ponedjeljak, 30.08.2010.

~Nitko kao More
~

Kad bi se nekim čudom moglo isprogramirat da svakoga dana veeeeeeliko zlaaaaatno sunce zasja na čistome plavome nebu uz tek poneki cirusić-stratusić, više onako za dekoraciju, a da na moru pušika bava maeštralića od dva-tri bofora koji bi se, normalna stvar, uvik triba dizat oko podne a padat otprilike oko sedme ure pridvečer - bilo bi to puno lipo, ma za po3.14zdit lipo, ali ni u kojem slučaju ne bi bilo dobro!
Zašto?

Zato, šta bi se onda navikli na lipo vrime, počeli bi ga uzimat zdravo za gotovo tako da vrlo brzo ne bi više bili ni svjesni kako iz dana u dan guštamo u lipome vrimenu, nego bi smatrali da je to sve tako normalno, standardno, uobičajeno. Poremetili bi nam se kriteriji u čas!
I onda, ako bi se kadikad slučajno dogodilo da se na nebu pojavi koji žešći kumulus ili nedaj blože da zalampa i zagrmi, istoga trena bi svi počeli padat u afan očekujući oluju svih oluja.
Da bi zna cijenit lipost, tribaš bit svjestan i one grube strane...
Lipota ne bi ni postojala da ne postoji "grubota."

Upravo zato mi je u noći sa subote na nedilju baš nekako lipo bilo kad sam ušuškan u lancune osluškiva muklu grmljavinu sa jugozapada koja na svu sriću nije donila krupu, kosire, sikire i ostale dežgracije nego samo koju kap kiše, a da bi koncert za citru i litru ostvarija svoj zapaženi finale, pobrinila se bura koja je taman lipo rasfriškala arju kasnoga lita.
Čisto jutro bez oblačka, zadnje nedilje u kolovozu lita vilovita dvi iljade i desete, moglo je reć samo jednu stvar - ajte na more!



I tako se ovoga lita nisam baš nešto nagušta morskih đita, ali ne žalim se, niko mi nije branija, a to šta sam s godinama posta malo osjetljiviji i grintaviji na ostale sudionike u morskom prometu, to je već drugi par špagerica. Uzgred budi rečeno - di su se izgubile špagerice, oću reć - espadrile? Nije vrag da su postale demode!?
Uglavnom, primjetija sam da za vrime najvećih turistički gužvi, na moru najčešće srećem - glisere! A to koliko vam ja volim glisere, to je nešto neopišljivo, ma brate, kad mi onako zazunze samo par metara od boka broda mi moga, razgrnu more, usmrde arju pa me ciloga izgingolavaju, to sve u meni izazove pravi koktel emocija koji bi se najbliže moga povezat s onim "sex on the beach..." Prevedeno na naški otprilike ovako - "Plaža ti materina!"

E, zato kad prođe sva ta gungula, na more se počnu vraćat oni pravi znalci. Prave ljude od mora odma možeš pripoznat pa čak i ako plove na bložemiprosti - gliserima. Takvi znaju da oni ka jači uvik moraju zaštitit slabijega. I to je skroz u redu.



Drugo, mnogi misle da mi domoroci s Jadrana imamo sve te barčice kako bi se s njima išli odmorit, da možemo guštat sami u skrivenim uvalama naših škoji. Ma kakvi odmorit! Skroz suprotno!
Svaka đita s brodom vam je pokora, za umest se totalno, najprije se pola dana pakujete, razmišljate šta sve morate ponit sa sobom, mudantine jedne, druge za presvuć se, kratku majicu dugih rukava, kapu za pokrit tintaru, šandale, maske i peraje, a di je tek prehrambena problematika! Dobro se zna da na moru čovik puno brže ogladni, a isto tako, kad ti morski zrak otvori apetit, možeš bez problema satrat i onu spizu koju u normalnim uvjetima ne bi njanci pomirisa!



Onda tribate pripremit brod, napunit gorivo, vodu, led, ponit mali motor ako slučajno veliki rikne, gumenjak za dicu, vesla, pumpe, štramce, sto čuda!
Kad konačno isplovite, neće proć ni po ure, a već ćete osjećat kako vas je sunce drsko i bez pitanja opalilo bez obzira koliko ste mislili da ste se zaštitili jel...
Pametni znaju čemu služi kondom, ovaj - tija sam reć - krema za sunčanje...
I onda kad konačno nađete tu famoznu slobodnu usamljenu plažu, prepustite se ugodi, banjate se, govorite jedni drugima - ajme kako nam je lipo, moramo češće ovako, a kad ono - uvečer dođete doma cili satrveni, umorni, imate osjećaj da su vas ciloga dana mlatili mokrim krpama, a ne da ste bili guštat na moru.
Kako more zna satrat čovika!?
Nikor ne more ča more more!

I sad bi na kraju moga konačno i reć di smo to bili ove nedilje, je li tako!?
Ma nigdi daleko, samo do Krknjaša, dva škojića koji su se smistili jugoistočno od Drvenika Veloga, u pješčanoj laguni, omiljenom sidrištu brojnih instant-nautičara. Tokom sedmog i dobrog dila osmog miseca, tu nemaš šanse spustit sidro koliko bude moreplovaka svih boja i zastava.
Zato tek sad možeš doć ka čovik i guštat...





I onda se na malome škoju sitim nekih davnih ekspedicija kad smo ka šešnajst-sedamnajsto-godišnjaci upravo ovde slavodobitno dolazili u robinzonske pohode. Kakvim smo čudom uspjevali priživit i po desetak dana u "divljini" - to već spada u domenu pseudoznanstvene fantastike.



Ali o tome ćemo neki drugi put...


četvrtak, 26.08.2010.

~Kratak mi je
~

Nakon dugog i nadasve pomnog razmišljanja doša sam do zaključka da mi je ovih mojih 24 malo. Kako malo!? A lipo!
Br'te mili, sve mi je teže ugurat u ta famozna 24 sve šta bi tija i sve šta bi želija, ali ono šta je posebno zabrinjavajuće - iz godine u godinu, postaje sve gore i gore! Ne znam kako stvari stoje kod vas, dragi moji čitatelji, ali najozbiljnije, nemam druge nego pred svima vama skrušeno priznat - kratak mi je!
Mada nema spora da mi je nominalno iste veličine ka i onda kad sam ima deset, čak i dvadeset, a bome i sad kad sam uvatija trideset godin (sic!), ma isto, nikako ne mogu skužit je li problem u mjernim uređajima ili nečem drugom. U svakom slučaju, moj subjektivni osjećaj mi govori da bi ga tribalo produžit i to pod svaku cijenu! Ili, ako zakoni fizike to ne dozvoljavaju, onda barem, kako se to moderno kaže - restrukturirat.

Ako je vrime novac, a odavno smo već zaključili da je, onda isto onako kako naša Vlada čini rebalans proračuna u kojemu priliva iz šupljega u prazno, moram i ja napravit rebalans svoga vrimena. Jerbo, kako sam već reka, 24 sata dnevno mi je puno malo za ispunit sve obaveze. E, a šta ste mislili, o čemu ja danas govorim!?
O vrimenu, ljudi moji, o vrimenu...

Kad je ono bilo u Čikagu, ima barenko sto i trideset godina, kad su radnici izašli na ulice i tražili tri osmice - osam uri rada, osam uri odmora i osam uri za sve ostale aktivnosti...
I kad se nakon toliko godina sve zbroji i oduzme, ispada da ništa nismo napredovali!

Kažu neki učeni ljudi da čovik ne može normalno funkcionirat ako se dobro ne naspava, tako nam organizam traži jel', dakle po ovoj točki proračuna ne možemo puno minjat, a to, oćemo li opalit osam uri iz kolpa ili ćemo ih razdvojit na noćni san i popodnevni pižolot, ovisi o nama i o našem bioritmu.
Dalje, osam uri rada, e! Dobro je, slažem se, ali tu se nije računalo koliko vrimena izgubimo za doć na posal i vratit se doma! Koji put zna bit pola ure, dikod uru, a oni bidni šta im je radno misto daleko od kuće, potroše još i više! Tu nam je odma okinilo od onih osam uri za razonodu, dakle nije osam nego samo sedam i još manje!

Drugo, svaki čovik mora tu i tamo ništo i pojist! Ako računamo obavljanje spize, kuvanje, friganje, šufigavanje, predjelo, juva, glavno jelo, samo mumanje i blagovanje koje mora bit dostojanstveno, a ne obično žderanje pa posli svega još pospremanje, pranje suđa i sve ostale monade - ma nemoš nikako proć ispod dvi-tri ure dnevno.
Eto ti ga na, ostalo nam je još samo četiri ure dana!

Ako imaš familiju, ženu, muža, dicu, svekrvu, punicu, moraš se i njima posvetit, najmanje po uru vrimena svakome, ma šta uru i to je malo! Već smo u cajtnotu, past će nam zastavica ka i šahistima, izgubit ćemo partiju, a nismo još ni obrisali prašinu, usisali tapete, prominili lancune, prostrli robu na sušilo, a kamo li zaminili prigorenu žarulju u banju, zalili cviće na balkonu, okopali vrtal, iscipali drva... Gotovo, proša nam dan u čas, a da se nismo našli niti sa samim sobom! A nismo se ni rekreirali, niti kulturno uzdizali, njanci slova u knjigama pročitali, nismo se družili s prijateljima, a seks smo jedva nekako uspili zgurat između reklama!

Di je tu smisao!?

I onda jedno vrime tako duraš i guraš, a onda jednoga dana pukneš ka cvrčak i di si bija - nigdi, šta si radija - ništa...

Zato za početak, tribalo bi produžit dan na najmanje dvajstipet uri, maksimalno skratit radno vrime ili u krajnjem slučaju - kombinirat vrime spavanje i vrime rada, uvest rad kod kuće u svome uredu, eventualno se petkom nać s radnim kolegama na kratkom brifingu i dugoj marendi i šlus! Više vrimena posvetit svojm bližnjima, a i nekim daljnjima omogućit neka priđu bliže.
U slijedećoj fazi bi mogli organizirat zelene valove jerbo ovako previše vrimena potrošimo čekajući na crvenim semaforima života...

Samo, ima jedan zajeb!
Ako je vrime novac, a najveće je prokletstvo novca da ga nikad nemoš imat dovoljno pa taman da plivaš u milijunima i milijardama, tako bi nam isto bilo i s vrimenom. Nikad ga dosta!
Ma, mogli bi mi dan produžit i na trideset uri, opet bi nam falilo vrimena!

Zato je jedino rješenje - više cijenit ovo šta imamo.
I to upravo ove sekunde, sad, ovoga trena, jer je svaki trenutak, koliko god izgleda sitan i beznačajan, toliko vridan, dragocjen i neponovljiv.
Zato živite za ovaj trenutak.
Ako je i kratak, baš je sladak fino




utorak, 24.08.2010.

~Tek sad je najlipše
~

Koliko god se neki nadobudni gospodarski stručnjaci upinjali dokazat da nam glavni prioritet u turizmu mora bit produženje turističke sezone, već s prvim danima potla Vele Gospe naglo kalaju sve fešte, mirakuli, šušuri, manifestacije, spuštaju se bandire sa štandaraca na kojima se zadnjih misec i po dana kočoperija natpis "Kulturno lito u našemu mistu", sve najedanput zamre ka da ničega nije ni bilo.

I to se tako ponavlja svake godine pa mi nikako ne ide u glavu kako to da mi dični Hrvati nikad ništa ne uspjevamo produžit, čak ni tako jednostavnu stvar ka šta je turistička sezona. Čoviče, pari mi se ka da slušamo neki dobar koncert i taman ono prid kraj kad bi tribale zaredat najlipše pisme, glavni izvođač ostavi gitaru, išteka pojačalo, pokupi bend i pođe ća! I dok inkantana publika čeka barenko jedan bis, estradna zvijezda već je na naplatnim kućicama u Dugopolju!







Ko zna, može bit da mi sve ovo činimo namjerno. Ka ono, ala lipi moji, lito je gotovo, zatvaramo butigu, dosta je bilo...
A onda potajice ćirimo iza kantuna i čim se uvjerimo da su furešti partili ća, dignemo sve četiri u arju, tapšemo se po debelin trbujima i samozadovoljno se kurbanjski smijuckamo - ma ko ovo more platit...







Jerbo, iskusni znalci dobro ćute da tek sad dolaze najlipši dani, kraj osmoga, početak devetoga miseca, to je vrime kad vrućine splasnu, a grožđe nabubri, pari mi se ka da se sva lipota Dalmacije slije u taj opojni slatki nektar koji može izličit sve moguće bolesti...

Čak i boje postanu nekako drugačije, toplije, zrake sunca upadaju pod nikim lipim kutem pa ujutro kad krenem na posal, obavezno fermam minut-dva, učinem đir po rivi kad baš nikoga nima, duboko uzdahnem i zafalim se Svevišnjemu šta me nekim čudom posadija na najlipji komad balote zemaljske.











Pridvečer, kad maeštral padne, a sjene opet postanu duge, popnem se na Kulu Kamerlengo i guštan...










subota, 21.08.2010.

~Ne gledaj me ribo tako...
~

Sinoć sam na terasi jednog trogirskog restorana "s pedigreom" vidija oooogromni akvarij, poštenije bi bilo reć - bazen, u kojem se brčkala brat-bratu četvrtina ribljeg fonda mora Adrianskoga i premda mi se u prvi čas učinilo da se upravo tu snimaju nove epizode "Jadranskog podmorja", odsustvo bilo kakvih kamera, reflektora, glumaca i režisera dalo je naslutit da se ipak radi o nečem drugom. Prvo sam osta fasciniran elegantnim prsnim stilom plivanja plemenitih sparida sjajnih bokova i moćnih zuba, a tek na drugi pogled osta polutrajno frapiran čitavom kolonijom jastoga koji su očito igrali neku vrstu picigina pri samome dnu.
Svaka čast, to je posal!

Jenostavno, dođeš ka gospodin čovik u restoran, približiš se bazenu, pozoveš konobara i hladnokrvno kažeš - nu deder, izvadi mi ovu najveću komarču! A kako bi posebno istaka džentlmenske manire, zazoveš i bolju polovicu pa onako moćno zagrmiš da te čuje većina gostiju: Ženo, bi li ti kusala zeru jastoga il ovoga šaran... ovaj tija sam reć ovoga tu pljosnjavoga, đava zna koja je ovo rbetna...

- To vam je pic - uslužno će konobar
- Nu, tiiiš mi kazat, nismo došli na picu već na oboritu, razamiš prijatelju...

E pa da, iako mi trenutna financijska situ(v)acija baš i ne dozvoljava ovakav "big game" ribolov po ekskluzivnim restoranima, vrlo brzo sam doša do spoznaje da meni, blago rečeno - ujopće ne bi bilo ugodno u takvoj situaciji. Prvo, moram priznat da ne spadam u vegetarijance, vegane ili neke druge vrste prehrambeno odgovornih tipova, ali u principu - ne volim mumat ništa šta sam vidija živo! Mislim ono, ne volim razmišljat kako je ta bržola ili pljeskavica na mome pjatu još jutros pripadala nekom ubogom teletu ili svinjici, jednostavno rečeno - to isprid mene je običan komad mesa, u mojoj jedačkoj svijesti drastično odvojen od bilo kakvog animalnog porijekla...

Jerbo, baš se nešto mislim - sve da i uzmem koju oradu kapitalku, i u trenutku kad mi je konobar donese pečenu na stol, kako bi uspija izdržat poglede ostalih riba iz akvarija!? Onih koje su preživile moju smrtnu presudu?

Mislim, te ribe najprije imaju velike oči, nenormalno velike oči u odnosu na njihova tijela, astigospe, kad bi ljudi bili građeni razmjerno ribama, naše oči bi sigurno bile veličine teče za brujet! Zamislite na šta bi sličili da imamo tolike oči! Drugo, siguran sam da te ribe iz akvarija sve vide, sve razume, i da su totalno u šoku kad spoznaju da se u našem pjatu nalazi niko drugi nego Pero, upravo onaj zubatac koji je još do prije dvadeset minuta pliva s njima zajedno u bazenu! A svi znaju da je Pero bija pravi prijatelj, svima je uvik bija na usluzi, ma duša od zubaca, sve do onoga trena kad ga je mrski agresor špurtilom i ostima zveknija po kostima!

Ne, definitivno neću u takve restorane, pa čoviče, grižnja savjesti je najskuplje jelo koje postoji na ovome svitu, ma fala lipa, rađe bi griza štakod drugo, nako neutralno...





A znate, nisam uvik bija 'vaki...

Eto, sićan se ka da jučer bilo, bilo litnje doba ka i sad, doplovija sam brodom do one "samo moje" vale na Drveniku, bacija kupanjac u kristalnome moru kad najedanput - nešto me ogromno sluzavo ćopilo za nogu! Kad šta je - obotnica! I ja, ne budi lin, ščepa tu obotnicu rukama, izvadija je vanka na škrapu, pljesnija s njom oba stinu, sve po zanatu, uglavnom, cili sam bija zadovoljan s neočekivanim ulovom. A bija kus hobotnice, nisam mirija, ali bilo je sigurno tri kila u njoj, računajući lovački PDV, naravski!

Sutradan smo napravili feštu, spremili je pod peku s kumpirima, hoba pustila šug samo takav, spremija je pravi kuvar, ma nije bilo greške... Ekipa oko mene mumala, sve u šešnajst!
A ja... nikako je nisam moga jist! Ma... čim bi približija ustima zalogaj, dolazila mi je ona scena prid oči kako mi se bidna hoba približila i kako sam je krvnički sredija, a ko zna, možda je branila svoj teritorij, možda se samo tila poigrat sa mnom, ko će ga sad više znat...

Zato ovi... šta sam ono tija reć... ma baš, nikad od mene lovca, skroz mi je zakržlja instinkt...
Za koga nije - nije...
A vama - bon appetite belj




srijeda, 18.08.2010.

~Ajte u smokve!
~


Ko god se danas barem i rekreativno bavi vrtom i voćnjakom dobro zna da u ova moderna vrimena puna svakakvih nametnika, nezajažljivih gusjenica, mutant-bakterija i pomahnitalih gljivica nije lako uzgojit ni najobičniju tikvu, a kamo li plemenito voće ka praske, maraske i barakokule jer ispada da za svaki plod moraš naprskat barenko dvi litre kemije po krošnji stanovnika.

Jedina časna uzdanica kojoj još uvik nije potriba ni od kakvog tuširanja a da opet ostane čista, glatka i slatka je zamislite najobičnija – smokva!

Eto, upravo sad je pravo vrime o' smokav...
Ovih su dana smokve baš nako pune slada, medonosne, puna su ti ih justa, poala gušta kad ti se počnu cidit niz bradu, ali moram priznat da me začudilo kad sam čuja da ih prodaju na pazaru po dvadeset, negdi čak i trideset kuna!

Trideset in kolpi palo!
Ma za pravo reć, to šta za kil smokava morate izbrojit trideset kuna iako ih možete ubrat na svakom kantunu je u stvari skroz u redu, već je bilo i vrime da smokva dobije svoj zasluženi status. Ko zna iz kojega razloga je upravo smokva došla na niki blesavi, ajmo to tako reć - stup srama, ismijavanja, ponižavanja!?

Koliko ste puta čuli da vam je neko reka – aj u smokve!
Pa iako se na prvi posluh to „aj u smokve“ učini ka ništo grubo i šporko, već na drugi balun osjetite da je to jedna društveno prihvatljiva beštimja, ma čak niti beštimja, nego više onako ka izraz dragosti, liposti tako da je slanje u smokve zapravo kompliment! I to „aj u smokve“ je sasvim dovoljno, nikad niko nije reka „ajde u tri smokve petrovače!“
Jedina veća gradacija ovoga izraza može bit – „ajde u suve smokve!“

Za razliku od masline i loze koje se u dalmatinskim pismama kočopere ka neprikosnoveni šampjoni, smokva je uvik bila nekako u drugome planu, sportskim riječnikom bi mogli reć da smokva igra zadnjega veznoga, onoga šta se najviše umete da suzbije protivničke napade, a opet ima force zaletit se u napad i zabit gol!
Smokva uopće ne triba zemlju za niknit, ona može rast iz kamena, iz stare mirine, škrape, pa čak i drugoga drveta, evo, ja na svoje oči vidija kako smokva raste iz palme!

A tek lad od smokve! Nima lipšega lada nego šta ga smokva može učinit, generacije naših težakov su ure i ure proveli kunjajući u ladu smokve jer kad liti opali zvizdan, nije baš pametno puno odit po suncu, a kamo li kopat!

Smokva se može spravjat na mali milijun način, i najoko i u meko i u tvrdo, čekaj čekaj, nije to smokva nego jaje, pardon, od smokve se more pravit i kruv i marmelada i rakija, ma šta god poželite.
Da još i ne spominjem kako je smokvin list bija prvi odjevni predmet u povijesti čovječanstva, prema tome, svi ovi modni kreatori, stilisti, i ne znam šta još sve nisu, tribali bi uvik imat smokvu na pameti dok smišljaju nove kreacije.



A sad, za sve vas koji ste izdržali pročitat ove moje smokvarije, a da još niste pobigli ća, odat ću vam jednu malu tajnu.
Meni je dida, koji je bija težak staroga kova, uvik govorija – moraš dozvolit čoviku prolazniku da ubere koju smokvu sa tvoga stabla. Nikad ne smiš vikat, niti pomislit potirat, ako nekoga vidiš da se mašija za smokvu.

Ali pazi - jedino smokvu! Upast u grožđe, kruške, jabuke, trišnje, čak i šipke, uvik je bila čista lupeščina, ali smokva je ka najvridnija od tuti fruti uvik morala bit dostupna gladnome, žednome, umornome, pokislome...
Upravo zato su se smokve uvik sadile blizu puta, na rubu zemlje.

Normalno, i ovi šta je gladan, žedan i umoran i pokisal, uvik mora imat miru, može on pojist dvi-tri smokve za doć k sebi pa čak i koju više, ali ako izvadi plastičnu kesicu iz žepa pa počne brat leva-leva, eeee, to je onda već drugi par postoli!

Zato, ajte lipo u smokve bez straja! Ako vas neko slučajno počne gađat stragušom dok uživate u njegovim smokvicama, slobodno se pozovite na članak devet ovoga posta! Pa ću mu ja neke stvari objasnit...




nedjelja, 15.08.2010.

~Kad Neretva nebu uzleti...
~

Ovaj post sam vjerojatno trebao pisati pod radnim naslovom "zašto volim Maraton lađa..." No, sigurno bih odmah upao u zamku velikih riječi i zapetljanciju rečenica, a sve s namjerom kako što jednostavnije dočarati tu čudesnu erupciju energije, ponosa, junaštva i elementarne ljudske radosti koja je ove godine evo već po trinaesti put eksplodirala u dolini Neretve.



Dakle - zašto volim Maraton lađa?
Pa... sam Maraton kao Maraton je tu možda i najmanje važan, jednostavno - svaki put me iznova fascinira spoznaja kako jedna ljudska ideja stvorena u nekom sasvim običnom trenutku može potpuno promjeniti svijet oko sebe. Prije petnaestak godina, neretvanska lađa bila je gotovo zaboravljena, tek su rijetki primjerci ostajali potopljeni među riječnim rukavcima s namjerom da se na takav način konzerviraju i zaštite od potpunog propadanja. I onda iznenada - bljesne ta misao, ta sjajna ideja o veslačkoj utrci od Metkovića do Ploča i to upravo onako kako su nekada veslali naši stari. Udruge lađara postale su najomiljenija okupljališta ljudi u svim mjestima doline Neretve, za maraton se živi tokom cijele godine, za maraton ništa nije teško...



Iz godine u godinu se ponavlja ova čudesna priča i svakog, baš svakog puta kada posljednja lađa prođe ispod pločanskih mostova jedni drugima kažemo - pa čekaj, ovo je bilo najbolje do sada, nemoguće je ovako nešto nadmašiti...
A onda već slijedeće godine, druge subote u kolovozu, Neretva napravi novi mirakul...



U Metković treba doći barem dva sata prije najavljenog starta. Ekipe se pripremaju, dogovaraju taktiku, pažljivo provjeravaju svoje lađe da sve bude onako kako treba biti.



U zraku se osjeća uzbuđenje, slivaju se rijeke ljudi iz Dalmacije, Hercegovine, dubrovačkog kraja, Pelješca, Korčule...



Tada na scenu stupa glavom i bez brade sam Knez Domagoj, postrojava sve neretvanske junake u jedan stroj



Tu je i Predsjednik Republike da svojim prisustvom oda priznanje svim sudionicima



Dok se snažne muške ruke pripremaju za megdan svih megdana, predstavnice ljepšeg spola još jednom dokazuju da i one imaju srce u junaka!







Dvadesetak minuta prije starta, posade izlaze na zagrijavanje



A onda se vezuju za metkovski most, svaka lađa po točno određenom redoslijedu, na mjestu kojeg su zaslužili u prethodnim kvalifikacijama



Deseci tisuća ljudi na obalama Neretve očekuju najsvečaniji trenutak - uz prve taktove Lijepe naše, zavlada veličanstvena tišina...

A onda...
U trenutku kada se označi start Maratona lađa, svi oni ježurci koji prolaze kroz naša tijela eksplodiraju u jedan zajednički trenutak ponosa i slave, trideset i pet neretvanskih lađa jurnu kao iz katapulta ispaljene, stotine vesala u fantastičnom ritmu grabe naprijed, naprijed, napriijed...











I dok se još ne snađete od takvog šoka, lađe su već odmakle nizvodno, svi prateći brodovi za njima, a sama Neretva kao da sama stvara stepenice za nebo...



Istovremeno s lađama, kreću na stotine, na tisuće, automobila, motora, bicikleta, aviona, vlakova, helikoptera...





Negdje prije Opuzena sustižemo lađe, zvone zvona sa svih crkava, sviraju sirene, Neretvani navijaju za "svoje", ali svaka, baš svaka posada dobija zasluženi pljesak podrške







Pred Kominom totalni urnebes - njihovi Gusari vode za pola duljine lađe, Komin gori!



Veslaj, veslaj, veslaj!!!







Nešto prije "velikog mosta" preko Neretve, lađe skreću u Crnu rijeku gdje su mogućnosti pretjecanja znatno manje



Sada svaka posada izvlači snagu iz mišića za koje nisu ni znali da postoje



Prije ulaska u Ploče potrebno je prijeći trijumfalnu kapiju



Kominski gusari zadržavaju neznatnu prednost, a samo metar iza njih su posade Stabline i Baćine



Uzbuđenje dostiže vrhunac, među svim gledateljima koji aplaudiraju vjerujem da nema onoga koji nije poželio uskočiti u neku lađu i zaveslati





Zašto volim Maraton lađa?
Iz jednostavnog razloga - jer na Maratonu pobjeđuju svi, od prvog do zadnjeg veslača, od prvog do zadnjeg navijača, pobjeđuje radost, pobjeđuje viteštvo, pobjeđuje Neretva!

I naravno-nakon svega slijedi velika fešta, kako i dolikuje.

Između pedeset tisuća ljudi na pločanskoj rivi, ovoga puta nisam uspio pronaći Modesti Blejz, iskreno, nakon svega proživljenog, teško sam pronalazio i samog sebe...
Ali bit će prilike wave

Maraton lađa na Neretvi, ma neeeee, ne može biti bolje od ovoga
Nema šanse!
Ili ipak ima!?




subota, 14.08.2010.

~ Izila tehnologija komunikaciju
~


Maloprije sam iša skoknit doli do pekare u Iljušija kupit štrucu kruva i pirošku s orasima mmmm, i mogu vam reć da mi je tribalo skoro pet minuti za pritrčat ulicu i to ne neku aveniju od četr-pet traka nego ovu staru, jadransku magistralu vulgaris. Neprekidana kolona auta, malo s jedne, a više s druge strane samo šiša po svome ritmu i nikoga ne pušta. Moram li uopće napominjat da mi ovde u pasivnim krajevima još uvik ne znamo šta je to trotoar, a kamo li pješački prijelaz, a kako stvari stoje, i nećemo još zadugo znat.
Uglavnom, gužve na cestama su dokaz da turistička sezona još uvik nije izgubila dah i da ćemo naše drage furešte morat trpit barem još do prve obilnije kiše.

I tako, stražareći na rubu šporkoga kanala za oborinske vode i prigodno beštimajući na ostale sudionike u prometu koji nimalo ne haju za pješačke muke, nešto mi je palo na pamet. Eto, ima već dva-tri lita a da se niko od stranaca nije zaustavija i pita me za neku informaciju tipa kojim će putem će do aerodroma, trajekta, pansiona "Ante", Prgometa, Čvrljeva, Trolokava, a bome i do Špišić Bukovice. Ajme koje bi to scene znale bit, pokušaji razgovora na broken inglišu, mucanje na njemačkom, parlanje na dalmatinsko-talijanskome, a tek kakva bi komunikacijska čuda činija govor tijela, svo to lampanje rukama, mavanje nogama, morseovi signali ušima i treptaji očima, atroke Ples sa zvijezdama...
I uglavnom bi pomogli ljudima, a ponekad bi znali (ali samo ponekad) poslat kojega stranca i u totalno krivi smjer, ako bi nam se učinilo da se prema nama domorocima odnosi nako s visine... Ko ga friga, neka učini koji kilometar više!

I danas... toga više nema.
Suvremeni turisti sve znaju, ali ne zato šta su se naglo propametili nego šta danas manje-više svako auto ima satelitsku navigaciju koja Clausa iz Cloppenburga bez problema može provest kroz labirint čiovskih avenija i dovest drito u Bušince bb.
I sad, koliko god je to zgodno i praktično, nekako mi je i tužno...
Izila tehnologija komunikaciju!



Jer, i takvi slučajni susreti su znali donosit neku posebnu draž, u izravnim kontaktima s nepoznatim ljudima bez preseransa i preudumišljaja, često bi naučili puno više jedni o drugima. I koliko god nespretni bili, upravo takvi susreti su donosili onaj ključan moment po kojem će gost upamtit di je bija i kako su ga primili.

Vrime čini svoje, valjda to tako mora bit...




četvrtak, 12.08.2010.

~Zlato i srebro otoka
~


Kad god se iskrcate na neki otok i to neovisno od toga je li uzrok vašeg iznenadnog desanta biznis or pležer, preporučljivo je istoga trena, čim vaša japanka ili kroksica takne otočko tle, usvojit novi kodeks ponašanja, zapravo, potrebno je bez prenemaganja prihvatit cili novi sustav vrijednosti, budući da sve ono šta ste do sada naučili o životu na kopnu, ovde pada u vodu. Oliti u more, kako god oćete. Pogotovo kad vas nakon dva-tri dana počne lupat otočki blues, koji je u pravilu većeg intenziteta koliko je škoj manji. Otočki blues nekoga udre ranije, nekoga kasnije, a sve to ovisi o stanju duha, indeksu tjelesne mase, mjesečevim mjenama i još nekim čimbenicima čije bi nam sad objašnjavanje oduzelo previše vrimena...

U svakom slučaju, jedna od najvažnijih stvari o kojoj morate vodit računa dok se nalazite na otoku je – vino!
Zašto vino?
Zato, jer otkad je svita i vika, vino izravno korespondira (poala brale, koji sam stručan izraz ispalija...) s još jednom tekućinom koja je zamislite čuda – čak i vridnija od vina, a pogotovo na škojima. Normalno, kako ovaj moj blog čitaju pametni i vispreni ljudi, nema sad potribe još dodatno crtat i objašnjavat, svi već znate da mislim na – vodu!

Eto vidite, voda ima četiri slova, vino isto ima četiri slova, oboje počinju na „v“ i imaju još jedan „o“, s time šta od vode ostane „da“ a od vina „ni“ a koje se sve kombinacije mogu od toga izvest, bolje mi je niti ne počinjat!

Voda je na otoku zlato, a vino je srebro!

Dakle, u skladu s prvom škojarskom zapovijedi koja glasi – ŠTEDI VODU, mi u stvari i nemamo druge mogućnosti za suzbijat žeđ, nego li pit vino. Međutim, to ni slučajno nije jednostavan zadatak, jerbo, puno je tanka linija koja dili ljubitelja i poznavatelja vina od običnoga pijančine!



Ovoga smo puta na škoj došli samo s jednom bočicom vrbničke žlahtine koju smo oladili na primjerenu temperaturu, i dok smo mumali pohane šnicele, taman se onako lipo orosila, ali kad smo je išli otvorit, zaključili smo – nemamo vadičepa!
Šta'š sad?

Ne čekajući ni časka, skupija sam botilju i otrča pravo do restorana koji se nalazi stotinjak metara od kuće.
- Pomagajte drugovi, kraljevstvo za vadičep!
- Hm, dobro, dobro, ali nemamo vam onoga velikoga, samo maloga.
- Daj bilo kakvoga, samo daj!

I dok sam onako, bulazneći neke zvizdarije turnija bocu žlahtine između nogu, utira vadičep i potega ga vanka onako muški, konobar samo šta nije pa u afan – nemojte tako, uzbudit ćete ga!
- Ma koga ću uzbudit?
- Vino!

Eto, već sam se osjetija skroz posramljen jer nisam zna da se i vino može uzbudit ako ga spičite između nogu, moj grijeh, moj grijeh, obeća sam konobaru da neću više...

Žlahtina, iako uzbuđena, planila je u roku hića, i normalno da se postavilo pitanje – šta i kako dalje!?
Budući da smo od jednog mištanina, onako u povjerenju dobili telefonski broj di se može kupit pravoga domaćega vina (izvan sustava PDV-a), nije bilo druge nego ga zavrtit i ostvarit prvi bilaterarni kontakt.

Dobar dan, dobar dan,ugodan ženski glas s druge strane, mi bi vino, vi bi vino, odlično, nema problema, kad ćete doći, može za dva minuta, di ste vi, e mi smo vam kod Sonika desno, zelena vrata, uđite slobodno, čekam vas.

Ma lud'lo, ko je ono reka da su mi slabe komunikacijske vještine, a nu me, dogovorija sve u dvadeset sekundi. Da se razumimo – Sonik je dućan, znate ono kad od crkve idete prema Toreti pa odma iza nje skrenete desno, eeee, naravno da znate.

Odma sam doletija do Sonika, tražim di je to desno, ali šipak, do Sonika vodi pet uličica, astisto, od koje je ona sad mislila desno? Ništa, tražim zelena vrata, osvrćem se naprid-nazad, a-ha, tu su zelena vrata, dakle to je to!

Uđem bez kucanja, banem na vrata i radosno uskliknem: Evo mene!
Unutra, u kužini, jedna dobrodržeća gospođa, prilično nehajno odjevena, odmirila me od kape do šlape i hladno zacvrkutala: Daaaa, a vi ste!?
- Ja sam... ja sam... vino!
- Vino?
- E vino, čuli smo se maloprije, rekli ste da odma dođem!
- Kad smo razgovarali?
- Prije pet minuta!
- Ah ne, mladiću dragi, vjerojatno ste pogriješili, u kući do naše se prodaje vino...
- Ups, oprostite, oprostite...
- Nema veze, samo vi opet navratite, s vinom ili bez njega...

Pozdravivši nehajno odjevenu gospođu, vas sam se spotija, ma kako sam moga falit, desno od Sonika, zelena vrata, sve je štimalo! Hm... upa sam unutra ka Kraljević Marko, a izletija ka Musa Kesedžija!
Okej, idemo dalje, eto još jednih zelenih vrata, sad već nešto opreznije kucam.

- Naprid – čuje se hroptavi muški glas iznutra
Provirim kroz vrata, a unutra u oblaku dima jedva razaznajem nekoga čovika, roba šezdesetak godin, neobrijan, musav, u znojavoj sokolskoj majici...

- Dobar dan, je li vi prodajete vino?
- Samo rakiju i maslinovo ulje!
- Ništa vino?
- Ništa!
- A znate li ko ovde blizu vas prodaje vino?
- Nemam pojma
- Zva sam malo prije...
- Oćete rakiju?
- Ma neću hvala.
- Samo probajte, ne morate kupit
- A koja vam je rakija?
- Specijalna!
- Ajde može jedan bićerin...

I stvarno, rakija orahovica s još nekim balzamima unutra, odlična, nije prežestoka, sva slast ovoga svita je u njoj, ali jan nisam doša po rakiju nego po vino. Pozdravija se s čovikom, zafalija na bićerinu i jopet nazad na ulicu.

Pogledam malo bolje oko sebe, ente robijo, pa sva su vrata na kućama zelena! Koja su sad ona prava???

Ništa, idemo po redu dalje, na trećim zelenim vratima imaju zvono, u dvoru zalaje pas, otvara opet neki muški, samo ovaj ima tirkizne mudante, roza majicu, cvike i dva kila gela u kosi...
- Dobar dan, tražim ko ovde prodaje vino, maloprije sam zva pa mi se javila neka gospođa, ali sam se zadrža znate dok sam naša, pa onda još rakija, maslinovo ulje...

Gleda me ovi tip sa dva kila gela u kosi pa ispali piskavim glasom: Qualcosa che non capite, niente, niente!
Aaaa, Talijanac, pa moga sam i mislit, tirkizne mudante, roza majica, špagetar definitivno!

E, ma mogu i ja parlat talijanski: Io voglio vino, Io voglio una bottiglia di vino!

-Non ho il vino, mi dispiace...

A čoviče, pa kako ću više naletit na to vino?

I nije bilo druge nego opet nazvat onaj isti broj, žena se već zabrinila di sam i nakon još malo telefonske navigacije, konačno sam pronaša ko zna koja po redu zelena vrata, ali dobro, ovoga su puta ipak bila ona prava. U konobi imaju domaću malvaziju, oćete provat, oću, hmm... nije loše, cijena okej, ajde, dajte mi odma tri litre, to nam je taman za večeru.

Na kraju mi je ostala još samo jedna nedoumica a to je – šta će reć njegovo veličanstvo Rašo!? Jer takvog poznavatelja vina svit još nije vidija, takav istančan okus i osjećaj za buke i geografsko porijeklo, to je nešto šta majka više ne rađa...

Na svu sriću, Rašo je bija zadovoljan, čak je reka je da ćemo ujutro, čim svane, ić po još tri litre!
- Ajde Rašo, ma di čim svane!?
- E, tamo negdi oko jedanajst, podne...
- An tako...

Ali isto, nakon svega, ne virujem više Raši da je toliko dobar poznavatelj vina.
Jer, kad nije pripozna da je ona žlahtina bila uzbuđena, frigan mu se na cili istančan osjećaj...




ponedjeljak, 09.08.2010.

~Bez teksta
~










































subota, 07.08.2010.

~Noć na škoju
~


Nad malin škojem izgubljenim nasrid mora, spustila se noć
Cilega dana je žeglo, gorilo, nigdi bave, tražili smo bokun arje, pinku friškece
Tribalo je to priživit
A ko zna, more bit da se škoj tek sad i probudija
Kako kome
Nikor uvik igra u kupe, nikor u špade
Dok normalni svit gre leć, ova nesriknja omladina tek je sad živnila
A di su bili ciloga dana?
Kad ih tribaš, nikad ih nima, a kad valja poć leć, usprdecaju se ka svi đavli

Kampanel rebati dvanajst uri
Čuje se šušur iz mista
Svira mužika
Enti mužiku u ovu uru…
Svaku večer nike makakade, fešte, mirakuli, ni to više za poštena čovika

Ima bit da sam malo zaspa kad me u nika doba iznebušilo
Mularija prolazi putem
Vraćaju se doma
Smiju se, kokolavaju, kriče, itaju, potižu
Puni su morbini, udrila jin donja u gornju
Eeee dica, dica…

U smokvi kraj dvora šuškaju repci
Grakne vrana, nako grezo, šporko, aj samo si mi ti još tribala…

Iz dubine noći čuje se mukla grmljavina
Siva!
Lampa!
Ovo neće na dobro!



Opet počinje kiša.
Zaklapale škure
Zaplesale koltrine, reful proletija kroz kuću

Samo neka pada
Napunit će se žedna gustirna…


četvrtak, 05.08.2010.

~Ovo (ni)je pjesma o ljubavi
~

A di si ti skitnicooooo!? - uglavnom ovako zadnjih dana započinju moji telefonski razgovori umjesto očekivanog "aloooooo" s druge strane dalekopričalice. Raspršili se moji prijatelji po svitu ka rakova dica, a zamislite usuda, od svih njih, jedino sam ja - skitnica!? Hm, zanimljivo baš, a da oni samo znaju da na ovim stranicama ne objavljujem ni po mise od svih mojih skitanja, bilo bi još više štucigavanja i štrapacavanja.



Evo na primjer, ko smi reć da sam onaj isti dan kad sam zaplovija prema Mrduji, cilo jutro (ma čak i više!) bija u Makarskoj, vratija se nazad do Trogira pa se ukrca u malenu barčicu do prvoga Brača i jopet nazad i još mi sve to nije bilo dosta nego sam se čim je zora svanula zaletija do Šibenika di sam se ukrca na trajekt za... ček ček za koji je ono škoj plovija taj brod, ne mogu se sad više ni sitit!?



A posli Šibenika sam... ne ne ne, dosta je, pametnije mi je mučat jerbo će mi čitaoci promislit kako mi je INA generalni sponzor. Eh da je, ne bi loše bilo...

Uglavnom, do kraja tjedna planiram skoknit do još dva-tri škojića srca moga, naravno, ako u međuvremenu ne puknem ka cvrčak, o čemu ćete uredno i na vrijeme biti obavješteni!
Ma neee, ako puknem ka cvrčak, naravno da nećete... ma ništa, nema veze!



Nego, tija sam o nečem drugom...
Zadnju večer ovogodišnjeg Ethnoambienta u Solinu otvorila je skupina Altanka koji su nam stigli iz Bjelorusije. Ma da, još me uvik drma taj začudni duh prijateljstva sa solinske Gradine pa mu se svako toliko opet vraćam. Uglavnom, frontmen Altanke bi u svojim najavama ukratko objasnija o kakvoj se pismi radi, njezin naslov, pa bi ga prevodija na engleski pa na hrvatski i to je tako dražesno nespretno izgledalo (naslove je inače užasno teško prevodit) da je u po koncerta odlučija skratit sve te najave na samo jednu rečenicu - this is a song about love...



Da... this is a song about love... ovo je pjesma o ljubavi, i više uopće nije bitno kako se pjesma zaista zove, savršeniji nam prijevod uopće nije potreban...
U stvari, ne trebaš bit preveliki lumen da shvatiš kako svi ljudi na ovome svijetu pjevaju o istoj stvari, pjevaju o ljubavi, o ljubavi kao o nekoj kozmičkoj sili koja obujmljuje čitavi planet, a različiti instrumenti koji interpretiraju ljepotu ljubavi samo su spona sa tlom, spona s mjestom na kojem progovara onaj koji prije svega - ljubi. Bilo kroz ritam bubnjeva ili kroz nježne strune mandoline, zanosne zvukove gajdi ili titraje čarobne frule - energija je ista, elementarna - ljubav!

Ljubav ljubavnika, ljubav oca, majke, brata, sestre, ljubav prema zavičaju, ljubav prema Bogu, Domovini... Možda smo upravo danas i tu ljubav nekako izlizali, potrošili, iskoristili do te mjere da polako već postaje ugrožena vrsta.

S druge strane, ljubav nije svemoguća, ljubav nije lijek koji rješava sve probleme ovoga svijeta, ljubav je čak toliko krhka da će nerijetko u teškim trenucima ustuknuti pred agresijom, mržnjom, netolerancijom...
Često se učini da ljubav jednostavno nestane, iščezne, kao da je nikada nije ni bilo...

Ali, bez ljubavi ništa nema smisla, ni rođenje, ni život, ni smrt.
Ljubav je onaj božanski dodir koji nam je darovan, a darovan nam je ne zbog toga da ga zadržimo za sebe nego da njime dotaknemo nekog drugog, ne samo bliskog i dragog, nego čak i nekog s kime naizgled nikakvih dodirnih točaka nemamo.
Jer, kad ljubavi više nema, onda brat diže ruku na brata svoga, muž na ženu svoju, mater na dite rođeno, a kamo li neće ratnik na onoga "tamo prijeko..."

Ah da, oprostite mi na ovom prigodno-prazničkom zastranjivanju, ja sam samo ludi sanjar koji čezne za takvim danom pobjede u kojem će pjesme spjevane u slavu puškomitraljeza, ručnih bacača i bestrzajnih topova konačno zamjeniti "kompliciranije" note ponešto drugačijeg tonaliteta i ritma, o tako neobično-običnoj stvari kao što je - ljubav.






ponedjeljak, 02.08.2010.

~Mrduja je naša!
~

Legenda o potezanju Mrduje stara je vjerojatno stoljećima već, ali eto za ovu priliku nije je zgorega ponoviti još jednom. Naime, za one koji malo slabije poznaju ovaj naš dio svijeta, Mrduja je otočić nevelikih dimenzija kakvih na našem plavom Jadranu imamo u o-ho-ho broju i na prvi pogled baš po ničemu nije posebna, čak bi je neki geografski čistunci prije proglasili hridi nego otočićem, ali unatoč svemu, Mrduja se i te kako izborila za svoje časno mjesto među jadranskim škojima ponajviše zahvaljujući svome položaju. Smještena u Splitskim vratima, otprilike po sredini prolaza kojima vjekovima prolaze brodovi prema dalekim obalama, Mrduja je oduvijek imala strateški značaj, tako da je onaj koji je gospodario njome slobodno mogao postaviti carinsku ispostavu na njezinim škrapama.

I kako to kod nas obično biva, najbliži susjedi odvajkada su u nekim zavadama čak i oko beznačajnih međa a kamo li neće oko ovakve strateške točke pa su se prema davnoj legendi, Šoltani i Bračani jednom skupili oko Mrduje i potezali je konopom svaki na svoju stranu, prvenstveno s namjerom da jednom zauvijek dobiju odgovor na sudbonosno pitanje - čija je Mrduja?



Ako je vjerovati očevicima, sukob gigantskih razmjera trajao je satima i dok su se ljuti ratnici u čudu pitali “il’ se Mrduja priteže il’ se konop rasteže", konop je već dosegnuo krajnju točku svoje tolerancije i u jednom trenutku jednostavno - pukao! Tako su za vijeke vijekova ostali nerazjašnjeni imovinsko-pravni odnosi između Šoltana i Bračana, a neki spretni i bistri ljudi s obe strane Spliskih vrata odlučili su ovaj događaj uprizoriti i napraviti od njega pravu atrakciju.



Kako mi se ove nedjelje pobrkalo sve što se pobrkati može, barem što se planova tiče, plovidba prema Mrduji već je bila otpisana stvar, ali zahvaljujući mojoj tovarskoj upornosti, da ne kažem ludosti, ipak smo krenuli preko "velikog mora." Nošeni valovima popodnevnog maeštrala okrenuli smo puntu Čiova bez ikakvih problema, a tada nam je slijedilo još najmanje dva sata u tapa-tapa ritmu preko Bračkog kanala.



U međuvremenu, ovaj maeštralić koji nam je tako fino gugutao sve dok je puhao u krmu, u novim se okolnostima potpuno razgoropadio tako da su nam njegovi valovi koji su sada dolazili točno u desni bok donijeli prilično problema. Malo valjanja na jednu bandu pa malo na drugu pa se u čas propne pa se spušta pa stenje pa posrće, o bložemili, tako sam čvrsto držao kormilo da su mi prsti doživjeli da prostite - ukrudbu, tako da još i sada jedva tipkam po tipkovnici.

Da se u tom modrom prostranstvu ne bi osjetili samima i izgubljenima, pobrinuli su se neki dražesni brodići kao na primjer katamaran "Croazia Jet", inače prava beštija od broda.



Ovaj "špagetar" tako prokuva more oko sebe, da kad jednom naiđeš na njega, moraš biti pripravan na pravi rodeo na valovima. Kako je to izgledalo kad su se "normalni" valovi spojili sa ovim "beštijinim", uhhh... bolje da ne pričam.

Nakon tako šokovitog bliskog susreta, po desnom boku nas je sustigla ribarica ne odveć poetičnog imena - "Sardina."





Ipak, iskoristili smo njezinu brazdu da ugrabimo malo mirnijeg mora, a po ulasku u Splitska vrata primjetili smo još nekoliko brodića koji su nam se približavali s bračke strane. Eto nas konačno, nakon dobra tri sata plovidbe pred Mrdujom, a naše strahove da smo možda promašili termin čitavog događaja, brzo su odagnale čitave salve sirena, bengalki, zastava, atmosfera tako vruća kako i priliči velikom megdanu.









Zapadno od Mrduje poredali se Šoltani, potpuno nabrijani da u odlučnom trenutku potegnu na svoju stranu.
S druge strane, navalili Bračani sa svojim brodicama i to u takvom broju da pretpostavljam kako su animirali svu bračku dijasporu, tamo od Punte Arenasa pa sve do Pittsburga. Brodice male, brodice velike, motornjaci, jedrenjaci, kajaci, čamci za spašavanje, čega sve tu nije bilo...









Došao je i taj odlučan čas - top s Mrduje označio je početak velike bitke!



Vuku hrabri Šoltani, vuku junaci Bračani, ali Mrduja se ne pomiče ni za milimetar!





U jednom trenutku, Šoltani izvlače asa iz rukava - jedan kruzer giga dimenzija došao je pomoći ćuvitarima!



Bračani su zbunjeni, pregrupiraju svoje snage...



U međuvremenu, potežu svoje veze u Jadroliniji, pa u pomoć Bračanima priskače trajekt Marko Polo!



Bitki se ne vidi kraj, niti jedna strana ne pokazuje ni najmanju namjeru da odustane, odlučili su se boriti do zadnje kapi bevande!

U neposrednoj blizini sve ove gungule, jedan bračni par u "zlatnim" godinama, uopće se nije obazirao na sve što se događa oko njih...



Konačno, nakon prave epopeje, časni ocjenjivački sud izdao je naredbu za prekid neprijateljstava i povukao se na vijećanje...
Pretpostavljam kako časnom sudu zadatak nije bio jednostavan, u pomoć su im priskočili stručnjaci geofizičkog zavoda i planetarija Tehničkog muzeja koji su na temelju svih relevantnih podataka došli do zaključka da se Mrduja ipak pomakla prema Braču i to čak za jedan pikometar!

Naravno da je takva odluka izazvala salve oduševljenja na bračkoj strani, ali Šoltanima treba skinuti kapu jer osim što su bili brojčano inferiorniji, još su i vremenske prilike, vjetar i valovi, ovoga puta bili više naklonjeni Bračanima.

Nakon završetka bitke i potpisivanja mirovnog sporazuma, slijedila je zapovijed s admiralskog broda - a sad svi u Milnu na veliku feštu!

A nama je preostala još jedna odiseja preko Bračkog kanala, opet s valovima mrtvog mora i to ovoga puta za promjenu - u lijevi bok.
Ipak, u smiraj dana, "izgubljeni" na pola kanala, sve je dobilo neki dublji smisao...
Ploviti se mora...





Naposlijetku, čija je Mrduja?
Pa naša, naravno!




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se