A di si ti skitnicooooo!? - uglavnom ovako zadnjih dana započinju moji telefonski razgovori umjesto očekivanog "aloooooo" s druge strane dalekopričalice. Raspršili se moji prijatelji po svitu ka rakova dica, a zamislite usuda, od svih njih, jedino sam ja - skitnica!? Hm, zanimljivo baš, a da oni samo znaju da na ovim stranicama ne objavljujem ni po mise od svih mojih skitanja, bilo bi još više štucigavanja i štrapacavanja.



Evo na primjer, ko smi reć da sam onaj isti dan kad sam zaplovija prema Mrduji, cilo jutro (ma čak i više!) bija u Makarskoj, vratija se nazad do Trogira pa se ukrca u malenu barčicu do prvoga Brača i jopet nazad i još mi sve to nije bilo dosta nego sam se čim je zora svanula zaletija do Šibenika di sam se ukrca na trajekt za... ček ček za koji je ono škoj plovija taj brod, ne mogu se sad više ni sitit!?



A posli Šibenika sam... ne ne ne, dosta je, pametnije mi je mučat jerbo će mi čitaoci promislit kako mi je INA generalni sponzor. Eh da je, ne bi loše bilo...

Uglavnom, do kraja tjedna planiram skoknit do još dva-tri škojića srca moga, naravno, ako u međuvremenu ne puknem ka cvrčak, o čemu ćete uredno i na vrijeme biti obavješteni!
Ma neee, ako puknem ka cvrčak, naravno da nećete... ma ništa, nema veze!



Nego, tija sam o nečem drugom...
Zadnju večer ovogodišnjeg Ethnoambienta u Solinu otvorila je skupina Altanka koji su nam stigli iz Bjelorusije. Ma da, još me uvik drma taj začudni duh prijateljstva sa solinske Gradine pa mu se svako toliko opet vraćam. Uglavnom, frontmen Altanke bi u svojim najavama ukratko objasnija o kakvoj se pismi radi, njezin naslov, pa bi ga prevodija na engleski pa na hrvatski i to je tako dražesno nespretno izgledalo (naslove je inače užasno teško prevodit) da je u po koncerta odlučija skratit sve te najave na samo jednu rečenicu - this is a song about love...



Da... this is a song about love... ovo je pjesma o ljubavi, i više uopće nije bitno kako se pjesma zaista zove, savršeniji nam prijevod uopće nije potreban...
U stvari, ne trebaš bit preveliki lumen da shvatiš kako svi ljudi na ovome svijetu pjevaju o istoj stvari, pjevaju o ljubavi, o ljubavi kao o nekoj kozmičkoj sili koja obujmljuje čitavi planet, a različiti instrumenti koji interpretiraju ljepotu ljubavi samo su spona sa tlom, spona s mjestom na kojem progovara onaj koji prije svega - ljubi. Bilo kroz ritam bubnjeva ili kroz nježne strune mandoline, zanosne zvukove gajdi ili titraje čarobne frule - energija je ista, elementarna - ljubav!

Ljubav ljubavnika, ljubav oca, majke, brata, sestre, ljubav prema zavičaju, ljubav prema Bogu, Domovini... Možda smo upravo danas i tu ljubav nekako izlizali, potrošili, iskoristili do te mjere da polako već postaje ugrožena vrsta.

S druge strane, ljubav nije svemoguća, ljubav nije lijek koji rješava sve probleme ovoga svijeta, ljubav je čak toliko krhka da će nerijetko u teškim trenucima ustuknuti pred agresijom, mržnjom, netolerancijom...
Često se učini da ljubav jednostavno nestane, iščezne, kao da je nikada nije ni bilo...

Ali, bez ljubavi ništa nema smisla, ni rođenje, ni život, ni smrt.
Ljubav je onaj božanski dodir koji nam je darovan, a darovan nam je ne zbog toga da ga zadržimo za sebe nego da njime dotaknemo nekog drugog, ne samo bliskog i dragog, nego čak i nekog s kime naizgled nikakvih dodirnih točaka nemamo.
Jer, kad ljubavi više nema, onda brat diže ruku na brata svoga, muž na ženu svoju, mater na dite rođeno, a kamo li neće ratnik na onoga "tamo prijeko..."

Ah da, oprostite mi na ovom prigodno-prazničkom zastranjivanju, ja sam samo ludi sanjar koji čezne za takvim danom pobjede u kojem će pjesme spjevane u slavu puškomitraljeza, ručnih bacača i bestrzajnih topova konačno zamjeniti "kompliciranije" note ponešto drugačijeg tonaliteta i ritma, o tako neobično-običnoj stvari kao što je - ljubav.