Jedna i jedina

31.05.2010.

Kažu da je jedina razlika između dječaka i muškaraca samo u veličini njihovih igračaka. Pa dobro, ako je to jedina razlika, onda nismo loše ni prošli! Zezam se naravno, ali kad smo već kod igračaka za odrasle, moram vam nešto priznat.
A ne neeee, nećemo se tako igrat, eh šta bi sad vi, da javno otvaram svoje škafetine pa da bude opće veselje, ha!?
Zato probajmo ispočetka. Dobro ajde, znam da ću sad neke razočarat, ali jedna od mojih omiljenih virtualnih igračaka je ni manje ni više nego Google Earth.
Dakle, ta moja "vrlo vlastita" GE točka, načičkana je žutim pribadačicama koje mi služe kao podsjetnik u nedjeljnjim jutrima kada se nada mnom nadvije jako teško pitanje - kamo ideš izletniče?



Tako su me ovoga puta želje povele prema Babić jezeru, koje se nalazi u podnožju planine Poštak, pet-šest kilometara istočno od najvišeg vrha, u blizini Ličkog Tiškovca, a zamislite taj Lički Tiškovac se nalazi gotovo na samoj granici sa susjednom i nadasve prijateljskom BeiHa! Ajde recite pošteno, kad ste čuli za Poštak, Tiškovac i Babić jezero? A niste baš nešto puno čuli zadnjih dana, jel'?

E sad, do Babić jezera se može doći na dva načina. Prvi je teži a lakši, a drugi je lakši ali teži!
Kako sad to?
Lipo bome!

Prvi način (ovaj koji je teži a lakši) je ostaviti auto u Otriću pa krenuti pješice kojih desetak kilometara uz obronke Poštaka i nakon dobra dva i po sata živahnog hoda uz malo pameti i puno sreće pronaći slikovito planinsko jezerce. Drugi način je doći autom preko već spomenutog Otrića, Srba, Dugopolja i Kaldrme sve do Tiškovca i propješačiti samo nekoliko stotina metara.

Od prve smo solucije odustali kad smo primjetili da se iznad Poštaka naherilo dosta tmastih oblaka. Bložemili, taj Poštak se uvijek tako naroguši čim iti pomislimo prema njemu! Stoga smo, samo za ovaj put, odabrali plan B!

Da, ali...
Rekao bi Mrgud-štrumf - ja mrzim ALI!

Cestica koja vodi od Srba prema Tiškovcu, prilično je nestašna i visprena. Naime, ona ne zna za granice! Ona bi malo kroz Hrvatsku pa malo kroz Bosnu pa opet vamo pa opet tamo, brate na svakoj krivini bi mijenjala državljanstvo!? Kao logična posljedica te pijane ceste dogodit će vam se da vas na graničnom prijelazu zaustavi dežurni policajac i ljubazno vas izvijesti da ukoliko niste stanovnik niti jednog tih pograničnih seoca ili barem bliski rođak nekog od tih "sretnika", možete ispred rampe napraviti jedan dvostruki aksl! Zakon je takav i šta'š sad! Istina, postoji mogućnost traženja dozvole kod naše policije pa zatim još jedne dozvole kod granične policije Bosne ponosne, ali u svakom slučaju - to mi izgleda komplicirano do bola pa mi se baš i ne mili sudjelovati u takvim "igrama bez granica."

Zato smo zahvalili zaista ljubaznom policajcu i krenuli na ostvarenje plana C!
A plan C kaže da ukoliko već ne možemo do Babić jezera, nitko nam ne brani doći na izvor Une, jer podsjetimo se još jednom - rijeka Una, jedna i jedina, izvire u Hrvatskoj!



Vrelo Une, mjesto je čudesne ljepote, ne samo za zaljubljenike u prirodu, već i za sve one koji pate od fobije napuštanja asfalta. Iz tirkiznog oka dubokog preko dvije stotine metara izvire voda, čista bistra i hladna, izvire tiho, sramežljivo ali već na prvoj sedrenoj barijeri snažno započinje svoju simfoniju, gotovo da u tom okruženju čuješ fanfare kako najavljuju nastup nekog virtuoza.



Slično, kao i kod izvora rijeke Cetine, konačna dubina izvora Une, još uvijek nije utvrđena. Zamislite samo, u vrijeme kada znamo kako izgledaju Jupiterovi mjeseci i Saturnovi prstenovi, još uvijek nismo sposobni odgonetnuti iz kojih nam dubina govori naša Zemlja! Možda je tako čak i bolje, jer saznanje da se nalazite pred nečim tako zagonetnim samo pojačava osjećaj divljenja i strahopoštovanja.







A tko zna, možda upravo zbog toga, u blizini vrela Une rastu biljke divovskih listova. Uhhh, kolika bi se sarma mogla napravit od ovoga!



Opijeni ljepotom i napunjeni novom energijom sad nam nije više bilo ni toliko žao zbog izmjene plana, a da bi se putovanje i nastavilo u istom ritmu, odlučili smo slijediti jedan sramežljivi putokaz uz cestu na kojem je pisalo "Sklop-mlin 10 min."
Malo hip, više hop, idemo vidit kakav je to Sklop!

I zaista, nakon desetak minuta hoda od ceste naišli smo na riječicu Dabašnicu u kanjonu planine Urljaj i pored nje jedan maleni mlin koji je i danas u upotrebi. I ovdje huče slapovi, okruženi zelenilom i gotovo netaknutom prirodom.





Eto vidiš, da mi je netko prije samo nekoliko sati spominjao Dabašnicu, Urljaj, Sklop, ne bi imao blage veze o čemu se radi.

Kad nas je već ovako krenulo, na povratku prema Kninu, još jednom smo odlučili skrenuti s glavne ceste i to zamislite stalno desno (sic), da bi se nekim čudom našli u bukovičkom seocetu zvanom Mokro Polje. Iako smo samo prije nekoliko sati obećali Uni i javno priznali da je jedna i jedina, ipak nismo odoljeli izazovu da barem usput još jednom pozdravimo i Zrmanju (muško, a šta'š...)

A Zrmanja je u svom gornjem toku tako plaha i sramežljiva k'o neka curica iz provincije, pa eto mislim se - zašto je malo ne osokoliti, štipnuti za obraščiće, bući, bući!?



Eh da, do Mokrog Polja ipak nismo došli posve slučajno već opet zbog one moje najdraže igračke na kojoj sam jutros ugledao fotografiju Kegljevića kule. I sad još najbolje da ne otkrijem di je Kegljevića kula!?



Kegljevića kulu u narodu još nazivaju "turskom kućom," a od jedne bakice koju smo sreli usput doznali smo i nekoliko zanimljivih priča vezanih za tu danas oronulu utvrdu koja se nalazi nad kanjonom Zrmanje.

Slijedili smo puteljak koji je vodio uz samu rijeku sve do pred samu utvrdu, ali onda odjednom više nije bilo nikakve prepoznatljive staze koja bi nas odvela pred njezina vrata. Vivkajući kao vivak, pipkajući kao pipak po visokoj travi ne bi li na vrijeme upozorili gmizava stvorenja neka nam barem za ovu priliku dopuste prednost prolaza, stigli smo ubrzo i do same kule.



Kao i uvijek na ovakvim mjestima, zastaneš u tišini, osluškujući samo vjetar i huk vode dolje u kanjonu, gotovo da čuješ glasove nekih davnih ratnika, vladara i njihovih podanika. Naravno, nema prave legende bez neizbježnih djeva bajnih i vila raspletenih kosa. Koliko se ovdje ljubilo i plakalo, živjelo i umiralo, a danas gotovo ništa ne ostade...

Samo kamen i cvijet u kamenu.



I tako, na kraju još jednog slučajnog putovanja i vrludanja stranputicama postanemo bogatiji za mnoga nova saznanja, a razbacane slike povežu se u jedan mozaik uspomena koji ne blijedi tako lako...

Pretežno vedro

28.05.2010.

Ne bi tija grišit dušu pa potcjenjivat ničiji posal, ali čini mi se da je nekako najlipše i najlakše bit meteorolog upravo u proliće. Ne moraš posebno gledat ni karte ni satelite, ni šta govori Biokovo ni Mosor, niti mozgat kakvi oblaci dolaze od Italije, u svakom slučaju ne'š falit ako prognoziraš da će vrime bit - promjenljivo! Zalipiš onu ikonicu na kojoj je prikazan oblak, ispod oblaka dvi strelice kiše, povrh mrvicu sunca kako se smije i Bog te veselija! Neka ti samo ko pokuša prigovorit da si falija! Predvidit vitar koji će puvat - još lakše! Ovako lipo rečeš - puhat će vjetrovi promjenljivog smjera i intenziteta! Sve imaš tu - i maeštrale i tramuntane i bure i juga, u rasponu od bonace do fortunala. Šta god zapuvalo - pogodija si! I svi sritni i zadovoljni!



Iako svi dobro znamo da jedna lasta ne čini proljeće, možemo to sagledat i sa optimističke strane pa reć - jedna lasta nikad ne dolazi sama!



Na obalama Kaštelanskoga zaljeva već se polako osjeća slatki predsezonski nemir. Nagrnili Japanci sa svih strana, sa Honshua, Kyushua, Shikokua a bome i Hokkaida!
Na ulicama Trogira, ima Japanaca ka Kineza!



I šta je jako pohvalno, naš domaći svit se nekako počeja privikavat na slikavanje. Još do prije par miseci, svi su bižali od objektiva, čim bi me vidili da ih oću fotografirat, počeli bi činit finte livo-desno-livo, božemiprosti ka da ih mislim gađat zoljom!?

U jednoj lipoj i šesnoj kaletici u Pasikama, tija sam učinit koji snimak, ali nekako mi blesavo uvik slikat praznu ulicu. Naletile tri cure ka naručene, naše Trogirke i ja ni pet ni šest zamolim jednu od njih da samo učini đir vamo-tamo.
A ona me sve gleda, pa me miri i na kraju pita: A di vi stojite?
-Ja ti stojin u ulicu doktora Ante Starčevića sto trinajst!
- A kako se vi prezivate?
- Ja se prezivam Veršić
- Aaaaaaa, vaš mi je otac predava u školu, kad je tako onda oću!



I eto ga, bez šminke, bez namištanja, bez makakadi oko stylinga, ulica je odma dobila novi sjaj!

U Slatinama sam naletija na dva momčića kako čiste ribarsku mrižu.



- A za koje novine slikajete?
- Nije vam ovo za novine, nego za internet.
- A za koju stranicu?
- Brod u boci.
- Aaaaaaa, čuja sam za to!

Dođite opet za jedno misec dan, pa nas slikajte kako skačemo sa mula.
Dogovoreno!

U Kaštelima sam isto tako naiša na ribare. Čuje se pisma.
Ribar pleteeee mriiiiižu svoooojuuuuu....



Dok su ribari zauzeti poslom, dva vesela penzionera na šentadi sve se nešto smijuckaju.



Eno, onega snimite, hi hi, onega ča se sakrije, reka je svojima u poduzeće da je na bolovanje, a svaki dan gre na more!



@*/#& ćaćinu i materinu, mene ste našli zawebavat - samo se čulo iza kantuna...

Naravno da sam shvatija što je pjesnik htio reći pa nisam toliko inzistira da mi čovik pozira, drugi put ćemo, kad prođe bolovanje.



Dalje uz kaštelansku rivu, ljuljuškaju se brodići, sunce lipo ugrijalo, zapuvala bava maeštrala, a bome ni more u zaljevu nije više onako ajmemajko ka šta je nekad znalo bit.







U svakom slučaju, iako nas ovo nesritno vrime stalno manta i baca u krajnosti od depresije do euforije i zaobilazno natrag, ipak se ćuti vonj lita i lipih dana.
Na koncu, uvik imamo mogućnost izbora pa čak i ako na prvi pogled izgleda da nema velike razlike između pretežno vedrog ili pretežno oblačnog, koju ćemo stranu medalje odabrat - ovisi samo o nama.
Zdravi i veseli bili!



Prokletstvo zaustavljenih forwarduša

26.05.2010.

Dobar dan doktore!
Dobar dan gospodine Horvat, što vas muči?
Znate, ne osjećam se dobro. Prvo me danima stezala bol ispod desne lopatice, pa se spustila dijagonalno prema trtičnoj kosti...
Hm, zanimljivo!
Da, ali tu se nije zaustavila nego se nešto kasnije iznenada pojavila u preponama i bedrenim mišićima.
Bedrenim mišićima!?
Da, sva sreća što sam posudio svastikine tabletice pa se danas osjećam nešto bolje, iako još uvijek osjećam bol u lijevom guznom mišiću, da prostite...
Svastikine? Zar i ona osjeća iste simptome?
Ma da, pričao mi moj pašo, iako mi nije jasno zašto se toliko naljutila, čak je poslije još i vikala na mene da sam joj popio srijedu i četvrtak!?
Hm...

Recite mi doktore, što može biti uzrok tih bolova?

Pa znate, najprije sam posumnjao na lumboišijas, ali gospodine Horvat, imate li vi e-mail adresu?
O da, kako da ne! To vam sigurno treba za ovo Milinovićevo e-zdravstvo?
Pa da, u stvari ne, nego samo sam htio znati - primate li vi forwarduše?
Forvarduše!? Mislite one poruke od prijatelja, lance sreće, mudre misli i tako. Naravno da primam!
Proslijeđujte li ih dalje?
Pa ne baš...
E to vam je to!
Molim?



Tako to obično biva, nova vremena donose i nove probleme pa se danas htjeli mi to ili ne, opterećujemo mnogim stvarima o kojima do prije tri-četiri godine blagog pojma nismo imali. Lutajući bespućima svemrežja, blogajući, tvitajući ili fejsajući, nismo ni primjetili kako se kroz e-mail razvio sasvim novi medij sa svojim autorima, režiserima, glavnim i sporednim glumcima, te naravno neizbježnom publikom. Danas gotovo svatko od nas ima i po nekoliko virtualnih prijatelja koji nas svakodnevno zasipaju mnogim porukama koje najčešće i nemaju direktne veze s nama, ali za razliku od onih koji nam nude spasonosne mekidamente koji će nam navodno omogućiti senzacionalne ljubavničke pothvate i Nigerijaca koji vape za našom pomoći ne bi li se domogli svoga multimilijunskog tekućeg računa, forwarduše su na neki način - slatki spam.

Forwarduše ili ako baš hoćete - naprijeduše, kao i svi drugi mediji, također imaju svoje zakonitosti pa tako svaki put kad dobijem poruku od moga Hadži Halefa i kad vidim na popisu primatelja strogo muško društvo, istog trena znam da se ispod attacha krije neka opaka pornjava. Naravno, ja to odmah brišem, sa izrazitim gnušanjem, gnuš-gnuš, mislim, čak se i naljutim, budući da sam ja jedan uistinu fini momak kojega takve stvari apasalutno ne zanimaju...

S druge strane, znam primiti veliki broj zaista prekrasnih poruka s fantastičnim fotografijama, duhovitim filmićima, mudrim izrekama, nježnim izrazima ljubavi i prijateljstva pa se mnogo puta osjetim tako sretnim i blaženim da poželim zagrliti čitavi svijet.



Međutim, sav se zblesim kad nakon tako dirljivih riječi iznenada dobijem prijetnju!?
Ma dobro, nije baš direktna prijetnja, ali na kraju gotovo svake poruke, pojave se "savjeti" kako bi bilo izuzetno dobro proslijediti tu istu poruku na što više adresa. Navodno, ako poruku zadržimo za sebe i ne proslijedimo do barem tristotrideset i tri prijatelja, u roku od nekoliko sati dogodit će nam se nešto strašno!?
Čovječe!?
To kao ono u mafijaškom stilu kad vam "dobri dečki" iz susjedstva ponude zaštitu nad vašom ubogom ćevabdžinicom...

Tko tebe kamenom, ti njega ćevapom!

Ali kume moj, di ćeš, kud ćeš, ajde budi ti sad pametan, poslat ili ne poslat, to je pitanje!
Ako pošaljem svima iz adresara, možda će se naljutit na mene da im zatpavam inbox zvizdarijama?
Ako ne pošaljem, hmm... šta mi se može dogodit, možda mi opet proradi giht!
Ili alergija?
Ili...

Koliko moralnih dilema oko jedne obične forwarduše!

A ko zna, možda se svi ovi vulkani, potresi, suše i poplave i događaju zbog neproslijeđenih forwarduša!?

Zato vas molim, odnosno brižno savjetujem da u roku od jednog sata proslijedite ovaj post na barem pet trilijuna adresa jer će vam se u protivnom cukar utopit u kavi, kamen sa srca će vam past direktno na palac prst, kolo od bicikle će vam se okrećat u smjeru kazaljke na satu, a vrlo je izvjesno da pravu ljubav nećete upoznati sve i da vam zahrče s druge strane kreveta!



Dok palme njišu grane

24.05.2010.

Kad smo bili mali, u školi su nas učili da je svibanj najljepši mjesec u godini jer smo upravo u svibnju proslavljali rođendan druga Tita. Za divno čudo, stvari se nisu drastično promjenile čak i onih godina kad smo s radošću i svekolikim ushitom dočekali lučonoše demonkracije budući da se u svibnju mjesecu isto tako slavio i rođendan druga, pardon - gospodina Franje.

No, bez obzira na sve rođendane, imendane i spomendane koji se slave u svibnju, mora se priznati da nam samo srce proljeća uvijek podari šarenilo boja, lepezu mirisa i bogatstvo okusa, a slutnja nadolazećeg ljeta u pravilu donese more uzbuđenja i slatkog iščekivanja.

Stoga bi sasvim logično bilo za očekivati da će u tako prekrasnom rascvjetanom mjesecu naše ulice biti ispunjene sretnim i zadovoljnim ljudima koji vedra lica i puni poleta gledaju prema svijetloj budućnost.

Kad ono, na sve strane samo vidimo musave face, bezvoljna umrtvljena tjelesa koja besciljno bauljaju ko zombiji i to na svim segmentima i stepenicama društva, počevši od ratara i pastira (u frulicu kad zasvira) pa sve do mrgodnih ministara, strogih guvernera i bivših predsjedničkih kandidata koji svako toliko padnu s Marsa i to bez padobrana.

Živimo u zemlji bez optimizma, bez vizije, bez vjere u vlastite snage i šta je najgore, kao da i mi sami mazohistički uživamo u takvom ozračju, upinjemo se iz petnih žila dokazati koliko nam je loše, kao da se ponosimo s time tko će biti izgubljeniji i apatičniji. Grintamo, kukamo, cmizdrimo, arlaučemo da to stvarno više nije humano.



Kako se i ovo moje današnje piskaranje ne bi pretvorilo u bespomoćno lamentiranje i one-way ticket to the crnyak, krajnje je vrime (crying time) da skoknemo na lakše i veselije teme.

A di ćeš lakše i veselije teme od pisme!

Jedna od najvećih zabluda o Dalmatincima sigurno je ona koja mlade i naivne želi uvjeriti kako se mi u večernjim satima spontano okupljamo, a gdje drugo nego u konobama pa onako sotto voce uz dvije srdele i čašu crnog vina pjevamo o moru, kamenu, maslini i lijepoj Mari. Naravno, na tim društvenim događanjima obavezno nosimo mornarske majice, društvo je strogo muško, brkato, složno i ponosito, hijerarhijski određeno jedino tenorima, basima i baritonima.



Danas se ovakve scene jedino još mogu vidit u romantičnim snoviđenjima i traganjima za boljom prošlosti, ali čak i mi sami ponekad naivno volimo povirovat u to. Ka ono, pokazat kako mi poštujemo našu tradiciju, ali se u isto vrime ne želimo odreć ni blagodati modernih vrimena.
Tako uvik odvalim od smija dok gledam klapaške spotove u kojima se majstori pivači obavezno pojavljuju u lipim klasičnim veštitima sa crvenim pojasevima i kapicama kakve su nosili naši stari, ali se istovremeno ni u ludilu ne žele odreć Ray-Ban cvika!? Sve pokušavam zamislit moga pradida Lovru kako bi izgleda s "banušama" kad je u ono vrime devet godin navigava u Kriegsmarine kurbe Auštrije...



Ma vidi, opet sam uteka od teme, šta sam ono uopće tija reć?
A da, pisma je u pitanju..

Ajde priznajte, kad ste zadnji put zapivali u društvu, onako da je došlo od srca, spontano, da je pisma krenula sama od sebe...

Čast izuzecima, ali sve me strah da je spontana pisma sve rijeđa prirodna pojava, ljudi se nekako ustručavaju, pogotovo u šarolikim društvima jer nikad ne mo'š bit siguran šta je kome drago, a šta kome milo, a kad se konačno i nađemo da bi nešto mogli otpivat, dogodi se da Jure ne zna riči, Stipe ne zna note, Ante i tako ne zna ko mu glavu nosi, Boži je slon prdnija u uvo i sve tako bolje od boljega.

A kad smo kod pisme, baš smo se ove subote našli na Biokovu s dragim ljudima iz Daruvara i lipo smo se družili, malo planinarili, a više kužinavali, degustirali naizmjenično slavonske i dalmatinske specijalitete i sve to uz puno smija i veselja. I u nika doba krenila pisma, ali ne ispo' glasa nego više nako hrapavo, cotavo i vanka škvare.

Naravno, glavni krivac za opću dernjavu sam ispa upravo ja, jer ka ono nisam tija dat intonaciju i povest pismu, ali ko će njima inšempjanima objasnit da se ka u svim stvarima na svitu najprije valja malo zagrijat, počet s lakšim melodijama, a ne odma navalit na „Vilo moja!“

Jedina koju smo koliko-toliko uspili otpivat kako triba, bila je „Dok palme njišu grane.“

A ko zna bi li je uopće bija poveja da mi ničim izazvan, nije pa na pamet Đoko Pipištrelo, dobri stari Đoko, rasni trubadur koji je u najboljim danima ima raspon glasa deboto dvi i po oktave, a volija je pivat i svirat gitaru više nego bilo šta na svitu.
U stvari, njegovo pravo ime bilo je Đorđi, ali svi su ga držali za Đoku.

Uglavnom, najdraža Đokina pisma je bila „Dok palme njišu grane.“ Nikad nitko nije sazna zašto, ali ta ga je pisma pogađala ravno u dubinu srca i svakoga, baš svakoga puta bi se rasplaka ka ljuta godina kad bi razvukli priču o beharima, granama, ružama i raskršćima.
Šta je najbolje, on bi i sam već unaprid zna da će se rasplakat, ali ipak, niti jedna fešta nije mogla proć, a da Đoko ne bi poveja „Dok palme njišu grane.“



Čudni smo mi ljudi.
Veselimo se pivajući tužne pisme, ljubav iskazujemo najšporkijim beštimjama, a i kad nam je najbolje u životu, nikad to nećemo priznat i uvik ćemo grintat i brontulat...





A zašto je Đoko bija Pipištrelo?
O tome ćemo neki drugi put...

Postolarski makeover

21.05.2010.



Prošle godine sam kupija neke McKinley gojze-patike, svidile su mi se onako na prvi pogled pa sam ih uzeja bez puno razmišljanja. Ionako mi za toplije dane triba neka laganija planinarska obuća jerbo čim sunce malo zapeče po ovome ludome dalmatinskome kršu, noge u zimskim gojzama prokuvaju ka u ekspres loncu. A ove patikice udobne, lagane, "vibram" đon, boja mi se slaže sa ruksakom, sve pet...

Međutim, već nakon pet-šest nošenja, neki gumeni dijelovi se počeli odlipivat, jezik zinija, đon zavapija ajuuuuto, svaka špigeta svoju politiku počela vodit, sve u svemu, te prilično skupe McKinley patike (made in China ofkors) nisu više bile ni za šta. Pokušava sam ja to zalipit onako stručno, jedan put, drugi put, ali šipak, ništa to ne bi valjalo.

Već sam ih tija bacit u škovace kad mi palo na pamet da ih odnesen u Parčine pa ako nešto može napravit, dobro, ako ne može, kupit ću nove.

Da se razumimo, kod nas u Trogiru, Parčina je sinonim za postolara, on je nešto ka naš Bata, i zato nikad ne govorimo "tribam ovo odnit postolaru" nego "tribam odnit Parčini". Može u gradu bit sto postolari, ali jedino je Parčina zakon, njegova radnja koja se nalazi u vrh glave, desetak koraka od Radovanovog portala, danas je prava turistička atrakcija jer je fureštima turbo zanimljivo kako se i danas može uspjesno napravit posal na strojevima koji su stari 90-100 godina. Glavni kapo o' postolarske radnje danas je Tonči Parčina, mladi čovik koji čuva obiteljsku tradiciju evo već treću generaciju, a njegov brat Duje, iša je sa mnom i Čiovkom u razred i bija je izvrstan nogometaš.

Već sam pomislija kako će me Tonči ištrapacat kad vidi šta sam mu to donija na popravak, ali on je mirno, stentano, znalački izvižita patike sa svih strana i reka: Ne mogu ništa prije sutra!
- Sutra!? Ma nema problema...

Inšoma, doša ja sutra u isto vrime, dobar dan dobar dan, jeste li uspili štakod napravit, a evo jesam, Tonči izvadija patike iz one žute Kerumove kesice, a ja ih sve gledam, mirim i ništa mi nije jasno.

Ma čekaj, jesu li ovo one moje patike? Da se čovik nije zabunija? Izgledaju skroz drukčije. Paru deset puta bolje nego kad su bile nove!?
Ali nema greške, moje su, stvarno, to su one moje, one koje su još jučer bile totalna šteta.

-Koliko sam dužan?
-20 kuna.
-20 kuna!?
-E, je li vam to puno?
- Maaaa šta puno, je li to za svaku postolu po 20 kuna ili sveukupno?
-Sveukupno.

I posli se mislim, ma pogledaj kako sam za samo 20 kuna dobija nove patike, evo gazim u njima ovih dana leva-leva, sve su testove uspješno prošle, priko stina i nizina, priko lokve i brokve, ništa se više ne odlipije, sve ka cvajncik, kažem vam, ma bolje su nego kad su bile nove!

I šta sam uopće tija reć?
Ma u stvari, ništa epohalno, ali vridilo bi se zamislit koliko smo se s poplavom raznih Bezvezzeta i masovnom kupovinom uzmi-pa-baci robe, dali zavest i opit sjajnim blještavilom izloga šljokičastih dućana, naivno misleći da kupujemo ne znam kakve proizvode poznatih svjetskih markica.

S druge strane, jesmo li previše lako zaboravili naše meštre, postolare, krojače, brijače, urare, ljude iz "tihog obrta", ljude koji su uvik bili duša svakog grada, ljude koji su naoko neprimjetni, a njihovu vrijednost spoznamo najčešće tek onda kad jednog tužnog dana na vratima njihovih radnjica osvane natpis "ZATVORENO..."



Svi mi se grijesi vide

18.05.2010.

Podbuhlo izdajničko lice nepoznatog muškarca u jutarnjem ogledalu uokvireno saturnovim prstenovima oko očiju podsjetilo me na cjelonoćni razgovor s njom. Negdje pred zoru je netragom nestala, ali čitave noći mi je nježno šaputala na uho, odlazila pa se vraćala, štipkala me za obraze kako slučajno ne bi posumnjao da je zaista bila tu, da nije izronila iz fantazmagoričnih dubina sna.
O ne brinite ništa, uopće me nije dohvatilo neko posebno romantično raspoloženje, iako zaista moram priznati da sam imao nezaboravno noćno društvo. Na moju veliku žalost, ne igzektli onakvo kakvo sam želio, mekano mazno i podatno, nego ubitačno dosadno, bolno bockavo i perverzno nametljivo. Naime, čitavu noć sam se družio s jednom - komaricom!
O da...

Nešto kasnije tog jutra, na poslu, nikako se nisam uspjevao prisjetiti jedne kobasičaste UNIX naredbe, što u principu ne bi trebala biti posebno zabrinjavajuća stvar, ako izuzmem činjenicu da sam tu istu kobasičastu naredbu upisivao u svoje "prozore" mali milijun puta do sada.
Ponekad mi se učini čak i da sam ovaj blog počeo pisati u trenutku kad sam osjetio da neke stvari zapanjujuće brzo zaboravljam pa računam - eto, barem da se nešto od toga pohrani na relativno sigurno mjesto, dok još bokunić zdrave pameti egzistira između ušiju.

Nogomet je sjajna stvar, rado ga se sjećam!
Kad suvereno zaprašim lijevim krilom pa zarolam protivničkog beka na jednu, a balunom prođem na drugu stranu, dam sebi još malo "fora" pa opandrčim prema protivničkom golmanu, nitko sretniji od mene! Tu akciju godinama dovedeš do savršenstva. Onda prilično naglo počneš biti svjestan da onaj tvoj vlastiti "for", milijun puta već isproban, odjednom više ne stižeš, nego ti balun bezobrazno biži u korner, vanka terena...
Gledaš, gledaš, pa se čudiš!?
Podsvijest ti govori da to možeš, ma kako da ne, naravno da možeš, ali noge nisu više tako hitre.

U stvari, možda je s nogama čak i sve u redu, ali svi tereni na kojima igramo u posljednje vrijeme nekako su ljepljivi, blatnjavi i bljakasto spori, ne razumim šta im je...

Ide vrime.



Nekad se moglo bančit čitavu noć, odspavat uru-dvi pa ujutro opet skočit na noge ka zec, danas svaka čaša vina uriže novu boru ispod očiju.
Nekad se moglo junački nabubat i požnjopat lipih bokuna, satrat portade spize, ništa se ne bi "vatalo".
Danas svaki komad sla'koga od fešte nosim trajno sa sobom, pretežno u okolotrbušnom pojasu.
Ne svojom voljom, naravno.
Svi mi grijesi izlaze na vidilo, ne mogu im nikako uteć.

Ovaj život prokleto brzo prolazi...



Reci grad i broj

16.05.2010.

Znaš ono kad se desi
da u trenu pomislimo isto
pa se riječi tvoje
i riječi moje
zajedno na vrhu riječnog vala spoje

Pa onda kažeš ti - reci grad i broj
Zašto grad i broj
Ma nema veze, bilo koji grad i broj
Dobro, neka bude Split devet
Čekaj malo
S-P-L-I-T-S-P-L-I
I
Netko sa I misli na tebe
Ma daj, kako to
Baš netko sa I
Nema greške

Netko sa I misli na mene
Zamisli čuda, evo i ja baš sada mislim na nekoga sa I

Eh kad bi samo mogli znati
sve misli povezati
u veliko klupko uvezati

U jednu mrežu dobrih želja
Mrežu dobrih prijatelja

Hajde reci Zadar tri
Hajde reci Rijeka pet
Reci pravi grad i broj
i možda samo ovog trena
opet budem tvoj











Gazi purgera, ubij tovara...

13.05.2010.

Kako piše T-portal, jučer se u Splitu dogodio pravi kulturološki šok. Ajde, baš dobro da nam se u ovakvim letargičnim vremenima dogodi i po koji šok, ali šokovita vijest nije vezana uz neku atraktivnu izložbu, predstavu alternativne kazališne skupine ili možda koncert Amy Winehouse u Spaladium Areni, već se zapravi radi o svojevrsnom "performanceu" u kojem su sudjelovali mladi nogometaši Dinama prošetavši splitskom rivom odjeveni u trenerke sa sportskim obilježjima svoga kluba i zamislite čuda - tom prilikom ih nitko nije prebio!?

A kako se dalje navodi u članku, incidenata nije bilo jer je tako odlučila splitska Torcida. Jezgra Hajdukovih navijača 'čuvala je leđa' mladim predstavnicima velikih rivala i Dinamova djeca su se u Zagreb vratila prepuna sjajnih uspomena.

Za razliku od autora članka koji je oduševljen, mene je ova vijest rastužila.

Mislim heeej - incidenata nije bilo jer je tako odlučila splitska Torcida!?
A da je Torcida odlučila drugačije?

Okej, svaka čast na odluci splitske Torcide, mislim čak da ovaj primjer može biti zanimljiv i za neke buduće posjete Splitu.
Eto recimo, neće nas previše začuditi kad se za mjesec-dva dana, skupina gostiju iz Kragujevca prošeće splitskom rivom, a nitko ih ne bude napadao jer će im leđa čuvati članovi Hvidre.
Isto tako, splitskim ulicama će se prošetati nekoliko skupina homoseksualaca i queer subkulture, ali im se naravno ništa lošeg neće dogoditi jer će odmah uz njih biti pripadnici mladeži HDZ-a.

Sjajno! Za svakog gosta možemo angažirati barem dvojicu uredno evidentiranih sa zavoda za zapošljavanje i tako ćemo jednim potezom riješiti nekoliko problema - neće više biti nezaposlenih, svi naši gosti biti će sigurni i u svoje domove će se vraćati puni lijepih uspomena.

Opet moram ponoviti jednu rečenicu iz jednog od prethodnih postova - u nenormalnim vremenima, oni normalni su u stvari - nenormalni...

Konačno, zašto bi itko u Splitu trebao čuvati mlade Dinamovce? Ili preciznije - zašto bi bilo tko trebao napasti i vrijeđati mlade sportaše samo zato što su se drznuli prošetati ulicama "protivničkog" grada u Dinamovim dresovima?
Zašto bi netko tko je u bilo kojem pogledu različit, zaslužio da se na njega obrušimo bejzbol palicama, da ga ispljucamo i prigodno pošaljemo tamo odakle je došao?

Jadni su gradovi i zemlje u koje nitko ne dolazi, koji zatvoreni u svoje čahure ne dopuštaju nikome sa strane da remeti ustaljene običaje. Jadni su ljudi koji ne prihvaćaju nekog tko je drugačiji od njega bojeći se da će mu ovaj drugi nanijeti ne znam kakvo zlo, donoseći drugačije običaje, drugačije poglede, drugačije ideje... Ni u kojem slučaju ne želim reći da se treba odricati onoga svoga, posebnoga, naprotiv, jedno ne isključuje drugo, tuđe poštuj a svojim se diči, zar tako nešto ne bi trebalo biti prirodno?

Različitost je bogatstvo.
Na žalost, mnogi od nas to još ne razumiju.
Konačno, kako bi izgledao ovaj svijet da postoji samo jedna boja, samo jedan ton, samo jedan miris...



Mijenjati svijet

12.05.2010.

Kad poželiš promijeniti svijet, kreni od svog ormara.

(ja, sam sebi, svibanj 2010.)

Žunta di sole

09.05.2010.

Ponekad mi se dogodi (ma šta ponekad, malo češće od ponekad) da mi neke slike „uteknu“, ostanu neobjavljene i zaboravljene u bespućima hard diska pa se sirotice stisnu u kantunu ka po kazni i sve ka da oće reć „a šta smo mi to bidne skrivile?“ Eto, danas neću nigdi u skitnju, ne može se baš svake nedije, ae, a nije vrime ni za u poje poći, pa sve nešto pogledavam ove sličice stare samo sedam dana pa još gledaju i one mene, a kad se već tako lipo gledamo, računam, ajmo ća zajedno na ovo primalitnje sunce.

Žunta je, za one koji malo slabije razumiju stare dalmatinske riči, dodatak, obično lošiji dio nečega šta se prodaje zajedno s boljim, recimo kad idete u mesara pa mu učinite lipi promet, onda vam on ka za žuntu doda malo „za pasa.“

Pa kad već može bit „punta di sole“ zašto ne bi mogla proć i „žunta di sole“
Zašto bi P bija bolji od Ž!?

Evo sunčanih punti koje zatvaraju uvalu Mina pored Jelse, brižno, pomnjivo, ka škrinjicu s blagom...



Malo dalje od mora, u unutrašnjosti otoka, pobožni se puk još drži starih običaja i nediljom ujutro odlazi na misu.



U tako malim mistima di svak svakoga zna, pojava fureštog svata odma će izazvat zanimanje i pitanja „ma šta ovi ovde radi...“

Tako mi je u Vrisniku isprid crkve prišla jedna bakica (interesantno, uvik mi prilaze stare babe i mala dica, nemam pojma zašto je to tako...) i šćeto-neto upitala:

- A oklen ste vi?
- Ja sam vam iz Trogira
- Aaaaa, iz Trogira, e da, a znate kad sam ono prije trideset godišć bila u vojnu bonicu, operirala žuč, do mene je ležala jedna žena iz Trogira,ajme kako se ono zvala, ne mogu se sad sitit i još je onda govorila da nije više Trogir nego Drogir...
- E bako moja, davno je to bilo, a sad je još i gore
- A ča ćete, ova današnja mladost...
- Je je, nesriknja mladost, puna je morbina, samo su im zvizdarije u glavi...

I tako smo vrisnička nonica i ja razminili puno mudrih riči, o kamencima, likarima, mladosti, starosti, vinogradima, lavandi, a vjerojatno bi i još sad ćakulali da nije zazvonilo zvono i pozvalo na početak mise.

Nisam tija ulazit unutra u crkvu da ne remetim ljudima njihov mir, ali u oko mi je upa ovi lipi luster s puno lumini...



Sa vrisničke crkve puca lipi pogled prema kampanelima u Svirča i Vrbanju...



Vrisnik je svoje ime vjerojatno dobija po vrijesu ili vrisu, zimzelenoj biljci koja raste na našoj obali i otocima, posebno voli sunčana mista, a cvate lipim roza-ljubičastim cvitovima.
Ipak, ovoga puta nisam naletija na vris nego jedan stari napušteni dvor koji čeka i sanja svoju dicu.



A krakun na vratima pokazuje da ih već dugo dugo, niko otvorija nije...



Vraćajući se u Svirča, skoknija sam i do ovdašnje crkve posvećene svetoj Magdaleni. Neobično velika crkva za tako malo misto, ističe se skladnim proporcijama i elegantnim oblicima.





A na putu od Svirča prema Jelsi, na vratima jednog vinograda ponosno stoji kamena ploča s natpisom:
„Sagradi T.N. sa ženom 1955.“



Lipo, od T.N. a pretpostavljam da je žena vjerojatno bila N.N.

U samoj jelšanskoj uvali zatekli smo mladost koja se bavi veslanjem



Puno ih je lipo vidit, bolje da dica veslaju nego da side ka cok po cile dane, a kad smo nakon napornog planinarenja sili na jelšansku pjacu za popit piće, najednom počeja niki šušur, dreka, sirene, bengalke, gospemoja šta je sad!?

A-ha, nogometna ekipa Jelse osvojila je prvenstvo otoka Hvara pa su zajednički sa svojim navijačima napravili pravu južnjačku feštu. Jelsa je najbolja, Jelsa je slavna, ale ale aleeeeeee...



Usrid te navijačke gungule i mediteranske raspojasanosti, bilo je još slavlja, ali puno decentnijih – mladenci na početku zajedničkog puta...



Odlazeći s otoka susrećemo se brodovima u kanalu, mi zavidimo njima, oni zavide nama, tako je to s morem i brodovima, uvik tražiš nešto više...



I tako, ploveći od punte do punte, ostaju nam žunte uspomena na sunčani otok, otok lavande...



Vratit ćemo se mi njemu još koji put...

Veliki Vladimir

07.05.2010.

Danas moj rodni grad slavi blagdan svoga sveca zaštitnika, salonitanskog mučenika svetog Dujma, sveca čiju pomoć Splićani u mnogim prilikama rado zazivaju i koji nam je eto, ove godine simbolično baš, nakon olujne noći, vjerojatno uz pomoć svojih nebeskih veza, ipak priuštio prekrasan sunčan dan.

Bit će šušura po gradu, bit će veselo, razigrano i šareno, odigrat će se tombula koju će vjerojatno dobiti neki Bračanin ili Kaštelanin, kupit će se mali milijun drvenih žlica i klepetaljki, slavit će se do dugo u noć.

Volim ovaj grad zbog stotinu i jednog razloga, a pogotovo zbog toga što njegovim ulicama struji ogromna količina neke neobične energije koja je vrlo često i doslovce opipljiva i koja je umnogome zaslužna za toliki broj znamenitih ljudi poniklih na ovom tlu i naravno – glavni „krivac“ zašto je baš Split „najlipši grad na svitu..“

Međutim, ta energija zna biti vrlo nepredvidljiva, mušičava i svojeglava, ne da se kanalizirati u neke ustaljene tokove tako da nitko živ ne može biti siguran u kojem će smjeru krenuti, počesto tek jezičac na vagi odredi hoće li odabrati put dobra ili put zla.

Ono što mi je ove godine posebno drago jest činjenica da je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća ispravljena jedna strašna povijesna nepravda. Naime, između ostalih laureata, nagradu za životno djelo dobio je Vladimir Beara, Hajdukova legenda, zasigurno najveći nogometni golman s ovih prostora i jedan od najboljih svjetskih vratara svih vremena.

Neupućeni će reći – ah da, još jedan sportaš koji je dobio nagradu, a zašto je nije mogao dobiti na primjer neki vrhunski kovinotokar, soboslikar ili škovacin...

Ova priča je ipak drugačija.
Iako je svojim sportskim rezultatima odavno zaslužio sva moguća priznanja, iako je bio idol nogometnih navijača, Vladimir Beara i danas na svojoj koži bolno osjeća ožiljke od nepravdi kojima je bio izložen gotovo čitavog života. Već od svojih prvih koraka na nogometnom terenu, pratio ga je posprdni izraz „mali Vlaj“, trpio je neshvatljiva ponižavanja i ismijavanja onih koji mu nisu bili ni do gležnja, a kamo li koljena, što je sve rezultiralo time da je na vrhuncu sportske karijere otišao u beogradsku Crvenu Zvezdu, a s tim je činom navukao bijes mnogih koji nisu željeli prihvatiti njegovu „izdaju“.

Osvojio je sedam naslova prvaka Jugoslavije, tri s Hajdukom, četiri sa Zvezdom, dva kupa Jugoslavije, sudjelovao je na tri svjetska prvenstva, osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama, igrao za reprezentaciju Europe i Svijeta. Britanski su ga mediji nakon jedne utakmice prozvali „Veliki Vladimir“ i to je nadimak koji mu je najbolje pristajao i po kojem je ostao zapamćen. Bio je vratar zadivljujućih sposobnosti, smiren, koncentriran, fantastičnog odraza i osjećaja za loptu.



No, bez obzira na svoje sportske i ljudske kvalitete ili možda upravo zbog njih, Vladimir Beara je postao predmet sprdnji i viceva u kojima se isticala navodna Bearina neinteligencija, željelo ga se pod svaku cijenu omalovažiti i smijati mu se iza leđa. Tih, takozvanih viceva bilo je na stotine i u svima njima, Vladimir Beara je ispadao tragični antijunak, gubitnik i nevoljnik koji eto kao dobro hvata balune, ali o mnogim drugim stvarima nema pojma.

Ova sredina zna biti i te kako surova i okrutna, ponekad se jednostavno okrene protiv nekih ljudi, obično iz sasvim bezveznih pa i neshvatljivih razloga. Najčešće su žrtve oni koji odudaraju od prosjeka, tako je slatko olajavati one koji su uspješni, a opet s druge strane tako se lako sprdati s ljudima koji su slabiji, koji muku muče sa svojim bolestima, ovisnostima i siromaštvom.

O tom odnosu okrutne gomile prema onima koji su drugačiji, nećete slušati u stihovima pjesama koje pjevaju o moru, galebu, Marjanu, Dalmaciji, smokvi, maslini i lozi, o toj ljudskoj surovosti nećete čuti ni riječi u prigodnim biskupskim propovjedima, to kao ne postoji, to je kao smeće koje tako uspješno guramo ispod tapeta nadajući se da ga tamo nikad nitko neće pronaći.

Zato ova današnja priča čak i nije priča o Vladimiru Beari, to je priča o nama, budalama i odvratnim licemjerima, nama koji ćemo se tako lako nekome narugati, nekoga potcjeniti i uništiti mu i zadnju trunčicu samopouzdanja. Vladimir Beara je i nakon završetka svoje karijere prolazio kroz mnoge teškoće i osobne tragedije, ali unatoč svemu, ostajao je uspravan, čvrst i ponosan.

Sve da Veliki Vladimir i nije bio to što je bio, najbolji nogometni vratar na svijetu, u svakom slučaju bi zaslužio ovu nagradu grada za životno djelo jer je prije svega bio i ostao – Čovjek!

Moj naklon do poda šjor Vlado!

Mirisi, zlato i Hvar

04.05.2010.

Dok u tišini mirnog svibanjskog jutra obojenog otočnim sfumatom i mirisom južine u zraku koračam od Svirča prema Vrisniku, gotovo da ispod svojih nogu osjećam stope hodočasnika koji u tihoj procesiji "Za Križem" već pet stoljeća kroče ovim istim stazama, jednom godišnje, u noći u kojoj se Veliki četvrtak stapa s Velikim petkom.





S ponešto drugačijim molitvama u svojoj glavi, ali u konačnici, gotovo istim nadama i stremljenjima, uživam u ugođaju savršene tišine koju prekida jedino zvuk crkvenih zvona. Obožavam ovakva jutra u kojima nikuda ne žurim, a opet sve stižem, jutra u kojima ništa ne moram, a opet sve mogu.



Pred mojim očima pružila se vinorodna dolina sve tamo od Svetoga Nikole, najvišeg vrha otoka Hvara prema uvalama u kojima su se smjestile Jelsa i Vrboska, a seoca u unutrašnjosti kao da se nadmeću koje je ljepše, koje je skladnije i pitomije.

Omamljen otočkim bluesom koji me svakog puta zamanta onako tiho, podmuklo, sve kao da neće, ali se tako znalački uvuče u krvotok poput opake visinske bolesti, prepuštam se slatkom osjećaju da su na otoku boje uvijek izraženije, zvukovi bogatiji, a mirisi opojniji.







Dalmacija kakva će nekad biti...







Zazelenila se loza, nabujale lavande i ružmarini, a kadulja zasjala u punom cvatu.





No, kako bi i sam veliki Mišo-Mate govorio, bolje je da se trgnem, dok je vrijeme, dok se može i pokušam objasniti zašto sam tu, kako sam se uopće našao u ovom čarobnom mnogokutu omeđenom sunčanim obalama i rajskim vinogradima.



Pola sata dobrovoljne samoće sasvim je dovoljno da se osvježenih misli i kao nov vratim u najljepši mogući planinarski dom na tajnoj lokaciji gdje me čekaju moje vesele žene mosorske. Da se u tom društvu ne bih osjećao spolno uznemiren, čast muškog roda brani i dični vitez Ivan od Krapnja. Ništa nova, ništa nova, a meni ka ono krivo...



U svakom slučaju, nismo se prepuštali slatkoj neradici, već smo dva dana junački đipali otočkim prostranstvima, malo uz more više uz gore, sve u svemu, brojači kilometraže u našim gojzama okrenuli su zasigurno tridesetak novih kilometara asfalta, makadama i ostalih nerazvrstanih staza i puteljaka.

U stvari, mi to uopće ne radimo zbog toga što obožavamo hodanje već samo da imamo opravdanje za raskošne bonkulovićke večere i gastro egzibicije kojima se častimo nakon napornih planinarenja, mislim ono – bolje da na stolu imamo nešto konkretnije od grižnje savjesti, je li tako!?

A kako uz dobru spizu obično krene i fina kapljica, tako se u istom poklon-paketu uvijek nađe i obilje povoda za čašicu razgovora ugodnih koji znaju potrajati do sitnih sati. Istina, tu se u pravilu nađem u raskoraku s mojim gracijama koje obožavaju male noćne razgovore dok ja za to vrijeme obično pikiram primjeren horizontalan položaj. Žene neke stvari jednostavno bolje znaju...



I tako vrijeme obično proleti kao u trenu, kao čuperak Kairosa, boga sretnog trenutka, koji juri okolo i nikoga ne čeka.
Valja samo biti svjestan sretnih trenutaka...





S prvim refulima juga otišli smo s otoka, ali otok ne odlazi tako lako iz nas.
Sve se teže vraćam u realni svijet...





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>