subota, 14.08.2010.

~ Izila tehnologija komunikaciju
~


Maloprije sam iša skoknit doli do pekare u Iljušija kupit štrucu kruva i pirošku s orasima mmmm, i mogu vam reć da mi je tribalo skoro pet minuti za pritrčat ulicu i to ne neku aveniju od četr-pet traka nego ovu staru, jadransku magistralu vulgaris. Neprekidana kolona auta, malo s jedne, a više s druge strane samo šiša po svome ritmu i nikoga ne pušta. Moram li uopće napominjat da mi ovde u pasivnim krajevima još uvik ne znamo šta je to trotoar, a kamo li pješački prijelaz, a kako stvari stoje, i nećemo još zadugo znat.
Uglavnom, gužve na cestama su dokaz da turistička sezona još uvik nije izgubila dah i da ćemo naše drage furešte morat trpit barem još do prve obilnije kiše.

I tako, stražareći na rubu šporkoga kanala za oborinske vode i prigodno beštimajući na ostale sudionike u prometu koji nimalo ne haju za pješačke muke, nešto mi je palo na pamet. Eto, ima već dva-tri lita a da se niko od stranaca nije zaustavija i pita me za neku informaciju tipa kojim će putem će do aerodroma, trajekta, pansiona "Ante", Prgometa, Čvrljeva, Trolokava, a bome i do Špišić Bukovice. Ajme koje bi to scene znale bit, pokušaji razgovora na broken inglišu, mucanje na njemačkom, parlanje na dalmatinsko-talijanskome, a tek kakva bi komunikacijska čuda činija govor tijela, svo to lampanje rukama, mavanje nogama, morseovi signali ušima i treptaji očima, atroke Ples sa zvijezdama...
I uglavnom bi pomogli ljudima, a ponekad bi znali (ali samo ponekad) poslat kojega stranca i u totalno krivi smjer, ako bi nam se učinilo da se prema nama domorocima odnosi nako s visine... Ko ga friga, neka učini koji kilometar više!

I danas... toga više nema.
Suvremeni turisti sve znaju, ali ne zato šta su se naglo propametili nego šta danas manje-više svako auto ima satelitsku navigaciju koja Clausa iz Cloppenburga bez problema može provest kroz labirint čiovskih avenija i dovest drito u Bušince bb.
I sad, koliko god je to zgodno i praktično, nekako mi je i tužno...
Izila tehnologija komunikaciju!



Jer, i takvi slučajni susreti su znali donosit neku posebnu draž, u izravnim kontaktima s nepoznatim ljudima bez preseransa i preudumišljaja, često bi naučili puno više jedni o drugima. I koliko god nespretni bili, upravo takvi susreti su donosili onaj ključan moment po kojem će gost upamtit di je bija i kako su ga primili.

Vrime čini svoje, valjda to tako mora bit...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se