Latinska idra puna dobrog vitra

29.09.2009.


Kako na samom početku ne bi bilo nikakve zbunjoze, latinsko idro iz naslova nema nikakve veze sa starim Latinima, Rimljanima a s Grkljanima bome još i manje, ono je u stvari nastalo izvedenicom od talijanskog izraza "vela alla trina" šta bi u neslobodnom prijevodu značilo "idro na trokut". Dobro, ako ćemo bit pošteni, onda valja reć da je većina jedara i tako već trokutastog oblika, a zašto je baš ovo "naše" postalo latinsko, to je već duga priča, a jednim se dilom odvijala čak i priko, da prostite - zahoda!?
Istina je, nisam ništa krivo napisa jer i sami vidite da ovo "vela alla trina" bi bilo najlakše izgovorit ka recimo veltrina ili latrina, ali eto baš se za nesriću na talijanskome jeziku tako zove i ono misto na koje carevi idu pješke.

Zato su naši stari u dva-tri koraka došli do puno finijega izraza i ostalo je "latinsko idro" za sva vrimena.
A kad smo već kod trokuta, priznajem da me povremenu znaju pritisnit, uglavnom polurazložni tjeskobni osjećaji i nisam baš veliki ljubitelj zatvorenih prostora, ali se u jednom posebnom jasno omeđenom prostoru, još od malih nogu osjećam ugodno, sigurno i zaštićeno.

Čovik, Brod i More, ključni su vrhovi mojega "vrlo vlastitoga" imaginarnog čarobnog trokuta i njegov sam doživotni i dobrovoljni zarobljenik. Pa iako je sam njegov oblik prilično nestalan i nikad ne mo'š bit siguran oćeš li ga zateć onako pravilnoga, pravokutnoga sa katetama i hipotenuzama ili će se ujutro dignit na livu nogu pa se pritvorit u zvirasto-oštrokutnoga ili ne daj Bože conkulasto-tupavoga, potpuno sam siguran da nisam jedini koji je infišan i začaran.



Svaki jadranski otok zrači neponovljivom i samo sebi svojstvenom lipotom i svaki je od njih priča za sebe, priča nikad javno objavljena, priča koju pričaju njegove vale, njegove škrape, njegovi ljudi. Pa ako se samo za trenutak vratimo tom čarobnom trokutu, brzo ćemo skužit kako među svim našim škojima i njihovim "trijangulima", postoji jedan poseban, otok koji je njegov oblik doveja do savršenstva - otok Murter!



Naravno, ništa se na ovome svita ne događa slučajno, pa tako nije slučajno ni to da je ovaj otok još od davnina znamenit po svojim brodograditeljima, vrsnim meštrima koji su razvili poseban tip broda - murtersku gajetu. Kako su stanovnici otoka Murtera istovremeno bili i ribari i težaci i pastiri i pomorci, a pogotovo ako uzmemo u obzir da su do svojih posjeda na Kornatima gotovo svakodnevno morali "priko mora", nije nikakvo čudo da su ovdašnji ljudi razvili vrlo poseban odnos prema svojim brodovima.

U njima se idrilo i veslalo, pivalo i tugovalo, umiralo i rađalo...



Ali...

Zamislite, ova priča nema svoj "ali", priča o murterskoj gajeti s latinskim idrom, sritna je priča, tu nema aorista i pluskvamperfekta, to je priča o životu, o tradiciji, o lipoti, o ljubavi koja još danas i te kako živi!

"Dani latinskog idra" na otoku Murteru, manifestacija koja se čvrsto zakorijenila ka stablo masline u škrtoj, ali plemenitoj dalmatinskoj zemlji, to je prava fešta, to je događaj koji okuplja na stotine, na ijade ljudi, domaćih i furešti, zaljubljenika u more i sve ono i lipo i grubo šta more donosi.

Završna regata "Latinsko idro" posebna je atrakcija, u jednom svom dijelu me podsjeća na neretvanski "Maraton lađa", samo šta ovde nije toliko izražen taj natjecateljski naboj.



Atmosferu koja je vladala ove nedilje u samom Murteru, nije lako opisat u dvi-tri riči. I sad moram dobro pazit da ne pobignem u patetiku, ali dobro već znam, kad mi kroz tilo počnu prolazit neke čudne beštijice, kad mi njok u grlu ne dozvoljava da suvislo artikuliram svoje riči, kad oko sebe svuda vidim ozarena lica, oči koje sjaje i iskreni osmijeh - postajem pijan od sriće!



A kad smo već kod pijanstva ili sriće, kako ne'š bit sritan kad ti društvo čine tri gracije, sve jedna bolja od druge, a još ka šlag na tortu ili ka peti ortak dođe tajni agent Rašo, moj osobni savjetnik za intermolekularnu biologiju, skandinavsku numizmatiku, kao i pravilnu upotrebu palatala u staroslavenskim jezicima.

Pripreme za regatu bile su vrlo ozbiljne i temeljite.
Darko Prižmić, jedan od naših najboljih jedriličara, pobjednik gotovo svih jadranskih regata u "normalnim" jedrilicama, nije odolija izazovima latinskoga idra.
Mirno je armižava svoj brod, sve je moralo bit cakum-pakum...



Pojedinci ništa nisu prepuštali slučaju, usvojili su poseban režim prehrane za ovu regatu, pa su za članove posade ili kontrapiz svejedno, angažirali prave pravcate - paprike!



Kako se približavalo vrime starta, atmosfera je postajala užarena do usijanja. Za razliku od ostalih regata u kojima brodovi isplovljavaju na regatno polje pod punim jedrima, gajete su vezane do zadnje sekunde, sidrima po provi, krmama za rivu, a jedra su im smotana. Ma neeee, nisu smotana ka smotana nego su smotana, razumite!?
Ma dobro nema veze...





Publika je zauzela sve moguće požicjune, fotoreporteri su usmjerili svoje topove tako da je svaki kvadratni centimetar pokriven, sve je spremno!







Kad se označi znak za start, jedra se odmotavaju, puštaju se cime, dižu se sidra, regata počinje!







Znate, lipo je vidit moderne regatne jurilice kako rižu valove, pogotovo one na velikim svjetskim regatama, ali kad vidite ove naše gajete kako lipo klize po moru, kad uvate brivu, šesno ka divojke, ma to je milina jedna...







Jednoglasno donosimo zaključak da iduće godine i mi moramo bit u nekoj od ovih gajeta, a ne više ovako u ulazi pasivnih promatrača! Triba uzest škotu u ruke, osjetit tu strast natjecanja, da sve bude kako triba.
Dogovoreno!

E, ma to će bit dogodine, a za ne falit, onako kolafjaka smo se prošetali priko ciloga Murtera, sve do punte koja zavrće tamo prema Betini, bacili smo sidro ispod borova pa mirno očekujemo povratak junaka latinskoga idra.
I stvarno, nije prošlo niti uru-dvi vrimena, evo već ih vidimo, vraćaju se svi prateći brodovi, Lučka kapetanija, gumenjaci. motornjaci, uzorali su more ka da će sadit kavule po njemu!

Svi su nam prošli isprid nosa, ali niti jednoga latinskoga idra na vidiku...
Kad, šta li je, naše gajete prolaze s druge strane ovoga škojića isprid nas, one najbrže već vidimo blizu cilja!
Aaaaa, pa kako to!?





Ništa, nema veze, vraćamo se i mi do samoga cilja, čuje se pisma i smij sa brodova, svi slave i oni koji su prvi i oni koji su dvadeset i prvi, osamdeset i prvi...

Uplovljavaju gajete sa latinskim idrima sve jedna lipša od druge i svaka posada dobija zasluženi pljesak.







Evo nam i ženske posade na "Kurnatarici", priredile su spektakularno uplovljavanje u luku...







Lipe su i šesne naše divojke, i ne samo lipe nego i spretne na brodu i prave su u svakom smislu, ali mene je potpuno raznježila scena kad je jedan ponosni dida na provi "Bažokića" podiga svoga unuka visoko u naručaj i u toj mi se na prvi pogled sasvim jednostavnoj slici, slila sva lipota života, svi oni dani, grubi i teški, sritni i berićetni, sva naša baština koja ne leži sama i zaboravljena po škrinjama i škafetinima već je i te kako živa i mlada.

Da se još jednom sitimo ko smo bili i šta još uvik jesmo, da bez straha idemo naprid sa čvrstom virom u sebe jer kad virujemo u sebe, onda možemo sve.





Na kraju ovakvog dana punog lipote, srce samo šta ne iskoči vanka, a duša ti toliko naraste da cilo more Jadransko u nju može stat i da još uvik ostane malo mista.



Plastična kesica-simbol "civilizacije"

26.09.2009.

Uživajući u udobnom kokpitu Plave ptice i dokono se vozikajući krivudavim puteljcima izgubljenim negdje u pustopoljinama Dalmatinske zagore, spazih u jednom trenutku kako se iz metalik srebrne Opel Astre nepoznatih registarskih oznaka, koja je suvereno prašila drumom otprilike tridesetak metara ispred mene, iznenada katapultira nešto nalik na vrećicu čipsa, a neposredno zatim nepoznat netko je izbacio i oveću plastičnu kesicu koja se trenutak kasnije ponosno zavijorila na jesenskom povjetarcu.

Istog sam trenutka dao desni žmigavac, pokupio otpatke koji su izletjeli iz inkriminirane metalik-srebrne Opel Astre pa požurio za njome, u prvom redu želeći da ostatke plastične kesice vratim ravno u grlo onim idiotima koji su se vozili u autu ispred mene. Na njihovu sreću, nisam ih uspio sustići, jer su vjerojatno na prvom raskršću skrenuli desno s pravog puta.

Ovakvim prizorima možemo svjedočiti gotovo svakodnevno, no danas ipak nemam namjeru toliko se baviti higijensko-ekološkim navikama Homo primitivusa Croaticusa koliko upravo mračnim predmetom njegovog svakodnevnog življenja - plastičnom kesicom.

Znam, u skladu sa normama hrvatskog jezika bilo bi prikladnije reći "plastična vrećica", no za moj pojam to je bila i ostala obična - kesa!

Baš nešto razmišljam ovih dana koji će to proizvod naše suvremene civilizacije ostati zapamćen u povijesti čovječanstva kao onaj ključni, karakteristični, onaj koji će obilježiti čitavu epohu.
Televizija možda, space-shuttle ili kompjuter!?
Dobro, televizori i računala možda jesu važni izumi za povijest degeneriranih humanoida, no povlačeći paralele s kamenim, bakrenim ili brončanim erama, ne mogu se oteti dojmu kako danas živimo ni manje ni više nego u plastičnom dobu, a opet u okviru tog famoznog tempus plasticus, upravo plastična kesica zauzima sam njegov tron kao predmet koji se daleko najviše koristi u svakodnevnom životu.

Zašto mislim da je plastična kesica, pardon vrećica, simbol naše civilizacije?

Pa pogledajte njezine karakteristike - ona je jeftina, lagana, praktična i brzo potrošna.
Zar to nije karakteristika naših života na početku 21. stoljeća?
Sve smo sveli na brzinu, površnost i prolaznost.
Takvi su nam ne samo predmeti koji nas okružuju, (a priznajmo - velik dio njih nam uopće nije potreban) već smo i odnose među ljudima sveli na nešto prizemno, tako površno, nebitno, prolazno.
Trošimo (zamislite groznog, ali istinitog izraza "trošimo"), ne samo omiljene glumce, sportaše, pjevače, idole, već i svoje prijatelje, znance, brakove, ljubavnike...
Imamo na Fejsu na stotine "prijatelja" a veliku većinu od njih nikada nismo ni upoznali.
Niti ćemo.
Oni su nam prijatelji za onih pedeset sekundi koliko im našeg predragocjenog vremena možemo posvetiti...
A gdje je pogled očima, stisak ruku, zagrljaj, osmijeh?
Ma što će nam to, pa za to imamo smajliće!

No, vratimo se mi na plastičnu kesicu.
Nedavno sam dobio jednu forwardušu s bezbroj podataka koji su me u najmanju ruku ostavili zabezeknutima.

Procjena je da se danas u svijetu godišnje potroši blizu 1000 milijardi komada plastičnih kesica! Od toga broja, ne reciklira se niti jedan posto, iz jednostavnog razloga što je jeftinije proizvesti novu plastičnu kesicu nego reciklirati postojeću
Ipak, samo jedan manji dio završi na smetlištima - većina se jednostavno baca u mora, oceane i općenito svugdje diljem našeg "Plavog planeta!"
Naš okoliš, naša mora, jezera, doline i planine, prepuna su odbačenih plastičnih kesica! Dobro, one će se pod utjecajem sunca postupno razgraditi, ali sigurno ne na luk i vodu već na petropolimere koji su podmukli trovači.



Kesetine su osobito opasne za životinje koje žive u "divljini" - one, nesretnice, misle da je to hrana, gutaju ih pa ugibaju u strašnim mukama!
Ugibaju ptice, ugibaju ribe, kornjače, dupini...



Ljudi moji, kamo nas sve to vodi?

Možemo li mi danas išta više učiniti da se stvari promjene?

Tu nije potrebna velika filozofija.
Recite mi, zašto su nestale platnene vrećice?
Sjeća li se itko više starih dobrih platnenih vrećica?
Da, onih priprostih vrećica, istih onih koje su naši roditelji nazivali "borša za spizu!"

Što je njima nedostajalo?
Zašto ih više ne koristimo?

Kada bi svatko od nas koristio platnenu vrećicu, prosječno bi uštedjeli šest plastičnih tjedno, dvadeset i četiri kesice mjesečno!
Mislite li da je to malo?

Ne, ni u kom slučaju nije malo, to je tri stotine komada godišnje po svakom čovjeku, a na nivou čitave Hrvatske - to je milijardu i tristo pedeset milijuna plastičnih kesica za godinu dana!

Mnoge su zemlje u svijetu već zabranile upotrebu plastičnih kesica, među njima zamislite, čak i jedan Bangladeš!
Da da, upravo taj oš-neš Bangladeš s kojim se u mnogim prilikama volimo sprdati!
Irska je uvela poseban porez koji je imao za posljedicu da se korištenje "plastičnjara" smanjilo za devedeset posto!
Sve ove podatke i još more drugih danas lako možete pronaći na internetu.

Osobno, nisam pristalica radikalne, ponekad čak i histerične politike zaštite našeg okoliša, ali opće stanje stvari ne samo da postaje, već je odavno, i to debelo prešlo granice koje nas tjeraju na uzbunu.

I znam, mnogi će reći - ma šta nas sad gnjaviš s tim glupostima, kao da nam nije dosta naše svakodnevne muke, recesije, krize, bezlipice, predsjedničkih bandidata, saborskih prijestupnika i primitvnih gradonačelnika!?

Pa dobro, možda čak i nije važno, možda su ove tuke pametnije od nas.
One će barem preživjeti do Božića...



Moja luka mira

23.09.2009.

Sa zadnjim danima ljeta opet sam na čarobnom otoku, neka začudna sila me u posljednje vrijeme sve više privlači k njemu toliko snažno da već imam osjećaj kako polako postajem domaći.

Da, evo me opet na otoku dovoljno dalekom da i nakon svih dosadašnjih brodočašća još uvijek uspjeva zadržati dozu tajanstvenosti i egzotičnosti, ali s druge strane opet toliko bliskom da mi putovanje do njega uvijek bude ugodno i ne previše zamorno.



Nedavno je na emisiji More na HTV-u prikazana reportaža sa Silbe, u kojoj su u kratkim crtama otkriveni tek dijelići njezine privlačnosti i otškrinut dašak onog vrlo posebnog ozračja koji vlada na ovom otoku. U svakom slučaju prava poslastica za nas silbofile...

Nakon što smo se još jednom, barem preko televizije nauživali dobro poznatih slika, prilog koji je trajao nekih pet, možda šest minuta, voditeljica iz riječkog studija završila je slijedećim riječima:

I kako reče jedan pjesnik i zaljubljenik u Silbu ...
Otok kapetana
Kapetanskih dvora
Omeđenim visokim zidovima
Otok neuzvraćenih ljubavi.
Čudesan otok...


Hej, hej, hej, heeeeeej...
Pa to sam ja!?

Uhhh, ne mogu vam opisati kakvi su mi trnci prošli kroz tijelo kad sam prepoznao svoje riječi pa iako nisu posebno istaknuli odakle su ih prepisali (sram ih bilo!), bio sam neopisivo zadovoljan.
Ako nešto iz moje priproste glave može toliko dobro dočarati čarobni otok da me već citiraju na televiziji – heeeeej, pa kud ćeš boljeg komplimenta.

Pjesnik i zaljubljenik, hm...
Dobro, zaljubljenik definitivno, ali pjesnik, o la la...
Uhhh...

Dooobro, vratimo se mi sa pjesničkih visina na prozne razine.

Iako mi povremena samoća zna biti vrlo ugodna, svjestan sam da s njom ne valja pretjerivati, petnaest-dvadeset minuta svakoga dana sasvim je dovoljna vremenska doza za defragmentaciju misli i osjećaja. Nema smisla ljepotu zadržavati samo za sebe, a ovoga sam puta ljubav i ljepotu Otoka podijelio sa vjerovali ili ne – šest žena!
Bez malicioznih primisli, molim lijepo!

Moja Admiralica, zatim legendarna Žena od mota, dražesna Mala Sirena, prekrasna skandi-ljepotica Hydee, Buba vladarica cvijeća i po prvi put u našem društvu – Mej, jednom rječju - artistica!

Mislim, da se razumijemo, nemam ja ništa protiv muškaraca, ali zašto muškarci u posljednje vrijeme sve nekako izbjegavaju moje društvo – e to mi je već prava enigma!
Bili su pozvani, ali svi su odreda "imali posla".
A dobro...
Nije meni mrsko sa ženama.
Yes little duck!



Kako se Silba baš i ne odlikuje stijenovitim gudurama i visokim planinama, plan i program našeg boravka spontano se nametnuo sam od sebe, stoga smo većinu vremena proveli u vrlo relaksirajućem ritmu kombinirajući pješačenje do dalekih i skrivenih uvala s kupanjem u još uvijek sasvim ugodno toplom moru.



Sa zalaskom sunca, slijedile bi uživancije na friškoj ariji uz slasne delicije na stolu i razgovore ugodne do sitnih noćnih sati.

U rano nedjeljno jutro, đir po opustjelim silbenskim ulicama.
Ni traga onoj ljetnoj živosti, tek rijetki prolaznici, ali ovaj mir mi donosi jednu novu, za mene do sada nepoznatu dimenziju Otoka.

U portu na Šotorišću miruju brodovi, rujanska utiha obojana hiperrealizmom, zrcalno more uz krikove galebova...











Na drugoj strani otoka, na Žaliću, podvodni arheolozi se pripremaju na ekspediciju, a na mulu je privezan ribarski brod "Belica".



Friška riba, netom ulovljena, divota jedna, salpe sve jedna lipša od druge samo trideset kuna, palamide, skuše i srdele po dvadeset, da čovik ne poviruje...

Otočki ritam i blues, tako slatko zavodljiv, slasno povodljiv...



Poželih ovdje ostati zauvijek, ali život je obično na jednoj, a snovi na drugoj strani vage, a naš je jedini zadatak koliko-toliko održavati prividnu ravnotežu.

U zadarsku luku uplovili smo zajedno s prvim mrakom, ali opijeni suncem i morem jednoglasno smo zaključili da nam se još ne ide doma.
Bio bi preveliki grijeh protrčati kroz Zadar tek tako.



U posljednjoj ljetnoj noći, ležim opušteno na zadarskim orguljama i slušam more kako diše.
Toliko mi je lipo da mi se svakakve misli vrzmaju po glavi...

Na koncu, nije toliko ni bitno kamo ideš.
Bitnije je s kim ideš!
U tome je kvaka.

Sve će biti dobro...



Can you repeat

22.09.2009.

U okviru tjedna ADHD-a koji se ovih dana obilježava diljem Europe, danas će se u Splitu, u knjižnici Marka Marulića, s početkom u 18 sati, održati predavanje Marka Fereka, osnivača i predsjednika udruge Buđenje.

Životna priča Marka Fereka vrlo je zanimljiva, poučna i nadahnjujuća, jer je upravo taj mladi čovjek, suočen s vlastitim teškoćama kroz koje je prolazio tokom djetinjstva i mladosti, prvi kod nas odlučio otvoreno progovoriti o svojem ( i ne samo svojem) problemu i napraviti "nešto", upoznati druge ljude o čemu se tu točno radi te pokušati podići opću razinu svijesti koja prevladava u našem društvu.

Izvrsna je stvar što se o ADHD-u danas piše i govori neizmjerno više nego do prije nekoliko godina, ali uočljiva je i vrlo realna opasnost da se pod pojmom "hiperaktivnosti" utrpava sve i svašta. Stoga mi se osobito sviđa ovaj dodatak samom nazivu - "Buđenje - udruga za razumijevanje ADHD-a."
Naime, jako je važno - razumjeti!

Kako o samom poremećaju pažnje i koncentracije danas kruže brojne priče u rasponu od onih katastrofičarskih do onih koji potpuno negiraju ovaj "sindrom", ovakva predavanja su izuzetno značajna ne samo za roditelje koji su suočeni s problemom već i za sve ljude koji se u svojem profesionalnom životu i svakodnevnom radu susreću s djecom - profesore, odgajatelje, psihologe, defektologe, socijalne pedagoge...

Stoga smatram kako nema nikakvih problema da ovo što pišem shvatite kao direktnu pozivnicu za današnje predavanje, ulaz je naravno besplatan, ali dobitak koji možete ostvariti isti je onaj kao u reklami za Mastercard - neprocjenjiv!



Za sve ostale koji nisu u mogućnosti danas biti u Splitu a živo ih zanima ova problematika, predlažem da posjetite internet stranice "Buđenja" pa tako na jednostavan način možete saznati sve termine predavanja, sastanka i svih ostalih događanja.

Adriatic Boat Show - Šibenik 2009.

18.09.2009.

U našim vazdakriznim vremenima svaki je iskorak, možda je bolje reći, svaki pokušaj iskoraka iz kolotečine i žabokrečine u kojoj se utapa naše gospodarstvo, svakako hvale vrijedan pa u je u tom svjetlu najbolje promatrati manifestaciju zvanu Jadranski brodoprikaz ili kako se to modernije kaže - Adriatic Boat Show koji se ovih dana održava u Šibeniku.

Dežurni grinteše bi vjerojatno rekli - još jedan u nizu nautičkih sajmova, jer pobogu, zar nam je nakon već etabliranog splitskog Croatia Boat Showa, zagrebačkog i riječkog izdanja Nautike te ove godine novoustanovljenih Dana hrvatske male brodogradnje, uopće potreban još jedan sajam?

Dilema uopće ne postoji - naravno da jest, a pogotovo kad se uzme u obzir da ovaj šibenski povratak moru nije tek puka izložba brodica na pontonima u Mandalini već povod za niz popratnih događanja, predavanja, gastronomskih i kulturno-zabavnih manifestacija.

Glavni pokretač i organizator ABS-a je Nautički centar Prgin, tvrtka koja je u posljednjih dvadesetak godina prošla put od male čarter-kompanije s nekoliko brodova za iznajmljivanje do današnje pozicije velikog respektabilnog igrača u svijetu nautike i brodogradnje.

Naravno da nisam propustio priliku i već prvog dana skoknuo do Šibenika, u prvom redu da se na licu mjesta uvjerim di smo, šta smo i kamo stremimo...
Cijena ulaznice je vrlo pristojna – 35 kuna, naravno, bilo bi bolje da je još i niža, ali za lagano napasanje očiju, sasvim u redu.

Pa eto, iako najveći dio ovih plovećih ljepotica nikada neće biti stavke naše imovinske kartice pa taman da smo i financijski čarobnjaci, snovi još uvijek nisu zabranjeni štoviše, nisu ni oporezivi.







U svakom slučaju, možete i na probnu vožnju.



Istina, netko u većem, netko u manjem kajiću, ali nije važno jer ploviti se mora...





Posebno veliki interes posjetitelji su pokazali za Honda motore.
Hm... da mi je znati zašto!?



Morem ploviti, ribice loviti, želja je mnogih, a nakon što pribavite sve moguće dozvole, možete uskočiti u ovako nešto i pravo na pučinu na Big Game.





Ili recimo ovako, u ponešto skromnijem obliku...



Kakv bi to sajam bio bez nautičkih «perverzija», tih mračnih predmeta želja...







Svaka čast svim velikim i razvikanim svjetskim markama, ali na manifestacijama ovakvog tipa, meni je daleko najdraže pogledati što se radi u domaćoj maloj brodogradnji, pogotovo u ovim vremenima kada je naša dična Vlada svojim kratkovidnim odlukama dovela ovu (i ne samo ovu) djelatnost na rub propasti.

No dobro, nećemo politiku u ovu butigu, samo se nadam da će brodovi koji danas izlaze iz hala naših škverova uhvatiti godine kao i ovaj leut kojega je prije par godina obnovila Slobodna Dalmacija



Stari znanac – Monachus, bezbrižno se baškari na suncu...



Na susjednom pontonu, pažnju mi je privukao Gropo 25, proizvod zadarske tvrtke ZB-marine.



Najprije mi je u oko upala elegantna linija koja se lagano uzdiže prema provi, ali već i na drugi, treći i četvrti pogled, bilo mi je jasno da se ovdje radi, u svakom smislu – izvrsnom brodu!



Projektantima ni u kom slučaju nije lako u sedam i po metara «uvaliti» sve što je potrebno za udobnu vožnju, a da istovremeno brod ne ispadne prenatrpan i skučen





Gropo 25, proizvod domaće pameti i znanja, ima sve ono što mora imati brod za plovidbu Jadranskim morem, prostrani salon i kabinu, veliki kokpit, krmenu i pramčanu platformu raskošnih dimenzija, jako čvrstu ogradu i još niz znalačkih detalja koji jasno odaju rukopis projektanta koji zna znanje.

Uffff, još samo fali izvjesna svota eurića, tz, tz, tz, ali kad se nađe – ovaj brod mora biti moj!



Jedino mi je žao što nisam vidio više jedrilica, pogotovo onih manjih, za dnevna jedrenja, u stvari, nikad mi nije bilo jasno zašto to u nas nikako ne prolazi dok su recimo austrijska jezera prepuna takvih brodova čiji vlasnici vikendima uživaju u jedrenju.





Kao što dobri pomorski običaji nalažu, brodovi uvijek moraju imati ženska imena, no u poplavi raznih Lady Jane, Princess Mary, Aunt Margaux, nije lako naći nešto naše...





A kad smo već kod našega, ma ko ovo more platit...





U svakom slučaju, Adiatic Boat Show će postati nezaobilazno mjesto za svakog ljubitelja mora, soli i sunca (u svim mogućim kombinacijama) i baš mi je drago što je Šibenik dobio ovako nešto jer on to u svakom slučaju zaslužuje. Grad koji je dugo i predugo pronalazio svoj (po)morski identitet sa svojim ABS-om ne samo da ne mora sigurno kočiti, već može jurnuti punom snagom naprijed.



Adiatic Boat Show bit će otvoren sve do nedjelje, 21. rujna pa ako baš i niste veliki ljubitelji brodova, ovoga će vikenda biti događanja u Šibeniku ko u priči.

Knjigom po glavi stanovnika

17.09.2009.

Kad god sretnem nekog poznatog nakon dugo vremena, obično na vjenčanjima i sprovodima, razumije se, a gdje drugo, nakon obaveznih uvodnih taktova sa "di si, a kako si" u pravilu uslijedi znalačko izbjegavanje direktnih pitanja o bivšim, sadašnjim ili možda budućim partnerima jer su takve teme u pravilu jako skliske i nezgodne, ali se vrlo brzo kao po nekom prešutnom dogovoru krene na, nazovimo to tako - neutralne teme, najčešće o dječici, o našim budućim pokoljenjima.
Obično me pitaju "u koji ti ono razred sad ide tvoj mali, šesti, sedmi, koji..." pa kad im se važno pohvalim kako već imam srednjoškolca, obavezno se začude i odrecitiraju prigodne stihove "poasti iruda, kako ta dica brzo rastu..."

Uistinu, danas dica tako brzo rastu a što je posebno zanimljivo, najbrže rastu - tuđa dica!
E, tako je to.

Prvi tjedni u novoj školi i u novim okolnostima donijeli su mrvicu straha, pinkicu ozbiljnosti, ali i more nadanja.

S nabavkom udžbenika nisam imao većih problema, namjerno kažem „većih“, ponajviše što nisam niti jedne sekunde proveo u redovima ispred knjižara, dokučivši na vrijeme kako se sve knjige mogu bezbolno naručiti i kupiti preko interneta. Za divno čudo, popis udžbenika, radnih bilježnica i ostalih neophodnih priručnika uključivao je mnoštvo raznih izdavača i moram vam priznati da su se najučinkovitijima i najekspeditivnijima pokazali upravo oni najmanji – naručiš danas i već sutra, najkasnije prekosutra, knjige su tu!

Za razliku od ovih malih koji zaslužuju sve pohvale, iz „Školske knjige“ su me malo zavlačili, ali ajde, to im opraštam, međutim, neugodno su me iznenadili iz Profila, vjerojatno jedne od najjačih ako ne i najjače tvrtke u ovom poslu jer moja narudžba već preko dvadeset dana luta bespućima profilske neozbiljnosti.

Prihvaćam da su im velike gužve, prihvaćam da imaju ogroman broj izdanja, jasno mi je i to da su se na svojim internet stranicama ogradili da u ovim vremenima, imamo razumijevanja ako malo i prekorače njihove uobičajene rokove isporuke koji iznose 3-5 dana.

Okej, imam razumijevanja, ali ako me pamćenje još uvijek dobro služi, 18 ili već 20 dana višestruko su veće brojke od onih proklamiranih tri do pet. Na internetu sve to izgleda divno i krasno, vrlo su ljubazni, susretljivi, sve pet, imaju čak i neki kontakt broj telefona kojega je doduše gotovo nemoguće dobiti. Dobro, valja priznati da su im poštarine najveće, ali su za uzvrat daleko najsporiji u dostavi. Uglavnom – sve naj!
No dobro, strpljen spašen...

Ipak, kako se ovaj današnji post ne bi pretvorio u posvemašno grintanje i besciljno lamentiranje, na početku drugog poluvremena, najbolje je nastaviti u slikopisno-revijalnom tonu.

Mada su nas ovih dana u doslovnom i figurativnom smislu zapljusnuli, a poneke meteopate čak i zabezeknuli kišni valovi garnirani grmljavinskim dežgracijama, još uvijek imam osjećaj da ovo ljeto nije dalo baš sve od sebe pa se usrdno nadam kako će nam ostatak rujna i osobito početak listopada podariti još pitomih trenutaka. No, čak se i u ovako tmurnim danima ipak mogu pronaći mići brodići kao idealni motivi za rujanske kartoline.





Iako predvečerja na moru nisu više tako topla i ugodna, posljednje zrake sunca još uvijek zrače posebnim sjajem...



Ova me slika podsjetila na jednostavnost i ljepotu, esenciju življenja na moru koja prebrzo nestaje iz naše zbilje - žena, čovik, brod i jedan bili galeb na provi...



Za razliku od domorodaca koji, kako vidimo, ne mare previše za sigurnost plovidbe i voze svoje barke onako nehajno, u primoštenskoj luci me razdragala ova dražesna Ingležina. Po izuzetno teškim uvjetima za pomorske manovre, ona je pod punom borbenom opremom hrabro zauzela svoj položaj na pramcu i nije sa sebe skidala prsluk za spašavanje dokle god nisu vezali svoj brodić s najmanje sedamnaest konopa provučenim prema svim mogućim stranama svijeta. Nema šta, prava paukova mreža od veza!



Za one koji su se posljednjih godina zabrinuli da u Dalmaciji nema više galebova, evo jedne slike koja to spremno demantira.

Klasična priča, plaža, zgodna turistkinja i mnoštvo galebova oko nje u nervoznom i ludastom letu...



Lipo mi je
lipo mi je
moj galebe...



Hmmm, sad tek vidim da sam malo ispaštroća ovaj post, od dice priko knjiga do galebova.
Pa... ko zna, možda sve to čak i ima nekakve veze...

Mediteranske igre u Splitu - 30 godina

15.09.2009.

Bože mili, zar je već trideset godina prošlo?



Brojke su zaista neumoljive, one rijetko kada lažu pa unatoč tome što su sve te godine proletjele kao u trenu, evo još se i sad jasno sjećam te subote, petnaestog dana rujna mjeseca, godine tisuću devet stotina sedamdeset i devete...
Tog su dana naime, svečano otvorene osme po redu Mediteranske igre, u to vrijeme daleko najveća sportska manifestacija koja se ikada održala na ovim prostorima.

Osim samog Splita kao neospornog centra svita, koji je tih dana zaista u svakom smislu bio Cvit Mediterana, natjecanja su održana u okolnim gradovima: Hvaru, Omišu, Sinju, Stobreču, Supetru, Šibeniku, Makarskoj, Trogiru i Zadru.
Dva-tri dana prije samog otvaranja, Poljudska ljepotica po prvi puta je bila dupkom puna i to na generalnoj probi otvaranja igara. Tada su mornari "glumili" sportaše u mimohodu zemalja, ali sve ostale točke su izvedene kao i na samoj svečanoj ceremoniji te subote.



Na igrama je sudjelovalo 2408 sportaša iz 14 zemalja u 25 sportova.

Da se podsjetimo, to su bile godine hladnog rata, vrijeme kada su najveće sportske manifestacije redovito proživljavale teške trenutke i bivale znatno sakaćene brojnim bojkotima zemalja koje se iz ovih ili onih razloga nisu slagale s politikama država domaćina. Je li uopće potrebno napominjati - u Split su tih dana došli najbolji sportaši iz svih zemalja kolijevke civilizacije, bez iznimke i bez ikakve pomisli da bi itko od njih želio propustiti takav događaj.

U rujnu sedamdeset i devete imao sam trinaest i po godina, tek sam bio zakoračio u osmi razred osnovne, ali te dane ponosa i slave, dane Mediteranskih igara, zasigurno nikada neću zaboraviti. Sve, doslovce sve se odvijalo kao u najljepšem mogućem snu, moj rodni grad tada je blistao kao nikada do tada i takav sjaj se nikada više nije ponovio u njegovoj sedamnaest stoljeća dugoj povijesti.

Vjerujem da je današnjim generacijama sve ovo prilično teško shvatiti, ali vrijeme se u Splitu već trideset godina računa s jasnom vremenskom razdjelnicom - na ono "prije MIS-a" i ono "poslije MIS-a". Jednostavno rečeno, taj događaj je toliko snažno uticao na sam grad i svu njegovu okolicu da i danas s pravom možemo kazati kako se tu uistinu radi o jednom od najvažnijih datuma u njegovoj povijesti. Počevši od čitavog niza novih sportskih objekata koji su u to vrijeme predstavljali arhitektonske senzacije, preko obnove zgrade HNK-a, gradske luke, izgradnje hotela i ne znam ni sam više koliko novih detalja u samom gradu i okolici, sve je odisalo jednim općim poletom, zanosom i dobrom energijom.



U osnovi svega uvijek stoje ljudi, a naši ljudi su ne samo te godine, već doslovce od onoga prvog trenutka kad je Split dobio samu organizaciju, zdušno prionuli na posao, svi, apsolutno svi su željeli biti dio MIS-a, bilo kao graditelji, volonteri, pomagači...

Mediteranske igre u Splitu bile su snažna referenca za dobijanje Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu i Univerzijade u Zagrebu.
Da, možete me slobodno optužiti da sam jugo ili nostalgičar bilo kakve vrste, ali ovo su sve činjenice koje je vrlo lako provjeriti...
Gdje smo danas?
Zar nije žalosno da se Rijeka već toliko puta kandidirala za domaćinstvo Mediteranskih igara a nikako ih ne uspjeva dobiti!?
Zašto?
Hm... odgovore naslućujemo ali ih nemamo srca ni hrabrosti prevaliti preko usana.
Neću reći kako samo tada bili netko i nešto za razliku od danas ali... zaključak možete donijeti sami.

U svakom slučaju, Mediteranske igre u Splitu bile su veliki, bile su povijesni događaj, bile su nešto nezaboravno, gotovo fantazmagorično iskustvo, to su bili dani kad smo svi bili bolji, plemenitiji i vrijedniji kao ljudi.

Imamo pravo biti ponosni na te dane

Splite, evala ti bilo!



Divljak, a ne Hrvat

12.09.2009.

O potopu naše reprezentacije u hramu nogometa već smo se naslušali dovoljno priča i čini mi se da nije potrebno sve to shvaćati toliko tragično jer tako to obično biva - život je satkan od pobjeda i poraza, kao u najprirodnijem ciklusu postoji vrijeme dubokog oranja, vrijeme sazrijevanja i vrijeme uživanja u plodovima.

No, kako se kod nas godinama već, agresivno promovira akcija pod visokim pokroviteljstvom udruge neizlječenih pivoholičara protkana idejom vodiljom - ako već nisi dovoljno vrijedan i talentiran da budeš nogometaš - u najmanjem slučaju možeš biti - navijač!

Osobno, protiv navijača vulgaris nemam ništa, navijati za nekog ili nešto, sasvim je prirodna stvar, ali u zemlji apsurda kakva je ova lijepa naša silovana, svakojako divljaštvo i kretenizam postaju upće mjesta društvenog ponašanja koje onako kao usput osuđujemo, ali im isto tako ne zaboravljamo pridodati dozu simpatičnosti kad god se to može.

Tu prije svega mislim na, u posljednje vrijeme učestalu praksu upada svakojakih spodoba ogrnutim hrvatskim zastavama na sportske terene za vrijeme odvijanja utakmica. Tako se i sada na Wembleyu ponovilo isto ono što se već dogodilo u nekoliko navrata - jedan idiot zaželio je nekoliko sekundi "slave" i u skladu s onim "čega se pametan srami, budala se ponosi" izveo svoj performans.

Na T-portalu vidio sam fotografiju tog momka kako ga redari odvode sa terena i najzanimljivije od svega mi je bilo vidjeti izraz njegovog lica - nevjerojatna kombinacija trijumfalizma, idiotizma i luđačkog ponašanja. Zaista, živo me zanima što se događa u glavama ovakvih "junaka"...

Što je najgore od svega, nema nikakve sumnje da će ovaj rmpalija slijedećih dana postati glavna zvijezda svih razgovora u kvartovskim birtijama u kojima će zaneseni obožavatelji njegovog lika i djela opisivati fantastičan herojski čin s izrazima dubokog divljenja i svekolikog štovanja. Jedino "pozitivno" u čitavoj priči je to što smo se već pomalo navikli na takva veleumna djela pa sve to počinjemo shvaćati kao "normalno".

No ono što je u ovom slučaju posebno zanimljivo jest postupak režisera prijenosa utakmice koji je u trenucima kad je hrvatski kreten izvodio svoju baletnu točku - objektive kamera usmjerio na sasvim druge strane.
Tako smo, makar i na nekoliko trenutaka, mogli vidjeti kako velebni stadion izgleda iz nekih drugih perspektiva.

Režiser mu je takvim činom jasno poručio - ne, uopće nam nisi zanimljiv, ne želimo gledati tvoje egzibicije, običan si huligan koji ne zaslužuje niti sekunde medijske pažnje!

Možemo mi o tome govoriti što god hoćemo - ali smatram da je upravo to pravi pristup - ignoriranje, ali ne u smislu da se pravimo kao da se takve stvari ne događaju - nego svrstavanje takvog ponašanja tamo gdje mu je i mjesto - u policijske dosjee, a nikako na naslovnice novina.

Očito je dug put pred nama...

P.S. Sada tek vidim da je na istom tragu ovog posta objavljen i članak u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji autorice Ede Vujević, ali nema veze - priznajem - nismo prepisivali jedno od drugog thumbup

Trešeta "ko manje"

10.09.2009.

Iako je preostalo još dvadesetak dana do isteka roka za predaju ponuda za privatizaciju hrvatskih škverova, pretpostavlja se da je lista potencijalnih investitora manje-više zaključena.

Ako je suditi po do sada iskazanom interesu, upravo moj Brodotrogir kotira kao najpoželjnija udavača, pa je na neki način promoviran kao prva zvijezda natječaja. Koliko je to dobro, a koliko manje dobro, tek bumo vid'li kak bi rekli najši starši vu Dalmaciji.

Ni u kojem slučaju ne želim niti promislit na to da mi je budućnost crna i neizvjesna, jednostavno rečeno – pratim razvoj situacije pa ovih dana malo špijuniram moje potencijalne gazde i njihove namjere jer bložemili – u odlučnom trenutku moram bit spreman za ljuti boj, pardon, nove okolnosti, jel' tako?

A upravo te moje buduće gazde podsjećaju me na kartaško društvo u kantunu neke opskurne birtije - malo govore, mrko pogledavaju na svoje konkurente, sve nešto tiho mrmoljaju, tajnovito, ko to može znat o čemu oni razmišljaju...
Jedino mi se čini da umisto pokera, u ovom slučaju igraju trešetu "ko manje".

Da se podsjetimo, u igri su, ako je vjerovati novinskim napisima - kralj kroma iz Hrvatske Južne Afrike, pa zatim kralj lonaca iz Srpske Švicarske (čoeče, sve neki kraljevi), a nađe se tu i knezova nekretnina, grofova bauštele, a ozbiljnu namjeru iskazuje široj javnosti nepoznati poduzetnik Jozo Dragan ( je li ono nedavno na TV-u bila neka naša sapunica u kojoj su glavne face bili Dragani?)

Vrlo je pohvalno da među interesentima postoje i oni koji zagovaraju nastavak brodograđevne djelatnosti na punti Cumbrijana, ali sve me nekako strah da se tu radi o igri "ko prije divojci" s debelom figom u džepu pa sam vrlo svjestan kako moram bit spreman na prekvalifikaciju. Čoviče, stalno igram u nekakvim kvalifikacijama, a nikako se plasirat na svjetsko prvenstvo, ne valja to, ne valja...

Ma zezam se, čak se mislim kako bi mi u ovom periodu života dobro došla jedna noga u guzicu jer bi tako nešto ipak značilo – korak naprijed!

Tajne kamenih gromada

07.09.2009.

Ako mi već putovanja u inozemstvo nisu bogzna kako dobro aspektirana na natalnoj karti, ne preostaje mi ništa drugo nego se koliko-toliko utješiti brzopoteznim pohodima diljem užeg, a u trenucima posebne inspiracije, čak i šireg zavičaja. U svakom slučaju, kad bura zadere kao ove nedjelje i mahnito se sjuri niz obronke jadranskih planina, prvotno planirana morska đita mora doživjeti određene korekcije.

Na svu sreću, Terra incognita u dalmatinskom zaleđu nije samo nevolj(e)na kamena pustinja, naprotiv, ona nudi pregršt slikovitih i skrivenih tajni, a dani kasnog ljeta i rane jeseni, upravo su idealni za takva kopnena krstarenja.

Nakon tri godine evo me opet na Bribirskoj glavici, uzvisini prema kojoj mi obavezno pobjegne pogled-dva dok jurcam Dalmatinom put sjevera ili juga, svejedno. Nakon više nego ugodnog iznenađenja prilikom prvog posjeta, živo me zanimalo kako sada sve to izgleda, jesu li možda dodani nekakvi sadržaji koji bi popularizirali ovo zaista posebno mjesto.



Da se podsjetimo, Bribirska glavica, smještena, vrlo logično, u neposrednoj blizina seoca Bribira, danas je jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta na tlu Hrvatske, a sve zahvaljujući izuzetnom položaju ovog, na prvi pogled nevelikog brežuljka, ali strateški izuzetno značajnog mjesta, čiju su važnost prepoznali još stari Liburni. U rimskim vremenima, Varvaria je još više dobila na značenju, a svoj vrhunac doživjela je za vrijeme vladavine bribirskih knezova iz plemena Šubića.



Danas će mnogi, možda čak i pretenciozno, Bribirsku glavicu nazivati "Hrvatskom Trojom". Hm, ne znam baš, ne bih htio griješiti dušu jer onu pravu Troju još nisam vidio, ali ipak sam malo sumnjičav prema ovakvoj bombastičnoj usporedbi. Naravno, ne zbog toga što bih želio umanjivati vrijednost samog lokaliteta koja je u ovom slučaju neosporna, ali čini mi se da ovakva mjesta jednostavno ne trpe masovna hodočašća. Previše je ratova prošlo preko ovog tla, previše vojničkih čizama, topova, tenkova i svih ostalih militarističkih čuda pa mislim da bi nekako primjerenije bilo da ovim prostorom napokon zavlada istinski mir. A pravih sladokusaca koji vole ovakve stvari, uvijek će se naći.



Jer zaista, čudesan je osjećaj popeti se na ovo brdo, pogotovo za ovako vedra dana pa uz šum bure i fantastičan pogled koji se proteže na sve strane svijeta, u potpunoj tišini gotovo osluškivati priču kamena koji je tu naslagan stoljećima već, kamena koji je bio oslonac i grudobran i sklonište i dom, ljudima koji su živjeli i vojevali na ovim istim prostorima stoljećima daleko prije nas.

Ipak, Bribirska glavica ovoga puta nije bila naša konačna odredišna točka jer nam je već za prvog posjeta u oko upala još jedna neobična uzvisina, udaljena otprilike pet-šet kilometara u pravcu sjeverozapada. S ove udaljenosti, nije bilo jednostavno odrediti radi li se o ostacima neke građevine, stare utvrde možda, ili se priroda malo zaigrala pa stvorila brdo ukrašeno neobičnim reljefnim oblicima nalik onima na divljem zapadu.



Nakon samo malo istraživanja po karti, trag je otkrio i locirao glavnu sumnjivicu- to mora da je Ostrovica!

I da, premda je danas gotovo neprepoznatljiva, nedvojbeno je da se na vrhu ovog zaista neobičnog brda još od 14. stoljeća nalazila utvrda koju su u to vrijeme nazivali "ključem Zadra." Vladari su joj tada bili isti kao i na susjednoj Bribirskoj glavici - knezovi Šubići, ali neobična je okolnost da je Ostrovica nebrojeno mnogo puta kroz povijest mjenjala svoje vlasnike.

Nismo imali previše problema za naći Ostrovicu, istina, malo nas je zbunila cesta koja nikuda ne vodi, ali susretljivi seljani brzo su nas uputili na pravi put.



Desetak-petnaest minuta laganog penjanja do velikog kamenog platoa nije iziskivalo previše napora, a samo osvajanje vrha Ostrovice proslavili smo zajedno s više nego pristojnim udarima bure. Neobično, ova kamena gromada kao da je tu donešena iz nekog sasvim drugog svijeta pa iako nas je znalački mamila na još malo uspinjanja, zaključili smo kako bi bez prave opreme, to bila čista ludost.



Na sjevernom dijelu još su uvijek vidljivi ostaci u stijenu urezanih stepenica ali to je sad sve urušeno, nisam siguran je li prirodnim putem ili je i tu imala utjecaja neka ruka minera Prsana.

U podnožju Ostrovice prostire se veliko polje, očito plodno, ali osim rijetkih vinograda i maslinika, uglavnom leži neobrađeno. Mogu pretpostaviti da tijekom hladnije polovice godine ovdašnji stanovnici imaju dosta problema s vodom koja naplavljuje polje, ali i ovdje se očito ponavlja dobro poznata priča - nama se ništa ne isplati raditi!?



Da, da, trebali bi napraviti melioraciju pa komasaciju pa još ovo pa još ono, a čemu sve to kad bi takvim akcijama samo ugrozili položaj naših dičnih uvoznika koji će nas i tako vrlo uspješno idućih desetljeća snabdijevati grahom iz Kanade, češnjakom iz Kine, blitvom sa Mauricijusa, sve originalnim delicijama domaće kuhinje...



No dobro, sve će to jednom doći na svoje.

Bribirska glavica i Ostrovica - mjesta su koja većina putnika namjernika neće uvrstiti u svoje planove putovanja, što je uistinu prava šteta. Znam, ovdje ni u ludilu nećete naići na Kevina Spaceya kako u ružičastim hlačicama šetka okolo-naokolo zajedno sa svojom svitom, ali vjerujte mi, ako želite pronaći malo svog mira i prepustiti se duhovno-kontemplativnim varijacijama i imaginacijama, ovo su prava mjesta za vas.



Termodinamika za neznalice

03.09.2009.

Ekola, na obalama mora Adrianskoga polako privodimo kraju još jednu turističku sezonu pa dok tako sjetni sjedimo na suroj hridi kraj plavoga mora i duboko razmišljamo o kurcijalnim pitanja ka na primjer za koga ćemo glasat na predstojećim predsjedničkim izborima, smišljamo načine kako se othrvati jesenskoj melaholiji prigodno pjevušeći vesele poskočice popularnog Jole ili Magazina d.o.o.

Meni su turisti općenito jako dragi ljudi. Osobno, svakom bi gostu koji je u ovim recesijskim vremenima odlučio svoj godišnji odmor provesti u Hrvatskoj dodijelio svečanu lentu trobojnicu, a onima koji su nam ostavili poneki ojrić više, obvezatno odlikovanje - Velered ministra Bajsa sa zlatnim zrakama i likom Severine Hrvatske.

No, vjerovali ili ne, postoje turisti koji nisu zadovoljni s nama.
Neimenovan, ali izuzetno pouzdan izvor blizak agenciji Anđa-tours, prišapnuo mi je samo nekoliko od brojnih primjedbi koje su dobili u posljednje vrijeme.
Tako je prije nekoliko dana u agenciju došao turist iz Mađarske koji je žestoko prosvjedovao da je more hladno!?
Naime, Mađar kojemu iz razumljivih razloga ne želim objaviti ime i prezime, ljetovao je u jednom ubavom mjestašcu u blizini Omiša.

Iz agencije su ga nastojali uvjeriti kako se u neposrednoj blizini nalazi ušće rijeke Cetine pa se povremeno hladna riječna voda miješa s morem, ali da je baš toliko hladno, hm...
Ne prihvaćam objašnjenje - rezolutan je bio Mađar - ja sam prije svoga dolaska vidio na svim internet stranicama o Hrvatskoj kako se hvalite toplim morem!

Naravno, gost je uvijek u pravu.

Ima još boljih slučajeva.
Jedna se gošća žalila kako čitava dva tjedna koliko je boravila u apartmanu, nije imala ni kap tople vode za tuširanje.
- Kako niste?
- Lijepo, iz slavine je tekla samo hladna voda.
- Jeste li imali bojler u apartmanu?
- Da!
- A jeste li ga uključili?
- Nisam, zar se i to treba!?

Znalo je biti i gastronomskih problema.

Njemačka obitelj odlučila je provesti vikend u robinzonskom stilu, iznajmili su kućicu na otoku, daleko od civilizacije, bez struje, voda iz gustirne, romantika pod zvijezdama, ludilo totalno.
Kasnije su došli u agenciju totalno iznervirani.

- Nije nam radilo plinsko kuhalo, ništa nismo mogli skuhati!
- Kako nije?
- Pa eto - nije!
- Baš čudno, samo dan prije vašeg dolaska, domaćin je donio novu bocu plina.
- Ma vidio sam da je boca tu, ali plina nije bilo!
- A jeste li odvrnuli ventil na boci?
- Moooolim, kakav ventil!?

I tako, više je nego očito kako brojnim našim gostima moramo mnogo detaljnije objašnjavati pojedine tehničke specifičnosti, a ne se tamo na internet stranicama hvaliti apstraktnim pojmovima poput mora, sunca i sličnih tričarija.
Pusti ti kume moj kičaste prospekte sa zalascima sunca i djevičanskim plažama, daj nam upute kako se rukuje bojlerom ili bocom plina!

Sve ovo mi je palo na pamet jučer kad smo krenuli u jedan neobavezni dužobalni đir. Malo hip, više hop, iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni izostankom gužvi na Jadranskoj magistrali, brzo smo stigli do Vrulje.

Jedan od najslikovitijih jadranskih krajolika, mjesto na kojem su navodno drevni Hrvati u stoljeću sedmom prvi put ugledali modro prostranstvo, mjesto na kojem je Josip Pupačić napisao svoje znamenito "More".



Na odmorištu pored ceste, nekoliko zaustavljenih automobila, turistički fotoaparati rafalno pucaju kamo god stignu, a mi smjerni domoroci visoko podignutih noseva odlučili smo se spustiti stazom do mora, u stvari, starom "karavanskom" cestom kojom se putovalo prije izgradnje magistrale. Malo šetnje nam nikako neće biti na odmet...

Na otprilike pola puta prema moru, kočoperi se putokaz na kojemu piše PRIVATE i drugi na kojemu piše PLAŽA. A-ha, tako dakle, privatizacija mora se i dalje uspješno nastavlja, no kako trenutno nemam volje objašnjavati pozitivne propise o pomorskom dobru nadobudnim bahadžijama, ovoga smo puta ipak odlučili krenuti na drugu stranu, tamo i tako do sada nikada nismo bili...



Čitava Vrulja nalik je ogromnom amfiteatru, a od staze koja vodi prema Brelima djeli nas nekih stotinjak metara strmine do mora.



Dok posljednji zraci sunca obasjavaju gole stijene pada mi na pamet kako bi bilo dobro koji put ovdje doći sa šatorom i noćiti. Pa još ako zadere bura, bit će veselja!



Naravno da nismo propustili priliku spustiti se do plaže. Žalo od sitnih oblutaka, zavodljivo nas poziva da se ispružimo i uživamo u netaknutoj prirodi. Istina, ne baš potpuno netaknutoj jer su čak i na ovoj plaži prisutne znatne količine plastičnih kesica, bočica i kantica, automobilskih gum(ic)a i ostalih blagodati naše plastik-fantastik civilizacije.

Bez obzira na to, more miriše kao rijetko gdje pa smo se s lakoćom predali velikom plavetnilu.
Kad ono - brrrrr, ladno ka u jaceri!?

Nakon samo desetak sekundi udrvenija sam se ka zubatac iz dubokoga.
Poala brale šta je ovo?
Bižmo ća, ovo nije za ljude!

Nešto kasnije, kad mi je krv opet prokolala organizmom, sitija sam se onoga Mađara s početka priče.
Možda je čovik stvarno bija u pravu?




Prvaci svijeta iz tihog obrta

01.09.2009.

Moram priznati da sam namjerno sačekao nekoliko dana s ovim postom, naivno se nadajući kako će prošlotjedni senzacionalni uspjesi hrvatskih jedriličara pobuditi veću pažnju javnosti. No, čuđenju mjesta nema, jer htjeli mi to priznati ili ne, u jednom tako "netelevizičnom" sportu kao što je jedrenje, pravi majstori u pravilu ostaju daleko od objektiva kamera. Snimati fufane sa otromboljenim škembama i fufice sa sisicama na krmama velebnih jahturina, očito je mnogo lakši zadatak i širokoj publici neusporedivo zanimljiviji.

Stoga nije uzgred ponoviti - Šime Fantela i Igor Marenić postali su svjetski prvaci u klasi 470, a Ivan Kljaković Gašpić najbolji je Europljanin u klasi Finn. Uz europsku krunu koju je prije nešto više od mjesec dana osvojila Tina Mihelić u Laser Radialu i još pregršt izvrsnih rezultata ostalih naših jedriličara, ova sezona se s pravom može svrstati među najuspješnije u povijesti hrvatskog jedrenja.

Generacija jedriličara koja je prije desetak godina započela jedriti u Optimistima i u toj klasi pokorila ostatak svijeta, danas je stasala na najbolji mogući način, tako da za sve nas koji smo na bilo koji način povezani s jedrenjem, ovi rezultati nisu nikakvo iznenađenje. Još ostaje samo onaj završni čin s kojim bi hrvatsko jedrenje steklo punopravno članstvo među "elitnim postrojbama" ovog sporta, a zove se - olimpijska medalja. U Ateni i Pekingu izmakla je za "dz", ali eto, nadajmo se da će nam se u Londonu sve to vratiti s kamatama.

Ono što je zanimljivo istaknuti jest činjenica da su svi naši vrhunski jedriličari potekli iz "kućne radinosti", iz svojevrsnog obiteljskog "tihog obrta" u kojem su roditelji preuzeli najveći dio brige i financijske potpore, a klubovi su pružali neophodnu logistiku, ponekad na više, a ponekad na manje uspješan način.

Jedrenje nije sport u kojem možete namlatiti veliku lovu, steći slavu i popularnost, štoviše, vjerojatnije je da ćete čitavu obitelj odvesti "na inkanat", ali tako je to s većinom stvari povezanih s morem. More nudi snove, a naplaćuje zbilju.

Zadranin Šime Fantela bio je prvak svijeta još u Optimistu. Cresanin Igor Marenić, njegov flokista, također je bio član te pobjedničke generacije. U jedrenju je ključan trenutak, prelazak iz Optimista u neku od većih klasa. Kod nas se kao po nekoj inerciji najčešće prelazi u Laser 4.7 pa Laser Radial, a Šimin otac Edo Fantela, u to je vrijeme donio vrlo neobičnu i riskantnu odluku - ide se u klasu 470!

Za usporedbu, to vam je kao da petnaestogodišnjeg svjetskog prvaka u kartingu preko noći smjestite u kokpit Formule 1.

Druga ključna karika bila je preseljenje Igora Marenića sa Cresa u Zadar. Već se u prvim nastupima dalo naslutiti da će od Šime i Igora "biti nešto" jer su u juniorskoj konkurenciji osvajali "sve živo". Nakon nekoliko juniorskih sezona u kojima su postali višestruki svjetski i europski prvaci,
svi su pomalo strepili od prelaska u onu pravu, seniorsku konkurenciju. Brige su se pokazale bezrazložnima, za dvojac Fantela-Marenić, danas znaju svi u jedriličarskom svijetu.

Slična je priča Ivana Kljakovića Gašpića. Iako se relativno kasno počeo baviti jedrenjem, vrlo brzo se vidjelo kako "mali ima mota", tako da je vrlo brzo uspio postati prvak Europe u Optimistima. Sa svjetskih i europskih natjecanja u juniorskoj konkurenciji među Laserašima, stalno se vraćao s medaljama i peharima. Za Ivana je onaj sudbonosni trenutak bio kad se odlučio iz Lasera prijeći u Finn, "kraljevsku" klasu u jedrenju. Poznavajući Ivanovu upornost i sklonost fanatičnom radu, nisam ni sumnjao da će se već nakon nekoliko sezona vinuti u sam svjetski vrh.
Ovoljetno treće mjesto na prvenstvu svijeta i apsolutni trijumf na kontinentalnom, definitivno su cementirali Ivanovo mjesto među najboljim jedriličarima sviijeta.

Mogu li ovi sportski uspjesi Hrvatsku barem malo pomaknuti iz statusa primorske u daleko cjenjeniji rang pomorske zemlje?
Naravno, trijumfi naših jedriličara još su uvijek samo simbolične naravi, ali čak su i kao takvi više nego znakoviti. Kada ćemo i hoćemo li uopće početi doživljavati more kao prednost, a ne kao golemu prepreku?
Može li ta famozna "Jadranska orijentacija" uistinu zaživjeti ili će zauvijek ostati mrtvo slovo na papiru? Za Jadran nema straha, na njemu će se ploviti i dalje, samo u kolikoj će mjeri naše more biti uistinu naše - to je već pitanje!

Opet ponavljam onu svoju staru, već pomalo izlizanu rečenicu - sport je ogledalo života.

Oni pametniji će u uspjesima Ivana, Tine, Šime, Igora, senzacionalne Blanke Vlašić i mladih vaterpolista, prepoznati ključ uspjeha.
Na žalost, oni koji su slijepi i kod zdravih očiju, kod nas su još uvijek u debeloj većini.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>