Ako ste iz naslova posta možda pomislili da su me skitnje odvele daleko čak preko velike bare pa možda još i dalje, do širokih prostranstava Srednjeg Zapada , moram vas odmah na početku razočarati. Daleko od toga da ne bih volio upoznati čari JueSeJ-a, ali dok ne riješim određenu problematiku vezanu uz višu matematiku, Arizona dream ostat će zasigurno još neko vrijeme tek pusta tlapnja.





Zašto Arizona? Pa zato što svaki put kad se vozim famoznom A-1 Dalmatinom, pa kad nakon izlaska iz tunela Svetog Roka krševite dalmatinske predjele odjednom zamjeni zelenilo Like, moje srce odmah jače zakuca od ushita, od ljepote, od zadovoljstva što još uvijek možemo uživati u tako jedinstvenim i neponovljivim prizorima. A pogotovo još kad na «vratima» onog prvog manjeg tunela nakon Roka ugledam prepoznatljivu siluetu najneobičnijeg brda nadaleko i naširoko, to me u trenu podsjeti na tipične scene iz stripova i kaubojskih filmova, znate ono kad vrli ultra cool kauboji uspješno riješavaju sudbinu čitavog svijeta jašući slikovitim krajolicima Texasa, New Mexica, Arizone...





E sad, slučajno ili ne, naša Arizona usred Like se zove Zir, pa je zato naslov posta mogao biti i «Zir na A1». Iste brojke i slova, u svakom slučaju. Ono «O» koje nedostaje možemo ubaciti u neku od slijedećih rečenica.

Eh da se Opet ( evo ovoga «O») vratim na priču. Svaki put kad prođem pored tog famoznog Zira obavezno obećam sam sebi da se slijedeći put ovdje svakako zaustavljam i da mi vrag neće dat mira dok se god ne uspentram na sam vrh stjenovitog grebena. Ali znate kako to već ide. Eeee, nemam vrimena ovaj put pa ćemo sutra, pa ćemo prekosutra...

Ali eto, moja je velika srića da pored sebe imam poduzetne, optimistične i uvijek za akciju spremne «Mosoraše», koji su u program ovogodišnjih izleta uvrstili i uspon na ovaj začudni geološki fenomen, neobičan monolit usred Ličkog polja. Možda bi neki još optimističniji umovi promislili na piramide, stošce ili valjke nekih drevnih civilizacija, možda čak i vanzemaljaca, ali tako daleko danas ipak nemamo namjeru ići...

Zir, kad ga gledamo iz daljine izgleda šala mala, ali koliko god sa svojih 850 metara nadmorske visine djeluje patuljasto u odnosu na the Planinu sa zapadne i Ličku Plješivicu s istočne strane, uspon ipak nije tako jednostavan. Kako je na ovom izletu planinara bilo puno više nego li gledatelja na prosječnoj utakmici prve lige HNL-a, ritam uspona valjalo je prilagoditi i onima manje spremnima. Staza i stijene pri samom vrhu su prilično klizave, blatnjave, brljave i bljuzgave, pa je bilo potrebno uložiti priličnu dozu truda i spretnosti da bi se nakon ovog izleta izbjegla upotreba Vanish-Oxy superpower deterdženta. Ipak, dolaskom na sam vrh, brzo se zaboravljaju sve te muke i uloženi napor, jer su prizori koje nam je podarila Lika ove sunčane nedjelje bili gotovo neopisivi.





Vječni Velebit sa nizom vrhova pokrivenim snježnim kapama pokazao nam se u punoj i svoj svojoj raskošnoj veličini. Ličko polje još se nije zazelenilo, ali sad kad zaredaju ovakvi dani - brzo će to. Kaže stara izreka – "Da je mlika kolika je Lika, bilo bi sira koliko je Zira". Da, danas na žalost Likom ne teče ni med ni mlijeko, eto možemo biti toliko sretni barem zbog čiste i bistre vode, ali ovako kad vidiš ova široka pusta postranstva, a još pogotovo znatan broj srušenih i spaljenih kuća u napuštenim selima, obuzme te tuga i opet ponavljaš u sebi ona vječna pitanja...





Još će se mnogi snijegovi Velebita otopiti dok ne dobijemo odgovore na sva ta teška pitanja, pa onda nema ni smisla ovu putopisnu reportažu odvoditi u neke mračne predjele. A kad smo već kod mraka, naravno da nismo odoljeli izazovu i ušli «istražiti» spilju nepoznatog imena koja se krije ispod obronaka Zira. Iako je i u samoj spilji bilo prilično blatnjavo i klizavo, to nije niti malo zasmetalo jednom šišmišu, leptirima i još nekim neobičnim stvorenjima koji se uopće nisu uzbuđivali zbog iznenadne najezde likova iz neke sasvim druge priče.





Na povratku smo naišli na nekoliko stabala na kojima raste imela. Iako je imela (polu)parazitska biljka koja se drsko i bezobrazno nastanjuje u krošnjama drveća kojima usput crpi vodu, postoji i nekoliko legendi sasvim drugačije prirode. Naime, poljubac ispod imele navodno donosi vječnu i besmrtnu ljubav. O učincima i ispravnosti ove terorije nešto više ću vam moći reći tek tamo za tridesetak godina, ali eto, da ne bi sve ostalo na pustim očekivanjima, ovog puta nismo propustili priliku da ispod ove imele poželimo jedni drugima ako ne ljubav, onda barem vječno prijateljstvo i da još dugo dugo uživamo u danima kakav je bio ovaj današnji. To što su oko mene na ovoj slici samo žene – naravno, tek je puka slučajnost, a šta da vam dalje govorim...



Do Splita se nismo vratili Dalmatinom nego starom cestom preko Gračaca i Knina. Na tako dugom i zahtjevnom putu postoje realne opasnosti da nas uvati na primjer – debuleca oliti glad, pa smo utjehu pronašli u jednoj nasumce odabranoj kninskoj pizzeriji. Nakon postavljanja novog brzinskog rekorda u tamanjenju preko nekoliko primjeraka jumbo-pizza, nešto kasnije se pokazalo i dokazalo da je ova ugodno iznenađujuće dobra kninska, u kombinaciji sa Karlovačkim i Žujom polučila izuzetan terapeutski učinak na naša pritrujena tila, a pogotovo vezano za laprdanje jezikom i planiranje novih pothvata, jer smo se osokoljeni blagotvornim učincima ića i pića koliko-toliko uspili stišat tek tamo oko Dicma.

Ma baš smo se napatili danas.
Mo'š mislit...

Jedna od najzačudnijih posljedica odrastanja, da ne kažem starenja, je da vam se iz godine u godinu čini kako vrime ide sve brže i brže. Najprije ide, pa trči, pa leti, pa... Ali dobro je, ne valja se žalit, jedino mi puno puta bude krivo šta se ne uspijem više družit s nekim dragim ljudima. Koliko god ono "nemam vrimena" zvučalo blesavo, neuvjerljivo i otrcano, tu frazu na žalost sve učestalije koristim. A za prave ljude se uvik mora nać vrimena. Nisu oni ni tako daleko, najčešće je dovoljan tek jedan klik na mobitelu...





I tako nazovem danas moju dobru priju Mej...

- Alo, alo, Zemlja zove, di ste?
- Alo alo, ovdje Mjesec, evo nas na brodu!
- Na brodu!? Svemirskom?
-Ma neee, našem brodu, baš smo te mislili zvat, ajde dolazi!

Carl i Mejrema Reuter moji su dobri prijatelji, ali i bez toga šta su "moji", oni su zaista izuzetan i nesvakidašnji par. Carl je godinama radija u službi Njezinog Veličanstva (stvarno, ne zezam se!), a eto sad kad ga je malo štufalo gonjat vamo-tamo po svitu, odlučija se malo odmorit. Više od svih tih pustih odgovornih dužnosti šta ih je obavlja dok je bija aktivan u diplomaciji, Carlu je draža gitara, pojačalo i blues! Kako taj čovik piva i svira blues, to nije za virovat... Zvijezda samo takva, kad vam govorim...

Mejrema je naše gore list, nije je lako predstavit u dvi-tri riči, ali ona je prije svega umjetnica! Prava umjetnica renesansnog tipa koja zna pripoznat lipotu tamo di je niko ne vidi i koja jednako uspješno barata i kistom i perom i notama. Njezina muzika, koju bi ja kao totalni laik nekako najlakše moga svrstat u "new age", inspirirana je morem, prirodom, dalekim zemljama. Iako su oboje između svega ostalog, vrhunski glazbenici, njihove CD-e možete dobit jedino od njih samih, jer njih estrada ne zanima. Normalni ljudi...
A šteta, jer...ma mislim nije šteta da su njih dvoje normalni ljudi, nego je šteta šta tu glazbu ne čuje i širi krug ljudi!
A vidit ćemo, možda i dogodi se čudo...jednoga dana!





Danas sam im dakle, naravski kao vrhunski stručnjak i znalac od šete kolpi, pomoga pri krštenju broda.
Brodić im se zamislite zove - "Nema zime"!
Ma bravo, pravo ime, ka da su mene pitali.
Tribalo nam je vrimena dok smo sve to uskladili, obilježili, zalipili, ali na kraju - sve je dobro ispalo.



Naravno da smo nakon krštenja broda napravili i jedan đir i to na jedno lipo misto koje sam im davno obeća pokazat.
Kako je danas konačno zasjalo pravo proljetno sunce, u trenu je sve oživilo, i boje su nekako toplije i more je nekako drukčije, ma sve je, unatoč ovome bidnome brodiću šta se potopija - nekako...bolje!









Nema zime!

Vidim da je razgolićena gospođa predsjednikovica izazvala prilično veselu atmosferu, što je u svakom slučaju lijepo, što je dobro, pače vrlo dobro…Samo nije dobro da mi je Carlina slika netragom isparila! Budući da ovih dana ne stižem odgovarati na sve komentare, a i onda kad me konačno ufati inspiracija, onda se ko za vraga dogodi da baš u to vrime nešto zašteka, pa mi sve ostane nekako nedorečeno, u zraku..

Naša draga blogerica Pegy koja u ljubav vjeruje (bravo Pegy!) ostavila mi je zanimljiv komentar na moj post “Baštinici Dalmacije” i ovdje ga prenosim u cijelosti:

“Meni se čini da je jedan od glavnih problema Dalmacije da je više ima u Zagrebu i po Hrvatskoj nego u njoj samoj. No opet, ne mogu previše njurgati i kritizirati taj dio, jer da i moj otac nije došao u Rijeku, ne bi upoznao mamu i mene ne bi bilo. A drago mi je da me ima. :) Slažem se s tobom u ovome da ne valja imati neke fobije koje idu ka zatvaranju u bilo kojem smislu. Ali nije dobro biti ni "preotvoren" pri tom gubeći vlastiti identitet. Za Dalmaciju, kao i za druge dijelove Hrvatske, ima itekako prostora i vremena. Čini mi se da je ključ samo u onome da treba postaviti prave ljude na prava mjesta. Priznajem, malo me strah je li ova država (koju činimo svi mi) to u stanju napraviti.”


Pa eto – umjesto odgovora na komentar koji bi ispao vrlo vrlo dug (možda su baš zbog njega sve zaribalo!), pomislim - zašto ne napisati novi post na ovu temu!?

Kao prvo – bilo bi dobro da se okanimo vječnog animoziteta između Dalmacije, ili općenito uzevši – “provincije” i metropole, u našem konkretnom slučaju - Zagreba.
Eto - ja sam totalni, “fetivi” Dalmatinac vulgaris, a zamislite - nemam ništa protiv Zagreba!
Ni protiv Zagrepčana!
Zagrepčanki pogotovo…

Štoviše, po mojem skromnom mišljenju, Dalmacija može biti sretna što ima Zagreb kao metropolu, a Zagreb isto tako može biti sretan ne samo zbog Dalmacije…
Bogatstvo je u različitosti.



E sad, zašto Dalmacije, kako kaže Pegy (a i ja se slažem), ima više u Zagrebu i ostalim našem krajevima, nego “doma”? Možemo mi stvari okretati i promatrati na ovaj ili onaj način, ali kao i uvijek, na koncu se vratimo na isto – sve je u ljudima!

I taj famozni odnos domaćih ili fetivih s jedne strane, nasuprot dotepenaca, dođoša, vlaja, kako god hoćete - s druge strane, vječna je tema i dilema.

Ljudi su oduvijek odlazili iz manjih sredina prema većima, gradovima koji su im pružali bolje mogućnosti za školovanje, zapošljavanje, življenje općenito.
I to su sasvim prirodni tokovi, karakteristični ne samo za nas, svugdje je to manje-više tako…

Male sredine znaju bit zawebane.
Male sredine ne trpe one koji se izdvajaju. Male sredine obožavaju prosječne. Uostalom, odavno već znamo - nitko nije prorok u svom selu!?
Šta ti misliš, da si bolji I pametniji od nas a?
Znan ja sve, ko ti je bija ćaća, ko dida, svi ste vi…vakvi-nakvi-svakakvi!

Zašto male sredine uvijek ostaju male?
Pa zato što takva atmosfera jednostavno tjera ljude da razriješe u sebi neke dileme – između imaginarne ljubavi prema rodnoj grudi i zdravorazumskog promišljanja budućnosti.
I tada se u pravilu događa da odlaze ljudi koji su bistriji, hrabriji, poduzetniji…
Ostaju prosječni.
Oni vladaju.
Oni su gazde!
Oni kreiraju kriterije za slijedeće generacije.
Grčevito se drže one - “Bolje prvi u selu nego zadnji u gradu!”
Oni uspjevaju marginalizirati one koji žele ostati, ali one koji se ne uklapaju u njihove nametnute, općeprihvaćene kriterije.

Svaki čovjek je bitan.
Samo…nisu svi ljudi isti.
Postoje ljudi koji u sebi imaju onaj “spiritus movens”, duh pokretač, koji u pravim okolnostima može čuda napraviti.
Vrijednost takvih ljudi je ne samo u njihovim sposobnostima, već u mogućnosti da potaknu druge “na akciju”.
Ali kad takvi ljudi nailaze na nerazumijevanje, a najčešće nailaze, oni jednostavno nakon nekog vremena dižu ruke, odustaju i – odlaze.

E sad, takvi ljudi dolaze u veliku sredinu.
U velikoj sredini ima puno više kvalitetnih ljudi.
Razno-raznih kvalitetnih ljudi.
Pojačava se konkurencija.
Neke ljude konkurencija potiče, ali neke bome sputava, pa postaju nervozni, nesigurni.
U takvim situacijama, ljudi su skloni uopćavanjima, pa će za sve svoje probleme optuživati tamo “neke druge”.

S druge strane, u velike sredine ne dolaze uvijek samo oni kvalitetni. Ima tu…”svašta”
Mnogi dolaze u neke nove sredine zbog ovih ili onih razloga, ali ih nisu sposobni prihvatiti kao svoje. Mislim, nitko ne očekuje od ljudi da izbrišu sve i zaborave tko su, što su, odakle su došli, ali ako si već odabrao grad "taj i taj" kao svoj novi dom – onda ga poštuj i prihvati ono najbolje što on nudi.

Niti jedan grad ne nastaje sam od sebe, ljudi su oni koji stvaraju grad, i to kroz generacije i generacije. Tako s vremenom nastaje prepoznatljivi “duh” nekog grada, koji postaje vidljiv na svakom koraku, gotovo stvaran, opipljiv…

I mislim da upravo tu na scenu moraju stupiti oni domaći, fetivi, purgeri, kako god, njihova je dužnost ne samo da održe taj duh nego da ga i dalje razvijaju, a ujedno da ga čak i nametnu svima onima koji su došli ko zna od kuda, s različitim navikama I običajima.

Naravno, duh svakog grada, pa i svakog kraja, dinamičan je, nikad nije isti, podložan je promjenama, najrazličitijim uticajima I događanjima. Nekad je to dobro, a nekad i ne.

Nevolja je kod nas da su mnoge migracije stanovništva uzrokovane, ne onim normalnim “ekonomskim” gibanjima, nego na žalost - ratovima. Nakon svakog rata nastaju emocionalni, kulturološki šokovi i potresi, koji zahtijevaju vrijeme, pa taman kad se uspijemo oporavit od svega toga, dođe nam novi rat pa onda opet sve ispočetka…



U svakom slučaju najbolje vino se ne dobija samo od jedne sorte grožđa, već u pažljivom odabiru i kombiniranju. Pa onda zašto iste ili slične recepte ne primjeniti u našim svakodnevnim odnosima – neka se ljudi mišaju!
Ka i grožđe!
Samo ne valja mišat kruške i jabuke.
I valja nam dobro poznavati ko se može s kime složiti

Evo vam primjera:

Krastavci oliti kukumari, dobro rastu uz mahune, grašak, poriluk, komorač, kupus, kukuruz, salatu, celer i luk. Ako uz krastavce uzgajamo bosiljak, plodovi će biti kvalitetniji, dok kopar u blizini krastavaca poboljšava njihov okus. Krastavci ne podnose blizinu krumpira, rajčice i rotkvice.

Cikla dobro uspijeva uz krastavce, kupus, češnjak, luk i salatu. Kopar, kim i korijander popravljaju okus cikle. Cikla ne podnosi blizinu krumpira, mrkve, poriluka i špinata

Rajčica oliti pomidora, dobro napreduje uz mahune, kupus, češnjak, poriluk, rotkvice, rotkve, celer i špinat. Ne odgovara joj blizina graška, komorača, krastavaca i krumpira

Kupus u svojoj blizini podnosi mahune, grašak, krastavce, blitvu, mrkvu, poriluk, rotkvice i rotkvu. Celer i rajčica dobro utječu na rast kupusa jer sprječavaju napad štetnika. Kupus ne podnosi gorušicu i luk.

Ima toga još!
Ali..ma kako sam i ja sad od sociologije dospija na poljoprivredu!?

U svakom slučaju, došao sam do zaključka da je ključ problema u pravilnom miješanju i kombiniranju.
Jedino je problem, koga ovlastiti za velikog “kombinatora”?
Oooo to je već tema za neki novi post!



P.S. Opet mi se pojavila gola Carla! Suuuuper

Relativno često se u posljednje vrijeme upitam – u kojem mi to stoljeću živimo!?
U trenucima optimizma naivno pomislim kako smo ukupno gledajući kao društvo,
napredovali u nekim idejama, pogledima i razmišljanjima, a onda me kao toljagom po glavi opandrče neke sitnice ili krupnice, koje me vrlo brzo vrate u surovu realnost.

Udarna vijest u svim medijima jučer je bila, ne toliko službena posjeta francuskog predsjednika koji je uzeo pinklec na rame pa se uputio preko kanala oliti male bare, koliko način na koji su Nicolas Sarkozy i njegova supruga Carla dočekani su u Velikoj Britaniji.

Naime, u nekim tabloidima objavljena je petnaest godina stara fotografija obnažene francuske prve dame. Skandalozno!
Gospođa predsjednikovica je gola!



Autor ove «skandalozne» fotografije je Michael Comte, a prikazana je u stilu neoimpresionista Georgesa Seurata. Kad bi zatvorili oba oka, onda bi mogli reći kako je puka slučajnost da je ta umjetnička fotografija objavljena upravo na dan posjeta najfriškije gospođe Sarkozy, već isključivo radi toga što će upravo ova slika za kojih mjesec dana biti stavljena na dražbu aukcijske kuće Christie's. Oh da, kako ne!
Navodno se očekuje postizanje cijene od nekoliko tisuća dolara.
Ne’š ti cijene!



E sad, meni jučer nisu uopće bila toliko zanimljiva međusobna bockanja Francuza i Engleza, ali u oko mi je upalo nešto drugo – način na koji su voditelji dnevnika naših dalekovidnica s nacionalnim koncesijom, dramatično i senzacionalistički prezentirali ovu vijest.

Pri tome ni u kom slučaju ne mislim na našu predragu i premilu super turbo zanimljivu Novu TV (uzgred budi rečeno, koristim priliku da srdačno pozdravim sve divne ljude sa “Farme”). Naime, na tamo nekoj - nije važno kojoj - televiziji, urednik dnevnika (inicijalima S.K.) obratio se uznemirenoj javnosti sa začudnom kombinacijom sladostrašća i prijekora, te nije propustio upozoriti prvu damu Francuske kako njeni razlozi za ljutnju i nisu odveć opravdani, jer da je i te kako morala paziti što je radila “u mladosti”.

A zamislite što je radila – slikala se “ko od majke rođena” pokrivajući rukama samo najintimnije dijelove tijela (citat urednika S.K.)…

Ajme meni!
Pustimo sad činjenicu da mi je ovaj notorni izraz “ko od majke rođen(a)” oduvik bija glup, odvratan i degutantan, ali eto, u ovoj prilici mi je očito odlično doša ka ključni “okidač” na koji sam naprosto po3.14zdija…

Eto nas svih zajedno u blaženom 21. stoljeću kako se još uvik bavimo pitanjima moralnosti golotinje. Golo ljudsko tijelo još uvijek izaziva javnu sablazan…
Tako jon i triba, nu! Došla maca na vratanca, a šta ona misli, da će proć nekažnjeno
Lijepo, lijepo, nema šta…

Djevojke i momci, pogotovo vi koji ste sada u najluđim godinama, molim vas da dobro pripazite! Mislim, čvrsto sam uvjeren da ste svi vi dobro odgojeni u najboljoj tradiciji našeg naroda kao što sam siguran da nikada ne bi pali u iskušenje da se nedajbože slikate goli. Pa taman i u umjetničke svrhe!
Ali, vragu nije za virovat, danas svatko ima foto-aparatić i može vas uhvatiti bilo kad i bilo gdje. A naravno – nikada ne znate hoćete li u bližoj ili daljoj budućnosti imati prilike postati “prva dama” ili “prvi gospodin”. Morate misliti na sve!

Ah da umalo zaboravih, za nekoliko dana nam dolazi naš omiljeni, uvaženi i veleštovani Đuro the GRM zajedno sa svojom jedinom suprugom Laurom.
Pripreme su u punom tijeku, sve se odvija u najboljem redu a za tu povijesnu priliku ćemo morati izdvojiti kojih desetak milijuna kuna iz džepova poreznih obveznika.
Prava sitnica! Ali…ne dolazi svaki dan president of jueseja-a!

Kakve sad veze ima Đuro sa Carlom?
Ne, ne, ma ne smijem niti na trenutak pomisliti na to kako postoji i najmanja mogućnost da se gospođa Laura Bush, u vrijeme dok je još bila mlada učiteljica i knjižničarka (dok se prezivala Welch), ikada dala slikati “ko od majke rođena” nekom nadobudnom fotografu.

Možete li zamisliti scenu da na dan dolaska voljenog Predsjednika u svim našim medijima na naslovnicama osvanu “umjetničke fotografije” njegove gospođe!?
Hmmm…



U kojem mi ono stoljeću živimo…

Kakvi smo mi to ljudi prokleti da baš uvik nastojimo svima, pa i onima najboljima među nama pronalazit neke zamjerke, mane, falinge, pa ako baš i ne znamo ništa drugo, pričat ćemo, ili ćemo samo prenosit ono "šta smo čuli" o njima, kojekakve ćakule, poluistine, gadarije, da je ovaj pijančina, da je onaj ženskaroš, da je ovaki, da je onaki....

I onda ćemo, ka vrhunac perverzije, ponavljat ka papagali zaraženi tičjon gripom - "malo nas je al' smo g....", isto ka da mazohistički uživamo u našoj gluposti i primitivizmu, u našoj surovosti, u našoj nesposobnosti da svoje živote i ne samo svoje, napravimo lipšima, toplijima, humanijima..

Baštinili smo ovi komadić zemlje i mora ispod sunca zlatnoga, kako mu volimo tepat, a ne mogu se otet osjećaju da ga svakim novim danom sve manje zalužujemo, da ga nismo dostojni jer se sa svakim novim jutrom budimo umorniji, grublji, gramziviji, greziji, pokvareniji...

Ispod tog sunca zlatnoga, između plavetnila mora i sivila kamena, na pozornici na kojoj vrlo često ne možeš bit siguran je li život teatar ili je teatar život, priko noći su srušena dva Herkulova stupa Splita i Dalmacije, dvi lanterne...



Umrla je Dalmacija – zavapit će ovih dana mnogi...

Da, ruše se kolonade neke davne, sretnije Dalmacije, obećane zemlje za koju svi osjećamo da jednostavno mora negdi postojat, usprkos tome što smo svjesni da je ta slika samo privid, laž, davno već izgubljena i zaboravljena u napuklom okviru.

Današnja Dalmacija rasula se u milijune komadića, razmrvila se, ostala je polomljena, rascjepkana u fragmentima, u propagandnim spotovima turističkih zajednica u kojima je šarenim sličicama i kratkim rezovima izdvojen neki privid, a Photoshop-om uklonjen užas i kaos koji smo stvorili, lažni odraz života koji nam se poput duha, bezobrazno cereka iz iskrivljenog ogledala...

Dalmacija danas, podsjeća me na staru napuštenu kamenu kuću na otoku, kuću urušenog krova, sagnjilih greda od crvotočine, razbijenih zelenih škura koje sablasno i nevoljno klapaju na vitru, kuću čiji su stanari odavno već otišli s ovoga svita, a za njima ostalo na desetke, na stotine baštinika od kojih nitko više nije tu, niti je koga briga. Samo još znaju da tamo na nekom dalekom otoku posjeduju jednu osamdesetinu ili tri devedesetitrećine nekakve ruševine koja i tako ničemu ne služi. Ako bude sriće, prodat ćemo nekom Englezu...



A ko je kriv?
Krivi smo mi, sami smo krivi jer smo pohlepni, jer smo glupi, nerazumni, jer smo postali nikakvi!
Znam, puno je lipše mumat slatke bokune nego kopat vinograde!
A potrošit će se šoldi od kurbinoga pira vrlo brzo, samo čisto sumnjam da ćemo i tad počet dolazit k sebi, već vidim kako ćemo klepnit dlanom u naše pametne glavice i vikat «oni, oni» «drugi su nam krivi» «privarili su nas»!
A – ha, ma nemojte mi reć, uvik su su nam drugi krivi...

Dalmacija iz naših snova živi još samo u pismama ili u ona dva litnja miseca kad zamantani morem i suncem pokušavamo dozivati bolju prošlost.

Dalmacija iz naše stvarnosti je devastirana, razrovana, prekopana, zabetonirana...
Nisu nam više niti Rive ni Pjace potribne uz puste Jokere, Blockere i Trackere.
Vlaški luk ćemo dovest iz Kine, blitvu iz Hondurasa, lignju iz Patagonije, vino iz Južne Afrike...
Jeftinije je...
Navodno...

Dalmacija – zemlja koje nema...
Kolonade su možda i popucale, ali nismo svi šta smo ostali sazdani od slatke vodice.
Ako smo se izgubili na putu između baštine i budućnosti, još nam nije kasno da se vratimo k sebi. Za početak ne bi bilo loše da uz čisto i otvoreno srce koristimo zdrav razum.
Pa nije vrag da tražim previše?

Daleko od toga da zagovaram bilo kakvu izolaciju, ksenofobiju ili raznorazne kombinacije klaustro-agora-fobija. Ako ništa drugo, oduvik smo bili dio Mediterana, naučili smo se i na bure i na juga, tramontane i maestrale...
Dok pušu vitrovi, barem neće bit žabokrečine...

Konačno, maslina koja raste u mom vrtu, svojih granama i listovima upija svitlost i toplinu istog onog sunca ka i cedar u Libanonu, trišnja u Japanu, baobab u afričkim savanama ili sekvoja u šumama Kalifornije. Ali korijen iz kojeg moja maslina crpi svoju snagu nalazi se samo tu, na jednom i jedinom mjestu, u ovoj zemlji...

Jutros je konačno osvanulo sunce
Možda je to dobar znak...

Uzimajući u obzir da uskršnji blagdani u pravilu donose obilje sunca, topline, povratak lastavica s juga kao i blagu najezdu prvih organiziranih skupina japanskih turista, ove godine se ne mogu oteti osjećaju da tu nešto fali. Ma, gledajući i na drugi pogled, ne samo da fali, nego nema ničega! Koji je ovo vrag!?
Nije mi bilo druge nego da postupim po onoj narodnoj – ako neće brdo Muhamedu, onda će...ma nemam pojma šta će onda, ali u svakom slučaju, kad već neće proljeće k nama, ne preostaje nam ništa drugo nego krenuti u potragu za vjesnicima najljepšeg godišnjeg doba.





Tražio sam prema istoku – nema ničega, zatim sam krenuo prema zapadu – ni tamo ničeg opipljivog, možda da krenem prema sjeveru, ma šta ću prema sjeveru, posljednja nada mi je ostala na jugu, ali čak ni tamo ne pronađoh visibabe, šafrane i ljubičice, čak ni dugu...





Ipak, nije sve tako crno, iskreno govoreći - ovih dana prevladava siva boja, a opravdano sumnjam da je razlog tome veliki broj automobila u metalik-sivoj boji na našim cestama. Pa dajte, pogledajte malo bolje, najmanje svako drugo auto je sive boje!!! Dobro, ajde, optimisti bi rekli – nije sive, nego srebrne, ali ipak...

Nema nam druge nego da primjenimo običaje starih zvončara pa da s jakom zvonjavom (uz neizbježno mrdanje bokovima) konačno otjeramo ove bljuzgave dane...

Šta sa ono tija reć!?
E da, usprkos dominatno sivoj boji svud oko nas, na današnjoj šetnji uz more, pokušavao sam pronaći ipak neke vedrije tonove...







Post scriptum

Laku noć Luigi, laku noć Bepina
Laku noć Anđo Vlajino
Adio Roko
E Roko, Roko....

Iako mi pojava kiše kao vremenske pojave u pravilu donosi lošije raspoloženje, u paket aranžmanu sa mrzovoljnim ispadima, rafalima pogrda i najblaže rečeno – izraza antipatije na njen račun, što zbog značajno ograničenog radijusa kretanja, a što-šta zbog raznih drugih razloga, za divno čudo – ova današnja pada nekako smirujuće tiho, meditirajuće i opuštajuće kao da se i sama priroda potrudila na ovakav način dostojno obilježiti današnji Svjetski dan voda.

Kako su nam na ovom našem veličanstvenom Plavom planetu dana četiri osnovna elementa - zrak da dišemo, vatru da nas grije, vodu da pijemo i zemlju da na njoj živimo, mislim da uopće nije loš običaj da se povremeno, barem jednom u godini prisjetimo tih «prapočela» koje u pravilu shvaćamo zdravo za gotovo i još uvijek nismo dovoljno svjesni važnosti njihovog očuvanja.

Nije mi poznato postoje li u službenom kalendaru UN-a osim Svjetskog dana vode, oni dani kada «slavimo» vatru, zrak ili zemlju, ali ako još nisu proglašeni – krajnje je vrijeme za to. Evo ja se nudim da ću ih pravilno rasporedit tokom godine, naravno za skromni autorski honorar, he he...
A eto sad mi je palo na pamet da onaj famozni 29. veljače za kojeg sam nedavno veleumno zaključio da ga je neophodno potrebno uvesti u popis praznika samo još ne znam kako - možemo obilježavati kao Dan Petog elementa, zašto ne?
Pe-ti e-le-ment!!!

Mislim da bi sad bilo i više nego otrcano da vam ovdje nabrajam opće poznate činjenice koje ćete danas i tako višekratno imati prilike čuti i vidjeti, poput alarmantnih podataka koliko veliki dio čovječanstva još uvijek nema vodu u svojim domaćinstvima, koliko zapanjujuće malo od svih svjetskih zaliha vode otpada na pitku vodu i onu općepoznatu tlapnju kako i mi u «Lijepoj našoj» eto, barem u ovom segmentu, konja za trku imamo.

Naravno, ni u ludilu ne spominjemo kako smo današnje zalihe vode i tako rijetku privilegiju da možemo piti vodu iz vodovoda, dobili tek pukom srećom, kao sedmicu na lotu.



Ipak, iz siromaštva se puno puta može razviti veliko bogatstvo, ako ne ono opipljivo, materijalno, onda barem bogatstvo u razmišljanjima, svijesti i poimanju koliko je voda značajna za naš svakodnevni život. Ta svijest, pogotovo u našim «bezvodnim» otočkim, primorskim ili krševitim predjelima Dalmatinske Zagore, duboko je usađena u genetski kod, čak i kod današnjih generacija koje žive neizmjerno komfornije nego što su živjeli naši preci prije samo stotinjak godina.



Sad mi baš pada na pamet jedna moja kolegica s posla, čiji su roditelji porijeklom sa jednog od naših najbezvodnijih otoka i koju često znamo zafrkavati u uredu baš zbog njezinog odnosa prema vodi. Ono šta je inače tipično za škojare (nečemo govorit šta!) kod nje je izraženo na n-tu potenciju. Božesačuvaj da ona iz špine uzme više vode nego je potrebno! Ako spremamo za pauzu recimo – pet kava, ona će iz špine uzet točnu dozu od pet šalica i sigurno ni kapi više. Tako isto za sve ostalo! Šta je najsmišnije, ni ona sama toga nije svjesna, to je jednostavno – zapisano u genima ...

Gustirne žedne – mijun sići, lati...



Isto tako, bezbroj običaja u našem narodu vezano je upravo za vodu. Jedan od najneobičnijih i meni najdražih je, kad se za nekim koji odlazi od kuće na recimo putovanje ili nedajbože rat, ili dajbože studentski ispit, uglavnom - na neko mjesto na kojem će mu više od ostalih stvari – biti potrebna sreća, obavezno se prolijeva voda. Naravno uz jednu ključnu stvar – osoba za kojom je prolivena voda ne smije se okretati!

Noviji narodni običaji vezani za vodu poput pjevanja ispod tuša ili kupanja u jacuzzi kadama, također su živopisni i potrebno ih je što više upražnjavati.

Svjetski dan voda, mladi je praznik – obilježavamo ga tek petnaest godina nakon konferencije Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju koji se održao, ako se ne varam, u veljači 1993. godine u Rio de Janeiru...
Bit će sigurno delegati kongresa bili pod jakim dojmom karnevala...

U danu punom kiše, juga, valova i vode u svim oblicima, pronađimo barem jednu kap samo za sebe

Voda je život.
I više od života!
Voda je sve...
Čuvajmo je kao kap vode na dlanu!

Nakon što ste me proteklih dana obilato častili i čestitali, došao je dan kad možemo lipo zaključit trilogiju.
O da, danas je onaj «moj» dan!
Možete mi čestitati rođendan





Ha ha, ha, dođe mi da zapivam - proljeće je a u meni (ne)mir...
Od sreće bih zagrlio svemir...
I naravno...
Sretno vam novo proljeće!
Svima!
O da, kako ne, proljeće je već tu – službeno...



Otvaranje izložbe, hvala na pitanju, proteklo je u naj naj naj, ma u svemu naj...
Hvala puno svima koji su došli, nadam se da vam je bilo zanimljivo, hvala puno i svima koji su mi poslali čestitke i dobre želje, od srca još jednom veliko najveće - HVALA!

Šaljem vam jedan veliki svemirski zagrljaj, vi ste moji remorkeri, da upravo oni snažni remorkeri koji priskaču u pomoć kad brod ostane bez pogona i manevarskih sposobnosti.

Nemojte mi zamirit, nakon ovih nekoliko pozitivno stresnih dana, stvarno nisam u stanju uobličit neki normalan tekst.



Dobro je!
Ma šta dobro – odlično je!


ispod ove sličice krije se prezentacija, ali pssst...

Sretno Vam novo proljeće!!!
A vi meni, samo još danas - da čujem, da čujem ....

Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo priopćiti svekolikom puku, kako blogerskom tako i čitalačkom, da će se večeras u 19 i 30 sati, u prostorijama HPD «Mosor» u Splitu, u Sinovčićevoj ulici broj 2, upriličiti svečano otvaranje prve samostalne izložbe fotografija još uvijek nepoznatog i nepriznatog umjetnika, ali kažu znalci – vrlo perspektivnoga, a kako smo saznali iz povjerljivih izvora - navodno idejnog začetnika, glavnog urednika i umjetničkog ravnatelja internetskog bloga poznatog po nazivu «Brod u boci»...





I ono što je osobito važno istaknuti – ovo čak i nije zafrkancija!
Mislim ono, stvaaaaarno...
Prva samostalna izložba – pa to skroz lipo zvuči!

S obzirom na to da ću večeras morat reć dvi-tri riči, a lako se može dogodit da ću puno toga zaboravit, evo sad ću iskoristit priliku i zahvalit se Goranu Gabriću, prešidentu o' Mosora, jer je ova izložba u prvom redu bila njegova ideja, a naravno i Sonji Nikolin, pročelnici foto-sekcije, koja je sve to lipo odabrala, uredila i više nego uspješno riješila svu tehničku problematiku. Za sada ipak nemam namjeru usvajati manire holivudskih glumaca pa zahvaljivati tati mami didi babi, tetkama i ujnama i strinama, mačkama, pasima i zlatnim ribicama, susidima, kolegama, svim prijateljima i neprijateljima kao i onima koji će to tek postati.
Prijatelji mislim...

Na ovoj izložbi bit će izloženo ukupno trideset i sedam fotografija koje su do sada već bile objavljene na mom blogu, uglavnom u putopisnim reportažama, ali naravno - onako u «sažetom» ekranskom obliku. Sinoć mi je bilo prilično ugodno iznenađenje kad sam ih vidio u «papirnatom» izdanju i mogu vam reći da sam jako jako zadovoljan kako je sve to «ispalo»...

Po novom dobrom običaju, nakon otvorenja izložbe, malo ćemo se proveselit, neću vam za sada otkrivat pikanterije, ali šuška se da će navodno biti kokica, slanih štapića, kikirikija, ribica i svašta nešto još.







I naravno da ne zaboravim – svi ste pozvani, ovo ni u kojem slučaju neće biti interna planinarska fešta, službena pozivnica vam ne triba, ali molim vas - odjeća i obuća moraju biti prilagođena ovom veličanstvenom događaju. Leptir mašna, frak i polucilindar pod obvezatno naravno...

U ono vrime kad samo još bija mladi i neperspektivni rukometni fuckingwinder, imali smo u klubu lipi običaj krajem lita odlazit na pripreme u Sloveniju, u jedno malo smišno misto koje se zove Šmartno pri Litiji. Između svih puno lipih stvari koje smo tamo doživili, najviše su mi se svidili plakati za razne «gasilske veselice» i veselice svih ostalih vrsta, na kojima bi sve lipo pisalo - di, kad, kako i zašto, a na dnu plakata bi obavezno velikim slovima pisali – VABLJENI!

E pa sad, baš mi nekako odgovara da se večeras svi osjećate – VABLJENI!!!

Svaki put kad se spremam za izlet, bilo spontano organiziranim od strane moćne gomilice okupljene oko samoproglašene ekološko-hedonističke sekcije ili pak onim «ozbiljnijima» s logističkom «Mosoraškom» podrškom, imam osjećaj da je svaki taj dan za mene – praznik.
Iz više razloga ofkors, a kad već spominjem praznik i prazničko raspoloženje, nekako mi izgleda logično da za svaki praznik, a pogotovo još ako pada u nedilju (sunday) u pravilu mora bit lipo vrime.

E sad, ne znam je li to zbog naše pozitivne energije, utjecaja globalnog zagrijavanje ili se pak radi o pukoj slučajnosti, ali na našim nedjeljnim turama, najčešće nas prati upravo takvo vrime – sunčano, vedro i toplo, pa stoga nije nikakvo čudo da se i u zimskim mjesecima, šetuckamo okolo u kratkim rukavima. Naravno, ne zbog toga da bi se pravili važni...

Iako je meteorološka prognoza ovaj put predviđala oblake, kišu i oborine, nismo dopustili da nas takve tričarije obeshrabre. Doduše, kako sam po prirodi šlampav, neuredan i sve ostavljam za zadnji čas, pa obično tek pet minuti prije polaska na brzinu potrpam u ruksak sto stvari koje mi neće tribat, ali zato obavezno zaboravim neki komad robe koji se kasnije pokaže neophodan, poput kišne kabanice, vunene kape ili rukavica...
Ma šta će mi to...
Zanimljivo, nikad ne zaboravim višak spize. Svaki put uzmem za sebe (a to nije malo!), pa još «malo» za ekipu, pa još «malo» ako nas loše vrime izblesi pa da ni pod slučajno ne ostanemo gladni negdi gori u planini. Bidni mi... ka ono nemamo zaliha...

Idemo konačno i na nešto konkretno.
Dakle, di se išlo?
Na Poštak!
Šta, nemojte mi reć da nikad niste čuli za Poštak?
Ne ne, nije Poštar, a pogotovo ne onaj koji zvoni dvaput, već se u ovom slučaju radi o južnom ogranku Ličke Plješivice, planini visokoj 1421 metar, koja se nalazi na granici Like i Dalmacije...

...Sastala se Dalmacija s Likom
Pa se ne da pokoriti nikom...



Krenuli smo pješice sa željezničke postaje «Zrmanja» u selu Otriću između Knina i Gračaca, do zuba naoružani foto-aparatima, ruksacima i dobrom voljom prema vrhu čije smo obrise tek naslućivali, budući da je bio obavijen gustim slojem oblaka. Iako je prilično vjetrovito, tješimo se mišlju kako to i nije najveći problem, daleko nam je važnije da ne pada kiša, sve ostalo se već lakše podnese...

Staza na početku vodi širokim travnatim livadama, a ono što je posebno zanimljivo, pogled je na ogromne kamene gromade, koje svojim oblicima neodoljivo podsjećaju na kipove sa Uskršnjeg otoka.









Kad smo se već popeli prilično visoko, iznebuha smo zaglavili u gustom sloju oblaka. Uh, uh, puf, pant, počela su i prva grintanja, i naravno ona obavezna pitanja – ma šta meni ovo triba u životu?

Skrušeno priznajem da mi je ovaj uspon bio jedan od najtežih u mojoj dosadašnjoj skromnoj planinarskoj «karijeri», manje zbog težine uspona i grdnih vremenskih uvjeta, a više zbog toga što sam još uvijek neoporavljen od prošlotjedne prehlade, grlobolje i alergijskih problema.
Ali, o tim stvarima je bolje uopće i ne razmišljati, princip je u biti vrlo jednostavan – otkačiš se od nepotrebnih misli, gaziš polako korak po korak, pa opet korak po korak i malo.pomalo eto te na vrhu!!!





Kad god osvojim vrhunac, u pravilu sam i više nego ushićen pogledima i impresioniran ljepotom vascijelog svijeta koja me okružuje hmmm, ali ovoga puta situacija je znatno drugačija. Nemam pojma šta vide guske dok srljaju u maglu, ali imam osjećaj da ne vide puno više od nas, danas na vrhu Poštaka. Ništa od veličanstvenih pogleda i općeg ushićenja!
Ipak, utjehu smo pronašli u činjenici da smo unatoč ekstremnim uvjetima i lošoj vidljivosti, vrlo uspješno pronašli jestive sadržaje iz naših ruksaka i potom priredili veličanstvenu maglovitu gozbu...
Pa da nismo blesavi....

Povratak je naravno, bio višestruko brži i veseliji nego uspon, a tek kad smo se vratili u podnožje ostali smo zgranuti činjenicom da se vrh Poštaka konačno tako lijepo otkrio u svoj svojoj «bezoblačnoj» ljepoti. Odmah su počeli padati prijedlozi za ponovno penjanje, ali to ćemo ipak ostaviti za neki drugi put.





Ovog puta, očekivalo nas je nešto mnogo bolje!
Svjestan sam da mi nije na diku, ali ipak priznajem da do prije nekoliko dana pojma nisam imao da rijeka Una – «jedna i jedina» izvire u Hrvatskoj!
Pa kad smo toliko blizu, zašto ne otkriti i to mjesto!?
Nakon pola sate vožnje od Otrića preko Srba došli smo u mjesto zvano Suvaja. Skromni putokazi pokazuju da se u blizini, na petnaestak minuta hoda, nalazi «zaštićen hidrološki spomenik prirode — Vrelo Une”.
Već na prvim koracima od mosta uzvodno, naslućujem nešto izuzetno, šum rijeke i brzaka, netaknuta priroda…
Nakon još malo uspona i spuštanja strmom stazicom koja je dijelom zaštićena i ograđena konopima, moje slutnje su se obistinile na n-tu potenciju…







Svaka čast profesoru Miroslavu Radmanu I njegovom timu na vjerujem – velevrijednom otkriću seksualnog života bakterija, ali ono pravo, istinsko, senzacionalno otkriće ovog tjedna, barem za moju malenkost, bez dileme ovo je mjesto – Vrelo Une!
Izvor se nalazi ispod impresivnih litica koje se okomito spuštaju do mirnog jezerca veličine otprilike tridesetak metara u promjeru, omeđenog sedrenom barijerom preko koje se ruši prvi u nizu slapova…
Ne znam, ostajem doslovno bez teksta, nijem, zgranut ljepotom.
Fascinantno, raskošno, predivno…
Jedino nedostaju himničke fanfare kao glazbena kulisa...
Zar je moguće da ovo mjesto ne spada u opće poznate razglednice Hrvatske kojima se obično dičimo kad se predstavljamo strancima? Ljudi moji – je li ovo moguće!?
Obilazeći izvor sa svih strana, “ispucavajući” nebrojeno mnogo slika, konačno mi postaje jasno…



Ovo mjesto jednostavno rečeno - ne podnosi mnogo ljudi, nema širokih staza, moglo bi se reći da je prilično nepristupačno, ali usudio bi se reći – to je čak i dobro!
Ovako će zasigurno ostati izvan glavnih turističkih tokova, što je s jedne strane tužno, a s druge neophodno…





Ipak, kako ovaj blog čitaju najvećim dijelom “prosvijećeni” ljudi s vjerujem, visokim stupnjem svijesti i odgovornosti za zaštitu svih ljepota koje nas okružuju, shvatite ovu informaciju kao povjerljivu i proslijeđujte je dalje samo ljudima “od povjerenja”.
Vjerujte mi, vrelo rijeke Une - neopisiva je ljepota, to je pravo malo čudo, ma ne znam, nisam pametan na koji vam način to dočarati, ali ovo zapamtite I obavezno dodajte u popis mjesta koja morate vidjeti.
Na koncu nam se ipak ukazalo I malo vedrine na nebu, pa smo sad iskoristili priliku za zajedničku fotografiju, kad već nismo uspjeli na vrhu.



Doma se vraćam umorniji nego ikad, boli me svaka žunta, od glave do prsta palca, kašljem, šmrčem, uzdišem, imam tek toliko snage da odvojim slike i sastavim po mogućnosti nekoliko suvislih rečenica, ovako dok sam još vruć…
Ali..jesam li zadovoljan?
Ma naravno da znate odgovor!

Prije nešto više od devet mjeseci, negdje početkom rujna, još pod dojmom strašne tragedije na Kornatima objavio sam post «Drvo života za poginule vatrogasce» u kojem sam predložio da se kao uspomena na naše herojske «vatrene kacige» pokrene akcija pošumljavanja goleti, devastiranih i opožarenih površina, pogotovo u primorskim krajevima. Ideja vodilja mi je bila da posadimo po jedno stablo za svakog poginulog vatrogasca.



Osim načelnog odobravanja, ipak nisam uspio postići onu «kritičnu masu» energije i ljudi koji bi se uključili u tu akciju. Dobrim dijelom sam ja osobno kriv za posustajanje i malodušnost, ali eto- da ne bi sve puklo po mojoj škini ka po mrtvome tovaru, dio ćemo pripisati «objektivnim okolnostima».

U komentarima na taj post uglavnom su prevladavali prijedlozi koje vrste drveća posaditi i gotovo plebiscitarno, prvo mjesto osvojila je maslina.
Iskreno, nije mi se tada svidio taj prijedlog, iako naravno nemam ništa protiv masline, upravo suprotno, ali iz osobnog iskustva mi je dobro poznato koliko je teško posaditi i održati maslinu u kršu.

Ipak, nisam želio da sve ostane na praznim riječima. Ako ove zime nisam uspio okupiti «široke mase», ideja neće ostati zaboravljena i dajem svečano obećanje da ću već slijedeći jeseni krenuti forte fortissimo u njezino ostvarenje.
Uglavnom, da ne dužim previše, mene je svih ovih mjeseci nešto «gonilo» da to jednostavno moram napraviti. Moram! Ne znam zašto, ali baš moram...
Budući da iz dičnih birokratskih struktura mojega grada ni nakon više e-mail poruka nisam uspio dobiti odgovor na kojim mjestima se može saditi, čekanje mi je dosadilo, pa sam lokaciju izabrao sam. Na vrhu jednog od brežuljaka koji zaokružuju «amfiteatar» oko Trogira, prije nekoliko godina obnovljena je crkvica svetog Eustahija, ili kako ga stari Trogirani zovu – svetoga Oštaka...



Kako se radi o stazama moga djetinjstva, emocije su mi dodatno proradile, a još pogotovo zbog toga što je svim ovim našim jadnim brdima, u posljednjih tridesetak godina prošlo nebrojeno mnogo požara. Koliko god se pošumljavalo, nakon godinu-dvi, opet bi sve izgorilo...
Sad, kad je koliko-toliko isprepletena mreža protupožarnih puteva, nadam se da će požara biti znatno manje.

Opet sam odužija...
Uglavnom, ono šta sam «mora» napravit, danas sam konačno i učinija. Svoj sam «zavit» ispunija. Od petnajstog dana marača miseca dvi ijade i osme, dvanaest mladih maslina raste na brdu svetog Oštaka i gledaju upravo u pravcu Kornata kao spomen, kao poštovanje, kao ona muška suza koja ne smi izać vanka nego ostaje zarobljena u oku.

Naravno, ovo je samo simboličan čin, dvanaest maslina vjerojatno se neće ni primjetiti u ovoj kamenoj pustinji, ali eto – ima osjećaj da je ovo samo početak, prvi korak...
Namučija sam se danas, baš sam se dobro namučija kopajući jame u kršu, čak sam i dva mašklinića slomija nastojeći ugrabit malo crvene zemlje u moru kamena, ali - vridilo je...
Ne mogu vam ni opisat kakvi su me osjećaji kasnije preplavili...
Mala pobjeda, ali ipak - pobjeda!
Nadam se da će sve bit u redu...
A dobro je i to šta danas nisam upa u patetiku pišući ovaj post. Ne tražim pljesak odobravanja, ne tražim ništa, ovo je samo moj osobno-intimni čin kao posljedica onog čudnog unutarnjeg osjećaja koji mi jednostavno - nije da mira svo ovo vrime...

Drvo života, neka mu bude sa srićom...

Koliko god mi dolazak toplijih i sunčanijih dana svake godine izazove lavinu adrenalina, rijeku pozitivne energije i more optimizma, toliko mi opet, očito kao protuteg na drugoj strani vage raspoloženja, kao neželjeni paket "dodatne opreme" dođu proljetne alergije.

Budući da je općepoznato kako nikad u životu ne mo'š imat sve, tako - premda nevoljko, moram prihvatiti šmrcanje, škakljanje u nosu, škripanje u grlu, bjesomučno kihanje po trideset-četrdeset puta u serijama, sve te dražesne posljedice buđenja prirode, cvjetanja svih mogućih i nemogućih biljaka...

Priznajem, proteklih sam godina sve to shvaćao prilično neozbiljno, blesavo se nadajući da će mi te nevolje nekim čudom proći same od sebe. Na stranu to što me rafalno kihanje počelo toliko izluđivati da sam na koncu, na svoju sramotu, usvojio ritual pri kojem bi na svaki aaaaa-pćiha replicirao sa odgovarajućom beštimjom. Međutim, kako je broj uzastopnih aaaaa-pćiha počeo stremiti ka beskonačnosti, s vremenom je postalo izuzetno teško pronalaziti odgovarajuće sočne beštimje, pa sam prilično nevoljko morao prihvatiti terapije nekakvim čudnim tabletama koje bi me opet s druge strane toliko uspavljivale i omamljivale da to nije humano...



Osjećajući da će mi se ovog proljeća opet događati iste stvari, konačno sam odlučio otići na alergološko testiranje. Nakon nekoliko desetaka poziva i sistema povuci-potegni te pronalaženja povoljnog termina, konačno je i na mene došao red. Medicinska sestra koja se na samom početku ponašala kao mrgodni pit-bull da bi kasnije, ne znam ni sam iz kojeg razloga drastično promijenila manire, izbockala me na, ako se ne varam – četrnaest mjesta.
Testiranje uopće nije bolno, sva ta bockanja nisu ništa strašnija od uboda komaraca. Nakon desetak-petnaest minuta, primila me doktorica i čim mi je primjetila nabotivenu ruku, sva se oduševila:

- Aaaa, evo konačno jednog lijepog primjerka!
- Mooolim!?
- Ma čitavo mi je jutro dolaze neki granični slučajevi, ovo kod vas je «ono pravo»
- Znači li to da nemam puno brige?
- Oh ne, mladi gospodine, kod vas ima alergija ko u priči!
- Ahhh, prekrašno!
- Vidite ovo što vam je nateklo, to vam je crikvina, ovo ovdje pelud, pa ste onda alergični na sve korove, tu je još i ambrozija, pa čak i maslina...
- Maslina!?
- Da, ako vas može utještiti – smeta vam samo cvjetanje masline, na list i plod niste alergični
- Ajme!

Ljubazna doktorica mi je prepisala terapiju nekakvim novim lijekom koji navodno ne izaziva pospanost i osjećaj ošamućenosti (to bumo tek vid'li) i preporučila mi izbjegavanje boravka u vrtu i prirodi općenito. Ajme meni, đe me nađe!?
Ne smin radit u vrtlu?
Ne smin u prirodu!?
A onda se mogu i...

Da, pretpostavljao sam do sada da sam alergičan na sve vrste korova, i to ne samo onog biljnog porijekla, a dodatno me utješilo saznanje da ta famozna crikvina (Parietaria judaica) raste doslovno na svakome kantunu, iz zidova, kamena, pa čak i asfalta..
Ne sviđa mi s uopće ni samo njezino ime a kamo li još kad se sitim šta mi sve izaziva...
Ambrozija? Nije li to ono piće kojeg su pili antički bogovi na Olimpu? Je šipak, ovo je neka druga, blesava ambrozija, koja većinom raste u unutrašnjosti, ali ipak...
Sve u svemu – alergičan sam na skoro sve!



Ne znam...iskreno, jedva čekam da počnem uzimat te šarene pilule za lilule, pa da vidim kako će se sve to odraziti na moje krhko biće. Odricanje od omiljene zabave čeprkanja po vrtlu još mogu nekako prihvatit, ali odricanje od odlazaka u prirodu samo zbog nekakvog glupog peluda...a ne ne, ne dolazi u obzir...
Živi bili pa vidili...
Ipak, utješno je to da ipak nisam alergičan na još znatan broj mjesta, bića i pojava koje me okružuju pa se ipak s pravom nadam povoljnom raspletu priče.
Pa neću se valjda odreć svog lipog cvića na ovome svitu samo zbog tih blesavih korova!?
Hebo korov!

Govoridu stari judi – boje da te zmija ljutica ugrize, nego da te marčano sunce ogrije.
E sad, ne znan ni sam je li to bilo od sunca ili od mora, samo znan da od zmije ljutice stoposto nije, i još znam da sam danas, taman par minuti pri marende, cili skonšuman od gledanja u ovu škatule na mome radnomen (!?) stolu, nakrcane svakakvin inšempjanim znakovima, točkama, zarezima, kružnicama, pravcima, krmama i provama, okrenija pogled na drugu stranu, kroz ponistru, a tamo sam jema ča i vidit...

U onim svitlicama od prolitnjega sunca šta bljeskaju na površini velikog plavetnila, ka privid, ka fatamargona idilična slika - jedan brod, jedan čovik i jedan pas...



Zalipija sam se za ovu sliku.
Došlo mi je da pošajen kvraguc sve ove škatule na momen stolu zara kojih ću kad-tad postat ćorav, berlav i štraloćav.
Kvraguc sve krme, sve prove, sve palube, kad su ladne, od late, od željeza...

Jušto šetemanu prije nego će mi se broj godin poravnat sa brojen o postoli,
pari mi se da sam kroz svoju ponistru upa u vremeplov.
I pari mi se ka da u o onemu kajiću vidim sebe
Dvi ijade pedeset i neke...

Ne znan više je li ova slika stvarnost ili san
Cili mi je život sta u tren, u čas
Ispo moje ponistre
Jedan brod, jedan čovik i jedan pas

Potpuno zaokupljeni izuzetno značajnim događajima koji ovih dana potresaju našu malu zemlju za velike budalaštine, u javnosti je gotovo nezapaženo prošao izvanredan uspjeh Blanke Vlašić koja je lanjskoj tituli svjetske prvakinje u skoku u vis, pridodala i ovaj najnoviji – «iza zatvorenih vrata». Biti najbolji na svijetu u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti priznat ćete – nije baš mala stvar, ali kad takav uspjeh postigne netko «naše gore list», tada u pravilu možemo očekivati širok spektar reakcija – od euforičnih hvalospjeva do filozofskog razmišljanja dežurnih ignoranata koji će na sve to samo odmahnuti rukom i zaključivati kako i nema baš prevelikog smisla čitav život posvetiti tako jednostavnoj stvari kao što je preskakanje savitljive letvice.

Meni se ipak čini da osvajanje naslova svjetske prvakinje u dvorani – najgora stvar koja se mogla dogoditi Blanki Vlašić!
Zašto?
Pa, možete li zamisliti da se sa nekog od slijedećih natjecanja Blanka vrati bez pobjede!?
Asti mande – odma će bit – pa kako to nije pobijedila, o znam ja - umislila se, pa se zaljubila, pa se odljubila, nije to više to i tako dalje i tako bliže.
Takav je naš svit, šta ćemo...

Vengo, ja sam danas mislija pisat o nečem drugom. Oni koji su me upoznali zadnjih par godina, vjerojatno bi teško mogli zaključiti kako se iza mojeg današnjeg «stabilnog» izgleda nalik na «Labinprogresov» dizel-motokultivator ili pak valjka za nabijanje makadama, krije nekada izuzetno perspektivan spotski duh koji - iako multitalentiran, pukim slučajem nije ostvario veće uspjehe prvenstveno zbog činjenice da se nikako nije mogao odlučiti koji mu to od brojnih sportova kojima se bavio najviše leži...
Kako bi rekli oni nesretnici koji ispadaju iz «Najslabije karike» - pala mu je koncentracija...

Bez obzira na to, što se moja malenkost voli smatrati multidisciplinarnim igračem, a uz to i vrhunskim poznavateljem preko nekoliko sportova i sportskih igara, nevoljko moram priznati da ispod ovog našeg sunca zlatnoga postoji znatan broj sportova koji blago rečeno – nemaju smisla!

Pritom ne mislim na nekakva egzotična natjecanja kao što su ronjenje na dah u blatnjavom potoku, pljucanje u dalj u punom trku, gađanjem pomidorima u zadanu metu i još mnoge slične, već na ozbiljne, etablirane, olimpijske sportove...
Eto na primjer...

1.Brzo hodanje

Možda sam ja teška naivčina, ali nekako mi izgleda logično da bi bavljenje bilo kakvim sportom, prije svega ljudima trebalo predstavljati zadovoljstvo. Ono – da je i svakom papanu sa vrha tribina jasno da čovik u tome gušta.
A pogledajte na primjer brzo-hodače. To su patnici par-excellance! Bidni ljudi imaju tako napaćeni izraz lica dok onako neprirodno mrdaju bokovima vamo-tamo dok prolaze ulicama, ka da ih je da prostite uvatija proliv, pa se panično nastoje dočepat prvog weceja...
I tako, hodaju oni, hodaju, dvadeset kilometara, trideset kilometara, četrdeset kilometara i taman kad je cilj već na vidiku, uleti im sa strane iznebuha sudac sa zastavicom i brutalno ih diskvalificira s obrazloženjem da su imali istovremeno obje noge u zraku!

Un'ti jarca, neš ti meni ovđe dizat noge u ariju, nu! Mrš vanka!

Nakon nekoliko trenutaka šoka i nevjerice, brzi hodači izbezumljeno sjedaju na rub pločnika i počnu neutješno plakati i ridati dok ih slučajni prolaznici nastoje utješiti tapšući ih po ramenima...
Ma mislim se – čemu taj sport, pa to brzo hodanje kao način kretanja uopće nije logično. Ako je čoviku negdi priša, potrčat će, neće non stop mišat kukovima, nije li tako!?
A ako baš ne žele da dižu obe noge u zrak, onda im suci mogu kao zatvorenicima iz pržuna vezat noge lancima i čeličnim kuglama pa goniiiii rode...


2. Dizanje utega

Još jedan besmisleni sport u kojem natjecatelji imaju užasan izgled lica je dizanje utega.
Nikako mi ne ide u glavu čemu služi taj sport. Mislim ono stvaaaaaarno, najprije se pitam kojega vraga dizači utega moraju oblačit one redikulaste trikoe iz kojih im redovito ispadaju ponos, predrasude a i još ponešto. Doduše lipo ih je vidit kako ono cool puni samopouzdanja stupaju na binu, ruke uvaljaju u nekakvo brašno, prilaze dostojanstveno spravama...
Ali čim se ufate utega – ajmeeee majko!

U trenutku kad započne dizanje utega, oči im izlete na federe u offside, a guzica u korner, krupne kapi znoja u sekundi navale na lice, obrazi se zacrvene, a iz usta se prolome neartikulirani zvuci. Uvik me straj da će u tom užasnom grču, dizač pustit jednog vjetrovitog goluba u eter. Možete li zamislit kakva je to muka!? Ajme kad se ono bidni deru, urlaju, kriče... Na koncu zavrljače one utege doli na pod, čuje se samo boing-boing, cili se pripadnem da ih slučajno teški utezi ne opandrče po nožnim prstima.
I stvarno ne razumim u čemu je tu baza. Digni uteg, spusti uteg i...šta sad???

Jeste li još primjetili kako su dizači utega mali? Niski, oću reć...
Čoviče, ja sam za njih košarkaš! A kako neće bit mali kad se od naranije mladosti bore sa onim silnim čeličnim krugovima koji ih pritiskaju silom gravitacije eF jednako eM puta Ge.
I ajde, budi lola pa izađi kao pobjednik iz te bitke!
Ne ne ne, dizanje utega definitivno mogu ubrojit u blesave sportove!

3. Sanjkanje u paru



Idemo malo na zimske radosti. I na zimskoj olimpijadi ima puno lipih sportova – skijanje, klizanje, skokovi, hokej, bob, biži, fažol, fažol s manistrom, fažol s nogicama, fažol s buncekom...

Postoji i sanjkanje. To je potpuno u redu. Sanjkanje je isto tako sasvim logična aktivnost. Mnogi od nas, svakodnevno se sanjkaju i bivaju nasanjkani. Gušti su gušti...
Protiv sanjkanja kao takvog nemam ništa.
Ali sanjkanje u paru?
U paru heeeeej!?
Božemiprosti, kad ih vidim onako kako leže jedan na drugome, pa je pri tome jedan uvik puno veći od onoga drugoga, meni to izgleda isto ka da se skakavci seksaju!
Ili pak bubamare...
Bubašvabe čak!
E, šta se čudite?

Mislim se, ako može sanjkanje zašto ne postoji i skijanje u paru?
Skijaški skokovi u paru?
Kamena s ramena?
Po toj logici, svaku sportsku disciplinu bi mogli imati u single i double verziji.
Pa ako već imamo istospolne parove, zašto ne bi imali i mješovite?
Pa onda - zašto samo u paru? Može se i u troje, četvero, grupno...
Možete li zamisliti čitavu nogometnu momčad na jednim sanjkama!?
Nikad kraja!


4. Baseball

Američki sportovi su mi enigma samo takva. Dobro ajde, košarka svaka čast, hokej isto tako, ali onaj američki football nikako ne mogu provarit. Čovječe, pa ja stvarno ne razumim šta je tu interesantno? Pola ure se vrte okolo, dogovaraju, muvaju se bezveze, ulaze - izlaze, miljun igrača, dvi milijarde trenera, svi sa slušalicama, mikrofonima....
I nakon dugog čekanja konačno krene akcija koja traje jušto tri i po sekunde. A publika pada u afan od sriće...Svašta!

Ali, od američkog nogometa još mi je blesaviji baseball. Tamo u nogometu, barem je jasno koja momčad napada, a koja se brani. A u baseballu, ništa ne razumim...
Ko tu koga, jel...
Onaj koji baca lopticu je izgleda - obrambeni igrač, a onaj koji je nastoji o3.14zdit drvenom paličetinom je kao napadač! Onda ovi šta kao napadaju je li, trče okolo ka muve bez glave, drugi igrači vataju balun, publika vata balun, redari vataju balun, opća vika, cika skrika, iznered...
Pa koja oprema!?
Izrigane gaće, palice, kacige sa jednim uvom, kacige sa dva uva, kapa za igrače u polju, kapa za igrače na klupi, kapa za trenera, kapa za navijanje, kokice, hot-dog, hamburgeri...
A di su tek one spike o baseballu?

- Sićaš li se ti kako je Joe di Maggio ijadu devesto tridesete napravija peterostruki home-run?
- Sićam se sićam, a sićaš li se ti kako je ono George di Napolitano u Čikagu tuka svojom palicom?
- A kako se ne bi sića?
- E...

Baseball – totalna enigma, stvaaaarno!

5. Moderni petoboj



Jeste li ikada čuli da se netko bavi modernim petobojem?
Niste!
Jeste li ikada čuli za nekakvo natjecanje u modernom petoboju?
Niste ni to!?

Usprkos činjenici da nitko nikada u povijesti čovječanstva još nikoga nije vidio da se ozbiljno bavi s tim sportom, to ipak nije prepreka da se moderni petoboj redovito pojavljuje na Olimpijskim igrama.
Ukoliko niste znali, Moderni petoboj se sastoji od natjecanja u pet različitih sportova: mačevanju, streljaštvu, jahanju, plivanju i trčanju. Zbrajaju se rezultati iz svih sportova te se tako dobije konačni plasman. Naziv moderni je dodan stoga da se ovaj sport jasno razlikuje od atletskog petoboja, koji uključuje posve različite discipline.
Tako bi mogli napravit petoboj od bilo kojih raznoraznih disciplina.
E sad, zašto je sport o kojem nitko nema pojma još uvijek na programu svih olimpijskih igara?

Upravo zato jer je «otac» tog sporta nitko drugi nego Pierre de Coubertin, osnivač modernih Olimpijskih igara. Šjor Pjero je zamislio da ovaj sport prikazuje vještine idealnog vojnika iz tog vremena, pa tako moderni petoboj simulira vještine vojnika iz konjičkog odreda koji se nekim čudom našao iza neprijateljskih linija pa se sad mora nekako iskobeljat iz te situacije, i to jašući po nepoznatom terenu, boreći se mačem i pištoljem, a normalno – mora trčati po poljima, plivati po jarugama i močvarama, svašta nešto još...

Ma kakvi su to ratovi, kakvi su to vojnici! Vidi se da šjor Pjero nije imao blagog pojma kako i mi ovdje na brdovitom Balkanu «umemo da se bijemo», pa da posloži nekakav realniji sport u kojem će najviše do izražaja doći osobine i atletske sposobnosti stamenih brkatih momaka iz dinarskog krša...

I sad se još pitam, a zašto mi ne bi bili malo aktivniji pa predložili sportove koji nama odgovaraju. Eto, umjesto ovog dosadnog modernog petoboja, zašto ne bi progurali sinjsku Alku!?

Pa da vidimo koji će to još junaci, osim naših naravno, imati oko sokolovo i junačku desnicu ruku!

Ili, ako već postoji curling na zimskoj olimpijadi, a šta to fali našim balotama?
Balote ili boćanje svejedno kako ga nazivali, ma nema na svitu toga ko bi nas pobjedija!

Svi znamo za odbojku na pijesku. I to je olimpijski sport koji se rado gleda, baš se pitam zašto...E, ali i tu mi konja za utku imamo....
Jerbo, di ćeš lipšeg, zdravijeg i atraktivnijeg sporta na pijesku i u plićaku od picigina?
Picigin – pa to je ludlo brale, najbolji smo na svitu, e!

Ma čekaj, idem sad još jednom ovaj tekst preobličit i malo ušminkat pa ću poslat službeni prijedlog MOK-u!
Alka, balote, picigin – olimpijski sportovi!
Nu!

Svijet je postao globalno selo. Navodno...
Da, zaista je teško proturiječiti ovom new age sloganu, ali ako smijem primjetiti – meni tu nešto smrdi... Ne znam smrdi li mi ovih dana više iz svinjca i kokošinjca ili pak iz dupeta selebrastičnog velikog brace, ali ljudi moji - ovo naprosto postaje neizdrživo!

Oh da, pa zašto bi mi uopće pokušali napraviti nešto novo, naše autentično i originalno, kad se uvijek može lijepo po principu plati-pejst, vrhunske budalaštine iz bijelog svijeta brzinski instalirati u naše ispražnjene i podatne glavice!

Ma kakva globalizacija – glupalizacija je na djelu! Ne mogu se oteti dojmu da smo danas svi zajedno, postali u stvari likovi, točnije reći - statisti iz filmova katastrofe. Samo, za razliku od takvih filmova u kojima je radnja, tematika i razvoj događaja vrlo jasan, gdje se točno zna tko su good guys a tko bad guys, mi smo izgleda u daleko goroj situaciji.

A pogotovo zbog toga što se u 99.9 posto filmova katastrofe kao jedan od ključnih likova obavezno pojavljuje spasitelj nad spasiteljima, moralni uzor i vertikala, lučonoša demokracije i prosperiteta, vascijelog Plavog Planeta, naravno - prikazan u liku i djelu Presidenta of JueSeJ-a.....

Naša stvarnost u kojoj živimo puno je gora od stvarnosti u takvim filmovima jer za Boga miloga, opravdano sumnjam da onaj lik koji trenutno stoluje u Bijeloj Kući može išta pridonijeti za spas čovječanstva...
Ne ne ne, rekao sam lijepo mnogo puta sam sebi – nemoj se nervirati zbog stvari na koje ne možeš uticati.
O kej, ne nerviram se više, idemo dalje.

Što se mene osobno tiče, najdraže elemente globalizacije, pardon – glupalizacije nalazim ne u informativnim emisijama, ne u dokumentarcima, već vjerovali ili ne – u televizijskim reklamama!?

Pa zar nije lijepo kad nam recimo, Penelope Cruz na tečnom hrvatskom objašnjava sve pozitivne učinke Loreal proizvoda!? Doduše, taj njezin tečni hrvatski se baš ne poklapa savršeno sa onim što se da iščitati na Penelopinim usnama, ali šta se tu može – nećemo cjepidlačiti! Uostalom, zar nije lijepo vjerovati da je Penelopa kao prava profesionalka naučila izgovoriti tih nekoliko rečenica na hrvatskom. Pa brate – imala je vrimena dok je čekala Odiseja onih pustih godina...

Ili, meni je baš super onaj tip koji reklamira Cilit Bang.
Ma nema šta, proizvodi Cilit Banga, očito su prava blagodat za svako domaćinstvo. Istinu govoreći, još mi uvijek nije jasno što žele dokazati kad onu kovanicu od jedne kune namakaju u nekakvu čudesnu kemikaliju, ali dobro – štatigajaznam, ne želim ni promisliti da se tu krije neka skrivena poruka za pranje novca....

Eh da, sve je to divno i krasno, ali...
Kao još jedno od blagodati glupalizacije, imamo, tko manje, tko više i MAX televiziju.
MAX televizija je super stvar. Jest da je plaćamo kao kajganu svetog Petra, ali kad se svi konti zbroje opet smo na dobitku...



Na maksici mi je najdraže gledati Nejšional Điografik. Tamo uvijek ima lijepih stvari.
Ali ne lezi vraže – nedavno za vrijeme emitiranja PP poruka, doživio sam šok!
Penelope Cruz, ona «naša» Penelope Cruz, u istoj reklami, za isti proizvod, ne govori hrvatski već – rumunjski!!!
Isto tako, na Hallmarku, onaj naš ljepuškasti mladić koji inače tako lijepo čisti sve živo od podruma do krova sa Cilit Bang-om i još usput umače našeg slavuja u čudesnu otopinu, dakle on tamo na Halmarku divani mađarski!?

Ajmeee!!!
Izdajice jedne!
Penelope, ti si jedna najobičnij kur...kako te nije sram!
Cilit Bang daso, pa šta nam uradi, zar hoćeš našu Hrvatsku da pomađariš???
Ne može se to tako, pa vi ste naši!

Ne želim vjerovati, a lako je moguće da ćemo već za koji dan imati prilike vidjeti Olivera Dragojevića kako špreha rumunjski i mađarski dok reklamira trgovine LIDL!

A Oliveru Proliveru, pa šta ti je to tribalo??? Legenda CRO- estrade spa je na to da reklamira smrznute i panirane osliće u nekakvom bezveznom trgovačkom lancu...
Ajmeeee....
Opet sam se počeja nervirat...





Ništa, u svakom slučaju i ove nedjelje sam odlučio svoje aktivnosti usmjeriti daleko od televizijskih ekrana. Za divno čudo, danas moje gojze nisu gazile visokim planinama i i mnogim drugim egzotičnim predjelima «Lijepe Naše» već su uglavnom bile usmjerene na poznate staze užeg zavičaja. U danu u kojem su uglavnom prevladavale sive boje, tražio sam tragove nekih veselijih...





Uvažavajući onu poznatu ekološku «misli globalno – djeluj lokalno», danas sam pokušao i na vec sto puta prohodanim stazama otkriti skrivena zrnca ljepote, dok su još tu, dok ih jos nisu odnijele razorne posljedice svekolike glupalizacije...





Bit će bolje...
Jednog dana...

Svim majkama, sestrama, kćerima, suprugama, djevojkama, ljubavnicama, tetama, bakama, unukama, punicama, svekrvama i svim ostalim pripadnicama najljepšeg spola, a naravno isto tako i svim slobodnomislećim i emancipiranim muškarcima čestitam 8. ožujka - Međunarodni dan žena.



Ne želim se ponavljati jer sam na ovu temu već pisao na današnji dan prošle godine, ali položaj i međusobni odnosi žena i muškaraca u bilo kojem društvu, uvijek se aktualna tema i nikad nam ne bi smjelo biti teško, i to ne samo ovako prigodno, već svakog dana, svakog trenutka, učiniti sve što je u našoj moći da ovaj svijet u kojem živimo napravimo ljepšim i ugodnijim mjestom, međusobno se uvažavajući i poštujući sve naše razlike, u ovom slučaju one spolne.

Eto, još jednom svima od srca – Sretan vam vaš ( i naš) dan!

Ako zanemarim da sam pola jutra potrošija tražeći nacrt nekakve čudnovate naprave za zavarivanje, koji mi se zagubija u skrivenom škafetinu radnog stola za kojeg do sada nisam uopće ni zna da postoji, te da zbog groznog vrimena nismo uspili napravit ono što smo jučer planirali sredit na brodu, radni dan je protekao manje-više u redu.

Nisam se previše uzbudija ni kad mi je buretina uništila moju velevrijednu lumbrelu od 29.90 kuna i pretvorila je u neprepoznatljivu formu. Prije smo barem imali one osebujne likove koji bi krstarili ulicama i glasno vikali «Pooooopravljamo kišobrane, poooooopravljamo kišobrane!»

Današnji kišobrani tipa «made in China» su nepopravljivi, jednokratni. Uostalom, niti kiša u nas ne zna padat lipo pristojno, kulturno, ka u Inglešku recimo, nego uvik dođe uz niki vitar, neveru, šijunadu a božemeoslobodi...

Ništa, pičim dalje, moram po lovu, idem do bankomata....
Taman sam ubacija karticu i utipka PIN. kad iznenada osjetim da me netko lupka po ramenu.
Okrenem se, imam šta i vidit – neki rmpalija od dva metra, sto pedeset kila, krezub, razbarušene kose, opasnog izgleda, na pola metra od mene. Inače sam alergičan kad raznorazni tipovi koji čekaju u redu iza bankomata ne poštuju prostor diskrecije, ali ovo mi se još nikad nije dogodilo. Gledam ja njega i sve čekam kad će uperit pištolj u mene i reć «ruke u vis!»

A on, na moje oznenađenje ispali: «Fnate li mofda di je kafif MONACO???»
A jebate Monako ovako il onako – promrmljam u sebi, pa ga uputim – eno tamo priko čiovskog mosta, vidit ćete ga odmah, ne možete falit!

Ufffff, ovo je bilo opasno – promislim ja, okrenem se, ukucam iznos, bankomat obavi svoje, uzmem lovu u ruku, kad evo ti rmpalije opet iza mene!

- A di je moft???
- Hebate led, ovo me stvarno niko nikad nije pita u Trogiru, da di je most???
A di će bit most za Čiovo, nema sto mostova, nema sto Čiova, kako ne možeš u tako malome gradu vidit di je most...u stvari moft...

Ipak oduševljen šta me ova gromada od čovika nije orobila, prebila i ostavila u lokvi krvi pored bankomata, koji se uzgred budi rečeno, nalazi na svega pedesetak koraka od moFta, lipo sam čovika uputija, objasnija sve di, šta i kako.
Nadam se samo da nije zaluta u tih pedeset metara..



U šesnaest nula nula imam dogovoreno kod svoje doktorice. Moram samo uzet jednu uputnicu, brzo ću ja , ma ne triba mi za to niti pet minuti vrimena.

Kucam na vrata, ne odgovara nitko...
Kucam opet nakon pola minuta - opet muk...
Nakon dva minuta izlazi sestra i govori mi: «Pričekajte malo...»
Čekam...šenaest i petnaest...
Čekam...šesnaest i trideset
Čekam..šesnaest i četdeset pet...

U sedamnaest nula dva, opet izlazi sestra: Gužva nam je, možete li doći iza sedam?
Ajmeeeee, pa je li mi to odma mogla reć, a ne da čekam uru vrimena u čekaonici bezveze...
Ništa, neobavljena posla idem dalje, moram u školu na informacije.
Odlazak na informacije trenutno mi predstavlja jednu od većih frustracija u životu.
Ne znam šta je gore, čekanje na hodniku u društvu najmanje desetak ponosnih mamica čija su dica super odlikaši, ali one unatoč tome, svake Božje sedmice vise tu na hodniku samo da bi se hvalile sobom, svojim muževima, svojom dječicom, ili mi je još gore kad mi razrednica otvori juniorovu stranicu u dnevniku...

Za divno čudo, ovog puta u hodniku nema nikoga, nema niti dežurnih dražesnih mamica...
Kucam na vrata, ali nema ni razrednice....
Šta je sad?
Ajmeeeee, falija sam!!!
Informacije su tijekom četvrtog školskog sata, a sad je ovo već peti...



Neobavljena posla gibam dalje.
Moram se sredit, ošišat, frizura mi je ka u Einsteina
Stižem pred salon «moje» frizerke.
Nema ni nje, frizerka očekuje bebu, salon zatvoren do daljnjega...

Di ću, kud ću sad, tražim neki drugi salon...
U drugom salonu gužva, u trećem salonu gužva na kvadrat, u četvrtom salonu na sriću - tek dvije gospođe.
Izgledaju zastrašujuće, cile su inkartane nekakvim čudnovatim blatom, iz kose im vire neobične plastične kesice, folije, vikleri, sto čuda, kakvi su im ovo sve vrazi na glavi...
Ljubazna frizerka govori da ću morati počekati petnaestak minuta.
Ajde dobro, nije lako u društvu Gremlinija, ali u ovakvom danu izdržat ću i tih petnaest minuta...
Na koncu nije ispalo petnaest, nego dobrih pola ure, ali eto - konačno stižem i ja na red.
Ljubazna fizerka uzima aparatić u ruke i....odjednom nestane struje!
Šta je sad!?
Nema struje!
Kad će doć?
Ne zna se....

Dosta mi je, ne idem danas više nikuda, ovo mi je očito jedan od onih uvrnutih dana kad sve ide naopako, ne ne ne, ništa se ne isplati radit, definitivno...



Konačno stižem doma, o dome slatki dome...
Ubacujem se u udobnost fotelje, dižem noge na stolić, naoružan s pet daljinskih upravljača pucam u svim mogućim smjerovima.

Na TV-u vidim da uskoro dolazi Đuro the Grm
Predsjednik Fleishman mu navodno priprema razna iznenađenja
Predsjednik će najprije Bushu servirati kulen i čvarke, a nakon grdobine i gibanice darovat će mu kristalnu skulpturu …

Heeej, dosta mi je, stvarno mi je dosta, samo mi je još Bush falija, a pogotovo u kombinaciji s kulenom I čvarcima…

Demonstrativno isključujem sve moguće televizije, kompjutere, mobitele, odlazim u krevet, pokrivam se priko glave sa tri sloja lancuna, jorganom, dvije deke.

O Đizs, kakav dan…
Uvrnut…
Višestruko uvrnut…

Ako je suditi po reklamama, divan je osjećaj imati svoju banku. Naravno ne u doslovnom smislu, već imati račun u pouzdanoj banci koja će se brinuti o vašim financijama, plaćati račune trajnim nalozima, lišiti vas čekanja u redovima, pokloniti vam dragocjeno vrijeme koje onda možete iskoristiti na razne druge načine, eto na primjer – piskaranjem bloga.

Sa televizijskih ekrana i jumbo plakata smiješe nam se zadovoljni ljudi i poručuju - Ako svoj novac povjerite našoj banci, sunce će vam vječno sjati, ptice na granama oko vaše kućice u cvijeću veselo cvrkutati, zubi će vam biti zdravi i bijeli poput bisera, vaša djeca će iz škole donositi same petice, sve će biti jednostavno kao u bajci...

Osokoljen tim šarenim svijetom radosti i svekolike sreće, odlučih i ja oraspoložiti svoje bankare pa pun samopuzdanja i vjere u sretnu budućnost prijeđoh sjajni uglancani prag jedne prave tipične, originalne domaće «made in Croatia» Reifferstuhleokradeestesdishewiener banke, a sve s namjerom da se elegantno riješim jednog kredita.

Zakoračivši suvereno preko magične diskrecijske linije priđem čang-šlang dotjeranoj službenici koja me ljubazno dočeka s osmijehom broj tri:

- Dobar dan, dobar dan...
- Znate, ostalo mi je još samo pet rata kredita, paaaa...mogu li ja to sad sve uplatiti odjednom?
- Hmmm, naravno da možete, ali u tom slučaju morate još platiti izlaznu naknadu...
- Mooolim?
- Izlaznu naknadu...
- Kolika je ta izlazna naknada?
- Pričekajte, samo da pogledam....tip, tiiip, kuc, klik-klak...evo ga - tristotineosamdeset i sedam kuna...
- Ali gospođo, pa ja vam nudim svih preostalih pet rata odjednom, sada, heeej, želim se riješiti kredita, razumite, ja vama lovu na sunce pet miseci prije roka, kredit otplaćen, ja sritan, vi zadovoljni, sve pet, di ćeš bolje...
- Upravo tako, ali ipak morate platiti izlaznu naknadu....

A čovječe...
Ništa, na koncu platim ja četiri rate, a onu zadnju ću im platiti zadnjeg dana, zadnjeg sata, zadnjeg minuta, ali neću iz principa plaćat bilo kakvu izlaznu naknadu- e!

Pa ljudi moji je li vama to normalno!?
Ne znam ko je ovde lud!
Oni meni posude lovu - svaka čast, fala im lipa na tome i kažu mi – morate vratiti do datuma tog i tog. Ja im dođem ne sa zakašnjenjem, nego pet mjeseci prije dogovorenog roka i kažem – evo vam vaša lova, fala vam puno. A oni meni da moram još nadoplatit «izlaznu naknadu!»

Ne znam, u ekonomiju se razumijem kao Bushman u konstrukciju iglu-a, pa pretpostavljam da su u ovom slučaju bankari ipak u pravu. To što meni neke stvari nisu jasne, očito je moj problem.

U svakom slučaju, vidim da većina tih banaka posluje jako uspješno, možda dobrim dijelom zahvaljujući ovakvim ili sličnim metodama «obrtanja sredstava».
Stoga smatram kako ne bi bilo loše da se ovakve izlazne naknade primjene u još nekim slučajevima.

Recimo, otiđete na utakmicu vašeg omiljenog nogometnog prvoligaša, kluba čiji ste dres sanjali još od svojih prvih koraka. Danas stvari u balunu izgledaju ipak znatno drukčije pa je vrlo vjerojatno da će vas gledajući utakmicu HNL-a , uhvatiti muka u želucu, izbiti prištevi po licu kao da ste opet pubertetlija, a tlak stremiti prema plus minus beskonačnosti. Stoga postoji mogućnost da ćete poželjeti otići s tribina i prije posljednjeg zvižduka glavnog suca.

Na izlaznim vratima stadiona, dočekati će vas portiri sa bijelom trakom oko desnog rukava na kojima velikim slovima piše REDAR, koji će vam uljudno kazati:
- Ako namjeravati izlaziti prije završetka utakmice, morate platiti izlaznu naknadu!
- Ali, ja sam uredno platio ulaznicu, evo vidite – pokazujete im onaj batrljak od karte
- Žalim, to je za ulaz, oni koji izdrže čitavu utakmicu ne moraju ništa plaćati, samo vi i vama slični koji demonstrativno izlazite ranije...

Očekujem da će sličnu politiku prihvatiti i u kinima, kazalištima lutaka, kocertnim dvoranama, muzejima voštanih figura i brojnim drugim institucijama.
Nema labavo kume moj, ako si platija kartu za ulaz, imaš sve odgledat do kraja, inače ti ne gine izlazna naknada....

Stoga vas molim dragi čitatelji, ukoliko imate namjeru izaći sa bloga mi moga prije nego ste još jednom pročitali svih mojih 320 dosadašnjih postova, da kao izlaznu naknadu ostavite tračak sunca u ovom ludom škuroburnom danu, zrnce optimizma ili barem jedan mali komentarić na ovaj, morate priznati - vrckavi i turboduhoviti post, usudio bih se reći - dostojan jednog «insajdera» iz svinjca i kokošinjca, ili pak nekog supercool blogera koji kroči crvenim tepihom...
Hvala!

Uzimajući u obzir da je do sada nebrojeno već puta potvrđeno da bez obzira na to bavili se mi ekstenzivnim uzgojem kukumara, pjevanjem junačkih pjesmica ili tek dokonim ispijanjem kavice na nekoj osunčanoj rivi - dobra volja ipak najvažnija, tako i smjerni članovi ekološko-hedonističke sekcije približavanjem svakog vikenda ne komuniciraju međusobno u stilu «di si kako si» već se postavlja isključivo jedno pitanje – di ćemo u nedilju?



Tako je i ovog puta bez većih rasprava i amandmana usvojena tura na Biokovo, točnije rečeno, njegov zapadni dio zvan Bukovac. Očito sentimentalno vezani za te prostore, poneki od naših članova nisu krili svoje oduševljenje nestrpljivo iščekujući početni zvižduk suca s Bukovca.

Krenuli smo od Gornjih Brela uskom stazicom koja vjerojatno služi za suzbijanja početnog nadahnuća, jer osim što je dobrim dijelom zarasla u draču i šipražje, više je nego očigledno da taj isti put koristi i stoka kakositnog, tako i krupnog zuba, i to vrlo upitnih higijenskih navika...

Ali, preživili smo mi do sada i veće zapreke pa miomirisne nagazne mine nakon kilometar-dva nismo više ni primjećivali. Nakon otprilike sat vremena hoda stižemo pred crkvicu sv. Nikole kao idealnog mjesta za kratki odmor.





Neki su nam članovi malo ispali iz kondicije i upali u planinarsko-apstinencijsku krizu, a neki su bome danas malo grintavi (opravdano!)
N'ti ona prekoračena 22 kilometra na sat....

Put nastavljamo dalje preko sipara koji je, to dobro znaju svi planinari, jako neugodan za hodanje. Osim toga, pogled prema liticama i prilično rastresitim stijenama tjera nas na nešto ubrzaniji ritam. Srećom, uskoro ulazimo u okrilje šume dalmatinskog crnog bora koja je u ovom dijelu Biokova izdvojena u kategoriju rezervata šumske vegetacije.



Budući da na našim izletima rijetko imamo prilike uživati u šumskim predjelima, ovo je zaista pravo osvježenje, a pogotovo još kad svakim novim korakom imamo prilike otkrivati prave primjerke borova «kapitalaca» sa zanimljivim i neobičnim krošnjama poput ove...



Nakon još jednog kraćeg odmora pred lovačkom kućicom, na ledini koju su pošteno preorali veprovi, slijedi nam još pola sata uspona na sam vrh Bukovac. Kako se penjemo sve više, tako nam i Biokovo poklanja sve raskošnije darove. Prije samog izlaska na vršni greben, nailazimo na nekoliko divokoza. Nevjerovatan je osjećaj gledati s kakvom spretnošću i gracioznošću te životinje naprosto lebde po stijenama i strmim liticama. Neke smo primjetili u punom trku, a nekima smo se uspjevali približiti na svega pedesetak metara dok su nas mirno promatrale i strpljivo pozirale pred našim foto-aparatima. Prekrasan je to osjećaj, podsjeća me na susrete s dupinima na moru, jednostavno – promatrati te životinje u njihovom prirodnom okruženju, u slobodnom i nesputanom kretanju, neopisiv je doživljaj.







Nakon još malo pentranja, eto nas konačno i na vrhu. Pogled prema moru zaklanjaju nam oblaci koji ogromnom brzinom dolaze iz podnožja, ali u svakom slučaju ne umanjuju osjećaj zadovoljstva. Naprežemo zoom digitalca do krajnjih granica tako da nam se riva u Baškoj Vodi doima kao na tabanu...







Dugo smo se, stvarno dugo uspinjali danas, ali u ovakvim trenucima sve to dođe na naplatu zajedno s kamatama i dividendama. Umor u mišićima odlazi, a zadovoljstvo ostaje.
Naravno da i ovog puta nismo propustili priliku za guštanje u najrazličitijim delicijama, ali i ne moramo baš svaki put u detalje pa sad još jednom nabrajati raznorazne pršute buđole, sireve, mortadele, jaja na mali miljun načini, kobaje, tunjevine, mramorne i ine kolače, čudotvorne okrepljujuće napitke i ko zna šta još sve ne....

Uglavnom, zamantani svim divotama prašume oko sebe, nismo ni primjetili kako se brzo spustila noć, pa smo posljednje pješačke kilometre pregazili već po mrklom mraku...





I naravno, na koncu slijedi još samo jedno tradicionalno pivce za opuštanje u omiškom kafiću-knjižari. Umor u nogama i slatka fjakavost, ali i neizmjerno zadovoljstvo koje je naprosto sjalo na licima mojih jedanaest kompanjona, govorilo je puno više od tisuću riječi...
Lipo li je ovo....

Zar nije lijepo vidjeti kako naše društvo raste i napreduje u svakom pogledu? Iz dana u dan sve smo više politički korektniji, tolerantniji prema ljudima i pojavama oko nas, pa u skladu s tim suvremenim stremljenjima volimo nekoć neugodne stvari nazivati korektnijim imenima...

Recimo, nije više uputno za nekoga reći da je lopov, silovatelj, prevarant, ucjenjivač ili ubojica, već se fino kaže – on je pripadnik «kriminalnog miljea».

«Pripadnik kriminalnog miljea» za divno čudo, postaje više nego atraktivna kvalifikacija.
Samo ćemo u trenucima nepromišljenosti za nekoga reći da je razbojnik, švercer ili lupež, a ne dao Bog da takva individua sazna za to, jer postoji čak i mogućnost da nas preko svojih uglednih odvjetnika optuži za nanošenje duševnih boli. Stoga ih je mnogo pametnije smatrati i nazivati tek nestašnim momcima iz susjedstva.

Nestašni momci voze luksuzne automobile, imaju skupe ljubavnice, pa nerijetko, unatoč notornom nedostatku stila, oko nabildanih šija nose zlatne lančiće višestruko vrijednije od iznosa mjesečne sindikalne košarice za prosječnu hrvatsku obitelj.
Takvi danas sve više postaju celebritiji, ulaze na velika vrata u etablirane krugove, među nogometaše, pevaljke i radodajke...
Mislim da nije daleko dan kada ćemo takve početi oslovljavati titulom «ugledni kriminalac».

Tako imamo prilike vidjeti u tabloidima, pa i u tiskovinama koji sebe vole smatrati «ozbiljnima», vrlo čitane i gledane, šarene foto reportaže o uglednim kriminalcima i to upravo pored stranica na kojima nas redovno izvješćuju o novostima sa europskih kraljevskih dvora kao i najnovijim događanjima u svijetu glamuroznog show-businessa...

Istinu govoreći, ove reportaže o «uglednim kriminalcima» se uglavnom odnose na fotke sa sprovoda nekoga od njih. Pomno se fotografira i dokumentira tko je došao na posljednji ispraćaj a tko nije, tko je poslao cvijeće, tko je nosio križ, tko je bio prvi s desne strane pored lijesa, a tko je pridržavao ucviljenu udovicu...

Tko zna, možda se iz takvih podataka da naslutiti novi poredak u Hadu nakon preslagivanja figura. Tko je pješak, a tko kralj...

Zanimljivo je i to kako se nestašnim dečkima iz susjedstva relativno često dogodi, da u trenucima kad sasvim opušteno režu sir i salamu za slasni sendvič, iznenada na nož padne neki slučajni prolaznik, ili na primjer u trenucima opuštanja dok kao respektabilni članovi lokalnog streljačkog kluba marljivo vježbaju gađanje, neki čudni tipovi, ničim izazvani ulete u prostor vježbališta!
Nesreće se događaju...

Ako se nakon takvih događaja, pukim slučajem i dogodi da netko od uglednih kriminalaca završi iza rešetaka, vrlo je pohvalno da se u zatvorima organiziraju razni tečajevi i večernje škole u kojima oni najsposobniji imaju mogućnost steći sva potrebna znanja za obavljanje odgovornog posla nogometnog managera
Naravno sve u svrhu resocijalizacije i brzog uklapanja u nova društvena zbivanja...

Neki će ugledni stručnjaci ovaj fenomen popularnosti nestašnih dečkića iz susjedstva pokušati opravdati činjenicom kako je naš narod vjekovima patio pod raznim tuđinskim vlastima, a upravo su odmetnici, hajduci i drumski razbojnici bili preteča «pokreta otpora». To je naravno izazivalo odobravanja i simpatije među običnim pukom, koji su u njima vidjeli oličenje bunta, borbe za pravdu i svekolikog domoljublja.

Naravno – domoljublje prije svega...To je najbrži put da drumski razbojnici postanu poglavari, uglednici i poduzetnici koji će u konačnici otvarati nova radna mjesta nekim naivčinama koji još uvijek misle da se do zasluženog mjesta pod suncem može doći znanjem, radom i poštenjem...

Kraj zime i nagovještaj početka proljeća idealno je vrijeme za bavljenje jednim iznimno atraktivnim, turbo zanimljivim, pače u nekim elementima i ekstremnim sportom – branjem šparoga!
Mislite da bucam bezveze!?
Eeee, potrebno je problematiku sagledati s više strana da bi se ušlo u srž, pa nije li tako u svemu ostalome?

Dakle, za bavljenje ovim sportom potrebna je prije svega dobra volja, mobitel uglednog proizvođača, oko sokolovo i junačka desnica ruka. Dobro ajde, junačka desnica baš i nije neophodno potrebna, ali ona mi se tako lipo i prirodno nadovezuje na već spomenuto «oko sokolovo» da bi bila prava šteta ne spomenuti je i ovom prilikom.
Mislim ono stvaaarno!
Dakle – junačka desnica ruka!



Idemo dalje...
Kod branja šparoga posebnu pozornost moramo posvetiti hodanju, to jest, gazanju, kao i preskakanju raznoraznih prepreka. Trava koja prekriva krševiti teren na kojem najčešće rastu naše šparoge, zna biti prilično zawebana i davati lažnu sigurnost, tako da je mogućnost da se neželjeno strmopizdimo prilično velika.
Brzina je još jedna stvar koja je jako bitna u ovom sportu. Naime, ovdje vrijedi princip «ko prvi divojci...» u ovom slučaju «ko prvi šparogi», a zeznuta je stvar što pogotovo u dane vikenda počinje pravi galop nadobudnih šparogara koji niču kao šljive nakon kiše...



Ako je dan vedar i sunčan, gotovo je sigurno da ćemo se tokom branja, prije ili kasnije a moguće i višekratno, susresti sa velikim beznogim gušterom, zvanim majur slijepić ili blavor....



Znam, neugodan je to osjećaj, jer nije lako našim slabašnim moždanim vijugama percipirati da se tu ne radi o strašnoj i opasnoj zmijurini već o sasvim dobroćudnom stvorenju, koje se nas zasigurno boji mnogo više nego mi njega, unatoč tome što nam se srce redovito uzlupa nakon nenadanog susreta, a jedan dio tijela kojeg nije baš pristojno spominjati počne radit dinar-dolar!

Kod branja šparoga vrlo važnu ulogu igra i iskustvo, kao i poznavanje domaćeg terena. Šparoge se beru oprezno i sa istančanim osjećajem, na mjestu na kojem stabljika prirodno puca, a ni u kom slučaju ne dolazi u obzir da čupamo čitavu stabljiku s korijenom. To je već ubojstvo!
Kad naberemo jedan rukohvat ili «mac» po domaću, odradili smo svoju normu. Nije potrebno vršiti šparogocid!



E sad slijedi onaj jednostavniji dio – pripremanje...
Do prije nekoliko godina, šparoge nisam moga ni smislit!
To mi je uvik bilo nešto gorko, nejestivo, bljakavo, odvratno...
Ali, štošta se ona ovome svijetu mijenja, pa tako i okusi.



Danas su mi šparoge sa kapljom-dvi maslinova uja i utvrdo skuvanim jajima delicija samo takva.
Kao prvo, potrebno je odvojiti vrh šparoge od stabljike. Vrhove bacimo u teču, a ostatke stabljika možemo bacit di nas je volja. Kad voda uzavre, točnije kad učini ona prva dva-tri «glagola», sve maknemo s vatre i bacimo vodu ća, pazeći pri tome naravno da nam i šparoge ne pobignu kroz šupjaču. E sad ulijemo novu vodu i u njoj kuvamo još desetak minuti. Kad šparoge omekšaju, dodamo dva-tri zrna soli, polijemo sa dvi-tri kapje maslinova (obavezno!) ulja i to je to! Nema filozofije!
O pozitivnim učincima šparoga na svekoliko čovjekovo zdravlje ne moram ni govorit!

U slast!