Tranzicija u b(l)udno stanje

30.03.2009.

Znate li koji je po mom nadasve skromnom mišljenju, najveći luksuz koji postoji?
Ma neeee, nije to srebrnasti Lamborgini, raskošni Bentley ili vatreni Ferrari, nisu svjetlucavi dijamanti, zeleni smaragdi il' crveni rubini, ma nije pretjerani luksuz čak ni sjajna megajahta optočena sva od zlata.
Ako bi se luksuz moga barem približno definirat ka gušt nad guštima čak s laganim natruhama perverzije, onda vas sa zadovoljstvom mogu obavijestit kako to stanje blaženstva i nije tako nedostižno jer se obično nalazi u ravnini kojih pola metra iznad svake pristojne podne obloge, preciznije rečeno - u postelji!
Eeeee, ma znam ja šta ste sad prvo promislili, na svilu i kadifu naravno (ae, kad bi se gađali avionima), ali nije to to, u stvari - ovo "moje" se isto tako lako može svrstat u gušte nad guštima, ali kao šta sam već pripomenija - luksuz je u nečemu sasvim trećemu.

Dakle ovako - najveći luksuz je kad možeš svoj život nariktat tako da se svakoga jutra budiš iz carstva snova bez prislile, po svome prirodnom ritmu i unutarnjem satu, onako kako ti dođe.
Mislite da bucam bezveze?
Ne, ni u kom slučaju ne mislim na luksuz da možeš spavat do besvijesti ili (se)bezobrazno lino peglat po lancunima cili božji dan. Isto se tako lipo mo'š budit i recimo, u pet uri svakoga jutra a opet se osjećat odmorno, čilo i orno za nove pobjede.
Čak su i neka istraživanja uvaženih stručnjaka potvrdila kako je kvalitetan san ključan faktor ili, da prostite - čimbenik zdravlja svakog čovika. A pod pojmom "kvalitetan san", ne misli se samo na to kako ćeš zaspat nego je još i važnije - kakav ćeš se probudit!

Kako na moju veliku žalost još uvik ne pripadam u kategoriju stanovništva koja može potpuno uživat u takvom luksuzu, s druge strane opet mogu bit relativno zadovoljan, budući da od sedam dana u šetemani, barem se subotom i nediljom mogu naspavat i budit pošteno ka čovik.
I ono šta je najsmišnije - u danima vikenda ne njonjim puno duže nego inače, možda po ure, ma u vrh glave uru vrimena više, ali u stvarnosti, osjećaj je totalno drugačiji. Nigdi nije priša, nego lipo stentano, paćifiko kreneš u novi dan.

Da, ma sve je to lipo, ali kad me vrime "siluje", situacija u pravilu bude dekapoto drugačija.
Nikako ne volim da me naprasito bude zvrndave budilice, a pogotovo oni redikulasti satovi kojima i ne triba zvono jer im kazaljke šušketaju klap-klap-klap po čitave noći, ma brate, milije mi bude kad susid Sejo iz Kazaginaca ničim izazvan ušteka pneumatski kompresor ispod moje ponistre.

Eto upravo zato, ka najmanje strašno rješenje za osobnu tranziciju iz carstva snova u b(l)udno stanje koristim radio-budilicu, godinama već, desetljećima čak, tamo još od (srednjo)školskih dana...
Prilično dugo je trajala moja potraga za pouzdanom frekvencijom budući da signali u noći znaju biti vraški hiroviti. Ipak, uvažavajući sve prednosti lokalnih radija, posljednjih sam godina uglavnom vjeran dobrom starom drugom programu Hrvatskog radija. u prvom redu zbog izuzetno humanih glazbenih urednika koji u tim nehumanim trenucima u pravilu odaberu pravu glazbu.

Virovali vi meni ili ne, prva pisma koju čujem svakog jutra na radiju, značajno mi određuje sva (s)kretanja tokom dana. Jednostavno, stalno mi je tu negdi u mislima, ili je pivam ili je zviždukam, uglavnom, tija ne tija - ne mo'š je se oslobodit barem tamo do marende. Posli marende – druga je pisma u điru.

E bravo, da ne zaboravim – od momenta kad mi se uključi radio pa do moga stvarnoga dizanja prođe pet-šest, dikod i deset minuti. Ae, pa nije čovik žaba da odma skače čim otvori oči!
Triba najprije doć malo k sebi, pogledat di smo šta smo, kamo stremimo...

Ali znate, ono šta nikako ujutro ne volim, je kad mi se voditelji na radio uvatu govorit. N'ti jarca, ma šta to važnoga imaš balit u šest uri ujutro? Muči s mirom, šta je mene briga koji je tonski realizator bija do ponoći a koji posli ponoći!
Nema mi ga u zadnje vrime, ne znam di je, ali posebno mi je bija iritantan niko drugi nego moj rođeni Trogiranin, Ljudevit Grgurić zvani Grga. O Gospe moja, čega li se on sve ne uvati udrobit najranije ujutro!?

E sad, svaka ima svoje zašto i kako. Primjetija sam da šta me voditelj više iznervira, da se to prije dignem iz postelje! I to je u stvari dobro! Đava bi se ja diga uz neki umilni mezzosopran i laganu mjuzu.
Prije bi se diglo nešto drugo!
Zato – svaka čast mojim iritantnim radio voditeljima, ljudi dobro činite svoj posal, pustite vi to šta ću ja ovako grintat, samo nastavite ujutro zvizdit kako ste i navikli.

I šta sam ono danas još tija reć?
A-ha, kad dakle nakon svih tih traumatičnih buđenja konačno dođen na posal, guštam ka prasac.
Ma šta se čudite, oli vi ne volite doć na svoja radna mista? Ma daaaaj, ne budite smišni!

Znate, ko mi god dođe u kancelariju, svako mi reče: "Asti Mande, šta imaš lipi pogled odavde!?"
A ja ka ono – ma koji pogled, ko to ima vrimena gledat kroz prozor?
Ahaaaaa...

I sad zamislite slučajnosti, eto danas sam samo malo ćirnija priko ponistre i ugleda Tirenu kako pristaje doli u ACI-jevu marinu. Ma koja preženca, koja beleca, koja lipotica od broda!





Dobro, možda nije potriba govorit da je Tirena u stvari došla nakrcat gorivo doli na pumpu, ali ko je to vidija da ovakvi ponosni jedrenjak gre po moru na plavi dizel!? A di su idra, di su vesla? Tz,tz ,tz, tz...
Aj dobro, znam da se od romantike ne živi, ka ono tribalo bi se živit od svoga rada, ali ajde recite mi iskreno – ko to more radit kad imaš ovakav pogled sa radnoga mista!?
Ma ko???





Buđenja

28.03.2009.

Jučer mi je jedan moj dobri anđeo čuvar "kao sasvim slučajno" poklonio tračak genijalnosti velikog čovjeka Walta Disney-a.
Ovako kaže Walt:

"Ako nešto možeš sanjati, onda to možeš i učiniti..."



Nije da sam u posljednje vrijeme baš nešto usredotočen na mega kontempliranja, ali ova izreka mi eto, već dva dana nikako ne izlazi iz glave.
Istina, još je nepoznat netko vispreno dodao: "Da bi ostvario svoje snove - moraš se probuditi!"
Slažem se...
Dakle, ako napravimo sintezu, tada možemo reći: Sve što možeš sanjati, možeš i ostvariti - samo (se) budi...



Na Jadranu puše jugo
U jačanju je
Bit će noćas olujno
Usprkos svemu - lijepo je



Ako nešto možeš sanjati, to možeš i učiniti...

Želim vam mirne snove
I ugodna buđenja
Hvala anđelu čuvaru



Slavonijo more moje

26.03.2009.

Nisam još posve siguran je li to dobro ili nije, ali u posljednje vrijeme primjećujem da na moje e-mail adrese više ne dolaze spam poruke koje mi po izuzetno povoljnim cijenama nude određene proizvode sumnjivog porijekla koji bi navodno omogućili mom pimpeku da čudesno izraste u pravu pravcatu zvijer.
Vjerojatno su odustali od mene i proglasili me za beznadežan slučaj.
Nikad od mene seksualnog predatora...
No, zato svakodnevno dobijam zanimljive poruke ponešto drugačijeg sadržaja!
Uglavnom počinju sa Congratulations, bla bla bla, vi ste sretan dobitnik brda love na našoj lutriji, samo vas molimo da ispunite ovaj kratak formular i u najkraćem mogućem vremenu lova će biti prebačena na Vaš račun.
Oh, kako je to divno!
U prosjeku svakog dana dobijem 891 tisuću i 934 britanske funte!
Hm, ma da je dobijat samo onih 934 funte "žunte" svakog dana, pa to bi bilo prekrašno!

Mislim da bi to bio sasvim pristojan dnevni proračun za recimo, razna tumaranja, vrludanja i skitanja, za otkrivanje nekih novih predjela koje do sada eto, tek pukim slučajem nisam uspio pohoditi.

Budući da najveći dio mojih postova pripada kategorijama "fotografija, priroda, putopisi", netko neupućen bi vrlo lako mogao zaključiti kako pripadam onoj vrsti sretnika koji stalno negdje putuju.
Na žalost, istina je posve drugačija.
Ne, daleko od toga da nisam "mobilan", ali to su uglavnom kratki, mahom jednodnevni, u vrh glave, vikend-izleti.
Kratki, ali slatki doduše.
Nisam nezadovoljan, naprotiv, jer iz svih tih izleta ma koliko "ograničenog" karaktera bili, uvijek dobijem gomilu zadovoljstva, ispune me morem dobrog raspoloženja.



Ali...u posljednje vrijeme, sve jače osjećam kako mi u tim pričama nešto nedostaje.
Kao da me počinje pritiskati lagana klaustrofobija, željan sam novih širina, dubina i visina.
Ne tražim ništa posebno, ne patim sada od tamo nekog Mauricijusa, Tahitija ili Novog Zelanda...
Iako ne bi bilo loše, naravno.

Uffff, da samo znate koliko dugo već nisam iša "vanka"...
Ma... sram me je reć!
Zbilja me je sram reć.
Dobro ajde, staru dobru Bosnu i Hercegovinu i tako ne računam pod "inozemstvo".
Webeš zemlju koja Bosne nema!
Ali recimo - Beč, Rim, Venezia... pa bložemili, nije to na kraj svita!

Čovječe, stvarno me je sram.
I sad, kad malo bolje promislim, više sam proputova u svojih prvih dvadesetak godina života nego li sve kasnije.
Najprije je doša rat, di'š dok traje rat, pa je eto na sriću proša taj prokleti rat, pa se nije moglo danas, nije ni sutra, ali ni prekosutra.
Sad opet nika kriza, recesija, sto đavli, nikako na zelenu granu.
Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze - mi stojimo...

Ma da barem imam koga od rodbine dikod po svitu pa da im se ka ono mogu javit i po mogućnosti uvalit na dva-tri dana.
Ništa!
Nemam nikoga ni u Amerikama, ni Australijama, ma čak ni po Švabijama.
Svi su mi se stisli u ovi kantunić svita između Zadra i Splita!
Mogu ih sve obać za dvi ure vrimena.

Pih!



Ali, znate li šta mi je najsmišnije u svemu ovome?
Ma lako ću ja i za Beč i za Veneciju, Rim, Pariz i London.
Ako uspijem – uspijem, bit će prilike, kad-tad.

Ali zamislite sramote!?
Ma koje li sramote?

Ma brate, sramota me da mi je čitavo područje "lijepe naše" istočno od Zagreba, preciznije – istočno od Dubrave i Sesveta, prava pravcata Terra incognita!
Možete li vi to virovat!?
Nepoznata zemlja!
Osim šta sam jednom, još ka dite, proša vlakom od Zagreba do Beograda, posli toga nikad ništa više.
Bjelovar – nikad!
Koprivnica – nikad!
Osijek – nikad!
Vukovar, Vinkovci, Požega, Slavonski Brod, Đakovo, Valpovo, a šta ću dalje uopće ić nabrajat, sve vam je jasno...

Jel' tako da mi to nikako nije u redu?

A ja se još ovde prodajem za nekakvoga "putopisca!?"
Neš ti putopisca od Slatina do Čvrljeva...



Stoga, krajnje mi je vrijeme da poduzmem nešto konkre(ve)tno!
Eto, već sam donija prvi zaključak - ubuduće moram najmanje dva vikenda godišnje rezervirat za akciju "Slavonijo more moje!"
Nemojte mi se molim Vas, sad ljutit vi iz Podravine, Posavine, Baranje i tako dalje, za nas imberlane s mora, sve je to "Slavonija", u širem smislu, naravno...
Računam ja i na vas, u svakom slučaju, na sve vaše ljepote, divote i krasote.

Dakle, nema mi druge, nego evo sad javno i svečano objavljujem kako tražim "rodbinu" istočno od Zagreba.
Pogotovo rodice!
U četvrtom, petom ili kojem daljnjem kolinu, nema veze.
Mislim... da se ne izgubim u tim vašim zelenim ravnicama...
Ae!



Mosor Veliki

24.03.2009.

Iako sam vrlo svjestan činjenice da meni kao jednostavnom i priprostom muškom stvorenju ne bi bilo previše pametno o ovakvim temama javno govorit, moram vam priznat da u stvari jako volim kad pripadnice nježnijeg spola znalački koriste svoju prirođenu žensku lukavost.
Posebno si mi drage manipulatorice koje to znaju napravit bez velike drame ili nedajbože dernjave, nego onako, jednostavno lipo - puste svome muškome da ima osjećaj kako je on glavna faca u čitavoj priči a onda opet naprave sve onako kako njima samima najviše odgovara.
Ma znate šta, da mi ove moje "žene" nisu toliko drage, ko zna šta bi im učinija!?

Najprije mi se uzgrintaju: "Brode, nećeš nigdi da nas vodiš!"
- Kako to "neću nigdi da vas vodim???"
- A lipo, jesmo ti kupili i knjigu i karte i štape i sve, a ti ništa!
- Kako ništa, i zašto baš ja uvik moram vodit...
- Moraš, a ko će, ako ne'š ti!

Posli ovoga sam već napola kuvan i pečen, a teško li je ribu u more natirat...

- U stvari, baš imam jednu dobru ideju di bi mogli ove nedilje!
- Ma di god ti rečeš, mi idemo!
- Idemo tamo i tamo!
- Izvrsno!

I tako one meni daju potpune ovlasti da odredim ciljeve, rutu i turu, tutu-rutu-tu, samo šta fanfare ne sviraju, svi sritni, zadovoljni, idemo, naravno da idemo upravo tamo di sam ja mužjački snažno odredija, sve pet!
Dogovoreno, nema greške.
E, i dok ja proučavam karte, knjige i Google-Earth, one se međusobno dogovaraju oko "detalja" izleta.

Kad mi nakon po ure opet zapimpiče mobitel, već znam da je nova pisma u điru...

- Znaš, ono šta smo rekli da idemo "tamo i tamo"...
- E...
- Pa...lipo je to, ali je li nam pametno tamo ić baš ovoga vikenda...
- Zašto!?
- A bura, a snig, led, opasno je bome, ajde, drugi put ćemo na tu stranu....
- Šta ćemo onda?
- Ništa, umisto da idemo "tamo i tamo", idemo "ovamo i ovamo"
- Hmmm... aj dobro...

Uglavnom, uvik nešto bude, uvik se pojavi neki remetilački faktor, eto i ovoga puta sam bija predložija Velebit, jer bi ja na "svetoj Planini" najradije bija svaki drugi dan, ali "moje žene" su zaključile kako je, barem za ovu priliku, dobri stari Mosor - puno bolji.
I šta'š se borit kad će te nagovorit...
Uostalom, nije to ni tako loše, ako nešto slučajno krene naopako, uvik možeš grintat da je to zato šta se mene nije slušalo.



A znaju one, funcutice jedne kako će me smantat, pogotovo kad su mi predložile uspon na Veliki Kabal, odma su mi oči zasvitlile i srce se uzlupalo jer iako sam na Mosoru bija mali milijun puti, eto nekim čudom, taj mi je najviši mosorski vrh, uvik ostaja malo "vanka ruke."
Doduše kako je još u subotu nemilice puvalo i smrzajica štipala za obraze, već smo počeli razmišljat o rezervi i tako već rezervnog plana, ali na svu sriću, nedilja je osvanula lipa, sunčana, a bura se primirila na sasvim prihvatljivu dozu.

Ruta se već zna, nismo mala dica, najprije autom do Sitna Gornjega pa onda s noge na nogu do Krupnoga Donjega. Nešto više od pola ure, možda četrdesetak minuta hoda do planinarskog doma na Ljuvaču, uvik dobro dođe za zagrijavanje mišića koji su barem u planinarskom smislu, prilično zabušavali u proteklom razdoblju. Nigdi nam nije priša, sa mnom su danas tri prinčipeše samo takve, mlade, vedre i poletne, u svakom slučaju...

Šumi šuma svoju šumsku simfoniju...







U samom Domu se ne zadržavamo previše, tek toliko da pozdravimo standardnu ekipu i gucnemo malo toploga čaja, vrime nam je lipo, skoro savršeno, tako da bez problema nastavljamo dalje mosorskim padinama.



Ovoga puta smo se odlučili krenuti rutom do planinarskog skloništa zvanog "Kontejner" a nedugo nakon njega odvajaju se staze, jedna vodi istočno prema Koziku, a ova naša današnja, prema Velikome Kablu. Svi mosorski vrhovi iznad 1300 metara nadmorske visine, posebni su na svoj način. Kozik ili Sveti Jure kako ga još nazivaju, zasigurno je najatraktivniji, Vickov stup najpopularniji, a Veliki Kabal sa svojih 1339 metara - najviši . Tako se u tome svetom mosorskom trojstvu uvik može pronać nešto lipoga da ti umori tijelo ali i napuni dušu...



Kako smo mi već ipak iskusni, čak i prekaljeni planinari, nismo ni ovoga puta odustali od nekih dobrih užanci, u prvom redu gastronomsko-bonkulovićke prirode pa smo neposredno prije najzahtjevnijeg dijela uspona obnovili zalihe dobrog raspoloženja. Malo hip pa malo hop, uz poneko uffff i ajme, po stinama i gudurama naše zemlje ponosne, suvereno kročimo prema zacrtanom cilju. Eto još samo malo i već smo izbili na vršni greben. Bojali smo se da bi nas jaka bura mogla lako otpuvat sa tih visina, ali na naše veliko zadovoljstvo, stišala se taman u najbolje vrime.



U stvari, veći nam problem predstavljaju snježne "krpe" koje su se baš nekako nezgodno rasporedile pa nikad ne možeš bit siguran koliko će ti gojza duboko propast kad zagaziš preko njih. S druge strane, stijene su prilično klizave pa pojačana doza opreza ni u kom slučaju nije suvišna. Na najvišem vrhu Mosora, prije nekoliko godina postavljen je veliki drveni križ kao izvrstan orjentir, tako da nas nekoliko lažnih vrhunaca nije zavaralo i obeshrabrilo. Po uskom pojasu vršnog hrbata pogledavajući na more s jedne i na dalmatinsko zaleđe sa snijegom ovjenčanim planinama s druge strane, konačno stižemo i na sam vrh.



Oj Mosore, Mosore...



Na samom vrhu - čista fantazija, sunce sija, vedro nebo, mir, veličanstvena tišina planine...
Svaki put kao da je prvi...

Znate koji je gušt sidit na nekoj rivi uz dobru kavicu i neobaveznu ćakulu dok ti čitavo tilo obuzima lagana fjaka?
Znate, još najbolje da ne znate...
E, pa ovo vam je jedno pedeset puti bolje!







Žena od mota prva je jasno i glasno izjavila ono šta nam je svima bilo na pameti - ostajemo na Velikome Kablu do daljnjega!
Tako je!
Evo, ostat ćemo dokle god traje recesija, ne mičemo se s mista!
Prosvjedujemo protiv recesije...
Tako je!
Skupit ćemo još sljedbenika, napunit ćemo cili vrh Mosora prosvjednicima protiv recesije!
Jupiii, bit će bolje nego kad je Forrest Gump trča priko cile Amerike!

Sve smo mi to tako lipo zaključili, ali kad su nam se razine adrenalina i serotonina spustile na prihvatljive vrijednosti, ipak smo odlučili naš put nastavit dalje, prema Vickovome stupu. Na naše opće iznenađenje, ovaj dio između Kabla i prijevoja s kojeg vodi strma planinarska staza sa Gajne, pokazao se kao najzahtjevniji dio puta. Lako se uspinjat po klizavome, ali ajde se ti spuštaj ako si baja!

Naravno, nije potriba trošit puno riči kako su baja i tri bajašice uspješno prošli i ovu dionicu tako da smo do Vickovoga stigli svi manje-više u jednom komadu.
Crvena piramida Vickovoga stupa koja ujedno služi i kao sklonište u slučaju nevrimena, ovih dana nije baš u najsjajnijem stanju. Morat ću hitno pokrenit akciju kod mojih škverana da doniraju par kila crvene boje i dva-tri pinela pa ćemo dat ruku-dvi nove piture na Vickov stup. Brate, nije u redu da ponosan stup stoji u ovako neponosnom izdanju...





Na Vickovom stupu ipak nismo više tako zdušno razmišljali o prosvjedima protiv recesije jer je sunce već prilično odmaklo prema zapadu.
Spuštajući se po strmini počinjemo osjećati prve posljedice današnje junačke ture.
Sva srića da smo mladi, inače ne znam kako bi ovo sve izdržali...



Evo nas konačno opet u Domu, a za divno čudo, još kod Grujice uvik ima i koja porcija fažola, taman za nas...
A kako još lipo legne pivo nakon svega!
Ostali smo sami na Mosoru do samoga mraka.
Fantastičan je to osjećaj.
U svakom slučaju - još jedan savršen izlet!
Sve nam se poklopilo...



Na koncu se mislim... postoji li išta prirodnije, normalnije i poučnije od planinarenja?
Imaš jasno zacrtan cilj, znaš točno kojim putem moraš ići do njega, teško je, naporno je, ali nemaš druge nego sve to svladati sam, na svojim nogama.
I kad konačno dođeš do vrha - tek si na pola puta....
Triba se znat i spustit na normalu...



Primoštenski vinogradi

22.03.2009.


Prolazeći svakodnevno kroz turbo betonizirane i mega apartmanizirane monstr-naseobine duž naše obale, ponekad mi bude poprilično teško othrvati se mislima s prizvukom nostalgije pa mi iznebuha padne na pamet masa pitanja sa zajedničkim nazivnikom - kako je sve ovo izgledalo nekada!?

Da, već mi je duže vrijeme vrlo zapanjujuća, pače fascinantna, ljubavna veza našeg čovjeka vulgaris croaticusa sa tom neuglednom sivkastom smjesom cementa, šljunka i vode.
Pogotovo kad se taj isti čudesni materijal dade tako lijepo oblikovati u meksikanske lukove i kvazi-mramorne stupiće na balkonskim ogradama, a još da ne spominjem kakva se čudesa mogu napraviti tik uz samu obalu kad se finim naslagama betona jednostavno i učinkovito neutraliziraju sve one neravnine na negostoljubivim škrapama i sikama.

Pejzažna arhitektura još je prilično nepoznat pojam u našoj kolektivnoj svijesti pa me stoga niti ne čudi kako nam je vjerojatno suđeno dosegnuti dno dna da bi nam konačno proradili neki misaoni mehanizmi ili pojednostavljeno rečeno - da nam dođe iz guzice u glavu!





No, ipak se kreće! - reče barba Galileo i upadne u velike neprilike.
Ne vjerujem da postoji itko tko se vozio starom jadranskom magistralom od Primoštena prema Rogoznici a da barem na trenutak nije ostao zadivljen veličanstvenim prizorom kamene čipke rajskih vinograda na brdu zvanom Bucavac, tik iznad uvale Kremik. I gotovo uvijek bi netko spomenuo - znaš ova ti se slika nalazi u zgradi Ujedinjenih Naroda u Njujorku!
I tako smo zaista masu puta bili ponosni kako eto, u glavnoj metropoli svijeta, u prijestolnici čovječanstva, na nekom, zasigurno istaknutom mjestu stoji slika naših vinograda kao trajni spomenik ljudskom radu i samoprijegoru.
Ali ne lezi vraže!



Prije godinu - dvije, u javnost su prodrle vijesti kako je ta "slika primoštenskih vinograda u zgradi UN-a" samo mit, izmišljotina, ustvari, neka vrsta urbano-ruralne legende nepoznatog porijekla koju nitko ne može potvrditi!
Ma vidi ti to!

I za pravo reć - ta vijest je stigla u pravom trenutku! Jerbo, kamena čipka na Bucavcu zadnjih je desetljeća počela pucati "po šavovima", lozu je sve više zamjenjivala maslina, a kroz terasate vinograde počeli su se provlačiti betonski koridori; sve je počelo slutiti na put bez povratka. Ljudima nije bilo za zamjeriti - krvav cjelogodišnji rad oko loze mnogima je postao Sizifov posao, kap znoja za kap vina nije bila baš atraktivna "mjera za mjeru"...

Na svu sreću, u trenucima kad je sve djelovalo izgubljeno - dogodio se preokret. Vlasnici starih vinograda okupili su se u primoštenskoj Udruzi vinogradara i vinara i uz snažnu podršku ministarstva poljoprivrede, šibenske županije i poduzeća "Vinoplod", koje je uzgred budi rečeno nekada imalo, osim famoznog "Babića" i najbolje zidne kalendare istočno od Rio Grandea, uglavnom - krenulo se u gotovo nemoguću misiju.

Već nakon nakon vremena, počelo se događati čudo - ljudi su odlučno počeli vraćati stari sjaj!
Naravno, sva čuda svijeta samo se prividno događaju preko noći ali tko se u čuda iti malo razumije - dobro zna da se ona stvaraju, najčešće dugo, teško i mukotrpno...









Na obnovljenim terasama upravo se ovih dana sade nove sadnice vrhunske sorte "Babić" koje se "primaju" u tek rijetkim tragovima crvene zemlje u tom nepreglednom moru kamena između labirinta suhozida. Čak su i stariji čokoti loze živnuli, kao da su prodisali, kao da im je udahnut novi život.






Nadam se da sve ovo nije samo prolazni trenutak inspiracije već da će se u slijedećim godinama dogoditi istinska renesansa. Uostalom - ovo nisu obični vinogradi, to su uistinu mega-skulpture, živi spomenici...
Naravno, ne treba smetnuti s uma da je lokalitet Bucavac prvi krenuo u obnovu jer se nalazi na najatraktivnijem položaju. Međutim, u okolici, pogotovo u zaleđu Primoštena postoji znatan broj ovakvih ili sličnih vinograda, skrivenih od oka putnika-namjernika. Hoće li biti snage i za njihovu obnovu?



Jer, jedna je stvar diviti se ljepoti, sve to izgleda divno-krasno, ali sasvim je druga, treća ili stota - uvatit se motike!
Nema kruva bez motike, ma ni dobroga vina!
A u ovakvim vinogradima nema ti kume moj traktorića, nema mehanizacije, nema sistema - lako ćemo...
Patidu ruke, pati škina, škripaju kolina...



Škrta zemlja čuva svoje blago...
A čuvarima tog blaga - kapa doli!
Krvav je to posal.
Ali plemenit... za dušu!





Primoštenski vinogradi već su bili u debeloj sjeni, ali sam na povratku ipak morao zastati na prvome zavoju prema Zečevu. Prizor tisuću puta viđen, ali opet... zlatno sunce Dalmacije sprema se poljubit najlipše more na svitu...



I sad, neka mi ko slučajno zagrinta da ovo nije stvarnost, da je ovo samo kičasta slika, zalaz sunca, neš ti...
Eto baš za dišpet ove slike nećemo slat ni u Njujork ni u Ženevu!
Neka oni na zidove meknu čakod drugo.
Ko oće gledat, neka lipo dođe ovod, na lice mista!
Pa neka se lipo uvjeri sam!
Jel' tako da je tako?

O mladosti

20.03.2009.




Nisam baš siguran koliko mi je pametno odma na početka stavit ovu pismu o mladosti, velikoga, najvećega živućega pisnika-umitnika jerbo posli Arsena šta god reka da reka, vjerojatno će ispast nekako dežbjego-amaterski ali nema veze.
Ne može svako bit Arsen pa taman ima zajednički Brod u boci.





O mladosti, o toj slatkoj zavodnici i visprenoj nevjernici koja je poklanjala ali i krala, koja nikoga ne čeka i koja ide svojim putem bez obzira na sve.
Svoje godine više ne brojim, niti me briga. Proša sam nekoliko perioda u životu kad mi se ta vremenska lenta totalno pobrkala, izvijala, bižala, letila, pokušavala se omotat oko vrata, pritila da će me ugušit. I evo me, živ sam, tu sam, ne dam se.
Zato me danas više nije ni briga ima li na torti dvadeset, trideset ili pedeset svića.
Sve je relativno - reka je ne tako davno jedan čovik koji je jedva završija pučku školu, a posli bija priznat ka najveći um čovječanstava.
Ča smo na ovome svitu - reka je jedan drugi razbarušeni genijalac, i stvarno di smo kud smo, šta smo, a ništa, mrvica, pinkica, samo jedan trag u beskraju...
Godine su i tako zapisane na nekom drugom mediju.





Isto tako, još uvik ne znam koliko je dobro bit rođen na samom kraju zodijačkog kruga, koliko je to prednost a koliko mana, toliko se približit ravnodnevnici, sad više nisam siguran ni koliko sam nacionalan ni racionalan ali eto - u svakom se slučaju mogu mogu se smatrat - ekvinocijalan!
Ali baš mi bude nekako krivo kad se uvik za prvi dan najlipšega godišnjega doba računa dvadesetiprvi, a u stvarnosti, puno više puta premaliće stigne baš na ovi "moj" dan. I zato ću vam i ove godine zaželit sritno novo proljeće jer evo, astronomski stiže baš danas, u podne i tri kvarta!

Bilo kako bilo, ja ću i danas zagrlit i poljubit svoju slatku zavodnicu i visprenu nevjernicu, jer koliko god mi bižala i parila daleka, ona je uvik tu, evo je pored mene, u ovome času, baš u ovome trenu....
Dragi moji, želim vam sve najbolje u ovom danu, vama vjerojatno običnom, ali eto meni posebnom.
Sretan Vam moj rođendan!


Na kraju vijađa

18.03.2009.

Od tvoga tista i od tvoga kvasa
ja san naresa, evo me prid tebon.
ka' slipi putnik ča je sve obaša
i štuf se svega kripi tvojin nebon.




Od tvoje ješke i od tvoga bruma
za mene nima slajeg da me mami;
i dok počivan nasrid tvog salbuna
rojeni škoju, napokon smo sami.




Prid tebon stojin, dil san tvoga srca,
sve ča san steka, sve san tu iskrca;
u tvoj san mandrać, umoran ka lađa,
spustija sidro na kraju vijađa.



Od tvoga kvasa i od tvoga tista
ja san naresa, prova ča san moga;
a sad prid tebon dršćen poput lista
i pružan konat od života svoga.




Od tvoga kruva i od tvoje pašte
još ćutin forcu, priman tvoju kripost.
i opet prid noć kad zasvitle laštre
rojeni škoju, gledan tvoju lipost.




Svakome vijađu dođe kraj...

Kad sam ga ugleda kako nevoljno leži, izvrnut na livi bok, nasukan na škrapama, sitija sam se ovih davnih versi velikoga meštra o' riči, Komižanina Jakše Fiamenga...
Na kraju vijađa...



Pukla je korba,
rasušili se madiri,
izgnjijala rebra...

Slomija se
Ka nasukani kit
Umoran od svega
Napušten i sam

Umra je još jedan brod...



Pseudo-reportaža

16.03.2009.


Kad smo prije kojih dvadesetak dana nošeni valovima nepoznatog povjetarca koji za sada ima tek status kandidata za punopravno članstvo u ruži vjetrova, u mezzonavi doplovili do Tribunja, nekako nam se logičnim učinilo da usput skoknemo i do obližnjeg otoka Murtera budući da nam je već od ranije bilo poznato da tamo ima puno puno lipih stvari koje tek očekuju svoje zasluženo mjesto u ovim skitaralačkim zapisima. No (bez međutim), kako nam toga dana biometeorološke prilike nisu stvorile idealno ozračje za neobavezna lutanja, a još su nam se uz to nenadano pobrkale određene sitnice prije svega vezane za logistiku čitavog projekta, donijeli smo jednoglasan zaključak kako se prvom prilikom moramo vratiti na ovaj otok.

Istinu govoreći, iz određenih geografsko- akademskih krugova, povremeno se čuju razmišljanja kako otoci Krk, Pag, Vir, Murter i Čiovo, i nisu pravi otoci iz jednostavnog razloga što su svi redom mostovima povezani sa terra firmom pa se prigodno mogu smatrati PSEUDO-otocima. Ako bi takvom logikom išli još i dalje, tada bi trebalo dobro razmisliti kako nazivati recimo Primošten, Tribunj ili pak Nin.
Možda – pseudo-poluotocima!?
Što li će tek onda biti sadašnji poluotok Pelješac kad se tamo za nekih otprilike pedeset i osam mandata vlade zna se koje stranke konačno napravi famozni most, za sada ne želim niti razmišljati.

U svakom slučaju, bilo da ovaj besjedničarsko-slikopisni uradak nazovemo reportažom o pseudo-otoku ili možda tek pseudo-reportažom o otoku Murteru, krajnji je čas da prestanem sa ubitačnim rečeničnim konstrukcijama jer već s pravom pretpostavljam kako mi ove vrle umotvorine čitaju samo moji najvjerniji ljudi.
Hvala Vam ljudovi!



Idemo!
U samom dnu prostranog Pirovačkog zaljeva udobno se smjestila plitka uvala Makirina koja je još od davnina poznata po ljekovitom blatu. No, dok ne stignu topliji dani kad ćemo se bez postrasuda moći hrvati i uživati u blagotvornom učinku mulja našeg svagdašnjega, pogledajmo što li nam se to zanimljivoga krije na samoj obali. A krije se vjerovali ili ne – prava mala senzacija.



Prilikom obnove crkvice svetog Martina koja je podignuta na ovom mjestu prije gotovo punih tisuću godina, pronađeni su brojni arheološki nalazi koji su potvrdili postojanje vile rusticae još iz vremena (pra)staroga Rima kao i ostaci bazilike iz 5. stoljeća. Sve to danas sačinjava jedan izuzetno vrijedan kompleks pa iako o arheologiji najblaže rečeno, nemam blagog pojma ili finije – „to nije moje područje“, posebno me oduševio način kako su izvedeni radovi. Ako zanemarimo nekoliko plastičnih kesetina kao jedan od znamena, uvjetno rečeno civilizacije s početka 21. vijeka, čitav ovaj lokalitet izgleda zaista sjajno.





Uz sve navedeno, izuzetno je lako pristupačan jer otprilike nakon dva kilometra vožnje od skretanja sa jadranske magistrale prema Tisnome, postoji tabla koja vam jasno kazuje da se crkva svetog Martina nalazi u neposrednoj blizini, niti na pet minuta hoda ...

Nakon male prigodne lekcije iz povijesti, sada zaista krećemo prema našem otoku Murteru pa prekoračivši mostić u Tisnome, ubrzo stižemo u Jezera, kako kažu – najmlađe misto na otoku.
Jezera su za divno čudo, svoje ime dobila upravo po jezerima koja doduše nisu nekih spektakularnih dimenzija, ali u svakom slučaju, ne možemo ih svrstavati u najobičnije bare ili još gore –lokve.



Na uzvisinama iznad Jezera također nalazimo nekoliko dražesnih crkvica koje su isto tako lako pristupačne smo tako pozdravili i svetog Roka i svetog Konstancija ( u povjerenju – za ovog drugog nikad čuo, ali ja i tako nisam posve relevantan oko navedene problematike).





Tragajući za svetim Nikolom i njegovom uvalom, spazili smo na vrhu jednog brežuljka nešto što nas je u prvi mah podsjetilo na neku veliku mega-bunju. No, ubrzo samo saznali kako se u stvari ne radi o bunji već o nečemu čak i atraktivnijem! Naime, ova velika gomila uredno naslaganog kamenja, nalazi se na ovom mjestu još od vremena Liburna, ilirskog plemena koja je u davna vremena nastanjivalo ovo područje, naravno još prije dolaska divljih Avara i nadasve uljuđenih starih Hrvata naravno adakuće nego tako...





Ono što je posebno zanimljivo – ovo uzvišenje imalo je ulogu svjetionika jer su se upravo na ovome mjestu palile vatre koji su bile vidljive daleko sve tamo do otvorenog mora. Ono što je još zanimljivije – postoje teorije koje kažu da je čitav otok dobio ime upravo po ovoj „morskoj kuli“ (mor-tar) kao i po istoimenoj uvali koja danas ime dijeli upravo sa zaštitnikom putnika i mornara, svetim Nikolom i u ta davna vremena dok još nije bilo Jezera, ovdje se nalazila glavna luka.
I danas u toj uvali miruju brojni ribarski brodovi.





Nedaleko od ove atraktivne građevine koju u narodu nazivaju još i „pudarica“ naišli smo na tri prekrasna, pre-pre-dražesna primjerka autentičnog originalnog hrvatskog, preciznije – dalmatinskog tovara.



Ah... nemam riječi, slike sve govore...





Naš put nastavljamo dalje prema zapadnom dijelu otoka na kojem se nalaze Betina i Murter. Naravno, za mene ovakvog, potpuno opčinjenog i zamantanog morem i brodovima nema većeg zadovoljstva nego li doći u ovakva mjesta sa bogatom i raskošnom brodograditeljskom tradicijom. Betinska ili murterska gajeta, brodić je izuzetne ljepote i elegancije, ali što je još važnije - to je brod izuzetnih maritimnih i ako hoćete – gospodarskih svojstava jer je za ovdašnje ljude, gajeta sa latinskim „idrom“ oduvijek značila puno više...











Betina i Murter su spojeni i praktično čine jedan – usudio bi se reći - gradić, ali eto skrušeno priznajem da nisam upoznat kakvi su ovdje malomišćanski odnosi. Znajući dobro za bezbrojne primjere „dobrosusjedske netrpeljivosti“ diljem naše obale i otoka, mogu samo pretpostavljati da se i ovdje nešto slično događa. Ovom prilikom smo nastojali pravedno raspodjeliti vrijeme u oba kraja „blizanaca“ pa smo tako u Betini popili kavu a u Murteru prošetali uz marinu sve do groblja na punti. Moram priznati da me ovaj prometni znakić na zidu murterskog groblja ipak poprilično zbunio...



Na koncu, u samom Murteru smo se popeli do još jedne crkvice posvećene svetom Roku koja se nalazi iznad mjesta, a upravo smo naišli na procesiju za križnim putem pa smo morali biti vrlo tihi i neupadljivi.





Obasjani marčanim suncem kojega smo jedva dočekali iako dobro poznamo njegovu varljivu ćud, još smo jednom osjetili dah iskonskog Mediterana koji itekako živi na ovom otoku ili pseudo-otoku kako vam god bilo drago. Otok plodne crvene zemlje na kojem rastu masline i loza, otok blagih i pitomih polja i brežuljaka, otok na kojem miriše more kao nekad, otok sa kojeg puca čeznutljivi pogled prema čudesnim Kornatima, sve je to „kula nad morem“, „mor-tar“ ili jednostavno – Murter...









Jednostavno-more...

14.03.2009.

Jupiiii!
Što je danas lijeeeep i sunčaaaan dan...što je danas tra la la la la.....
Zar nisam upravo nedavno zaključio jedan od mojih nadasve maestralnih postova riječima - "život je lijep!?"
Ha, optimizam je - vjerovali ili ne - sjajna stvar i oko toga vrlo brzo postižemo konsenzus.
E sad - pitat će se netko - zašto me je ufatila nekakva euforija?

U stvari - nije mi se dogodilo ništa spektakularno, ali jedan manje-više slučajan klik bespućima svemrežja, potvrdio je ono što sam odavno već slutio, ali se nisam nikada usuđivao glasno izreći. Naime - iako bi se na prvi pogled teško moglo zaključiti s obzirom na mojih dvadesetak kila viška, ali to ćemo i tako ubrojiti u optičke varke, sigurno niste znali da sam upravo ja, Brod u botilji glavom i bradom - izvrstan trkač na kakve god hoćete staze, iznimno napredan sportaš, a što se posla tiče - imam ogromne šanse za bolju zaradu a sa druge strane gotovo nikakve mogućnosti da iti slučajno obolim od srčanih bolesti!

Kako sam to otkrio?
Jednostavno - gledajući u svoje prste!





Evo, ako laže koza - ne laže rog - u časopisu American Journal of Human Biology, objavljeni su rezultati istraživanja koji nedvojbeno pokazuju da osobe koje imaju duži prstenjak od kažiprsta postižu u najmanju ruku - bolje rezultate u sportu i životu općenito od onih koji nemaju tu sreću. Kako ne bi sad ispadalo da brumajem bezveze, kliknite ovdje pa se sami uvjerite,a ujedno možete testirati i sebe.

Iako sam svjestan da u suvremenom svijetu svakodnevno izlaze u javnost rezultati stotina istraživanja koji vrlo često znaju biti kontradiktorni, potpuno sam uvjeren da je ovo spektakularno otkriće jedna, jedina i nepobitna istina. Stoga se usrdno nadam kako ne postoje ni najmanje šanse da nas dovode u zabludu kao recimo sa crnim vinom koje bi po jednim istraživanjima bilo uputno piti - samo jednu čašu dnevno, pa se onda pojave neki novi rezultati koji govore da crno vino uopće nije dobro, a nakon svega najnovija od najnovijih kažu - potrebno je piti barem tri čaše crnog vina dnevno!

I sad ti budi pametan!?
Slična situacija je i s mesom.
Godinama nas uvjeravaju kako je bijelo meso puno bolje od crvenog, a eto u posljednjih nekoliko mjeseci - odjednom crveno meso iskače na pijedestal kao super zdravo, kvalitetno, pače neophodnol!?
A šta li je tek s onim istraživanjima špinata?
Ima li u špinatu ili nema onoliko vitamina i minerala koliko smo vjerovali da ima?
Ako se još vrli učenjaci dohvate istraživanja kupusa, karote, blitve, luka, pomidora i kukumara - tko zna kamo nas sve to može odvesti....

No, dosta je bilo o tome!
Danas sam imao namjeru objaviti nešto potpuno drugačije - ništa pretenciozno - samo još jedan misaono-relaksirajući slikopisni uradak "made in ship in a bottle..."



















Jednostavno - More...

Zaustavi se Petre

12.03.2009.


Jutros mi se na vratima iznebuha pojavija Petar, moj dugogodišnji... prijatelj recimo, u stvari, nije mi baš pravi prijatelj, ali nije ni neprijatelj, ne znam, ne bih ga čak moga okarakterizirati kao poznanika, niti ka usputnog prolaznika, on je u stvari neka vrsta moje vjerne sjene jer di god da sam se u svom životu kreta, uvik bi se nekim čudom tu naša i Petar. Završija je arheologiju i povijest umjetnosti ali nikad nigdi nije dobija stalni posal. Kurba jedna, dobro barata s jezicima pa kad s premalića počnu dolazit malo veće grupe turista, onda in on dobro dođe ka vodič po našim UNESCO-ovim, da prostite – destinacijama.

Petar je čudan lik. Kažu neki da je navodno jako pametan, točnije rečeno – on je toliko pametan da ga nitko drugi ne može pratit u njegovim mislima pa onda zbog općeg nerazumjevanja okoline često ispadne da je glup. Ali nije glup, Petar je jako pametan samo je malo...kako bih reka...smušen.

Jednom smo se vraćali iz metropole nekim rasklapanim drndavim autobusom još onom starom ličkom magistralom priko Macole, Gračaca, Knina i tako dalje.
Kad smo prolazili kroz Drniš, Petar gleda kroz prozor,gleda li ga gleda pa upita: Koje je ovo misto?
- Drniš – odgovorim mu
- A jel!? Pa ja sam iz Drniša!
- Otkad si ti iz Drniša?
- Mater mi je iz Drniša
- Mater ti je iz Drniša?
- E...
- I ti nisi pripozna da je to Drniš?
- Malo sam se zbunija...

Jednom mu je izdušila guma od bicikle. Budući da nikako nije moga naći obični pumpin u svojoj garaži rastavija je kolo sa biciklete, strpa ga u portapak od auta i krenija prema benzinskoj. Tamo je uredno doša do kompresora, napumpa gumu, sve pet. Onda ga je neko iznenada zva na mobitel. Petar je sve tako razgovarajući s mobitelom na uvu uša u butigu na pumpi kupit Snickers i žvake. Pa je uspješno kupija Snickers i žvake, doša do auta i nastavija vožnju dalje. Kad je doša doma, otvorija je portapak i u njemu nije bilo niti "k" kola od bicikle!

Ostavija je cilo kolo s napumpanom gumom kraj kompresora!
Zaboravija!
Onda je mene zva na mobitel, da di sam?
A ja taman bija u Solinu...

- E bravo, znaš, bi li mi moga ić na pumpu, ostalo mi je tamo kolo od bicikle?
- Kolo od bicikle?
- E...
- A na kojoj pumpi?
- Ma znaš...nisam sad više siguran... ali između Splita i Trogira sigurno je
- Kako se ne moš sitit na kojoj si pumpi bija, ima ih barem deset između Splita i Trogira
- E pa vidiš, u tome i je problem, ne mogu se sad sitit, meni su sve te pumpe iste...

Ima još njegovih batuda s gumama!

Neko vrime, vozija je Petar i vespu.
I normalno – pukla mu guma.
I to di –blizu moje kuće, naravno.
Bilo litnje popodne, vruće, sparno za poludit, nigdi maeštrala, ja taman ubija oko posli obida, kad eto ti njega na vrata. Cili raščupan, šporak, oznojan...

- Pukla mi je guma!
- E....
- I sad... nemam rezervnu...
- A di ti je?
- Ko?
- Rezervna
- Koja rezervna?
- Guma
- Ne znam, mislija sam da je na svome mistu ali nije...
- Šta ćemo sad?

- Znaš mislija sam da mi ti posudiš svoju rezervnu, samo da dođen do kuće, pa ću onda odma odnit onu svoju u vulkanizera i evo do večeras ti vraćam tvoju gumu nazad.
- Aj dobro...

Tribam li posebno napominjat da tu večer Petar nije donija gumu
Nije ni sutra
Ni prikosutra
Ni za cilu sedmicu.

Pokušavam ga dobit na mobitel – stalno mu se javlja Vip sekretarica...

Vidija sam ga slučajno nakon deset dana

- A šta je Petre?
- A evo, posal, žena, dica...
- Ma dobro posal žena dica, ali di je moja guma?
- Koja guma?
- Bome ona šta sam ti je posudija ima deset dana
- Ajme!
- Šta je?
- Ajme!
- Šta ajme
- Proda sam je!
- Ma koga si proda?
- Vespu sam proda
- Pa di je guma?
- Ošla sa vespom...

Ente robijo, kad ga onda nisam zadavija, neću nikad. Ma da samo znate koliko je puti on mene zeznija u životu i šta je najgore – ja znam da će on obavezno nešto ukakit, spizdit, izvrnit naopako ali nemam ga srca odbit, kad ga vidin nako visokoga, suvoga, blentavoga, smantanoga, skroz me razoruža...



Inšoma, doša mi je jutros sa nekon kuvertom, nudi mi nike libre, škartoce, kartušine, sve ništo govori, maše rukama, mrda glavom, ništa ga ne razumim

- Zaustavi se Petre, pita bi te nešto...
- Aj pitaj.
- Šta tebi u stvari triba?
- Ma znaš, napisam sam neke kratke priče...
- Kratke priče?
- E...
- I šta ćemo sad?
- Mislija sam da pogledaš kad budeš ima vrimena pa da mi rečeš kako ti se pari.
- Dobro, al ne mogu sad.
- Kad uspiješ....



Pročita sam Petrove kratke priče.
Zanimljive su
Uglavnom su erotskog sadržaja
Nisu vulgarne
Nisu...

Ali... to je Petar
Mora bit nešto naopako...

U prvoj je upozna neku zanosnu brinetu, odma se sve rasplamsalo, činidu jubav, puno strasti, orgazama, čuda se događaju i onda posli svega izađu njih dvoje na ulicu malo se prošetat zagrljeni i nju satare auto!?
Poala koja kombinacija!

Ili ova druga – naiša moj Petar na neku femme fatale, opet cilu kratku priču oni provode u postelji, stenju, uzdišu ludilo jedno i onda Petar iznenada umre!?

Ali ne umre Petar zapravo nego mu se duša odvoji od tila i ta njegova duša još je uvik u toj sobi di su seksali a on duh gleda šta će femme fatale napravit!?

I sad se mislim šta ću mu reć...

Moš mislit – kratke erotske – kako to može bit, kratko i erotsko!?
Ne ide nikako jedno s drugim...

Ma nije to loše napisano ali sve je nešto... smantano...

A... da ja Petra nagovorim da počne pisat blog!?

Peripatetici Tesline ulice

10.03.2009.


Prije nekoliko dana nazvao me Rašo, moj javni agent za tajne nabave, te aktualni ministar za međureligijski dijalog, biološku raznolikost i Arhimedov zakon, vlade u sjeni žalosne vrbe.
Smirenim glasom kako samo on to zna dao mi je slijedeći naputak: "Ovog vikenda je akcija, ponesi sve šta smo se dogovorili."
Ministar Rašo uvijek je škrt na riječima preko telefona jer neopravdano sumnja kako je pod trajnim nadzorom agencije za trgovinu činčilama koja već više od desetljeća incognito djeluje na Ravnim njivama a sve pod paravanom tvrtke za trgovinu rabljenim namještajem Kredenca d.o.o.
Naravno da sam razumio naputak jer mi je već od ranije galeb pismonoša prenio poruku kako bi bilo dobro da prigodom Dana žena održimo svečani koncert za motornu pilu i orkestar u ražanj-duru…





Budući da pretpostavljam kako su nakon ovih uvodnih zakučastih rečenica čitatelji slabije koncentracije već odustali od daljneg čitanja, post možemo nastaviti u revijalnom tonu.

Naime, ne znam kako je to kod vas, ali moram Vam se još jednom pohvaliti kako imam izuzetnu sreću i privilegiju intenzivno se družiti s ljudima s kojima sam prije pet ili svega nešto više godina, djelio srednjo-školske klupe u Teslinoj ulici broj četiri. Mi naše godišnjice mature obilježavamo u prosjeku svakih pet dana i naravno da nakon takvih dugih perioda ne-viđanja uvijek imamo čitavo more novih tema i dilema za ispričati jedni drugima. Naravno, to nas ne spriječava da povremeno održimo i one «službene» okruglo-elipsaste obljetnice, a kako upravo ove godine svi zajedno obilježavamo, vjerovali ili ne – dvadeset i pet godina od održavanja XIV Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu, tako je pred svima nama veoma odgovoran zadatak na prikupljanju svih informaciji o izgubljenim kćerima i sinovima diljem galaksije kojima je zajednički nazivnik – Četvrti «Ce» razred matematičara-informatičara u splitskoj Teslinoj ulici broj 4, tamo negdje sredinom ili krajem prethodnog tisućljeća.



Isto tako se moram pohvaliti kako je koncert za motornu pilu i orkestar protekao u savršenom redu i nadasve inspirativnom ozračju ako izuzmemo činjenicu da smo debla pojedinih plemenitih biljaka u stvaralačkom zanosu srezali na plus minus beskonačno. Prevedeno – uredno smo prozračili krošnje cirka otprilike negdje oko tri stabla masline, potpuno pomladili dvije, presadili nektarinu, podšišali višnju i odrinu vinove loze koju je nepoznat netko godinama ranije doveo u stanje opće neprepoznatljivosti, pogledom pomilovali smokvu, mandarinu i grejpfrut, te skovali ambiciozne planove za daljnje poljoprivredne zahvate na do sada neiskorištenim parcelama veličine, po slobodnoj procjeni - dobrih sedamnaest i pol četvornih metara i to visoko kvalitetnih obradivih površina.



Nakon svih ovih silnih zahvata, složno smo prionuli okrijepi duha i tijela, te tom prilikom odredili smjernice budućeg djelovanja. Uz šest glasova «za» te jedan suzdržan, trasirali smo stazu mentalne relaksacije koja vodi od Rašine ljetne rezidencije malo uzbrdo prema istoku pa onda nizbrdo prema juguozapadu da bi se nakon kilometar-dva put stabilizirao markintama i obrubom rta Ploče.







Naravno, nije nimalo slučajno da smo se i ovog puta ponašali po uzoru na Aristotelove peripatetike koji su do najuzvišenijih misli i ideja dolazili hodajući i šetajući mahom u neobaveznim smjerovima.
Naime, ako niste znali, čovjek neizmjerno ugodnije i lakše dolazi do sjajnih ideja u uspravnom položaju pritom vodeći računa o idealnoj mjeri potroška tjelesne energije. Ništa pretenciozno- jednostavno lagano, korak po korak uz rub mora, osluškujući šum valova, udišući aerosol i uživajući u pogledima na stvaranje morske pjene iz koje se ponekad zna ukazati boginja Afrodita.





Nešto kasnije smo u toploj domaćoj atmosferi, mudro rezimirali učinke proteklog dana i zauzeli zajednička stajališta, brižno okupljeni oko prepunog lonca pašta-fažola.
Njami njami...







Spušta se noć na jadranski Rt Horn...



Ako slučajno niste znali - život je lijep!

Ljepšoj polovici svemira

08.03.2009.


Iako na našu žalost, još uvijek živimo u društvu punom stereotipa koji potom udruženi stvaraju predrasude da bi naposljetku kao njihov prirodan nastavak nastajala diskriminacija, pokušajmo barem danas prigodno vjerovati kako se opće ozračje ipak iz godine u godinu pomiče prema boljemu. Istina, ne još zadovoljavajućom brzinom, ali kako bi rekao jedan neshvaćeni velikan iz nekog drugog vremena – ipak se kreće.

Danas je osmi ožujka – Međunarodni dan žena.
Ljepšoj polovici ovog svijeta – najiskrenije čestitke!

Pripremajući ovaj post, pokušao sam prikupiti neke od svih onih silnih nebuloza vezanih za odnose žena i muškaraca koje su dio općeprihvaćene društvene stvarnosti. Na moju žalost, posao i nije bio toliko težak jer sam čak i površno „googlajući“, brzo naišao na more besmislica.

Kada muškarac povisi glas – on je odlučan i hrabar
Kada žena povisi glas – ona je histerična.

Muškarac koji je imao „preko nekoliko“ partnerica, smatra se velikim frajerom.
Žena istovjetnog ponašanja je „laka roba“.

Tridesetogodišnji muškarac koji nije oženjen – pred njim je karijera.
Tridesetogodišnja žena koja se nije udala - stara je cura.

Žene ne mogu obavljati odgovornije poslove jer su previše emocionalne.


Žena ne može biti pametna i lijepa.

Žene koje žele imati svoju karijeru su bezobzirne i neodgovorne.

Žene koje žele imati djecu i dom su udavače ili sponzoruše.

Žene su loši vozači.

Žene su...

Dokle god budu postojale predrasude ovakvog ili sličnog tipa, naša zajednička „borba“ za ljepši i humaniji svijet neće biti završena.
Jaka, samostalna i samosvjesna žena nije ni u kakvoj opreci sa jakim, samostalnim i samosvjesnim muškarcem.
Naprotiv – zajedno smo jači (sad zvučim kao sindikalist, ali nema veze!).

Žene danas obavljaju mahom najteže poslove u našem društvu za sramotno male plaće jer ih se redovito ucjenjuje, obmanjuje i obezvrijeđuje. Stoga upravo danas posebno mislim na sve one žene koje unatoč „neradnoj nedjelji“ moraju ići na posao zbog nekakve inventure ili popisa robe.

Kada se u našim poduzećima razmišlja o promaknućima – žene posljednje dolaze u obzir.

Isto tako, za ženu je oduvijek bilo „normalno“ da drži tri kantuna kuće, dok je u još u mnogim našim sredinama isto tako „normalno“ da muškarac drži valjda - tri kantuna birtije.

Na koncu, moram vam priznati da ipak nisam za potpunu ravnopravnost spolova!
Uvijek će biti stvari koje će žene obavljati bolje, a isto tako i muškarci.
Dom u kojem se ne vidi „ženska ruka“ nije pravi dom.
Žene to jednostavno „znaju“...

Nije slučajnost da su ljepota, ljubav, pa čak i snaga – imenice ženskog roda.
Nije slučajnost da je jutros osvanuo prekrasan sunčan dan.



Drage moje, neka vam ovaj Vaš dan bude sretan, ugodan i nasmijan.
I ne samo ovaj!
kiss

Šentada

06.03.2009.


Kad vam se u sunčanoj Dalmaciji dogodi da vam obični stolni "digitron" sa solarnim panelom (i to ne bilo kakav nego Texas-Instruments op.p), zapadne u stanje trajne hibernacije iz jednostavnog razloga što ne može nikako doći do imalo značajnijeg traka sunca da mu udahne spasonosni dašak života, to može značiti samo jedno - vrag je odnio šalu. Ako se ne varam, još tamo negdje sredinom prosinca, glasno sam zavapio kako već više od četrdeset dana pada kiša i kako smo blizu općeg potopa. Dakle, od tog vremena, prošlo je evo, skoro tri mjeseca i u rijetkim danima kad kiše nije bilo, za utjehu smo imali zavidne količine krupe, grada ili tuče, kako vam drago, a bome i snijega u enormnim količinama.



Uglavnom, padalina ko u priči iz tisuću i jedne noći, a za nevolju još, padaju i burzovni indeksi, pada raspoloženje, pada moral, naprosto me strah promisliti šta još sve ne pada. Ako je vjerovati medijima, psihijatrijske ambulante u Hrvatskoj sve su punije, a u ljekarnama je porasla potražnja za antidepresivima za čak 30 posto!?

Ljudi su štufi, siti svega, bezvoljni, apatični, svugdi samo vidiš blide face, upale podočnjake, šta je ovo došlo na svit gospemoja!?

I šta ćemo sad!?

Oćemo li se prepustit kolektivnom manično -depresivnom sindromu ili šta?
Ajde, ne budite smišni!
Uvik se može nać dobrih stvari.

Eto, jeste li znali da nas je prije samo nekoliko dana promašija jedan ubojiti komet?
Komet koji se odaziva na ime "Lulin", na svome je putu kroz unutarnji dio sunčevog sustava, u prvim satima utorka, 24. veljače prozunzija najbliže Zemlji, na udaljenosti od samo 61 milijun kilometara.

Znam šta ćete reć - neš ti blizine - 61 milijun kilometri!
Pusti ti stat, oli on nije moga skrenit?
Ka da je malo onih koji su skrenuli sa svoga puta a kleli su se u nešto skroz suprotno!
E!



Ima još dobrih stvari.
Eto, baš sam sinoć naletija na nešto skroz izvrsno i to virovali ili ne - na televiziji!?
Da, da i to je moguće.

Na drugom programu HTV-a emitirana je emisija - "Profesije osobno" u kojoj su sudjelovali naš poznati genetičar profesor Miroslav Radman, zadarski arhitekt Nikola Bašić, koji je u mnoge svoje kreacije unija puno "morskih" elemenata, i naposljetku Tonči Panza, diplomirani inženjer elektrotehnike koji se najviše bavi instaliranjem i održavanjem vjetro-elektrana.

Nema mi većeg gušta nego gledat i slušat ljude koji s toliko ljubavi i strasti rade, ma ne bi čak reka ni da rade ili nedajblože odrađuju svoj posal - oni ga naprosto žive.
Naravno da mi nije namjera prepričavat čitavu emisiju, ali u njoj je bilo toliko dobre energije, mudrih misli i plemenitih stremljenja, da vam ja to teško običnim ričima mogu objasnit. Ako bude repriza ovih dana - svakako pogledajte.



Nego, ja sam danas mislija dotaknit nečeg sasvim drugog, a na tragu je onog prethodnog posta u kojemu sam se uvatija grintat kako nigdi više nema žive duše, kako su se ljudi manje-više zabili u svoje kućice i ćibice, ka da nas je kolektivno ćapala, da prostite - agorafobija.
Oliti strah od otvorenog prozora, pardon - prostora!



Šentada, znate li je šta je to šentada?
Najčešći prijevod na "književni", vjerojatno bi bija - klupa za sjedenje.
E, ma šentada nikad nije bila samo obična klupa, uostalom - nije niti tribala bit prava drvena klupa, šentada može bit i samo jedna puntižela naslonjena na dvi blokete, može bit i kamena, oli od modernoga inoksa, a može bit i najobičniji betonski zidić - sve je to šentada.



Šentada je ništa drugo nego idealno misto za druženje, neobaveznu ćakulu, i to za sve, za dicu, mladost, matere, babe, dide, meštre, kalafate, težake, profešure, penšjunate, šentada je jedan od onih iskonskih elemenata Mediterana koji je danas sve više u opasnosti da nestane. Šentada je otvorena svima, nikad ne tribate pitat za dozvolu, čak i ako na njoj trenutno sidi potpuno nepoznat čovik. Na šentadi nikad ne fali tema, priča krene sama od sebe, ka po loju.



Možda bi psihološko objašnjenje fenomena šentade bilo to, da svi sudionici gledaju u istome smjeru, tako da čak i onda kad su mišljenja različita, nikad ne dolazi "do prstiju".

I danas, uvik kad se sitim svoga ditinjstva provedenog po čiovskim kaletima, dođe mi prid oči upravo ta šentada na požarinu kraj "Svetoga Osiba." Ona je bila centar našeg svita, nismo se tribali puno tražit, uvik smo znali di ćemo se nać. Čak i posli kad sam se priselija u skroz drugi kraj Trogira, uvik sam se vraća na moje Čiovo. Bilo da sam dolazija na noge ili vozija biciklu, već sam sa one okuke iz Naselja moga vidit tu šentadu priko ciloga kanala i pripoznat ima li koga na njoj. Za vrime toplih litnjih noći, šentada je svaku večer bila puna svita, stariji bi ćakulali a mi dičina bi igrali na kukalo ili vatalo.
Moj spas za me...



Tik uz našu šentadu, barba Čičmir je ima drvodjelsku radionicu, mirisalo je to drvo bolje od najlipših mirisa, a sa druge strane požarine, stari je kalafat Vicenco savija korbe i madire, gradija brode... Kad god bi mi dica išli u lupeščine po čiovskim vrtlima, ovdi smo dilili trišnje, tribili šipke, mandarine...

Posli su mi već zanimljivije bile neke druge šentade, pogotovo one na rivi pa one slatke po škuribandama i parkovima koje nisu bile "široke i demokratske" nego već za neke druge svrhe i razloge.

Danas, na mojoj čiovskoj šentadi, i za litnjih večeri, ritko koga vidim. Ko more više sidit na njoj i ćakulat kad niti metar-dva od nje prdekaju auti koji prolaze, leva-leva.

Šentade moga ditinjstva
Šentade moje mladosti
Trišnje, šipci sladuni i mandarine
Kukalo i vatalo
Tribalo se "spasit"
Moj spas za Boru, Debeloga, Šimu, Franka...
Moj spas za me
Moj spas...



Mediteran kakav nikad nije bio

04.03.2009.


Koliko god se trudili u svim našim svakodnevnicama i ravnodnevnicama biti okrenuti ka svijetloj budućnosti, opet nam neki vrag ne da mira pa mali miljun puta zaključimo kako je prije sve bilo puno bolje. Naravno, nema to veze sa nikakvim južnim ili burnim asocijacijama i državnim zajednicama, to je jednostavno tako - nostalgično slatko, mladenački lako...

Pa eto, nerijetko se u mojim traganjima za "Mediteranom kakav je nekad bio", nađem iznenađen i začuđen mnogim novoustoličenim pravilima i navikama iako sam bolno svjestan kako se danas na ovim obalama čuda izuzetno rijetko događaju.
Dobra čuda, naravno...



Volija bi da nisam u pravu ali meni se pari kako ovo manje sliči na Med i Teran a više na mljeckavu mikrovalno toplu sendvu i pivušu zidarušu. Mediteran kakav je nekad bio - ma nemoj mi reć, nekad je to je bija teatar na otvorenom, pravi pravcati ulični teatar u kojemu si ima i glavne i sporedne glumce i statiste i režisere i rekvizitere, sve si ima. Uloge su se minjale od dana do dana, od prilike do neprilike. Danas si bija kralj, sutra si bija štraca kanavaca, a do dva-tri dana opet si moga bit nešto sasvim stoto.

Ne znam, ovo mi sve pada na pamet dok hodam sablasno pustim uličicama jednog tipičnog mediteranskog gradića, i to ne u neku divlju uru i to ne po nekom divljemu vrimenu. Osim šuma južnoga vitra, čujem samo svoje korake, okrićem se oko sebe i ne mogu se čudom načudit - di su ljudi!?

Priko pjace - nikoga, pa glavnom gradskom ulicom prema Rivi - jedan i po čovik, doša na Rivu - gledan prema mostu - nigdi pasa, okrećem se prema Kamerlengu, ma ne da nema pasa, nema ni maške, njanci pantagane, mrava, gaštapana...

Di je ovi svit?



Petnajst iljad ljudi, pardon - petnajst iljad stanovnika ima u ovome gradu, a na ulicama nema nigdi nikoga!?

Je li im triba pozivnica za izać vanka?



Eeee, ma meni se pari kako smo danas postali priko mire komodni!
Ili nam je ladno ili priti kiša ili puše tramuntana, a koji put i garbinada, prilađeni smo, bolu nas templa, stili nas lumbuli, uvik nam je niki đaval. Štufi smo svega, sve smo formalizirali pa tako i najobičniji izlazak iz kuće. U razne "Bezvezzete" još nekako, ali onako, izać malo"u đir", bez vidljivog povoda i razloga, to je već drugi par postoli.

Ovdi kod nas, ritko se išlo na pravi "izlazak", nego bi se reklo - iden "malo vanka". Đir po rivi, đir po gradu, a bome, ako bi se trevilo koga poznatoga, moglo se dikod popit piće, a ako nam se baš zmija ljutica ugnjizdila u takujinu, onda si barenko moga samo sist na šentadu, proćakulat, malo filozofirat, podilit novitade i Bog te veselija.

A danas?
Čudna su vrimena došla.
Ovo je posta Mediteran kakav nikad nije bija...
Di su nestali ljudi?



Tribunjski đir

02.03.2009.

Kako dosadno sivuljast i prilično hladnjikav zimski dan obojati vedrijim koloritom, pače kontemplirati na temu je li sivilo mora prirodno ogledalo tmastog neba ili možda to isto nebo samo po sebi impregnira more "metalic-silver" nijansama, pitanja su koja se nakon ranojutarnje aromatične i nadasve razbuđujuće nessice nameću sama po sebi...

Žustro odbijajući i samu mogućnost da takva tmurna konstelacija mora, neba i postojećeg svega, izazove u meni totalnog sivonju , intenzivno upinjem zakržljale moždane vijuge dozivajući koliko-toliko zadovoljavajući odgovor na prigodnu temu „kamo danas, ne pitaj me za sutra!?“

Daleko od toga da bi bilo loše zaputiti se prema nekim dalekim i samo po pričama poznatim zakutcima Plavog Planeta, ali eto, dok mi se izvjesne stvari usko vezane za monetarnu-fiskalnu politiku ne poslože na prihvatljiv način, preostaje mi do daljnjeg, zadovoljavati i sa manjim...

Očekivanjima, nadasve...

Kako ne bi sve ostalo samo na priči, ideja je već tu i samo čeka potvrdu:
- Ajmo napravit đir do Tribunja!
- Do Tribunja!? Šta ima tamo?
- Nemam pojma, zato moramo poć vidit pa ćemo znat.
- Ajmo ća!

I tako, dok si izrekao pojam „pribrokvavanje“ u formi glagolskog pridjeva trpnog, „plava ptica“ veselo je zabrundala i zaprašila uzbrdo malom cestom preko Prapatnice, Ljubitovice, Boraje pa samo usput pozdravivši Krešimirov grad, ubrzo stigla pred Vod'ce pa onda još samo malo malo do Tribunja...

O Tribunju znam tek toliko da se najstariji dio slikovitog mjesta nalazi na malenom otočiću koji je kamenim mostom spojen s kopnom, kao i da je iz Tribunja jedriličar Šime Stipaničev, a vjerojatno i „budinoćasmirnomore“ Đani, ali isto tako mi je ostalo upečatljivo da mnogi Tribunjci brižljivo njeguju svoju „samsonite“ kudravu grivu, doduše, još pretežno u formi prezrene „fudbalerke.“ Kako je moja ćupica posljednjih godina iz ne znam kakvih razloga rapidno osiromašena, tko zna, možda mi se na licu mjesta otkriju neka nova saznanja...

Na samom ulazu u mjesto prostrani je parking, neasfaltiran doduše, ali barem nema nikakvih prijetećih rampi, lisica, vučina i ostalih zvijeri.

Gotovo na prvom koraku dočekao nas je ni više ni manje nego jedan top!?
Kako u neposrednoj blizini, za divno čudo, nije bilo nikakvog topničkog dnevnika, nismo uspjeli saznati sve podatke o možebitnim zločinačkim djelovanjima ovog ubojitog oruđa u nedavnoj prošlosti kao ni ispitati krunske svjedoke...



Za to vrijeme, jedan je dječarac s tunjom u ruci lovio špariće i nije pokazivao niti najmanju volju da nam objasni svrhovitost topničke bitnice na tribunjskoj rivi...



Naravno, kako sam ja ipak profesionalno deformiran, objektiv digitalca gotovo automatizmom traži zanimljive brodske oblike...



Zakoračivši preko malenog kamenog mostića, našli smo se u najstarijem dijelu „maloga mista“.
Kako pretpostavljamo da nas očekuje izuzetno naporan obilazak otočića, koncentraciju za naporni pothvat i okrijepu najprije tražimo u „Basaduri“.
Kava – vrlo solidna, vrlo...
Samo... priznajem kako nisam baš mjerodavan, meni je i tako svaka dobra.
Manje ili više...

Budući da nemam toliko veliko oko kao Mišo Mate Kovač da mi može čitava Dalmacija u njega stati, ovog sam puta savršeno zadovoljan i s tribunjskom verzijom priče „jedan čovik, jedan brod i jedan pas“.



A dok pas svoje slobodno vrijeme provodi u ribolovu, jedna se dražesna maca udobno smjestila u okvir svog prozorčića...



U labirintima uskih kaletica, lako se nađu zanimljivi prizori poput ovog usamljenog špakera na sred ulice ...



Ispod jednog volta ne piva klapa niti se vidi Šolta, ali tu je i jedna bičikleta koje vjerojatno pamti i Mariju Tereziju...





Tribunj je poznat kao ribarsko mjesto. Osim velike marine za manje-više šminkerske moreplovce, na velikom mulu su, jedan do drugoga vezani ribarski brodovi. Oni nemaju vremena za zimski san.



Upravo se jedan takav vraća s mora. Ako je suditi po vazdagladnom i nervoznom letu desetaka blesavih galebova iza njegove brazde – lov je očito bio dobar. No, pravi ribar nikada to neće priznat.
Eeee, slabo, slabo, nema ribe, skupo gorivo, veliki nameti...
Ne more se živit ovako, ne more, prodat ću i brod i mriže i parangale...
A-haaaa, virujem vam ljudi moji, mislim to da vam nije lako, nije da nije...





U samoj staroj jezgri neugodno nas je iznenadio veliki broj srušenih i napuštenih kuća. Kao da je vrijeme odavno stalo, vjerojatno je to ona uvijek ista priča o stotinama nasljednika koji se ne mogu međusobno dogovoriti oko raspodjele imovine. Pa onda – bolje da propada, nego da ga uzme netko kome ne pripada.
E, tako to ide kod nas...

No, idemo mi dalje, na ovaj „kopneni“ dio.
Jedna od, za moj pojam, najblesavijih novotarija u eri industrijskog turizma jest nazivanje raznoraznih megalomanskih zgradurina s bezbroj uguranih apartmana između betonskih zidova - vilama!?
Ma dajte molim Vas, kakve su to vile!?
Obično se nazivaju po gazdaricama - Vila Marija, Sanda, Fani, Gabi, Barbara, sve nešto univerzalno, internacionalno.
U Tribunju sam međutim, ugledao nešto potpuno drugačije!



Vila Ante, wow kakvo zvučno ime!!!

Unatoč prevladavajućem meksikanskom stilu gradnje koji se poput virusa graditeljskog ludila prenio iz susjednih Vodica, daju se pronaći i poneka zanimljiva arhitektonska ostvarenja...



Na vrhu brežuljka iznad mjesta nalazi se crkvica svetog Nikole i uokolo nje staro groblje. Pogled s ove uzvisine briše one nezgodne detalje, tako je to uvijek kad se gleda „s visoka.“



Naravno, kakva bi to priča o Tribunju bila kad ne bi uključivala i tovare!?
Osim spomenika najdragocjenijoj beštiji-spasitelju Dalmacije, na obližnjem otočiću Logorunu, nalazi se prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca, a glavni nositelj svih aktivnost je udruga „Hrvatski tovar“
Bravo za hrvatske tovare!



Nije tovar nikad bija samo obična tegleća beštija. Uvik je bija puno više od toga, skoro ka ravnopravni dil familije, dilija je s težakom svu muku, mižerju i trud. Prinija je tovar na svojoj škini vagone vina, stolitre ulja, brimena šume od nevrimena, gladi i očaja.
Al' je bija spas za proć tamo di niko nije tija ni moga.
To je dil naše baštine, naša povijesti, a ako ćemo bit pametni – mogla bi to bit i naša budućnost, unatoč tome šta su tovari danas na puno drugačijin požicjunima.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>