subota, 29.11.2008.

~Ludo moje more
~

Lomilo me ovo jugo danima, štrapacalo i bacalo u najudaljenije granične vrijednosti Bernulijeve jednadžbe, mantalo i tuklo podmuklo pravo u templa ka pikamerom u betonski zid, ali evo falablogu uvik je dobro kad se dobro svrši, pa taman to bilo uz pomoć aspirina, dobrog društva, pa i još nekih stimulativnih sredstava kojima se trenutno ne mogu baš sitit pravoga imena a nema sad ni veze jer čisto sumnjam da se nalaze na listi lijekova koje odobrava HZZO.





Ali, da ne bi bilo zabune – ja volim jugo! Eto, priznajem da volim, unatoč svemu, pa čak i (ne)realnoj opasnosti da me se proglasi jugonostalgičarem i to baš na ovi današnji dan. Jooo, kad se samo sitim koliko smo to puta u školi ponavljali: “Dvadeset i devetog studenoga ijadu devetstočetrdeset I treće, na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu udareni su temelji nove socijalističke, federativne i tako dalje - Jugoslavije!”.

I šta je najsmišnije – uvik se spominjalo to famozno “udaranje u temelje”, tako da sam još ka mali prvašić dobija nekakvu predodžbu da su svi vijećnici AVNOJ-a imali mace, toljage i velike čekiće u rukama i kako su danonoćno tukli u temelje tamo nike zgradurine u bosanskome Jajcu. Čak ni ono “federativna” mi u ti vrime baš nije bilo skroz jasno, jer mi je to puno puta zvučalo ka “pederativna” a ti federi i pederi su i tako bili pojmovi s kojima tada nisam bija baš na čisto. Neki zlobnici koji su tvrdili kako sve, ama baš sve šta je stvoreno u Jajcu kad-tad ide u ku.a. , pedesetak godina kasnije slavodobitno su dobili potvrdu svoje teorije, ali sve u svemu, to i tako nije tema moje današnje priče.

Di smo ono stali?
A-ha, stali smo kod izjave da baš volim jugo…
Ka vitar, naravno…
Lipa je i bura kad pročisti nebo, lip je maeštral kad oladi sparni litnji dan, ma nemam čak ništa protiv ni one ludaste tramuntane koja u tren sve zabuca, ispromiša, zakokulja, pari ti se da će donit velike revolucionarne promjene a ona na kraju ode ća ka lupež bez pozdrava a da ništa na nebu prominila nije. A di su još lebići, garbini, levanti, pulenti…

A ko zna, možda mi je jugo drago baš zato jer je to pravi “morski” vitar koji se zavalja sa onim svojim dubokim i moćnim hukom donoseći ga sa tamo nekih dalekih obala pa imam osjećaj ka da nam s tim zvukom oće dat do znanja da ni ovi naš Jadran nije tek zatvorena vala Mediterana nego pravo veliko more dostojno naklona, poštovanja i rišpeta…





A valja koji put i usrid takve olujne noći, dok okolo sve trese i huči od snage valova, spustit se do porta, provjerit kako brod stoji, jesu li svi konopi dobro vezani, da nije koji slučajno popustija, rašfila se ili nedajblože puka…
I posli, kad se vratiš doma, lipo se ušuškaš u postelju, zagrliš najdraže žensko tilo i privučeš ga bliže sebi, pokriješ se lancunom priko glave i slušaš kišu kako vanka pada…






četvrtak, 27.11.2008.

~Društvo mrtvih gradova
~


"Senzibiliziranje javnosti" vezano za likvidaciju hrvatske brodogradnje očito se odvija po vrlo dobro osmišljenom scenariju. U pravilnim vremenskim periodima koji u posljednje vrijeme postaju sve učestaliji, domaćoj se javnosti serviraju višestruko izvrnute "činjenice" koje nedovoljno upućenima vrlo jasno daju do znanja kako je gašenje jedne prezrene gubitničke "niškoristi" grane industrije praktično gotova stvar i kada se još i ta formalnost obavi, u našoj državi će procvjetati sve što cvasti može u tisućama boja, nitko više neće morati plaćati multimilijunske gubitke lijenih brodograditelja, razvijat ćemo turizam visoke klase, imati ćemo kockarnice, igrališta za naše tradicionalne igre kao što su golf, polo i kriket, sve će biti lijepo, divno i krasno.

Jutros je u Slobodnoj Dalmaciji osvanuo još jedan u nizu spektakularno naslovljenih a u stvari lukavo sponzoriranih priloga u kojem izvjesni Slobodan Ljubičić , navodni splitski poduzetnik (da se razumijemo – to nije onaj zagrebački Slobodan Ljubičić – Kikaš, bivši šef Holdinga) poziva radnike da sami sruše "Brodotrogir".
Umjesto dizalica, prašine od pjeskarenja, trulih puntižela i ruzinavih brodova koji nagrđuju djevičanski krajolik oko stare gradske jezgre, poduzetnik Ljubičić nudi oku puno ugodnije prizore poput luksuznih urbanih vila, velebnih stanova, hotela i pitaj dragog Boga čega još sve ne.

Divno!
Pa tko to ne bi želio gledati vile, hotele i luksuzne apartmane na poluotoku Cumbrijanu umjesto nevoljnog i neželjenog gubitaškog škvera?

Ipak, daleko najbolja izjava poduzetnika Ljubičića u današnjem članku glasi: "Osobno sam mišljenja da je upravo to rješenje koje nudi novu budućnost cijelom Trogiru, gdje, da je bilo pameti, nikada i ne bi bilo brodogradnje"
Bravo Slobodane Ljubičiću, prosvjetli nas ti kad se već prethodnih desetljeća nitko pametan nije našao da nam objasni kako su nastali svi oni silni brodovi koji su osvajali prestižna svjetska priznanja nego kao proizvod takve "nepameti."

Što je trogirski škver značio za čitav grad, što je sve izgradio, kome je sve pomogao, činjenice su koje vrlog poduzetnika Ljubićića vjerojatno ne zanimaju.
Ostavimo za danas priče o stanju u brodogradnji, financijskom slomu, neradu, lopovluku, korupciji i svemu ostalom što je dovelo do ovakve situacije. O tome sam već nekoliko puta pisao i nema smisla ponovno izlagati svoja stajališta i viđenja. Brodograđevnu struku i tako nitko ništa ne pita.
Pokušajmo napraviti korak naprijed i pogledati kako će sve to izgledati u skoroj budućnosti– dakle, škver smo pokopali, bacili u ropotarnicu povijesti, na tom atraktivnom prostoru grade se vile, stanovi i hoteli, tek su nekakvi «bezveznjaci» ostali bez posla.
Koja je alternativa?
Nisam nikada do sada čuo da se u takozvanoj «gospodarskoj zoni Plano» namjeravaju graditi novi proizvodni pogoni koji bi "apsorbirali" barem dio otpuštenih radnika brodogradilišta!

Proizvodnja, što je to?
Zar je nama u Hrvatskoj potrebna ikakva proizvodnja?
Ma kakva proizvodnja, što bi mi to trebali proizvoditi ako već možemo graditi bezbrojne shopping centre u kojima ćemo kupovati grah iz Kine, lignje iz Patagonije, blitvu iz Zanzibara?
Dakle, nova proizvodna radna mjesta se ne nude – to je neosporna činjenica.

Poduzetnik Ljubičić kaže da će uposliti čak i više ljudi nego što sada radi u Brodotrogiru, ali na poslovima "rušenja i demontaže" sadašnjih pogona!?
Što nakon toga?

Hoće li radnici nakon "rušenja i demontaže" početi raditi na poslovima "građenja i montaže?"
Naravno – vila, stanova i hotela...
Postavljam još jedno pitanje – tko će stanovati u tim vilama, stanovima, tko će dolaziti u velebne hotele?
Oh, kako da ne, stanovat će vjerojatno umirovljenici iz velike Europe, dolazit će turisti leva-leva!
A – ha, znate li koliko?

Sa velikom sigurnošću mogu reći - dva mjeseca godišnje, konkretnije – u srpnju i kolovozu!
Tada će biti puno, krcato, prenatrpano, ali ostalih deset mjeseci, ti će prostori zjapiti prazni.
Takvih «mtvih gradova» imamo već danas na jadranskoj obali koliko god hoćete!
Evo dođite upravo sada, ovog vikenda, pokazat ću vam bez po muke nekoliko primjera avetinjskih pustih «vikendaških» i «turističkih» naselja. Zatvoreni prozori, na ulicama nikoga, ni čovika, ni maške ni pasa...
Nemojmo biti naivni – sve te priče o hotelima i apartmanima, tek su šarene laži, puste tlapnje i mazanje očiju. U pozadini svih priča o restrukturiranju, zbrinjavanju radnika, prenamjeni i boljoj budućnost, krije se nesmiljena i žestoka bitka za turbo - atraktivan prostor.

Stoga i nije previše čudno što se u te manje-više zakulisne igre pokušavaju progurati mnogi sumnjivi igrači.
U novinama piše slijedeće - Slobodan Ljubičić splitski poduzetnik koji se uglavnom bavi nekretninama, do sada medijski neeksponiran, četiri mjeseca s inozemnom partnerima priprema projekt kreiranja novog grada u Trogiru, koji bi trebao niknuti na mjestu Brodotrogira.

Ono što je meni posebno zanimljivo jest činjenica da se nigdje ne spominje koja je to firma «poduzetnika» Ljubičića, nigdje se ne navodi ni naziv ni sjedište, kakve su joj reference?
Poduzetnik Ljubičić kaže da je do sada već uložio preko milijun eura u izradu dokumentacije.
Netko tko ulaže milijune u izradu dokumentacije, zasigurno bi morao biti "moćan" i barem relativno poznat. Zar nije čudno da nigdje na internetu ne mogu saznati ništa više o gospodinu Ljubičiću osim u svijetlu ovih napisa o "Brodotrogiru". Tko je taj "ugledni poduzetnik" čiji telefonski broj nije moguće naći čak ni u telefonskom imeniku?

Hm... očito je da su "šporka posla" u pitanju kao i što je vrlo vjerojatno da nas svi ti "trgovci nekretninama" koji love u mutnom žele uništiti i pokopati obećavajući kule u oblacima i gradeći nekakve imaginarne "mrtve" gradove.
Blago nama!


srijeda, 26.11.2008.

~Ne pucajte mi na sprovodu!
~


Život u banana republici svakim danom postaje sve veseliji i komičniji, ponajviše zbog toga što na najatraktivnijim pozicijama uživatelja povlastica državnog proračuna imamo redom sve same komedijaše... Usrdno se upinjujući da pokažu i nevješto dokažu svekolikoj javnosti kako im je važna svaka kuna, čuna i bluna u novčanom opticaju, dolaze do određenih zaključaka koji se najblaže rečeno mogu nazivati – nebulozama.

Tako je El presidente Fleischmann izazvao čitavu buru negodovanja koja je i ovoga puta zatvorila Jurin most za sve skupine vozila, i to - čak ne bi rekao zbog same ideje, koliko zbog načina prezentacije.
Možda bi predsjedniku dobro došao jedan ubrzani tečaj iz Power Pointa, kao i usvajanje osnova etike, logike i retorike jer se ne mogu oteti dojmu kako su ovakve izjave u biti kontraproduktivne. Naime, vrlo je izvjesno da ovakvo sviranje gnjurca kod širokih narodnih masa izaziva lupetanje srca, lavinu kamenaca u žuči a vrlo moguće i hladno znojenje u predjelu lumbalnih mišića. Sve će ove nuspojave samo dodatno opteretiti zdravstveni sustav koji ionako već grca u dugovima i gubicima a kamo nas sve to u konačnici može odvesti, ne zna ni sam dragi i svemoći Bog...

Što se mene osobno tiče, moram ipak izraziti zahvalnost el Presidenteu, ponajviše zbog toga što mi je dao do znanja kako imam upravo fantastično pravo za koje uzgred budi rečeno uopće nisam ni znao, da kao razvojačeni hrvatski branitelj mogu priuštiti vatromet na svom sprovodu a ono što je još najbolje u toj priči - sve na račun poreskih obveznika.
No krasno!

N'da, beskrajno oduševljen do besvijesti ovim otkrićem, hodam ovih dana lagašno kao perce okolo naokolo ispunjena srca i ozarena lica, znajući kako će mi na posljednji ispraćaj doći osmorica nepoznatih likova u uniformama koji će samo meni u čast, ispaliti nekoliko prigodnih plotuna iz rashodovanih PAP-ovki kalibra 7.62 mm...

Pa eto, dok sam još relativno zdravog razuma možda je upravo sada idealna prilika da objavim i svečano izjavim (pod punom svješću i savješću naravno op.p), kako ni u ludilu ne želim da mi itko puca na sprovodu. Ne želim ni puške ni topove ni haubice a kamo li bombe, rašpe i livorvere.



Iako sam u uniformama različitih armada proveo gotovo šest godina svoga života, ta ubitačna vojna terminologija, besmisleni rituali i pravila, kao i mentalni sklop kvadratastih glava pod kacigama raznih boja, nikad nisu ni približno bili dio moga viđenja svijeta.

Unatoč svemu, ne mogu poreći činjenicu kako različiti običaji i rituali uniformiranih kreatura mnogim ljudima izgledaju zanimljivo i fascinantno pa se kao takvi uključuju čak i u turističku ponudu.
Postoji jedna stvar koja mi je oduvijek bila savršeno - budalasto smiješna, a izvodi se još i dan-danas na trgovima po metropolama diljem svijeta, uglavnom ispred mnogih predsjedničkih, kraljevskih ili pak diktatorskih palača.
Naravno, radi se o famoznoj «smjeni straže»



Pri tom naravno ne mislim na smjenu straže običnih vojnika - prašinara ispred nekakvih opskurnih skladišta u kojima je smješteno oružje različitih kalibara, barique bačve baruta i zalihe DRNČ-a, već na one groteskne pompozne likove okićenima crknutom peradi na kacigama, zlatnim resicama na ramenima, mačevima, sabljama, stragušama i bijelim rukavicama.

Oni sretnici koji su svoju stražu uspješno odradili do kraja u pravilu su ukočeni i udrvenjeni ko uvaženi veleposranik Ljubomir Čučić na zahodskoj školjci, a ekipa koje tek mora zauzeti svoje položaje na braniku Domovine, odlučno, otmjeno i svečano stupa na mjesto događaja i to samo na prvi pogled nekontroliranim trzajima i nearttikuliranim bacakanjima ekstremiteta sve do nebeskih visina.
Takve događaje u pravilu prate velike skupine zadivljenih stranih turista koji naoružani do zuba fotoaparatima i kamerama žele ovjekovječiti nadasve jedinstven i neponovljiv doživljaj.
Barem do slijedeće smjene straže...

Stoga smatram kako bi bilo uputno da i mi u Hrvatskoj što prije krenemo u svekoliku obuku pripadnika elitnih sprovodnih postrojbi kako bi svoje potencijale mogli iskazati i realizirati na mnogo prikladnijim mjestima, upravo u ovakvim vještinama glede i unatoč smjene straže.

Zašto ne bismo primjerice mogli osmisliti novi hrvatski brand pa u svakom županijskom središtu izvoditi različite varijacije na temu smjene straže a sve bi to naravno privlačilo brojne regimente domaćih i stranih gostiju čak i izvan udarnih špica glavne turističke sezone!?


ponedjeljak, 24.11.2008.

~Sunčano je nebo proplakalo...
~

Iako je već i papcima na grani brđanske bukve poznato kako žene potječu s Venere dok muškarci padaju s Marsa, određene razlike u ponašanju spolova još me uvijek fasciniraju i ponekad tjeraju u nadasve dubokoumna razmišljanja. Što je to u muškom biću što ga tjera k porniću ni izdaleka nije tema današnje priče, ali kad sam već započeo misao sa ovako glupom rečenicom, bolje mi je da je što prije završim. Točka!?

Između mali milijun sitnih nijansi i manira koje žene svakodnevno rade, a muškarci na žalost nisu kapacitirani da dokuče zašto je tome tako, zasigurno spada i neobičan damski običaj da na toalet ponajviše vole ići u društvu.
Čijem društvu?
Drugih žena naravno…

Kakvi se to tajni signali upućuju i izmjenjuju među pripadnicama ljepšeg spola dok pudraju nos, nikad mi neće biti posve jasno, ali ovom prilikom bih upozorio na jednu groznu navadu arhitekata i graditelja koju ponavljaju već stoljećima i to upravo vezano za prostorije u koje čak i carevi idu pješke.

Dakle, iako smo zaključili da žene u “ladies room” najčešće odlaze u biranom društvu prijateljica, kolegica ili tek usputnih prolaznica, njihove prostorije su pravilno odjeljene tako da u svakom slučaju imaju pravo na svoju intimu. Mislim, ono fakat kuiš, pretpostavljam samo, bložesačuvaj da ja imam običaj ulaziti u …jeli…razumimo se…no dooobro.
E sad se ja pitam ovako javno – zašto takvo civilizacijsko dostignuće nije omogućeno nama muškarcima?
Kako nije?
Pa nije!

Mislim stvaaarno, zašto bih ja u “intimnim odajama” morao stajati paralelno s drugim muškarcima i gađati mlazom one imberlane smrdljive pisoare a da sam pri tome međusobno ma ne udaljen nego zbližen, pa niti dvadeset centimetara od nekog drugog pišonje? Ma odwebi čovječe, ja se moram koncentrirat dok to radim, kužiš!?
Ne volim u zahod niti s bratom rođenim a kamo li s nekakvim nepoznatim kuronjom!

Zašto projektanti zahoda smatraju da žene zaslužuju imati svoju intimu a muškarci ne?
Odlučno zahtjevam ravnopravnost spolova glede i unatoč zahoda!

I ono šta je najgore - svi su muški zahodi isti!
Uza zidove poredani streljački vodovi pisoara nasuprot osuđenika u nevolji, a ponegdje se još uvijek znaju naći oni debilni zidovi plača s cijevurinama na vrhu koje imaju ulogu nekakvih primitivnih vodokotlića…

Ali to ka ono brale, muški su prike, badiji jeli, pa je to ka za nas ono normalno, mi se razumimo ka, mislim izvadiš ti svoga pimpeka, ja svoga pa se onda tu nešto kao junačimo ahaaa moš mislit, bacamo spiku, e a jesi vidija kako je Olić puka balun u rašlje, e…
Benti Olića i rašlje i pisoare…



S druge strane, ovaj primitivan običaj kolektivnog muškog pišanja može ponekad, ali samo ponekad imati čak i dobrih strana.
Recimo, ako želite porazgovarati sa svojim šefom ili direktorom o redovitom toku proizvodnje, ponekim inovacijama u tehnološkom procesu ili recimo o podjeli izvanredne stimulacije, za to nema prikladnijeg mjesta od zahoda! Mislim, možete vi s direktorom razgovarati i u njegovom uredu, ali takve face su u pravilu uvijek zazuzete ili su na nekakvim važnim sastancima, a i kad nisu, ona agresivna čivauva koja iz ne znam kojega razloga obnaša dužnost tajnice njegovog veličanstva, bijesno reži na vas i ni u ludilu ne dozvoljava da uopće promislite prijeći prag direktorskih dvora.
Stoga, kad vidite da je diša ušao u WC – smjesta za njime!
Spremno zauzmete susjedni pisoar pa tako kao usput u srdačnom i prijateljskom razgovoru iznesete svoje ideje zahtjeve i prijedloge. Direktor u WeCeju nije direktor nego je običan smrtnik kao i vi kojemu se samo malo pripišalo i u takvim trenucima dok drži svoju čunu u rukama, zasigurno nije u stanju izigravati autoritetnog predatora s vrha društvenog hranidbenog lanca…





Asti mande, o čemu ja ovo danas pišem???
Ma ništa, to mi se sigurno zamutilo u glavi od mirisa piture budući da već tri dana piturajem li ga piturajem… N’ti jarca, više i pituri, na grlo će mi više izać…

A za pravo reć, samo sam tija objavit ovih par “nebeskih” sličica a kako sam i zašto uopće doša do zahodske problematike, nemam blage veze…
Sutra će bit bolje!






petak, 21.11.2008.

~Šporke riči, nekad i sad...
~


Aj ća, eto ti ga na!
Mora bit da sam dobro ispa iz đira aktualnih događanja jerbo u zadnje vrime izbjegavam sve moguće vijesti dnevnike, portale i servise koliko god je moguće. Zato me jučer osupnula, štoviše – zgranula vijest da je Cvitanović pušten iz pritvora! N'ti jarca, po3.14zdija sam načisto, eto vam vaše pravosuđe i pravna država, kako možete dopustit da vam se ovi Cvik svima ruga, belji jezikom, diže srednji prst na suđenju, izigrava velikoga bossa a u stvari – nema ga čovik šta vidit, prava mižerja o prežence!

I tako, nakon šta sam na prvi balun ispalija cili rafal konstruktivnih primjedbi na račun zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, zaranjajući u dubinu iste vijesti, shvatija sam da se tu uopće ne radi o korčulanskome Cviku, nego o "umirovljenom nogometašu" Igoru Cvitanovića zvanom Cvita!?

N'ti jarca, sa tim umirovljenim generalima, pardon - umirovljenim nogometašima uvik nike zvizdarije. Ma čekaj, da vidim šta je to uopće Cvita napravija?

A-ha, evo izgleda da se sukobija s novinarima nakon šta su ga "provalili" sa izvjesnom mlađahnom kokicom! I šta je nabolje – portali prenose njegovu službenu izjavu koja kaže: "Zaklat ću vas, j**** ću vas u usta!"

Ajme koje šporke riči!
Ma da je mene pitat, za ovo šta je izgovorija, bolje reć – izriga iz usta, ne bi on proveja noć u zatvoru nego bi ga tribalo poslat trideset noći na društveno koristan rad!
Po mogućnosti – u koju spalionicu smeća domaće proizvodnje!

Ali pogledajte šta je smišno, da ne rečm žalosno!
Ovo "zaklat ću vas, j**** ću vas u usta", direktno sam prenija s jednoga internet portala koji je u uskoj vezi s našim blog-servisom pa mi je možda pametnije da ga ne imenujem direktno.
Pogledajte ovo – rič "zaklat" očigledno nije sporna ni problematična u toj rečenici jer je napisana punim "imenom i prezimenom" ali da mi je znat šta je ovo "j****"???
Kakva je to radnja toliko strašnija od klanja kad joj se ovako javno smi samo spomenit jedno jedincato slovo!?
Nemam pojma šta bi to moglo bit?
Koja je to radnja koja počinje sa "j" a pet puti je strašnija od klanja?
Hm...

Šporke riči i beštimje zavladale su svud oko nas.
U skladnom suživotu s demo(n)kratskim napretkom, beštimje, uvrede i prijetnje, svakim danom postaju sve vulgarnije, odvratnije i užasnije.

Ma...pravo za reć, nisam ni mislija ovo spominjat, sve bi isto tako brzo zaboravija da se večeras skroz iznenada opet nisam sitija beštimji i šporkih riči. Odnija sam u fotografa nike svoje slike na razvijanje, meštar mi govori – bit će vam gotovo za petnajst minuti... i onda računam di ću kud ću, ma idem malo učinit đir do rive.
Vrime je omekšalo, nije onakva smrzajica ka prošlih dana, a i tako nisam bija u grad sto godin...

Na rivi tek tu i tamo di koji prolaznik, idealno za učinit koju sliku...
Lipa je jesen u Dalmaciji....





Kad...eto ti najedanput poznate face!
Gelato, moj ratni drug i škverski trudbenik, beštimadur staroga kova, nosi osti priko rive ka da je na alkarskom trkalištu, skače u svoju batelicu, sprema se za «pod sviću»...

- Eeeeeej, aj slikaj me!
- Oću, ali nemoj se puno mrdat!

Taman naletili neki namjerni prolaznici pa stali komentirat u stilu a zašto te ovo slikaju a je li to za Trogirski list oli za Slobodnu, aj slikajte i nas...
A šta se ljudi volidu slikavat...



E.ma nije ni to slikavanje sad puno bitno, nego me moj ratni drug podsjetija na to kako se prije, u nika ne tako davna vrimena, puno lipše beštimalo. Kako sam već spomenija, Gelato je beštimadur prve klase, ali kad on beštima, to je prava fešta od beštimji, ma to vam je za pravo reć – poezija od beštimanja.

Ni slučajno onako grubo i šporko kako je vika umirovljeni general, pardon - nogometaš Cvita, pa na kraju završija u prežunu...

Za pravo reć, nije ni za očekivat od jednoga balunjera da citira Aristotela, Spinozu ili Sorena Kierkegaarda, ali opet...
S druge strane, nisam siguran je li to zbog puke nostalgije, ali imam osjećaj da ljudi nekih davnih godina nisu bili toliko opterećeni šporkim ričima i čudnovatim rečeničnim konstrukcijama, ka recimo nebuloznim dovođenjem u lascivnu vezu reproduktivnih organa ljudi, čak i životinja, s pripadnicima kako uže, tako i šire rodbine, pače i tazbine.





Ma mislim... i onda su bile šporke, ali su bile drugačije.
Čak smo i mi dica smili govorit "enti miša potopira", to je onako bilo najblaže, bezazleno...
A bilo je i zanimljivih kombinacija ka recimo "benti male postole" ili "benti žicu di je Cvita mudante sušila..."
Ili ono kad bi se ljudi pokarali, cili bi se zaškarpunili, vikali, jaštrili, ali šta se vriđanja tiče, ritko bi to išlo više od onega "ajde buzdo, ne pizdi!"

Beštimanje ne smi bit primitivno, u stvari - u beštimjama se najbolje iskazuju, s jedne strane maštovitost i kreativnost širokih narodnih masa, a s druge strane kompleksi, strahovi i traume, čak ću bit toliko drzak pa reć kako je beštimanje izraz ili odraz kulture jednoga naroda.

Benti narod koji ne zna beštimat!
Ali onako lipo, ljudski, pošteno, a ne vako ka šta je danas zavladalo...
Jerbo, danas su neki ljudi postali beštimje same za sebe, ne moraju reć niti jednu rič, ali cila njihova pojava, izgled, pogled, moti, sve mi pari ka jedna teška beštimja.
Šporke riči za gruba vrimena...






utorak, 18.11.2008.

~Kako sam postao striper
~

U totalnom sam džumbusu. Ili se ovaj umbus piše kao đumbus? Ma neeee, kakav đumbus, to je previše mekano, mlako, nikakvo, trenutno stanje u kojem se nalazim zaista je teški džumbus
Hard djoomboos...
Nisam siguran imaju li trenutne konstelacije zvijezda i planeta neke veze sa aktualnim promjenama, ali imam jak osjećaj i to ne samo za feeling, već onaj koji mi kazuje kako su mi se određeni trigoni, kvadranti i ostali poligoni toliko isprepleli da sve to zajedno stvara neke jako zanimljive vektorske rezultante.
Shodno tome, pisanje bloga mi moga spontano je palo u drugi ili možda treći plan, ali nema frke, nije ništa dramatično, samo su mi se osnovna sredstva za rad izgubila u bespućima povijesne neozbiljnosti.

Kao prvo, na poslu mi je prvi čin džumbusa.
Selidba je u pitanju. Mjenjam radno mjesto.
U stvari, ne mjenjam svoje radno mjesto već se mjenja mjesto radnog mjesta. Ako razmite o čemu govorim. Naravno, sve u skladu s reformom školstva, zdravstva i pravosuđa, kao i uvažavanjem pozitivnih zakonskih akata i protuzakonskih aktovki velike Europe, čitav moj odjel trenutno se izmješta na pričuvni položaj. Kažu da je svaka selidba jako stresan događaj, doduše pri tome se vjerojatno ne misli na ovakve benigne vrste selidbi ali ipak, promjena okruženja u kojem svakodnevno provodimo minimalno osam sati ipak ima određeni uticaj na strujanje magnetskih silnica u labirintima sivih ćelijica.

Idemo dalje!
Kod mene doma, pretenciozno govoreći u mom stanu – u stvari adaptiranoj «litnjoj kužini» s cjelogodišnjom koncesijom - u tijeku su veliki rekonstruktivni zahvati. Bužaju se zidovi, lome se stropovi, ruše se glečeri, uglavnom stanje u kojem se trenutno nalazi moj kutak za intimni trenutak, najbliže bi se u jednoj riječi dalo opisati kao komatozno!
Doma mi je koma!
Ali, dobra stvar u čitavoj situaciji je što se tu ipak radi o kontroliranoj komi s tendencijom stalnih poboljšanja rada svih vitalnih organa tako da se stvari općenito razvijaju u vrlo pozitivnom smjeru. Doduše ima sve to i ponekih sitnih nedostataka poput onih da vam se nakon višesatnog djelovanja "pikamerima" i "hiltijima" prsti i šake zgrče pa počinju s nekim nekontroliranim radnjama, ali blože moj – bez muke nema struke...

K svemu tome, još berem i masline!
Ono što je posebno čudno jest činjenica da sam još prije desetak dana mudro zaključio kako je berba gotova, pa sam svojih 425 (slovima – četiristotine dvadeset i pet) kila plemenitog ploda, pritiska, šumprešava, gaza i cidija te naposljetku dobija otprilike 65 (slovima – šezdeset i pet) litara zlatnog ulja. "Platilo je" malo više od petnajst posto, znalo je bit puno bolje, ali kad čujem kako je ove godine drugima – mogu bit zadovoljan...
Po gornjim granama stabala ostalo je, po mojoj slobodnoj procjeni - desetak, u vrh glave dvadesetak kila žive vage, pa sam to odlučio ostaviti za neka bolja vremena u stilu - lako ćemo!
Nakon svega, tih deset-dvadeset kila naraslo je nekim čudom na više od sto i dvadeset pa me sad opet toka poć u uljaru!
Ali to ulje najviše pripada zaslužnim pojedincima i grupama građana koje sad ovdje neću posebno imenom isticati, da slučajno koga ne zaboravim pa da mi se ne ofendi i ne bude tija opet doć...

Nemojte mi bižat ća, ima još...
Naslov, odnosno podnaslov slijedećeg pausa glasi - "Brod u boci na djevojačkoj večeri!"

Hmmm, kako se jedan muškarac vulgaris može naći na djevojačkoj večeri?
Paaaaa....jedino u ulozi stripera!
Oh da!

Naime, slijedeće subote udaje se naša Ane, vazdaprpošna, vesela i draga, oko moje lipo alkarsko i planinarsko, ma sad da vam počnem pričat o Ani to bi ispa ne roman, nego tri romana, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Neka naše Ane!



I tako, cure odlučile napravit pravu djevojačku večer sa svim užancama kako to već ide jel' i to ne sad negdi u fensi-šmensi restoranima nego u skladu s našom izvornom ekološko-hedonističkom filozofijom življenja – negdje daleko i visoko u planinama.
Zdravi đir, u svakom slučaju...
Kako su naše cure sve odreda više nego lijepe, drage, mile i pristojne, otpratili smo ih na put s punim povjerenjem dobro znajući da se one same mogu snaći u bilo kakvoj situaciji koja ih može zadesiti tamo gore, kroz planine brda i gore...
Ipak, okolnost koja mi je u mnogome pobuđivala nedoumice i poticala crv sumnje na svekoliku rujuću aktivnost, bila je činjenica da se u istom "ugostiteljskom" objektu održava zamislite - čak i jedna momačka večer!????
Hmm....



Ostadoh sam tu večer u onom "my very own" sveopćem džumbusu, zabavljući se sa električnim i pneumatskim alatkama dok sam centrirao knauf ploče u adekvatan položaj, uglavnom razmišljajući o uticaju vjetrenjača na stvaralaštvo nizozemskih ekspresionista...
Kad u neka doba:

Zove, zove, zove ona mene
Zove, zove, zove, Brode, Brode
Neka neka mene ona mene
Zove oko moje pa djevojačko je!

Ali opet:
Zove, zove, zove mene, kaže – ma daaaj dođi, dosadno nam je, ovi s momačke su sve neki žbrlj-mrlj, ajde dođi, triba nam striper!
Pa kako niste naručile stripera!? – odgovorim sa znatnom dozom nevjerice...
A eto nismo, šta'š sad, oćeš nam ti bit striper?
A jebemu, mogle ste mi reć par dana prije pa bi se bija pripremija - iša bi malo na dijetu, vježba trbušnjake, sklekove, e!
Nema veze, samo ti dođi!

Ehhh i sad mi samo recite - kako odolit ovakvom pozivu?
Ništa, nema mi druge, djevojačka večer mi u svakom slučaju izgleda puno atraktivnije od bušilica, ubodnih pila i pikamera, pali auto i vozi u mrkloj noći gori u planinu, sva srića da nije baš puno daleko...

Kad sam uletija unutra, moje cure me dočekale ka pravu zvijezdu, itaju se, višaju, ljube me...
Za drugim stolom – stvarno momačka večer, sve me gledaju u čudu i ništa im nije jasno...
- Aaaaaa, to vam je taj striper!?
- Eeeee, a šta ste vi mislili, jesmo li vam govorili da imamo mi svoga stripera...

Ništa, prihvatija ja odma svoju ulogu pričuvnoga stripera, ali kad sam vidija kakva je situacija, nije mi padalo na pamet izvodit makakade prid ovoliko ljudi, ipak sam ja čovik u respektabilnim godinama, moram pazit na svoj renome, e!
Isto tako ne znam zašto su ovi "momci" skužili da se ja zovem Stipe, ali u krajnjem slučaju - to mi nije smetalo, uostalom – to je baš dobro zvučalo onako za "umjetničko" ime – "Stipe the striper!"

Inšoma dela šoma, pivalo se, plesalo i veselilo tu večer do dugo u noć, čak je bilo i nekoliko manje-više sramežljivih pokušaja «interakcije» između djevojačke ekipe i momačke momčadi, ali sve u svemu, bilo je to prilično ugodno druženje, nešto živahnije nego na prosječnoj večeri poezije, ali ipak – u granicama normale i u skladu s uljudbenim manirama svekolikog puka hrvatskoga.

Oko jedne ure poslije pola noći donijeli smo jednoglasan zaključak da je vrijeme za počinak.
Devet djevojaka i moja malenkost kao wannabe striper povukli smo se u naše odaje.
Kad što!?
Jedan fini gospodin koji se tu večer zaista isticao primjernim ponašanjem, očito je pogrešno shvatio određene signale u noći, pa je postao izuzetno nasrtljiv prema jednoj našoj članici, vjerojatno usljed nesretnog miksa alkohola u krvi i porasta razine testosterona.
Fini gospodin je očito tražio nešto više, baš se pitam što, međutim u trenutku kad je shvatio da to «što» neće moći ove noći, svoj bijes je odlučio iskaliti upravo na striperu Stipi, to jest – meni!

-Šta ti oćeš? – unija mi se u lice
-Molim...
-Šta ti oćeš, ol ti nije dosta, koliko ih tamo imaš...

Ne odgovaram mu ništa, i ćoravome je jasno da se ovdje radi o povrijeđenoj mužjačkoj taštini, ali nisam mu ja kriv...

- Znaš- nastavlja on bisno – polomit ću ti i ruke i noge!
Samo potvrdno kimnem glavom...
- Razbit ću te!
Ja opet samo kimnem glavom.

- Slomit ću ti sve ruke i noge – fini gospodin očito obožava ovu rečenicu, možda ima neke veze s ortopedijom, vrag će ga znat...
- Dobro, dobro – pa shvatija sam, ne moraš mi dva puta govorit...

Finom gospodinu očito moja mirnoća ne odgovara pa nastavlja dalje: Sad ću te razbit!
I stvarno zaleti se on premi meni i odgurne me jako rukama po prsima, očito - sve je spremno za veliki mužjački boj!

- Slušaj stari – govorim mu - nisam ti ja za taj sport, ne bavim se takvim stvarima, kasno je, ljudi samo oće spavat...

Za divno čudo, "fini gospodin" potpuno iznenađen mojim odbijanjem makljaže, izađe van iz prostorije.
Zaključam vrata i vratim se u sobu.
Fala Bogu...

Šta ti je reka, šta ti je reka – dočekale me znatiželjne "moje" žene...
- Reka mi je da će mi polomit obe ruke i sve noge!
- Poala luđaka....

Ništa, uvukli se svi mi u svoje vriće, nije prošlo ni pet-šest minuti, neko tamo bisno šušketa, klapa, razbije, otvara prozore, ulazi, privrće po našim stvarima...

- Ma ko je to!? – prene se naša «žena od mota»
- Ja sam – odgovori onaj isti «fini gospodin»- di mi je jaketa?
- Ma koja jaketa čoviče, to su naše stvari!

Dignem se iz postelje, palim svitlo, pokušavam lipo objasnit "finome gospodinu" da mu jaketa nije tu, uostalom nije niti doša s jaketom, prema tome, mora je potražit na nekome drugome mistu...
Otpratim ga do vrata, sve očekujući novu seriju recitacije na temu "lomljenja ruku i nogu" ali začudo, okrene se tip prema meni i kaže: "Stari, oprosti..."
- Sve je u redu ...
- Nisam tija...
- Znam da nisi, razumim te...

I stvarno, ode prika pomirljivo dalje u noć, u potragu za svojom jaketom...

Hm...a ja se posli mislim, ma pogledaj ti, striper Stipe zamalo dobija po tamburi!?
Da sam bija malo luđi – eto ti vraže, ode sve u prdec!

Naposljetku, moje djevojke su ovoga puta ostale bez striptiza!
Čak i bez mužjačke makljaže!
Ali...na kraju je sve dobro ispalo...
Vražji su ti signali u noći...



Selidbe, rekonstrukcije, masline, djevojačke, striperi, obračuni...
Pa, nije baš da mi je dosadno...


subota, 15.11.2008.

~Dani sjećanja
~



Na blagdan Svetog Ivana, zaštitnika grada Trogira, točno na drugu godišnjicu osnivanja “Udruge veterana Domovinskog rata Brodotrogir “ koja djeluje u okviru našeg škvera, održana je skromna, nazovimo je tako - svečanost, kojom prilikom je otkrivena spomen ploča svim palim braniteljima u Domovinskom ratu, kao simbolički način zahvale ljudima, našim prijateljima, znanima I neznanima, suborcima koji su svoju mladost, ideale i snove ostavili na nekim bezimenim čukama, rovovima i bunkerima.



Skromno i tiho, bez velike pompe i preuzvišenih govora, zajednički su je otkrili predsjednik udruge Ivica Muštra kao domaćin i njegov kolega iz Vukovara, Vjeran Nadovski, kao dragi gost.



Prisjetili smo se danas nekih, ne tako davnih vremena, koja bi neki možda poetski nazivali – danima “ponosa i slave” a gledajući i osjećajući onako malo realnije – rekao bih prije - dana neizvjesnosti, straha i suza. Prijateljstvo s braniteljima Vukovara simbolički je osnaženo prošle jeseni kada je na obalama Dunava postavljeno sidro – poklon gradu heroju upravo iz našeg Trogira, točnije rečeno – iz našeg škvera.
Pa eto, svake godine u ovo vrijeme nas obuzmu sjećanja na taj prokleti rat, posebno na Vukovar, na žrtve, stradanja, patnju…



Gledajući iz današnje perspektive, u meni se lome dvojaki osjećaji. S jedne strane zaista osjećam ponos što sam bio Hrvatski vojnik u tim užasnim vremenima, običan čovjek u vihoru rata, pacifist po uvjerenju, koji je branio svoju Domovinu onako kako je znao, časno i pošteno…
Ali, gledajući s druge strane - postoji li na ovome svijetu išta glupavije, nemoralnije, gadnije, perveznije i odvratnije od rata?

Čak su mi i besmislene priče o pobjednicima u ratu.
Nema u ratu pobjednika!
U niti jednom ratu.
Nema!!!
To su zablude.
Svaki rat je poraz Čovjeka.

Mir nam danas treba.
I sutra!
Samo MIR…




četvrtak, 13.11.2008.

~More ti si čežnja
~

Budući da sam svoju standardnu kvotu riči već ispunija u prethodnom obraćanju javnosti, a uzimajući u obzir da sam ovih dana čak u preko nekoliko navrata bivao suočen sa određenim prijekorima tipa «a di su ti slike», mudro sam doša do zaključka kako je upravo danas idealna prilika za lagani povratak na stare plovidbe morskim stazama.



More ti si čežnja – kaže jedna od tipičnih dalmatinskih tugaljivih pjesmica s kojima klape brkatih domorodaca u mornarskim majicama i lančićima oko vrata vješto artikuliraju svoj «glazbeni izričaj» tijekom dugih noći izvan glavne turističke sezone iako im se to famozno more zvano čežnja u pravilu nalazi tek na pišomet od njihovih konoba. Doduše, u ovim modernim vrimenima, brčine tipa Mate-Mišo-Milo već su pomalo passe, pa su ih vrlo uspješno zamjenile brižljivo njegovane «kozje» bradice.

No, ostavimo za sada po strani i jarce i koze, jerbo kad nagrnu ovako jedan za drugim sve neki bljuzgavi tuzgavi sivi dani, kad se ne stigneš ni okrenit kako triba a već pada crna mrakača i to more počne izgledat nekako drugačije, tamnije, ka da to nije ono isto sritno nasmijano veliko plavetnilo koje nas privlači i mami kako samo ono zna i umi...







Ipak, svako vrime nosi svoje čari i možda je baš u tome lipota koja nas okružuje jer naposljetku ne bi bilo ni pravedno da se ovakvim prizorima divimo samo prigodno dok su okupani suncem.





Da i ne spominjem kako dobro dođe prigodna terapija bojama u danima kad nas sa svih strana obasipaju vijestima sve blesavijim od blesavijih...
Tako me baš silno ražalostila vijest da ove godine nema ništa od poklona poslovnih partnera za Božić i Novu. Ah ma zamisli molim te, kakva je to razlika od prošlih godina kad isto tako ništa nisam dobija!
Od poslovnih partnera mislim, naturamente...

I tako kako sam obeća da danas neću puno balit, večer užežin švetoga Ivana, nebeskog zaštitnika moga Trogira, istoga onoga sveca kojega je smjerna divojka molila da joj providi kojega lipega mladica.
Je li jon ga providija nikad nismo uspili saznat, ali eto - za providit malo bolja vrimena od ovega jesenskoga sivila šaljem vam svima skupa jedan lipi plavi topli zagrljaj mora...








utorak, 11.11.2008.

~Alfa muškarac - stvarnost ili mit
~

Zašto mene nitko neće? – upitala me nekidan, ničim izazvana moja Ivana, na popodnevnoj kavi na splitskim Bačvicama dok smo zamišljeno proučavali amplitudu valova olujnog juga kroz zamagljena i orošena stakla ugodnog kafića.

Tebe nitko neće!?- lakonski sam odgovorio s primjetnom mješavinom čuđenja, iznenađenja i slatkog iščekivanja jer mi je iz mog skromnog iskustva dobro poznato kako iza ovakve rečenice u pravilu slijedi neka još bolja...

Da se razumijemo, Ivana je jedna od najdražesnijih prmjeraka nježnijeg spola kojega sam ikada imao prilike upoznati. Zgodna, pametna, komunikativna, s nevjerovatnom sposobnošću kretanja kroz prostor. Dok hoda doima se kao da pleše, a kad zapleše....ajmeeeee, koja je to gracioznost...
No, pustimo sad to, vratimo se mi na razgovor...

Možda imam prevelika očekivanja od muškaraca? Ne znam, moram li spuštati svoje kriterije?

Naravno da ne, moraš vjerovati u vlastiti osjećaj...

Znaš - nastavila je - u prethodnu sam vezu ušla baš s tim osjećajem, da je on, znaš o kome govorim, zar ne, malo, ali samo malo ispod onoga što ja smatram svojim kriterijima. Ali, kroz tih nekoliko mjeseci, čak sam i prihvatila sve to i zaista mi nije smetalo, da bi mi on sam jednog dana rekao da zamisli - ja nisam ono što je on očekivao!
Heeej, ja nisam ono što je on očekivao? Što je on očekivao? Laru Croft i majku Terezu u istoj osobi? Pa kakav je to lik?

Taj lik je budala! – odgovorim iskreno jer ne mogu zamisliti da graciozna Ivana nekome nije «ono što je on od nje očekivao»...
Uostalom, takvim se riječima ne prekida veza, čak i ako tako misliš...

Ah te veze!
Ponekad pomislim kako ništa nije toliko krhko kao veze između ljudi.
Bile one prijateljske, poslovne, ljubavne, obiteljske, opasne ili nekog drugog karaktera
Veze su definitivno u krizi. Postoji realna opasnost da se polako ali sigurno, čitav svijet pretvara u «bezvezno» mjesto.

Zaista, moja dobra prijateljica (mislim stvaaaaarno «samo» prijateljica, da ne bude zabune op.p),
ima «problemčić» koji se očituje u tome da na pragu svojih tridesetih ne uspjeva pronaći «lika» koji će u njoj prepoznati svoj zgoditak na životnom lotu..

Naime, ovog sam se razgovora prisjetio prošle subote za vrijeme stručnog simpozija o muško-ženskim odnosima koji je spontano upriličen za okruglim stolom u «maslinskim dvorima» gdje se okupilo zaista respektabilno društvo širokog spektra interesa koje je zahvaljujući izvrsnim meteorološkim okolnostima, uspješno obradilo čitav niz zahtjevnih tema.

Uz gusti hvarski plavac klizile su teme i dileme kao podmazane, a posebno smo se dotakli fenomena zabrinjavajuće rastućeg broja suvremenih, mahom samosvjesnih i obrazovanih žena koje su se bez kompleksa u svojim tridesetim i četrdesetim godinama «drznule» biti same.
Slikovitije rečeno – to su žene koje ne žele zbog jedne kobasice uzimati kompletnu svinju!

Odlučile su biti «singlice» ne zbog toga što nedajblože patološki mrze muškarce ili zbog nekih drugih čudnovatih životnih opredjeljenja već jednostavno rečeno – radi toga što još nije naišao «onaj pravi!»

A kad smo već kod onih «pravih» koji imaju nezgodnu osobinu da nikako ne nailaze, naš eminentni skup sastavljen od troje muškaraca i šest prpošnih žena u najboljim godinama pokušao je dijagnosticirati stanje i pronaći odgovor na pitanje - kojim to stranputicama vrludaju i bauljaju potencijalni «oni pravi» umjesto da se vrate na sigurne i markirane staze.

Dakle, po svemu sudeći, na tržištu kvalitetne robe, postoji zamjetan manjak «onih pravih».
Kojih pravih?
Muškaraca dakako!
Zašto je tome tako?

U posljednjih nekoliko desetljeća, žene su se definitvno emancipirale, uspjele su promjeniti mnoga ustajala razmišljanja i odnose, hrabro su nametnule neke nove standarde čak i na ovostranim bespućima brdovitog zapadnog Balkana. Možda nije idealan primjer, ali nije se teško prisjetiti kako je još samo prije dva desetljeća, žena za volanom automobila bila prava rijetkost, vrlo često predmet poruge i sprdnje vrlih muškarčina, «iskusnih» šofera žnj kategorije.

I što se dogodilo?
Da, žene su se emancipirale i (p)ostale same!
Htjeli mi to priznati ili ne, muškarci su zbog nekoliko razloga ostali na nižem stupnju razvoja, tek je manji dio uspio odgovoriti ovom povijesnom «izazovu», pa se danas s pravom pitamo koji je u stvari spol jači a koji slabiji!? Je li moguć novi Kopernikanski obrat po spolnoj osnovi?

U zdravo tijelo i zdrav duh hrvatskih muškaraca posumnjao sam već onih nesretnih ratnih godina kada je na površinu isplivao zaprepašćujuće velik broj dičnih muževa koji su u to vrijeme satima i danima mogli laprdati o ugrozi svega hrvatskoga i neminovnoj borbi protiv mrskih «srbočetničkih» agresora, ali kada bi zaista došao trenutak da dežurna laprdala uzmu pušku u ruke i prihvate poziv za odlazak na bojište, upravo oni su znali dolaziti u urede za obranu s bezbrojnim primjercima liječničkih nalaza, uputnica i rendgenskih snimaka koji su nepobitno dokazivali kako su mnogi od njih – niškoristi!

Dakle, u to vrijeme, na bojište su odlazili samo oni «zdravi».
Nekoliko godina kasnije, kad je uslijedila demobilizacija, mnogi od ovih koji su na početku bili «zdravi», natjerani su u paničan bijeg i bjesomučnu potragu za istim onim nalazima, uputnicama i rendgenskim snimcima s kojima su nekoliko godinama ranije vitlali oni «niškoristi bolesni».
Naravno, znamo mi dobro zbog čega je to bilo tako...

Na koncu, kad od onog malog broja potencijalno «pravih» muškaraca oduzmemo alkoholičare, narkomane, dangube, budale, cestovne i ine manijake, piromane, pripadnike navijačkih skupina, korumpirane političare i lijene brodograditelje, što nam preostaje!?

Skoro pa ništa!
I sad, sreća moja da nisam «singlica» u ovim godinama, ali realno – možete li zamisliti koliko je nepodnošljivo okrutan današnji omjer «pravih žena» i «pravih muškaraca?»

Mislite da pretjerujem?
Idemo pogledati što žene žele
Sudeći po izlaganjima cjenjenih kolegica na simpoziju moderan muškarac mora biti barem približno:
- visok crn i zgodan (alternativno – visok, plav i zgodan)
- kulturan, obrazovan, situiran
- pouzdan, vjeran, ugodan
- još mnogo toga (upisati po vlastitom nahođenju)

Slažete li se?

E sad, čak i da kojim slučajem naiđete na nekog ovakvog, postoji realna opasnost da on već ima svog – dečka!
Tjah!

Pa gdje se onda kriju ti famozni alfa muškarci?
Postoje li oni uopće?
Ili je to samo mit?

Hmmm, koliko je meni poznato, grčkih alfabet sastoji se od dvadeset i četiri slova.
Dakle, ako već prihvaćamo alfa muškarce, zasigurno postoje i oni beta, gama, delta, teta, eta, jota, kapa, lambda...sve do omega!

Strogo matematički uzevši, znate li koliko ima alfa mužjaka?
Četiri posto!
Samo četvorica od stotine nasumce odabranih! Od toga su dvojica već oženjeni, treći je u stabilnoj vezi dok je tek onaj četvrti još aktivan na tržištu pokretnina..

U čemu je problem, zašto smo mi muški (p)ostali tako zawebani?
Pa zato jer se nismo emancipirali!

Mi u stvari, o ženama nemamo blagoga pojma, mi žene shvaćamo kao nešto što nam pripada po prirodnom pravu i smatramo da smo svi do jednog izuzetni talentirani u ophođenju prema nježnijem spolu a o ljubavničkim sposobnostima da i ne govorimo!

Nikada međusobno iskreno ne razgovaramo o «našim» ženama, ako se ovlaš i dotaknemo te teme, sve to ostaje u domeni pukog hvalisanja i razmetanja lovačkim pričama. Osim toga, opsjednuti smo brojevima i veličinama! Te koliko smo piva popili, koliko nam auto troši, koliko nam je dug a koliko širok (ne mislim na auto!), koliko smo partnerica imali a koliko smo samo umislili da smo ih imali...
Uvijek kvantiteta, nikad kvaliteta...

Znate za one priče kad brižni otac ozbiljnog izraza lica kaže svom pubertetliji: Slušaj sine, sjedni ovamo da ti tata objasni neke stvari o ženama!
Puka izmišljotina!
To ne postoji! Ne poznajem apsolutno nikoga koji je sa svojim starim pričao na takav način!
Sve što znamo o ženama, ako išta znamo – naučili smo na vlastitim pogreškama!
Drugog načina nije ni bilo.
Metoda uzaludnih pokušaja pokazivala se najučinkovitijom

S druge strane, žene su oduvijek imale svoje časopise u kojima su između svih onih silnih krojeva i recepata za torte i kolače vješto sakrivale svoje povjerljive razgovore razmjenjujući savjete kako postupati u određenim situacijama.

Muškarci nisu imali vremena za čitanje.
Tek se u najnovije vrijeme sramežljivo pojavljuju nekakvi licencirani magazini za muškarce koji su opet budalasti na svoj način jer nam uglavnom mudro savjetuju kako trideset i pet posto svog slobodnog vremena moramo vježbati i dizati utege!?
Ma daaaaaj....
Imam ja i pametnijeg posla nego dizati utege!

Naravno, sve ovo nema uticaja na alfa-mužjake, oni su jednostavno izvan takvih tlapnji.
Složili smo se i oko toga da sam pojam «alfa mužjak» možda i nije baš najsretnije odabran naziv, ali u svakom slučaju, neosporna je činjenica da postoje muškarci s većom dozom sposobnosti, karizme i magnetizma kojom uspjevaju privlačiti žene, a u posljednje vrijeme čak i muškarce!
Alfa faktor ili imaš ili nemaš, nemoguće ga je naučiti ili kupiti!

Ćud je ženska smiješna rabota...
Navodno!
Hm...
Ljubav je još smiješnija!

Pa upravo zahvaljujući ljubavi kao nerazjašnjenoj misteriji i osnovnoj sili koja pokreće svijet, mnoge od ovih teorija lako mogu pasti u vodu pa je unatoč svemu još uvijek moguće da alfa muškarac zavoli omega ženu i obratno!
Zar to nije prekrašno?

Možda je upravo zato sazrelo vrijeme da emancipirane žene pruže šansu neemancipiranim muškarcima znalački koristeći sitna ženska lukavstva koja će unatoč svemu u prpošnom mužjaku probuditi onaj zakržljali instinkt lovca.
A za one ostale neprilagođene – hm, pa još im ostaje samo rudimentarni instinkt sakupljača
Mrvica dakako...


petak, 07.11.2008.

~Nema problema
~

Premda mi najblaže rečeno, taj lik nikada nije bio odveć simpatičan, ne mogu poreći činjenicu da doktor za romanske jezike i komparativnu književnost koji se trenutno nalazi na višegodišnjem izdržavanju povlastice na Markovom trgu broj dva, nije izuzetno vješta osoba u komunikaciji, iskazivanju samopouzdanja kao i disciplini tjeranja vode na svoj mlin u svakoj mogućoj prilici.
Možda bi razloge ovakvim sposobnostima čak mogli potražiti u genetskom kodu, Idealnoj kombinaciji vlaške furbarije i splitsko-mandrilske prepotence uz diskretni utjecaj vrlih europskih stručnjaka za «public relation» kao i trunčice zanata danas neizbježnih – spin doktora.



Možda će se moje zapažanje nekome činiti beznačajnim i nepotrebnim ali ipak mislim da je vrlo znakovito jer se pažljivijim pristupom može primjetiti «fina regulacija» i retorička akrobacija sa afirmativnim pristupom.
Uglavnom - jeste li primjetili kako je polako ali sigurno, iz vokabulara našeg uvaženog premijera nestala riječ "problem?"

Gdje je problem?
Jeste li uočili problem?
Nema ga!
Nema problema!

U suvremenoj političkoj komunikaciji, riječ "problem" nije više poželjna i u svakoj mogućoj prilici, uputno ju je zamjeniti s novim izrazom, a to je ni više ni manje nego – "IZAZOV."
Spominjanje problema je kontraproduktivno.
Nitko ne voli probleme.
Naoko mali i beznačajni trik, ali u svakom slučaju – uspješan.

Dakle, u javnim nastupima, ni u kom slučaju ne moramo govoriti o načinima rješavanja problema, već se s mnogo više elegancije kaže kako su pred nama – IZAZOVI!
Problemi ne postoje čak ni u sveprisutnoj korupciji, kriminalu, zdravstvu, školstvu, pravosuđu, brodogradnji i još desecima drugih područja, to su jednostavno rečeno - izazovi koji nas čekaju na dvoboju kod EU korala i nema nikakve sumnje da smo više nego spremni suočiti se s njima.
Problemi postoje samo kod nekih drugih, na primjer u Iraku, Afganistanu, Srbiji, Bosni i Hercegovini...
Oni još nemaju pojma glede i unatoč izazova.

Oporba također ima probleme!
Nevladine organizacije diskutabilnih namjera isto tako, kao i svi sljedbenici nekadašnjih jalnuških diletanata, smušenjaka i smutljivaca.
Ali mi!?
Heeeej, ali mi!
Ma kakvi, mi nemamo nikakvih problema, mi samo imamo određene izazove!
Mi smo naše probleme prognali, barem iz rječnika ako već ne iz realnog života.

Možete vi misliti o ovim stvarima što god hoćete, ali ne mogu se oteti dojmu kako ovu retoriku ne bi bilo loše primjeniti u svakodnevnom životu.
Eto, već danas popodne, večeras, zašto ne, možete prići svom životnome partneru i samouvjereno predložiti: "Slušaj draga – imamo izazove u našem braku..."

Ili recimo, ako imate određenih škakljivih situacija na vašem radnom mjestu, natezanja s ludim šefom, lajavim kolegama ili mutavim zaposlenicima, zapamtite dobro – nema tu problema, na vama je samo da ih dostojno izazivate!
Ukoliko vas ona čimavica od susjeda redovno tlači karaoke arlaukanjem na glazbenu podlogu turbofolka, učestalo krade mandarine iz vašeg vrta ili glasno podriguje nakon ručka – to više nije problematično, već izazovno ponašanje!



Što se mene osobno tiče – danas sam pred velikim izazovom!
Naime, upravo sutra organiziram berbu maslina, sve je spremno, ekipa mi je puna elana, marenda samo šta nije na stolu, a za nevolju - ova kišetina pada li ga pada li ga pada!
Pa dokle će više!?
E da, ali imam ja posebnu metodu mantranja!
Za sada neka ostaje malo tajnovita, baš me zanima hoće li i ovoga puta biti uspješna.



Kiša i dalje pljušti.
Ne'š ti problema!
Uh pardon, pravilno se kaže – ne'š ti izazova!
Nema više problema!






srijeda, 05.11.2008.

~Fraziraj me nježno
~


Jeste li ikada razmišljali o tome koliko riječi jedan prosječan čovjek vulgaris izgovori svakoga dana?
Niste!?
Ma nije moguće!
Pa vi ste totalno neozbiljni!

Ajde pucajte, recite što mislite.
Nekoliko stotina?
Nekoliko tisuća?
Nekoliko milijuna!?
Evo ovako – sudeći prema znanstvenim istraživanjima renomiranih institucija radikalne geografije, kao što su bla bla bla (ma koga uopće zanima pravi naziv!?), čovjek svakog dana prosječno izgovori 4300 riječi!
Čini vam se puno? Ili malo? Ha, kako se uzme...



Idemo mi to malo analizirati.
Dakle, da ne zaboravim, nedvojbeno je utvrđeno kako žene općenito govore "nešto" više nego muškarci.
Hej, hej, nemojte sad mene napadat, to su vam znanstveni podaci!
Drugo, nije svejedno i to kakve su naše životne navike, u kakvim se društvenim krugovima krećemo, izbor profesije, način korištenja slobodnog vremena, uglavnom - milijun faktora je u igri. Čisto sumnjam da će neki pastir čuvajući ovce u planinama dnevno potrošiti... ajde puknimo bezveze - tristotinjak riječi, a opet s druge strane, imamo recimo – političare, radijske voditelje ili profesionalne tračere koji mliju li ga mliju danima i noćima i sve tako skoro do besvijesti.

Ako pretpostavimo da prosječan čovjek provede otprilike osam sati dnevno spavajući, a opet izuzimajući one koje pričaju u snu, to znači da ovu brojku moramo oduzeti od dvadeset i četiri sata dnevno pa opet podijeliti, ček ček malo, pišem dva do četrdeset i tri su sedam, mrm..blj...frgh, ček još samo malo... dakle ovako - dobijemo 268.75 riječi po satu odnosno 4.5 riječi svake minute. Pa izgleda da i nije puno!
Naravno, uzimajući u obzir da većinu vremena tijekom dana ipak šutimo, tih četiri tisuće i trista riječi uglavnom sabijemo u eventualno sat, dva, ponekad i tri, opet kažem kako ko i kako kad.

E sad, jeste li ikada razmislili koliko između svih tih silnih tisuća riječi koje izgovorimo svakoga dana, otpada na fraze i poštapalice?
Ma neeee, neću vas opet tlačiti znanstvenim istraživanjima, ali u svakom slučaju, taj broj je daleko veći nego što možemo pretpostaviti. Ono što je najbolje u ovoj priči jest činjenica da većinu tih riječi izgovaramo automatski i potpuno nesvjesno. Što se poštapalica tiče, poznajem mnogo onih koji nakon svake dvije tri riječi obvezatno ubace "ono" ili "ovoga"...

Dakle ovako... krenuo sam jučer ovoga na put u ono Split ovoga i to vozeći se ovoga auto cestom ovoga i tamo sam ono sreo ovoga Vicencija Žderića koji mi je u kraćem ovoga razgovoru objasnio ono...
Ima i gorih slučajeva, kuiš, ne...

Moj prika Miki ima neobičnu sklonost da umjesto zareza, u svojim rečenicama obavezno ubacuje jednu riječ koju u pisanom obliku i nije uputno previše koristiti, uglavnom to je riječ koja počinje kao kupus a rimuje se sa gnjurac!
Ovako priča Miki - Iša ti ja brale k..ac sinoć u grad k..ac i znaš koga sam vidija k..ac, onu pi.ku k..ac, znaš onu šta se prošloga lita kupala u Bušincima k..ac i priđem ti ja njoj, kažem slušaj mala i pokažem k..ac....
Ajmeeee!!!
Isso Miki, daj smanji doživljaj...



S druge strane, mnogi od nas koji možemo uobličiti prosječan razgovor i bez poštapalica, vrlo se često ne možemo othrvati sirenskom zovu upotrebe fraza i frazetina. Pritom čak i ne mislim na one tipične nebulozne izraze političara o "funkcioniranju institucija pravne države" ili "oslobađanju resursa".
Poznato je kako mnoge fraze, izrazi i poslovice koje koristimo u svakodnevnom razgovoru svoje korijene vuku iz Biblije ili antičke mitologije poput onoga koji se "provukao se kroz ušicu igle" donio "grančicu mira" ili se pak "čuvao Danajaca i kad su darove nosili".
No, meni su daleko zanimljiviji neki izrazi kojima je na prvi, drugi pa čak i na stoti pogled, teško odrediti porijeklo i smisao
Recimo, vrlo je lako u našim tiskanim i elektronskim medijima pročitati nešto ovako: "Hrvatski veleposlanik u Washingtonu šakom i kapom trošio državni novac!"
Šakom i kapom!?

Ajde šakom još nekako, iako po mojem skromnom mišljenju - novac se pruža uglavnom dlanom a ne šakom, osim ako kojim slučajem niste honorarni prodavač cigli, ali opet - kakve veze ima kapa? Trošio kapom? Je li nesretni veleposlanik kupovao mnogo kapa ili je možda trošio punu kapu dolara? Koliko uopće dolara može stati u šiltericu prosječne veličine!?
Vjerojatno "puna šaka brade!"
Bolje i to nego "puna kapa problema"...
O frazama bi se moglo bi danima raspravljati i analizirati odakle što kako i zašto.

Pa mislim stvarno, zar nije intrigantno ubaciti ćuka u glavu jer fakat već i vrapci na granama znaju
kako je krajnje vrijeme da neke face s pjace glavom i bradom pošaljemo u ropotarnicu povijesti
jer ruku na srce mogli bi ovako od nemila do nedraga i tako dalje i tako bliže...


Ha, vidite li koliko imamo jezičnih resursa!
A slušajte ovo!
Ravnateljica vrtića drvljem i kamenjem po Duspari!
Ne znam tko je opasna ravnateljica vrtića, ne znam čak ni tko je Duspara, pretpostavljam neki gradonačelnik, ali baš mi je intrigantno ovo drvljem i kamenjem...

Možete li zamisliti borbenu ravnateljicu dječjeg vrtića kako vitla stolice, ormare, drvene kockice, kugle i piramide kojim se igraju nevina dječica prema ubogoj glavi nesretnog gradonačelnika!? A kako li je tek atraktivna scena kad tete u dvorištu vrtića ispale iz katapulta divovsku kamenu gromadu u smjeru zgrade Poglavarstva!
Da sve ove fraze ne treba uzimati "zdravo za gotovo" uvjerio sam se upravo googlajući ovo famozno drvljem i kamenjem. Naime, upravo sam na takav način saznao za ljubavnu priču ravnateljice i gradonačelnika. No, ono što me istinski oduševilo jest kad me svemoćni Google, sasvim ozbiljno upitao: "Jeste li mislili: zdravljem i kamenjem?"

Zdravljem i kamenjem!?
Odakle Googleu pomisao na zdravlje i kamenje??
Ha, ha, tražilica nad tražilicama nema pojma kakvo je bogatstvo našeg jezika!
Jaki smo, nema šta, s3.14zdili smo čak i Google!




utorak, 04.11.2008.

~Obama ante portas
~

Promatrajući politiku iz hrvatske perspektive, gotovo da smo postali imuni na bilo kakva nadanja i velika očekivanja, pa čak imam osjećaj kako smo obuzeti i sluđeni dešperatnom situacijom na domaćem terenu smetnuli sa uma da upravo danas svjedočimo jednom nadasve - povijesnom danu.

Možda će nekom zvučati drsko jer ove retke pišem u trenucima dok još nisu ni otvorena birališta u SAD-u, ali gotovo sam siguran da neću pogriješiti ( usrdno se nadam da ga neću ureći) proglašavajući već sada Baracka Obamu za novog, četrdeset i četvrtog predsjednika još uvijek najmoćnije zemlje na Plavom Planetu i zaželjeti mu dobrodošlicu "u ime svih nas iz šezdeset i neke". Jer, kako god promatrali stanje stvari ovako ili onako, predsjednički izbori u SAD-u, u svakom slučaju su događaj od enormne važnosti za čitav svijet i htjeli mi to priznati ili ne, svakako će imati uticaj i na naše naoko beznačajne živote na «zapadnom Balkanu».

Nakon katastrofalnih osam godina vladavine teksaškog kravara od kojega je više umoran čitavi svijet, Obama će imati pred sobom izuzetno težak zadatak, prije svega pronaći najbolji način kako pretvoriti svoj politički idealizam i posvećenost ljudskim pravima u konkretne i opipljive poteze. Svaka promjena, zasigurno će izazivati velike otpore, prije svega iz onih krugova kojima će biti uzdrmane dosadašnje pozicije.

Može li prvi "obojeni" američki predsjednik u takvim okolnostima zaista pronaći neki novi put, tek bumo vidĺi, pa iako sam se nebrojeno puta do sada osvjedočio kako su uzdanja u bilo kojeg političara ravna mogućnosti da dobijete sedmicu na lotu a da pri tome niste uplatili listić, iskreno se nadam da s današnjim danom započinje nova era!
U svakom slučaju, pred nama su jako zanimljive godine...

Obama versus Osama, tko će biti pobjednik?


nedjelja, 02.11.2008.

~Imam osjećaj da...
~

Zar nije zanimljivo kako čovjek kao takav, preiznije rečeno - ljudsko biće kao ovakvo kakvo upravo jest, ima u sebi ugrađene određene mehanizme koji mu nepogrešivo govore je li nešto što je upravo učinio ili možda propustio, vrijedno ponosa i slave ili pak svekolikog posrnuća, pače stropoštavanja u ponore sramote, straha ili ne daj Blože nečeg još gorega. Ako smo na primjer, napravili nešto što nam baš i ne služi na diku, recimo - fulali odlučujući jedanaesterac u finalu Lige prvaka, prvenstva Svijeta u boćanju ili nečem sličnom, kakva će biti naša prva reakcija? Ako nismo debilikosi i puvanderi ekstra klase ili face bliske kriminalnom miljeu, najvjerojatnije je da ćemo pokriti vlastito lice rukama, dresom, kopačkama, busenom trave, protivničkim vratarom ili bilo čim prigodnim što nam se zatekne u blizini, samo da bi u tom strašnom trenutku zaštitili svoje lice od pogleda javnosti kao i neviđene sramote koja nam se upravo dogodila.

Isto tako, ako nam se dogodi da se iznebuha klepnemo glavom u rolete, nogom u zidić ili trbuhom u mikrovalnu pećnicu, kakva će biti naša prva reakcija? Automatski ćemo rukom krenuti da pokrijemo taj dio tijela koji je trenutak ranije bio izložen traumatičnom razvoju događaja. Je li to instinktivna primjena urođene čovjekove bio-enegije ili se radi o nečem drugom - dalo bi se raspravljati, ne samo ovako prigodno u jednom beznačajnom postu već i na nekom renomiranom skupu batlera u opatijskom ili dubrovačkom hotelu sa najmanje četiri zvijezdice.

Mene pak danas mori nešto drugo. Sigurno je i vama dobro poznat onaj osjećaj koji se obično zgodi u trenucima kada odlazimo na neko putovanje ili naprosto u običnim svakodnevnim odlascima u grad ili na posao. Uglavnom, takav osjećaj vrlo često zavlada mojim krhkim bićem a manifestira se na specifično uznemirujući način koji prožima čitavo tijelo - čini mi se da sam nešto zaboravio!

Ne znam točno kada, ne znam točno što, ali taj osjećaj me kopka i gricka čitavo vrijeme i ono što je najbolje - u najvećem broju slučajeva se pokaže kao nevjerojatno ispravan! Da, zaista smo nešto zaboravili, možda isključiti plin, ponijeti putovnicu, četkicu za zube ili stotinu i jednu drugu sitnicu, ali u trenutku kad nam se konačno upali lampica u glavi, u pravilu smo već poprilično odmakli od početne točke.

Koliko je meni poznato, taj osjećaj još uvijek nema adekvatnog naziva kao na primjer deja vu, a mislim se čak da bi to mogao biti dobar trag pa da umjesto "već viđeno" to jednostavno proglasimo kao "već zaboravljeno", ali naravno na nekom fensi-šmensi svjetskom jeziku da to zvuči nako...nako...e ma znate kako!

Upravo tako i mene posljednjih dana stalno muči taj "već zaboravljeni" osjećaj, ali ko za vraga, nikako ne mogu dobiti potvrdu o čemu se točno radi, tako da sam eto odlučio primjeniti nesvakidašnju metodu otkrivanja upravo dozivanjem sjećanja slikama i jesenskom kolorterapijom.

Možda se tajanstveni zaborav krije iza škura stare kamene kuće isprepletene zagrljajima bršljana...



Moguće čak i u zlatnim bojama jeseni...



U miru Maksimira...



Ne, izgleda da ipak nije na kontinentu, spustimo se do mora.
Možda se krije u jutarnjoj izmaglici škverskih dokova...



Zapleten u ribarskim mrežama...



Ne, ništa od toga, još uvijek nemam pojma što sam to zaboravio, za sada odustajem od daljnje potrage. Vjerojatno je potrebno nešto drugo...

Spustit ću sidro pa makar i na mjestu na kojem se to ne smije



Možda se baš tu krije tajna...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se