe maslina. Naravno da se ni u kojem slučaju nismo željeli oglušiti na poziv cijenjenog kolege, pa je naša brojčano mala, ali izuzetno moćna postrojba pohitala na prvu liniju bojišnice, do zuba naoružana pilama, sjekirama, kosirima, kao i škarama - velikim, srednjim i malima.

O uspjehu akcije, ne bih za sada, a možda ni kasnije...
U svakom slučaju, danas sam s vrha Rašinih maslina lansirao nekoliko pogleda na svijet oko mene i to naravno dokumentirao u obliku digitalnog zapisa.
Opijen mirisima, bojama i svekolikom ljepotom svega postojećeg, možda sam neku granu masline i prepilio na nedoličan način, ali u ovakvim uvjetima, bolje se zaista nije moglo...



Jai Guru Deva. Om



Nothing's gonna change my world



Nothing's gonna change my world



Nothing's gonna change my world



Nothing's gonna change my world

Za moj grad mnogi će nadobudni pjesnici i umjetnici u trenucima inspiracije reći da je poput ljepotice iz bajke. Prekrasna stara jezgra na otočiću optočena zidinama, kulama, zvonicima i palačama, katedralom svetog Lovre, famoznom rivom i škverskim dizalicama....
Dobro, ajde, škverske dizalice ipak ne spadaju u romantične predodžbe, ali imaju i one svoju ljepotu.

Da, složio bi se sa takvim bajkovitim usporedbama, ali prva koja mi pada na pamet na spomen moga Trogira je zamislite – Trnoružica.
Ako me sjećanje ne vara, Trnoružica je bila umilna djeva bajna, koju je neka zločesta vještica natantala i navodila na zabludu, pa se mlada i naivna (Trnoružica, ne vještica!) ubode na vreteno i u tom trenutku vrijeme naprosto stade! Svi likovi su ostali zamrznuti i nepokretni stotinama godina.
Sve dok jednoga dana nije naišao princ na bijelom konju i bla bla bla...

Naime, moj grad je zaista uspavana ljepotica, koji se u svakoj prilici voli dičiti zaštitom famoznog UNESCO-a, a za divno čudo još uvijek ne poznaje neke tekovine civilizacije kao ni jedan izuzetno jednostavan element urbane kulture življenja a to je najobičniji – trotoar. Da da, dobro ste čuli - upravo trotoar, nogostup, onaj dio širok otprike dva-tri metra uz prometnice koji je rezerviran samo za pješake....

Dopustite mi da se izrazim na informatički način – moj grad nema pješak-friendly sučelje! Zato se njegovim velebnim avenijama i bulevarima svi kreću pomoću motornih prometala, stvarajući pri tom ogromne gužve, nesnosne krkljance i prometne čepove koji za vrijeme sezone predstavljaju pravu anti-atrakciju.

Osobno bih bio jako sretan kad bih na posao mogao odlaziti pješice, mada bi to zadovoljstvo morao plaćati ranijim ustajanjima iz kreveta, budući da bi me svakog jutra očekivalo više od pola sata junačkog trekkinga do radnog mjesta. Ali svi se gušti plaćaju, a iskreno govoreći, ranije ustajanje ipak ne bi bila prevelika žrtva

E sad, u čemu je problem?
Pa problem je u tome da pješačenjem i kretanjem uz sam rub kolnika, niti dvadesetak centimetara od jurećih automobila, autobusa, kamiona, trokolica i skutera imam prilično velike šanse da me netko od njih pokupi bekendom ili forhendom, slice-udarcem ili drop-shotom i uputi, ako ne u vječna lovišta onda barem na dugotrajno bolničko liječenje.
Mislite da pretjerurem?
Pogledajte ove slike!



Da, upravo kroz ove blatnjave lokve, jedini je način da propješačim otprilike dva kilometra koliko ima od moje kuće do malog mosta koji se nalazi na samom ulazu u stari grad.
UNESCO-ov grad heeeeej!

Uz cestu od zapadnog do istočnog kraja grada udaljenih kojih pet kilometara nema niti osamdeset metara izgrađenog trotoara! Doduše, kad se prije nekoliko godina napravila nova Inina benzinska crpka, tada je čak i izgrađeno dvadesetak metara nogostupa. Desetljećima ranije – jedno veliko ništa, a realno je očekivati da se i u narednom periodu ništa značajnije neće dogoditi. U krajnjem slučaju, ako već nemamo nogostupa, u trenucima pogibelji možemo uskakati u kanale pored ceste i tako pokušati sačuvati živu glavu. U slučaju kiše, možete samo zamišljati kako je ovdje veselo!



Da bi istina bila potpuna, moram napomenuti da ipak postoji alternativni put pa ne moram baš gazati kroz one lokve.

Što vidite na ovoj slici? Nekakvo žbunje, šikaru, kozju stazu....



Ne, dragi moji, u zabludi ste, nije to nikakva kozja staza, vjerovali ili ne to vam je dio ulice Dr. Ante Starčevića!!! Ma ke avenija! Vidite koliko je široka, gotovo pola metra!
Da mi je samo znati, prevrću li se kosti Oca Domovine u grobu ako je na neki način upoznat kakvu su mu ulicu namjenili gradski oci pod zaštitom UNESCO-a....
Ipak, istine radi, na slici je prikazan samo dio ulice doktora Ante Starčevića, ima ona nekih mjesta na kojima je široka spektakularnih 2.85 metara...
To su jedina dva načina da pješke stignem u centar grada.
A nije da živim u nekoj wolffucking land.

Ipak, nije u mom gradu sve tako crno.
Čudnovata skupina kvazi političara koja već duže vremena vlada gradom ostvaruje velebne uspjehe u sportsko-estradnim projektima. Budući da su realno zaključili kako i nisu odveć sposobni riješavati komunalne i infrastrukturne probleme kao i ostale tričarije koje se izravno tiču života njihovim sugrađana, glavninu su snaga usmjerili na lokalni nogometni klub.

Ne znam točno kako imenovati taj sindrom, ali primjećujem da je izuzetno prisutan u ovom dijelu Balkana i manifestira se na taj način da bilo koji muflon koji se dočepa vlasti na nekakvom lokalnom nivou, prije svega ostalog, ima potrebu realizirati fiks-ideju da u svojoj selendri stvori nogometni klub dostojan natjecanja u Ligi Prvaka.

Pa tako, s neskrivenim ponosom mogu istaknuti da je naš aktualni gradonačelnik, pače i novopečeni saborski zastupnik, u nešto mlađim danima ostvarivao izuzetno uspješnu nogometnu karijeru. Više je nego očito da je tim virusom «meštra od mijura» vrlo brzo inficirao svog najvjernijeg pomoćnika, aktualnog dogradonačelnika, inače u slobodno vrijeme predsjednika niza klubova, udruga, javnih i tajnih organizacija, kružoka i koječega još.

Mada je na prvi, drugi, pa čak i na stoti pogled, izuzetno teško čak i naslutiti da se iza našeg korpulentnog poglavara krije osoba velikih mogućnosti, vjerujte mi na riječ da se radi o iznimno «uspješnom» političaru.

Naime, taj veličanstveni dvojac sa (ne)poznatim kormilarom, uspio je u svega nekoliko
sezona, od nogometnog klubića koji je tavorio na dnu tablice ŽNJ lige, stvoriti respektabilnog drugoligaša. Ambicijama tu nije kraj. Strateški je cilj da nogometni klub Trogir u najskorijoj budućnosti mora igrati u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi.

Da, nogometni prvoligaš – pa to je upravo ono što je Trogiru neophodno potrebno!
Tooooo!!! Istina je da mi sad na pamet padaju primjeri Pitomače, Velike i inih poznatih prvoligaških nogometnih «destinacija», ali...

Kako su to uspjeli?
Vrlo jednostavno. Ukrcali su ogromnu svotu novaca u klub, pokupovali čak i neke kvalitetne igrače, doveli poznate trenere i stvar jednostavno-štima. Igrača poniklih u matičnom klubu gotovo da i nema. To i nije toliko važno. Ma moš na pazaru kupit šta oš!
Odakle lova – NE ZNA SE!

Nema veze što taj nogometni klub čak nema ni svoj stadion, jer staro igralište na Batariji ne zadovoljava propisima HNL-a, pa su prethodnih sezona Trogirani kao domaćini odigravali svoje utakmice po selima Dalmatinske Zagore, a ove su se pak skrasili kao podstanari na splitskom Poljudu. Naravno da nema veze, jer se u Divuljama već planira graditi novi stadion za budućeg prvoligaša.

Odakle lova za stadion– NE ZNA SE!

Bombastično je ovih dana u nogometnim krugovima odjeknula vijest da nekadašnji proslavljeni reprezentativac Miki Rapaić, usudio bih se reći - posljednji šmeker u eri turbo profesionalizma, svoju karijeru neće završiti u Hajduku, dijelom i zbog toga što ga splitski «bijeli» teško mogu platiti.
Riješenje se ipak našlo.
Ako ne može Hajduk, može Trogir!
Po pisanju «Slobodne», Mikiju će novi klub riješiti stambeno pitanje i nakon završetka igračke karijere osigurati visoko mjesto u klubu. Krasno!

Odakle lova za Mikija – NE ZNA SE!

Nemam ništa protiv da Miki Rapaić zaigra za Trogir, štoviše, bilo bi odlično da dođe još nekoliko igrača takvog kalibra.

Ali gospodo načelnici, dočelnici, pročelnici, poglavari, nadglavari i svi ini koji se volite brčiti i igrati igračkom zvanom nogometni klub – zašto ne isprsite lovu iz svog džepa?
Ili iz džepova svojih prijatelja, takozvanih «sponozora».
Pa Bože moj, nije da nemate, pošteno ste to zaradili, nije li tako? Ima u gazde para...
Dovedite onda i Ronaldinha i Mourinha ako treba. Retardinha već imate...

I da naravno, nemojte se zamarati takvim sitnicama i podmetanjima ovakvih kao što sam ja, da građani Trogira nemaju kuda hodati. Pa zašto bi oni uopće trebali hodati!? Ne trebaju nam ni ulice, ni dječja igrališta ni rekreacijski sadržaji za «široke mase». Ma dajte molim Vas...
I mislim ako se dogodi da tu i tamo netko od pješaka pogine na takvim prometnicama – ah pa šta se tu može, proglasit ćemo to nesretnim slučajem...
Najvažnije je da se šoldi iz proračuna grada ulažu tamo gdje najpotrebnije a to je ZNA SE- nogometni klub! Doduše, potrebno je podržati sve one klubove u kojima su «naši», a ovi ostali nek se snalaze kako znaju.
Wolffucking land na vratima UNESCO-ovog grada

O Bože, hoće li ikada u ovu bajku ujahati princ na bijelom konju da poljubi usnulu Trnoružicu....

Kao što je pticama na grani a bome i glavonošcima na EU-brani, dobro poznato kako svi putevi vode u Rim, grad koji je nastao na sedam brežuljaka, tako na vrlo sličan način, doduše samo jednog dana u godini, za pokladnog utorka, svi putevi vode u grad od sedam sela – Kaštela!

Tradicionalni kaštelanski krnjeval jedan je najvažnijih događaja godine koji se ni u kom slučaju ne smije propustiti. Zasigurno na baloti zemaljskoj ima puno većih, bogatijih i raskošnijih karnevala, ali takvu kombinaciju grezosti i finece, obzira i prezira, sprdnje i uvažanja rijetko da se igdje još može naći.

U moru živopisnih prizora nije lako izdvojiti najbolje od najboljeg, ali... krenimo zajedno

Organi pravne krnje(valske) države profesionalno su obavili svoj dio posla i nisu imali milosti prema prestupnicima i fotoreporterima bez pravovaljane akreditacije...



Usplahireni optužemik Krnje slutio je svoju zlu sudbinu panično iščekujući strašnu presudu



Odnekud se pojavila čudnovata družina pevajući:
"Zaaaa Beograd, za-Be-o-gra-ddddd d. d."
Tko to tamo peva u pretpotopnom autobusu?



Prpošna sirena izgleda a-la Šeron Stena, pokušala je podilaziti sirovim strastima...



Za razliku od nekih koji nisu mogli odoljeti kuhanim strastima...



Male ali i iskusne maškare nisu se dale zbuniti



Dok su se neke čudom čudile
"Što se ovo događa oko mene?"



Za trenutak smo se vratili u drevni Egipat

Odnekud je dozibao moćni faraon sa svojim podanicima



Sfinga koja neodoljivo podsjeća na El presidentea Fleishmanna...



Publika je doslovno visila sa prozora...



Čudnovata hermafroditna maškara trenirala je bijesne kalifornijske gliste...



A multimedijalna skupina Los Cabaleros toreadores upražnjavala je muchos pishacos bez kanaliziranja u eko sustav Kaštelanskog zaljeva



Tu je naravno bio i legendarni Vale...



Na koncu, Krnje nije uspio izbjeći smrtnu presudu...



Sa Krnjom su spaljeni su svi naši grijesi, nevolje i problemi...



Noć se spustila nad zaljev.
Do novog maškaravanje iduće godine....

Oh da!
Post koji upravo čitate, kronološki je trebao biti objavljen prije nego onaj iznenadni jučerašnji, s temom pod radnim nazivom «slučaj pekar(n)ice sa ruba grada».
Vidim da su mnogi od vas jaaaako znatiželjni jesam li i na koji način riješio hamletovsku dilemu, ali morat ću vas danas ipak malo razočarati i ujedno zamoliti dopuštenje za izvjesnu dozu tajnovitosti.

Iako sam rođen u horoskopskom znaku pod stručnim imenom - Pisces, ipak nisam pi..., pardon, nisam tako lakoma i proždrljiva riba koja će se istog trena pomamiti na ješku pa taman bila zamamna i primamljiva. Imam i ja svojih metoda «kontranapada», tajnom na tajnu, pa bumo vid'li, morti se tu kak i zgodi, ne...
U svakom slučaju, možda tu bude štofa i za neku pikantnu pričicu ponešto dužu od prosječnog posta.





Olovnosivo, natmureno nebo puno kumulusa opet nam je i ove nedjelje drastično smanjilo planirani radijus kretanja, ali nismo ni mi baš sazdani od cukra, griza i čokolina. Za divno čudo, za planinarske aktivnosti nisu svaki put neophodni visovi orlovih gnijezda, atraktivne vertikale kao ni hedonističke horizontale. Mala ali hrabra družina, ove se nedjelje odlučila na jednu, u zimskom razdoblju, nepravedno zapuštenu aktivnost, a da sad vi ne bi pomislili kako je to nešto totalno bezveze, smislio sam i prigodni, ultraatraktivan suvremeni izraz – škraping.





Vjerovali ili ne, škraping nije novi pojam. Naime na otoku Pašmanu se već niz godina odvijaju natjecanja u škrapingu u kojima sudjeluju sasvim ozbiljni ljudi. Cilj je naravno, u što kraćem vremenu, hodajući trčeći i skačući po škrapama tik uz obalu moru prevaliti udaljenost od mjesta A do mjesta B.
Kako smo tek na samom početku bavljenja ovom aktivnošću, namjerno nismo za prvi trening željeli nabiti jaki ritam da ne bi eventualno došlo do demotivacije i kontraefekta.
Ah ne, nemojte ni slučajno pomisliti da je to bila tek neobavezna šetnjica uz more, osluškivanje zvuka valova i slične romantične tričarije. Za divno čudo, već na prvom treningu odškrapirali smo obalu čak dvije županije, Splitsko-Dalmatinske i Šibensko-Kninske.





Otkrili smo puno lipih stvari, ali ne smin reć!
Ma da, kako ne, pa nije svrha bloga mi moga tajanstvenost i zatiranje tragova, već upravo poticanje uspavanih čitatelja prečesto usidrenih u udobnim foteljama ispred različtih vrsta svijetlećih ekrana na blago rečeno – mrdanje dupetom ili mooving kako vam god bilo drago.

Na samom početku našeg vrludanja i tumaranja škrapama, markintama i žalima, naišli na jednu zanimljivu špilju koja je nekada davno, vjerojatno bila idealno stanište i obitavalište Monachus monachus, oliti po naški - sredozemne medvjedice. Kako je posljednjih desetljeća u blizini ove pod(morske) spilje izgrađeno nekoliko monstr-vikendaško-apartmanskih naselja, tako su šanse da Adriana ponovno zapliva ovim vodama vrlo vjerojatno upravo onolike kolike su moje da osvojim Nobelovu nagradu za ekonomiju.







Konstantno odmičući pogled sa zaista užasnih građevina kojima ni uz najbolju volju ne mogu odrediti ni svrhu ni smisao, nismo ni primjetili kako smo progutali preko nekoliko kilometara obalne crte. Otkrili smo čak i nekoliko mikrolokacija za određene ljetne radosti koje ipak u ovom trenutku nije pristojno spominjati.
Jadranski susreti treće vrste...

Bilo kako bilo, najtoplije vam preporučujem škraping kao vrlo atraktivnu vikend aktivnost. Na stranicama ovog bloga već je bilo govora o blagotvornim učincima aerosola i morske pjene, ali ne bi bilo suviše pametno zanemariti i opasnosti koje mogu izazvati ne otrovni poskoci već nespretni doskoci i smotani preskoci.
Zato triba pomalo...vrag odnija i prišu, jedan je u Kaštile prišija pa je nogu slomija, e!

Kakvo drukčije može biti tipično jutro jednog tipičnog ponedjeljka, nego upravo ovakvo kao danas, pospano, tmurno, južinasto, sivo, bezvoljno i nevoljno... Ipak, nemojte ovaj dramatičan uvod uzimati previše ozbiljno jer priznajem da ipak nije baš primjereno da se tu stalno nešto žalim, tugujem i prenemažem jer sve u svemu, opća situacija premda složena i s tendencijom daljnjeg usložavanja – ipak ne izgleda toliko loše.

U sitne jutarnje rituale prije odlaska na najdraže mi radno mjesto svakako spada i posjet maloj pekari u susjedstvu. Iza zamagljenih prozora koji gledaju na ulicu, privučen prigušenim svijetlom i zamamnim mirisima toplog kruha, peciva, bureka, pizzeta, forneta i koječega još, svakog jutra zakoračim u to toplo i mirisno carstvo vrijednih ljudi kojima je radni ponedjeljak počeo puno puno ranije nego meni.
A ja se tu nešto žalim, pih!

Posada mirisne pekare na kraju grada obično je sastavljena od, za mene još nepoznatog broja pekara koji u krajnjoj prostoriji peku kruh naš svagdašnji i naravno - prodavačice za pultom.

Kroz jutro se obično izmjenjuju dvije «pekarice».
Ne znam im imena, samo znam da je jedna uglavnom srdačna, a druga više-manje musava.
Srdačna skoro svaki put pita za zdravlje, ili onako kao usput komentira kišu, jugo, buru, bonacu, sinoćnju CSI epizodu, Ponos Ratkayevih, ili bilo što li je danas već na repertoaru. Dok mi dodaje kruh, zabaci glavu, mahne onim repićem, neodoljivo se nasmiješi i čitav svijet u trenu postaje opet lopta šarena.

Za razliku od Srdačne, Musava uglavnom usporenim pokretima bezvoljno stavi moju štrucu, pogaču, krafnu ili kroasan u škartoc i glasom bez ikakvih posebnih kratkosilaznih a kamo li dugouzlaznih naglasaka samo promrsi kroz zube:"Četiri kune!"
Ili u trenucima inspiracije: "Deset kuna!".
I to je to...
Iako sam jutros očekivao Srdačnu, za pultom je ipak bila Musava. Za divno čudo, jutros nije bila toliko musava, čak je nešto prokomentirala na račun predsjedničkih izbora u Srbiji i zagonentno se nasmiješila. Vidi, vidi...i musava se zna nasmiješiti.
Ugodno iznenađenje...

Da, zaista ugodno iznenđenje, ali začudo, ne i jedino ovog jutra!
Malo prije posvećenog rituala u jadranskom škveru kao i u svakom (ne)ozbiljnom poduzeću a poznato je po imenu marenda, iz plastične kesice sa škartocom u kojoj mi je jutros Musava ubacila moju lepinju ispadne nekakav komadić papira. U prvi mah pomislih kako je to onaj obični papirić koji i inače ide uz lepinju, ali nije...
U stvari, vidim da je neka ceduljica u pitanju...
Piše...šta to piše...ovo je neki broj šta li je...piše....098...xxx xxxx, Mirjana – nazovi!
Molim???
Broj mobitela?
Mirjana?
Koja Mirjana...

Hmm...marenda je prošla ima uru-dvi, a meni sad vrag ne da mira...
Je li ova ceduljica slučajno ili namjerno uletila u moj škartoc?
Je li Musava u stvari Mirjana? Ili je Mirjana nagovorila Musavu da ubaci papirić?
Je li papirić bio namjenjen baš meni ili...
Ako nazovem, šta ću reć?
Ako ne nazovem, možda će se Mirjana naljutit?
Pa recimo za koji dan, umjesto lepinje dobijem šipak!?
Ili smokvu!
Hmm....

Zvati ili ne zvati, to je pitanje...
Kuvano il' pečeno...i to je pitanje!

Ne znam ni sam zašto je to tako, ali skroz sam se odvika izlazit u ovaj moj mali grad, ne znam, nekako mi je tužno kad vidim da već u osam uri uvečer na ulicama nema ni žive duše, ono malo svita šta promoli noson vanka zbije se u rijetke otvorene kafiće, a pjacete, kalete i kantuni prazni, nevoljni, božemiprosti - pari da je oglašena opća opasnost!

E sad šta možemo, tako nam je kako nam je, nije ovo naše vrime, ali bit će, bit će vrlo skoro opet lipih dana, a s njima i živosti i šušura i svega blaga na ovome svitu.







Opće je poznato kako ništa nije dobro započinjat petkom, ali ja vam baš i ne virujem u te čiri-čari-ra-ka-ka teorije, pa sam sinoć po prvi put napravija jednu ludost ili hrabrost kako se god uzme – naime prvi put u životu sam prokliza!!! Ma dobro, ajde za pravo reć, prokliza sam figurativno puno puti do sada, ali ovo sinoć vam je bilo pravo najpravije klizanje sa ledom, klizaljkama i svime onim šta još spada u to.

O trogirskom klizalištu koje je već na samom početku rada postalo jedinstvena atrakcija, jer čisto sumnjam da se igdi još u svitu može klizat doslovno deset metri od mora, pisala je nedavno moja čiovka.
Priznajem, u prvi čas sam pomislija da je to neka zvizdarija ili monada, ma di to može bit pravo klizalište s ledom u ACI marini?



Ali šta je je, nije zafrkancija, i kako vidim sinoć, već je lipi broj Trogirana a pogotovo Čiovljana majstorski ovlada klizačkim vještinama.
I tako to već ide, ekipa mi se napalila da oće i oni probat. Sve redom nekadašnji zagrebački studenti, u trenu se zaželili opet oživit prva iskustva s klizanjem u Ledenoj dvorani tamo nekih, pa nećemo sad spominjat baš točno kojih godina...

Ajde dobro, vi se kližite, a ja ću vas gledat, kontam ja sebi u bradu, a oni navalili da moram i ja probat. Ajde, ajde, ma šta će ti bit, pa provaj, mo'š jedino i to samo u krajnjem slučaju polomit kosti, neš' ti...

Ma oću vraga, ne dolazi u obzir, di ću ja to, nikad u životu nisam sta ni na rošule niti na role, a kamo li na klizaljke – borim se ja grčevito
A dobro kad ne'š, mi idemo!

Uh, dobro sam proša, mislim se ja, ali opet, gledajući njih kako im to lipo ide, počeja meni činit živac...
Hmmm...pa ne čini mi se ovo tako strašno...
Hmm...vidi ovu dicu, kako oni mogu....
Hm... Hebate...D. mi govori kako je njezin bivši momak u Zagrebu odlično skliza a šta ja, jadan ti sam ka i nisam, sad ću ispast šonjo...

I tako malo-pomalo nakupila se kritična količina pozitivno-negativnih emocija, uletija sam u box i reka slavodobitno – Oću, daj mi klizaljke, idem probat!!!

Meštar od klizališta mi je lipo sve pripremija, uvjerija sam se čak da je i ekipa za hitnu pomoć atento u blizini i inšoma de la šoma, ja sam vam sinoć učinija prve klizačke korake u karijeri!

Je, istina je da je to moje klizanje izgledalo božemiprosti redikulasto i nikakvo, ali sve u svemu – zadovoljan sam! Moram priznat da sam se stumba nekoliko puta na guzicu i da nisam još uvatija pravi mot, ali moglo bi se reć – led je probijen!!! Ne doslovno, na svu sriću, ali već i sama činjenica da hitna pomoć ipak nije bila potrebna kao i neizmjerno zadovoljstvo novootkrivenim horizontima, u hipu su me ispunili planovima o osnivanju hokejaškog kluba u Trogiru, e!

E sad kad sam već uvatija hvalit, moram još malo, samo pinkicu.
Danas sam za divno čudo bija vridan, pa sam u skladu s neočekivanim ali dobrodošlim poletom i radnim elanom, vrt obogatija za tri nove sadnice mendule, po jednu jabuku, barakokulu i limun... Nema nikakve sumnje da će se sadnice lipo uprimit, jerbo kad Brod nešto usadi to je onda prava fešta od sadnje. A ovo je ionako samo prva faza jer imam namjeru posadit još puno toga lipoga...

Mendule koje sam posadija, kasna su sorta, uglavnom sve moje voćke kasno dozrijevaju hmm...šta sam sad ja ono tija reć...
Evo ovako, u kasnim sortama je slast, a u ranima lipota!





Ispravnost ove moje teorije najbolje pokazuje ova procvitala mendula, oliti bajama kako vam god drago, koja me svake godine iznova oduševi svojom ljepotom. Iako, na prvi pogled mala i kržljava, usamljena u zapuštenom vinogradu, samozatajno živi svoj život.
Svake godine je prva, svake godine njezino cviće zasja i zamiriše lipše nego bilo koje drugo cviće na svitu. U isto vrime, u ovom cvitu je i radost i tuga jer će sigurno i ove zime bit još bure i leda, smrznit će se ovo cviće ka i skoro svake godine i opet ova moja mendula lipotica neće dat niti jednoga ploda...







Pružit će nam svoju raskoš i lipotu, a plodove će ubirati netko drugi...
I kod mendula i kod ljudi, nekako dođe na isto...
Oni koji prvi dignu glas, oni koji prvi donesu novu ideju, nove misli, nove svjetonazore, uvik nastradaju...
Ah, valjda to tako mora bit...
Stojte mi dobro!