Kad bi drveće plovilo...

29.01.2011.


Valovi olujnog mora izbacili su na markintu deblo umrlog bora. Svojom bojom gotovo da se stopilo sa okolnim stijenjem pa izgleda kao da je oduvijek tu. Silna je snaga tog mora kad progovori iz dubine, pograva se deblima teškim nekoliko tona kao s orahovim ljuskama, katapultira ih na škrape kao perce, kao da im želi reći - dosta je bilo plovidbe!





Jer, ovo drvo je raslo na obali nekog drugog otoka, ne znam kojeg, možda Šolte, Drvenika, Brača ili čak Visa, tko zna uopće kako je skončalo, vjerojatno u nekom požaru, spržila ga vatra, osušila njegove životne sokove, oslabila korijenje, da bi ga na koncu neka divlja zimska buretina jednostavno oborila u more. Poput umornog kita koji se sit svega nasuče na obalu, tako se i ovo stablo prepustilo strujama i valovima koji su ga donijeli do čiovskih uvala, a da to putovanje i nije bilo tako kratko svjedoče bezbrojne rupice u kojima su svoj dom pronašli brojni morski crvići, pužići i račići.





I sad je tu, kao da se ruga - još sam živ, a zanimljivo, kao da zna da se našlo u blizini starog Tragosa pa se i jedna grana maskirala u kozu.



Priroda je velika učiteljica i nudi nam odgovore na gotovo sva naša pitanja. Samo treba znati razumjeti njezin jezik. Uvijek mi bude žao tih stabala kada stradavaju u požarima, kad onako nepomično čekaju vatru koja im se približava, vatru koja im donosi smrt, a meni dođe da im poviknem - bježi, hodaj, iščupaj to korijenje i trči...

I tko zna koliko godina mora proći da stablo opet naraste tako veliko i moćno kao što je nekad bilo.

Ma ne znam, baš se nešto mislim, kako to da je sve tako krhko, život se počesto čini poput hodanja po tankoj žici iznad ponora, moraš pronaći savršenu ravnotežu za naći pravi put.

I nakon pedeset, osamdeset, možda stotinu godina, mora jednom doći neka zlokobna sila, splet magnetskih silnica, neka munja koja će se stvoriti u jednom trenu, dodirom nekih sasvim slučajnih bezveznih oblaka na nebu i ošinuti ubojitom strijelom prema najranjivijem mjestu...

A opet s druge strane, tako to ide, dok rijeka vremena teče, sve će opet biti isto ili možda ništa više isto biti neće...





E moj život(opis)e...

27.01.2011.

Jutros sam od jedne dražesne djevojke primio SMS slijedećeg sadržaja: Eeeej Brode, ajde molim te napiši par crtica o sebi, di radiš, koliko dugo radiš, čime se još baviš, triba nam za ONO, znaš...

E sad, neću još otkrivat šta je to ONO, čut će se na vrime, ali nema mi gore stvari nego pisat o sebi, a zanimljivo, to mi u zadnje vrime sve češće traže, nemam pojma zašto.

Šta napisat o sebi, a da ne bude suhoparno, recimo ovako – u auto moto stilu - teški polovnjak, prevalio do sada preko 16 000 dana, donekle očuvan, slabo garažiran, bez zimskih guma, neuredno servisiran, uglavnom još u voznom stanju, ali sve teže prolazi tehničke preglede, može ga se eventualno koristit još neko vrijeme za odlazak u polje, da prenosi drva, masline, maškline, lopate i tako to...

Ma ne može tako, daj pokušaj neki suvisli životopis napisat, recimo u trećem licu...

Rođen u Splitu, živi i uglavnom (ne)djeluje u Trogiru. Odmalena zadojen idejama humanizma i renesanse, ističe se u brojnim talentima i aktivnostima, pogotovo u dječjem vrtiću. Odličan u osnovnoj školi, vrlo dobar u srednjoj, dobar u zločinačkoj JNA, dovoljan na fakultetu i nedovoljan za preživljavanje u uvjetima liberalnog kapitalizma.

U prosincu 1991. završio polubrodogradnju na FESB-u, potom se još nekoliko godina skitao u maskirnoj uniformi po šumama i gorama naše zemlje ponosne da bi se tek u ožujku 1997. prihvatio nekog konkretnog posla u trogirskom gradobrodilištu.
Najprije u grupi za numeričko trasiranje u pogonu Trup kao programer-projektant, da bi u lipnju 2000. prešao za velike novce u službu Konstrukcije gdje se čak šest sezona bavio ponajviše zaobljenim dijelovima broda poput pikova i bulbova. Slabijim se pokazao u paralelnom srednjaku, zbog čega je izgubio mjesto u prvoj postavi pa se u ožujku 2006. vraća u matični klub. Ipak, ni tu se nije predugo zadržao budući da je tih godina u sklopu reorganizacije brodogradilišta čitava NC grupa pripojena Glavnom stožeru projektiranja, konstrukcije i tehnologije ili u popularno zvani "Tehnički ured."

Ove godine planira proslaviti jubilarnu 14. godišnjicu druženja s hrptenicama, vjenčanicama, rebrima, koljenima, maškarama i limovima vanjske oplate.

Hmmm... a da se ipak vratim u prvo lice...

U slobodno vrijeme ne bavim s ničim pametnim iz jednostavnog razloga što slobodnog vremena - nemam.
Ako je vrijeme novac, a meni ga kronično nedostaje, znači li to da sam totalno siromašan!? Vjerojatno da.
Slabo govorim i svoj jezik a kamo li još neke strane.
Ne slušam nikoga, u stvari, pravim se da slušam, a opet sve učinim po svome.
Od ostalih znanja i vještina, mogu istaknuti sposobnost da u rekordnom roku uspijem stvoriti hrpu prljavog suđa i nered gigantskih razmjera.
Znam se služiti usisivačem i imam dozvolu B kategorije za ekspres lonac.
Budući da sve brže zaboravljam neke stvari, onda ponekad nešto i zapišem na papir ili tvrdi disk, a kad mi se ne da pisati, onda fotografiram, uglavnom brodove, cvijeće i tovare.

Živim čudom, te moje škrabotine i wannabe fotke se nekim visprenim pojedincima čak i sviđaju (stvarno ne znam šta je s tim ljudima ili su samo obzirni pa im je neugodno reć da je to totalno sr..nje) pa eto, valjda mi to imponira, ali tek ponekad ponesen inspiracijom nadmašim samog sebe i stvorim nešto skroz blesavo...

Kao na primjer ovu biografiju.
Opet nisam uspio ostat ozbiljan.
Možda budem sutra.



Tražit će noćas zeko mater

25.01.2011.


Čemu služe zastave na jarbolima?
Kako čemu služe!?
Da bi pokazale koji vitar puše!



Dobro poznavanje problematike i davanje ispravnog odgovora na pitanje "oklen vitar puše" i nije tako bezazleno, mnogima je u našoj bližoj i daljoj povijesti značilo razliku između mižerje ili bogatstva, istaknutog položaja ili zaborava, a nekima bome i tanku liniju između slobode ili prežuna.

I to je valjda ostalo tako zapisano u genetskom kodu pa se i ne triba previše čudit običaju tipičnog "homo dalmaticusa" koji će svakoga jutra bacit pogled prema bandiri na vrhu kule ili kampanela. Bandira ti odma reče tribaš li ponit lumbrelu ili kapu, kakve ćeš postole obuć, oš duge ili kratke mudante izvuć iz škafetina, debelu ili tanku jaketu navuć na se...

Čujte, šta možemo kad smo takvi, ovisni o vitrovima, kad nam puše jugo onda smo grintavi, ali zato kad nam puše bura onda smo opet grintavi jer je ladno, ne valja nam dikod ni bonaca, u svakom slučaju - lako nađemo razlog za grintanje.
Ae, nije se s vitrom igrat! I za naše dične pubertetlije znamo reć kako su cili "u vitru", a za one nešto starije da im je propuh u glavi.



Na opću radost, rasprave o vitrovima znaju kod našega nesriknjega svita bit prilično žestoke, koji put dođe i do prstiju, jerbo nije lako usaglasit stajališta ni među domaćima, a kamo li još ako se u takve rasprave uvuku furešti.
Nema veće blamaže nego nekoj iskusnjari prodavat priču u stilu - poala šta se ovo jugo raspuvalo....
- Ma koje jugo cukunu jedan, oli ne vidiš kako zavrće po vrhu mula, ovo je čisti grego-levanat!

I nije to ništa čudno, jer svako misto svoju ružu ima i koliko god bile slične, opet su za svako područje specifične.



Konfiguracija terena, oblici planina i prijevoja, smjer pružanja obale i otoka utječu na to da bura u Splitu nije ista ka ona u Makarskoj ili Senju, ni po smjeru ni po jačini, ili recimo garbin koji će u Komiži napravit tarapanu, u Jelsi ili Pučišćima niko neće ni osjetit!
Maestral koji na sjevernom Jadranu puše iz pravca sjeverozapada nakon "lakta" na Punti Planki prelazi u čisti zapad, upravo onako kako ga oblikuju kanali između otoka.

Moj mali grad ima doste sriće s vitrovima jer je zaštićen sa svih strana ka u škatulici, istina, ponekad se olujno jugo probije između Marjana i punte Čiova pa cili Kaštelanski zaljev prokuva i uzvrti se ka centrifuga u makinji za pranje robe, ali i bura s Kliških vrata zna zviždit iznad krovova ka maniti pterodaktil. Ipak, valja priznat kako smo mogli proć i puno gore.





Osim te famozne kliške bure sa sjeveroistoka, u Trogirskom zaljevu zna zapuvat i ona šibenska. Za pravo reć, to je više tramuntana nego bura, ali eto, pošto meni Šibenik, a posebno Šibenke nisu mrske, onda možemo prihvatit i taj naziv. Osnovna razlika između bure i tramuntane je u tome šta je bura luda ka kupus, a tramuntana još i luđa!

Za tramuntanu se zna reć - kakvo vrime nađe, takvo i ostavi! Dolazi naglo, tuče žestoko, napravi dar-mar i nestane za tren, ode ća ka da je nikad nije ni bilo. Nešto slično ka Ivo S.

Sasvim logično, na suprotnoj strane ruže vjetrova javlja nam se oštro ili kako znalci kažu - oooštar, ali taj vitar uopće nije oštar nego u stvari pari ka neko dežbjego jugo, nit' smrdi nit' miriše, puše dugo, jednolično i dosadno, izaziva glavobolju i živčanu napetost, najviše me podsjeća na Jadranku K.

U svakom slučaju, siguran sam da bi se u 360 stupnjeva ruže vjetrova našlo mista za svakoga našeg p(r)olitičara, pogotovo u nekim skrivenim zakutcima, nišama i tajnim ložama pa i nekim naizgled nespojivim kombinacijama.



Eto, siguran sam da su tek rijetki od vas čuli za tramburu, vjetrusinu koja istina rijetko, ali nadasve žestoko prokulja iz dubine Dalmatinske zagore i krene prema moru oštro ko Wilkinson britva.
Ne da Bog da vas ova kombinacija bure i tramuntane zatekne na debelom moru jer kad se trambura razgoropadi, tribat će vam dosta pomorskoga mota da se šta prije dočepate neke mirne luke.



I tako, dok vanka dere trambura, najlipše je sist na bančić uz toplu peć, ubacit komad drva u vatru plesnit rukama oba gaće za skinit šporkicu i nadasve mudro objavit prisutnome puku - tražit će noćas zeko mater...



Zaboravljam

23.01.2011.

U noćima zimskim
dugim i hladnim
kad sve nestane
i kad ničeg nema osim tame
ni svjetla mjeseca ni zvijezda
samo huk vjetra sa istoka
divlja u golim granama
i lupa po gitarama bez žica
šuplje i zlokobno...



U noćima dugim poput ove
kad sve se pretvori u mrak
a ono malo dana
stisne se sramežljivo u ljušturu školjke
vrijeme se zamrzne i stane
kao nekad na vojničkoj straži

Kazaljke se slijepe jedna za drugu
pa i ne osjetiš kako vrijeme prolazi
u praznom prostoru
a dani tako prokleto brzo bježe
i nestaju
u nepovrat...

Prekratko nam nova ljeta traju
prebrzo nam naša djeca rastu
i već zaboravljam
lica i slike svoga djetinjstva
a s mojim zaboravom
kao da ih i nema više



Zaboravljam
miris naranče u tvojoj kosi
zaboravljam
okus soli s tvog ramena
nekog davnog ljeta
toplog i modrog...

I već do zore
zimske i bezbojne
zaboravit ću
jesam li te volio
ili sam samo
sanjao da te volim...



Na brigu kuća mala

20.01.2011.

U malome mistu kraj obale plavog mora živi šjor Livio, ugledan, viđen i čašćen čovik, svugdi rado viđen gost. Iako je uvatija deboto već sedamdeset i petu, puno pažnje posvećuje svome izgledu pa je tako prvi u našemu malome mistu išumpreša bore na licu, redovito pituraje kosu, a ima bit da je čak i prisadija malo vlasi iz susidova rasada jer je prije petnajstak godin izgleda primjetno ćelaviji. Šjor Livio živi u maloj kući na vrhu briga, preciznije rečeno - nekad je to bila mala kuća, ali otkad se Livio uvatija poduzetništva, narasla je i u širinu i visinu, a nekadašnju gustirnu pritvorija je u bazen.

Pored te gustirne, pardon bazena, okružija se lipi komad vrtla, ali za razliku od ostalih primitivnih stanovnika maloga mista, šjor Livio u njemu ne uzgaja blitvu, kapulicu, kavule ili da prostite špinjaču, nego samo cviće i ukrasno grmlje. Kraj garaže rastu rusulice, uz verandu velecvjetna magnolija, vatrenu kućicu okružuju pitospore, a isprid balkona namistile se tri palme. Šjor Livio voli u to svoje carstvo cvića pozivat svoje prijatelje na večere i domjenke, bome se propjo lipi bokuni znaju bacat na gradele, pije se vrhunsko vino, piva se do kasno u noć. Puno njih se u malome mistu gracaju za uvalit na te večere, svi bi tili bit prijatelji šjor Livia, ali ne toliko zbog lipih bokuna na pjatancama, nego se po gradu priča kako se tamo uvik nađe nekoliko mladih zgodnih cura koje su za pretpostavit - bliske prijateljice i osobne asistentice našega dičnoga domaćina.

Šjor Livio je naime poznat ka dobrotvor široke ruke, pogotovo prema sputnim divojkama u ranim dvadesetima, ali zli jezici spominju da se u dvorcu šjor Livia nekidan vrtila i jedna šesna mala iz Prapatnice kojoj niko na prvi pogled ne bi da sedamnajst godin! Mala, lajava kakve već znaju bit te iz Prapatnice, pričala je posli u jednome kafiću kako je sa šjor Liviom upozna tetak od njezine prijateljice koji je inače vlasnik obrta za otčepljivanje kanalizacije i suvlasnik pogrebnog poduzeća.

O poslovnom uspjehu šjor Livia isto kruže razne priče, od toga kako je početni kapital steka preprodajom zemlje u najlipšim uvalama blizu maloga mista u kojima su se izgradile puste vikendice i apartmani do onih koji govore kako je još u onome sistemu organizira koncerte estradnih poletuša. Kad su se dolaskom demonkracije užgala svitla slobode i poduzetništva, šjor Livio je u kratko vrime posta vlasnik tri noćna kluba, dva restorana, nogometnog kluba, kladionice, pokrenija je izdavanje enigmatskog lista, čak i pravu pravcatu televizijsku postaju!

Nije mu tribalo dugo da se uključi i u političke vode pa je na jednim izborima pomeja tadašnje stranačke faraone i posta gradonačelnik. Ovi mu nisu ostali dužni pa su nastojali na sve moguće načine kompromitirat šjor Livia, čak i naložili istrage zbog navodne korupcije, ali mu ništa nisu mogli dokazat tako da našemu šjor Liviu teče evo već četvrti mandat gradonačelnika. Istina, za vrime njegove vladavine, malo misto i nije baš nešto naročito napredovalo, ali se procjenjuje da je gradonačelnikovo bogatstvo u istom razdoblju naraslo i desetak puta. Ponekad nije bilo lako bit u koži šjor Livia jer se znalo dogodit da ga neke sitne duše napadnu bez valjanog razloga i bombizaju ga metalnim šipkama.

U svakom slučaju, čak ni ozbiljni politički analitičari nisu uspili odgonetnit tajnu uspjeha šjor Livia. U razgovoru s mištanima ritko ćete čut koju grubu rič o svome gradonačelniku, a kako nam je reka marangun Lovre - ko ne zna za sebe, ne zna ni za drugoga!

I na koncu, možda je najvažnije u ciloj priči, činjenica da je naš šjor Livio Beskrupuloni odavno izaša iz lokalnih okvira i posta uzor i inspiracija za mnoge napredne ljude originalnih ideja koji su na sličan način uspili doć na vlast i u drugim malim i velim mistima. Jednostavno rečeno, oni su prvi imali hrabrosti objasnit narodu da se okani iluzija i nerealnih očekivanja od političara, čak i nevjerne Tome uvjerit da se s brdom love može izgledat i mlađe i lipše i pametnije...

Čak i ako se ispod takvoga brda nalazi samo gomila smeća - sve se to danas može lipo uredit, zatrpat bagerima, prekrit finom zelenom travicom, izgradit đardine i fontane. Lipo je živit na vrhovima takvih brda, čisto i prozračno.

Smrad će i tako trajno osjećat samo oni koji ostaju u podnožju...



Pet lakih koraka

18.01.2011.

Sinoć mi je u srid noći palo na pamet računat koji je najmanji broj koji se može podijelit sa 1, 2, 3, 4 i 5!
Mislim, to šta meni zna past na pamet u srid noći, bolje vam je ne znat, u stvari, ne smin reć ni deseti dio tih mojih noćnih misaonih vrludanja, a ko zna, možda bi se od svega toga moga jednom napravit film. Kako je Rašomon već snimljen, morat ću smislit neki drugi naslov.

Dakle, koji je najmanji broj djeljiv sa 1, 2, 3, 4 i 5? Hm, ček ček da nije dvadeset? Nije, ne može sa tri... Trideset? Šipak, trideset ne može sa četiri! Četrdeset... opet ne može sa tri... Pedeset... a čoviče, ova trica maksimalno zajebaje, ne može ni pedeset.
Ajmo dalje, pedeset i pet ništa, šezdeset... evo ga! Šezdeset je najmanji broj djeljiv sa svih pet! Hm, nije to ni malo!

Ali vidi vidi vraga, broj šezdeset je isto tako djeljiv i sa šest! Dakle, najmanji zajednički višekratnik isti je i za prvih pet i za prvih šest brojeva!? Pa to je paradoks svoje vrste! Dakle, možemo izvuć pouku - tamo di može stat pet, može i šest. Molim da se ovo senzacionalno otkriće zabilježi u matematičkim udžbenicima kao Brodov poučak!

A kad smo već u ritmu pet-šest laganih koraka, moram se pohvalit kako smo i ovog vikenda bili veoma aktivni. Usput, ispričavam se Ani koja nas je ljubazno pozvala na dvodnevno krstarenje Biokovom, ali eto, kako smo tijekom subotnje večeri morali rješavat vruću problematiku, jednostavno nije bilo moguće sve to ukomponirat u menuet za Lokvu i Vošac.



Određene pripadnice nježnijeg spola vole reć kako je jedina razlika između dječaka i bivših dječaka, to ka oće reć zrelih (hm) muškaraca, u veličini njihovih igračaka. Kao ono, kad su mali skupljaju autiće, traktore, bagere, dizalice a nešto kasnije sve to konkretiziraju u dimenziju više. Istina, većina ih tokom odrastanja odustane od radnih strojeva, tek rijetki požele orat, kopat i ziđat, nemam pojma zašto, ali blože moj autići su konstanta, možda zato što pojedini sretnici uz nešto bolji i veći autić obično dobiju i lutkicu kao bonus. Hm, zašto bi se odrasli muškarci igrali s lutkicama, to je sad već neka druga tema.

Eh, da, zamalo sam izgubija poantu šta sam zapravo tija reć. Nisam siguran je li to u redu, ali kad vidim kakve sve igračke poklanjam sebi za blagdane i rođendane, moram se duboko zabrinut. Naime, uvatija sam sebe kako u zadnje vrime stalno kupujem teče, lonce, pršure, pijate, nemate pojma koliko mi je gušt to kupovat, jednostavno ne mogu odolit kad vidim lipu teču, trenutno mi se po glavi vrzmaju one keramičke tavice čuja sam da su odlične i ovaj, čekaj malo kad mi je ono rođendan, za dva miseca, aha, doobro...(prijateljima na znanje jel...)

Eto nekidan sam uspija nabavit električnu peku čak iz Turske, (odma sam je prozva Šeherezada) jerbo takvih stvari nema u nas kupit i sad lagano eksperimentiram, proučavam sve moguće kombinacije mesića i kumpirića, uglavnom, mogu potvrdit da kad Šeherezada zagrije svoju pećnicu na dvista pedeset, kad užge grijač i gori i doli, pa se onako sva lipo zarumeni, mmmm asti koliko slasti bude u njoj...

I sad, kako se svima hvalim sa svojom novom ljubavi, moje društvance poželilo za subotu uvečer nešto lagano, vegetarijansko... Može, odlično, uvalit ću malo kumpira, kapule, kiseloga kupusa, kukuruza, mrvicu kadulje i kopra. Peka vegetarijana, sve na K!
Hm, a kad je već sve na K, zašto onda ne uvalit još malo Kobasice i Kamburgera!? U svakom slučaju, bija sam vrlo zadovoljan kako mi je ispala K-peka, pogotovo zato šta mi je bilo prvi put, istina nikakvih fotografija tog pothvata nemam, ali uostalom, šta će vam fotografije? Ka da se od fotografije možete najist!?

Nakon Ka-peke, morali smo napravit Ka-đir, i to ni manje ni više na Crnopac, jugoistočni dio Velebita. Znate di je to, od Tulovih greda iza kantuna još malo desno, e ma naravno da znate.



E sad, ne mogu vam sa potpunom sigurnošću reć jesmo li uspili u našem naumu jer su me moje tri suputnice potpuno zamantale tako da mi je taj uspon na Crnopac ispa skroz lagan, ma nisam se njanci ni spotija.
Uglavnom, dugo smo se vozili, još duže hodali, ali nekako sam taj Crnopac drukčije zamišlja, puno viši i nepristupačniji.



Čak smo naišli na jednu staru utvrdu koja mi je izgledala pljunuta Kličevica!





I nemam blage odakle se stvorilo more blizu Crnopca!?





Čak i jezero!?



Pa dobro, ponekad se i greškom mogu dogodit zanimljive stvari...



Hm, izgleda da ne bi smija konzumirat Ka-peku prije planinarenja jer mi se sve izmišalo u glavi.
Toliko da mogu računat koji je najmanji broj koji se može podijelit sa svim brojevima od jedan do deset!
Prvi koji pogodi može doć ove subote na novu Ka-peku njami







Ništa spektakularno

15.01.2011.

Uopće ne zavidim ljudima koji žive na južnoj hemisferi. Nije im dovoljno šta po cile dane hodaju naopako nego ih za nevolju svaku malo strefe neke kataklizme, poplave, potresi, vulkani, odroni, a uza sve to, Božić i Nova godina im padnu ćipo u lito.

Mislim, nije to toliko loše, dočekat Novu u kratkim rukavima na nekoj terasi pored plaže ili recimo na noćnom piciginu, ali štajaznam, meni je i tako svaki dan tokom lita ka Nova godina pa me nije ni briga...



Pa mi bude nekako draže da nam blagdani svjetla, ljubavi, nježnosti pa i ludosti ako oćete, dođu baš u onom najmračnijem dijelu godine. Lakše je izdržat taj zimski mrak, a eto već danas, dvadesetak dana nakon zimskog solsticija, sunce je primjetno duže na nebu, a čim stvari dobijaju na dužini - o ho ho, lakše se diše, he he, kako da ne...



Stoga ću se danas kloniti spektakularnih najava i senzacionalnih otkrića i pokušati pronaći ljepotu dalmatinske zime u samo nekoliko fragmenata, par minuta prije zalaska sunca.

Tu je prova staroga kova...





Jedan mali biciklist na trogirskoj rivi...







I profesor Šago u popodnevnom điru...



Još sam tračak svjetla...



Pred nama je još jedna zimska noć.



Čudo u Saldunskom zaljevu

12.01.2011.


Kako saznajemo od neimenovanog, ali visoko pozicioniranog dužnosnika mjesnog odbora Čučerje Donje, čelni ljudi INE prihvatili su prijedlog stručnjaka mađarskog MOL-a u svezi početka eksploatacije nafte iz Jadranskog mora, mudro zaključivši kako su cijene sirove nafte na svjetskom tržištu dosegle granicu koja jamči visoku profitabilnost za korištenje ovih, do danas široj javnosti nepoznatih crpilišta.



Geološki stručnjaci naime, već od šezdesetih godina prošlog stoljeća dobro znaju kako se na dubini od otprilike pet kilometara ispod dna Jadranskog mora nalazi izuzetno bogato, praktički neiscrpno naftno polje, ali se zbog stotinu i jednog razloga do sada nije s tim podacima izlazilo u javnost. Međutim, turbulentni događaji na svjetskom tržištu naftnih derivata, nagnali su domaće stručnjake na potez koji bi se šahovskim riječnikom nazvao - alea jahta est!
Ili već nekako drugačije, ali se od silnog uzbuđenja trenutno ne mogu sjetiti...







Prva bušotina će započeti s radom već krajem veljače ove godine i to u Saldunskom zaljevu blizu Trogira, pitoresknog gradića koji je do sada uglavnom bio poznat po bezvrijednom starom kamenju kojeg su neki diletanti čak pokušali prošvercati u svjetski registar kulturne baštine.

Međutim, ono što začuđuje jest spoznaja da se javnost i dalje obmanjuje lažnim informacijama pa se tako i danas u mnogim sredstvima javnog priopćavanja moglo vidjeti pače čuti da će u trogirsko brodogradilište uploviti naftna platforma impozantnih dimenzija na zamislite čuda - redovni remont!?
Ha ha ha, pa to je toliko plitko objašnjenje, pliće od prosječnog hrvatskog radničkog džepa, ali bez obzira na sve, mnogi su nasjeli na tu priču.

Istina, prizor uplovljavanja 104 metra duge, 107 metara široke i 110 metara visoke plutajuće grdosije u pratnji čak sedam "Brodospasovih" remorkera uistinu je bio spektakularan, tako da su mnogi povjerovali kako se evo već po drugi put u desetak dana, dogodila djelomična pomrčina sunca.









Isto tako saznajemo kako su gradski čelnici Trogira te općina Okrug i Seget izuzetno zadovoljni s visinom odštete koju su im obećali iz uprave INE, naime pretpostavlja se kako će se u proračun spomenutih jedinica lokalne samouprave godišnje slijevati više od tri milijarde kuna, što je za, do jučer pasivne krajeve skok od gotovo milijun posto!

Iz agencije za nekretnine - Karambol d.o.o, u vlasništvu Nediljka Punde priopćili su nam kako su cijene stanova, kuća i zemljišta u okolici Trogira narasle tijekom samo jednog popodneva za čak osamnaest posto i ne samo to, već se i slijedećih dana očekuje spektakularni rast. Stoga svi vi koji imate neoplođenog kapitala - požurite!

U potpuno novim okolnostima, donedavni problemi koji su mučili stanovnike Trogira poput privatizacije brodogradilišta sada padaju u vodu, budući da će crno zlato doslovce preplaviti sve financijske dubioze koje su se gomilale već desetljećima i izazivale stalne potrese na političkoj sceni.







Ono što posebno ulijeva optimizam jesu garancije renomiranih stručnjaka koji su izradili studiju uticaja na okoliš u kojoj se eksplicitno naglašava kako naftne bušotine u turističkom području neće imati nikakvih negativnih posljedica, štoviše, već se predviđa izgradnja ekskluzivnog restorana na trećem katu platforme s koje će zamislite čuda - biti sproveden vodeni tobogan s kojim će se tokom ljetnih mjeseci moći skakati u kristalno čisto more.

Planova je već u ovom trenutku toliko mnogo da sam siguran kako neće proći mnogo vremena a da će primjerice jedan Dubai izgledati kao totalna selendra u odnosu na stari-novi Trogir.

Tko bi rekao da će nakon toliko godina letargije i stagnacije ovog zabačenog kraja Splitsko-Dalmatinske glupanije, samo jedna bušotina sve stubokom promijeniti!?
Čudo, zaista!









P.S. Hej heeeeej ljudi pa ovo je zafrkancija, nemojte sve shvaćati (pre)ozbiljno.
Dobro, platforma je stvarna, ali nafta... no

Promina et kontramina

10.01.2011.

Di ćemo? – nadvilo se tog nedjeljnog jutra strašno pitanje nad našim glavama, pitanje koje je u sebi sadržavalo dramatičnu ozbiljnost situacije kao i dalekosežnu odgovornost za blisku budućnost.
-Nemam pojma – bio sam odlučan i rezolutan.
-Mogli bi na neko misto koje nam nije daleko, di se možemo prošetat, a da nije sad baš neka popločana šetnica uz more...

I onda sam razmišljao, razmišljao... i dosjetio se, pokrenuo stroj profesora Baltazara, prosuo kap iz epruvete i slavodobitno izjavio:"Idemo za promjenu malo na Prominu, tamo nikad nismo bili!"

U tili čas, preko Planoga, Prgometa, Unešića i Drniša, na cesti prema Oklaju, negdje prije Trbounja zapazili smo putoznak zanimljivog sadržaja.



To je to!

Nakon nešto više od dva kilometra puta stigli smo pred selo zvano Lišnjak u kojemu asfalt posve neodgovorno iščezava, a kao privlačnu alternativu nudi nam se pet kilometara makadama do planinarskog doma.

Ne hvala, gospodine McAdam, pet kilometara pješačenja za nas je danas sasvim prihvatljiva cijena!

Već na samom početku našeg puta pozdravili smo stado simpatičnih krava muzara koje su znatiželjno pogledavale prema čudnim svatima, to jest – nama.
Pokušao sam visprenom pošalicom razbiti neugodnu tišinu - Heeej kravo, jel' ti to na ušima OIB ili JMBG?



Krava je jednostavno blenula u mene k'o tele u šarena vrata, a tamo negdje iza jednog hrasta čulo se nervozno hroptanje alfa-bika kojemu moj smisao za humor nije baš najbolje sjeo...

Stoga smo malo bržim ritmom zađipali uzbrdo ne želeći dodatno remetiti nedjeljnu siestu glavnog i odgovornog...

Promina, u planinarskom smislu, nije najblaže rečeno – odviše popularna planina, izdvojena iz gorskih lanaca Velebita, Dinare i Svilaje, doima se poput ogromne usamljene piramide koja se nadvila iznad ravnice Petrovog polja i miljevačkog platoa.

Svojim rudnim i vodnim bogatstvom, te geološkim sastavom atipičnim za dalmatinske planine, kao da s dozom ozbiljnosti i mudrosti želi poručiti mlađahnim krškim ljepoticama – e dico dico, vi se još niste ni rodili kad sam ja stajala ovde na istome mistu...



Planinarska staza na nekoliko mjesta presjeca makadamski put, a uspon je vrlo blag i nezahtjevan, pogodan čak i za izletnike nenavikle na planinarske pothvate.





Nekih pedesetak minuta nam je trebalo do izvora pitke vode zvanog „Mali točak“.



Sasvim u skladu s imenom, tu je i mali točak iliti kotač kako vam drago, ali meni se čini da se ovaj toponim u stvari treba izgovarati kao toooočak, dakle mjesto na kojem se toči voda. Jesam li u pravu, nemam pojma, morat ću malo dublje uroniti u tu problematiku hm...



Desno od malog točka nastavlja se makadam, a s lijeve strane se odvaja staza s kojom smo propješačili još dvadesetak minuta do planinarskog doma. Istina, na jednom dijelu smo imali grdnih problema s blatom koje nam je htjelo progutat naše gojze i nije se ni najmanje obaziralo na naša upozorenja o postblagdanskoj dijeti.



Tako smo u ne baš reprezentativnom izdanju banuli na vrata planinarskog doma u kojem smo na opće iznenađenje ugledali Vedrana, našeg kolegu iz sad već o-ho-ho davne Mosorove planinarske škole i njegovu prijateljicu Helenu, simpatičnu Slavonku koja se skrasila u Zadru. Njih dvoje su se do doma popeli s druge strane planine, iz Siverića, tako da smo svi zajedno dobro apsolvirali prominske smjerove.



Od domara smo saznali da bi do najvišeg vrha planine imali još otprilike sat hoda, ali mrgudni oblaci koji su se nadvili nad Čavnovkom i njezinih 1148 metara nad morem, spontano su nam dali do znanja kako i nije neophodno baš svakog puta jurišati na vrhunce. Pogotovo još kad smo čuli da se na samom vrhu planine osim dražesnih antena, stupova i odašiljača nalazi još i neutvrđen broj minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz posljednjeg (nadajmo se i konačno - zadnjeg) rata.



Općenito, o tom razminiranju se u posljednje vrijeme veoma malo govori, kao da je to već polako zaboravljen slučaj. Ne želim griješiti dušu pa izjavljivati kako je petnaest godina nakon završetka rata, ukupna površina s koje su zauvijek uklonjene mine - sramotno mala, ali eto, već godinama prolazim pored istih minskih polja i ne vidim da se išta mijenja na bolje. Dobro, ako još mogu nekako i prihvatiti da razminiranje u planinama nije prvi prioritet (iako bi, ako se već toliko kunemo u turizam svakako trebao biti), ali u jednako očajnom stanju su minska polja neposredno uz naseljena mjesta, prometnice, eto samo između Žitnića i Sedramića „posijano“ je na stotine tabli sa zlokobnim mrtvačkim glavama.




I tako to već godinama stoji, a vidljivog pomaka – nema!

Ah da, naši glavonje vazda imaju bitnijih problema, još najbolje da ih sad, u izbornoj godini uznemiravamo s takvim minsko-eksplozivnim tričarijama.

U svakom slučaju bila Pro-mina ili Kontra-mina, mi smo danas „odradili“ još jedan uspješan izlet u nepoznato, ovoga puta samo kao prethodnica ili izvidnica jer na Prominu zaista vrijedi doći s malo većim društvom.

A nekako imam osjećaj da bi to moglo biti vrlo brzo!

Zdravo ambiciozan tip

08.01.2011.


Baš mi je gušt kad uz miris tople nesice i položaju broj šest i po u udobnom naslonjaču doma mog, otvorim da prostite - Đi-mejl, pogotovo kad unutra zateknem nekoliko boldanih poruka sa zajedničkim nazivnikom Fw-Fw! Naravno, iza takvih naslova obično se krije neki opasni atač (gospemoja lipih izraza!), a evo sad u ovo blagdansko vrime primija sam dosta onih s produhovljenim porukama punim ljubavi, razumjevanja, prepune tako toplih i plemenitih misli da se svako normalan mora raznježit i onako potiho u pola udaha reć -aaaaaaaaaaaa.

Eto, baš sam prije par dana primija jednu koja je bila naslovljena kao "ZAHVALNOST" i da sad ne prepričavam čitav sadržaj mogu samo ukratko prenit nekoliko tih veličanstvenih rečenica...

Daklen, 'vako tamo piše ...

ZAHVALNOST

Što reći, ovo je sasvim drukčiji pogled na život. Želim vam ugodan dan

Upućujem svoju zahvalnost Bogu na:
supruzi - za hrenovke s pecivom za večeru
jer je tu večer kod kuće sa mnom
a ne negdje vani, s nekim drugim...

Suprugu...
koji leži na sofi
pretvorivši se u krumpir na kauču
jer je tu večer sa mnom
a ne negdje vani u nekom kafiću ili pivnici...


U međuvremenu se autor još zahvaljuje dici, susidima, punicama, svekrvama, kućnim ljubimcima bla bla bla, a zatim prelazi i na više oblike zahvalnosti.

Zahvalan sam za poreze što ih plaćam
jer to znači - zaposlen sam.

Zahvalan sam za sav nered što ga
moram srediti poslije zabave jer to znači
da sam okružen prijateljima

Za svu odjeću koje mi je malo pretijesna
jer to znači da imam dovoljno hrane

Za sve pritužbe koje čujem o vlastima
jer to znači da imamo slobodu govora...


Dakle, shvatli ste poantu, u bilo kojoj situaciji koja na prvi pogled ne miriše na dobro, možemo i moramo pronać razloge za zadovoljstvo jer eto bložemoj, uvik može bit gore jel' tako!?
Prihvati situaciju takva kakva je i bit ćeš sretan!

I tako sam ja odlučija striktno se držat ovakvih poruka - ne smin se nervirat, ne smin dozvolit da me išta uznemirava nego sve prihvaćat lipo stentano paćifiko svaki problem sagledat s vedrije strane, ako triba bacit na ajram-bajram pa dokle se dogura...



Sinoć mi je u službeni i prijateljski posjet došla moja izvršna producentica i prvo šta je vidila - u sudoperu jarpa neopranog suđa gigantskih razmjera.
- Kakav ti je ovo raspašoj, brdo šporkog suđa ti je u kužini?
- Nije to brdo šporkoga suđa, nego izraz zahvalnosti na prethodna tri ručka i dvi večere! U ovakvim teškim vrimenima, čovik može bit sritan za svaki obrok koji mu je darovan od višnjega.

- Kad si zadnji put očistija frižider, unutra je totalni nered?
- A ne ne, nije u frižideru nered, nego sam sretan i zahvalan šta još uvik primam plaću s kojom mogu napunit frižider do vrja!
Štoviše, neizmjerno sam zahvalan da uopće imam frižider! Zahvalan sam i na štekeru preko kojeg uključujem frižider u struju! Zahvalan sam i HEP-u što...
- Dooooooooooooobrrooooooooo, muči više, kako si počeja doć ćeš do Tesle i Edisona...

Nešto kasnije gledamo SieSaJ na televiziji, Horeijšijo of d Majami s glavom nakrivo rješava slučaj, a po zidu nam gamiže jedan ogromni pauk!

- Poasti iruda, koliki ti ovo pauk šeta po zidu, đizs koliki je, moga bi se od njega napravit obilat tingulet sa manistrom u suvo!
I vidi, imaš po svim kantunima paučine ka u priči, kad si ti zadnji put ovo usisava?

- Ne draga, to nije pauk za manistru, to je Bartul, moj kućni ljubimac i neobično sam zahvalan što je upravo mega-pauk Bartul izabrao moj dom za svoje utočiste! To samo dokazuje da...

- Znaš šta, idem ja jedan čas ća, a ti se lipo dogovori i sa Bartulom i sa frižiderom i sa sudoperom. I morat ćeš bit jaaaaaako zahvalan ako ti uopće više dođem na vrata!

Astimande, u onoj forwarduši nije bilo uputstva za ovakvu situaciju! I ništa, nije mi bilo druge nego krenit u akciju pa sam Bartula humano preselija u vrtal, izvršija redukciju sadržaja u frižideru (uzgred budi rečeno, može li kompot od višanja trajat četiri godine!?) a ona jarpa suđa se na kraju ipak svela na razumnu mjeru.

I sad se baš nešto mislim... zadnjih godina je prilično popularna ova psihologija kao - budi zadovoljan s onim šta imaš, ne pati za onim do čega ne možeš doć, ne opeterećuj se stvarima na koje ne možeš uticat i tako sve bla bla bla, ali jeli to baš tako?

Zašto kvragu u sve to ne ubacit malo zdrave ambicije? Pa nije baš da se moramo mirit sa svime i bezuvjetno prihvaćat nekoga ili nešto šta nam baš i nije po guštu jer eto... to je tako zapisano i gotovo!

Ambicija je u našem društvu prilično negativno intonirana osobina. Obično se u govoru veže s onim "bolesna". Kao - on je bolesno ambiciozan, roditelji su bolesno ambiciozni, jebate, ispada ko god je ambiciozan da je - bolestan!? Najbolje sve ambiciozne potirat na bolovanje!

Bit ambiciozan danas uopće nije cool, mislim ko je to vidija nešto se trudit, nešto pokušavat, razbijat ustaljene norme, napravit korak dalje...
Nego, kod nas je najvažnija logika - jebe mi se! Pri čemu je posebno paradoksalno upravo to kad kažete - jebe mi se, da vam se u stvari uopće ne jebe jel... nego baš suprotno, ono - baš vas nije briga za bilo šta a kamo li za jeb... uglavnom, shvatili ste.
Kako pomirit (bolesnu) ambiciju i zdrav razum?

Ne znam, na kraju se opet sve svede ne ono -
Bože, daj mi snage da prihvatim ono šta ne mogu prominit
Daj mi hrabrosti da minjam ono šta mogu prominit
I daj mi pameti da razlikujem prvo od drugoga...

A sad idem ambiciozno spremit tuku ispod peke.
Ako mi ne uspije - jebe mi se!

Od sarme do sarme

05.01.2011.

Čim počnem sanjat, odmah znam da sam na godišnjem odmoru!
Nisam baš siguran o kakvom se poremećaju ili kako se to danas stručno kaže – fenomenu radi, ali eto, čim produžim priko one moje normalne ure kad bi se ka ono tribalo dizat jel', meni svašta počne prolazit kroz glavu i najčešće to čak i ne izgleda tako loše pa onda guštam u snu ka u nekom filmu, ali budući da ni snovi više nisu kao što su nekad bili, često mi znaju uletit neke reklame i najave programa koje mi totalno poremete koncepciju.

I tako sam jučer, još ošamućen od svih tih prizora maratona snova, izaša vanka na friški zrak kad ono sve nešto mutno, čudno, astigospe ne vidi se nikakva oblačina, vedro je, ali zubato zimsko sunce niti grije niti svitli!?

Tek sam kasnije iz sredstva javnog priopćavanja saznao kako se radilo o djelomičnoj pomrčini sunca i to me donekle primirilo jer eto bolje pomrčina sunca nego pomrčina uma, ali kako su vijesti na TV kanalima odmicale prema večeri, ocjene jutarnje pomrčine bivale su sve žešće i slikovitije pa su tako na nekom dnevniku izvještavali o „senzacionalnoj“ i „spektakularnoj“ pojavi...

Iskreno, nemam blagog pojma šta je tu trebalo bit posebno senzacionalno kad su ionako svi oni koji su imalo astronomski pismeni već unaprid znali šta će se i kad će se dogodit, a šta se spektakularnosti tiče, nebi se štel mešat, meni je očito samo bilo malo mutno u glavi...

A samo dan ranije, krenuli smo na prvu đitu u novome litu i to ni manje ni više nego odmah priko grane u livanjski kraj, a razloga za putovanje nama i tako nikad nije teško nać, pogotovo kad se mora ić u čestitanje. Jednome rođendan, drugome imendan, nekome Božić, svakome Nova, uglavnom razloga za čestitanje nikad ne manjka.

Kako se relativno rijetko vozimo ovim krajevima, a nije nam bila ni priša, već smo u Longfieldu napustili glavne i ustaljene koridore kretanja te skrenuli na zabačene cestice uz rijeku Cetinu pa prošavši blizu Nutjaka, trebalo je još samo navuć šal, kapu i rukavice za ovjekovječit staru utvrdu nad gordom klisurom...



Put smo nastavili dalje preko Trilja i Jabuke mumajući naranče tako da smo do graničnog prijelaza Kamensko stigli za tren oka usprkos jakoj buri protiv koje smo morali jedriti „u orcu“.



Gledajući zapjenjene valove Buškog jezera palo mi je na pamet kako ne bi bilo loše i u ovim krajevima osnovati jedriličarski klub, ima brate mora, pardon jezera za regatavanje koliko ti duša želi.

Zastali smo na odmorištu blizu Rešetarice, povijesnog lokaliteta na kojem su pronađeni ostaci bazilike iz ranog srednjeg vijeka, međutim temperatura zraka od minus o-ho-ho uz umilni povjetarac s Tušnice, ovoga nas je puta ipak uljudno zamolila za ponovni posjet u nekim blažim okolnostima.





Sasvim drugačiju atmosferu zatekli smo kod naših domaćina, uz toplu vatru iz peći i prigodne napitke okrepljujućeg sadržaja brzo smo pronašli zajednički jezik, a kad su na dnevni red došle sarme, našoj sreći nije bilo kraja. Zanimljivo kako se ukusi mijenjanju s godinama, za razliku od nekih mlađahnih dana kad mi je sarma bila bljak-gnjus-povrat, danas mi ta kombinacija zeleniša i mljevenog mesiša savršeno odgovara.

Vani minus, sarma plus!
Poala gušta!



Naravno, zateklo se na našem stolu i mnogo drugih slasnih delicija, jedanaest vrsta kolača širokog spektra djelovanja tako da sam u jednom trenutku totalno frapiran i konsterniran i kolačiran morao zatražiti time-out.

Jedan mali đir do obližnjeg „klizališta“ došao nam je baš kao naručen a kako bi se sve te silne kalorije pravilno razmjestile po strateškim djelovima tijela, poduzeli smo i određene rekreativne aktivnosti, istina netko više netko manje, ali dobro je...





Dok se još jedna duga zimska noć spuštala na Livanjsko polje, pozdravili smo se s našim domaćinima uz ono neizbježno „dođite nam opet“. Hm, pa nama i nije nešto teško dolazit ovamo he he...

Od početnih minus šest na početku puta uspjeli smo nekako dogurat do pozitivne nule čim smo ugledali svjetla Dalmapolisa, dobro smo prošli...
Uostalom, svugdi je lipo poć, al' najlipše doma doć!





Najljepši auto na svijetu

02.01.2011.

Jutra su mi oduvijek bila draža od večeri. Nisam noćni tip. Mrak nije moje prirodno stanje.
Mrak mi je dobar jedino zato da bi znao cijeniti ne-mrak.

Novogodišnje jutro je posebno lijepo. Ma vidi mene, novogodišnje jutro je posebno lijepo bla bla, poala pjesnika nadobudnog, općenito zna li itko kako izgleda novogodišnje jutro? U to doba obično svi dronjaju, ispuštaju čudne zvukove dok izmučeni želuci pokušavaju reciklirat sva ona čuda koja smo utrpali u sebe tokom prethodne noći.
No dobro, novogodišnje jutro ne bi bilo tako posebno da nema taj nekakav vremenski odmak pa je recimo početak Novogodišnjeg koncerta u Beču u jednajast i kvarat, mogli bi reć - cik zore!



Dakle, vozio sam jučer u takvo raaaaano novogodišnje jutro (čitaj oko podne i po) prema Splitu baš onako lagašno, paćifiko, u trećoj, šezdeset i pet u prosjeku... Prazna cesta, ispred mene neki bijeli Fiat Uno, iz suprotnog smjera tek poneki zakašnjeli noćni putnici s velikim podočnjacima.

U nekom trenutku, vozač bijelog Una mi mahne u retrovizor. Pa još jednom. I opet... Zašto maše? Je li mi ovo netko poznat, možda mi se javlja? Nemoguće... ne poznam nikoga s bijelim Unom... nepoznata mi je registracija... Možda su mi upaljena duga svitla? Ma nisu...

Na stražnjem sjedištu izviruje dječja sjedalica, neki bebač u njoj maše ručicama. Maše vozač, maše bebač, sve u istom ritmu, ooo pa to oni slušaju neku muziku u autu hahaha, a ja deset metara iza njih uredno raščlambiram i umišljam da oni to meni nešto jel... Sigurno pahuljice padajte meke i guste, na široke ceste i stazice puste...

Skrenuli su s magistrale nakon pumpe i monstr-Mamuta doli prema Kaštel Lukšiću. Raspjevani mladi tata i vesela curica od kojih dvi i po-tri godinice u svojoj foteljici. Smiju se i pivaju, svakome osmijeh od uha do uha, iz autića odzvanja čista, nepatvorena radost... Prizor gotovo nestvaran u ovo obično sivo mamurno jutro. Oni idu svojim putem, ja nastavljam dalje prema Splitu s osmijehom na licu, u mislima sa super-tatom i malom nasmijanom pjevačicom.



I tren kasnije, baš se mislim, kad mi u auto-magazinima počnju spominjat kilovate snage, brzine, ventile, ubrizgavanja, putna računala, pasivnu sigurnost, aktivni ovjes, sva ta silna čuda...

A ne znaju oni da je taj mali, neugledni, dvadesetak godina star bijeli Fiat Uno, tog novogodišnjeg jutra bio najljepši auto na čitavom svijetu!



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>