Tajne kamenih gromada

07.09.2009.

Ako mi već putovanja u inozemstvo nisu bogzna kako dobro aspektirana na natalnoj karti, ne preostaje mi ništa drugo nego se koliko-toliko utješiti brzopoteznim pohodima diljem užeg, a u trenucima posebne inspiracije, čak i šireg zavičaja. U svakom slučaju, kad bura zadere kao ove nedjelje i mahnito se sjuri niz obronke jadranskih planina, prvotno planirana morska đita mora doživjeti određene korekcije.

Na svu sreću, Terra incognita u dalmatinskom zaleđu nije samo nevolj(e)na kamena pustinja, naprotiv, ona nudi pregršt slikovitih i skrivenih tajni, a dani kasnog ljeta i rane jeseni, upravo su idealni za takva kopnena krstarenja.

Nakon tri godine evo me opet na Bribirskoj glavici, uzvisini prema kojoj mi obavezno pobjegne pogled-dva dok jurcam Dalmatinom put sjevera ili juga, svejedno. Nakon više nego ugodnog iznenađenja prilikom prvog posjeta, živo me zanimalo kako sada sve to izgleda, jesu li možda dodani nekakvi sadržaji koji bi popularizirali ovo zaista posebno mjesto.



Da se podsjetimo, Bribirska glavica, smještena, vrlo logično, u neposrednoj blizina seoca Bribira, danas je jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta na tlu Hrvatske, a sve zahvaljujući izuzetnom položaju ovog, na prvi pogled nevelikog brežuljka, ali strateški izuzetno značajnog mjesta, čiju su važnost prepoznali još stari Liburni. U rimskim vremenima, Varvaria je još više dobila na značenju, a svoj vrhunac doživjela je za vrijeme vladavine bribirskih knezova iz plemena Šubića.



Danas će mnogi, možda čak i pretenciozno, Bribirsku glavicu nazivati "Hrvatskom Trojom". Hm, ne znam baš, ne bih htio griješiti dušu jer onu pravu Troju još nisam vidio, ali ipak sam malo sumnjičav prema ovakvoj bombastičnoj usporedbi. Naravno, ne zbog toga što bih želio umanjivati vrijednost samog lokaliteta koja je u ovom slučaju neosporna, ali čini mi se da ovakva mjesta jednostavno ne trpe masovna hodočašća. Previše je ratova prošlo preko ovog tla, previše vojničkih čizama, topova, tenkova i svih ostalih militarističkih čuda pa mislim da bi nekako primjerenije bilo da ovim prostorom napokon zavlada istinski mir. A pravih sladokusaca koji vole ovakve stvari, uvijek će se naći.



Jer zaista, čudesan je osjećaj popeti se na ovo brdo, pogotovo za ovako vedra dana pa uz šum bure i fantastičan pogled koji se proteže na sve strane svijeta, u potpunoj tišini gotovo osluškivati priču kamena koji je tu naslagan stoljećima već, kamena koji je bio oslonac i grudobran i sklonište i dom, ljudima koji su živjeli i vojevali na ovim istim prostorima stoljećima daleko prije nas.

Ipak, Bribirska glavica ovoga puta nije bila naša konačna odredišna točka jer nam je već za prvog posjeta u oko upala još jedna neobična uzvisina, udaljena otprilike pet-šet kilometara u pravcu sjeverozapada. S ove udaljenosti, nije bilo jednostavno odrediti radi li se o ostacima neke građevine, stare utvrde možda, ili se priroda malo zaigrala pa stvorila brdo ukrašeno neobičnim reljefnim oblicima nalik onima na divljem zapadu.



Nakon samo malo istraživanja po karti, trag je otkrio i locirao glavnu sumnjivicu- to mora da je Ostrovica!

I da, premda je danas gotovo neprepoznatljiva, nedvojbeno je da se na vrhu ovog zaista neobičnog brda još od 14. stoljeća nalazila utvrda koju su u to vrijeme nazivali "ključem Zadra." Vladari su joj tada bili isti kao i na susjednoj Bribirskoj glavici - knezovi Šubići, ali neobična je okolnost da je Ostrovica nebrojeno mnogo puta kroz povijest mjenjala svoje vlasnike.

Nismo imali previše problema za naći Ostrovicu, istina, malo nas je zbunila cesta koja nikuda ne vodi, ali susretljivi seljani brzo su nas uputili na pravi put.



Desetak-petnaest minuta laganog penjanja do velikog kamenog platoa nije iziskivalo previše napora, a samo osvajanje vrha Ostrovice proslavili smo zajedno s više nego pristojnim udarima bure. Neobično, ova kamena gromada kao da je tu donešena iz nekog sasvim drugog svijeta pa iako nas je znalački mamila na još malo uspinjanja, zaključili smo kako bi bez prave opreme, to bila čista ludost.



Na sjevernom dijelu još su uvijek vidljivi ostaci u stijenu urezanih stepenica ali to je sad sve urušeno, nisam siguran je li prirodnim putem ili je i tu imala utjecaja neka ruka minera Prsana.

U podnožju Ostrovice prostire se veliko polje, očito plodno, ali osim rijetkih vinograda i maslinika, uglavnom leži neobrađeno. Mogu pretpostaviti da tijekom hladnije polovice godine ovdašnji stanovnici imaju dosta problema s vodom koja naplavljuje polje, ali i ovdje se očito ponavlja dobro poznata priča - nama se ništa ne isplati raditi!?



Da, da, trebali bi napraviti melioraciju pa komasaciju pa još ovo pa još ono, a čemu sve to kad bi takvim akcijama samo ugrozili položaj naših dičnih uvoznika koji će nas i tako vrlo uspješno idućih desetljeća snabdijevati grahom iz Kanade, češnjakom iz Kine, blitvom sa Mauricijusa, sve originalnim delicijama domaće kuhinje...



No dobro, sve će to jednom doći na svoje.

Bribirska glavica i Ostrovica - mjesta su koja većina putnika namjernika neće uvrstiti u svoje planove putovanja, što je uistinu prava šteta. Znam, ovdje ni u ludilu nećete naići na Kevina Spaceya kako u ružičastim hlačicama šetka okolo-naokolo zajedno sa svojom svitom, ali vjerujte mi, ako želite pronaći malo svog mira i prepustiti se duhovno-kontemplativnim varijacijama i imaginacijama, ovo su prava mjesta za vas.



<< Arhiva >>