Made in Croatia

30.04.2010.

Zanimljivo kako neke slike iz ranog djetinjstva ostaju trajno urezane u nama, a još je i neobičnije da te slike najčešće nisu povezane s nekim sudbonosnim doživljajima koji će nas kasnije odrediti na našem životnom putu, nego su u pravilu tek male, nevažne, usputne skice, tek kamenčići u mozaiku naših sjećanja.



Tako i danas još uvijek jasno vidim izborano lice i snažne ruke starog kalafata Vicenca, kako u svom minijaturnom škveru stisnutom između kamenih čiovskih kuća oblikuje rebra i madire za drvene pasare, guceve i leute. U nekoj limenoj bačvici bi gorjela vatra, a on bi provlačio drvenu oplatu preko plamena i tako savijao madire u željeni oblik. Još i sad osjećam smolasti miris tog drveta koji bi poprimio specifičnu boju i aromu nakon „ljubljenja“ s vatrom.



Duh starih kalafata još uvijek živi duž naših riva i lučica, njihove barke su kao djeca, davno nadživjele svoje „kipare“, a iskusno oko znalca i danas će lako prepoznati svojevrstan timbar koje su ostavile ruke pravih meštara.

U ovim novim, nazovi modernim vremenima kada gotovo sve što kupujemo nosi oznaku „made in China“ ili potpis već nekog sličnog azijskog „tigra“, okupiti na jednom mjestu ljude koji još uvijek grade brodove i koji nisu odustali od svojih snova, svakako je hvale vrijedan potez.





Drugo izdanje „Dana hrvatske male brodogradnje“ u marini hotela Lav, nastavlja na krilima onog istog početnog elana koji je bio opipljiv prije godinu dana, u stvari, najviše mi se sviđa to što ova manifestacija nema čisto sajamski karakter već je obogaćena nizom stručnih predavanja, izložbi i popratnih događanja. Naravno, nikad nije loše spomenuti – ulaz je za sve posjetitelje slobodan, a posebno je zadovoljstvo razmjeniti koju riječ s ljudima koji su uistinu ugradili veliki dio sebe u te brodove.

Prema tome, čak i ako nikada nećete doći u priliku kupiti nekog od tih ljepotana, i ako ih, kao i većina nas, možete samo sanjati, nije zgorega stisnuti ruku ljudima koji su u ovim potpuno nenormalnim vremenima još uvijek ostali „živi.“





Da znamo graditi brodove – to nikada nije bilo sporno, međutim, još je i zahjevniji dio zadatka – naći kupca i prodati taj brod. Ruku na srce, kupnja broda nikada nije bila razumna odluka, tu ne igra pamet nego srce, kažu da je svaki vlasnik broda sretan samo dva puta u životu – jednom kad kupi brod i drugi put kad ga uspije prodati.

Tako to obično biva, kreativci su počesto lišeni smisla za trgovinu.



S druge strane, ljudi od mora znaju biti tvrdi, možda čak i čudni, nepovjerljivi, ljudi koji s tim morem žive, svjesni su njegovih ćudi i skrivenih opasnosti tako da ćete rijetko iz njihovih usta čuti euforiju i hvastanje bez granica.
Oni koji su se „borili s morskim pasima“ i divovskim lignjunima, najčešće nikad nisu otplovili dalje od prve punte...

Oni koji brodove grade i oni koji tim brodovima plove, oduvijek su bili povezani čvrstim nitima.

Današnji brodograditelji ne savijaju više korbe i madire kao barba Vicenco iz moga djetinjstva, CNC strojevi i moderne hale zamjenile su alate i skliske „puzavice“ ali More je i danas isto, isti su valovi, vjetrovi, struje i dubine.
More oblikuje ljude, more oblikuje brodove, a kako će vrijeme oblikovati nas – tek ćemo vidjeti.







I naravno, za sve ljude koji časno i pošteno žive od svoga rada - Sretan vam Prvi maja!

Vrića smija, bez šake suza

28.04.2010.

Planinarsko društvo "Imber" iz Omiša već godinama organizira tradicionalnu "Odu proljeću", neobičnu manifestaciju na kojoj se okuplja veliki broj planinara i ljubitelja prirode. Iako imam osjećaj da je ljepotu planina i uživanciju u čistom zraku i prelijepim pogledima u pravilu najbolje doživjeti u malim, ali odabranim društvima, ponekad (ali samo ponekad) nisu loša ni ovakva "masovna" okupljanja. Štoviše, ugodan je osjećaj vidjeti kako se iz godine u godinu sve veći broj ljudi uključuje u rad ne samo planinarskih društava već i mnogih drugih udruga sa "ekološkim" predznakom. Priroda i društvo, osnovne su poveznice i zajednički nazivnici pa se tako na "zelenim" okupljanjima često sklapaju nova poznanstva i prijateljstva što ljudima ovakvog kova nikada nije bila osobita teškoća.



Službeni početak uspona krenuo je od same obale pored vatrogasnog doma, s nadmorske visine nula cijelih nešto, ali moje se društvo malo prošvercalo pa smo taj prvi dio puta koji vodi omiškim ulicama lagano preskočili osvanuvši u baznom logoru broj jedan koristeći obilatu pomoć četverokotačnih prometala. No, zato smo vrlo brzo uhvatili pravi ritam, istina netko brži, a netko sporiji, u prvom redu zbog toga što su izvjesni pojedinci podlegli šparogarskim strastima pa je uspon obroncima Omiške Dinare poprimio neobičnu zigi-zagi trajektoriju.



Na livadi ispred "Lude kuće" zatekli smo veselo i šaroliko društvo, od beba u pelenama koje još nisu ni prohodale pa sve do onih prekaljenih planinarskih iskusnjara koje već godinama skupljaju impresivnu kilometražu u svojim gojzama. U ogromnom loncu ispod borova krčka se planinarski fažol pod Riđinom dirigentskom kuhačom, miriše pola planine tako da se mnogima i ne mili micati sa ovoga mjesta. Ipak, aktivno planinarsko-blogersko društvance nije propustilo priliku za još otprilike pola sata uspinjanja do Kule, najvišeg vrha Omiške Dinare, na 863 metra nadmorske visine.

Oblakoidno-sivkasta atmosfera s povremenim kapima sitne kišice nije nam pružila previše prilika za uživanciju u spektakularnim pogledima s vrha planine, ali unatoč svemu, raspoloženje je zaista bilo na visini, i u stvarnom i simboličkom smislu.



Pri povratku na livadicu, još jednom smo se uvjerili kako friška brdsko-planinska arija pošteno otvara apetit tako da smo na jedvite jade dohvatili zadnje porcije fažola. Hm, a stručnjaci su nas uvjeravali da će bit najmanje četiri pijata "po glavi." Ma nema veze, fažol je bija za prste lizat!

Slijedio je sportsko-zabavni dio programa s tradicionalnim disciplinama - skakanjem u vrićama, a nešto kasnije i imberlanom alkom.

Skakanje u vrićama oliti po naški "bagee jumping" mnogi su natjecatelji shvatili skroz ozbiljno tako da se već od početka kvalifikacija pa sve završnih utrka vodio ljuti boj uz naravno, neizbježnu ciku i vrisku navijača.













Ovo su zaista bile vriće pune smija!

Imberlana alka još je jedna smijehoparajuća atrakcija "Ode proljeću". Alka je ista kao i ona sinjska, čak je i koplje pravo junačko, jedino se umjesto konja voze kariole!

Iako na prvi pogled može izgledati jednostavno, nije baš lako ogromnim kopljem naciljati sićušnu alku, tako da je ipak trebalo vremena dok su se uštimale nišanske spravice.







Na koncu, uz mnogo zafrkancije i dobrog raspoloženja, proleti još jedan ugodan dan.

Dan, možda po nekim mjerilima ničim poseban, ničim spektakularan ali konačno, zašto bi spektakl uopće bio važan?
Važno je naći samo jedno zrnce.
Zrnce ljepote, zrnce zadovoljstva, zrnce optimizma.

Vrijeme se pretoči u samo jedan trenutak.
Trenutak za povratak.



Ostaju uspomene na vriće smija.
A šake suza spremit ću u neke druge škafetine...

Lako je meni

23.04.2010.

U zadnje vrime mi se sve češće događa da mi prilaze ljudi, znani i malo manje znani pa mi govore:"Znaš, lako je tebi!"
- A kako je to meni lako!
- Lipo! Kad ti propadne škver mo'š komodno pisat za novine.
- Ahaaaa.... za novine!

U stvari, skoro istu sam rečenicu sluša i prije kojih godinu dana, ali u to vrime je drugačije zvučala - onda su mi govorili "ako" ti propadne škver, a sad ni pet ni šest - "kad" ti propadne škver...
Razlika sitna, ali bitna.

Lipo, nema šta.
Ali lako je meni!
Ae.
Mogu pisat za koga oću, haujesno, ka ludi su bez mene, čekaju me raširenih ruku u svim redakcijama od Triglava do Đevđelije.
Oupppss, malo sam se zanija, kako se to sad pravilno kaže - od Prevlake pa sve do Dunava, ah da, tako je.
Nešto smo stisnuli ili narodski rečeno - ušli u se, nakon pranja pod visokim temperaturama, očito nismo odabrali dobar program za osjetljivi materijal.
Centrifuga nas malo razbucala nono

Zato su nam danas u prijateljsku posjetu stigli studenti brodogradnje iz Mađarske. Šta, nikad niste čuli da u Mađarskoj studiraju brodogradnju?
Nisam ni ja, sve do prošloga ponediljka. Uglavnom, kolege su me zamolile da mađarskim studentima u dvi-tri riči objasnim svoj dio posla.
Vrlo sam ozbiljno shvatija svoj zadatak. I doslovno, u dvi-tri riči, sve sam im objasnija.

Samo, nisam baš siguran da su me puno razumili.
Iskreno, nisam ni ja sebe puno razumija, ali računam, ako krenem puno u detalje, uništit ću im svu volju za daljnjim studiranjem, još ću ispast glavni krivac za propast mađarske brodogradnje!

Ko je nama kriv šta Mađarska mora nema!?
A ima mornaricu!?
I zamislite - ima čak i studente brodogradnje.

Dobro, ajde, imamo ih i mi.
Petar, Frane, Jasna i Duje... to su mislim, svi preostali studenti brodogradnje u Hrvatskoj.
A čekaj, čekaj lažem, bija je još i oni mali Marin iz Dicma, di je on sad, je li prikinija studij ili?
Ah da, pribacija se na sportski menadžment, tz, tz, tz...

Osim Mađarica mladih, ovih nam je dana u posjeti bila i "Kraljica mora." Istina, neki lokalni reporteri-amateri još uvik nisu sigurni je li u pitanju Kraljica mira, Kraljica mora ili Kraljica bjonda, ali uglavnom - po mnogim se sredstvima javnog priopćavanja moglo vidit, čut i pročitat puno značajnih podataka, te koliko je duga, koliko široka, koliko visoka, prsa, struk, bokovi, sve se mire manje-više dobro znaju.





Čak su mi neki namignuli kako bi bilo dobro napisat neki inspirativan osvrt s puno oduševljenja glede i unatoč naše Kraljice.
Ka ono, nije da ti naređujemo, ali razumiš, ti si ipak Brod u boci.

I šta sad? Da sam pa na guzicu od oduševljenja - pa baš i nisam!
Okej, da se razumimo - brod je lip.
I nov.
I čist.
I uredan.





Ali, ako ćemo iskreno - nešto mi tu fali.
Neću reć da mi fali pet za učinit šest, ali...

U stvari - ne sviđa mi se ime.
Previše je pretenciozno.
Kraljica mora - mo'š mislit!
Prvi školski brod, pa je odma morala bit Kraljica!? Nije mogla bit kneginja, princeza, a kamo li grofica ili barunica?
Mislim ono, čim čuješ to zvučno ime "Kraljica mora" odma zamisliš barenko pet jarbola, sto mornara po palubi, pusta idra, sidra, konope, grope, očekuješ mirakule, razumiš...

A šta je falilo da se zove, eto recimo... Jadranka!?
Pa mislim, stvaaaarno...
Mislim da ništa ne bi falilo.
Nego, mi još uvik patimo od velike aristokracije.
Dotra ćaća mercedes, nu!







Ipak, bez obzira na sve, ne želim bit previše kritičan, uostalom kakva je- takva je - naša je, neka joj bude dobro more, neka na svojoj palubi prima sve mlade ljude željne znanja i dalekih putovanja. Iskreno, duša me zaboli kad vidim koliko smo tom moru okrenuli leđa, koliko ga malo poštujemo i volimo, jednostavno, ne mogu se otet osjećaju da ga uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto obično, usputno, ničim posebno...

Ne znamo šta imamo.

Ali dobro, lako je meni, ja i tako mogu di oću!
Da lako!?
Moš mislit... puknucu







Letjeti slobodno

20.04.2010.

Kad smo tamo u šestom-sedmom osnovne učili o hranidbenim lancima, nastavnici biologije obično bi nam čitav taj proces zorno prikazali sličicama piramidalnog oblika na kojima su bile prikazane razne vrste životinja pa smo odmah mogli znati tko tu koga jede je'l... Slično, ali opet puno jednostavnije nego kod ljudotinja. Na vrhovima piramida obično se nalazila neka opaka ptica grabljivica i samim svojim položajem jasno bi davala do znanja – ja sam ovdje šef!



I danas na našim tumaranjima i vrludanjima po šumama i gorama naše zemlje ponosne, nerijetko znamo ugledati u visinama iznad planina miran i dostojanstven let neke grabljivice pa iako svakog puta sami sebe uvjeravamo kako smo upravo vidjeli ništa manje nego surog orla, obično se radi o nekom škanjcu, sokolu, jastrebu ili u najboljem slučaju – vjetruši. No bez obzira na veličinu i moć, ptice grabljivice su oduvijek ostavljale snažan dojam na ljude.



Na području naše zemlje, stručnjaci su zabilježili 36 vrsta ptica grabljivica, a od toga ih je 16 uvršteno u kategoriju ugroženosti. Na žalost, do današnjeg dana, čak su tri vrste potpune izumrle, a ista sudbina sprema se i surim orlovima, simbolu naših planina, čija se populacija svela na samo četiri para.

Naravno, sve ove podatke nisam isisao iz malog prsta, opće je poznato da se najbolje uči na temeljima onoga što sami čujemo, vidimo ili doživimo pa smo ove nedjelje odlučili skoknuti do Sokolarskog centra u Dubravi kod Šibenika.





Na istom smo mjestu već bili prije otprilike dvije godine, ali kako smo tada banuli nenajavljeni, nismo sreli vlasnika i osnivača Centra, Emilija Menđušića pa smo se zadovoljili samo usputnim pogledama na ptice u kavezima. Ovoga puta ništa nismo željeli prepustiti slučaju, pa smo glavnu ulogu organizatora prepustili našoj Neli Gustirni. Tu nema greške!

Domaćini su nas srdačno dočekali kao da se već godinama znamo pa smo nakon kavice dobrodošlice krenuli u obilazak. Sokolarski centar ni u kom slučaju nije zoološki vrt ili izložbeni paviljon, osnovan je prvenstveno s namjerom da se pruži zaštita, utočište i mogućnost liječenje i oporavka za sve vrste ptica koje su u današnjim uvjetima gotovo svakodnevno ugrožene djelovanjem, nikog drugog nego samog čovjeka, bilo da stradaju na prometnicama, bilo zbog pretjerane upotrebe pesticida na poljima, neodgovornih lovaca ili nekog sličnog razloga.



Naravno da nema smisla prepričavati sve što smo čuli i vidjeli u Sokolarskom centru, jednostavno, ovdje morate doći i sami se uvjeriti kako sve to izgleda, ali mene se čak i više od sova, jastreba i sokola, dojmilo nešto drugo.

Emilio Menđušić.



Mislim, gledam tog čovjeka otkačenog izgleda, kose piturane u žarko crvenu, kako nam govori i objašnjava mirnim, ali izuzetno zanimljivim tonom i vidiš pri tome koliko ljubavi, brige i pažnje ulaže ne samo prema životinjama nego i svim posjetiteljima.
Vjerojatno je ovaj isti tekst izgovorio već mali milijun puta, ali u niti jednom trenutku ne možeš dobiti osjećaj da govori tek tako, mehanički, već mu je zaista stalo da to o čemu govori dođe do svakog uha.

I mislim se u sebi – ovo je sritan čovik!
On svoj posao ne radi – on svoj posao živi!

Rekli bi naši ljudi – Emilio je infišan!
I neka je infišan, jer bez te infišanosti, bez te strasti i energije s kojom pristupa svom poslu, zagrijanosti koja izlazi iz okvira «normalnoga», zasigurno ne bi bilo ovakvog čuda, a Sokolarski centar je mora se priznati, upravo to – pravo malo čudo.

Sad mi padaju u vodu sve prazne teorije o «resursima» i «ljudskim potencijalima» jer kad se jednom sretneš s elementarnom energijom i ljubavi za ono čime se baviš, onda čitava priča dobije neku sasvim drugu dimenziju.







Zato hvala Emiliju, doktoru i profešuru od sokola i orlova jer sam kroz njegovu priču o životu spoznao nešto više.
Neizmjerno više!

Su'svita

17.04.2010.

Kad je tamo nekih davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća moj stari kupija prvi crno-bili televizor, e sad vam ne mogu stoposto garantirat je li bija RIZ, Čajavec ili Ei Niš, ma inšoma nije ni bitno, nije ni slutija kakvu je pokoru donija u kuću. Lako za to šta je osim TV-škatule mora nabavit stabilizator i još nike puste antene s kojima je pokušava vatat Italiju, nego nije vodija računa o tome kako će upravo naš televizor bit prvi i jedini u cilome čiovskome susidstvu, ne samo užemu, nego bome i širemu sve tamo od Požarine pa lipo do Cocine livade. Uglavnom, već se kroz prvu nedilju prikazivanja programa ispostavilo da našemu televizoru gravitira barenko dvista ljudi tako da je naš tinel po cile dane bija ispunjen susidima koji su to shvatili ka javno prikazivanje.

Najveća gužva bi nastala kad bi iša Dnevnik u osam uri uvečer. Osim glasnoga komentiranja, odobravanja i pokojega beštimanja, najviše pažnje bi privlačile vijesti o razornim potresima, velikim poplavama, škercima i raznim dežgracijama. Moja prababa Ane bi zauzela svoj požicjun u kantunu do kamarina, samo bi se zlamenovala i tiho šaptala - 'me isusovo sveto, 'vo će brzo su'svita! Evo, od tih dana, prošlo je više četrdeset godin, veliki dil publike iz našega tinela već odavno spava pod čempresima, ali unatoč svim mogućim katastrofama koje su zadesile ovu bidnu zemaljsku balotu, još uvik nije doša ti famozni su'svita!

Zato se ne triba previše ni opterećivat ovim vulkanskim oblakom koji se nadvija nad cilim starim kontinentom, nema mista strahu neka je cili avionski promet paraliziran, to je još uvik ništa, jer ko imalo prati zbivanja u svitu, dobro zna da one najatraktivnije katastrofe uvik i jedino pogađaju nikoga drugoga nego Sjedinjene Američke Države. Ma koji Haiti, Čile, Filipini, Kina, Island, svi se oni mogu pokrit ušima jer nema prave opasnosti dokle god nije ugrožen ustavno-pravni poredak države koja se voli smatrat najjačom i jedinom svjetskom velesilom.

Lako za ove zemaljske teroriste, bombaše i ostale ludaše koji se nameču sorit američke mega-građevine, to sve vrli američki policajci, znanstvenici, razvojačeni napadatelji i superheroji riješu u zadnjim sekundama, ali jeste li primjetili kako baš svaki asteroid, crna rupa, kometa, raketa ili inšempjana planeta koja se zaleti iz dubina svemira prema majčici Zemlji, baš uvik cilja teritorij jU-eS-Ej-a!?
Svi ostali ka da ne postoje!?

E, u takvim prilikama na scenu stupa the President koji u svojim javnim nastupima ozbiljnim glasom upozori naciju na nadolazeću opasnost, naglasi kako će bit neophodne ljudske žrtve za spriječit opću katastrofu, ali unatoč nadolazećem Armagedonu, on jasno i nedvosmisleno poručuje ne samo Amerima, nego i svim ostalim beznačajnim Zemljanima da zadrže hrabrost, optimizam i vjeru, neophodnu za opći spas čovječanstva.

E sad, meni je baš žaj šta naša domaća kimematografija nikad nije snimila neki pravi, rasni film katastrofe. Dobro, već vas čujem kako brontulate u stilu, di'š veće katastrofe nego živit u ovakvoj državi, ali nemojte tako. Katastrofe zbližavaju ljude, a kad pogledamo koliko smo mi Hrvati grintavi, jalni, zavidni, otuđeni i razjedinjeni i to ne na dva ili tri, nego na najmanje pet milijuna strana, stranaka i opcija, više je nego očito kako je nama u stvari - dobro!

I sad se mislim, je li se baš mora dogodit nekakva katastrofa pa da se ovih pet milijuna inšempjanih Hrvata konačno pomiri i zbliži, ne samo sa samima sobom, nego i sa svojim susidima, bližima i daljima, konačno sa čitavim svitom...

Ostavimo sad vulkane, vanzemaljce, asteroide, požare i sve te već prežvakane opasnosti.
Zamislite da nas zahvati recimo - epidemija gluposti!?

Evo mogućega scenarija...

Prvi simptomi već su zabilježeni i to ne samo među običnim pučanstvom već na vrhovima vlasti, čak i među pojedinim gradonačelnicima. Ali javnost nije svjesna da svi ti ispadi nisu samo "puknuća" moćnih pojedinaca već da se radi o teškoj zaraznoj bolesti koja se širi antispolnim putem. Jer u ovoj državi niko nikoga ne jebe. I upravo se tako glupost prenosi dalje i širi.

Zaraženih osoba sve je više. Sve to vidi i na vrijeme uočava samo ludi znanstvenik po imenu Rimoslav Darman. Nastoji upozoriti Premijerku i Predsjednika, ali ne stiže do njih jer su oboje na službenom putu. Čak je i barba Luka na službenom putu, ali biva napadnut virusom gluposti, zaboravlja tko je i što je i ne uspjeva se vratiti u zemlju. U međuvremenu, epidemija prelazi s Markovog trga i širi se koncentričnim krugovima prema svim krajevima zemlje. Zaraženi nisu svjesni da su kliconoše jer virus gluposti djeluje inverzivnim putem - tako da onaj oglupljeli misli kako je u stvari pametan!

Ludi znanstvenik Rimoslav uspjeva doći samo do ministra zdravstva Zdravka Bilinovića. Ministar Zdravko ispočetka ne vjeruje u Darmanovu priču, ali kad shvati da njegova kćer u opasnosti, nastoji pronaći cjepivo. Međutim, javnost mu ne vjeruje jer ih je već jednom izigrao sa cjepivom oko svinjske gripe. U međuvremenu, virus gluposti već se proširio na većinu djelatnika u medijima, profesionalne nogometaše, čak i među farmere i sudionike Ekstra mega super turbo talent showa...

Virus gluposti djeluje razarajuće.
Poglupjeli građani prodaju svoju djedovinu strancima za sitnu lovu. Vlasnici poljoprivrednih zemljišta betonom prekrivaju plodne oranice nastojeći ih pretvoriti u građevinske parcele. Oboljeli ministri uništavaju brodogradilišta, željezare, prehrambenu, tekstilnu industriju i sve ono što se još industrijom može nazivati.
Situacija postaje alarmantna, štoviše, izmiče kontroli.
Gotovo je, nema izlaza!

Rimoslav Darman ima još samo jedno rješenje - poziva uglednog doktora za rubna područja znanosti Vragu Dlečka i moli ga za pomoć. Vrago Dlečko se odlučuje na očajnički korak - masovnu hipnozu. Obraća se širokoj javnosti preko Televizije i naizgled nesuvislim riječima hipnotizira sve gledatelje i tako spriječava daljnje širenje virusa.
Izgleda da mu uspjeva!
Nastaje smirenje.
Ali što uraditi sa zaraženima i oboljelima!?
Donosi se teška, ali jedina moguća odluka - sve ih smjestiti i izolirati na Bosi otok!

Svi ostali koji su izbjegli zarazu još su uvijek hipnotizirani. Darman i Dlečko odlučuju još ne skidati kolektivnu hipnozu, već zdravim građanima sugeriraju da se uhvate motike. I zaista, svi hipnotizirani prijanjaju na posao. Seljaci oru, siju žito, radnici upravljaju strojevima i prebacuju norme, stručnjaci razvijaju električni automobil, zaposleni u trgovinama imaju dva dana odmora tjedno i plaćen godišnji odmor, zemlja se obnavlja, radi se udarnički na izgradnji Domovine!

U međuvremenu, Predsjednik i Premijerka vraćaju se nakon svih tih peripetija konačno u zemlju.
Svjetina im kliče misleći da su oni spasitelji.
Film završava s masovnom scenom dočeka na aerodromu, jedino Rimoslav Darman i Vrago Dlečko stoje lukavo sa strane i ne žele se medijski eksponirati.
Njima nije potrebna slava, oni jedini imaju moć da nas sve dehipnotiziraju...

Ali o tome u drugom nastavku filma!

Iš sivilo, iš

15.04.2010.

Dozlogrdilo mi više ovo sivilo, totalno me savilo, svinulo, u glavu zviznulo, rečenice mi šiznulo.
Umoran sam brate od sumornih dana, oborine me obaraju s nogu, oborine mi bore stvaraju.
Oko mene siva lica, oko meni sivi ljudi, ka da više nisu svoji, ka da su ludi.
Sivonje s malih ekrana uvjeravaju me da je crno bilo, ka da i sam ne znam kako je bilo i kako će nam bit.

Sivilo svakog dana, sivilo proganja od jutra do mraka, kako će nam svanit bolje sutra kad nam je crnilo od mraka do jutra.

Iš sivilo iš
Dosta si nas pituravalo
Plavetnilo oću
Plavetnilo

I ništa više



















Hrvati - ljudi bez guzice!?

13.04.2010.

Kad se na istoj strani polemičke barikade nađu don-blog Angelo, gospođa Neva Tolle iz autonomne ženske kuće i premijerka Jadranka Kosor, onda tu nešto opako smrdi!

Nevjerovatan skandal i opću sablazan, u svakom slučaju besprijekorne i turbomoralne domaće javnosti, izazvala je ni manje ni više nego jedna - guza!?

Što je još gore, iz HTZ-a skrušeno poručuju kako će iz inkriminiranog spota promptno izrezati taj već opjevani, ali očito sporni komad prekrasnog ženskog tijela i tako udovoljiti svima onima koji ne mogu još doći k sebi od prenemaganja, zgražanja, gnušanja pače.

U nenormalnoj sredini, normalni su naravno - nenormalni!

Tako nikako ne može biti normalno da našim ulicama hodaju ljudska stvorenja koja imaju, božemiprosti - guzicu!?
Ne usuđujem se niti promisliti što bi tek takve, nadasve amoralne osobe, mogle kriti na suprotnoj strani tijela!?

Stoga predlažem da se svi zajedno čvrsto distanciramo od gnjusnih, čudnovatih spodoba i objesnih kreatura te da u preambulu Ustava uvedemo članak koji jasno definira da su Hrvati ljudi bez guzice!
Bez guzice i svih ostalih nemoralnih i nenormalnih organa, dakako!

Znate kako ono kažu za čovika kojega obilato služi srića?
Poala brale, sritan si ka guzica! (copyright by Šima)
A mi se naše guzice odričemo.
I to kakve!

Onima koji su odavno izgubili obraz, danas čak i guzica smeta.
A virujte mi, nema sriće bez guzice!
Pa se sad vi mislite...

Preko vode do slobode

09.04.2010.

Kažu da će se u skoroj budućnosti ratovi voditi zbog vode. O Bože, samo ne ponovo u rat! Ako se oko vode zarati čovječanstvo sam vrag će uspjeti napraviti novi registar vodobranitelja. Ehhh, tako to obično biva, bilo zbog lijepe Helene, bilo zbog neke međe, zemlje, nafte ili vode, frustrirani mužjaci vazda ratuju oko nečega što je ženskog roda.

Isto tako, neki učeni ljudi kažu da udio vode u ljudskom organizmu iznosi iznad 50, čak i do 70 posto!?
Jedino se kod debelih, pardon, osoba s prekomjernom težinom taj postotak spušta ispod 50. Dakle, lipi moji, pijte što više vode, čak i ako se ne osjećate žednima, cugnite onako usput jednu „malu...“ I tako barem sedam puta dnevno!

Sedam puta je sedam puta ma koliko mi šutjeli o tome.

No, moj današnji post ipak nema pretenzija biti zdravstveno-edukativne naravi pa je stoga bolje da pređemo na konkrevetnu stvar.

Voda kao medij i izvor života pokazala se kao osnovna ideja vodilja još jednog izletića u dubinu kontinenta, a mo'š mislit koliko je dubok taj hrvatski kontinent kad već nakon pola sata „sportskije“ vožnje moraš vadit putovnicu iz džepa. Kad se ovako malo prisjetim svih pustih putopisanija koje su se ugnijezdile u arhivi ovog bloga, često zapazim svoju rečenicu kako se na to i to mjesto, nebitno sad koje, obavezno moramo vratiti. Da, to je zaista interesantno jer koliko god nam se neki predjeli činili već dobro poznatima, svakog puta se otkrije neki novi detalj, novi pogled, neka sjenka koje ranije nije bilo, uglavnom nemojte nikada reći – ah nećemo tamo, tamo smo već bili...

Imotska jezera uvijek su zahvalno odredište za napajanje svih osjetila, a pogotovo za ovako vedrih i bistrih dana kada se priroda budi iz zimskog sna i predstavlja publici novu kolekciju proljeće-ljeto dvije i deseto.

U stvari, želio sam ponovo doći na Crveno jezero samo da konačno uspijem ubaciti taj famozni kamen u njegovo grotlo. Kako kaže vjekovna legenda, onaj tko se uspije kamenom dobaciti u Crveno jezero, ima se pravo smatrati oličenjem pravog muškardina i spreman je za ženidbu.



Eh da, nema tog lole koji će kad već dođe na vidikovac iznad jezera propustiti priliku da pokuša napraviti ono što jedino mogu prave muškarčine, ali valja priznati - tek su rijetki u tome uspjeli.



U žaru najveće borbe s jezerom iznebuha se pojavio neki čovo i iznervirano komentirao naše nemušto katapultiranje.

Đava ćeš se itnit s tim piljkom u jezero, nu na šta sliči, ki brabonjak je, uzmi veći komad stine pa zavrljači vuako ukoso, neš tuako nikad!

I dok sam pun želje i samoprijegora tražio svuda naokolo neki veći komad junačke stine, a ne ove bože mi prosti piljke i brabonjke, moj Savjetnik nestade istom onom tajnovitošću kako se i pojavio.
Već smo se počeli pitati je li kamenobacački Savjetnik bio samo plod naših fantazmagorijskih snatrenja ili stvarna pojava, ali u svakom slučaju, priznajem kako se ni ovoga puta nisam pokazao zrelim za ženidbu.

Dok se za Crveno jezero još uvijek ne može sa potpunom sigurnošću utvrditi koliko je zaista duboko, susjedno Modro jezero zna varirati od apsolutne nule (kad se na njegovom dnu igra nogomet), do dubine od čak stotinu metara.







Za razliku od Crvenog koje je potpuno nepristupačno za obične smrtnike, do obale Modrog jezera vodi atraktivna pješačka staza tako da se za svega desetak minuta hoda lako dođe do, ajmo to tako uvjetno reći – plaže! Međutim položaj te "plaže" nikada nije stalan, a ono što me ovoga puta impresioniralo jest činjenica da je razina vode u jezeru bila najmanje dvadeset metara viša nego kad samo ovdje bio posljednji put. Neobično je vidjeti pješačku stazu kako nestaje u dubinama, a pogotovo drveće koje se svim silama upinje doći malo do daha.





Naravno, problema sa ubacivanjem kamenčića u Modro jezero uopće nije bilo, jedino je malo veći problem prestavljao povratak uzbrdo, no i to je za nas smjerne planinare, odavno već šala mala. Stara utvrda Topana dominira iznad Modrog jezera i grada Imotskoga, a bome i iznad nogometnog stadiona koji se prilično spretno uklopio u svoje prirodno okruženje.





Na trgu Tina Ujevića popili smo zasluženu kavicu, a zatim nastavili s putovanjem, od voda stajačica prema vodama tekućicama. Istina, putem smo još prigodno mahnuli jezerima Galipovcu i Prološkom blatu da bi se nakon toga našli u labirintu seoskih puteljaka, prečica i stranputica koje su na opću radost donijele neizbježan dašak avanture. Neš ti izleta na kojem se niti jednom nisi zagubija, nu!

Kako je dobar dio izletnika u popodnevnim satima zahvatila epidemija akutne debulece, u prilično brzom ritmu smo prošetali obalama riječice Graba, eto, nismo stigli niti nagrabusiti, a već smo došli do slikovitog izvora.



Uvažavajući upitne ambicije i stremljenja naših kolega s posebnim potrebama, smiraj smo pronašli tek u sjeni žalosnih vrba, u ugodnom ambijentu restorančića kojemu se ovog trenutka baš i ne mogu sjetiti imena (barem dok mi ne plate reklamu).



Na kraju ugodnog "vodovodnog" izleta Dalmatinskom zagorom, u krošnji nepoznatog drveta na drugoj strani rijeke, proljetno sunce se sasvim znakovito, pretvorilo u srce.



Ili se to meni samo učinilo?


U registraturi branitelja

07.04.2010.

Hoće li se ikada u ovoj zemlji barem jedna stvar dogoditi "normalno?"

Objava registra branitelja i do jučerašnjeg je dana u svakoj prilici izazivala polemike, prijepore i žučna sučeljavanja, jedni su bili za, drugi protiv, treći malo za, a više protiv, četvrti obratno, peti su opet imali sasvim stoto mišljenje...
Uglavnom, u našoj maloj zemlji za velike budalaštine, ništa se drugo i nije moglo očekivati od ovakvog "diverzantskog" upada u virtualni svijet pa se danas mnogi blagoglagoljivi tipovi očekivano bave pitanjima koji blage veze sa stvarnošću nemaju. No, svako čudo za tri dana, uvjeren sam da će se već idućeg ponedjeljka naša javnost baviti nekim drugim krucijalnim pitanjima tipa kojoj li je fufici ispala sisica na crvenom tepihu.

Osobno, nemam ništa protiv objave mojeg imena i prezimena na tom popisu. Ako do podataka o mojem sudjelovanju u Domovinskom ratu, može bez problema doći bilo koji djelatnik Ureda za obranu ili službenik Erste fonda, ne smatram problematičnim da ta ista "velika tajna" bude dostupna svekolikoj javnosti. U biti, ovakav "registar" kakav je osvanuo na internetu, ne razlikuje se previše od telefonskog imenika, osim imena i prezimena, naziva postrojbe i nekakvih datuma, tu nema ničeg posebno zanimljivog.
Ono što me puno više smeta u čitavoj priči jest činjenica da javnost od šume ne vidi drveće. Svi se bave nekim podacima koji su potpuno nebitni. Navodno, na tom popisu postoji 500 000 branitelja, pa što!?

U tih pola milijuna ljudi ubrajaju se i oni koji su se nekih davnih dana u jesen '91 samo slikali u odori, tipa pripadnika "sportskih satnija", "kulturnih bojni", "brigada pčelara, filatelista i ljubitelja leptira" i sličnih kombinacija. Također, u tih pola milijuna "branitelja" također ulaze i svi oni koji su makar nekoliko dana bili mobilizirani, a takvih nije bio mali broj. Znači li to da baš svi oni danas imaju ogromne povlastice, velike mirovine i ne znam što još sve ne!?

Stoga se nije zgorega zapitati kakva li su to uopće danas posebna prava branitelja? Evo, reći ću vam na osobnom primjeru. Ja sam sasvim "običan" branitelj, nisam junak, nisam Rambo ni Sava Kovačević, nisam ranjenik, nisam invalid, nisam stradalnik, uglavnom, sva svoja famozna prava ostvarujem na osnovu gotovo četverogodišnjeg "ratnog puta." Neko kratko vrijeme nakon rata bio sam oslobođen od plaćanja participacije kod zdravstvenih usluga. To je već nakon godinu-dvije ekspresno ukinuto. Imao sam pravo kupiti jedno vozilo bez plaćanja trošarine i falablogu, to vozilo me još uvijek dobro služi. Danas imam udjele u fondu Hrvatskih branitelja u vrijednosti otprilike desetak tisuća kuna od kojih godišnje pokupim dividendu od 200-300 kuna. I to je manje - više to!

Eh da, samo da se na čas vratim na tu "povlasticu" kod kupnje automobila. Kako su nam bili odredili vremenski rok u kojem smo morali iskoristiti tu mogućnost ili je zauvijek odbaciti, takvu situaciju su najbolje iskoristile naše drage banke, naime, ponudile su nam kredite pod vrlo "povoljnim" uvjetima tako da sam sve ono što sam uštedio na neplaćanju poreza i trošarine, obilato preplatio banci!
Tako isto ili vrlo slično, događa se i kod svih ostalih prava i povlastica, vrhnje uvijek bere netko drugi!

U biti, meni je najveća povlastica što sam nakon svega ostao živ i zdrav. Ostalo me uopće ne zanima. Ipak, nakon svega, kad slušam sve ove priče oko sebe, osjećam se dvostruko izigranim. S jedne strane, izigran od onih koji su svoje sudjelovanje u ratu na ovaj ili onaj način ipak debelo naplatili, bilo kroz (ne)zaslužene mirovine, stanove ili političke karijere, a s druge strane izigran od onih koji niti dana nisu proveli na bojišnici, koji su se skrivali i izbjegavali pozive za mobilizaciju, a pogotovo od onih koji su u to vrijeme dali petama vjetru i hrabro "ginuli" na braniku Domovine tamo negdje po minhenskim bojnama. Takvi pojma nemaju kakav je to osjećaj odlaziti na bojište ne znajući hoćeš li se ikada više vratiti svojoj kući.

No, život ide dalje.

Za danas je najavljen prosvjedni skup radnika u Rijeci.
Radnika koji opravdano strepe za svoju budućnost. Strepe od neizvjesnosti za sebe i svoje obitelji.
I friga im se što je bilo u prošlosti!

Fragmenti svakodnevice

04.04.2010.

Jutros sam usnuo čudan san. Vozio sam bicikl, onako "bez ruku" i čitao knjigu. Istovremeno, naravno! Za divno čudo, sve je izgledalo tako lagano, moja stara "ponica" nije škriputala ni cvilila, jednostavno je klizila i lomila ćoše bez ikakvih problema. Čak se sjećam da sam i listao stranice neke pogoleme knjige, ali o kojem se točno štivu radilo – sad više nemam pojma. Ali dobro znam da sam u snu još vidio neke drage ljude, sve odreda sretne i nasmijane.

O kako blesavi znaju biti ti snovi, veze s vezom nemaju, nisam siguran postoji li uopće u sanjaricama ovakva kombinacija knjige, bicikla i prijatelja, ali svejedno, u našim se snovima gotovo nikada ne pojavljuju obične situacije. Nikad ne sanjamo o tome kako odazimo na posao, kupujemo spizu, plaćamo račune... To su previše "javaste" stvari da bi ulazile u snove. Snovi su da se sanjaju, a java da se živi...

Međutim, fragmenti naših sjećanja nisu predodređeni ni za jedan niti za drugi svijet, pa nam tako u ovom suludom ritmu života koji nas melje i satire ostaju neke sličice, naizgled nepovezane, rascjepkane, sličice svakodnevice koje upijamo i pronalazimo ljepotu života, u onoj pradavnoj priči o vječnosti i prolaznosti.



Što bi o vječnosti mogao reći ovaj kamen na pročelju katedrale kojega je isklesao nepoznati majstor prije više od osam stoljeća.



Kao da u ovim finim oblicima još uvijek odzvanja zvuk čekića i puntariola, kao da je u njega prenesena sva energija, znanje i vještina ruku majstora koji je svoje zemaljske dane odavno već odbrojao.

A tko zna kakve se misli roje u glavi jednog ribara koji će i danas još jednom izaći na more i okušati svoju sreću.



Kad smo već kod plovidbe modrim prostranstvima, baš mi je žao što i današnji brodovi nemaju svojih pulena, kao dobrih znamena za mirno more na dugim putovanjima.



Kakve li se tajne kriju u tužnim stihovima uličnog svirača



Ili pak u prisnim, prijateljskim razgovorima...



Rascjepkani fragmenti svakodnevice spajaju se u mozaik života.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>