Moram priznat da mi već draaastično idu na pimpić razni zloguki proroci koji se obavezno javljaju u ovim danima kad u zasluženu mirovinu ispraćamo još jednu u nizu starih godina i to ne toliko zbog toga što bi se u najluđoj noći trebali odreći barem dijela zdravog razuma, nego brate mili, dosta mi je više pesimizma, ajmekanja i kukulekanja.

Sa svih strana nam iskaču neke turboozbiljne, smrknute face, tamnih podočnjaka, iskeženih zubi, spojenih obrva, bložemiprosti kao da su izronili iz podruma dvorca grofa Drakule, kao da se natječu u tome tko će dati crnju prognozu u stilu
očekuje nas teška godina bla bla... stara je bila nikakva, a nova će biti još i gora bla bla...
Ma nemoj molim te!
Dosta mi je više da nas plaše!

Isto tako, ni ja ne želim plašit svoje čitatelje dramama i crnim slutnjama, tako da možemo zaključit kako smo s prethodnom rečenicom uredno odguzili sve loše stvari, bića i pojave koje bi nam mogli pokvarit raspoloženje.

Proteklih se nekoliko godina na ovome blogu ustalila tradicija da se upravo na ovaj dan zajednički prisjetimo kojim smo stazama hodili, kojim morima brodili, kakve smo cure ljubili (ček, ček... ovo je uletilo iz neke sasvim druge rečenice...) i koliko god trubili i povremeno grintali da se nigdi nismo makli, pogled prema unatrag govori sasvim drugačije.

Eto, već u prvim danima nove 2010. otišli smo na skijanje u mondeno zimovalište Žirović kod Livna u kojem smo se nauživali snježnih radosti. Šta kažete, nikad niste čuli za to zimovalište? Ma daaaaajte, tz, tz, tz...
Sigurno vam je poznato, ali eto, vjerojatno ste ovog trenutka imali mali pad koncentracije jel'tako.



Nekoliko dana kasnije čak smo i malo planinarili po Kamešnici i to vrlo oštrim zimskim uvjetima prkoseći mećavama, medvjedima, vucima i hajducima. Krajem siječnja smo se ipak zaželjeli malo sunca, a kad mi nešto zaželimo onda to i dobijemo pa taman morali potegnuti nekoliko stotina kilometara do Dubrovnika, Konavala i Prevlake.

Na punti Oštra naoštrili smo se za nekoliko pohoda u veljači i to uglavnom našim užim zavičajem, znali smo skoknuti do Rogoznice pa Zatona, Kamenjaka i Vranskog jezera, a posebno nam je u dragom sjećanju ostao posjet Krapnju, našem najmanjem naseljenom otoku, otoku spužvara, vrsnih ronioca i ponosnih žena koje su držale ne samo tri već ako je tribalo - i pet kantuna kuće!



S prvim toplijim danima ožujka tražili smo nova, nama još nepoznata "malena mjesta srca moga" pa smo tako jedne nedjelje
uživali u čudesnom miru Novigrada, a čeznutljivi pogledi preko Novigradskog mora na obronke velebne planine, u trenu su nas pozvali na jedno kratko, ali slatko planinarenje do Velikog Libinja.



Na samom početku travnja uživali smo u ljepoti imotskih jezera (ni ovog se puta nisam uspio dobaciti kamenom u Crveno jezero - dakle, još nisam prilika za ženidbu...) a tog smo mjeseca posjetili i sokolarski centar u Dubravi pored Šibenika u kojem nam je Emilio Menđušić objasnio mnoge zanimljive stvari o pticama grabljivicama.



Prvomajski vikend mi je donio mirise, zlato i Hvar, a zanimljivo, na tom otoku more mi je uvijek modrije, vinogradi zeleniji, žene putenije, a vino opojnije... Hm, tko zna, možda je upravo ovo posljednje uzrok svim prethodno navedenim stavkama, ali eto, nema mi druge nego opet doploviti do njegovih obala pa provjeriti...



Lipanj je prekrasan mjesec u kojem se državni praznici tako lijepo poredaju pa se u kombinaciji s neiskorištenim danima starog godišnjeg odmora, čuda mogu napraviti. A kad smo već kod čuda, Nacionalni park Sjeverni Velebit od Zavižana Premužićevom stazom prema Rožanskim i Hajdučkim kukovima, donio nam je silnu količinu dobre energije, fascinantnih pogleda, uživancije u silnoj ljepoti prirode...



Nismo se pošteno ni okrenuli oko sebe a već je stigao srpanj, zajedno s kolonama turista iz "nove Europe", tih smo se dana nagledali ministra Bajsa s onim njegovim milozvučnim i pjevnim govorima, ali barem za moj pojam, puno se bolja muzika slušala na Salona Ethno-ambientu koji me tih dana potpuno "razvalio."



Biti na Silbi početkom kolovoza već mi polako ulazi u naviku i to jaaaaako dobru naviku, upravo tih dana čudesni otok procvjeta u svoj svojoj rakoši, topli dani ljeta donesu živost usnuloj ljepotici pa se poneka Trnoružica zna probuditi čak i bez princa na bijelom konju.



Gdje ću biti druge subote u kolovozu - o pa to se zna - na neretvanskom Maratonu lađa, koliko tu eksplodira energije, strasti, hrabrosti i junaštva - uhhh da jednom uletit u tu lađu i zaveslat prema Pločama pa ako triba puknit - neka pukne!

A kad smo već kod pucanja, u rujnu su leva-leva pucali pištolji na splitskom Poljudu, srećom ne oni ubojiti i smrtonosni već oni kojima su atletski suci označavali start utrka vrhunskih svjetskih atletičara. Ah ti atletičari nemaju pametnijeg posla već se tu nešto bacakanju, praćakaju, hitaju se nekim buzdovanima, kopljima, na nekakvim trskama skaču do trećeg kata, ah ta omladina, nije toga bilo u moje vrime...



Krajem rujna opet smo s radošću dozibali do Murtera na predivnu regatu "Latinsko idro", ah kako mi se duša tamo napoji...

U listopadu sam zajedno sa svojim gracijama napravio najbolji planinarski pothvat godine - uspon na Sveto brdo, drugi najviši vrh Velebita, ne znam uopće kako opisati te osjećaje kad te Vile Velebita prime u svoje okrilje...



Nakon berbe maslina sredinom studenog dani postaju sve mračniji i tmurniji pa nam dođe, ove godine neobično lijep "šveti Ivan o' moga Trogira", a ponekad se s dobrom voljom uspije provesti nezaboravan vikend u planinarskoj kućici izgubljenoj na kraju svijeta....



Prosinac dvije i desete, iako hladan, vjetrovit i snježan, donio mi je obilje lijepih trenutaka, sudjelovanje na dvije blogerske izložbe, nezaboravan koncert mog omiljenog veličanstvenog panonskog mornara u Spaladium areni, miran Božić i slatko iščekivanje Nove, 2011. godine...



Volim ovaj dan, volim ovu luckastu užurbanost kad toliko toga želimo napraviti kao da s posljednjim listićem na kalendaru sve odlazi u nepovrat, kao da sutra ne postoji.

Volim ovu noć, obožavam onaj veličanstveni trenutak kad se milijuni želja spoje u jednu, kad se s poljupcima pojavi onaj neponovljivi sjaj u očima, trenutak u kojemu poželiš da su ti ruke toliko velike da s njima možeš zagrliti čitavi svijet, sve drage ljude čije prisustvo osjećaš i kad su stotinama kilometara daleko.

Dragi moji prijatelji, svi vi koji dolazite ovdje, bilo namjerno ili slučajno, svakodnevno ili tek povremeno, sasvim svejedno, neka vas u novoj godini prati sva sreća ovoga svijeta! Zaslužili ste je, o i te kako ste je zaslužili!

Samo jednom smo tu, na ovom čudesnom plavom planetu i naš život je samo trenutak u vječnosti beskrajnog svemira, a kakav će biti taj trenutak - ovisi samo o nama!

Zavitlajte strah nogom u guzicu, prihvatite ljubav otvorenog srca, poklanjajte prijateljstvo raširenih ruku. Otvorite svoje misli novim idejama, smijte se glasno, baš vas briga što će vam netko reći, pjevajte s guštom makar vam tovar prdnija u uvo, plešite ako triba i sa dvi live noge, budite izvor čiste radosti!

Sretna vam Nova godina!

Potpuno ignorirajući sve relevantne parametre o slušanosti, teritorijalnoj pokrivenosti, marketinškoj moći i možebitnom uticaju na svjedoke, najbolje je na samom početku otkloniti sve dileme - Radio KL Eurodom je najbolji radio u Splitu i okolici, a najbolja emisija na KL-u zove se - "Izgubljena generacija!"

Dobro, ajde, mogu malo spustit balun na zemlju, svjestan sam koliko je nezahvalno davati ocjene o tome tko je ili što je najbolje u (ne)sportskim disciplinama koje se ne mogu mjeriti omjerom golova, bodova ili postotaka, ali ako su titraji srca imalo vjerodostojni pokazatelji, onda ih bez problema i grižnje savjesti mogu proglasiti svojim najdražima!



Upravo danas moja najdraža radio emisija slavi svoje 500-to izdanje, a prevedeno na vremensku lentu - to bi značilo punih 10 godina ustrajnog rada, od samih početaka gotovo u poluilegali pa sve do današnjih dana kada će vam pola Splita s ponosom reći - Ja sam Izgubljena generacija!

Pažlljiviji čitatelji ovog bloga prisjetit će se da je Izgubljena već bila tema prije otprilike četiri godine kada samo svi zajedno proslavljali emisiju broj 300, a eto danas se osjećamo neizmjerno bogatijima za još dvije stotine istinskih radio-bajki i baš mi je nekako čast da mogu najaviti njezin današnji pravi bublasto-okruglasti rođendan! Uostalom, živimo u vremenima kad nam se čitav život pretvara u nekakav glazbeni video spot, protkan mnoštvom međusobno nepovezanih bljeskajućih sličica koje nestaju još većom brzinom nego li uopće nastaju, stoga ovakve trajne vrijednosti još više dobijaju na značaju. Uostalom, Izgubljena je bila moja ljubav na prvi pogled ili prvi posluh, kako vam drago, nepotrebno mi je uopće razmišljati zašto i kako jer putevi ljubavi su i tako teško dokučivi.

Izgubljena generacija svojom je koncepcijom idealno pogođena za medij kakav je radio. Tko li je uopće mogao pretpostaviti da će podsjećanje na prošlost i čitanje izrezanih novinskih članaka i reporterskih zapisa otprije nekoliko desetljeća, i danas zvučati toliko svježe, razigrano i vječnozeleno? No, kad se samo malo zagrebe ispod površine, mnoge stvari će dobiti jasniju formu jer je osnova svake emisije upravo čovjek, naš, domaći, autohtoni, Splićanin, Dalmatinac, Hrvat, građanin svijeta! I taj splitski duh, malomišćanski, velomišćanski, dišpetožasti, injorantski, za kojega ćemo danas svi govoriti da je izumro poput brontosaura i T-rexa, upravo u ovoj emisiji iskrsava tolikom snagom da se čini gotovo besmrtnim!

Zna se tu i smijat i plakat bez osjećaja srama, zna se i zabeštimat, a da ne zvuči grezo i grubo.



Naravno, Izgubljena nikad ne bi bila to što je, da ne postoji čovjek koji se zove Damir Duplančić, urednik, voditelj, idejni začetnik, pape i mater čitave priče, njen početak i kraj.
Damir nije ni novinar ni književnik niti neka čunka od velikog formata (barem ne još), Damir je "obični" DIF-ovac ili kako se to danas kaže - profesor kineziologije, zaljubljenik u balun i tenis, koji je u svijet mikrofona i radio-etera ušao gotovo slučajno, ali njegova energija, ljubav prema svome gradu i snaga domaće lipe riči, stvorili su od jedne male radio emisije pravu svečanost.

Njegovi stihovi kojima najavljuje i zaključuje emisije, sasvim su posebnog stila, puni sjete i nostalgije, vonja fritula, pisme grdelina, dičjega smija i galame s peškarije, šušura kareta i Bačvica u litnje popodne i pisme cvrčaka u krošnjama marjanskih borova.
Gosti-domaćini daju svoj poseban "šug" koji i najobičnije jelo pretvara u deliciju. U malim večernjim razgovorima uz dobro vino koji se uvijek protegnu duže nego li su bili planirani, otkrivaju se nikad ispričane priče iz doba djetinjstva, odrastanja, mladosti, i u nekim naoko nevažnim sitnicama prepoznaju se razlozi zašto su upravo ti ljudi postali legende još za života. Plejada dosadašnjih "izgubljenih" gostiju dostojna je bilo koje kuće slavnih, od Vlade Beare do Vlade Sunka, Rate Tvrdića i Damira Šolmana do Ivice Jakšića-Puka, Vedrana Sesartića, Tonke reci cvrčak Čović-Popadić, Frane Zankija i Marijana Bana. Iako izvorno splitska, Izgubljena generacija ne boluje od sindoma kampanilizma pa su njezini gosti bili i primjerice Đelo Hadžiselimović, Rambo Amadeus, Milka Babović, Rade Šerbedžija, Helga Vlahović i mnogi drugi, a kako ne bi ostali uskraćeni za ovakvu vrstu uživancije, dovoljno je samo da kliknete na snimke dosadašnjih emisija pa ih možete u miru preslušavati koliko vam duša želi.

Stoga, izgubljeni svih generacija ujedinite se večeras u šest, ili sutra u reprizi od devet na 104.1 bilo uživo ili uz da prostite - live streaming, jednostavno dođite i uživajte!

Damire, Aida, čitava ekipo sa KL-a, skidam vam kapu do poda, fala vam za sve one lipe trenutke, nemam više riči, ali i bez njih znate da ste pravi, da ste ludilo, da ste face, da ste - Izgubljena generacija!

Evala!

Ajme di je ono vrime prvih ljubavi kad bi s curom odlazija u škuribandu sav ustreptao i pod teškom fibrom uzavrelih čežnji pa ono kad nespretno kradeš prvi zagrljaj, poljubac sve kao da nećeš, tražiš samo mrvicu, samo pinkicu raspupalog divojačkog tila i kuneš se da nećeš više, nećeš puno, samo malo, ma samo m...

Astigospe kako sam zaletija, ko zna dokle bi doša ovako, sigurno na večer erotske poezije, ali evo sad bez zafrkancije, maloprije sam se vratija doma i ova usporedba sa "pinkicama" koje sam nekad prosija od modrookih, lakonogih, plavih, garavih i ko zna kakvih još sve ne, najbolje može opisat moje današnje putešestvije.



Uglavnom, bila mi je namjera napravit jedan lagani đir tek toliko da rastegnem noge nakon ubitačno statičnog božićnog vikenda, a kako su se tokom jutra o'bližnje primorske planine zavodljivo zabijelile, izbor je bez puno razmišljanja pao na Kozjak. Za desetak minuta vožnje autom može se doć do one makadamske "transverzale", učinit kilometar-dva pješice prema istoku pa istim putem natrag - taman da se oslobodi misto u trbuju za postblagdanski ručak.

Ka ono - neću puno, samo pinkicu!
A-haaaaa...
Čim sam rastega noge i ruke, a ruksak i foto aparat stavija na gotovs, došao sam do zaključka kako nema previše smisla radit penzionerske đireve po ravnome, jer bložemoj mene uvik đava tira na vrhunce, benti, ne mogu od sebe pobić pa to ti je...
Goni uzbrdo!
Nije mi se činilo toliko hladno, ali već na samom početku dočekala me prilično zamrznuta staza.



Ipak, gojze sa zimskim gumama besprijekorno su prijanjale za podlogu tako da nije bilo nikakvih problema. Za otprilike tridesetak minuta došao sam do prijevoja s kojeg staza vodi lijevo na svetog Ivana, a desno na Orlovo gnijezdo. Hm, naravno da sam odabrao lijevu opciju pa taman vodila i na svetog Ivana, zašto ne!?



Jutarnji snijeg lukavo je prekrio planinarske markacije tako da pronalazak pravog puta i nije bio baš jednostavan zadatak, ali kad je cilj stalno pred očima, uvijek bude nekako lakše. Eto me konačno i tu, na lukšićkom vrhu, kod lukšićkog sveca, sve je mirno, tiho, tek poneki reful bure zabridi po obrazima...



Hm, dakle, to je to, koliko sam vrimena potrošija, a ništa, tri kvarta od ure... Vrime je za vratit se doma... A da je ipak skoknut do Orlovoga? Paaaaa, zašto ne?



Kozjak kao rijetko koja planina ima dijametralno suprotne strane. Južna koja gleda prema moru i bdije nad Kaštelanskim zaljevom, strmo se ruši prema kaštelanskim poljima a ogromna, masivna stijena, duga gotovo petnaest kilometara izaziva strahopoštovanje i nevjericu da se tim vrletima uopće može proći. S druge, sjeverne strane okrenute prema Zagori, padina se vrlo blago spušta, gotovo da je više nalik nekakvoj visoravni nego li obronku planine.





Stazom prema Orlovom gnijezdu primjećujem tragove velikih stopa i to u oba smjera, znači, neki luđak meni nalik već je odradio kozjačku jutarnju tjelovježbu.



Pred Orlovim opet zatičem samo tišinu a u spiljici pred samim skloništem napravljene su jaslice...



Ostajem u skloništu tek minut-dva, dovoljno za kratki predah i gutljaj spasonosnog narančinog soka, dakle, to je bilo to, valjalo bi natrag...
Ali... kad sam već ovde, a zašto još pinkicu ne skočit do svetoga Luke? Gledam na putokaz - kaže do svetog Luke, 30 ili 50 minuta? Hm... pa je li trideset ili pedeset?

Nema mi druge nego krenit prema Luki pa se sam uvjerit u to!

Na najvišem dijelu planine sve postaje nekako mistično, magična snježna bijelina koja se nadvila nad sivkasto-modrim morem djeluje nestvarno, a slabašno zimsko sunce, svojski se trudi svojim zrakama pronaći put kroz gusti sloj oblaka.



Možda je najveća mana Kozjaka u planinarskom smislu što je najviši vrh već desetljećima okupiran vojnim bunkerima i radarskim postrojenjima tako da pristup na to područje nije ni dozvoljen. A to je zaista prava šteta jer bložemoj, ne znam kakvu bi to spačku planinari mogli napravit s tim radarima, ali eto...



Zato se švercam uz nekakve drvene stupiće koji bi trebali glumiti ogradu u "restricted area", ali niti koga vidim, niti koga čujem, tako da se u stanju krajnje blesavosti provlačim pored svih tih silnih žica i antena...



Pogled na Split je...



Pretpostavljam da su se gorštaci koji su nekada obitavali na Kozjaku nazivali Kozjacima!
Vjerojatno su jahali na vranim konjima kozjačkim visoravnima, sijali strah i trepet - a danas, danas nema žive duše, Kozjaci - di su Kozjaci? Nema nikoga!?
Ma dobro...







Malo niže od najvišeg vrha konačno vidim i svetoga Luku, heeeeeeej opet tornjevi tuku na svetog Luku, jesen je kriva...



Gledam na sat, prolazno vrijeme, dva nula nula - odlično!



Na kamenoj ploči pored crkvice uklesanim slovima piše - Crkva Svetog Luke - izgrađena u 14. stoljeću na vrhu Kozjaka žuljevitim rukama naših pradjedova s pomoću poduzeća Željezara d.d. u čast svome nebeskom zaštitniku pobožni puk Kaštel Sućurca obnovi 18. listopada 1994. godine.


E sad, kad sam već kod svetog Luke, moj plan je bio da se spustim stazom kroz najveći greben planine, ali već pri prvom pogledu na negostoljubive ledene litice, vidjelo se da ne bu to tako lako išlo...



Hmm... a da je još pinkicu poć istočno, spustit se sigurno na planinarski dom Putalj i onda makadamom natrag? Nema mi druge!

Mic po mic, pinkicu po pinkicu, i ja danas napravih najdužu turu po Kozjaku ikada!?
A počelo je sve kao - ma evo samo malo šetnje, neš ti...
Neš ti šešnajšt kilometara!

Kontrola leta, molim dozvolu za slijetanje





Na koncu ovog veličanstvenog kozjačenja, doša sam do spoznaje kako se po pameti nisam baš puno odmaka od pubertetskih dana, jerbo kad ja nešto zajunim, nikad se ne zna di ću svršit, stoga molim moje vjerne prijateljice da ako ikad od njih zatražim samo pinkicu bilo čega, neka mi ne viruju ni jednu jedinu rič!

I opet je Božić...
Čini mi se da je onaj prošlogodišnji još jučer bio. Dobro, pretjerujem malo, možda prekjučer. Al' više nije, definitivno. Ne znam je li to raširena pojava kod drugih ljudi, ali moji Božići se počinju opako približavati jedni drugima. Kao da je sve manje dana između njih. Proljeća, ljeta, jeseni, okreću se sve brže, kao na nekom ludom ringišpilu. Božić jučer, Božić danas, Božić sutra. Vjerojatno je to sasvim logično, jer kad ti preostane malo dana, onda svaki dan postaje Božić. Vidite, u konačnici ipak ne mora biti toliko loše.

Ima u mom gradu jedan čudan lik. Čudna mi čuda, baš je čudan. Živi u nekom svom svijetu i nije ga briga ni za koga i ni za što. Sretnem ga gotovo svakog dana, stalno je nekoj žurbi, pokretu, nemiru. U moru njegovih čudnovatih postupaka, nije previše teško izvlačiti "bisere", eto na primjer, ponekad zna zakopati limenke sardina, pašteta, gulaša i mesnih narezaka duboko u zemlju, onda ih nakon nekoliko godina otkopa pa ih slasno smaže i još se kune da su nakon nakvog tretmana puno boljeg okusa!? Hm... možda, nisam probao!
Jednom se usred ljute košarkaške utakmice koja je odlučivala o prvaku druge lige ušetao na parket dvorane samo da bi se divio rešetkastoj krovnoj konstrukciji.
Suci su prekinuli utakmicu i uljudno ga zamolili da ako je ikako moguće, svoje divljenje iskazuje izvan dvorane.

Često ga viđam na raznim priredbama u gradu. Gotovo nikad ne sjedne u gledalište, nego stoji sa strane, zainteresirano gleda naizmjenice i program i publiku, ali čitavo vrijeme uporno stoji na nogama. Ajde, barem se ne penje na pozornicu! Do sad! Iako na svojim plećima ima već preko šest banki, bez pardona krade voće iz tuđih vrtova. Jednom je nekoj ženi ušetao u kuhinju i pojeo joj sav ručak. Marna kuharica nije mogla tri dana progovoriti, još teže objasniti, kako se i odakle nepoznat čovjek stvorio u njezinoj kuhinji. On se nije dao iznenaditi, zahvalio se na ručku i mirno išetao van. Njegova glava je velika, kvrgava puna ožiljaka, pogled mutan i besciljan, lice koje bi kao poželjelo navući nekakav osmijeh na sebe ali mu ne uspjeva pa se naposljetku pretvara u grč. Ne, ovaj naš čudni čovo nije retardiran, niti umno poremećen, čak je i visoko obrazovan! Dobro ajde, ovo mi nije baš neka jaka usporedba, ali, shvatili ste već...

Vječno je sam. Vrti se besciljno po gradu kao pas lutalica. Roditelji su mu davno umrli, nema braće i sestara, nikad se nije ženio, niti ikoga imao. Ljudi ga se na neki način boje, izbjegavaju ga, mada nitko s njim baš nikada nije imao nekakav sukob. Čak i govori jako malo, ne pamtim da sam jednom, možda dvaput čuo njegov glas.

Ova moja priča o Antuntunu iz malog mista nema naročite svrhe ni poante. Uopće nemam pojma zašto mi je taj lik čitavo jutro pred očima. Dobro, vidio sam ga jučer, na Badnjak, kako nešto gricka, vjerojatno mendule ili orahe koje je kao usput uzeo s banka nekoj prodavačici s pazara, tek toliko da proba kakvi su.
Ali... mora da je strašno biti tako sam. Svakog, baš svakog dana biti usamljen, bez bližnjega, bez prijatelja. Hodati gradom i primjećivati kako mnogi prelaze na drugu stranu ulice kad te vide. Gledati mlade mame kako sklanjaju djecu od tvog pogleda.
Osjećati palucanje zločestih jezika iza svojih leđa.

Taj čovjek nikada nikome nešto nažao nije učinio.
Samo je čudan.
Neprilagođen.
Živi u svom svijetu. U kojemu je nadam se, sretan. Sretan sa svojim konzervama i krovnim konstrukcijama.
Ali sam...

Sretan ti Božić, ti čudni čovječe.
I oprosti.

U svakoj normalnoj i poštenoj kući mora se znat red. Točno se zna di se drži roba, di su složene postole, a di lancuni, deke, inbotide i kušini, a pogotovo uredno mora bit u kužini. Virovali ili ne, dokazano je da najveći broj bračnih svađa započne upravo u kužini, a da bi se rizici sveli na najmanju moguću mjeru, svaka prava šefica od kužine (ili šef, zašto ne), mora u bilo koje doba dana i noći, čak i zatvorenih očiju znat pronać sve pretince i škafetine u kojima su poslagani sudi, pijati, čaše, peruni, posebno di stoji manistra, angriz, brašno, ulje, papar...
Bome, kako sam počeja, ovo će se pretvorit u inventurni popis svih mogućih prehrambenih artikala, zato moram pod hitno prić na stvar.

Za moj pojam, jedan od najvažnijih kutaka u svakome domu je misto na kojemu se drži sla'ko! Bombonjere, čokolade, napolitanke, za vaš hobi štapić bobi, lakše se diše, kuda budalo kuda - bilo kuda Kiki svuda, dakle, sve slakusarije moraju pod obavezno imat svoj poseban odjeljak, bez obzira nalazija se on u kužini, tinelu, kamarinu ili bilo kojem drugom dijelu kuće, to čudesno misto na kojem se drži sla'ko mora imat status škrinje s blagom ili pećine sa stalaktitima i stalagmitima i nikako se ne može smjestit u običnu viseću ili neki bezvezni škafetin. Uostalom, kakav bi to život bija bez deserta? Predjelo, jelo i šta... ništa!? Ma daaaaaj!

Kad smo sestra i ja bili mali, naravno da smo znali za to posebno misto u našoj kući. U velikom regalu priko cile primaće, doli u sredini pa malo livo uvik smo nalazili sva slatka blaga ovoga svita. Pogotovo smo obožavali polugodišta i kraj školske godine jer kako su i ćaća i mater bili nastavnici u osnovnoj školi tako bi u to vrime naglo narasli naši kućni fondovi mita i korupcije jer su zahvalni roditelji problematičnih učenika često znali donirat u dobrotvorne svrhe razne Bajadere, Griotte, čokolade s lješnjacima, a u nika doba nam je pravo otkriće bilo - After eight!

Ali, s vrimenom su naši osobni nastavnici biologije i kemije zaključili kako nas dvoje nekako previše često otvaramo vratašca čarobne škrinje i njupamo do iznemoglosti tako da su postupno uletile redukcije u slatku pećinu. Čudno je to bilo neko vrime, počela se na televiziji pojavljivat Milka Planinc, stabilizacija, devalvacija, par-nepar, svašta nešto...
Međutim, nisu oni ni slutili da dica imaju poseban instinkt za slatko! Kad smo jednoga dana otkrili novu tajnu slastičarnicu u nekom sasvim neuglednom dijelu kredence, prijekorno smo pitali mater - a šta je ovo!?
To je za goste! - odriješito bi rekla ona i s time je rasprava bila zaključena.

Kako smo samo mrzili goste zbog toga! I sama rič "gost" je postala strašna, neizgovorljiva, to je bila najgora moguća imenica koje se mogla spomenut. Zbog tih okrutnih gostiju upadali smo u apstinentske krize, izbezumljeno bi bauljali po kući, čeznutljivo pogledavali prema Mikado čokoladama i Frondi napolitankama. Istina, ti isti gosti bi nam postajali nešto draži kad bi došli čestitat Novu Godinu jer bi nas tada znali počastit novčanicom sa crvenim konjem ili s onom koja je glumila vozačku dozvolu za kombajn. Da ne govorim kako bi onda iskoristili priliku i smazali sve šta bi mater iznila na stol pred tim famoznim gostima.

Danas, puno godina kasnije, često sam sebe uvatim kako po kući kreiram nove tajne pretince "za goste". Bome, ovaj moj junior je pravi terminator, ne znam na koga se uvrga, ali kad on otkrije nešto slatko, to nestane brzinom svjetlosti, tasmanska neman je za njega mali miš!
Ne pomažu mudri savjeti - to ti je loše za zube, nadebljat ćeš, nije zdravo...
Ma kakvi, kimne on glavom, ali nastavi po starom.

Tako se nas dvojica svakodnevno nadmećemo u posebnoj ali nikad proglašenoj kućnoj igri - slatko na kukalo! Ka ono slučajno, skrivam dio slastica u teže dostupne dijelove stana, dijelom zbog vlastite sebičnosti, a dijelom i zbog "gostiju".

Najprije sam naivno pokuša izvrnit postojeći raspored i napravit sasvim novu kombinatoriku među policama – tu enigmu je riješija za deset minuta. Nešto kasnije, pronaša sam super skrovište u vitrini iza boca s vinom, prošekom i žesticama. Trebalo mu je malo duže za prokljuvit, ali već nakon dan-dva i tu je prohujala pustinjska oluja. Onda sam u radnom stolu ispod najdonjeg škafetina otkrija duplo dno - savršeno misto za sakrivanje! Nanjušija ga je nakon tri dana! Ali, svo to vrime, imamo prešutni đentmenski dogovor - ja se pravim blesav, ništa ne spominjem, di ću ditetu pokazat da mu uskraćujem slasti!? On isto ništa ne govori, ka ono nije njegov posal, ali uredno potamani sve šta nađe...

Prije desetak dana, donija mi Paško iz Belgije bombonijeru sa čokoladnim školjkicama, mmmm, sva slast ovoga svita je u njima, pravo čudo jedno. Čak sam, posebno za tu kutijicu slasti nabavija i lažnu enciklopediju. Znate za one "kao" knjige u salonima namještaja koje vispreni prodavači poslože po izloženim regalima i vitrinama. Izvanka djeluju kao prave knjige, ali iznutra su šuplje, tako da se svašta može sakrit među njihovim koricama.

Mislim, zna sam da mome junioru knjige nisu baš najdraža stvar na svitu i računa sam da nema šanse da me i ovoga puta provali.

Jučer, nakon ručka i čaše vina, pa mi život ka drop, a cukar u krvi spustija se do apsolutne nule. Taman za požnjopat nešto slatko! He he, poala gušta, sad ću ja probat one školjkice iz enciklopedije!

Popnem se do najgore police, tajno najtajnije izvučem enciklopediju, kad ono – prazna!?
Ništa u njoj!
Ni kutije, ni papirića, ni bombončića!

Popizdija sam u trenu!

- Damireeeeeeeeee!
- Šta je stari?
- Pa dobro, jesi li baš mora satrat i ovu bombonjeru?
- Koju bombonjeru?
- Sa školjkicama
- Nemam pojma!
- Kako nemaš pojma?
- O čemu govoriš, kakve školjkice, nisam ništa ni taka!

Ma pogledaj ti maloga dripca, ajde dobro, još mogu nekako progutat šta je cukar-terminator, takvi mu je i ćaća, ali zašto laže???

I ništa, nakon dvi ure, već sam bija i zaboravija na ovu "situaciju", nešto sam skoknija do gornjeg kata do oca i matere, kad krajičkom oka spazim u jednoj kristalnoj posudici tri-četiri čokoladne školjkice!?

- Odakle vam ovo?
- A znaš, nikidan su nam došli Šoškićevi, nismo ih imali čime ponudit pa smo posudili doli u tebe onu bombonjeru!
- Oooooooooooooooooooo, da posuuuuudiliiiiiiii, počela mi je para izlazit iz ušija ka iz ekspres lonca, pa koje sam ja to sriće! Ovo je već prava urota!
- Pa kupit ćeš novu u Lidla!
- Ma kojega Lidla?
- Oli ono nisu kupija u Lidla?
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.......

Nakon svega, odusta sam od traženja novih skrovišta po kući. Nema više smisla!
Ipak, čak sam uspija izvuć i pouku iz ove priče a ona glasi – ne isplati se slatke stvari ljubomorno čuvat za sebe!
Kad se podijele s drugima, još su i slađe!

Sigurno ste do sada masu puta čuli onu izreku koja kaže ako nešto jako, baš jako, megajako želiš, da će se čitav svijet urotiti da ti tu želju i ispuni. Naravno, u tako nešto mogu povjerovati samo teške naivčine i utopisti bez pokrića, jer da je tome zaista tako, ja bi danas bio bezobrazno bogat umirovljeni nogometaš sa sto i jednim nastupom za državnu reprezentaciju, spominjali bi me kao genijalnog strijelca koji je zabio pobjedonosni gol za Hajduka u finalu Lige prvaka, intervjuirali bi me za Gloriju s top-temom zašto sam se svojedobno razveo od Bernarde Marovt i Sophie Marceu, kao i da potvrdim šuškanja da se potajno viđam s Leonom Paraminski.

Zezam se, naravno, sa željama je slično kao i s fritulama - ako ih požnjopaš onako vruće, zaboli te želudac, ako pustiš da se ohlade, nema više slasti u njima...
No, vratimo se na temu! Ove sam subote jako, opako jako, ružno pače turbojako želio doći u Zagreb, na otvaranje sad već čuvene blogerske izložbe fotografija, u prvom redu da se malo pravim važan, u drugom da pokupim tih sedam nagradnih fotografija od ljubaznog sponzora, a kao treće da i ostale slavne blogere upoznam s delicijom nad delicijama - trogirskim rafijolima!

Unatoč katastrofičnim prognozama koje su predviđale ledene okove, snježne buzdovane i širok spektar padalina teške bravarije iz olujnih oblaka, našoj maloj, ali hrabroj ekipi ni u jednom trenutku nije padao borbeni moral, tako da smo se ovoga puta s Prgometa preko Nina, stravično pustom auto-cestom uspješno dočepali zavodljivih svjetla velegrada. Uostalom, moja izvršna producentica i dražesna Mala sirena, poznaju me bolje nego što uopće sam sebe znam tako da su me znalački sokolile u trenucima kad je izgledalo da nam nema druge nego parkirati na nekom odmorištu i započeti pisati nastavak "Vlaka u snijegu".
Već sam počeo smišljati naslove kao "Kroz tundru Ličkog polja" ili "Petak sedamnaesti u tunelu Mala Kapela", ali kad smo konačno napravili slavodobitni krug po zagrebačkom rotoru, našoj sreći nije bilo kraja. Vraćam se Zagrebe tebiiiiii, tebi na obale Saveeeee....

Premda znam da će sad moji Dalmatinci popizdit na mene, ali iskreno - došli smo se u Zagreb ugrijat. Mislim, općenito je poznato da južno od Svetog Roka nikad nema zime tako da se mi za taj samo pinkicu friškiji dio godine nikad posebno ne pripremamo, ne pada nam na pamet cipat drva, skupljat brikete, kao ekološki osviješteni ljudi s gnušanjem odbijamo kupovat lož-ulje i kerozin, plinovoda nemamo niti ćemo ga ikad imat i sve u svemu, uvik se nadamo da će nas zima nekako priskočit pa eto baš, ako i bude dva-tri dana malo hladnije, obuć ćemo četr-pet para bičava i svo zlo s time...



Zato je non-anfakbl osjećaj kad uđeš u zagrebački stan, a ono unutra toplooooooo, ugodno, dok centralno grijanje grgolji u radijatorima, skineš se u kratke rukave, zalipiš nos za prozor, slušaš vlakove koji prolaze i guštaš gledat kako snig pada...

U subotu ujutro napravili smo đir do centra, sve pješice naravno, (odlučili smo uspješno parkiranu Plavu pticu ne pomicat do daljnjega op.p) pa kroz Socijalističke revol... pardon Kralja Zvonimira do Džamije pa još dalje prema Trgu, ispočetka onako mic po mic, a kasnije sve hrabrije, a čitavo to vrime snježilo baš onako lipo, nježno, romantično...







Naravno da mi je bilo pravo veselje điravat po gradu s dvije bivše zagrebačke studentice, ali iskreno, bio sam malo ljubomoran na sve te njihove silne priče o tulumima i izlascima, hoću reći – napornom učenju i nadasve stresnom polaganju ispita, ah da...
Ovoga smo puta ipak više pažnje posvetili snježnim velikanima pisane riječi...







Na trgu svetog Marka, upalo mi je u oči kako se snijeg najbrže otapa kod dalmatinskih lavova (ili leoparda, kako vam drago...)





O našoj izložbi u O'gradi i prigodnom druženju svijeta bložanskog, manje-više sve već znate tako da vas ne mislim zamarati općim podacima, možda samo nekim pikanterijama tipa tko je sve skrivao kolače u grudnjake, tko je koga štipkao za guzu, kakvi su sve tračevi bili na tapetu i tako to...

Šta ste to rekli, ne želite slušat takve priče!? Ozbiljno!? A dooooobrooo...
Onda ništa za ovaj put..

Uglavnom, bila je to prekrasna večer (zaista ne pretjerujem), ispunjena tako dobrim vibracijama da su naše titraje vjerovatno registrirali uređaji seizmološkog zavoda i evidentirali lagani prosinački potres na Trgu siječanjskih žrtava. Uvijek je zanimljiv osjećaj upoznati blogere. Nakon početnog šoka i totalnog black-outa glede i unatoč povezivanju lika i djela, obično slijedi spontani uzvik oduševljenja i čisto ti dođe prirodno da sve te ljude zagrliš i poljubiš iako ih po prvi puta u životu vidiš. Iskreno, blogeri su uvijek, ali baš uvijek, stariji, ružniji i deblji nego što ih zamišljaš u svojim fantazmagorijama. Ha ha ha, ma zezam se naravno, ali eto ovim putem šaljem javnu ispriku svim dražesnim damama koje su ostale malo razočarane mojim izgledom očekujući u najmanju ruku nekakvog markantnog vitkog, makar šest stopa visokog Dalmoša...



Mislim, pokušao sam objasniti da obično puno bolje izgledam tokom jutra, pogotovo nedjeljom i blagdanima, ali nisam siguran da sam ih uspio uvjeriti u takvu priču...

Izložba u O'gradi je naša zajednička pobjeda. Slatka i prije svega – zaslužena. To nije samo pobjeda onih „obješenjaka“ čije fotografije vise na zidovima, to je zaista naš zajednički uspjeh. I baš mi je drago da su blogeri konačno izašli iz svojevrsne „ilegale“ i da nisu više tamo neki Tihi, Prle i Mali koji skriveni iza svojih tipkovnica i miševa svaku večer pozivaju na revoluciju, a u biti se sami ne usuđuju niti provaliti onog lupeža Martina, predsjednika kućnog savjeta i obznaniti svijetu njegovu avanturu sa zblajhanom fićfirićkom Đurđicom s drugog kata koja tobože glumi njegovu blagajnicu. Ah da, ne zovu je zaludu Đuke-box.

No dobro, vratimo se mi u ogradu kao prave krotke ovčice. Žao mi je da u svoj onoj gužvi nismo imali vremena više se posvetiti jedni drugima, toliko je toga ostalo neizrečeno, ali s druge strane, to nam može biti motiv za neki slijedeći susret. Koliko god sam očekivao i zapravo znao da će nam to biti večer za pamćenje, opet sam ostao ugodno iznenađen. I drago mi je zbog toga.

Hvala od srca svima, pogotovo onima koji su svu organizaciju preuzeli na sebe i omogućili nam da se tako ugodno osjećamo. Bugi, Skaska, ekipa, svaka čast!



Naposljetku, u nedjelju nas je čekao povratak prema jugu. Ispratile su nas predivne bijele šume Zagreba, u moru blagdanskih ukrasa, priroda se opet pokazala najmaštovitijim umjetnikom.

Poželjeli smo ovoga puta skoknuti do Karlovca i starog grada Dubovca, baš je nekako nepravedno da svakog puta samo prozujimo prema Bosiljevu kao da će Jadransko more presušit dok stignemo do njega.



Mistična tišina starog dvorca začarala nas je na prvi pogled, a kao šlag na tortu jednog savršenog vikenda, iznenada su i potpuno nečujno pored nas prozibale tri prekrasne srne...

Prebrze za objektiv foto-aparata, ali za ispunit srce –taman!

Di je ono vrime kad smo bili mali pa kad bi nas stariji pitali: “A šta bi ti tija postat kad narasteš?” Naravno, malo je bilo onih koji su tad poželili radit u škveru, željezari ili u servisu auspuha, mnogi su maštali kako će jednog dana postat barenko piloti ako već ne astronauti, puno njih je bilo uvjereno da će postat slavni nogometaši, poznate rock-zvijezde, da će se cila balota zemaljska samo oko njih okrećat. Nešto kasnije, odabir životnog zanimanja obično bi uplovija u puno realnije vode pa smo danas tu di već jesmo, a onim visinama o kojima smo maštali ka dica, najviše su se približili zaposleni na televizijskim odašiljačima. Oni zaista rade na izuzetno visokom nivou.

Bilo nama drago ili ne, danas živimo u takvim vrimenima u kojima je malo toga trajno i sigurno pa tako i poslovi kojim se bavimo iz godine u godinu postaju drugačiji, nova saznanja bujaju ka digo kvasac i mi se ni krivi ni dužni moramo snalazit kako znamo i umijemo. Danas smo tu, a sutra ko zna di. I svaki normalni čovik se mora upitat – a šta bi ja to moga radit ako ovo sve ode u prdec!?

Moram priznat da me malo štrecnilo kad sam pročita rezultate jednog američkog istraživanja u kojem se navodi da od deset najtraženijih zanimanja na svitu u dvi i desetoj, ni jedno od njih uopće nije postojalo ne tako davne 2004. godine!?
A kako?
A lipo bome!
Jeste li možda dvi ijade i četvrte znali za Java developere, za organizacijske psihologe, za lobiste i stručnjake za facebook aplikacije? Niste? E pa nisam vam ja kriv!

I šta je još bolje – piše u tom članku da se današnja dica moraju školovat za zanimanja koja još uopće ne postoje!? Asti mande, pa koju će onda školu upisat? Moramo hitno savjetovat ministra prosvjete da organizira nastavu za danas nepostojeća zanimanja. U momentu kad ta zanimanja nastanu, tek ćemo im onda dat ime! Šta ti je mali upisa? A ne znam, niku školu za Zvjezdane staze!

Mislite da je to sve!?
Šipak!
Ima još!

Govore da budući studenti moraju dosegnit takav nivo znanja da mogu uspješno rješavat probleme koji još nisu niti izašli na svitlo dana!? Čoviče, pa uništit će te bidne studente, zamislite samo, oni već sad moraju nać rješenje problema, a niko još nema pojma niti kako će taj problem izgledat, ni di će, ni kad će nastat?

Jedino šta me donekle može utješit je činjenica da su ova istraživanja rađena u Americi, a dok sve to dođe do nas, imam osjećaj da će nova zanimanja nestat još bržim tempom nego šta su nastala.

Zato pamet u glavu. Ako već ne možemo sustić korak koji nam nameće razvijeni svit, ko nam brani mislit unaprid i napravit potez prije svih. Ako već ne možemo svi bit Java developeri zašto svjetskom tržištu ne bi ponudili Magla developere kojih već sad imamo ka u priči.
Ili recimo lobiste!
Kažu da lobisti moraju bit snalažljivi, imat političko obrazovanje i dobre veze.
Poala smišnoga zanimanja!
Ako se mi svih ovih dodina nismo naučili gurat po hodnicama, upadat priko reda, potezat rodijačke veze, gurat kuverte u žepove likarima, profešurima, inspektorima i općenito ljudima od položaja, onda ne znam ko je!

I preporučija bi američkim sveučilištima da ako im već nedostaje problema za njihove studente, evo mi ćemo im poslat desetak primjeraka Homo balkanicusa, po mogućnosti iz svih republika i pokrajina bivše Juge. Oni mogu bez problema za samo tri miseca stvorit toliko novih problema da će njihovi studenti i profesori imat posla za najmanje iduća tri stoljeća!

Zato me uopće nije strah za našu budućnost. Samo me isto živo interesira koji će to Java developer napravi kompjuterski program za uzgojit pravu domaću blitvu, špinjaču, pomidore, kapulice, kumpire i kukumare. Kad to vidim, onda ću mu reć – evala meštre!

Opet me jutro zateklo sklupčanoga u položaju smrznutog muzgavca, a još mi jači osjet studeni donosi smrknuti glas pospanog voditelja s radija koji recitira jutarnju sonatu - Gospić minus dvanaest, Zavižan minus šesnaest, Dubrovnik minus jedan, Split nula... Jedino Komiža ima pozitivnu bilancu na ovom tekućem računu u kojemu smo svi već debelo u nedozvoljenom minusu.

Instinktima polarnog medvjeda razgrćem šesnajst slojeva lancuna, jorgana, deka pa nekako dobauljam do kupatila, navrnem tuš do granice opekotina prvog stupnja i uživam... Uf, ne bi se nikad pomaka od ovog tuša, eeeej kako bi dobro bilo izmislit neko toplovodno odijelo, nepromočivo i to iznutra, a'la astronautsko, u obliku velikog termofora, sićate se onih gumenih termofora jel' tako, pa se onda sve to omota oko tijela i grije do daljnjega...
Istina, ne bi baš izgledali elegantno u takvim odijelima, ali grebeš eleganciju kad si u pogibelji!

Nakon spasonosnog tuša, slijedi još jedan period duboke koncentracije pred izlazak na ples pod zvijezdama, a upravo danas je na programu - kazačok! Srećom, pored pozornice nema ni publike niti strogog žirija tako da taj ulični ples u pravilu izvodim vrlo opušteno, a eventualne greške može primjetit samo čistačica Mare koja čeka u zasjedi kod gradske lože.



Sva srića da po moru još ne plutaju sante leda, ali ako se 'vako nastavi...



Tek oko marende zasja sunce pa se spustim doli do starog ruzinavog doka, ali čini se da to i nije pravo sunce, imaš osjećaj da ga gledaš preko televizije, ima slike, ima tona, ali ništa više od toga...
Ipak, boje prosinca "v sodelovanjem z burjom i morjem" znaju djelovat prilično smirujuće.







I taman kad se tako lipo smirim, padne mi na pamet - enti miša potopira, sutra planiram put Zagreba! Još prije dvadesetak dana kad smo planirali otvaranje blogerske izložbe u O'gradi, odma sam reka da dolazim sigurno, jedino ako me baš neki kijamet ne zaustavi!
Pogledaj ti sad ovo, na portalima vremenske prognoze ka za dišpet, pršte ikonice s pahuljama. Đemenađe!?
Do maloprije tek jedna sramežljiva pahulja, ajde, to se nekako da izgurat, ali sad već vidim da se količina opasno udvostručila. Može li mi netko objasnit kolika je to količina, dvi pahulje po ikoni? Dva centimetra sniga, dvadeset možda, nije valjda dvista? Astigospe, šta ću ako se pojave tri pahulje???







Ajde zimo, bloga ti tvoga napravi jedan time-out, šta si se tako razgoropadila!
Oli ti triba posebna molba s taksenim markama ovjerena kod javnog bilježnika?
Ako triba, napravit ću i to, samo me pusti ove subote do O'grade!
Jeli puno tražim?

Kad prvi snažniji refuli friške bure zašuškaju preko kliških vrata, a temperakura posrne ispod pet stupnjeva, istog se trena proglašava opća opasnost za čitavo područje SD glupanije. Shodno planu evakuacije, građani se nadasve disciplinirano klone svih otvorenih i nezaštićenih prostora te se sklanjaju u za tu svrhu zakonom predviđena skloništa.

Srećom, suvremena skloništa nisu niti izbliza nalik onima od prije dva desetljeća, kad su ljudi morali boraviti u tamnim i vlažnim podrumima i uz lelujava svjetla voštanice igrati domino ili pak slušati povijest bolesti vazdaprisutnih hipohondara. Danas u svim skloništima svira vesela muzika, ugodan glas mezzo-pultistice obavještava sveprisutno građanstvo o prigodnim akcijama i ofenzivama, u veselom žamoru razdragane svjetine neda se primjetiti ni trunčica tjeskobe i potištenosti tako da je sveudilj razvidno da veliki postotak nazočnog pučanstva uopće ne pokazuje ni najmanju želju za izlaskom na svježi zrak.



A zašto uopće izlaziti na vjetrometinu kad u skloništima imamo sve što je potrebno za život? Dovoljno je rastegnuti noge i prošetati sklonišnim hipermarketima, već nakon desetak koraka sigurno ćemo naletjeti na ukusno dizajnirane pultove sa mikro sengviđima i slasticama širokog spektra emulgatora. Osim toga, u skloništima je uvijek ugodno toplo, auto vam je sigurno u garaži, weceji su prostrani i mirišljavi, a vi nemate nikakvu obavezu da ih perete i čistite. Savršenstvo!

No, kako sam još od malih nogu udaren u glavu, onda mi se ko za vraga, nikako ne mili boraviti na mjestima kamo zalazi sav taj normalan svijet, jednostavno ne znam si pomoći, tako da se i ovih grozno studenih prosinačkih dana krajnje neodgovorno izlažem opasnostima da me na nekakvoj pustopoljini napadnu divlje zvijeri.

Tako sam se ove nedjelje, ni sam ne znajući kako, obreo na udaljenom pučinskom otoku Čiovu nadasve drsko pokušavajući otkriti znakove koliko-toliko prisutne civilizacije.
Taj otok je naime nekada bio poznat po izuzetno bogatim nalazištima betona i neobičnim nakupinama asfalta, a pojedini stručnjaci su čak bili skloni povezivati zagonetne, mahom trokatne građevine u južnim uvalama s kipovima na Uskršnjem otoku. Naime, nitko pouzdano nije mogao odgonetnuti njihovu svrhu!
Stručnjake je posebno zaintrigirao međusobni položaj takvih mega-skulptura budući da nekim čudom nisu bile jednoobrazno usmjerene kao na nekim drugim nalazištima tog doba, već su svojom razigranošću fascinirali i ostavili frapiranima čak i najbolje poznavatelje drevnih kultura. Pojedinci su čak iznijeli teorije da se lica takvih megalita ravnaju po zviježđima Malog medvjeda, Djevice, čak i Antaresa, ali pouzdanih dokaza za tako nešto ipak nisu pronašli.

Na onim rijetkim dijelovima otoka koji nisu bili obloženi zaštitnim betonom, hrabri vojnici su bacačima plamena spriječavali nesmiljeni rast okrutnog bilja i svakovrsnog zelenila koje je u pojedinim razdobljima prijetilo da prekrije gotovo devedeset i pet postotaka površine oto(ta)ka!



Ne smijem niti promisliti što se sve moglo dogoditi da su u to doba stanovnici otoka popustili pred razmišljanjima nekih krajnje neodgovornih pojedinaca koji su predlagali sadnju grmolikih oblika lavande, ružmarina, lovora, mirte i planike, a oni ekstremniji među njima gnusno su željeli podvaliti nevinom stanovništvu borove, čemprese, masline, čak i česmine! Na svu sreću, takve su inicijative srezane u korijenu tako da danas ne postoji više ni minimum mogućnosti za povratak takvih zločinačkih razmišljanja.





Sve u svemu, nakon cjelodnevnog pješačenja istočnim dijelom napuštenog otoka bio sam više nego zadovoljan. Zgarišta su besprijekornog izgleda, a ono nešto vegetacije što stidljivo proviruje u pojedinim teško dostupnim dijelovima, bit će najbolje sanirati bacačima betona, posebno prilagođenim zrakoplovima nalik na nekadašnje kanadere.
Naime, ti zrakoplovi su opremljeni tako da u niskom preletu preko betonare mogu u svojim spremnicima pohraniti otprilike šešnajst tona betona koji se unutra miješa li ga miješa i napokon u trenutku bacanja na kritične površine, izuzetno djelotvorno prekriva nezaštićeno tlo. Stručnjaci kažu da tako oplemenjene površine mogu izdržati i po nekoliko stoljeća bez opasnosti da se neko neugledno sjeme ispod njih probije na svjetlo dana. No čens!

Na kraju, kao kuriozitet moram napomenuti da su još su i danas vidljivi lijepo očuvani ostaci negdašnje naseobine zvane Slatine, za koju pretpostavljaju da je opustila nakon erupcije obližnjeg vulkana Marjana.





Od preživjelih stanovnika ugledao sam jedino radoznalog mačka Micka.



Naime, odavno je poznato da mačke imaju devet života tako da me susret s njime nije pretjerano zbunio...

A koliko je života do sada potrošio ovaj dražesni otok, tek ćemo vidjeti, ali ne sumnjam - budućnost je pred njim!

Čovjek je komplicirano biće. Sazdan od milijuna sićušnih stanica koje se tko zna kakvim čudom međusobno povezuju, privlače i odbacuju, premrežen stotinama kilometara tajnih kanala, prolaza i tjesnaca, krvotokom koji kola kroz nas i donosi životnu energiju. I sve to tako izgleda skladno i uigrano kao da će vječno trajati, a opet, vrlo često bude dovoljno samo da neki fatalni grumen zapne u jednoj od arterija - i odjednom nas više nema...

Čovjekova duša sto puta je kompliciranija od njegova tijela. Nestalna i treperava, fluidna, svojeglava, igra se, odlazi, nestaje pa se vraća u naša tijela i opet nas vodi prema utočištima beskraja.

I često se zapitamo zašto smo upravo takvi kakvi jesmo, a ne nekako drugačiji, kao da sumnjamo u sebe i potajno se nadamo kako bi nam bilo puno bolje da smo rođeni u nekim sretnijim dijelovima ovoga svijeta.



Kao biljka koja svojim korijenom crpi snagu iz tla iz kojeg je iznikla, tako smo i mi vezani za svoj dom. I možemo otići bilo kamo, lutati svijetom i nikad se više ne vratiti, ali uvijek će samo jedno mjesto na svijetu biti naš izvor iz kojeg smo potekli.

Oblikuju nas mora, rijeke i planine oko nas. One su često granice među ljudima, ali i poveznice. S jedne ili druge strane, ta ista mora, iste rijeke, iste planine, ljudi znaju doživljavati na različite načine. Također, oblikuje nas naše podneblje, sunce koje nas grije, vjetrovi koji nas tuku, kiše, magle i snijegovi. Skelet gorštaka nije isti kao u čovjeka iz ravnice ili s obale mora.



Način na koji je čovjek odlučio razgovarati s Bogom također značajno oblikuje naš svijet. Živjeti vazda na nekim novostvorenim granicama koje nisu tako jasno određene kao one prirodne, razmeđama zapadnog i istočnog Rimskog carstva, kršćanstva i islama, pravoslavlja i katoličanstva, nikada nije bilo lako.

Naposljetku, koliko god bili svjesni vlastite "zemljopisne" određenosti koja usmjerava naš temperament i način života, ne možemo pobjeći od onoga što teče našim žilama. Geni su zaista zagonetna stvar, oni pamte sve, njihov sadržaj nemoguće je prebrisati, geni su naša poveznica s prošlim životima.

I kako se onda snaći u svom tom košmaru oko nas? Kao kamen kad padne u vodu pa stvori valove u obliku koncentričnih krugova, tako i naše sudbinske odrednice stvaraju svoje krugove. Pa se onda svi ti valovi međusobno sudaraju, lome, ponekad se udvostručavaju, ponekad se poništavaju, tek se rijetko mimoilaze.

Jednom su sadili lipu...

Zašto onda bježimo od svog identiteta? Preciznije rečeno - jednog dijela svoga identiteta. Volimo biti dio Mediterana, sretni smo zbog toga, volimo u svojim manirima imati duh srednje Europe, snagu Rajne i Dunava, ali nekako, kao da posljednjih desetljeća nerado spominjemo da smo mi Hrvati, zamislite čuda - Slaveni!?
Okej, sasvim je logično da stremimo prema zapadu, uostalom tu se čovjek vjerojatno ravna po prividnom putu našega Sunca, ali u biti, sve je to relativno, jer ako stalno idemo prema zapadu, kamo ćemo stići, nigdje drugdje nego na Daleki istok!

A danas nam naše slavenstvo neki, vrlo moćni krugovi žele prikazati kao neugodno podsjećanje na taj nevoljeni istok, mi kao da se sramimo tog slavenstva, isto onako kako se pokondirene tikve i malograđani srame svojih rođaka sa sela.

Mi kao nismo ti...

Zanimljivo, znamo sve o Zeusu i Jupiteru, Posejdonu i Neptunu, Afroditi i Veneri, Marsu i Aresu, čak ponešto o Odinu ili Toru, ali ništa ne znamo o Svarogu, Horsu, Velesu, Ladi...

Težimo svijetu koji je stvoren po anglo-saksonskim mjerilima, svijetu u kojem "kao" vladaju red rad i disciplina, ma sve bi dali da što brže postanemo dio tog zavodljivo bogatog stila života, a nemamo pojma koliko oni čeznu za daškom "proste duše slavenske."
Samo, oni vam to nikad neće javno reći.

Jer nas je Perun oduvijek žestoko udarao, nije nas mazio, ogrubio nas je, ponekad čak i prestravio, ali upravo zahvaljujući njemu, naučili smo se živjeti s gromovima i olujama.

Sinoć sam se vratio sebi. Nakon više od dvadeset godina. Dug je bio taj put.



Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
I te boje su lijepe, boje su fantastične!
I predivno je bilo vidjeti kako se u jednoj kasnojesenskoj noći s mirisom bure i hladnoće koja je štipkala za obraze, u zajedničkim titrajima tisuća duša, na vratima našeg doma pojavila Vesna, boginja mladosti i proljetne radosti.
I to je bila prava čarolija...

Vuče se prosinac lino i sporo ka cotava maška po pustim kalama, sve ka da neće, ka da ga uopće nije volja dobacit se do Božića i Nove godine, a od puste kiše, južine, vlažine i mokraščine, već mi je mahovina počela rast po licu, rukama, na glavi, zalipila mi se za robu, jaketu, postole, uvlači mi se pod auto, na sic od vespe, prati me po hodnicima, ne mo'š od nje uteć sve i da oćeš.

Ulicama šetaju mahovinasti ljudi, već napola ludi i živčani, a kako i neće kad sunca i svitlosti nisu vidili već vlašku godinu. Imam osjećaj da su ovog prosinca čak i božićni ukrasi na našim ulicama nekako prigušeniji, tamniji, manje primjetni, ne čujem baš nešto da odzvanja ni ono "jingle bells - jingle bells" iz svakog drugog izloga, ali sve u svemu dobro sam, nije loše, hvala na pitanju.



U stvari, ne znam... danas mi je sve nešto zbrčkano, naopako, evo ostalo je otprilike dvadeset i pet-šest sati do sutrašnjeg koncerta (kako kojeg koncerta ihhhhhh nemojte bit smišni... ) pa me za uvertiru taj blesavi Balašević već danima baca od nemila do nedraga, nemilosrdno se igra s mojim sjećanjima, ljubavima, domašajima, promašajima, u trenu me skroz raspekmezi i D-molira, neprestano vrtim stare pisme po drugi, treći, dvadeseti put, čovječe, trese me uzbuđenje kao te davne osamdesete na ekskurziji u Ljubljani, kad sam u Tivolija osvojio trofej - album "Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu."

Hm, tih dana smo upravo mi bili oni "neki novi klinci" a danas, trideset godina kasnije sve izgleda isto, a opet - ništa više isto nije...



A kad smo već kod klinaca nove generacije, baš sam maloprije bija u školi da vidim kako se moj klinjo bori s burama i olujama srednjoškolskog nastavnog programa kad me tamo dočekaše dva iznenađenja. Prvo, doša sam ćipo na vrime ali - nema moje razrednice, nema mojih "roditelja", sve mi nešto čudno, ma pogledaj ti, izgleda sa sam skroz zabuca smjenu!
O šempjo dabili šempjo...

I dok sam se izvrtija livo, izvrtija desno, iznenada stigla dojava od, za sad nepoznatog netko-a – u školi je postavljena bomba!?
Ma daaaaj, samo mi je još bomba tribala!

I ništa, svi smo se uspješno evakuirali, današnje dječje igre očito su poprimile neke nove dimenzije, ali sad me ova bomba odvela skroz u druge vode.

U stvari, htio sam reć da čak i u ovim mračnim danima nije sve tako crno, ovo doba godine idealno je vrime za druženje, prijateljevanje pa i ljubovanje zašto ne?
Topla riječ, stisak ruke, iskren osmijeh, djeluju blagotovorno i terapeutski, čuda mogu napraviti, a naposlijetku ništa ne koštaju.
Najbolje stvari na ovome svijetu su one koje se svojim dijeljenjem - uvećavaju.

I naravno za sam kraj – pozdrav svoj veseloj ekipi iz Gorskog kotara Gripe!

Sazove glavni urednik provincijskog glasila sastanak redakcije i naloži svojim novinarima - znate ljudi, kraj je godine, vrime darivanja, reka je gazda da moramo pokazat socijalnu osjetljivost i humanitarni karakter naše no'une pa dajte pronađite neku familiju u kurcu, šta veća sirotinja to bolje, po mogućnosti s nekom bolešću, triba napravit reportažu sa dvi-tri slike, Šime, ti otvori broj žiro računa na koji će ljudi uplaćivat lovu.

Već isto popodne, donese mlađahna pripravnica Kristina priču iz Ramljana blizu Crivca, obitelj prava rvatcka ko stvorena za reportažu, ćaća roba 40 godina, nezaposleni razvojačeni branitelj koji je zbog okrutne birokracije ostao bez zaslužene mirovine, mater čistačica u područnoj školi na rubu živčanog sloma, sedmero dice sve jedno drugome do uva, kuća nikakva, oronula prokišnjava, samo šta se ne sruši, a tu je i baba Manda koja boluje od multiple skleroze.

- Ne valja- veli glavni urednik, ekipa iz Večernjeg već ima multiplu sklerozu!
- Ko iz Večernjeg ima multiplu?
- Ma nema niko iz Večernjeg nego već imaju priču o toj, kre...skler... đava je lipi odnijo kako se zove - skrelozi, e!

-Šefe imam ja nešto bolje - javi se prištavi Denis, udovica Mara iz Stobreča, trideset i osam, četvero dice, svako dite drugog ćaću ima, žive u kontejneru na plaži, skupljaju boce, znate taj đir. Istina, nije tila ni čut za naše novine, spominjala mi nešto Đardin, potrala me iz kontenjera, čak se itnila na me bejzbol palicom.
- Ma zajebi to, zamirit će nam iz središnjice da propagiramo blud i nemoral.

U zadnji tren javi se Špiro iz Crne kronike - imam i ja priču, muž Frane K. četrdeset i osam godina, građevinski poduzetnik, žena Vanesa trideset i dvi, vlasnica fitness kluba, dvoje dice, jedno trenira džudo, drugo svira gitaru, žive u kući na Mejama, on vozi audi šesticu ona pežo kabriolet...

- Pa jebate, kakva je to priča za humanitarnu akciju, ti već imaju sve šta požele!

- Šipak imaju, to vi samo mislite, takvima puno više i triba! Posal danas ne ide ka šta je iša prije pet-šest godina, troškovi rastu, a u povjerenju, Frane K. ima zahtjevnu ljubavnicu, studenticu menadžmenta, a Vanesa kuži cilu priču i stiska Franu za jajca. Zapritila mu je da se može frigat ako joj ove godine ne uplati sedam dana skijanja na Cronplatzu.

-Je, to stvarno nije humano!

- Ti znaš toga Franu?
- Kako ne, znam ga s maloga baluna, dobar čovik, čak je bija i krizmani kum mome nećaku.
- I šta sad, da organiziramo humanitarnu akciju za nečije skijanje, jesi popizdija?

- Ma neeeee, u stvari da, mogli bi 'vako napravit...
- Skupljat ćemo lovu ka ono za ove iz Ramljana, ovi šta imaju babu sa ovom.... kako se ono reče... kres, skre..
- Skrelozom!?
- E to, baš to, a posal oko obnove kuće, humanitarno ćemo dat Frani!
- A-haaaaaa...
- A onda će Frane nama lipo vratit trideset posto love.
- Malo je to!
- Trideset i pet!
- Fifti-fifti i ni veninga niže.
- Aj može!

- A ta Vanesa, jel' čemu?
- Da jel' čemu? Mrak od ženske!
- Šta si ono reka, da ima neki fitnes centar šta li?
- Jap!
- Di?
- Na Blatine!

- Moram ja to svojim očima vidit, alo tajnice, ako me ko traži reci da sam iša u kumanitarnu akciju.
- Di, u Ramljane?
- Ma koje Ramljane, tamo će Kristina i Denis, a ja iđen na Blatine!
- Ako bude humanosti, more bit da ću se i ja ove zime dovatit Cronplatza!

Lijeni i nesposobni kakvi već jesmo, danas smo iz našeg brodogradillišta ispratili na daleka mora brodić za prijevoz kemikalija, tričavih 183 metra dužine, 32 širine, visine do palube 17 i još nešto sitno metara koliko već zauzima zgrada od šest katova nadgrađa. Naravno, taj neugledni ploveći objektić ni u kom slučaju nije mogao nastati kao rezultat vrijednog rada naših brodograditelja već je ovoliko narastao pukim čudom - uglavnom metodama ćiribu-ćiriba. Znate kako već to ide, profesor Baltazar je šetao, šetao i šetaooooo... i onda se dosjetio!
Prosuo kap iz epruvete i ekola, ecce nave!



Naravno da sam ciničan, ali eto, u vremenima kada je moj Brodotrogir jedini od svih naših škverova u koliko-toliko izglednoj prilici da se uspješno (hm...) privatizira na, bumo još vidli čije zadovoljstvo, Sanaderov intimus Jerko Rošin izjavljuje EU birokratima u Bruxellesu da upravo nas treba zatvoriti i naravno, na prostoru našeg škvera napraviti "nešto drugo" !? Što je to "nešto drugo", vrli gospodin Rošin nije želio konkretizirati, barem ne ovako javno.

No, ostavimo se mi barem za sada visoke politike i prizemne ekonomije, nego - ajmo napravit jedan zajednički đir po ovome tankeriću? Može!?
Kako je krenulo, ko zna, hoćemo li više imat prilike...

Naš najnoviji brod dobio je ime Calypso i to zamislite, ne po zanosnoj nimfi Calypso koja je ubogog i nespretnog Odiseja držala zatočenog na otoku Ogigiji punih sedam godina, već po istoimenom plesu koji se nažalost ne izvodi u Plesu sa zvijezdama, ali je i te kako popularan na egzotičnim Karibima.



Čak i pačići mali u pučkoj školi već znaju da svaki brod ima barem jednu krmu i jednu provu, a nakon što se strmim stepenicama popnemo gore stižemo gdje-e, na pa-lu-bu-uuuu.



Od nadgrađa do pramca ima prostora za čitavo nogometno igralište ali je gotovo sva površina palube ispresjecana labirintom cjevovoda tako da se posada može kretati isključivo prijelaznim mostićem.



Na pramčanom dijelu palube ili kako je mi zovemo - palubi kaštela (nema veze sa 7 Kaštela) nalaze se pritezna vitla za cime i naravno - sidra!
Nekoliko tona teško sidro ipak nije uputno vaditi snagom vlastitih mišića pa taman bili i mornarski...



Zašto na palubi ima toliko cijevi?
Ovakvi brodovi imaju po "preko nekoliko" tankova za prijevoz kemikalija, desetak, pa i više, a da bi bilo moguće prebacivanje tereta iz jednog tanka u drugi, treći, peti, deseti, većina od njih mora biti povezana svojim posebnim "naftovodima".



Najveća bačva između tih silnih cjevovoda nije na žalost posade, predviđena za vino ili neku sličnu ljekovitu tekućinu, već se u njoj nalazi inertni plin dušik. Naime, kad su tankovi prazni i nema tereta u njima, zbog uvijek moguće opasnosti od eksplozija, sav prazan prostor se ispunjava upravo tim inertnim plinom.



U strojarnici je obično puno toplije nego na vjetrovitoj palubi, ali bome i bučnije. Glavni motor, pomoćni motori, generatori, pumpe, osovine, hidraulički uređaji, prava tvornica energije...





Iznad same krme smješten je čamac za spašavanje, uvijek u stand-by položaju. Oduvijek mi je bila želja isprobati to spuštanje i evakuaciju s broda (samo za vježbu naravno) ali za sada, to je tek sanak pusti...



Ovako izgleda s vrha tog tobogana





Ako je strojarnica srce svakog broda, onda je zapovjedni most zasigurno njegov mozak. Tu je naravno i kormilarnica, a u njoj sva sila kompjutera, ekrana, radara, raznoraznih botunčića za redovne i izvanredne situacije..



Zapovjednik broda mi je pun povjerenja ponudio da isprobam isploviti iz luke... Ah da, hvala hvala, odmah ću ja, samo da vidim di tribam pritisnit...



Krilo kod kormilarnice ima ulogu balkona i ponajviše služi kod pristajanja uz obalu da kapetan ima bolji pregled situacije.



Kako izgleda globalizacija u pomorstvu? Brod izgrađen u Hrvatskoj, vlasnik Šveđanin, plovi pod zastavom Liberije a na njemu - filipinska posada!



Što god radili u brodogradnji, bilo da projektirate, zavarujete sekcije, montirate strojeve, pituravate, bilo što - uvijek morate misliti na ljude koji će tim brodom ploviti.



I ne samo misliti na ljude, već i na sva mora i daleke zemlje u kojima će vaš brod pristajati.

A onda se odriše cime i brod partije.
Nikad se više ne vrati u svoje brodo-rodilište.
Tako biti mora.
I gotovo...

Partirŕ, la nave partirŕ. Dove arriverŕ questo non si sa...

Kamo će otploviti, ne znam ni sam...



Dobro ti more Calypso!

Pozvala me Marčelina na večer erotske poezije. Otkad je sa svojom „Erockom“ požnjela planetarni uspjeh i uvrstila se među selebove, naša Marči je postala ekspert za šišili-mišili problematiku tako da ekipa iz književnog kružoka „Riječilišta“ nije imala velikih dvojbi koga postaviti za glavnu književnu zvijezdu večeri.

Nevičan događajima ovakve vrste, nisam imao blage veze kako izgledaju te književne večeri u Ghettu, ali eto, za sve postoji prvi put pa sam sav ustreptao dočekao svaj osobni obred inicijacije glede i unatoč erot'ke.

Iskreno, očekivao sam neku hoch-nobles atmosferu salonskih intelektualaca na zalasku karijere, društvo osušenih pimpeka i klonulih sisa, tako da me ugodno iznenadila mladenačka graja koja je dopirala s gornjeg kata na koji me iste sekunde uputila ljubazna pipničarka na ulazu.

Kroz masivnu zavjesu duhanskog dima ušao sam u prostoriju od kojih trideset kvadrata u kojoj su se nejasno nazirale konture četrdesetak ljudi željnih dobre poezije. Od njih četrdeset, pušilo ih je barenko pedeset! Hm, ko bi reka da u memljivu jesensku večer u kojoj se na području županije ištrapalo kiše za napojit pola Sahare, toliko ljudi dolazi na književne večeri!?

Marči je bilo puno drago šta me vidi, u krajnjem slučaju pojačali smo blogerski udio u općepjesničkom ozračju svih generacija. Riječilišta su zamišljena tako da svi koji to žele čitaju poeziju, ili svoju ili nekih drugih autora, a nakon nekoliko serija stihova spontano se povede rasprava koja zna zapizdit par svjetlosnih godina daleko od zadane teme.

Nakon uvodnih pjesmica, moderatorica je predstavila vascijelom auditoriju posebnu gošću, a jedan mlađahni buzdo iznenađeno je izjavio kako nema pojma tko je Marčelina. Helouuuuu, on ne zna za našu Marči, mislim stvaaaaaarno tz tz tz...

U nadahnutom stilu kako samo ona to zna, Marči je predstavila svoju poeziju, suptilnu, nježnu i toplu čak i kad govori o najtežim životnim iskustvima, tako da su pokušaji nadobudnih pjesnika da svojim uratcima pariraju našoj poetesi zvučali, ajmo to blago reć... šuplje.

Neki su pokušali manjak emocija nadoknaditi mladalačkom žestinom pa smo imali prilike čut stihove u stilu „zabio sam kurac u tvoja usta samo da mi želja ne bude pusta, a ti si slatku osvetu snatrila kad si vrelim dupetom moje lice prekrila.

Pojedinci u publici su ovakve stihove popratili s burnim odobravanjem, a meni se odmah učinilo da to i nisu stihovi nego obične beštimje, ali nisam svojim upadicama htio uznemiravati tankoćutnu pjesničku dušu.

Dok je topot dosadne kiše iza otkškrinutih prozorskih stakala davao poseban ritam, meni se već lagano lelujalo u glavi, štoviše, osjetio sam na neki način izopćenikom budući da sam brzo shvatio kako se poezija, a pogotovo erotska ne može pravilno slušati bez kulerskog fumanja širokog spektra duhanskih proizvoda uz obvezatnu pivušu.

U neka doba razvila se rasprava šta je to erotika, šta pornografija, zašto su mladi nikakvi a stariji sjebani, spominjalo se Aristofana, Habsburgovce, Leonarda Cohena i Vuka Karadžića, jedino je još CrvenkaPica nedostajala da atmosferu dovede do usijanja.

U jednom trenutku su mi dopizdila nemušta uvjeravanja prištavih wannabe intelektualaca i nevješto prikrivenih erotomana u stilu pišit ću – kakit ću pa sam od predsjedavajućeg zatražija da rečem dvi-tri riči.

Ovako ljudi, ja nisam pjesnik, ja sam, da prostite – inženjer, ali mogu vam rado neke stvari objasnit.
Postoje vrlo jasne granice između erotike i pornografije. Erotika uopće nije vezana uz sise i guzice, erotika prije svega nastaje u našem mozgu, koji svoje vibracije šalje prema drugom mozgu, različitog ili istog spola, sasvim svejedno. Uvjeravam vas, najerotičniji dio ženskog tijela je – mozak!

A kad ovu priču o erosu, potrebi, ljubavi, požudi, kako god hoćete, svedemo isključivo na spolne organe – e to vam je pornografija! Pornografija isključuje ne samo mozak, već i srce, pluća, kožu, nju jedino zanima područje od pupka do šupka.

Pogotovo još kad u tu priču između gospodina kurca i gospođice pice uvedemo najrazličitije tjelesne izlučevine, znoj, spermu, pljuvačku, mokraću, onda to čak više nije ni pornografija – to vam je SieSaJ – Majami!!!

Na ovo moje izlaganje dobio sam prilično snažan pljesak uz nekoliko slabašnih replika.

Pjesnici su svoja izlaganja nastavili još duboko u noć, kako se sve svršilo ne znam vam reć, jer meni je od svog onog silnog dima i nikotinskog predoziranja došla takva mučnina da me ni najbolji erotski stihovi nisu više mogli zadržat unutra.

Hm, ne bi bilo nimalo veselo čitat naslove – Poznati bloger kolabirao na večeri erotske poezije – poala sramote!

Ipak, nije ovo bilo loše iskustvo, yes little duck, ne bi nikad pomislija da večeri poezije znaju bit napornije od penjanja na planinu! Idem i drugi put, samo nikako više bez gas-maske i astronautskog odijela!