Znam da može zvučati kao fraza, ali koliko god sam se puta do sada uvjerio da se dobro dobrim vraća - zaista je tako, još ponajmanje u nekom obliku koji bi bio jasan na prvi pogled, a mnogo češće u začudnim kombinacijama „kao“ slučajnih susreta, razgovora i događaja koji ponekad znaju na savršeno jednostavan način posložiti stvari na svoje prirodno mjesto.



Još do prije nekoliko dana, nalazio sam sebe pritisnutim uz zid nemoći i nerazumijevanja zbog neznanja i nemogućnosti rješavanja jednog vrlo zamršenog problema kojega sam svjesno ili nesvjesno odbacivao za neke „bolje“ dane, ali eto možda je sazrelo vrijeme da to konačno prevalim preko usana ili tipkovnice svejedno, jer imam osjećaj da mi guranje glave u pijesak ili ignoriranje stvarnog stanja u konačnici neće donijeti ništa dobroga.

Jeste li ikada čuli za ADHD?

Da, vjerojatno jeste, ali ukoliko vi osobno ili preko vaše djece niste direktno uključeni u tu priču, taj pojam za vas vjerojatno predstavlja „tamo neku“ novotariju suvremenog doba koja neke odavno već poznate probleme samo naziva drugačijim imenom

Skraćenica ADHD dolazi od engleskog izraza Attention Deficit Hyperactivity Disorder ( deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj )
a u našem svakodnevnom životu obično se poistovjećuje sa izrazom „hiperaktvnost“.
Da ne bi bilo zabune, osobe kojima je dijagnosticiran hiperaktivni poremećaj ni u kom slučaju nisu „poremećene“ tako da bi bilo bolje, ne samo zbog „političke korektnosti“, ubuduće ovaj sindrom nazivati pomanjkanjem pažnje i koncentracije.

U čemu se očituje i kako prepoznati ADHD?

Ako ćemo krenuti po onoj „imam jednu lošu i jednu dobru vijest“, tada je najbolje da ispucamo najprije onu lošu – dakle, sindrom ADHD obično se zamjećuje kod djece na samom početku školovanja i to u prvom redu kroz vidljive poteškoće kao što su nepažnja, izrazito loša koncentracija, brzo dosađivanje, nezainteresiranost za školske obaveze, sanjarenje, življenje „u svom svijetu“, neprestano vrpoljenje, opći nemir i impulzivnost.

Takva djeca vrlo brzo zaostaju u usvajanju redovitog školskog gradiva i to ne zbog toga što oni to po svojim intelektualnim sposobnostima ne bi mogli ili htjeli, već velikim dijelom zbog općeg nerazumijevanja, nepoštivanja različitosti i načina rada u školama koji njeguje uniformiranost, filozofija obrazovanja koja je poput kretanja jednosmjernom ulicom, samo na prvi pogled isti odnos prema svima, a u stvarnosti, to je sustav koji malo kome odgovara.

Na žalost, nitko ne vodi računa o tome da je svako dijete svijet za sebe na samo svoj poseban način...
Da se razumijemo, to nije problem samo u Hrvatskoj, to je u većoj ili manjoj mjeri još uvijek dominantna praksa u mnogim zemljama „razvijenog“ svijeta.

Kako prolaze djeca sa ADHD-om u takvom svijetu?
Jednom rječju – teško!
U dvije riječi – jako teško!

U prvom redu, oni su zaigrani sanjari koji okupirani svojim mislima osjećaju „nekakav“ ljudski govor u pozadini kao nešto što u tom trentku za njih nije značajno. A taj „nekakav“ govor, najčešće je govor učitelja, nastavnika, pedagoga.
Kada se naši zaigrani sanjari „probude“ usred školskog sata i konačno spaze ostale učenike kako "nešto" rade, ne postoje nikakve šanse da se oni istog trenutka mogu normalno priključiti nastavi.
U ovakvim situacijama, učitelj je jako važan!
Hoće li on prepoznati, hoće li razumjeti djetetovu nezainteresiranost ili će to shvatiti kao jednu vrstu bezobrazluka – e tu je problem!

Djeca sa ADHD-om vrlo lako, ne samo tokom nastave, odlutaju u svoj unutarnji svijet. S jedne strane, zanimljivo je kako se ne mogu koncentrirati na ono što „moraju“ a istovremeno su vrlo usredotočeni na ono što njih zanima, ono što u tom trenutku prolazi njihovim glavicama. Naravno, zbog takvog ponašanja, ubrzo počinju dolaziti loše ocjene, zaboravljaju nositi knjige, bilježnice i školski pribor, ne registriraju domaće zadaće, naposljetku, svi uočavaju njihov „nemar“. Ubrzo postaju kritizirani i ismijavani od strane ostalih učenika, vrlo često i od roditelja koji nisu svjesni problema.

U njima se javlja sumnja u vlastite mogućnosti: „Zašto ja to ne mogu kao što može Ivo, Pero Ana, Maja!? Što to nije u redu sa mnom? Jesam li nedovoljno pametan, jesam li uopće vrijedan?“

Polako ali sigurno dolazimo do zatvorenog kruga.
Na poteškoće u savladavanju gradiva, samo se nagomilavaju sumnje u vlastite sposobnosti, ne umiju definirati svoju osobnost, osjećaju da imaju potencijala ali ga nikako ne uspjevaju realizirati, nitko ne prepoznaje ono što zaista mogu, s vremenom počinju mrziti sami sebe...

Ono što je najgore u svoj toj priči jest realna opasnost da takva djeca kad dođu u razdoblje adolescencije, vrlo lako mogu ući u svijet alkohola, droge i delikventnog ponašanja upravo zbog straha, depresije, nedostatka samopouzdanja, kompleksa manje vrijednosti koji se vrlo često zna manifestirati kroz jedan bahat i agresivan nastup.

Rijetki su oni koji danas mogu prepoznati da djeca sa ADHD-om zaista mogu, ali samo uz mnogo razumijevanja, brige i ljubavi, svoju nepažnju pretvarati u kreativnost, nemir i hiperaktivnost u pozitivnu energiju, a impulzivnost u odlučnost...



Zašto ovo uopće pišem, kakva je moja uloga u ovoj priči?
Da, ja sam roditelj "hiperaktivnog" djeteta, moj sin "boluje" od ADHD sindroma!
Sve tipične osobine pomanjkanja pažnje i koncentracije "ugrađene" su u mog četrnaestogodišnjaka.

Ne moram posebno govoriti koliko pati zbog toga.
Jako, jako pati...
Zajedno patimo.

Prije svega zbog nerazumijevanja, nemoći i osjećaja kako ti jednostavno – nema tko pomoći!

Kad god odem u školu na roditeljski sastanak ili informacije, toliko me to iscrpi i ubije u pojam da imam osjećaj kako su mi nakon svakog takvog posjeta potrebna barem dva tjedna psihoterapije. Svakog puta, prije no što odem, naivno se nadam da je konačno nešto krenulo na bolje, ali doslovce svakog puta doživljavam sve teže i teže šokove.

Osjećam se kao na optuženičkoj klupi, svi samo mudro zaključuju kako problem postoji, ali nitko ne nudi ni način niti put do rješenja. Podrška je samo deklarativna ne i stvarna, ni u kojem slučaju nije dovoljno samo ustanoviti ADHD, pomozite mi kako da ga "liječimo!"

Mnogi će danas na sam spomen ADHD-a samo odmahivati rukom i govoriti – to je izmišljotina novog doba, priznajte sami sebi da ste loš roditelj, dijete vam je naprosto zapušteno, divlje i neodgojeno, na najboljem putu prema delikvenciji!

Nije lako živjeti u maloj sredini punoj nerazumijevanja, sredini u kojoj se osjećate bespomoćni iz blesavog razloga jer vam jednostavno rečeno - nema tko pomoći, da ne spominjem kakvo je „zadovoljstvo“ čitavo vrijeme osjećati zlurade i pakosne komentare iza svojih leđa.

Sjećam se kad je moj Damir bio u drugom ili trećem osnovne pa ga je jedna dobronamjerna učiteljica upitala "zašto si ti tako nepažljiv i nemiran?".
On je samo lakonski odgovorio: "Ahhhhh, a šta mogu kad sam hiperaktivan!"
Svi su se oko njega nasmijali, u prvom redu, bilo im je čudno kako tako mali već zna da je "hiperaktivan" a s druge strane, smatrali su kako samo traži opravdanje za sebe.



Ipak, neću stajati prekriženih ruku!

Sinoć je u Splitu, održano izvanredno predavanje mladog gospodina Marka Fereka, predsjednika Udruge građana za razumijevanje ADHD-a „Buđenje“ koja djeluje u Zagrebu.
Na temelju vlastitih iskustava i svoje životne priče, Marko Ferek je na najbolji način osjetio kakva je njegova «misija». Slušajući ga, shvatio sam da je 99.9 posto njegovih problema s kojima se suočavao potpuno istovjetno, kao preslikano kod moga Damira.

U trenucima kad sam kao roditelj već bio na rubu očaja, ovo predavanje mi je izuzetno mnogo pomoglo. Hvala Marku, hvala mojoj Blue, koja me uputila na njega i udrugu «Buđenje», hvala im što su mi uspjeli razbistriti misli i što sada konačno znam kojim putem moramo krenuti.

Ne pada mi na pamet, samo se tako prepustiti pa neka vrag nosi sve, uostalom ni ova bitka ne traje od jučer.
Sad moramo u novu fazu.
Znam, moram mjenjati i sebe!
Na sve sam spreman.
Znam i to da nema čarobnog štapića.
Eto, izgleda da već dosta toga znam!

ADHD je fenomen koji je sve učestaliji u suvremenom svijetu, pojavljuje se u svim društvenim slojevima, bez obzira na obiteljske, socijalne i materijalne prilike. Na žalost, mnogima koji bi morali biti upoznati, taj problem još je uvijek prilično «u magli».
Dupkom ispunjena sala u knjižnici "Marka Marulića" zainteresiranim ljudima, redom nastavnicima, roditeljima, psiholozima i ostalim "putnicima namjernicima", pružila mi je onu neophodnu dozu optimizma koja mi je i te kako bila potrebna.



Nemojte odbacivati djecu koja su drugačija, pokušajte shvatiti "hiperaktivne sanjare".
Oni nisu krivi, oni nisu sami birali ADHD.
Pomozite im!
ADHD se može dogoditi i vama!