nedjelja, 02.11.2008.

~Imam osjećaj da...
~

Zar nije zanimljivo kako čovjek kao takav, preiznije rečeno - ljudsko biće kao ovakvo kakvo upravo jest, ima u sebi ugrađene određene mehanizme koji mu nepogrešivo govore je li nešto što je upravo učinio ili možda propustio, vrijedno ponosa i slave ili pak svekolikog posrnuća, pače stropoštavanja u ponore sramote, straha ili ne daj Blože nečeg još gorega. Ako smo na primjer, napravili nešto što nam baš i ne služi na diku, recimo - fulali odlučujući jedanaesterac u finalu Lige prvaka, prvenstva Svijeta u boćanju ili nečem sličnom, kakva će biti naša prva reakcija? Ako nismo debilikosi i puvanderi ekstra klase ili face bliske kriminalnom miljeu, najvjerojatnije je da ćemo pokriti vlastito lice rukama, dresom, kopačkama, busenom trave, protivničkim vratarom ili bilo čim prigodnim što nam se zatekne u blizini, samo da bi u tom strašnom trenutku zaštitili svoje lice od pogleda javnosti kao i neviđene sramote koja nam se upravo dogodila.

Isto tako, ako nam se dogodi da se iznebuha klepnemo glavom u rolete, nogom u zidić ili trbuhom u mikrovalnu pećnicu, kakva će biti naša prva reakcija? Automatski ćemo rukom krenuti da pokrijemo taj dio tijela koji je trenutak ranije bio izložen traumatičnom razvoju događaja. Je li to instinktivna primjena urođene čovjekove bio-enegije ili se radi o nečem drugom - dalo bi se raspravljati, ne samo ovako prigodno u jednom beznačajnom postu već i na nekom renomiranom skupu batlera u opatijskom ili dubrovačkom hotelu sa najmanje četiri zvijezdice.

Mene pak danas mori nešto drugo. Sigurno je i vama dobro poznat onaj osjećaj koji se obično zgodi u trenucima kada odlazimo na neko putovanje ili naprosto u običnim svakodnevnim odlascima u grad ili na posao. Uglavnom, takav osjećaj vrlo često zavlada mojim krhkim bićem a manifestira se na specifično uznemirujući način koji prožima čitavo tijelo - čini mi se da sam nešto zaboravio!

Ne znam točno kada, ne znam točno što, ali taj osjećaj me kopka i gricka čitavo vrijeme i ono što je najbolje - u najvećem broju slučajeva se pokaže kao nevjerojatno ispravan! Da, zaista smo nešto zaboravili, možda isključiti plin, ponijeti putovnicu, četkicu za zube ili stotinu i jednu drugu sitnicu, ali u trenutku kad nam se konačno upali lampica u glavi, u pravilu smo već poprilično odmakli od početne točke.

Koliko je meni poznato, taj osjećaj još uvijek nema adekvatnog naziva kao na primjer deja vu, a mislim se čak da bi to mogao biti dobar trag pa da umjesto "već viđeno" to jednostavno proglasimo kao "već zaboravljeno", ali naravno na nekom fensi-šmensi svjetskom jeziku da to zvuči nako...nako...e ma znate kako!

Upravo tako i mene posljednjih dana stalno muči taj "već zaboravljeni" osjećaj, ali ko za vraga, nikako ne mogu dobiti potvrdu o čemu se točno radi, tako da sam eto odlučio primjeniti nesvakidašnju metodu otkrivanja upravo dozivanjem sjećanja slikama i jesenskom kolorterapijom.

Možda se tajanstveni zaborav krije iza škura stare kamene kuće isprepletene zagrljajima bršljana...



Moguće čak i u zlatnim bojama jeseni...



U miru Maksimira...



Ne, izgleda da ipak nije na kontinentu, spustimo se do mora.
Možda se krije u jutarnjoj izmaglici škverskih dokova...



Zapleten u ribarskim mrežama...



Ne, ništa od toga, još uvijek nemam pojma što sam to zaboravio, za sada odustajem od daljnje potrage. Vjerojatno je potrebno nešto drugo...

Spustit ću sidro pa makar i na mjestu na kojem se to ne smije



Možda se baš tu krije tajna...


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se