Rođendan na visokom nivou

30.11.2010.

Normalni ljudi slave svoje rođendane u barovima, restoranima, objektima društvene prehrane, igraonicama za odrasle, šoping centrima ili krajnjem slučaju - na vrtnim i kućnim zabavama. Ipak, moram priznat da se baš i ne volim družit s normalnim ljudima, ne znam zašto, ali ne snalazim se najbolje u situacijama kad normalno odjeveni normalni ljudi normalno pričaju o normalnim temama, jednostavno - pogubim dublji smisao u toj i takvoj normali.

Stoga sam s iznimnom dozom oduševljenja primio prijedlog mojih prijatelja da rođendansku zabavu održimo na nenormalno visokom nivou - otprilike tisuću metara nad morem, u kamenoj pustinji istočnog Mosora, u planinarskoj kućici na Trpošnjiku, bez struje i blagodati civilizacije, ali pored izvora žive vode na kamen studencu gdje je svojedobno Mare svoju tajnu povjerila zdencu.
Ili Nijemcu, ne sjećam se više...

Kad smo već kod naše nenormalnosti, samo još da dodam da ovoga puta nismo slavili jedan rođendan, već čak dva i plus svega toga imali smo razloga za još jedno slavlje - diplomu naše Ane.
Pri svemu tome, uopće se nismo uzbuđivali zbog činjenice da u posljednjim danim studenog slavimo rođendane dvoma Bikovima rođenima naravno u - svibnju!

Sukladno pozitivnim propisima i člancima Zakona o obilježavanju državnih i vjerskih blagdana nigdje se izrijekom ne spominje u kojem je vremenskom roku poželjno slaviti rođendane. Uostalom, koga ima šta smetat ako si rođen osamnajst petoga, a sve to proslavit dvajstisedam jedanajstoga, nu!

I tako, odredili mi mjesto i vrijeme radnje. Do Trpošnjika se može doći vrlo lagano, pješice s noge na nogu, otprilike sedam kilometara hoda prosječnog nagiba terena deset posto. Otprilike dva sata uspona za one u dobroj kondiciji. Pisofkejk.

Međutim, sedam dana prije proslave, prognoza nam je bila loša.
Četiri dana prije proslave, prognoza nam je bila očajna.
Dva dana prije proslave, prognoza nam je bila katastrofalna.

Kako su se na meteorološkim kartama gomilali oblaci, kišne kapi, munje i sto drugih đavli, tako se obrnuto proporcionalno smanjivao broj uzvanika.

Kao, ne bi oni odmah odustajali oni su svakako «za», ali bi onako usput zapitkivali:
- Ima li gori zahoda?
- Ima li gori tople vode?
- Ima li gori kreveta?
- Ima li gori sniga?

Odgovori su stizali promptnom brzinom.
Zahoda ima koliko ti duša želi - privatnost osigurana, odabereš grm ili škrapu po vlastitom nahođenju i uživaš!
U toplu vodu se pretvori sve ono što sam zgriješ na špakeru.
Kreveti u planinskom skloništu - ihhhh, pa zar treba nešto posebno napominjat o njihovoj udobnosti!?
Snig? Nema sniga, ali ako baš inzistirate - sredit ćemo i to!



Nakon takvog uvida, mnogi naši drugovi nisu mogli skriti svoje oduševljenje:

- Boli me pupak i trza mi desni kapak, nadam se da ću se oporavit do subote.
- Moram zamolit svekrvu da mi pričuva dicu! (Dica inače imaju 18 i 20 godina...)
- Ako vikend padne u subotu, onda neću moć...

Sve u svemu, iskazali smo puno razumijevanje za naše oboljele planinare, čak smo im nudili pomoć i skrb za teže pogođene, potezali veze na Firulama i Hitnoj zlu ne trebalo, ali strašna epidemija pokazala je svoje zube tako da se na koncu okupilo nas devetoro hrabrih.

!?
Kako nam je bilo?
Ma znate šta, možda mi je bolje ništa ne spominjat jer će ljudi pomislit da ja to malo preuveličavam.

Pa tako neću govorit da smo stotinjak kila spize, kruva, kolača, žestice, pive, vina, šampanjca potegli uzbrdo takvom lakoćom kao da nosimo poliuretansku pjenu u svojim ruksacima!



Nema smisla spominjati kako smo na Trpošnjiku smazali najbolje arambašiće koji su ikada spravljeni u Cetinskoj krajini!



Ne pada mi na pamet otkrivati kockarske tajne koje su nam omogućile da nakon ljutog kartaškog boja u tako zahtjevnoj igri kao što je UNO, svi, ali baš svi postanemo bogatiji za prosječno devet stotina kuna!






Neću ni riječi reći o vatri s komina koja neodoljivo pucketa, toplim i udobnim krevetima s podnim grijanjem, mirisima algi i joda koje nam je donosio lagani vjetrić s mora.





I tako mi nitko neće vjerovati da nam je nakon dva dana života u oblacima prava kišurina počela padati točno u trenutku kad smo se vratili s planine i ušli u naše autiće.





Nešto kasnije, okupljeni u jednom toplom tugarskom kafiću, pijuckamo zasluženo piće i sve se nešto smijuckamo – to već nije slučajno, opet nam se sve posložilo na najbolji mogući način.
Pa... i zaslužili smo!

A naše male tajne – sačuvat ćemo ovoga puta samo za nas belj

Kad nestane letrike

27.11.2010.

Za modernoga čouka nema veće straote nego kad nestane struje. Šta god radija u trenutku prestanka napajanja, čak i one radnje koje žive veze sa Teslom nemaju, svaki pošteni čovik mora stat, duboko udahnit, opalit dvi-tri sočne beštimje na adresu HEP-a i obavijestit sve nazočne u krugu od tri kilometra - nestalo je struuuuuje!



Kad se to dogodi, osjetimo se skroz dezorijentiranima uzvrtimo se okolo ni sami ne znajući di ćemo i šta ćemo, sve postane gluvo, čudno, ne šuška radio, ne klapa televizija, kompjuter opali prisilni šat-daun, a od svih zvukova jedino se čuje kazaljka sata tak-tak, koji radi na bateriju naravski tak-tak.

Ne razumin kako se niko do sad nije sitija napravit doktorsku disertaciju iz psihologije ili sociologije na temu - ponašanje homo šlapiensa u trenucima kad nema struje. Jerbo, nakon prvotnog šoka, svi ukućani koji inače tokom normalnoga dana komuniciraju na strogom minimumu kao da se i obične riči oporezuju sa 23 posto, sad su najedanput prisiljeni kako na verbalnu tako i neverbalnu komunikaciju.

- Ima li koja šterika?
- Bit će koja u škafetinu.
- Kojemu škafetinu?
- Najdonjemu.
- Nema ovod šterike, samo štrace kanavace.
- Ma ne u ti škafetin nego ovi livije, vamije prema meni.
- Ma je li ovi škafet šta je gorije ili dolije?
- Ajde uzmi lampadinu pa ćeš lako nać
- Di je lampadina?
- Na policu u malu sobu.
- Benti... kad mi ne triba uvik je tu negdi po rukama, a sad je nigdi nema ...a evo je! Ne radi!
- Kako ne radi?
- A štajaznam, ne svitli.
- Jel ima baterije unutra?
- Ima, al ko zna otkad su, bit će još od Franje Osiba



Kad sam bija skroz mali živili smo na Čiovu, a to oće reć - otočkome dijelu Trogira i svakoga puta čim bi malo zalampalo i zagrmilo, nestalo bi struje.
E, ali ta činjenica šta bi nestalo struje, nije nama bila jedina muka.

Još se ona žarna nit na žaruljama ne bi ni oladila, već smo trčali prema ponistrama da vidimo ima li u struje u Naselje.

Naselje je bilo naselje (e razumimo se) priko kanala, dakle na Travarici, kopnenoj strani našega miloga gradića. Pogađate već – Naselje je najčešće imalo struju!
Koja je to nama Čiovljanima bila muka, mi nemamo, a Naseljani imaju....

Onda bi se obično skupili i krenuli u posjetu našim prijateljima i rođacima u otmjenom Naselju sa električnom energijom budući se znalo da nama struja neće doć barenko dva-tri iduća dana.



I onda je doša jedan lipi dan kad smo se i mi preselili u Naselje. Dobro ajde, ne baš u to isto naselje, nego malo dalje prema Pantanu, ali inšoma dela šoma, nismo više bili na otoku.



I već nakon nekog vrimena – pogospodili smo se, kad bi za dugih zimskih noći nakon nevera i limbaca primjetili da je cilo Čiovo u mraku, nismo se puno uzbuđivali, nismo vikali mas pater, sve je bilo normalno. A ko in je kriv, još najbolje da nam sad svi dođu u vižitu!

Da, ali s novom adresom, pojavila se jedna druga nevolja!

Dobili smo naime, telefonski broj jako sličan broju lokalnog pogona Elektrodalmacije. Naš je završava 248 a njihov 258 ili tako nešto.

I čim bi nestalo letrike, počeja bi nam zvonit telefon. Valjda bi u mraku ljudi lako pobrkali brojeve.
U prvo vrime nismo ni znali zašto nas zovu jer znate naš svit, ko to na početku razgovora pristojno pita jeli to Elektrodalmacija nego odma tuču u glavu – aloooo, nema struuuuunje!

- Di to nema strunje?
- U Krtine.
- E i !?
- Nema ni na Dragulin ni Muline
- A ko je to?
- Jure.
- Koji Jure?
- Štaimaveze koji Jure, čuješ li ti mene, cile Krt'ne nemaju struje!
- Ali šjor...
- Nemoj ti meni ali, jer ako vam dođem tamo sve će letit u zrak!

Osim prijetnji bilo je i puno molbi skrušenih domaćica.

- Ostala mi torta na po pečena nerasičena, a mala mi ima rođendan, dajte prikopčajte te kabele.
- Mokra mi je kosa a ne mogu uključit fem!
- Odledit će mi se sve lignje iz dubokog!
- Ne možemo gledat Gradić Peyton!!!

E, ma lako je bilo sa ovim priprostim ljudima, ali jednom su nas zvali i sami radnici Elektrodalmatinci sa terena.

- Aloooo, daj mi Dragicu!

A da stvar bude bolja, kod nas se taman zatekla susida Dragica koja je to jutro morala brat kavule za zadrugu! E sad, u to vrime nisi ti moga brat te kavule kako tebi odgovara nego si u mora poć u zadrugu pitat poslovođu Rilju da ti on odredi koliko toga dana možeš ubrat jer bi on već zna koliko kamiona triba partit put Ljubljane.

I digla se Dragica na telefon očekujući muža da joj javi oće li brat ili neće brat - na kavule mislim naravno...

- Alooo, reci šefu na bloku dva nema struje
- Doooobro, kako si ono reka?
- Na bloku dva nema struje.
- Pa šta da nema struje?
- Kako pa šta?
- Pa bogati, riknija je cili blok dva, nema napona.
- Ali šta nam triba struja za brat kavule?
- Koje kavule?
- Pa oćemo brat ili nećemo brat?
- O čemu ti govoriš?
- A o čemu ti govoriš?
- Dragice jesli ti to?
- A jesan!
- Je li šef tu?
- Nije.
- A di ga je sad đava odnija?

Uglavnom, toga dana nam je bilo puno lakše jer smo na sve kasnije pozive uznemirenih građana mogli stručno odgovorit kako na bloku dva nema struje i to su očito bile magične riči jer bi svi shvatili ozbiljnost situacije glede bloka dva.
U svakom slučaju, danas nam struja tako rijetko nestane, a i igre gluvih telefona sve su rijeđe jer više ne biramo brojeve nego ljude.

Najdraže mi je kad u mraku počnu ideje oćemo li igrat na domino ili čovječe ne ljuti se, okupimo se oko lelujavog plamička šterike pa se družimo kao nekad.

A onda opet dođe struja, svitla se upale, neko se zagleda u televiziju, nego u kompjuter, svako u svojoj škatuli-batuli.

Nije ni u mraku sve bilo tako loše!



Doručak u stravi

25.11.2010.

U američkim filmovima i serijama najviše volim scene kad obitelj doručkuje. U stvari, to je jedino što volim u američkim filmovima i serijama. Stol za kojim se blaguje redovito je prepun hrane, soka od naranče, žitnih pahuljica, kave i kolača ali za divno čudo, sve radne plohe u kuhinji su čiste i uredne ko u salonu namještaja. Brižna mama ustala je sat ranije od svih, pripremila sve što se od jedne uzorne žene majke i domaćice po defaultu očekuje, besprijekorne frizure dočekuje muža koji savršeno obrijan, počešljan i mirišljav sjeda za stol dok mu se košulja boje marelice idealno uklapa sa stolnjakom, a pomalo demode kravata s koso postavljenim prugama oslikava poželjnu dozu konzervativnosti. Naravno, tu su i dječica, koja su se naravno - sama probudila i na vrijeme obavila jutarnju toaletu bez natezanja tipa ajdeeeeeeee diži seeeeee višeeeeeee, mali šestaš plavušan zalizane kose s razdjelkom sa strane napisao je sve domaće zadaće, a pomalo buntovna tinejdžerica vegetarijanka simpatično negoduje nakon što joj mama ponudi hemendegs!

Budući da mi nemamo europsko radno vrijeme kao Amerikanci, naša jutra (hmmm da jutra, mi se budimo dok je vani još mrkla noć op.p) nisu tako idilična, i zaista je šteta što smo lišeni tog obiteljskog rituala zbog kojega pati šira društvena zajednica, a i svatko od nas ponaosob.
(Skužajte, ali ovo "ponaosob" sam oduvijek želio upotrijebiti u nekom od svojih postova!)
Što nam dakle preostaje?

Naime, u onom jutarnjem bunilu i magnovenju jedva pronalazimo načina za posložiti koliko-toliko prihvatljivu odjevnu kombinaciju, a od jutarnjeg doručka američkog tipa ne ostaje nam ni k! Dobro ajde, da ne budem previše kritičan, za "k" odnosnu kavu uvijek se nađe vremena, pogotovo u kombinaciji sa čajnim kolutićima (hm, smijemo li uopće kombinirati kavu i čajne kolutiće!?)

Bez poljupca voljene osobe odlazimo u mrak pridružujući se kolonama nesretnika koji kao i mi bauljaju blatnjavim ulicama više onako po navici nego što su uopće svjesni da su aktivni sudionici u prometu i zaista je živo čudo kako se u to doba dana ne događa više prometnih nesreća sa životnim posljedicama.

I onda, na poslu, kad konačno malo živnemo, taman tamo oko osam, tijelo nam počne tražiti onaj famozni doručak iz snova. No, kako ne dolazi u obzir prekidati radni proces ili važni brifing s glavonjama zbog tako prozaičnog razloga, moramo se strpiti i slušati kruljenje u želucu sve tamo do deset kad službeno počinje marenda. Ta marenda me totalno uništi! Ona se obično sastoji od pogolemog komada kruha podgrijanog u pekaču, tri fete gaude i cca dvadeset daga polija ili purećih prsiju tz tz tz...
Sva sreća da tuke imaju bujne, sočne i mekane prsi.

Na koncu, takva marenda umjesto da me digne, samo me baci u dodatnu depresiju. U deset i po, taman kad bi bilo najbolje malo odmorit nakon samoubilačkog kalorijskog udara, telefon opet divljački zvoni, onim mlatimudanima iz pogona opet hitno treba neka pizdarija aja ja ja...

Uglavnom, nisam gladan sve tamo do jedan-dva, ali onda tek počinje nova muka. Trebalo bi ručat, a di'š ručat, jadan ti sam ka i nisam...
Kako se približavaju tri ure, situacije postaje sve neizdržljivija, gotovo na rubu incidenta, grizem tipkovnicu, miša, stručne časopise, kolegicu iz tehnologije, čistačicu, njezinu metlu mupu i sić, sve na što naiđem!

Dok se vratim domu svome već je blizu četiri i tek sad dolazi na dnevni red već davno odsanjani ručak.
Opet ručam sam, ako uopće nešto mrzim na ovome svijetu onda mrzim jesti sam. Stoga obično pozovem na ručak jednog tipa koji se vječno besposleno vrti po mojoj ulici ko prdac u gaćama. Nemam pojma kako se zove, znam samo da je nekad radio kao gastarbajter u Dojčland i da je iskemijao nekakvu invalidsku. Prdac u gaćama veoma je zahvalan gost za stolom jer je on naravno već ručao tako da nikad nije gladan, eventualno popije čašu vode ili bićerin ljute trave, tako da mi njegovo društvo ne predstavlja bogzna kakav trošak.

Na kraju dana provedenog u gastronomskom rašomonu konačno uspijem večerat ka čovik, prežderem se do besvijesti pa gledam SieSaJ Majami i zadovoljno lupkam po trbuju...

Ovaj život nema smisla. Ako ne radiš, nemaš što za jest, ako radiš nemaš kad jest.

Doručkuj kao car, ručaj kao kralj, večeraj kao siromah - tako glasi definicija savršeno zdravog hranidbenog lanca, ali kako uopće doći do takvog ideala u ovim surovim uvjetima života?

S nostalgijom se sjećam doba djetinjstva kad bi brižne čiovske domaćice nosile svojim vridnim težacima u polje i vinograde spizu u gamelama. Gamele su vam tečice koje bi se obično mogle naslagat jedna na drugu, tako da bi se u jednu stavila juha, u drugu šalša, u treću manistra ili komadić lešoga mesa. U drugoj ruci bi nosile košaru s kruhom i prokockanom kuhinjskom krpom. Težaci bi oko podneva ručali, onda bi pinkicu ubili oko i nastavili radit do mraka.

Kad bi se vratili doma, oko šest, dočekala bi ih krepka juha od povrća, s puno karote, riži i biži, malo blitve i kumpira i Bog te veselija!
Tako se generacijama stvorila fama o zdravoj dalmatinskoj prehrani.
Čovječe, pa naši didovi su umirali zdravi!

A danas?
Danas je drugo vrime.
Vrime od gumaste gaude i plastičnog polija, emulgatora, glutena i polipropilena.
Idealni sastojci za doručak u stravi!

Ima jedna Bijela rijeka

23.11.2010.

Što je mekše od vode?
Što je tvrđe od kamena?
Ipak, meka voda dubi tvrdi kamen.




Ovu mudru izreku na moju žalost, nisam smislio ja već Ovidije, jedan od najvećih pjesnika staroga Rima koji je doslovce živio u vrijeme kad je Isus hodao po zemlji. Očito je to bilo plodno doba za mudre ljude, jer eto i danas, nakon dvije tisuće godina, osnovni zakoni prirode nisu ništa drugačiji usprkos upornim nastojanjima čovjeka da prirodu ustroji po svojoj mjeri. Kamen i voda, koliko god bili oprečni u svojoj mekoći i tvrdoći, odvajkada žive u skladnoj simbiozi, a na nama je samo da pokušamo razumjeti tu tajnu tako čudesnu i bezvremensku.



Jeste li ikada čuli za Bijelu rijeku?
Sto godina široka je, tisuć ljeta duboka jest!? A ne ne, nije to čuvena Modra rijeka velikog Mehmedalije Maka Dizdara, već ništa manje lijepa Bijela, riječica nevelikog toka koja izvire iz ljutog bukovičkog krša u zaleđu Karina. Premda je nećete vidjeti ucrtanu u zemljopisne karte, a još teže pronaći u arhivima vodovoda i da prostite - kanalizacije, Bijela rijeka je zaista pravo malo čudo, geološki i hidrološki fenomen koji tek čeka zasluženo priznanje.

Na tragu rijetkih i slučajno otkrivenih zapisa o zagonetnoj riječici, krenuli smo ove memljivo-studene nedjelje prema Karinu, iskreno i ne očekujući previše jer bložemoj, zar u Dalmaciji postoji još nešto toliko zanimljivo a da mi za to ne bi već znali!? O oholosti, blažena gluposti! Na svu sreću - postoji!



Zamjetili smo je već s vrha serpentina ceste koja se od Benkovca spušta prema Karinu, još nas je iz daljine zabljesnuo taj tako upečatljivi bijeli trag slapova u kanjonu između krševitih brijegova. Nakon nekoliko kilometara vožnje, preko dvaju mostova, dajemo žmigavac desno i onda još svega par stotinjak metara uskog puteljka koji vodi prema nigdjezemlju nalazimo idealno ugibalište za Plavu pticu. Gojze na noge, ruksak na leđa, mandarine u džepove, kišne kabanice nam srećom neće trebati, pa nekako po planinarskoj logici krećemo uzbrdo usporedo s tokom rijeke. Put nas najprije vodi do jednog tužnog napuštenog sela, sklopa od tridesetak razrušenih kućica građenih od benkovačkog kamena. O ratu sam i previše pričao u prethodnom postu pa sada više neću.





Osluškujući žubor vode i huk brzaka Bijele, pokušavamo pronaći najpovoljniju stazu što i nije baš lak zadatak jer ne nalazimo nikakvih oznaka, a kamo li markacija pa trasiramo neki novi, samo nama poznati put.





Nakon dvadesetak minuta laganog uspona silazimo u kanjon i dolazimo pred slap u obliku Ipsilona i još nekoliko manjih u neposrednoj blizini nizvodno. Uz zaglušujuću buku slapova rijeke koja izvire niotkuda ne možemo se čudom načuditi odakle dolazi sva ta silna voda. Bijela rijeka je svoje ime dobila po specifičnoj boji njezinih brzaka koji u okruženju sivog kamena izgledaju baš blistavo bijeli, a šampanjska pjena koja frca u visine kao da nas želi zasramiti i reći - a šta je ekipa, mislili ste da sve ka ono znate, ha! Nekoliko slapova u blizini Ipsilona zajedno su visoki sigurno preko trideset metara, a za doći do gornjih kaskada bilo nam je potrebno još malo planinarenja.





Tu smo naišli na još jedan veliki slap uz kojeg se radosno kupa divlja smokva pa smo ga odmah nazvali Smokvinim slapom. I on je visok brat-bratu petnaest metara i grmi i ječi kao da je progutao stotinu bubnjara, čak i ponekog virtuoza na činelama. Dodatna atrakcija Bijele rijeke je u njezinom izvoru koji se nalazi unutar špilje u koju se može ući za nižeg vodostaja. Tu smo fazu ipak ostavili za neki drugi put i ponovni posjet jer je zaista malo reći kako smo ostali oduševljeni svim viđenim. Obožavam ovakva slučajna otkrića i mada sam svjestan da su mnogi zaljubljenici u prirodu već bili ovdje i na neki način sačuvali tajnu Bijele rijeke, poštujem njezinu intimu pa vam ovoga puta samo glasno šapćem - ljudi pssssst, ovo je senzacionalno pssst...







Pri povratku smo odlučili upoznati još jednu rijeku koja utiče u Karinsko more neuglednog statusa, ali dražesnog naziva - Karišnica.



Došavši najprije na njeno ušće blizu kojeg se nalazi franjevački samostan napravili smo đir poučnom stazom dugom dva i po kilometra sve do njezinog izvora. Mada je na nekim dijelovima poučne staze najmarkantnija po(r)uka da se ne smije šetuckati obližnjim šumom zbog opasnosti od mina, više su nas zanimali ostaci nekadašnjih mlinica i sam tok zelene rijeke, koja ne obiluje slapovima kao njezina bijela susjeda, ali izvire na isti način - iz špilje!



Taj moćan huk vode koja pršti iz zemljine utrobe u isti mah izaziva i fascinaciju i strahopoštovanje, pogotovo kad shvatiš kako ispod mora nepreglednog krša Dalmacije buja takva snaga.

Na kraju dana kratkog, ali slatkog pospremili smo pregršt dojmova u svoju košaricu uspomena, pomalo iznenađeni činjenicom kako danas na našim stazama uz dvije živopisne riječice nismo susreli niti jedne žive duše!?



Voda u kamenu uvijek pronađe svoj put...

Mir trebamo učiti

19.11.2010.

Koji je vrag u nama ljudima da se neprestano tučemo, koljemo i ubijamo? Čitava povijest ljudske civilizacije nije ništa drugo nego povijest sukoba i ratova. Pogledajte samo tu riječ - civilizacija! Civiliziran je netko tko je kulturan, obrazovan, prosvijećen, uljuđen. Da, zašto se onda upravo naziva tako - civilizacija, možda bi primjerenije bilo da se zove ljudska militarizacija?

Čim neki luđak na isturenom položaju počne patiti od erektilne disfunkcije (na latinskom - Vidi Meni Visi), on se istog trena lati oružja i počne pucat po susjednom selu. Pola ljudi pobije, a ona druga polovica uspije nekako pobjeći. Onda nakon nekog vremena, ovi što su nekad bježali ojačaju pa rasture selo od ovog luđaka koji je u međuvremenu već otegnuo papcima. Nakon svega, u dugim zimskim večerima pričaju se priče ko je kome koga ubio. Pa se pamti. Pa se vrati. Pa opet sve ispočetka.

Povijest ljudskog roda je u stvari neprekinuta krvna osveta.

U svim gradovima na svijetu naići ćete na spomenike ratnicima i osloboditeljima. Jašući visoko na propetim konjima vojskovođe vitlaju mačevima, ubijaju protivnike, neutraliziraju "živu silu", povijest ih pamti kao junake, po njima nazivaju ulice, trgove, čak i čitave gradove i države. Ratnici su face, mirotvorci su šonje...

Imamo ulice Domovinskog rata, Francuske revolucije, Rakovičke bune, narodnog ustanka, četvrte brigade, treće bojne, petog korpusa...

Zašto ne postoje Ulice mira?

Na čitavom Balkanu izgleda da ne postoji niti jedna, nalazimo ih tek na njegovim rubovima, u Brtonigli i Subotici.
Ulica mira... Zar ne bi voljeli imati takvu adresu iza svog imena i prezimena?
Ulica sreće, postoji li to?
Ne postoji.
Ulica ljubavi?
Ne postoji.
Ulica tolerancije?
Ne postoji...



Svake godine s godišnjicom vukovarske tragedije čuju se iste priče. Da, moraju se čuti, samo zašto samo tako prigodničarski?
Vidim da se mnogi upinju da na svjetlo dana izađe istina o Domovinskom ratu.
Ma dajte molim vas!
Istina o ratu?
Istina o bilo kojem ratu?
Pa znate li da je upravo istina prva na listama poginulih u svim ratovima u povijesti čovječanstva?
Ne tražite istinu o ratu, mogla bi vas razočarati.



Isto tako čujem prijedloge da se u osnovnim i srednjim školama uvede predmet "Domovinski rat".
Okej, nemam ništa protiv, ali je li itko ikada razmišljao da se u škole uvede predmet jednostavnog naziva - Mir?

Mir, tolerancija, nenasilje, nije nešto što nam pada s nema, što je samo po sebi razumljivo.
Za mir se treba boriti. O moj Bože, kakva paradoksalna rečenica - za mir se treba boriti.
Mir je potrebno učiti.

Znam, čovjek je kompetitivno biće.
Voli da je jak, voli da je bolji od nekog drugog, voli posjedovati, voli vladati.

Eto recimo, meni se sviđa Sanja. I mom prijatelju Mati se isto tako sviđa Sanja. Ali, Sanji se Mate više sviđa nego ja i tako jednog lijepog dana Sanja postane Matina cura...
I što sad?
Trebam li zbog toga uzeti toljagu i opandrčiti Matu po glavi, a Sanju zgrabiti za kosu i odvući je u svoju pećinu?
Neš ti meni, znaš...
Hoću li tada biti sretan?

Zašto u našem jeziku imam tako ružnu riječ za toleranciju - snošljivost?
Zašto u našem jeziku imamo tako blesavu riječ kao što je suživot?
Ne postoji su-život! Što bi to trebalo bit? Surogat života?

Postoji samo život
I postoji smrt.
Kad više života nema...

Mir treba učiti
Svakoga dana
Na svakom mjestu
U svakoj prilici

Mir nam treba
Bez njega nismo ljudi
Bez njega smo ništa



Za Ligu naroda

17.11.2010.

Vozimo se Plavom pticom nas troje Dalmatinom posve prihvatljivom brzinom prema Zadru i tamo negdi blizu Benkovca sinjam u retrovizoru nekakvu žarkocrvenu točkicu neidentificiranog oblika frapantno ekspandirajućeg rasta koja permutirajući brzinom zvuka prozuji pored nas bzoooommmmm....

- Čoviče, šta je ono bilo - neki Ferrari - pitam Rašu koji udobno ušuškan na stražnjem sicu lamentira o Spinozi, a koji je inače čuven kao vrhunski stručnjak za sve moguće makinje sa unutarnjim sagorijevanjem.
- Šta, ono zujalo maloprije?
- Ae...
- Oli je bija Ferrari?
- Izgleda...
- Aj stigni ga!

I stvarno, dignem brzinu na sedamdeset i pet kilometri na po ure, a ona crvena točka isprid nas opet se počela povećavat, izgleda ka da je usporija, eno ga – izlazi na Zadar dva, taman ka i mi!

Dolazimo do naplatnih kućica i naravno - samo jedna od njih radi, pet-šest auta u koloni čeka naplatu, a ćipo isprid nas onaj Ferrari od maloprije - eto koliko je dobija na vrimenu od puste jurnjave! Nizak, širok, ZG registracija, pari neka igračka, a ne auto...

- Aaaan ovo ti je model F355, ma nije ti to ništa posebno, možeš sad ovakvog polovnoga kupit za nekih ...šezdeset iljad eura – stručno će Rašo
- Ma koja ga ovo faca vozi, bit će sigurno neki selebriti!
- Ne mora značit, bit će koji poduzetnik iz Posušja...

Virkam kroz stražnje staklo crvendaća isprid mene, na mistu suvozača kočoperi se neka zblajhana iskvarcana kokica adakuće, a za volanom Bik koji sjedi, raširija se ponosito, brate, ima glavu za Ligu naroda.

- Ma vidi mu glavine čoviče, kako je uopće uspija uć s tolikom glavom u ovo malo auto?
- Stvaaaarno – doda izvršna producentica – ma čekaj malo, nije mu valjda sve ono glava!?
- Ima šubaru – doda Rašo
- Ili periku?
- A jeeee, bit će ima saturnov prsten oko glave...
- Ajde šta ste se vas dvojica uvatili čovika, priznajte da ste mu zavidni pa mu morate nać neku manu...
- Šta je je...

Frajer iz ferrarija isprid nas iskešira cestarinu, brm brm brmmrrrrr, zaurlala makinja, protresle se naplatne kućice od buke i odeeeeeee Kalmetinom doli prema Gaženici. Uvatija je sto kilometri na sat za sekundu i po!

Konačno došli i mi na red, dobar dan, dobar dan, trideset i sedam kuna, izvol'te...

- A di ga je zaradija da mi je samo znat – procidi kroz zube brkati djelatnik HAC-a kroz onaj prozorčić
- Sigurno poštenim radom – dodam ja prilično jalno

- Je je, kako da ne, odmahuje glavom...- prebire sitniš - poštenim radom... a da ste ga vid'li vaka mu je glava!!! – raširii djelatnik HAC-a ruke i oči, tako je zorno prikaza mazguna iz ferrarija da smo istoga trena svi u autu pukli od smija

- Oli ima veliku glavu?
- Ovakvuuuuu – ruke mu uopće više nisu mogle stat u onu kućicu

Do Zadra se nismo prestali smijat iako nismo uspili opet dostić propetog konjića. Eh, dok smo mi stigli do prvog semafora, ko zna di je on već bija, bit će već u Diklo, Kožino ili Petrčane...
Neko ima u glavi, neko u nogama...
Uglavnom, nemojte gurat velike stvari u mala pakovanja
Osim, ako baš želite bit primjećeni... rofl

Grade moj

14.11.2010.

Zadnji put kad je sveti Ivan Trogirski pa u nedilju, četrnajstog dana jedanajstoga miseca godine dvi i četvrte, učinila je takva strašna nevera, refuli orkanske bure urlikali su ka lavi, ka tigri, nosili su kupe, špade, baštone i dinare, čupali stabla, razbijali brode, lomili cime, iza sebe ostavili pustoš...

Danas, na isti dan, šest godina kasnije, na blagdan sveca zaštitnika starog i ponosnog Trogira, osvanija predivan dan pun sunca i topline...
To je dobar znak!





























Sritan ti rođendan grade moj!



Usporena fotosinteza

11.11.2010.


Spazih u Jutarnjem listu vijest kako je Ante M. (33.) član lovačke udruge "Kamenjarka" iz Drniša, u nedjelju oko 10 sati tijekom lova na prostoru lovišta udruge u selu Trbounje, prilikom pucanja u šljuku koja je iznenada izlepršala iz grmlja, sitnom sačmom iz nehata pogodio 33-godišnjeg kninskog policajca u civilu dok je isti zajedno sa 57-godišnjom Milkom M. uz Drniša brao masline!

Nespretni Ante prezime mu znate očito ima puno više sriće nego pameti kad se tako lako ita "sitnom sačmom iz nehata" ali sve je dobro kad se dobro svrši jer osim troje lakše preplašenih nije bilo ozbiljnijih posljedica. Ipak, u ovom članku me posebno oduševilo ono "policajac u civilu!?" Pa kako će policajac brat masline? U uniformi možda? Pa da mu pendrek zapne za grane! Ili mu se lisice zakače za nezgodno mjesto!? Ma brate...
I mislim, ta šljuka je skroz neozbiljna! Šta ona ima iznenada, bez najave, lepršat iz grmlja? Je li to u skladu s pozitivnim propisima? Čisto sumnjam. Stoga smatram potrebitim svaku odmetnutu šljuku smjesta prijaviti najbližem uredu Uskoka.

Sada kad smo spoznali da osim standardnih padova i lomova sa stabala maslina, postoji i široka lepeza novih vrsta opasnosti kao od već spomenute "sačme iz nehata", bit će nam jasnije zašto je maslinovo ulje tako cijenjeno i skupo, pogotovo u vremenima kad se od radne snage očekuje visok stupanj obrazovanosti. Naime bez osnovnih znanja o slobodnom padu i kosom hicu te položenog atesta za berbu u skladu sa ISO 9002 , bit će gotovo nemoguće ući u bilo kakav maslinik.

No dobro, preživit ćemo, barem se nadam. Osobno, mogu bit zadovoljan budući da nakon nekoliko dana skakutanja po granama nisam svršija na traumatologiji, jedina me malo grebe snažna ukrudba u području vratnih mišića. Rekli bi naši stari - uvatija me lad! Tako to obično biva kad se oskudno odjeven junačim na neprimjerenim mjestima i glumim da mi je još dvajstipet. Sad mi je opseg vrludanja vida ograničen na otprilike dvadeset stupnjeva desno i pet do sedam stupnjeva livo. Dakle, ako mi ovih dana prilazite s live strane, a ja vas ne bendam - nemojte odma pomislit da sam se nešto ofendija na vas - jebi ga, takva je situacija.

A situacija na srednjem Jadranu ovih dana varira u širokom spektru nijansi od tamnosive pa sve do svijetlosive, od plimnih valova do olujne garbinade na otvorenom moru, a sramežljivo sunce koje zapadne iza Vlaške već u pet manje kvarat ne ostavlja puno mogućnosti za regeneraciju osjetila. Fotosinteza mi se odvija skroz usporeno pa tek u rijetkim trenucima pred zalazak sunca ili izlazak mjeseca uspijem ulovit malo vedrijih boja...



Kula svetog Marka kao mlađa sestrica znamenitog Kamerlenga ponudila se kao zahvalan model...







I neko čudnovato nebesko tijelo koje se pojavilo iznad Kozjaka!?



Jedan čas pokazuje zabranjen smjer...



Pa trenutak kasnije kao da poziva...



Na koncu, ispostavilo se da i nije toliko veliko - manje od četiri i po metra...



Aj živili!

Strogo povjerljivo

09.11.2010.


Nekidan me razveselila Suzette, iz jednog čisto zafrkantskog razgovora rodila se ideja da mi napravi "pravi" horoskop sa svim onim famoznim zavijutcima, repićima, znakićima, prvim kućama, drugim vikendicama i ostalim čudima svita koja se kriju u natalnoj karti.
Iskreno, u te horo(r)skope na predzadnjim stranicama časopisa i virujem i ne virujem kako-kad, u stvari, vrlo rado prihvatim sve ono dobro i pozitivno i uvjeren sam da je sve apsolutna istina, a za ono šta mi baš i nije po guštu obično pretpostavim kako se stoposto radi o nekoj greški.
Ka ono, to se odnosi na one "niže" tipove, a ja sam naravno iznad tih nizina, moš mislit...

Međutim, ovoga me puta baš jako zanimalo kako su se to posložile zvijezde iznad Splita posljednje zimske zore tamo neke davne godine i uopće, na koji me način sve te svemirske silnice potiču ili zastavljaju na ovoj plovidbi prema... prema... aštajaznam prema čemu!



U stvari, nitko od nas ne vidi sebe u realnom svjet(l)u, ne postoji način na koji se možemo odvojiti od vlastitog tijela pa onako s neutralne pozicije sagledati sve dobre i loše strane i ne samo to - zašto neke stvari postižemo s lakoćom, onako s livom rukom, a za neke druge smo totalne trube!? Uostalom, nitko nije savršen. Osim nas naravno! Ah da, i Chucka Norrisa!
Dakle, ogledalce ogledalce, kaži mi tko je najljepši na svijetu...

I tako, nakon par dana, pošalje meni Suzette sliku svoju odnosno sliku moju u kojoj sve stoji crno na bilo! Nema mrdanja ti ribo jedna vodenjačka sa suncem i mjesecom u prvoj kući!
Osim natalne karte, tu su i detaljna objašnjenja na sedam-osam stranica.
I šta reć?
Nakon prvog čitanja osta sam paf!
Nakon drugog čitanja osta sam paf - paf!!!

Čoviče, ne samo da me snimila i dokumentirala kao ono za policijske kartoteke, en face - profil - poluprofil, nego me rendgenskim zrakama ogolila do zadnje kosti! Hm, nije mi ovo bilo baš pametno, sad Suzette zna sve o meni i morat ću je debelo podmitit ako se ikad budem kandidira za predsjednika...već nečega!
Bez zafrkancije, iznenadilo me koliko mi se toga poklopilo i zaista, iako je sve ovo najbolje prihvatit kao zabavu, nema sumnje da u tome ima "nešto." Uglavnom, sad mi je lakše kad znam da neke zvizdarije koje sam napravija u životu nikako nisam moga izbjeć kad su već bile zapisane u zvijezdama, jel tako!? A šta sam ja bidan moga, tz tz...

U bermudskom trokutu - zdravlje, ljubav, lova - ima puno lipih stvari ma ih ne smin reć!
Zezam se, a šta ne bi moga reć. Zdravlje mi je, a šta ću vam govorit kakvo mi je zdravlje, dovoljno je napomenit kako sam od nekadašnjeg ljutog sportaša doša do oblika onoga čovječuljka iz reklame od Michelina!
Uništit će me sklonost piću i jelu, a posebno slatkome! A šta ću kad sam uvik i gladan i žedan!? Moram jist! Moram pit! Kako ću preživit?
Lova!? Nema love!
Neće me lova da ga jebeš! Kako dođe, tako ode ća!
Istina, neću nikad kopat po kantama, ali da ću se nešto opinezit - hmmm teško teško...
Ljubav - eeeeeee, ljubav...

Uglavnom, tiho tiho da niko ne čuje, ima ljubavi u mene na lopate, ma šta lopate, ljubavi na karijole, bolje mi je više ništa ne govorit...
Opet napominjem - nisam ništa kriv, to je samo zbog Venere u ascedentu.

Ne funkcioniram baš najbolje u okruženjima u kojima osjećam utjecaj nekih, ajmo to reć - mračnih sila, ali kad se s nekim nađem na istim valnim duljinama onda možemo surfat zajedno priko cilog Tihog oceana!
S hedonizmom moram umjereno i sve će bit u redu.
Više se kretat!
Bavit sportom!
Manje se bavit pizdarijama!

Umjetnost mi je isto dobra, ko bi reka!?
Navodno bi moga bit neloš fotograf ili pisac samo kad bi se tija malo potrudit.
U svakom slučaju, imam odličan horoskop!
Možda i bude nešto od mene!
Tamo negdi u šezdeset i petoj kad odem u penziju...

Samo sam zaboravija pitat Suzette šta kažu zvijezde, koliko će mi masline ove godine platit ulja!?



Brzo, brže, najsporije

07.11.2010.

Jeste li primjetili reklame koje vam umilno preporučavaju famozne čudotvorne lijekove i takozvane dodatke prehrani?
Obično započnu nekom zabrinutom izmučenom facom sirote manekenke i ozbiljnim glasom spikera koji kaže - Muči li vas migrena? Patite li od žgaravice?
Probajte - štrljibrljonagarin forte i bit će vam bolje! I zaista već nakon konzumacije jedne čarobne tabletice, izmučena faca iz prve scene reklame postaje vesela i poletna, odnekud se pojave muž i djeca pa svi zajedno skakuću livadama prepunim šarenog cvijeća, svijet je opet fantastično lijep!

A onda, pri samo kraju reklame, glas onog ozbiljnog spikera ubrzava u šestu brzinu i dok se još niste ni snašli ispali pravu verbalnu kanonadu!

Prijeupotrebepažljivopročitajteuputuolijeku. Zaobavijestioindikacijamamjeramaoprezainuspojavama
upitajtesvogliječnikaililjekarnika
- boingggg!

Čovječe!

Ovdje smo se tako fino prilagodili zakonima EU koji kažu da za svaki lijek ili preparat koji se izdaje bez liječničkog recepta obvezatno morate izgovoriti ovu čudovišnu rečenicu i to baš svakog puta, bez iznimke. Hm, život nam baš postaje kompliciran, koliko se sjećam, prije je na tim bočicama obično pisalo samo ono - "prije upotrebe promućkati!"

Ah što ćemo, danas nam sve postaje ubrzano, brzo jedemo, brzo ljubimo, brzo gubimo, danas je tako cool biti u žurbi pa sam tako i ja u skladu sa suvremenim stremljenjima započeo ovogodišnju berbu maslina.
Masline obično berem na starinski način, jednu po jednu, budući da su moje oblice velike ko šljive, onako zavodljivo ljubičaste i zapravo, nekako je fin osjećaj kad svaku od njih dotakneš rukom a kasnije ti po prstima ostane onaj ljepljivi sloj, esencija Mediterana...



Međutim, ovoga sam puta odlučija sve to maksimalno ubrzat jer božemoj, malo je vrimena, kratak je dan, kiša će, snig će, zima samo šta nije, pa sam pripremija cerade, češljeve i sto drugih čuda misleći da ću staru maslinu sredit u po ure, maksimalno tri kvarta...

I stvarno, znalački sam pročešlja sve grane, plodovi su padali doli po ceradi ka kruške uz neizbježni tup-tup, istina nisu samo masline padale, bilo je tu i lišća i grančica i svakakavih baja i gusjenica pa je opet tribalo sve to odvojit, još jednom pregledat da se ne nađe koja maslinica diverzantica koja će pokvarit ulje i tako to..

I kad sam bija deboto gotov, napunija sić do vrja, stara se maslina najednom uzgoropadila, digla livu nogu i opalila po onome siću ka Šurjak u najboljim danima, ne čekajući ni časa odletija sić niz strminu pet-šest metri sve do donje vlake, a masline se rasule na četiristopedesetišest strana svita. Astigospe šta ću sad!?

Točno sam zna šta je maslina tila reć. Samo šta nije počela govorit isto ka i uvriđena ljubavnica, a šta je frajeru, čekam te misecima da dođeš, molim, kumim, i onda se najedanput pojaviš s nikim zvizdarijama, oćeš me se riješit na brzinu i onda te opet neće bit po godine! I mora sam slušat svu tu tiradu dok sam još jednom po treći put kupija one iste masline koje sam na "starinski" način već moga pritvorit u ulje...

Jema maslina prav!
Ipak je ona ženskoga roda!
Ente tente - festina lente
Žuri polako!



Bombastično dupe kratkog dometa

04.11.2010.


Kako saznajem iz Slobodne Dalmacije, prošle subote na Poljudu, usred jedne izuzetno važne nogometne utakmice, neki je mamlaz s tribine bacio eksplozivni TNT. Eksplozija je bila snažna i vesela, a sam bacač pa i okupljeno društvo, aklamacijom su pozdravili takvo junačko djelo. Mislim što je tu čudno? Momak se samo zaigrao, dao sebi oduška, pružio živi dokaz one teorije koja kaže kako i s malim treba biti zadovoljan pa je svoje oduševljenje zbog bužanja protivničke mreže iskazao na malo eksplozivniji način. Gotovo da bi se takav čin mogao okarakterizirati kao umjetnički performans. Kažu neki stručnjaci kako oko tog događaja ipak ne bi trebalo raditi pompu budući da Boško Buha zasigurno nije imao namjeru srušiti stadion ili nekog ozlijediti. Oh da, pa to je sasvim u skladu s vjekovnim navadama humanoida iz balkanskih gudura koji su sve važne događaje u životu vazda voljeli obilježavati pucanjem, praskanjem i sličnim eksplozivnim proljevima radosti.

Priča još više dobija na težini nakon što sam pročitao intervju s gazdom neke zaštitarske tvrtke koja prije svake utakmice izvršava, kako on kaže - sterilizaciju poljudskog stadiona u kojoj njegovi djelatnici detaljno provjeravaju svaki kutak tribina ne bi li možda otkrili hladno oružje za vruće situacije ili kojekakve eksplozivne naprave. Slično kako se mlijeko pasterizira i sterilizira, tako oni naprave i sa stadionom - uklone bez razmišljanja sve potencijalne sanitarne opasnosti.
Ipak, kakvim se onda čudom baš na svakoj utakmici dogode silne bengalke, petarde i slične eskapade?
Gazda i za to ima objašnjenje.

Kaže kako navijači znaju takve predmete zapakirati u goldune oliti prezervative pa ih strpati u analni otvor i tako ući na stadion.Gotovo je nemoguće, kaže zaštitar, izvršiti kompletnu provjeru svih onih koji dolaze na utakmicu a i ljudi koji to sve provjeravaju se nakon nekog vremena umore ili im padne koncetracija. Očito da pravi znalci s eksplozivom u dupetu upravo tada osjete kako je pravi trenutak za ulazak na stadion!
Dakle, u guzici je stvar!

Hm, pokušavam se staviti u poziciju tog tipa koji u analnom otvoru nosi bengalku ili komad trinitrotrotuola. Mislim, takvo pakiranje u vlastito dupe ipak ne možeš izvršiti bilo gdje, dakle pretpostavljam da oni penetriranje vjerojatno obave još u svojim domovima negdje na Neslanovcu ili Mejašima pa onda ispunjeni divnim osjećajima koračaju ulicom Hrvatske mornarice ili Zrinsko-Frankopanskom ulicom prema Poljudu. Zamislite kakav je to osjećaj kad znate da vam guzica u svakom trenutku može eksplodirati! Ili recimo da netko od takvih navijača tokom hodnje prema stadionu prdne! Pa aktivira bengalku! Poala veselja!

Dobro, čak i da sve prođe bez neželjenih incidenata i da bezbolno proziba kroz sve kontrole na ulazima u stadion, kad i kako on ta čuda uspije izvadit iz guzice?
Mislim ono, navijači su obično zbijeni jedan do dugoga, a sama operacija vađenja eksplozivnih predmeta iz analnog otvora ipak zahtjeva određenu dozu intime, jel'...
Okej, vjerojatno postoji nekakva navijačka solidarnost pa se i to obavi onako u krugu bliskih prijatelja, izvan dosega policijskih kamera.
Ali, što slijedi nakon toga?
Gledate utakmicu, navijate za svoj klub, urlate Daaaaaaaalmatinac sam.... i čekate prvu povoljnu priliku da inkriminirani sadržaj iz svog dupeta zavrljačite na tartan stazu!?
I?
Što onda?
Petarda pukne, bengalka zadimi i ???
Je li ti život bolji?
Je li se osjećaš ushićeno?
Ispunjeno?
Olakšano?

Ne znam, možda se ponekad u životu isplati trpjeti neugodnosti ako time možemo ostvariti neki viši cilj, naravno da nam ne teče uvijek med i mlijeko i u konačnici - bez muke nema nauke, ali baš se pitam, koliko snažna mora biti navijačka vjera da zbog samo jedne detonacije, jednog buma ili dima koji traje sekundu-dvije, možda tri, satima nosite eksploziv u guzici???

A možda je čoviku gušt!?

Pradalmatinci Mujo i Haso

01.11.2010.


Uskom, prilično neuglednom i turbokrivudavom cesticom koja vodi od Planoga preko Labina Dalmatinskog pa sve do Prgometa, danas na pomalo neobičan način kreću naši snovi prema svijetu budući da je upravo ta cestica posljednjih godina ni kriva ni dužna dobila ulogu spojnice na autoput A1.

No dobro, ako načas zaboravimo lude kokoši koje pretrčavaju preko ceste i zavoje od otprilike 350 stupnjeva opremljene zavidnom količinom centrifugalne sile, vožnja na četvrtini gasa ponekad zaista nije loša stvar. Jer, ako samo malo dignemo pogled sa ove naše uboge Pla-Prg spajalice, zamjetit ćemo na nedalekim obroncima Trnošćaka i Labišnice stari rimski put koji elegantno vijuga gotovo paralelno s nama i u jednom trenutku jednostavno nestaje iz našeg vidokruga.



Eto, nakon gotovo dva milenija, stari nas put još uvijek podsjeća na neka davna vremena kad su njime kročile rimske legije i zaprege s konjima, a baš me živo zanima koliki će se broj od ovih današnjih prometnica dati prepoznati u tamo nekom četrdeset i prvom stoljeću.

Budući da smo masu puta do sada sami sebi obećali kako se barem jednom moramo spustiti do starog puta i pokušati odgonetnuti njegove tajne, današnji tmurni jesenski dan pružio nam je idealnu priliku za tako nešto. Iako je snažno jugo iz Bračkog kanala i Kaštelanskog zaljeva gore u brdima stvaralo gotovo mističan ugođaj, kišni su oblaci iskazali puno razumjevanja pa su nas obilazili u širokom luku.

Starim rimskim putem danas više nitko ne prolazi. Naravno, nije nikakva šteta što njime ne jurcaju vozači off-road utrka ili nadobudni motoristi, ali neobično je da ga do sada nisu otkrili barem planinari i izletnici. Relativno blizu "civilizacije" opet je nekim čudom ostao izvan popularnih đireva.

Stoga smo ovoga puta hrabro pohitali u visine i širine da barem malo ispravimo povijesne nepravde, ali smo se vrlo brzo uvjerili kako stvari nisu baš tako jednostavne. Na samom početku nije bilo lako pronaći "naplatne kućice", a jedina živa bića koje smo susreli na putu bile su najobičnije koze. Na naše uljudno pitanje - kako ćemo doć do rimskog puta, koze su složno odgovorile beeeeee!!!



Nešto kasnije smo naletili na nekoliko krava i jednog prijateljski nastrojenog bika. Ni oni nisu bili mnogo rječitiji pa smo nastavili s đipanjem preko krša izbjegavajući nagazne mine.



Na polovici uspona našli smo se u priličnoj zbunjozi - gledamo dijelove puta livo, gledamo dijelove puta desno ali ispred nas - nema ničega!? Na nekim dionicama put misteriozno nestaje! Konačno, nakon malo vrludanja i tumaranja, nabasali smo na dobro očuvane staze koje su zavodljivo vijugale obroncima. Već smo se ponadali da ćemo ovako elegantno sve do Labina, ali već nakon kilometar-dva, našli smo se u gustom bušku!

Jedino nas je iz tame obavijeno granama bršljana promatralo jedno znatiželjno oko.



Kako nastavka nije bilo na vidiku, nije nam bilo druge nego već poznatim putem natrag, pa zaobilazno opet na prave staze.
A upravo takvu pravu stazu našli smo kod Mujine pećine!

Mada je široj javnosti još uvijek nedovoljno poznata, Mujina pećina je vrlo značajno nalazište jer su upravo na ovom mjestu pronađeni najstariji tragovi života u Dalmaciji u razdoblju od 45000 do 39000 godine prije Krista! Dakle, upravo su ovdje živjeli Pradalmatinci Mujo i Haso! Hranili su se stepskim bizonima, pragovedima, jelenima, divokozama i kozorozima. Iako s balkona Mujine pećine puca zavodljiv pogled na more, Pradalmatinci nisu mogli uživati u njemu jer tada mora nije ni bilo! Točnije rečeno - nije bilo mora u današnjem Kaštelanskom zaljevu.

Vrata pećine zaštićena su metalnim vratima tako da smo u unutrašnjost pećine mogli baciti samo nekoliko znatiželjnih pogleda.





Nasuprot Mujine, s druge strane klanca nalazi se još jedna pećina - ne znam joj ime, ali pretpostavljam da bi ovo mogla biti Fatina pećina!



Par stotina metara dalje konačno nalazimo naš stari dobri rimski put s kojim smo prohodali još nekoliko kilometara. Fascinantno je gledati te podzide koji su izdržali tolike vijekove. Jednostavno, kad pomisliš da je ovaj kamen posložila ruka čovjeka prije dva milenija, osjetiš nemalu dozu strahopoštovanja!





Ipak, naišli smo na dokaz kako su osim neandrtalaca na ovim prostorima još i dana žive CROmanjonci. Ostaci vozila CROmanjonaca uz sami rimski put nedvojbeno dokazuju zavidnu razinu kulture na ovim prostorima sve do današnjih dana.



Sve u svemu, odradili smo danas zaista junačku turu, petnajstak kilometara od prapovijesti do današnjih dana, istina, u nastojanjima da otkrijemo nešto više, nekoliko puta smo završili u neprohodnom gustišu, ali na koncu takva je sudbina svih pionira - onaj koji ide prvi, mora tu i tamo zaglavit!





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>