Ti si moja inspiracija

25.02.2011.

Možda će vrijeme ili poneki ludi znanstvenik dokazati postoji li nekakva povezanost između eksplozija na Suncu i eksplozivnog naboja buntovnog pučanstva. Posljednje nevere nam začudo dolaze s juga, a koliko će tikvetina nastradati nakon uličnih tsunamija - tek bumo vid'li.
Za sada profitiraju samo trgovci naftom. Što god da se na ovom svijetu dogodi, oni profitiraju. Pouka - ako želite postati uspješan profiter, potrebno je prodirati duboko u podzemlje.
Ako balun prebacimo u lokalne okvire, naivnom pučanstvu ne preostaje ništa drugo nego gledati kakvim se to drskim čudom med i mlijeko pretvaraju u krv, znoj i suze. Da neke druge tjelesne izlučevine i ne spominjem...

No, okanimo se ćorava posla i okrenimo lice vedrijim temama. Ako ništa drugo, kao u onoj davnoj pjesmi - "Ti si moja inspiracija"...

Kako danas nemam inspiracije za neke naročito dubokoumne dosege, donosim samo pet sličica, pet usputnih fragmenata pokupljenih ovih dana onako usput, na kraju još jedne od naših dalmatinskih zima. Iako se trza, bacaka i rza, neće još dugo... Na zimu mislim, ofkors.

Nekad davno pričao samo o tome kako je čovjek stvorio brod prema svojoj slici i mnogim njegovim dijelovima dao "živa" imena.

Vjerojatno niste znali da se ovaj dio broda kroz kojeg prolaze cime koje ga povezuju s kolonama na rivi zove "oko" i to ne bilo kakvo nego "panamsko oko".
Naravno, ima veze s Panamskim kanalom jer za proći sav taj složeni sustav ustava i jezera, potrebno je mnogo puta odrišit i privezat konope... A veze, da bi bile uspješne, moraju prijanjati blago, bez otpora, račvanja i kidanja.
Tek ponekad, panamsko oko upadne u subjektivno oko mog objektiva...



A kad smo već kod brodova, sigurno ste masu puta primjetili nekakve brojke na oplati, nalazimo ih na pramcu, krmi a bome i po sredini broda. Možda nekoga podsjećaju na kalendar ili barem sat, ali njihova svrha je daleko prozaičnija - umjesto vremena, pokazuju koliko smo duboko zagazili.



Začudo, nisu dobile nikakvo "organsko" ime tipa jetra bubreg ili slezena, nego ih zovemo jednostavno - zagaznice. Kako bi Ševe nacionale rekla - gaz-gaz!!!

Bez obzira na široka prostranstva i zov velikog plavetnila, brodovi su ipak najsretniji kad dođu u luku...
Pogotovo kad se kroz brodsko okno ugleda najlipji grad na svitu - ae, to je onda poseban gušt!



Grad kao iz dječjih maštanja, igrarija i slaganja lego kockica...



Grad, u kojem čak i učene glave najviše vole bit - u balunu...



I to je bilo to, ništa posebno, ali ako slijedećih tri kvarta od ure nemate nekakvog pametnijeg posla, nakačite slušalice na uši i kliknite tutekarce klik-klik. Pronađite u desnom stupcu ispod naslova "Radio emisije" - "Druga smjena 21.02. 2011. Neki sumnjivi bloger tamo nešto pizdi. Da prostite...

Pašman i kvarat Ugljana

22.02.2011.

Kad prosječnom geografski talentiranom Hrvatu spomenete Pašman i Ugljan, velika većina će ih na prvi balun znati locirati negdje u blizini Zadra, ali čim krenemo u detalje tipa koji je donji, a koji gornji, koji je "vamije" a koji "tamije", eeee to već ide malo teže.
Za razliku od nekih "pseudo-otoka" koji su svoj djevičanski status "površine sa svih strana okružena morem" izgubili onog trenutka kad su premošteni i spojeni s kopnom, Pašman i Ugljan su povezani međusobno, a kopno, iako relativno blizu, ostalo je ipak dovoljno daleko da ti otoci zadrže svoju posebnost. No, nisu samo po tome ostali jedinstveni.



Recimo, otok Brač nema mjesto koje se zove Brač, isto tako i Šolta, ali na mnogim našim otocima postoje naselja, najčešće gradići istog imena koji su u pravilu najveća mjesta na otoku. No, baš me nekako zagolicalo kakav je to slučaj u kojemu Pašman ima Pašman, a Ugljan isto tako ima Ugljan, ali koji su opet nekim čudom (p)ostali mići, majušni, i danas životare u sjeni nekih drugih naselja koji bi kao trebali biti sporedni glumci u toj priči. Ipak, i za to ima objašnjenja, najbrže se razvijaju ona mjesta u kojima pristaje trajekt tako da nije nikakvo čudo da Tkon i Preko preuzimaju ulogu otočkih metropola.

Ideja za današnji izlet rođena je kao i obično, u iznenadnom i sasma neočekivanom trenutku visprenosti, u pravilu čim prva jutarnja kava uz neizbježne "Domaćica" kekse potakne zakržljale ganglije na neku suvislu aktivnost.



Iako vremenska prognoza nije obećavala spektakularno plavetnilo već više onako šućmurasto ozračje u srebrno metalik izvedbi, nismo se pokolebali, štoviše, mudro smo zaključili da ako krenemo iz Trogira oko 9, stižemo bez problema starom magistralom u Biograd do 11 kad "partije vapour" prema Tkonu na Pašmanu.



I zaista, osim laganog zastoja na šibenskom mostu koji se trenutno nalazi u predizbornoj "makeover" fazi i susreta s nekoliko puževa golaća na polupraznoj cesti, u Biograd smo stigli lagano, na komod. Užitak dvadesetak minuta plovidbe Pašmanskim kanalom za dvoje putnika i Plavu pticu platili smo 91 kunu, ali hej haj baš nas briga - ipak smo znatno relaksiraniji nego lani zar ne?

Ček, ček, samo da provjerim... re-la-ksi-ra-ni-ji... ah da, sve je u redu!





Čim smo se dotakli Tkona, pogled nam je privukla dopadljiva građevina na vrhu brežuljka.



Poučeni dosadašnjim iskustvom pretpostavili smo da se radi o nekom samostanu i naravno - nismo bili u krivu. Braća redovnici su oduvijek imali istančan ukus za pronaći najbolje lokacije. Ima i zanimljivo ime - Ćokovac! Iako na prvi posluh vuče na čokoladu, za ime samostana ipak je zaslužna ptica kos ilit ćok kako je ovdje nazivaju. Danas je Ćokovac posljednji muški benediktinski samostan u Hrvatskoj i kako smo čuli - poznato svjetsko glagoljaško središte. Na žalost, samostan je nedjeljom zatvoren za posjetitelje tako da smo ovoga puta samo uspjeli poljubiti zatvorena vrata.



Na samom početku naših pašmanskih lutanja naletjeli smo na - Kraj! Naravno, ne na kraj putovanja nego na mjesto zvano Kraj i u njemu još jedan samostan - ovoga puta franjevački koji se nalazi uz samu obalu.



Sagrađen u gotičkom stilu, samostan svetog Dujma iz 14.stoljeća krije bogatu povijesnu i kluturnu baštinu, koju naravno nismo mogli otkriti u svoj svojoj ljepoti, opet iz istog razloga - nedjelja je, dan kada se naravno, ne-djela. A da sad tu nešto kucamo i zvonimo na vrata... hm ne znam baš...



No, da ne bi ispalo kako na otoku Pašmanu obitavaju samo redovnici, pogledom smo potražili i ostale zanimljive stvari. Nisam siguran je li zbog sumornog zimskog dana ili nečeg drugog, ali velik broj starih, srušenih i napuštenih kuća stvara prilično otužnu sliku. S druge strane, postoji zamjetan broj novoizgrađenih monstr-apartmanskih zgradurina u živopisnim bojama tako da se u tim kontrastima i nije baš jednostavno snalaziti.



Kroz naselje Pašman samo smo protrčali a onda se zaustavili u Neviđanima. Ah da, to su one slavne Neviđane iz davne T-comove reklame. U portu zaklonjenom lukobranom čiji je vrh zatrpan nekakvim smećem i građevinskim otpadom, vezano je nekoliko turističkih brodova.
Tek tu i tamo sretnemo se s rijetkim prolaznicima, a po njihovim začuđenim pogledima zaključujemo kako slučajni gosti-nenamjernici i nisu baš česta pojava u Neviđanima.



Poželjeli smo napravit i jedan neobavezan đir pješačkim stazama prema vidikovcu da sagledamo sliku iz malo šire perspektive i naravno da nešto promumamo jel', međutim, već pri prvim zalogajima prenuli su nas hici iz sačmarice i lavež lovačkih pasa. Skupina od dvadesetak vrlih muškarčina s puščetinama i fluorescentnim prslucima baš i nije najpoželjnije društvo za uživanciju u panoramskim pogledima. Mislim, svaka njima čast, ali...

Nešto mirniju i opušteniju atmosferu pronašli smo u Banju, što je i sasvim logično, u banju je uvijek dobro, pogotovo u dobrom društvu. Stari dio sela skriven je gore u brdima među kojima se nalazi i Bokolj, najviši vrh otoka Pašmana. I do njega bi valjalo doći, ali tek sad shvaćamo kako smo ovaj izlet zamislili previše ambicizno jer za sve ono što smo planirali jednostavno nemamo vremena.



Ništa, Bokolj ćemo ostaviti za neku bolju priliku, možda već za prvih proljetnih dana, a danas ćemo pohitati prema Ždrelcu, prolazu između Ugljana i Pašmana.



Most je nedavno obnovljen i proširen, izvršena je ukrudba potpornih stupova, sve po zanatu naravno, a more ispod njega produbljeno, na radost vlasnika brodova s većim gazom.



Stoga nas uopće ne čudi da je promet prolazom Ždrelac vrlo živahan čak i u ovakvim zimskim danima kad izgleda da na moru nema nikoga normalnoga.



Prvo malo misto na otoku Ugljanu kojeg smo posjetili bila je mala smišna Kukljica.





Kukljica - nakon pašmanske letargije, baš nas je nekako osvježila i obradovala, a osjetu ugode zasigurno je pridonijela izvrsna kavica koju smo ispili u napokon jednom otvorenom kafiću.

Fronta ovčičastih oblaka sve je brže nadirala sa zapada, a s njom i prve naznake mraka, a mi tek što smo zakoračili na Ugljan!?



Ništa zato, ovog puta smo ionako tek otškrinuli vrata ovih otoka tako da nas vremenski tjesnac u kojem smo se našli i nije previše tangirao.

Kako bi barem donekle primirili planinarske strasti prošetali smo do crkvice svetog Pelegrina iznad Kali, mjesta poznatog po izvrsnim ribarima, ali i bogatom ribarskom flotom.



Nismo se uspjeli pošteno ni okrenuti, a već nas je u pristaništu čekao "Juraj Dalmatinac", trajekt koji će nas iz Preka prevesti preko, u Zadar.



Putovanje udobnijim trajektom, ovog će nas puta doći i 25 kuna više nego jutros, hm... neću beštimat, neću...



Zadar nas je dočekao s prvim mrakom, Pozdravom Sunca koje se danas i nije nešto posebno napojilo energijom i vječnim barkarijolima...





Otoke-blizance ostavili smo u zimskom snu, ali bez brige, nisu nas uspjeli zavarati. Nakon svih naših skitnji već se možemo smatrati iskusnim "otokolozima" i dobro znamo kako se tajne naših otoka ne mogu otkriti tek tako, za jedan dan.

Žena, mačka, trovačica...

18.02.2011.


Tišinu pospanog petkastog radnog jutra u konstrukcijskom uredu, iznenada je prekinulo tiho kucanje na vratima.
Nenaučeni da bilo ko kuca na naša vrata nismo niti stigli reć – napriiiiid izvol'te, a na vrata nam bane neka nepoznata cura u biloj kecelji, ma ke cura - prava bomba od cure, šesna brineta, sputna, pari da je Meštrović isklesa od bračkog kamena, ihhhhh da je poslat na neko natjecanje za miss, potaracala bi konkurenciju već u prvom krugu!

Dok joj se u desnoj ruci nehajno klati nekakav sić korača odlučno ka da je svaki dan s nama i normalno di bi drugo nego pravo prema meni! Ničim izazvana, navlači žute gumene rukavice uz neizbježni pljas-pljas zvuk, a konjski repić joj leprša u smjeru istok zapad i otkriva zavodljivu liniju vrata. Dok mi se misli lagano šufigaju ka kapula na maslinovom ulju, ona zapovjedničkim tonom prozbori - vas ću prvoga sredit!
Astigospe, gotov sam, sredit će me, šta ću sad!?

Ne čekajući ni časa, tajanstvena brineta u biloj kecelji iznenada zaroni ispod moga stola i počne nešto čeprkat po podu, šta li radi doli blagog pojma nemam, a još za nevolju, niti deset centimetara od moga dlana zaoblila joj se prekrasna guza pa se još lagano njiše u ritmu muzike za ples...
A ljudi moji, u meni prokuvalo ka u ekspres loncu, hormoni podivljali, koža mi se naježurila, ka ono gledam nešto važno u monitor dok guza iz snova tik do mene pleše sambu rumbu i ča ča ča, ali brate moraš ostat miran, ipak si ti ugledni djelatnik i vječna nada domaće brodograđevne industrije, još najbolje da jednim nesmotrenim potezom ruke uništiš mukotrpno stečenu reputaciju.

Jebate... šta je ovo, skrivena kamera stoposto - mislim se u sebi pa se osvrćem, zvirkam očima, pokušavam locirat iz kojeg kantuna kamera snima, a još me dodatno zbunjuje šta niko od ovih mojih kolega-cukuna niti palcom mrdnija nije, njima sve normalno, zadubili se u svoje škatule i glumataju veliki posal, altroke da projektiraju atomsku podmornicu...

Evo ga - diže se repić koji njiše - sad će sve bit u redu...

Ja milokliza nisam razumija šta će to sve bit u redu, ali kako sam još uvik bija uvjeren da me snimaju skrivenom kamerom, samo sam uspija uljudno odgovorit nešto u stilu "uvrljkrnjž" a nakon toga još i "afžukućžbrlj".

Rasprskavajuća bomba u biloj kecelji samo veselo odvrati - To je to, vidimo seeeeeee - i nestane na isti misteriozan način kojim se i pojavila.

Šta je ovo bilo jebate? - obraćam se svojim umrtvljenim radno nesposobnim kolegama.

- Miševi - prozbori Špiro ispod glasa
- Koji miševi čoviče?
- Deratizacija, stavila ti je otrov za miševe ispod stola...
- Pa u nas nema miševa!
- Nema miševa, naravno da nema miševa, upravo zato šta cura zna svoj posal...
- Pa kako ste vi znali da je ona žena-mačka?
- Bila je prije jedno misec dana.
- Di je bila?
- Tu kod nas.
- A di sam ja bija?
- Bit će da si negdi izaša...

Ufffff, oteja mi se uzdah olakšanja, odma mi je postalo nekako lakše kad sam shvatija da ipak nije skrivena kamera u điru, ali isto nisam moga izdržat nego sam skoknija do susjedne kancelarije u kojoj sam zateka šjor Felicija kako uljudno razgovara s najlipšom trovačicom na svitu.

A taj naš šjor Felicijo, legenda, pari neki lik iz crno-bijelih filmova, stari momak od šezdesetak godina, trapav, tuntlast, usporen i zgrbljen, za kojeg niko živ nije registrira da je ikad s nekom ženskom u životu ima posla, skroz kulerski se obrati maloj:

- Šinjorina, a-a-a, mogu li dobit vaš broj mobitela?
- Šta će vam moj broj mobitela?
- A-a-a da vam znam javit ako se uvati miš!
- A ne triba, ne triba, šjor, to vam je otrov s odgođenim djelovanjem!
- An tako...

Posli vakvog maestralnog uleta nije bilo nikakvog smisla da se sad nešto brčim i dalje inzistiram na finim nijansama deratizacijske struke, računam - doć će mala za misec dana na novu fazu trovanja...



Sve u svemu, pohvalno je kako naša služba zaštite na radu brine o svojim zaposlenicima.
Općenito se sve više vodi računa o zaštiti na radu ne samo u pogonu nego i kod nas mudrijaša u kancelarijama. U svakom trenutku moramo vatat pozu devedeset, to ka oće reć da ti kolina, gnjati, škina, guzica i laktovi moraju stajat ćipo pod pravim kutem jerbo inače može doć do ozbiljnih profesionalnih oboljenja ka šta je recimo vagina pektoris.

Isto tako čim svršimo u zonu proizvodnje, obavezno moramo na glavu nabacit kacigu i zaštitne cvike.

Druga je stvar šta te mjere zaštite izazivaju skroz nove probleme. Eto, ta kaciga na glavi te prisiljava da odaš okolo uspravno ka svića i strogo namjenski jer ako samo na tren okreneš glavu da bi koga pozdravija, eto ti je đavle, spadne s tintare ka klonula ženka tapira.

Uglavnom, s tom kacigom i zaštitnim postolima s debelim đonovima, čovik postaje viši barem petnajst centimetri nego inače šta za posljedicu ima to da lupa glavinom u štokove, grede i ostale poprečne presjeke!

To je valjda psihološki moment, ono, iskustvo ti govori da kroz taj prolaz moš proć bez ikakvih problema i onda odjednom opizdiš kacigom u nešto tvrdo čelično tako bolno da ti se stresu sve misli nataložene još od stoljeća sedmog. U međuvremenu zaboraviš zašto si uopće doša na brod!



Ipak, lip je osjećaj bit zaštićen jer nikad ne znaš kad će te nešto strefit. Ne samo u poslu. Eto recimo danas je skroz normalno i moderno upražnjavat siguran seks. Stručnjaci su zaključili da sa svakim poljupcem i dodirom, a pogotovo šišili-mišili radnjama, međusobno razmjenujemo puste viruse i bakterije. To je nedopustivo!
Zato me ne bi čudilo da ćemo se već do kraja ovog desetljeća seksat u zaštitnim odijelima, nešto slično ka astronauti. Šta je sigurno – sigurno je!



A šta se posla tiče, razvojem tehnike i tehnologije, pojavit će se i novi zahtjevi u pogledu zaštite na radu.
Sa svakim novim incidentom punit će se baza podataka svih mogućih nesreća i shodno tome će se primjenjivat adekvatne zaštitne mjere.

Na koncu, mislim kako će najbolja zaštita na radu bit – nerad! Ajde blogati ko je još lud radit uz tolike opasnosti! Upravo zato je ovih 340 i još nešto iljada ljudi pohrlilo na Zavod za zapošljavanje.
Zbog privilegija i zaštite od rada, nego šta!
Pa recite mi molim vas - kad smo mi Hrvati bili blesavi, kad!!!



Izlet iznenađenja

16.02.2011.


Prošlog tjedna me nazvala moja draga Žena od mota i odma udrila u glavu:
-Slušaj, pun kufer mi je više ove zime, mraka i smrzajice, nigdi ne idem, cili mi se život odvija na relaciji kuća-posal-samoposluga, zaželila sam se zraka, kretanja, ove nedilje jednostavno moramo negdi otić na izlet!
- A di?
- Ne znam ja, to je tvoja briga, eto neka bude izlet iznenađenja, ti smisli di i kako, ne moraš nikome ni reć, ja ću obavijestit ekipu!

I kad ti jedna žena u najboljim godinama, a uz to još zgodna i šarmantna ovako ulipša dan, di je neš poslušat i napravit sve šta je u tvojoj moći. A iskreno, zaželija sam se svoje planinarske klape, uvik nam je taj dvanajsti-prvi misec nekako kritično razdoblje godine, vrime kad se svi povučemo u svoje brloge i onda kunjamo i kvasamo i svašta nešto još.

U tili čas, skupilo nas se desetak zainteresiranih i zanimljivo, niko, baš niko me nije ugnjavija pitanjima ni di ćemo niti koliko ćemo, jedino nam se kao donekle ograničavajući faktor nametnula želja da sudjelujemo u bilome mirakulu i vatrometu jušto u 19 uri i 11 minuti.

Istina, nije ni meni bilo baš lako odabrat idealno odredište, nekako mi se nije dalo na istok prema Mosoru ili Biokovu, Velebit ljubomorno čuvamo za posebne prilike, razmišlja sam o Promini, Kijevskom Batu, čak i Dinari, ali sam se na koncu ipak odlučija na jednu skroz jednostavnu turu kroz kanjon rijeke Krke, možda nekima čak i prelaganu, ali eto...
Nije lako sve želje pomirit, ali kad su pravi ljudi u pitanju, kad su lica vedra i duše čiste, onda sve postaje pisofkejk.



Krenuli smo praktični istom rutom kao i prije dvije godine kroz "Kanjon gromoglasne tišine". Tog su me puta potpuno zaračale stare utvrde u kanjonu Krke, a njihova imena kao Babin grad, Vilin grad, Bogočin, Nečven i Trošenj, ostala su mi u uhu i sjećanju toliko zvonka i magična da nije ni čudo da je želja za povratkom bila toliko jaka.





Skupina od deset veselih i bučnih planinara ali i zanosnih planinarki dakako, izazvala je prilično pažnje u gotovo opustjelim selima Miljevačkog platoa, tako da smo sasvim neočekivano odslušali nekoliko zanimljivih predavanja mještana kojima je bilo izuzetno drago da eto barem netko pokazuje želju i volju da "zaluta" u ovaj kutak svijeta.





Čak ni oblačno nebo i sivkasto ozračje koje nas je pratilo čitavog dana nisu poremetili naše raspoloženje, a konačno smo nakon dugo vrimena napravili i jednu pravu tradicionalnu planinarsku gozbu.



Također, u Bogatiću su nas podsjetili da obavezno zastanemo kod starog kamenog križa, koji se nalazi na jednom humku od posloženog kamenja neposredno uz makadamski put.
Saznali smo da su proteklih desetljeća u nekoliko navrata dolazili razni učeni ljudi, čak i neki drugi koji su proučavali taj zagonetni kameni križ, ali da nisu uspjeli procijeniti njegovu starost.



Na samom kraju izleta iznenađenja uslijedilo je najslađe iznenađenje dana - Mala sirena nas je pozvala kod svojih u Šibenik, a Mama sirena je u nevjerojatno malo vremena ispekla toliko palačinki da je taj rezultat zasigurno zaslužio ući u Guinessovu knjigu rekorda.

Slatko najedeni i zamantani opojnim likerima, nekako nam se nije mililo odvajati od stola tako da smo naposljetku čak i zakasnili na splitsku rivu, ali ne i na vatromet kojeg smo odgledali sa Malačke na Kozjaku.

Kasno navečer, već ušuškan u topli krevet, stalno mi je po glavi odzvanjalo ono "prijateljstvo je najljepši dar..."
I zaista jest, to je dar koji se poklanja s ljubavlju i prima sa zahvalnošću, ne košta ništa, a vrijedi neprocjenjivo mnogo.





Altroke Kalifornija

14.02.2011.


Sićam se jedne davne reportaže na televiziji u kojoj su nam predstavili jednog američkoga biznismena koji je tamo negdi u wolf-fucking-land kupija za male pare ogromnu površinu zemlje, praktički pustinju, u kojoj su preživljavale samo čegrtuše u sjenama zakržljalih bodljikavih grmića i tek po koji škorpion ispod kamenja koje bi se znalo užarit deboto na plus trista.

Inšoma, stotinjak kilometara dalje od te pustinje nalazila se jedna planina s gorskim izvorima čiji su vodotoci oticali na drugu stranu Jamerike... I sad zamislite toga poduzetničkoga duha, taj naš, đava više zna kako se zva, vjerojatno Đim, izgradija je ni pet ni šest, vodovod dug sto kilometara, doveja ga do svoje pustinje, zasadija puste plantaže i plantaže naranača, proizvodija đus i za dvadeset godina namlatija milijarde!







Koliko puta u našim razgovorima znamo jedan drugome reć - joooo da nam je malo više pameti voo bi mogla bit Kalifornija!
Kalifornija, ta obećana zemlja, Golden State, za našeg čovika s mora bila je nešto slično rajskome vrtu, gotovo nestvarna zemlja u koju su mnogi odlazili, tek rijetki se vraćali, samo da bi pričali o čudima koje su tamo vidili i doživili...

Uvik smo mislili da na drugim mistima sunce lipše sija - atroke Kalifornija.



Al kad malo bolje pogledaš, nije ta očaranost ni tako bezveze, Kalifornija se nalazi na krajnjem zapadu američkog kontinenta, Dalmacija na krajnjem zapadu Balkanskog polotoka. I jednima i drugima sunce zalazi u more, konfiguracija terena prati liniju jugoistok-sjeverozapad, imamo sličnu klimu, čak je i prosječna gustoća stanovništva gotovo ista - osamdeset i pet stanovnika po kilometru kvadratnome.

U tom omjeru snaga, Split dođe nešto ka Los Angeles, a Zadar ka San Francisco.



Naravno, Kalifornija je neizmjerno veća, mnogoljudnija, bogatija, najvećim dijelom zbog onog poduzetničkog duha s početka priče. Više oni dolara namaknu od onoga redikulastoga natpisa HOLLYWOOD nego mi od cile turističke sezone na Jadranu.
Tamo su svi slavni glumci, zabavljači, pjevači, Kaliforniju ne doživljavamo sa slikama tvorničkih dimnjaka i teške industrije nego s drvoredima palmi i beskrajnim plažama po kojima trčidu Mičevi i Pamele...

Blažena Kalifornija...

Ali, pokušavam isprid obale te zlatne zemlje pronać Brač, Hvar, Mljet, Kornate, Silbu...
Nema ih!
Pokušavam pronać grad koji bi bija ka Dubrovnik...
Nema ga!
Šibenik... ma ko može bit Šibenik!?

Možda je Rio Bravo stvarno bravo bravissimo, ali ja je ne bi minja za Neretvu. I laga bi kad bi reka da ne bi volija vidit rijeku Columbiu, ali nisam siguran bi li mi srce zadrćalo ka prid zelenom Zrmanjom. Možda ona rijeka sa Sierre Nevade napaja milijune stabala naranči i donosi ogromne šolde poduzetnom Đimu, ali ne znam miriše li ka Krka ili Cetina.

Altroke Dalmacija...

Možda nismo najvridniji ljudi na svitu, ali znamo i najjadnije zrno prašine pritvorit u suvo zlato, znamo iz obične suze salit najlipše bisere, možemo imat srce u koje stane cili svit, ali i ruku osvetnika kad nas netko oće pokorit i ponizit, skužajte lipi moji, ali ono šta mi znamo i možemo - to niko ne može. Niko!

Volim te Dalmacijo!



Za Miljenka Smoju 14. veljače 1923. - 25. listopada 1995.



Hajduk šljivi vječno!

10.02.2011.

Iskreno, nisam mislija njanci slova napisat o stotome rođendanu Hajduka, ma reka sam neću i gotovo, ka ono u znak osobnog protesta na kakve se niske grane spustija nekad slavni klub, ali eto, možda zbog šušura po gradu, lipo dizajniranih grafita po zidovima, pisama koje izviru iz svakog kantuna i pustih zastavica po ulicama, mora sam popustit.

Ja sam dite s mora, moja mati je Daaaalmaaaaacijaaaaaaaaaaaaa....

A kako i neću kad je taj Hajdukov duh usađen u mene još od prvoga dana života. Još preciznije, nije prošlo niti dvanajst uri od onoga momenta sam prvi put zakmeča u rodilištu udaljenom niti dvadeset metara od sjeverne tribine Staroga Placa, a već sam sa ponistre mava bandirom i vika "bili su bili vrhovi planina." Naime, upravo to popodne, splitski "bili" su igrali protiv Olimpije i dobili utakmicu s jedan prema nula.

I ne samo ja, na iljade spli'ske dice ćutilo je od svojih prvih koraka tu snagu dalmatinske upornosti i dišpeta i nema toga muškića koji nije sanja kako će i on jednoga dana obuć bili dres, zabijat golove ljutim protivnicima, a bome i najlipšim curama iz Splita i okolice i trčat počasni krug oko igrališta s peharom u ruci.

Nešto kasnije, rodilište se preselilo na Firule, a stadion na Poljud, na dva skroz različita kraja grada, rastegla se i pukla pupčana vrpca koja je povezivala splitsku dicu i balun i sad s nekim vremenskim odmakom možemo reć da je to bila katastrofalna urbanistička pogreška.
Di ćeš dicu odvajat od baluna?

Ali, već od svoje desete godine, točno sam zna kako će izgledat moj prvi nastup za Hajduka. Evo vako...

Početkom drugoga poluvremena gubimo nula jedan, igramo očajno, ništa nas ne ide, a ja, tad šesnajstogodišnjak, sidin na klupi za rezerve i čekan ka zapeta puška. U jednom trenutku trener se diže i govori ajde mali, zagrij se ulaziš unutra. U pedeset i sedmoj minuti zamjenjujem Nenu Šalova koji toga dana nije moga povezat ni svoje špigete a kamo li igru. Nije mi tribalo puno vrimena za prilagodit se, oooo prije sam naučija igrat balun nego šta san prooda!
Nakon par minuti igre, Zlatko Vujović biži po desnoj strani protivničke obrane, zavrće u sredinu, balun nekako conkulasto odskoči, privari protivničkoga beka, dođe taman meni na šuc i zabijen gol! Jedan jedan!

Puplika skočila na noge, mašu bandirama, aplaudiraju i komentiraju ma vidi ovoga maloga šta je dobar, ko bi reka, ma šta ko bi reka, jesan ti govorija da ima jedan junior koji će bit pravi igrač, a moj ćaća na zapadnoj tribini sve to gleda i sluša i gušta!

Ali još je uvik izjednačeno, ne ide nam ruku taj rezultat jerbo ako ne dobijemo, Zvezda će nam uteć na tri boda, ko će je više uvatit! U osamdesetoj minuti korner s live strane! Izvodi ga Baka Slišković. Ja stojin vanka šesnajsterca. Baka tuče pravo prema golu, vratar boksa balun koji se odbija pravo prema meni, side mi tačno na volej, opalim po njemu ka iz topa i zabijen ga jušto ispod štange u svih devedeset!

Dva jedan za nas! Ludilo! Svi slavimo, ovakvi gol nije viđen još od vrimena Jure Jerkovića, već vidim sutrašnje novinske naslove u stilu "zvijezda je rođena!"

Do kraja utakmice protivnik nas je pritisnija na našu polovicu, ali mi smo se borili ka lavi, ka tigri, na kraju sam čak uspija prisić jedan njihov dupli pas, krenija u kontru, zavida u grop tri njihova igrača i lagano pribacija golmana ka da iman pet stotin utakmic u nogama. Tri jedan za nas, sigurna pobjeda, sudac svira kraj, a mene oduševljeni navijači iznose s terena na ramenima!

U ovu priču sam bija uvjeren da će se dogodit tako i nikako drugačije kad sam ima trinajst godin.
I četrnajst!
I petnajst!

I kad sam proša svoju šesnajstu i sedamnajstu, a nije se dogodilo to šta se tribalo dogodit, jer me ona pizda od trenera nije tila meknit u igru, ja sam i dalje bija uvjeren da jednoga lipoga dana tako mora bit.
I danas kad imam dvajsti.... aj dobro ne baš toliko, ali tu negdi, još uvik imam osjećaj da ću u prvoj utakmici u bilome dresu zabit het-trik!
Koji put je lipo živit u snovima.

Hajduk je realno govoreći, u europskim i svjetskim razmjerima bezvezan klub. Ako smo se i mogli podičit osvojenim trofejima od Vardara pa do Triglava, vanka se i nismo baš nešto istakli.
Ali to, šta Hajduk znači za našega čovika, to nije normalno, to spada u parapsihologiju, u zvjezdane staze, ma ta ljubav ne da je slipa, ne da je vječna, nego je toliko velika da prilazi granice galaksije!

Onako isto kako sam ja u svojoj dičjoj glavici složija priču kako ću jednoga dana igrat za voljeni klub, tako su i Hajdukovi navijači u svojim fantazmagorijama stvorili najbolji klub na čitavome svitu!
Koliko navijačkih pisama, koliko strasti, beštimji, suza, koliko pokliča, koliko parola je nastalo u ovih sto godina!?

I kad gube i kad tuku uvik virni svom Hajduku!
Hajduk živi vječno!
A poslušajte samo ovu dražesnu rečenicu - Ko ne voli Hajduka iz Splita dabogda mu ćaća pomanita!
Bidan ćaća...

Ma znate šta, mogla bi se cila doktorska dizertacija iz sociologije napisat na temu "Uticaj rezultata Hajduka na raspoloženje Homo Dalmaticusa"
Jerbo, kad je Ajduk zabija, onda su i navijači bolje zabijali čim bi došli doma. I žene su im onda bile kuntente. Svi bi u ponediljak ujutro bili orni za nove radne pobjede! Radnici u škveru bi s više volje varili, pituri bi pivali s pinelima u ruci, škovacini bi s više gušta čistili grad, radnice Jugoplastike bi pribacivale normu dvista posto sve se nešto zagonetno smješkajući, letile su one šlape i kabanice priko tvorničke trake ka rokete, ka baluni!

Danas su druga vrimena došla.
Ovi Hajduk nije ni sjena onoga Hajduka iz moga ditinjstva. Ako je Hajduk uz kampanel Svetoga Duje i Marjan jedan od simbola Splita, onda je puno grubo škroka i potonija, uša u se ka telaruša, ma samo pokušajte zamislit kako bi recimo izgleda kampanel bez gornja dva kata i zvonika, kako bi u krajnjem slučaju izgleda Marjan bez šume, okićen samo Kerumovim "plažnim objektima!?"
Eeee, pa upravo tako izgleda današnji Hajduk...

Danas Svakašuša može bit precjednik Ajduka.
Danas u Ajduka mogu igrat igrači ne sa dvi, nego sa tri live noge.
Čak su i moderne navijačke pisme ajmemajko

Kada umren umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo...
Koji morbidan stih o gospe moja...

Ali ono šta je najlipše i šta čovika mora taknit u šuštu - publika i dalje voli toga neskriknjega Ajduka, voli ga ka mater ludu ćer, voli ga bezgranično usprkos betežnim igračima, diletantskim trenerima i pijanim upravama.

I to je ono šta nema nigdi na svitu.
Lako je navijat za Reala, Barcelonu, Milana, Arsenala, Manchestera, lako je volit velike bogate i slavne, neš ti!
Ajde navijaj za ove naše redikule ako si baja!

I zato priznajem da sam se gadno privarija kad sam sve ove godine jada i čemera uvjerava samog sebe da me više nije briga za njega, kad sam govorija - ma ko šljivi Hajduka!
Ma šta, ko šljivi!?
Hajduk šljivi vječno!

Zima na škoju

07.02.2011.


Ako poželiš dobro upoznati nekog čovjeka onda jedi, pij i smij se sa njim, bit će vam lijepo, bit će vam slatko, bit će opojno, ali nećeš nikada moći saznati što se zaista krije u njegovoj duši dok jednom zajedno ne zaplačete. Suze, bile one od tuge ili od radosti nose u sebi jedinstven DNK, svakom od nas svojstven i poseban, dubok i trajan. Lako je ljubiti za sunčanih dana, ali da nije onih tmurnih i tamnih, ne bi nikad ni saznali da postoje oni lijepi, svi bi nam isti bili.





Lako je Otok voljeti ljeti kad svo more sjaji, sunce prži i cvrčak cvrči, kad priroda pjeva, pleše, skače od radosti, kao da viče - heeeeej pogledaj me kako sam divna!





A onda tako brzo dođe jesen i za njom duga teška zima, trenutak kad sva ta ljetna rapsodija odjednom mine, povuče se u svoju nutrinu, kao školjka se zatvori u svoju ljušturu i sve, baš sve prividno nestane...





Doživjeti Otok zimi, to je bio moj davni san, upoznati ga u doba kad je zatočen burom i studenima, u doba kad je optočen mrakom ali kao i na sve, tako se i oči brzo priviknu na tamu pa u prividnom crnilu nakon nekog vremena počnu prepoznavati ljepše i živahnije boje.



Kakvu to tajnu Otok krije zimi - to nam se pitanje tako zagonetno i zavodljivo nasmješilo pa nam nije bilo druge nego potrpati stvari u ruksake i krenuti opet preko Mora. I nije se krenulo tek tako u puko kontempliranje i umiranje u ljepoti, ovoga puta su se ponijele su i škare, jedne druge treće, pila, rukavice, sto čuda...

Smokva u dvoru zabušavila ko hipi u klimakteriju, a loza na odrini zakoračila u pubertet pa se usprdecala, višnja maraska sve nešto oće-neće ko sramežljiva djevojka na drugom izlasku, ali kako to već obično biva, samo je trebalo malo osokolit pa da sve krene u željenom smjeru...

Ovoga puta odlučili smo se za taktiku "festina lente" - žuri polako pa smo pronašli vremena za sve, čak i za "planinarenje" do zamislite čuda, osamdeset metara visokog Varha, najviše točke Otoka.



Otkrili smo i neke nepoznate staze, uočili nove vizure, obrise i forme pored kojih smo stotinama puta prošli ali ih nikad nismo primjetili.

Družili smo se s jednim škanjcem kao sa starim poznanikom, istina, gledao nas je u početku malo s podozrenjem ali smo vrlo brzo međusobno iskazali pregršt izraza osobitog štovanja.





Ribare smo ispraćali na noćni ribolov...





A za nagradu, zamirisale su srdele na gradelama, i kumpiri su ovoga puta bili slatki kao što nikada do sad nisu...



Prošetali smo i do porta svetoga Ante i u krošnjama stoljetnih borova na trenutak spazili njegovih trinaest gracija...









Mir, jesmo li pronašli mir...



O kako da ne, ako se mirom može nazvati zvuk betonskih mješalica, traktora i bagera koji su se razmilili na sve strane.
Više sam građevinskih radnika vidio u ova tri dana na Otoku trideset milja udaljenom od kopna nego za nekoliko mjeseci na gradilištu takozvane brze ceste na relaciji OŠ-NeŠ.

Ipak, Silba je predivna, Silba je jedna i jedina, Silba je tajna, samo odabranima znana...











Tragajući za zimom, ovoga puta na Silbi pronađoh novo proljeće.
Budući da cilj ekspedicije time nije ispunjen, preostaje mi samo jedno - doploviti ponovo i pokušati još jednom!
I još jednom...
I još...



Superheroji iz susjedstva

03.02.2011.

Jedan Bračanin koji svakodnevno sa svojom barčicom i psićem Rexom plovi između Sumartina i Makarske, dosjetio se sjajne ideje kako uštediti koju litricu Eurosupera i bočicu dvotaktola. Mudro zaključivši kako istom rutom saobraća trajekt Pelješčanka, odlučio se potajice vezati za njezinu krmu i fino se u teglju domoći koje od ribarskih pošta.

I sve bi bilo sjajno i bajno da Jadrolinijina kanta nije plovila toliko brzo (sic!) pa je podignuvši iza svoje krme zastrašujuće velike valove najprije napunila morem, a zatim i prevrnula nesretnu barčicu u kojoj su se nalazili brački Hidalgo i njegov Šeks, pardon - Rex.

Da bi ova tragikomična situacija ipak završila s hepiendom, ponajviše su zaslužni članovi posade koji su na vrijeme uočili utopljenike u zapjenjenoj brazdi i spremno priskočili u pomoć. Nes(p)retni Brocanin je naposljetku završio na intenzivnoj na splitskim Firulama, a ubogi Rex ni kriv ni dužan, ovu će traumu zasigurno pamtiti do kraja svog psećeg života.



Naravno, odmah su krenule priče u stilu "ma šta mu je to tribalo", a poneki pakosnici okupljeni oko šanka "Monaca" zlurado su primjetili kako je ovo još jedan u nizu dokaza koji će potkrijepiti teze o bračkoj "štedljivosti."

No iskreno, mislim da je prava istina daleko od zmije u takujinu. Junak naše priče jednostavno je poželio malo uzbuđenja u skladu sa onom - bolje jedan dan živjeti kao lav nego sto godina kao ovca!

Bložemili, nije mu ni za zamjeriti, pokušajte se samo načas staviti u kožu naših otočana. Zimsku kolotečinu može poremetiti jedino žestoka svađa između peškaruše Jozice i frizerke Silvane glede i unatoč mladog i naočitog Pjera, komunalnog redara, a od društvenih događaja ove zime pamtit će se tek ona zgoda kad se starome Mikuli, nekadašnjem šefu sale u restoranu društvene prehrane "Bijeli Galeb" zapalija fumar.

Spašavajući stari namještaj sa šufita gasitelji su bili prisiljeni izbaciti na ulicu dva ormara sa starom robom i jedan šemizet koji je bio krcat časopisima lascivnog sadržaja. Kako je još iste noći zapuhala olujna bura, slike s obnaženim ljepoticama iz osamdesetih godina prošlog stoljeća razmilile su se poput letaka čitavim malim mistom, a neki su pričali kako su ih sutradan pronalazili čak i u Bačulovim dvorima koji se nalaze puna tri i po kilometra dalje!

No vratimo se našem junaku s krme dražesne Pelješčanke. Očito inspirirani filmovima i serijama o superjunacima naših dana, ponekad mirni i povučeni ljudi znaju napraviti totalne bedastoće. Lako je bilo ranije kad smo superjunake nalazili samo u stripovima ili crtanim filmovima. Mislim, svaka budala može shvatiti da je to čista fikcija, jednostavno je nemoguće da uštogljeni bankarski službenik u cvikama koji svakog dana od osam do četiri komunicira s klijentima i komitentima, navečer ničim izazvan navuče tajice i plašt, leti po krovovima i balkonima i spašava možebitno ugrožene djevice.



James Bond je po tom pitanju umnogome realniji lik. On recimo pred najezdom pobunjenika i krijumčara alkemijskog oružja skoči s litice visoke dvije tisuće metara pravo dolje u ambis, pri tome uspješno izbjegavajući metke i granate ovih protuha, a kad se nađe izvan domašaja vatrenog oružja otvori padobran, u slobodnom padu se usput još i nonšalantno poseksa s Bond-djevojkom koja se tko zna kakvim čudom stvori u istom kadru i tako nakon nekog vremena njih dvoje doskoče točno na krmu Pelješčanke, a ne ne, nikako Pelješčanke, prije tamo neke morske jurilice tipa Pershing 54 ili već neke slične koja se sasvim slučajno zatekne u predmetnom akvatoriju.

Srećom, za postati superherojem u današnjoj Hrvatskoj ne morate uopće znati skakati s padobranom, pucati iz Thompsona ili pak bestrzajnog topa, jer za preživjeti ovolike godine pod čizmom regimente mamlaza i mufljuza s Markovog trga i još k tome izdržati svaku večer gledanje čak tri TV Dnevnika sa onom čudovišnom Zlatoustom u glavnoj ulozi zahtijeva izuzetne super-moći. Stoga svima vama superherojima koji ste još uvijek živi - skidam kapu, mister Bond, James Bond je za vas penis od ovce!



Atlant iz nemirne luke

01.02.2011.

Ponekad mi se učini kao da dijelim sudbinu Atlanta, diva koji je nakon neuspjele pobune Titana protiv olimpijskih bogova bio osuđen na kaznu da do kraja života na svojim ramenima nosi čitav nebeski svod. No, ako mi to može biti utjeha, od divova mi je ostalo samo slovo D u imenu, a na svu sreću ni taj famozni nebeski svod još od antičkih vremena pa sve do danas nije pokazao tendenciju da i bez ubogog Atlanta tek tako iznebuha pada na pleća radnih ljudi, građana, poštene inteligencije i inih poreznih obveznika.

Ipak, s vremena na vrijeme, taj mi teret zna postati tako nepodnošljivo težak da ga ni 500 miligrama humora svakih osam sati ne uspjevaju odbaciti na neko manje bolno mjesto. Na kraju priče, umor donese osjećaj nemoći, a nemoć stvori bijes koju mi je najlakše iskaliti na nekome tko ju je najmanje zaslužio.



Danas sam napravio nešto odvratno i gadim se sam sebi, jednostavno ne mogu shvatiti koji je to vrag iznenada provalio iz mene, neki nepoznati zli podstanar bez adrese koji se skućio u skrivenom kutu moje nutrine. Čitavo vrijeme samodopadno uvjeravaš sebe kako si vrlo brižan, obziran, plemenit i human, a onda u jednom trenutku jednostavno pukneš i sve se iluzije sruše kao kula od karata, a ona slika Doriana Graya u ogledalu raspe se u tisuću komadića.



Lako je oprostiti drugome, ali kako oprostiti sebi...

Na svu sreću, popodne je donijelo smirenje.





Zimsko sunce na zalasku obojalo je nebo u prave boje, a more, more se umorilo i umirilo i zamirisalo kao rijetko kada.





More uvijek zna...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>