Čak i bez zarona u duboke kontemplativne vode, nije se teško složiti s onom izrekom koja kaže - Na ovome svijetu samo mijena vječna jest.
No, unatoč svim mijenama kako mjesečevim tako i ostalih nebeskih tijela, postoje neke konstante koje ne mrdaju sa svoga mjesta pa sve da ih suzavcem pokušavamo protjerati van.
Pri tom čak i ne mislim na Vlatka Markovića, vječnog predsjednika nogometnog saveza koji tom tvorevinom vlada još od vremena Ramzesa drugog ili legendarnog Matu-Mišu koji pokretom desne ruke i trzajem lijevog brka baca publiku u kolektivni trans.
Evo recimo, uzmimo konstantu Pi. To je fantastična konstanta koja nam pomaže da bolje razumijemo zaobljena tijela. Zamislite kakav je mrak vladao ljudskim umovima dok nisu spoznali Pi!? Opseg, površina, oplošje, poprsje... bez Pi-ja, ništa ne bi bilo moguće!
Strašno nešto!

U jednom malom gradu na obali Jadranskog mora postoji neobična meteorološka konstanta koju suvremena fenomenologija još nije znanstveno obradila, možda zbog toga što se na prvi pogled čini kako se radi o najobičnoj kiši praćenoj grmljavinom i udarima vjetra iz četvrtog kvadranta.
Mislim stvarno, takve ili slične padaline primjećene su u gotovo svim zakutcima lijepe naše kugle zemaljske i svatko razuman će se zapitati kakva je to blesava konstanta da u Trogiru pada kiša ako se upravo taj grad u turističkim prospektima hvali činjenicom kako ga skoro pa 2700 sati godišnje obasjava sunce!? Kvaka je u terminu ili vremenskom odabiru padanja. Naime, ova kiša već desetljećima nepogrešivo počinje ni prije ni kasnije nego jušto u tri manje kvarat!

Kakve se to magnetske silnice prošire nebom i zemljom da baš u tu uru privuku sve oblake srednjeg Jadrana u Trogirski zaljev, još uvijek predstavlja pravu misteriju. Najčešći očevici ove neobične pojave su upravo radnici brodogradilišta koji već desetljećima imaju zgodan običaj da koju minutu nakon tri sata naprave veseli performans trogirskim prometnicama. Naime, na treći znak geofizičkog zavoda u petnajst nula nula, sva sila škverana spremno pohita na uske uličice primorskog gradića radosno brundajući motorima s unutarnjim izgaranjem tako da se u slijedećih dvadesetak minuta stvori pravi koloplet svih mogućih vozikala u kojemu vrijede sasvim specifična prometna pravila. Jao ti ga se nekom strejndžeru ako u zao čas nabasa putem brodograditelja!

Kad se svoj toj zbrci još pridruže i pljuskovi s grmljavinom, pravo je čudo kako se u tom općem izneredu itko pametan uopće može snaći. Ali kao što već rekoh, obilne padaline u to doba dana više nikoga ne iznenađuju, čak je s vremenom takva neobična pojava dobila i svoj specifični naziv - radnička kiša!
Radnička kiša nemilosrdno pljušti i štrapa po kostima trudbenika žešće od kriznog poreza, ali i sama pomisao da bi se eventualno mogli zaštititi od takve nepogode već u startu pada u vodu, pardon - more!

Zamislite gušta kad vašom presvijetlom guzicom poljubite mokri sic motorkotača bez poluprikolice pa odbauljate čiovskim mostom između dviju kolona nervoznih automobilista, a već i sama pomisao da se nalazite u konstantnom prekršaju pojačava dozu nadrealina.
Do malog mosta mokra su vam već i škina i kolina, a kad vam pola minute nakon skretanja na onom redikuloznom križopuću protapana sve do jaja, od totalne se neugode možete obranit jedino prikladnom kombinacijom sočnih beštimja.

Onda dođete doma, skinete se do gola, zbacite svu mokru robu sa sebe i ne prođe niti dva minuta a radnička kiša odjednom - stane!?
Ka ono, nije moj posal, ja sam svoje obavila, a vi se sad mislite...

Imam osjećaj da su radničke kiše u zadnje vrime sve češće i obilnije, hm... ko zna šta to znači, ne bi volija niti promislit da ove jeseni izvode rekvijem za radničku klasu...