Sa(n)jam oružja

31.03.2011.

Neugodni jet-lag izazvan ulaskom u ljetnu vremensku zonu potpomognut šugavom južinom, štrapavom kišom i eksplozijom cvjetnog peluda u zraku, pretvorio je moju veleuzvišenu tintaru u nekakvu kombinciju ekspres lonca i aparata za kokice. Ne znam što je bilo gore, oštra bol u sljepočnicama ili tupa duž tjemena, a kakve mi je tek radosti priredio rasprskavajući nos iz kojega su curili slapovi Niagare, da bubnjanje čekića, stremena i nakovnja u srednjem uhu niti ne spominjem!

Na sreću, popodnevno razvedravanje donijelo mi je smirenje, istina, tek uz pomoć silnih količina aromatičnih kapljica utrljanih u ćelenku te zavidan broj otopljenih aspirina u čistoj izvorskoj vodovodnoj vodi.

Ipak, neizmjerno bolje od svih tih pripravaka za čije se nuspojaveikontraindikacijepreporučujeobratitiliječnikuililjekarniku, raspoloženje mi je podiglo saznanje da se u dvadesetak kilometara udaljenoj Spaladium Areni održava ni manje ni više nego - Sajam oružja!
Wow, zar to nije predivno!?

Ne možete ni zamisliti količinu sreće koja je prostrujala mojim tijelom i u trenu mi donijela toliku ugodu od same pomisli na odskočne rasprskavajuće mine, bestrzajne topove i moćna oklopna vozila kako jure bespućima egzotičnih prašnjavih zemalja bogatih naftom i siromašnih srećom.



Čeprkajući u svom vrtu oko maslina i pomalo očajavajući količinom travurine koja je u tek nekoliko dana nabujala do gigantskih razmjera, dosjetio sam kako bi se i u poljskim radovima neke uobičajene alatike vrlo lako mogle zamjeniti upravo - oružjem.
Ubuduće bi za uništavanje korova i zaustavljanje najezde agresivno nastrojene kupine sa susjednih parcela mogao koristiti bacač plamena, umjesto kopanja zastarjelim motikama i mašklinima bacati ručne bombe obogaćene mineralnim gnjojivom, a za rušenje nekoliko stabala divljih rogača i uklanjanja korijenskog sustava, najbolje bi bilo kombinirati topničku pripremu s preciznim minobacačkim udarima, ćipo po sredini debla.



M'da, obožavam te militarističke umove, seksualno frustrirane i emocionalno sjebane tipove, pogotovo kad s posebnim sjajem u očima pričaju o uništavanju ciljeva, prekidu komunikacija i neutraliziranju neprijateljske žive sile.
Zar nije neobično da je u posljednjih desetak godina, dakle u vremenima kad svjetsko gospodarstvo diše na škrge, vojna industrija u velikoj ekspanziji i bilježi gotovo 50-postotni porast proizvodnje!?

I onda mi, mali sitni mišići impresionirani moćnim štakorima rata, treptavih okica i ustreptalih srdaca u splitskoj Spaladium areni kojoj uzgred budi rečeno, istočna fasada više sliči na nuklearku u Fukushimi nego na elitni sportski objekt, dočekujemo moćne trgovce oružjem kao spasitelje!
Na oružje, na oružje, samo nam je to još trebalo!
Ma mrš!

kategorija posta - paranormalno no

Ko vas šiša

29.03.2011.


Nisam napunija niti tri godine kad me je moj barba Lovre odveja na prvo službeno šišanje u malu brijačnicu kod Frane Zelalije na pjaceti o' sedam palmi. Meštar Frane, pomalo mrk čovik, visok i ozbiljan, u to je vrime slovija za prvu britvu Trogira, a njegova brijačija nezaobilazno misto susreta navijača klubova "velike četvorke" koji bi u umnim razgovorima, stručno i nadasve nepristrano do u detalja analizirali sve poteze prethodnog kola. Uglavnom, šta sam ja tad zna o balunu, ništa ka i danas, ali sićam se kako me je meštar posadija na drvenog konjića pa lipo nježno svojim dlanovima usmjerija glavu prema zrcalu i pita - kako ćemo? Mater i otac su mi još dok smo izlazili iz kuće zapovidili da rečem šjor brijaču - uredno, na crtu, ostavit malo franzete priko čela, a sa strane do pola ušiju. I sve je bilo u redu dok me barba Frane striga, čak mi je i onaj cak-cak zvuk brijačkih škarica bija zanimljiv, dok nisam vidija svoju kosu kako pada po podu. I još lako za to šta je padala po podu, ali kad je pomoćnik Joža uzeja metlu i počeja skupljat moje brižno njegovane crne rice u jeftinu plastičnu škovacjeru, rasplaka sam se ka ljuta godina.

Aaaaaaaa, nemojte me više šišat, aaaaaaaaaaa, iden ćaaaaaaaaaa.... - ječalo je po brijačnici, parilo je božemiprosti ka da me šalamaštraju unutra, dok su barba Lovre i meštar Frane bili na sto muka kako me smirit. Oćeš žvaku, oćeš bonbon, ajde budi dobar pa ćemo te odvest na cirkus na Batariju. Nećuuuuuuuu, neću bonbone, neću cirkus, vodite me domaaaaaaa grinj, grinj... buuuuuu... cry

Priznajem, dugo se nisam moga riješit prisjećanja na taj nesretni događaj, istina, nikad više nisam tako reva i plaka, ali da mi je bilo ugodno odlazit u brice - pa baš i nije. Jedino je ostala naučena mantra - uredno, na crtu, ostavit malo franzete priko čela, a sa strane do pola ušiju...

I taman kad sam se na pragu mladosti riješija nekih pizdarija prošlosti, prvoga dana "one" vojske, drugoga kolovoza devetsto osamdeset i četvrte, dovatija me jedan drvosječa zvani Novo iz Žabljaka i u svega trideset i pet sekundi ostriga motornom kosilicom mađarske proizvodnje tipa MK-52.
Kako mi je taj junačina izmasakrira ćivericu - to nije bilo za virovat, sva srića da idućih misec dana nisam vidija ni sunca ni miseca, inače bi mora 'odat po svitu sa škartocom priko glave.

Moje traume sa šišanjem i macho brijačima ostale su tako snažne da sam nakon vojske svoju glavu odlučija povjerit samo ženskim rukama pa se u nekim ludim godinama čak i oženija za jednu frizerku i to samo zbog jednog jedinog razloga - da se mogu šišnit kad god mi padne na pamet!
I mogu vam reć da je to neloše funkcioniralo jedno vrime, šta god bi poželija uglavnom bi i dobija čak i bez posebnih uputa o bafama i franzetama, a onda su nekim čudnim čudom razmaci između šiš(k)anja postajali sve duži i učestaliji.

Pregovori ugodni oko poglavlja dvadeset i dva, obično bi ovako izgledali...

- Možeš li me ošišat?
- Kasnije, ne mogu sad.

Kad bi došlo to "kasnije", otprilike za desetak dana, onda bi još jednom molećivo reka - a jel' me sad moš ošišat?
- Čekaj malo, sad mi je nezgodno.
Uvik je bilo nezgodno...
U najboljem slučaju bi čuja - Evo sad ću!

Onda bi pričeka još nekoliko dana kad će konačno nastupit to famozno "sad ću" pa kad bi procjenija da je nastupilo "sad ili nikad" još bi jednom ka ono slučajno natuknija istu stvar.

- Ajme šta si dosadan s tim šišanjem, imaš li kakvo drugo pitanje?
- Pa dobro, ako ti ne moš ili nemaš vrimena, reci mi, mogu otić kod Kristine na tretman!
- Kod Kristine, one lude Kristine? I ti bi meni to učinija? Pa jel ti znaš šta je meni ta ženska napravila?
- Nemam pojma!
- Ma ko te šiša kad nemaš pojma!

Ko te šiša - nakon svega - to je ostao lajt-motiv moje propale veze i dokaz da se u brak ne smije ulijetati iz čistog interesa pa taman bio i tako prizeman, vezan uz poglavlje dvadeset i dva.

Od tih nemilih događaja prošlo je već ohoho godina, a kako je ukupni obujam mog okologlavnog omotača drastično smanjen usprkos trovremensku saftu, tako i moji kontakti s frizerkama poprimaju drugačije dimenzije.
U prilog mi čak ide i činjenica da moja sadašnja frizerka, zgodna, kovrčava plavuša, razgovorljiva i blagoglagoljiva, ordinira u neposrednom susjedstvu, točno preko puta čuvene Iljušijeve pekare.

Općenito, kod frizerki uopće nije bitno kako šišaju, onduliraju, feniraju ili izvlače pramenove već se tajna zanata krije u komunikaciji s mušterijama. Kome triba mutava frizerka?
Upravo zato, guštam doć kod moje ricaste plavuše. Ona istog momenta čim joj pacijent dođe pod ruke, točno zna koju temu triba načet.
I kako se prilagodit.
Kako ugodit!

Dok sam jučer čeka na red i nervožasto lista auto moto magazin iz listopada prošle godine malo sam prisluškiva o čemu Ricolina priča s gospođom Marijom, knjigovotkinjom iz poljoprivredne zadruge.

- Ma jeste li vidili onu našu kurbetinu kako nas sramoti!?
- I ko će, nego naša, šta će ljudi mislit o nama, da smo sve takve?
- Je, to joj nikako nije tribalo, jadan ti je taj njezin.
- A jesi mi mogla ostrić još malo sa ove strane?
- Mislite da triba?
- Prošli put mi je muž reka da ga je taj cuf uboja u oko!
- Onda ću još samo malo izjednačit, je dobro ste rekli, kurbetina dabili kurbetina, al ne gledam vam ja to puno...
- Ma ni ja, božesačuvaj, imam pametnijega posla....

Ubrzo smo ispratili obnovljenu gospođu Mariju bez straha da će joj cuf opet ubost muža u joko, a čim sam sija na užarenu fotelju, načeli smo komunalnu problematiku.

Bez greške smo utvrdili kako triba poboljšat javnu rasvjetu, na kojoj lokaciji izgradit trafostanicu, di bi tribalo postavit kante za smeće, kako koordinirat kopanje ulica za EKO Kaštelanski zaljev i arheološke radove, uredno izogovarali gradsku i županijsku vlast i zaključili kako su nam političari grozni.
Nismo se još dospili dotaknit monetarne i fiskalne politike, a već mi je usula po tegle pudera po vratu i mudro zaključila - evo, ja vam ne bi više, i tako će prekosutra treća marčana bura.
Nema šta, u sve se razumi!

Hm, možda ne bi bilo loše i našu Zlatoustu poslat na praksu u frizerski salon! Ili barem u krojačice, kad već toliko voli prekrajat izborne jedinice...
Kad god su škare u nevještim rukama, nikad to ne izađe na dobro!nono

Znam, iz iskustva fino

Tko hrče zlo ne misli

26.03.2011.

Ima jedna zgodna stranica smještena u mojim favoritima, vizualno prilično neugledna, ali jako zanimljiva, uglavnom bazirana po sistemu svaki dan - podatak jedan i to obično vezan uz neke začkoljice, neobične stvari o kojima najčešće ne razmišljamo previše. Tamo možete saznati naprimjer zašto Mona Lisa nema obrva, kako je američki astronaut Buzz Aldrin ostavio jedan primjerak Playboya na Mjesecu ili pak da prosječna kemijska olovka može ostaviti trag dug čak 50 kilometara!



Ne brinite, ništa se strašno neće dogoditi ukoliko ne zapamtite neki od tih izuzetno važnih podataka, u stvari priznajem - ovakve spoznaje baš i nemaju nekog posebnog smisla, ali budući da ja jednostavno obožavam besmislene stvari, a pogotovo besmislene situacije, usrdno se nadam da mi ne bute kaj zameeerili. Uostalo, traženje smisla u besmislu može biti prilično zabavna zanimacija.



No da se vratimo na stvar. Dakle, prije nekoliko dana, pažnju mi je privukao podatak koji kaže da čovjek ne može u isto vrijeme sanjati i hrkati!? Hm, zanimljivo baš!

Da se razumijemo, ja uopće nemam problema s hrkanjem! Ima ga doduše moja bolja polovica koja noćima pati zbog mojih iznenadnih zvižduka iz G-dura, potmulih hroptaja iz Cis mola, kao i gromoglasnih preludija za trubu, grkljan i treći krajnik. Ipak, sumnjivo mi je to, i smatram kako uopće nije pravedno da se stalno mene optužuje zbog tog navodnog hrkanja, a ja se kunem da nikada, ama baš nikada nisam sebe čuo kako hrčem! Never hrk!
Ipak, zabrinulo me kad sam pročitao da najčešće hrču debeli i oni koji konzumiraju alkohol prije sna. Astisto, mora bit da sam kriv po svim točkama optužnice!



Ipak, prilično me kopka kako su samo došli do tog podatka? Mislim, to da se ne može sanjati i hrkati istovremeno. Pretpostavljam kako su odabranim hrko-spavačima zalijepili nekakve elektrode okolo glave pa sve to žicama spojili na ekran kompjutera koji je bilježio moždane aktivnosti. Čim bi se pojavile i najmanje trunčice sna, elektrode bi zabilježile komešanje među malim sivim stanicama pa bi sve to istog trena vjerno prenosile na ekran u obliku onih malih zelenih stupića koji non-stop rastu i padaju.

Ipak, ta slika sa zelenim stupićima mi nije nešto previše zanimljiva - eh da je moći vizualizirati snove, to bi bila prava stvar! To bi bilo skroz pošteno jer mi ionako pamtimo samo pet posto svojih snova. Zar nije tužno kako brzo zaboravljamo vlastite snove, a ovako kad bi čitavu noć bili prikopčani na sanjofon, onda bi tokom dana mogli u miru pregledavati svoja snoviđenja u mpg ili wmv formatu. Mogli bi ih pokazivati drugima, razmjenjivati ili čak objavljivati na Fejsu. Samo se bojim da bi mnogi snovi dobili oznaku xxx - samo za prijatelje! Sanjanje je, po svemu sudeći - jako komplicirana stvar.

Za razliku od boravka u carstvu snova, pri hrkanju se ne bilježi nikakva aktivnost mozga. Hrkanje je profana aktivnost, bez impulsa, bez zelenih stupića, bez najmanjeg titraja. Ništa, apsolutna nula! Dakle zaključak je - tko hrče zlo ne misli! Pa sad razmislite biste li uz sebe radije imali hrkača ili potencijalnog ubojicu!



Mda, primjetili ste da su sve slike u ovome postu u crno-bijeloj tehnici i naravno - nemaju nikakve veze sa snovima, a pogotovo ne sa hrkanjem. Možda apropos onih snova u bojama. Mislim da ne bi bilo ono kao... e!



Sailing away...

24.03.2011.





















Sve tajne svijeta

22.03.2011.

Negdi sam pročita kako nije neka prevelika mudrost uvik imat spreman odgovor na sve i svašta, nego da mudrost leži upravo u umijeću postavljanja pitanja! Hoppla đilda! Moram priznat da sam osta fasciniran tom rečenicom i nakon nje sam definitivno odusta od prijavljivanja na kvizove. Neš ti, može tako i papagalo zapamtit čitavu opću enciklopediju od A-Ćus do Ska-Žv i onda pred Tarikom biflat podatke leva-leva!

Dakle, u pitanjima je kvaka!
Nakon ove veličanstvene spoznaje, hodam preporođen ovim svitom i stalno postavljam oštroumna pitanja ka recimo - pošto kapula? A karota? Kumpiri? Jesu vam ovo crveni ili bili? Mona Lisa ili Kleopatra? Jaerla kažete? Ma neću Jaerlu, nekako su mi njoki puno brašnjavi kad ih umisim od Jaerle!

U svakom slučaju, život nam svakodnevno nudi pregršt atraktivnih pitanja. Evo recimo, mene strašno interesira o čemu svake večeri pričaju voditelji TV-dnevnika dok traje odjavna špica! Znate ono, u trenutku kad svršava glavni dio dnevnika s premijerkom, nuklearkom, potresima, vulkanima i ostalim elementarnim nepogodama, u kadru se pojavi netko iz sportske redakcije koji prozbori dvi-tri službene riči s glavnim voditeljem dnevnika, zatim krene muzika s odjavne špice, a oni i dalje nešto čavrljaju i pri tome se još kikoću od smija! Ma vidi ti njih!

Eto baš prije neku večer na Hrtu je glavni bija Šprajc, a sportašica mala Banelica.
Čim sam ih ugleda odma sam reka - a-ha, sad ste moji i dok je svirala ona blentava špičasta muzika pokuša sam im čitat sa usana o čemu oni to govore.
Dakle, rekonstrukcija tog razgovora bi izgledala otprilike ovako:

Šprajc: Kako si mala?
Banely: Dobro sam, hvala na pitanju!
Šprajc: Super ti stoji ta majičica, naglašava ti vitku liniju.
Banely: Ah, to mi je sponzorska, nego Zorane kako vaša žena!?
Šprajc: Moja žena... grrrrkkkkkkkrrrrrrrvrc

Da se razumimo, ovo grrrrkkkkkkkrrrrrrrvrc nije reka Šprajc nego se u tom trenutku prekinula scena voditeljskog očijukanja i počela reklama za Konzum tako da mi je ostatak razgovora osta čista misterija.

I tako, pokušavajući pronaći nove misterije svakodnevice, pala mi je na pamet Jelena Rozga!
Zašto Jelena Rozga? A lipo!
Kako čujem , Rozginica je nedavnoj turneji dupkom napunila preko nekoliko Arena.
Pa se mislim, zar nije pravi misterij kako je to bljedunjavo meketavo djevojče, širokim narodnim masama najviše poznato po produhovljenim pjesmuljcima tipa "rodit ću ti ćer i sina, živit ćemo 100 godina", uspjelo rasprodati sve koncerte, i to ne u nekim opskurnim diskačima tipa Monaco ili Leonardo već zaista u monumentalnim zdanjima respektabilnih dimenzija!? Hm, ajde de, za pjesmuljke manje-više, ali mora se priznat da Jelenacionale vrhunski njiše bokovima, možda se upravo u tome krije ključ odgonetke.

Međutim, kako smo već rekli, nije štos u dobijanju odgovora i to je živa istina, jer nas odgovori masu puta mogu i razočarat.

Evo na primjer, čekajući jučer red pred blagajnom u Grmuše trade eksport-import d.o.o. postavija sam sebi filozofsko pitanje kakvim se to čudom kreću šareni artikli po pokretnoj traci i zaustavljaju se tik pred blagajnicom!
Najprije mi se činilo da blagajnice imaju nekakve pedale ispod pulta koje pritiskaju svakoga puta kad žele sav taj cukar ulje, mliko i jabuke "dotrat" bliže sebi.
Ipak, zagledavši se u naočitu blagajnicu napućenih usana primjetija sam kako su joj obje noge podignute u zrak, a traka se i dalje nekim čudom kotrljala. Dakle - definitivno nema nikakve pedale ispod!

Na koncu, dok sam punija svoju kesu nisam izdrža, a da ne udrem direktno " glavu" - šinjorina bella, mogu vas nešto pitat, kako se ove zvizdarije koje ja kupim kreću po vašoj traci i kako tačno znaju kad se tribaju zaustavit?

- Aaaaa, to - odgovori mi mala suvereno ka da joj svaki dan postavljaju takvo pitanje - imam tu malu rupicu znate...
- Di imate rupicu?
- Evo tu sa strane, vidite, u toj rupici se nalazi foto-ćelija koja automatski detektira artikal koji se kreće po traci i zaustavi ga točno na vrijeme!

- Aaaaaaa, znači u tome je baza, da da, rupica, foto-ćelija, pa da naravno sasvim logično...
- Hvala vam na odgovoru šinjorina.
- Boooog i dođite nam opet - zacvrkuće prpošna blagajnica napućenih usana, a ja se kasnije sve nešto mislim kako me pomalo i razočara taj njezin odgovor, mislim - ja sam baš ono zamišlja kako ona pritiska pedale ispod pulta, vizualizira sam gas, kumplung, kočnicu, sav sam bija fasciniran kakvom preciznošću ona to barata da bi mi na kraju rekla da ujopće nije do nje nego do foto - ćelije!
Eto ti ga đavle i ta tehnika, ubit će nam svaku romantiku, a meni se ipak još jednom potvrdila ona teza da mnoga pitanja izgledaju puno bolje nego odgovori!
I zato je neka pitanja možda i bolje zadržat za sebe!

45

20.03.2011.

Jutros pred zoru
ne pitajuć' dal' smeta
pokucala na vrata
četrdeset i peta

I tako kažeš, četrdeset peta već
ma nemoj mi reć
Četrdeset i peta, kako da ne
nemoj ti meni batude te

Ne, to mora da je greška
neki ludi san bez smješka
To mora da je neki zez
ili pogrešan kartaški potez

Ma čekaj, reci mi kad se to zbilo
Ka da mi je jučer sedamnaest bilo
A nismo se živote tako pogodili
još ćeš mi reć da mladi nismo bili

A ove noći misec je bija pun
I obasja je svaki kantun
Ka da mi je tija reć
Ne mo'š godinama uteć

Četrdeset i pet
to je neki veliki broj
a ja do dan danas nisam posta svoj

Šta bi sad ti tija
da sam neki stari dida ja
Ti meni četrdeset i peta
A u meni još igra duša diteta
I neću ti dat gušta – iz dišpeta!



Etida za postelju i kušin

18.03.2011.

Svima nam je dobro poznato koliko kućanski poslovi znaju bit dosadni i zamorni, ali eto, kad već nismo te sriće da se po našim stambenim kvadratima vrte francuske sobarice, engleski batleri ili barem njemački halteri, opet je moguće čak i u tim svakodnevnim ritualima pronaći zrnce romantike.

Eh sad, šta to ima romantičnoga u pranju suđa, brisanju prašine, usisavanju i peglanju?
Od deterdženta za suđe mo'š dobit alergiju, pištanje pare iz pegle obično ti čini gricule, a di su tek oni gušti kad ti se eS-beg nako propjo napuni prašinom, mrvicama, šigurecama, botunima, kovanicama od deset lipa, mravima, paucima, stonogama i svakakvim drugim gadarijama...

Okej, priznajem da u tim zahtjevnim operacijama baš i nema neke posebne romantike, ali je itekako ima u jednome kućanskome poslu koji nikad, baš nikad nije u prvom ešalonu asocijacija na ono samo jedno mjesto na svijetu koje se zove dom.

A koji je to posal? Oli se još niste sitili? Ma dajte, nemojte bit smišni, kako vam ne pada na pamet, sigurno ste ga obavili i danas i jučer i prekjučer, a i sutra ćete ako bude sriće.

Dakle, da ne filozofiram bezveze, namištanje postelje jedini je posal u kući koji mi nikad ne pada teško.
To koliko ja guštan rastizat lancune, donje, gornje, minjat imbotide, zakopčavat jastučnice, bumblat kušine, ma to je čudo jedno!

Ma isto, nije taj posal namištanja postelje ni tako jednostavan. Lako je dok imaš mali, obični jednokratni krevet pa ti je sve na dohvat ruke. Istina, ponekad se zna dogodit da pričepiš prste dok namištaš lancun sa one strane koja je prilipljena uza zid. Nešto kasnije kad se već zamomčiš, onda ti triba i više komoda jel, (nikad se ne zna kad će i oće li uopće šta uletit u mrižu op.p) pa je u tim godinama najbolje imat koćetu od peršone i po.

Tu već mogu nastat neki problemčići, jer koliko god peršona i po bila zahvalna za ljubavne egzibicije, toliko te znaju iznervirat nezgodne dimenzije posteljine, lancuni su uvik ili preuski ili preširoki, nikad skrojeni na pravu miru, deke isto tako, a da jorgane, perjanice i ne spominjem! Zato je najbolje šta prije prić na veliki "bračni" krevet, pa čak i kad ti se svadbena zvona još ne nalaze niti u najzabačenijim kantunima primozga.

Veliki krevet obično donosi i velika nadanja šta je sasvim razumljivo, uostalom postelja je ka i bačva vina. Uvik mora bit puna do vrja jerbo ako nije, onda ulazi arija u oni slobodan prostor i ne triba puno vrimena da i najbolje vino ode na kvasinu.

Ali isto, nije neki gušt ako sam namištaš veliku postelju. Nikad nemoš lancune raširit kako triba, dok obiđeš sva četiri kantuna prođe vlaška godina, jednom za donji lancun pa drugi za gornji pa onda još dva-tri puta okolo ovisno o godišnjem dobu. Međutim, kad se ista stvar radi u paru – e to je već drugi par postoli.

Za ostale kućanske poslove to ne važi.
Ako se oboje vrtite po kužini, stalno ćete se sudarat, smetat jedno drugome, prosut će vam se brašno po podu, razbit čaša, izvrnit se kanta od smeća, a još ako je biometeorološka prognoza izrazito nepovoljna, bolje vam se držat podalje od noževa, pošada, pinjura i lazanjura! Da ne spominjem kakve vam se sve dežgracije mogu dogodit u kupatilu oli garaži!

E, ma namištanje postelje u dvoje, to je nešto sasvim drugo i posebno, zajedničko namištanje postelje duboko je intiman čin, gotovo ka neka vrste ljubavne predigre.
Malo potegneš ti pa malo ona, pa se pogledate u oči pa se smijuckate i kokolajete, pa se zavaljate po postelji i upropastite sve ono šta ste dotad činili, ali nije vam žal.

Štaviše, ovo vam je najbolji mogući predbračni test. Nikad nemojte ulazit u brak sa osobom s kojm nikad niste namištali postelju. Lako je za onaj dio koji se odvija u, ali puno je važniji način koji se odvija oko postelje.

Ne znam kakvo mišljenje o svemu ovome imaju predavači na predbračnim tečajevima, ali ja bi im svakako preporučija ovu disciplinu čak i u formi kolegija. Evo ako triba, ja ću napisat skriptu za praktične vježbe i to za skroz pristojnu cijenu, takoreć besplatno, jel pošteno!?

A i to kako ko

16.03.2011.


Ne znam kako vama stvari stoje, ali meni se u zadnje vrime sve teže diže. Ozbiljno! Kad se ujutro u šest nula nula uključi radio budilica, umisto da mi svane, meni monumentalno padne mrak na oči. Obično prođu tri-četiri minuta, katkad i pet dok dođem k sebi. Mislim, to dolaženje k sebi uopće nije tako jednostavna stvar kako se na prvi pogled čini. Dok se umoran nakon napornog sna izvlačim iz postelje obavezno kroz zube promrsim "gospemoja kad će više ta penzija..."

Zanimljivo, subotom i nediljom se isto tako budim oko šest, šest i kvarat, ali onda mi bude skroz drukčiji osjećaj. Čim sam svjestan da nigdi ne moram, da mi nigdi nije priša, sve je neusporedivo lakše. Naravno, po lipom dobrom običaju, nikad ne ustajem naglo nego mirujem u postelji još neko vrime, tražim paučinu po kantunima, malo gledam u plafon pa u ponistru, mudro filozofiram i razmišljam o smislu svega postojećeg. Čak se ponekad znam i naljutit na sebe jer eto, barem bi tih dana moga slobodno produžit sa dronjanjem, ali ka za vraga - ovo pritrujeno tilo se naviklo na takav ritam i šta’š sad...



Čudne su te situacije s moranjem i ne-moranjem. Baš sam nekidan kod mesara Pandže naletija na Klemu Kundaka, bivšega policjota kojemu je nakon pustih godina službe dogulilo trčat za lupežima i ganjat motoriste bez kacige. Kako je Kleme, od milja zvani Kundak još od malih nogu bija infišan ribolovom, pogotovo onim na panulu, tako je u nekim godinama zaključija da bi taj svoj hobi moga profesionalizirat i ajmo reć – podignut na višu razinu. (Ma vidi šta mi danas sve nešto dizanje pada na pamet!?)

Uglavnom, nakon standardnog uvoda tipa kako žena, kako dica, kako punica, Kleme mi se požalija da otkad je posta profesionalni ribar - to više nije to! Izgubija sam gušt - govori Kleme i vrti glavom vamo-tamo sve tražeći suosjećanje sugovornika. Da se razumimo, ja i danas na panulu dignem lipe bokune, skoro ka i prije. ali reka sam ti - otkad mi je to obaveza, otkad znam da mi to donosi kruv, ma... čisto mi se gadi ić na more.

I mogu vam reć da skroz razumin bidnoga Klemu, pogotovo šta se lova na lipe bokune tiče. Evo, priznat ću vam nešto, ali tiho u povjerenju da niko ne čuje, znate onu Ines iz antikorozivne, ona mala bjonda, smišna, ma naravno da znate, ajmeeeee kako bi ja nju volija... mmmmm ovi... šta sam ono tija reć... utirat u svoju vršu jel... razumimo se...

Ali isto tako znam kad bi mi sad, ovoga časa, upravo ta zanosna Ineska banila na vrata i rekla – MORAŠ - aj ća, gotovo, piši propalo, ubila bi mi svu želju. Šta se mora uvik je teško!



Zato imam par prijedloga glede i unatoč naše budućnosti.

Da je ova država prava, ona bi svakom svome građaninu davala zajamčenu plaću.
Svima! Od malog diteta u pelenama do rebambivenih staraca.
Oće li to bit tri, četiri ili možda pet iljada kuna na misec, o tome možemo raspravljat. Uglavnom, zajamčena plaća mora bit svima ista, dovoljno velika za podmirit osnovne životne potribe, a opet s druge strane dovoljno mala da bude poticajna ljudima da ostvare još jednu plaću od svog rada.

Ne virujem da je Čovik po svojoj prirodi linčina, linost je preveliki grij, a bome i luksuz - provodit dane bezveze, a ništa ne radit - to je pokora!
Ipak, tribalo bi svaki posal napravit šta je moguće više zanimljivim.

Tržište rada isto tako triba maksimalno dinamizirat. Ko je vidija radit u istom poduzeću od pripravničkog staža do penzije!? Triba otkrivat nove horizonte, hrabro ulazit u nove poslove, čak i nove struke. Usporedno s time, ljude triba moderno obrazovat, naučit ih da perfektno govore dva-tri strana jezika i da barataju kompjuterom ka da su rođeni s njim. S tim osnovnim znanjem, čovik prosječne pameti može već kroz dva-tri miseca uletit u sve tajne novoga posla. A opet, ako mu se ne svidi, ko mu brani dat otkaz i potražit nešto novo. Ako mu se neko vrime čak i ne da ništa radit – opet ga čeka zajamčena plaća!

Još nešto. Lako je radit za sebe i svoju guzicu, ali moderan čovik mora u svoju svijest vratiti osjećaj solidarnosti s drugima. Zato bi tribalo sve ono šta napraviš za drugoga, bija on bližnji ili manje bližnji, ili u krajnjem slučaju - ono šta napraviš za širu društvenu zajednicu - dodatno nagrađivat bonus bodovima.

Bonus bonovi ne bi bili čista lova, ni moneta, niti podložni inflaciji ili valutnim klauzulama, ali bi se u svakom trenutku mogli zamjenit za nešto konkretno. Evo na primjer – posadiš stotinu stabala negdi u okolici svoga grada i za to junačko djelo dobiješ šest miseci besplatnog javnog prijevoza. Ili recimo deset dana boravka u Daruvarskim toplicama. S masažama, toplim kupkama i besplatnom kuglanom, razumi se.

Jel pošteno!?

Na ovakav način, svi bi radili, svi bi imali, svi bi trošili, zavrtija bi se oni famozni zamašnjak gospodarstva.
Jerbo, države kakve danas jesu, nisu stvorene za čovika nego upravo kontra njega. Državama čovik ne znači ništa.
Države nam nude lažne ideale, države nas šalju u ratove, države nas iscrpljuju, štrukaju i gone da radimo sve duže do duboke starosti i onda kad se taj jadni iscrpljeni izmoždeni čovik konačno dočepa penzije – samo se utrne ka svića...

Zašto se konačno stanje stvari ne bi okrenulo u našu korist?

Ma... isto znam šta će neki reć – odakle državi lova, najprije za sve te osnovne plaće, pa normalne plaće pa još i bonus bodove pa za ovo pa za ono...

Kako odakle – mora imat, uvik ima love, samo se nalazi na pogrešnim mistima, ako baš nekim slučajem pofali, neka se zaduži.
A ko će vratit?
Šta ko će vratit? Kome vratit?
Bjelosvjetskim lupežima, lihvarima i zelenašima?

Oli im moramo vratit baš sve dugove?
Ništa se na ovom svitu ne mora.
Samo se umrit mora.
A i to kako ko!



Hipnotiziran morem

14.03.2011.

Tko zna, možda se u mom slučaju radi o nekoj vrsti trajne hipnoze, nemam pojma, ali kad god se moćni valovi olujnog juga zavaljaju sa Otranta, a more muklo progovori iz dubina, gotovo automatski krećem prema Punti Planki i kapelici svetog Ivana Trogirskoga...



Moja terapija morem uopće nije komplicirana, ne zahtjeva nikakvu posebnu pripremu, samo dođeš na tu magičnu puntu, udahneš zrak pun morskih kapljica, algi, soli i joda i jednostavno uživaš...






A kad to more, more ludo, more silno i more umilno "zapiva prvoga", onda nije lako uvatit tercu za složit akord...







I dok tenori vuku poznatu melodiju, baritoni krpidu buže, profondo su basi koji daju muževnu snagu...



Sve ječi, sve zvoni, sve huči i sve zvuči, a jedan tić ludaš nema pametnijeg posla nego baš oće prkosit....



Kao da ne sluti da ga njegovoj ruti vreba gotovo potopljen greben zvan Melevrin...



Srećom, sve prolazi dobro, na terrafirmi je daleko ugodnije...



Kad te vitar istriska po obrazima, slatko se uvuć u malu bunju ka u koćetu, osjetit se tako zaštićenim...



Pa onda još malo nosom pomoliš vanka, tek toliko da shvatiš kako si niko i ništa kontra silnoj moći prirode...






Na koncu, osvježen i oslobođen briga svakodnevice, s prvim mrakom se vraćaš u svoj poznati, navodno "realni" svijet...



Čekajući čudo

11.03.2011.

Neki čovjek, godinama još mlad, ali umoran, očajan i zlovoljan, sjeo je na obalu rijeku i zamišljeno gledao u daljinu.

Rijeka bješe nevelika, gotovo da bi se mogla preplivati u deset zaveslaja, ali brza, hladna i pomalo divlja.
Malo niže rušili su se slapovi u jezerce u kojem se kao dijete ponekad znao kupati.



Rijeka je proticala svojim tijekom, a umorni čovjek je i dalje samo nepomično sjedio i čekao.

Uto naiđe neki dječak, momčić zapravo, žustra koraka, raščupane kose i zaigranih plavih očiju.

-Kamo ćeš momče?
-Idem pronaći izvor ove rijeke!
-Pa što ćeš ti sam tamo na izvoru?
- Želim se napiti čiste vode.
- Eh čiste vode, imaš i ovdje vode koliko hoćeš

- To znam, ali... A vi? Što radite ovdje?
- Što radim!? Ništa... čekam nešto, nekog... čudo čekam!

-Zar čuda prolaze ovim putem?
-Ne znam.
-Hoćete li sa mnom prema izvoru?
-Neću, nisam žedan...



Nešto kasnije, istom prašnjavom stazom prođe jedna baka, sporog i nesigurnog koraka.

-Dobar dan, dobar dan
-Kamo ste se uputili bako?

-Idem na vrh one planine!
-Na vrh planine?
-Da!
-Pa kako ćete tako sami na vrh planine, a jedva hodate!?
-E moj sinko, bila sam jednom gore dok sam bila mlada, i još se sjećam kao da je jučer bilo.
-I danas sam rekla sama sebi - pođi još jednom dok imalo možeš. Svakim danom sam sve slabija. Neću još dugo. Osjećam to.

-Ali, što ćete na vrhu planine?

-Želim samo još jednom vidjeti kako izgleda svijet s druge strane. Hoćete li sa mnom?
-Ah, neću, odavno znam kako izgleda svijet s druge strane.

- A što vi radite ovdje?
- Ništa, samo čekam...
- E sinko moj, tko čeka i ne dočeka baš svakog puta.

Prošlo je već dosta vremena, baka je otišla prema planini, a čovjek je još uvijek bezvoljno sjedio na obali rijeke.

U neki čas pojavi se starac, oronuo, grbav i šepav, s nekim štapom u ruci, neobrijan i sav nekako neuredan.

- Mogu li se malo odmoriti kod vas?
- Tko vam brani.
- Hvala, a što vi radite ovdje?
- Ništa ne radim, što ste danas navalili, vi ste već treća osoba koja me pita što radim, eto baš ništa ne radim, čekam, jednostavno čekam.
- Koga čekate?
- Eh, štojaznam koga čekam, što čekam, ne znam, neko čudo čekam!
- Čudo!? Kakvo čudo?

- Pa bilo kakvo, jedino me čudo može spasiti.
- Zaista?
- Imao sam veliku i lijepu kuću, izgorjela je jučer u požaru.
- Zanimljivo, i meni je kuća stradala u požaru...
- Volio sam jednu prekrasnu djevojku, ali ne znam, nikako joj nisam uspjevao pokazati koliko je volim.
- I ja sam jednom volio...
- Shvatio sam sve tek onog jutra kad je otišla.
- Da, i moja je isto tako otišla...
- Imao sam i konje!
- I ja.
- I vjernog psa čuvara.
- I ja.
- Imao sam i...
- I ja sam imao!

- Jeli se vi to sprdate sa mnom?
- Ne, zašto mislite?
- Pa što god ja da kažem - vi samo ponavljate - i ja i ja i ja...
- I? Što je tu čudno? - nasmiješi se starac
- Gubite se odavde!
- Zašto?
- Ne znam zašto sam vam uopće sve ovo pričao, odlazite, ne želim vas više gledati.
- Ali...
- Ako se istog trena ne izgubite, bacit ću vas u rijeku!

Starac nevoljko ustane, osloni se na onaj kvrgav štap i promrmlja sebi u bradu nešto nerazumljivo...
- Što ste rekli?
- To što ste čuli...

I sjedio je čovjek na obali rijeke još dugo vremena, zamišljen i sam. Sunce je već otišlo daleko na zapad, vjetar se smirio, a boje neba poprimile začudan sjaj.

U neka doba, eto ponovo onog dječaka, sav zajapuren i znojan jedva je čekao ispričati priču.

Uhhh, da samo znate što mi se dogodilo, pronašao sam onaj izvor, napio se najdivnije vode na svijetu, ali sam se spotaknuo na klizave stijene i pao u jedan procijep! Toliko me boljelo da se nisam mogao ni pomaknuti. Mogao sam jedino dozivati u pomoć!
- I? Kako si se izvukao?
- Kad sam već mislio da ću se smrznuti i udaviti u brzacima, pojavio se neki čovjek, pružio mi ruku i neki veliki kvrgavi štap za koji sam se uhvatio i izvukao me iz procijepa!

- Je li to možda bio neki starac, neuredan, zapušten?
- Ne, ovo je bio neki snažan čovjek, visok, tamnokos.
- Imao si veliku sreću.
- Zaista jesam!
- Nemoj više ići na taj izvor!
- A ne ne, sigurno ću ići, ali drugi put ću povesti svoje prijatelje.

Dječak tek što je otišao svojim putem, eto i bake planinarke.

- Heeej bako, jeste li osvojili taj vrh - upitao je podrugljivo
- E moj sinko, penjala sam se penjala, došla otprilike do pola puta i više mi se nije dalo...
- Pa ste se vratili?
- E čekaj malo, da ti ispričam... I tako, dok sam se premišljala što ću i kako ću, hoću li naprijed, hoću li natrag, naišao neki čovjek i rekao mi da i on ide istim putem. I tako smo krenuli zajedno, uz razgovor, korak po korak, nisam osjetila ni trunčicu umora, a već sam bila na vrhu.



- I kakav je svijet s vrha planine?
- Predivan!
- A taj čovjek... je li možda bio star, odrpan, neuredan?
- Neeeee, ovaj je bio zgodan, plavokos, ne odviše visok i snažan, ali zarazno lijepog osmijeha. I zamisli, rekao mi je da ga je samo sat ranije, grubo potjerao neki čovjek s kojim je samo želio razgovarati!
- Hm, a gdje je on sad?
- Tko?
- Pa ovaj vaš, plavokosi, smjehoviti!
- Otišao je na drugu stranu planine...
- Hoće li se vraćati?
- Ne, rekao je da se nikada ne vraća na isto mjesto, čudno baš...

Baka je otišla svojoj kući sretna i zadovoljna. Vidjela je još jednom kako izgleda svijet s druge strane planine. I to joj je bilo dovoljno.
Čovjek je ostao sjediti na obali rijeke i čekati čudo.
Nad rijekom se spustila hladna noć, a šum brzaka kao da je postao još snažniji i bučniji.
I ništa se nije dogodilo.
Nije dočekao čudo.
Koje je toliko želio.
I koje bi ga spasilo.



A čuda, čudna mi čuda - različitim ljudima različito izgledaju.
Ako previše čekate, nećete ih znati prepoznati.
Čuda, da...

Maske su pale

09.03.2011.

Sve maske ovoga svijeta ne mogu skriti ljepotu i toplinu ljudskog lica...



























Hilejski poluotok - Jelinak

07.03.2011.

Vjerojatno nam je svima poznato, istina nekima više, a nekima manje da se na našoj obali Jadrana nalazi mnoštvo otoka, poluotoka, zaljeva, ubavih valica i pitoresknih draga (i dražica dakako), i taman kad uvrtimo sebi u glavu kako sve znamo i kako je ta slika "raja na zemlji" (kao u onoj "turbooriginalnoj" krilatici HTZ-a) kompletirana, neka usputna, gotovo slučajno pročitana rečenica baci novo svjetlo na već dobro poznate činjenice.

Hilejski ili Hilijski poluotok nije na geografskim kartama tako jasno vidljiv, pogotovo u odnosu na recimo Istru ili Pelješac, ali kad samo malo bolje pogledamo, lako ćemo uočiti izbočinu između Splita i Šibenika na kojoj se obalna crta "lomi" i mijenja dominantni pravac sjeverozapad-jugoistok u praktički čisti istok-zapad. Ako želim biti još precizniji, onda neću puno pogriješiti ako kažem da je Hilejski polotok jasno omeđen Marinskim zaljevom na jugu i dubokom uvalom Grebaštice na sjeveru.

Najistaknutija punta tog poluotoka je Rt Ploča ili Punta Planka, od antičkih vremena znana kao Promontorium Diomedus
(Diomedov rt), a stari Grci su ne samo taj rt nego čitav polotok nazivali "Hylis" prema stanovnicima koji su na njemu obitavali.
U nekim se izvorima spominje kako su drevni Hili živjeli davnih stoljeća prije Krista u čak petnaest gradova na tom nevelikom području, a ime su dobili po svom osnivaču Hilu, sinu najvećeg junaka grčke mitologije - Herakla.

Zašto su stari Hili odabrali za život tako "divlji" i negostoljubivi kraj prepun ljutog krša i bez značajnih izvora vode, na prvi pogled izgleda prilično nejasno i tajnovito. A tko zna, možda su već u to vrijeme najbolje parcele bile zauzete od Ilirskih domorodaca ili nekih drugih pradalmatinaca, a sve mi se čini kako tadašnji turisti i nisu bili baš nešto posebno zagrijani za robinzonski način provođenja godišnjih odmora.

Tragom starih Hila zaputili smo se ove silovito-burovite nedjelje na Jelinak, najistočniji dio Hilejskog poluotoka, odeblji rt između Marine i Vinišća, s pogledom na Trogirski zaljev.



Zanimljivo je da se i drugo brdo koje omeđuje Hilejski poluotok, a nalazi se na sjeverozapadnoj strani kod Grebaštice, naziva istim imenom - Jelinak! Je li taj naziv "Jelinak" u direktnoj etimološkoj vezi sa Hilima i Hilejskim poluotokom, ostavljam stručnjacima na razglabanje, moje i tako nije da previše mislim nego da navučem gojze na noge, skitam i snimam ili jednostavno - 'odam...

A kad smo već kod 'odanja, nije nam bilo baš previše milo lomiti ćoše na uskoj i zavojitoj cestici koja povezuje Marinu i Vinišća pa smo Plavu Pticu ostavili na samom početku makadamske ceste koja vodi prema, za sada fantomskom turističkom naselju u uvali Vela Borovica. Put je probijen po zanatu, okoliš bolno nagrđen do granice duševnih boli, a od turističkog naselja, a kamo li turista, za sada nema ni običnoga "T".

Shodno napucima jednog vazdaugroženog kvazi pjevača i barda domoljubnog ganga-rock and bolla na "T", na prvom smo križanju (s)krenuli desno, razumi se a-dakuće.
Nadasve mudro smo zaključili kako kročimo po nekadašnjoj glavnoj prometnici čim su nam se ukazale prepoznatljive vizure viniške vale.



Mada se na svim kartama i službenim dokumentima ovo mjesto naziva Vinišće, pravim Vinišćarima se od toga diže kosa na glavi (ako je imaju)... ( na kosu mislim, ne na glavu, naravno)... (mislim - podrazumjeva se da imaju glavu jel'...) dakle, pravi Vinišćari će vam reć da se njihovo malo misto zove Vinišć-a. Dakle, naglasak je na ovome - "a!"

Slično kao i na otoku Braču gdje nalazimo Bobovišća, Ložišća, Pušišća, a ni u kom slučaju Bobovišće, Ložišće, Pučišće i slično. Nadam se da ste razumjeli što sam ovo htio rijet... Niste baš!? Ufff... Najjednostavije rečeno - iza šć obavezno dolazi a - kao recimo...ček da se sitim... evo recimo - Pušća Bistra, ekola, jel tako da sam naša odličan primjer!? Nemojte me samo sad potezat za jezik s Nedelišćem...

Sve u svemu, danas smo junački prokrstarili mahom zaboravljenim stazama između starih suhozida.



Istine radi, posljednjih je godina probijeno dosta širih makadamskih putova pa sad ovdašnji stanovnici mogu puno jednostavnije dolaziti do svojih vinograda i maslinika.

Između refula bure i topline marčanog sunca osluškivali smo pjesmu krošanja starih plemenitih maslina. Namjera nam je bila prohodati čitavim Jelinkom sve do istočne punte i zaseoka Marušići, ali smo ubrzo shvatili kako je to ipak preambiciozno zamišljen plan za samo jedno nedjeljno jutro.





Stoga smo ovoga puta odlučili "samo" osvojiti najviši vrh Jelinka, koji se izdignuo zamislite, čak 288 metara nad morem, a da se ne radi o mačjem kašlju dokaz je i njegovo ime - Velo!
Hm, a šta ste mislili!



U skladu s našim avanturističkim stremljenjima na svim bi raskršćima odabirali krenuti teže prohodnim stazama, neš ti, tamo di je utabanano, ujopće nije zanimljivo.

Zato su nam stalno ispred nosa frktali fazani i jarebice pa sam se iznenadjen i uvredjen spremno naoružao dalekometnim stinčugama ne bi li kojim slučajem sebi i svome plemenu priskrbio malko svečaniji nedjeljni objed. Za divno čudo, plemenita pernata stvorenja nisu bila raspoložena za takvu vrstu igara bez granica tako da sam zalihe municije skrio u jednu špilju nepoznatog imena uz prigodnu pjesmu - "Nek ti kamen bude stina!"



Do najvišeg vrha, već spomenutog Vela (bez Jože), ne vodi nikakva suvisla staza pa smo ga osvojili uglavnom cupkajući preko opasnih škrapa s razjapljenim ustima i oštrim zubima. Zato je pogled koji nas je "strefio" s Velog naravno - Veli-čan-stven!

Na sjeveru prema Seget-Vranjici...



Na istoku prema Trogiru...



Na jugu prema Kludama...



Pa još dalje prema punti Širana na Drveniku Velom



I na ulazu u vinišku valu...



U toj silnoj kamenoj pustinji kroz koju smo danas prolazili, najdraže mi je bilo vidjeti kako se i danas ljudi bore za dobiti komadić obradivog tla.



Mislim, toliko o "linim" Dalmatincima jel'...



A i mi eto da ne budemo lini, sad već prilično izgranfanih nogu, odlučili smo krenuti prema sjevernoj obali do one famozne makadamske ceste i njome se vratiti na sam početak naših današnjih putešestvija. Što je sigurno-sigurno je.





Na koncu, bili smo vrlo zadovoljni još jednim sasvim slučajnim i neplaniranim izletićem jer smo u našoj neposrednoj blizini otkrili čitav labirint zagonetnih staza po kojima su prije 25 stoljeća kročili neki davni ljudi čije su sudbine isprepletene začudnom mješavinom mitologije, legendi i stvarnog života. Kakve su nam poruke ostavili - na nama je da ih pokušamo pronaći i ako je ikako moguće - odgonetnuti...



Chipiraj me nježno

05.03.2011.

Jednom našem poznatom estradnome umjetniku koji svojim zvonkim baritonom i melodioznim arijama znalački podiže štimung na entu potenciju, ali koji se isto tako svakodnevno hrabro bori protiv neugodnog sindroma brzo sušećeg grla, savjetovali su ugradit jedan, da prostite - čip, koji bi ga monumentalno moga oslobodit žeđajućih muka. Princip je jednostavan - ispod kože ti usade mali implantant koji u potpunosti eliminira svaku želju za bevandom kako crnom tako i bilom, ali isto tako i spriječava teška psihofizička stanja u koje je lako upast pri odvikavanju normalnim putem.

Ma pogledaj ti čuda dokle je ta znanost napredovala!?

Bez mučnog odvikavanja, bez apstinencijske krize, s komadićem elektronike ispod kože riješiš sve moguće probleme i nuspojave! Pa to je stvarno prava revolucija u medicini!
Skroz bi dobro bilo da osim odvikavanja od alkohola i drugih opijata, uvedu slične čipove i za ostale bolešćine.



Kako se danas mnoge nadobudne zvjezdice znaju pohvalit kako tu i tamo posjećuju estetske kirurge koji im popravljaju usta, nos, trbuj, cice i guzice, tako će u dogledno vrime bit skroz normalno ić u elektroničkoga kirurga.

-Šjor likar, ja bi vas molija da mi ugradite čip kontra gihta, visokoga tlaka i alergije na pelud.
- Nema problema - reć će likar, samo da skontam, giht tri ijade, visoki tlak pet, a za alergiju ćemo vam dat popust deset posto, sveukupno deset ijad...
- Unti iruda, deset ijad kuna?
- Deset tisuća eura gospodine!
- A jeli to pokriva HaZeZeO?
- Samo ako imate premiju na dodatak bonusa aneksa trećeg stupa dopunskog osiguranja za tekuću godinu!
- An tako...

Kako se danas tehnika razvija neslućenom brzinom, siguran sam da će uskoro bit moguće ugradit čipove s vremenskim prekidačima. To će bit pun pogodak za radne ljude i građane, a bome i poštenu inteligenciju. Budući da u zakonu o radu lipo piše kako se na radnome mistu ne smi ni pod razno konzumirat alkohol, najbolje bi bilo svim zaposlenicima ugradit čipove s tajmerom koji bi djelovali samo osam uri dnevno, od sedam ujutro do tri popodne! Ili već kako ti padne smjena, naravno, sve na trošak poslodavca. Jel pošteno!?

Sve dok radiš neš imat nikakvu želju za alkoholom, a čim provučeš svoju magnetsku karticu kroz onu škatulu na kapiji, čip ti se automatski deaktivira i ostatak dana moš bumbit koliko oš, ako ti se već bumbi jel'...

Ae, ma znam šta će neki reć - a di su moja ljudska prava, ko meni može zabranit popit bevandu iza marende ako mi je to gušt!
Čak i za to postoji rješenje!

Naši vrli znanstvenici će instalirat takav čip koji će vam omogućit da se nakon lipih bokuna napijete obične vode iz špine, ali će vam u isto vrime pružit osjećaj ka da pijete ugodno rashlađeni korčulanski Pošip iz osamdeset i sedme! Ne virujete?
Živi bili pa vidili...

Ma isto, moram priznat da me malo straj, jer realno govoreći, mogli bi se kadikad ti čipovi i pokvarit, ruvinat, ala šta bi onda bilo veselo, isti tren bi nam udrila donja u gornju! Svako malo vrimena bi tribalo restartirat organizam! Ili recimo iskopat neki dio koji nam loše funkcionira iz back-upa!?
I ko zna, možda bi se s vrimenom u našem tijelima razvila nova anti-tijela koja bi poništavala sve pozitivne efekte tih pustih čipova. A di smo onda?

Sve mi se pari da čovik nikad neće postat ni robot niti kompjuter bez obzira koliko žice ugradili u njega. Čovik nije stvoren da bude savršen, čovik falije, luta, čini monade svake vrste i sad kad malo bolje promislim, možda je bolje savjetovat našemu dičnome pivaču neki drugi oblik rehabilitacije. Možda da se maši malo motike i mašklina, sva će mu bevanda učas izvitrit iz glave! Altroke čip!



Den-mon-štran-cjun

03.03.2011.


Gledam ove demoštracjune iliti ga na pravilnom hrvatskom - prosvjede, na sigurnoj udaljenosti od trista i nešto kilometara, i šta više gledam, sve manje toga razumim.
Evo, baš sam jučer razmišlja o tome kako bi bilo dobro zapičit put metropole pa na licu mista vidit šta, di i kako, ali ka za vraga - opalilo nevrime, zatvorilo mostove, tunele, Lika se smrzla, Dalmacija zalegla i šta'š sad, stoj di jesi!

Šteta, jer nekako osjećam da to mora bit puno lip osjećaj kad 'odaš ulicama s kapuljačom priko glave i šalom priko usta da te niko ne pripozna, deboto ka da si u maškare, pa onda urlaš iz sve snage - "Doli lupeži" "Doli neprijatelji radničke klase" "Doli Vlada"!!!

I tako se ka prekaljeni revolucionar namistim isprid televizije, guzica u fotelji, noge na kantunalu, muman sengvič s murtadelom i gaudon i guštam ka da sam zajedno s prosvjednicima.
I kako sam već reka - šta više gledam sve manje toga razumim. Je, istina je, ovi viču parole upravo onakve kakve bi i ja tija vikat, traže da ova razbojnička vlast sjaši više s trona, ali isto... nešto mi je tu bljutavo, nešto mi tu ne vonja na dobro, ne znam ni sam, uglavnom, nije mi tribalo dugo da skontam - ovo nisu "moji"...

Mislim, u ovoj situaciji lako je nać negativce, di god se okreneš ima ih na vagone, ali sve i da kanoćalom tražiš, nećeš tako lako doć do odgovora - ko je u ovoj priči "good guy"?

Eto, gledam tog maloga Pernara, ima ga više po ekranima nego Ante i Simone u najboljim danima i ne mogu se otet dojmu da se radi o običnome samoreklameru bez pokrića. Uvatija se megafona pa sve viče ja pa ja pa ja pa ja....
Alooooo, čekaj malo buzdo mali, ma ko si ti?

Šta si ono reka - da ti se cure nabacuju samo tako, ali da nimaš vrimena za šišili-mišili jer moraš rušit Vladu? Ajde lipo lovit rake na Pantan, nema te Vlade zbog koje bi ja neku lipu curu stavija na čekanje.

I šta sam još ono tija reć - imaš puno lipi pogled, podsjećaš me na bivšega ministra Primorca, kad bi on onako šesno zavrnija očima, odma smo znali da u tog čovika možemo imat puno povjerenja.
Sve u svemu, ovo mi se sve viši liči na reality show, a ne na suvislu građansku akciju.

Evo, neću više puno pizdit, pokušat ću još samo reć dvi-tri rečenice po mogućnosti malo ozbiljnije.

Jadranka Kosor je nesposobna, dozlaboga iritantna i neuvjerljiva, kao prva ministrica totalno izgubljena, ali sve to nije razlog da se vrijeđa njezino ljudsko dostojanstvo.
Dragi prosvjednici, možete vikat i ovo i ono, ali oprostite, kakva god da je - Jaca nije štraca.
Ona je do ovoga položaja došla znamo kako i u kakvim okolnostima, ona nema ni legitimitet ni kredibilitet i hebiga, mislila je da može, ali eto, okrutna stvarnost joj je dala do znanja da ne može.
Nije to ništa tragično. I velikim trenerima se zna dogodit da im ekipa slabo igra, publika zviždi, a uprava priti otkazom, a kamo li neće početnicima.

Ali, uza sve to, ne volim vidit natpise na televiziji - Prosvjednici kreću prema stanu premijerke Kosor?
Molim!?
Ovo mi izgleda kao poziv na linč. Čekajte malo, kad je gomila imala pameti?

Još jedna rečenica koja mi posebno ide na živce a posljednjih dana se jako puno čuje - "svi su oni isti!"

Svi su oni isti - najveća glupost koju netko može izgovorit.
Nisu svi isti.
Bilo bi jako gadno da su svi isti. Uostalom, ne možeš u istu makinju za pranje trpat i bilu i škuru robu.

Čak ni u HDZ-u nisu svi isti.
Ima i u HDZ-u časnih i poštenih ljudi, ljudi s najboljim namjerama. Ozbiljno govorim!
Zašto takvi ne mogu doć do izražaja - e to je već pitanje za neku drugu temu.

Uglavnom, pokušavam gledat malo dalje, u budućnost.
Srušit ćemo ovu vladu, izabrat novu i sve će bit divno i krasno.
Šipak će bit divno i krasno!

Zašto nitko u svoj ovoj općoj kakofoniji ne spominje rad!?

Pa ljudi moji, neće nas iz naših nevolja izvuć ni Janko ni Marko ni Franko. Može nas izvuć jedino rad, i to krvavi rad.
Lako je dizat revoluciju, lako je jurišat na barikade, sve je to puno lakše nego uvatit se posla.
Pamet u glavu ljudi. Nakon revolucionara iz 1941 i 1991, ova zemlja nema više love za davat penzije još i prvoborcima iz 2011-te.

Hop-cup poskočit ću!

01.03.2011.


Stravična poskupljenja benzina kojima nas u posljednje vrijeme časte banditi, špekulanti i lopuže iz naftnih lobija širom ove nevoljne planete, htjeli-ne htjeli, primorali su nas na značajno smirivanje izletničkih strasti i planinarskih skitaranja. No, što je tu je, kad se sve čini da kola kreću nizbrdo, najbolje je postaviti filozofsko-retoričko pitanje - " a 'ko zna, zašto je to dobro!?"

Stoga, vođeni novopronađenom idejom-vodiljom, ove smo se nedjelje odlučili pentrati najbližom planinom, ajde dobro, možda po nekim kriterijima čak i ne planinom, nego malo zahtjevnijim brdom, ali sve u svemu, do kozjačkih 780 metara nad morem i nije tako jednostavno doći pogotovo ako se odlučite proći našom današnjom stazom.

Kozjak se u planinarskom smislu ističe prije svega po impresivnoj stjenovitoj južnoj barijeri, ali i lijepim brojem planinarskih objekata do kojih se gle čuda, najlakše dolazi - automobilom. Stoga je Kozjak omiljeno odredište, so-called auto-moto planinara koji puni elana skreću još dolje s magistrale prašnjavim puteljcima uzbrdo, a kad im nakon nekog vremena pukne pogled na Kaštelanski zaljev i čitavo srednjodalmatinsko otočje, samozadovoljno se lupkaju po trbuju i više onako sebi u brk prozbore - Aaaaa, lipo li je ovo planinarenje...

Neka, nemam ništa protiv, neka ljudi dolaze kako god znaju i umiju, kako se ono kaže - i najduža putovanja počinju prvim korakom pa makar na dva, tri ili četiri kotača.

Mi smo naša četiri kotača ostavili kod Kambelovačkog groblja (dobro ajde, ne za stalno, sic!). Prateći markacije brzo smo se dočepali makadamskog, dijelom izbetoniranog puta koji se u serpentinama penje do zavidnih visina. Planinarska staza uglavnom presjeca serpentine, tako da smo se rado natjecali s nekoliko drndavih prometala koji unatoč silnim konjima ispod haube motora nisu bili pretjerano brži od nas.



Staza s kojom smo danas namjeravali proći, vodi nas kroz najsuroviju kozjačku klisuru u kojoj se stijene ruše gotovo okomito i po 250 metara u dubinu, putem kojeg je gledajući izdaleka gotovo nemoguće proći.



Ako je suditi po stazi koja je prilično zabušavila u grmlje i visoku travu, očito je da se njome relativno rijetko prolazi, a to je uistinu prava šteta. Jer, unatoč svoj surovosti i mogućim opasnostima pogotovo za kišnih ili snježnih dana, staza koja vodi prema crkvici svetog Luke pruža neizmjerno mnogo planinarskog zadovoljstva. Naravno, moguće ju je proći bez ikakve posebne penjačke opreme, ali ipak zahtjeva određeni stupanj fizičke kondicije. Možda zvuči nevjerojatno da se u neposrednoj blizini grada može napraviti jedna takva "žešća" tura, praktički u toku jednog popodneva, nakon posla recimo, pogotovo kad dani malo "produže".

Zašto volim planinarenje? Stotinu je razloga, a jedan od njih je svakako način na koji se naučiš da se i kroz potpuno nemoguće situacije može uspješno proći ne nužno brzo, ali svakako uporno, korak po korak.







Tako smo i ovoga puta, unatoč maloj dozi grintanja i povremenog disanja na škrge, uspješno svladali sve zapreke, a bili smo i jako zahvalni planini što nas je za svaku sigurnost poštedila kamenih odrona, budući da na nekoliko mjesta to silno kamenje izgleda kao zapeta puška spremno da se otkotrlja dolje prema Kaštelanskom zaljevu.





Kod svetog Luke smo se počastili marendicom, a nedugo zatim napravili jedan mali polukrug pa se spustili prema planinarskom domu "Putalj", vjerojatno najboljem planinarskom objektu na... dobro ajde, neću sad licitirat, ali u svakom slučaju - odličnom Domu.
Mislim, upravo je Putalj omiljeno odredište onih otprije spomenutih auto-moto planinara, ali opet kažem - neka ih, neka ljudi dolaze u planine, malo-pomalo otkrit će i čari gojzerica, pogotovo kad se onako lipo usmrde nakon pet-šest sati pješačenja!



Naravno, sva ta silna gužva u Domu, nije ni najmanje tangirala macu-papučaricu koja je svoj pižolot nakon nedjeljnog ručka odradila visoko u krošnji jednog stabla, na sigurnoj distanci od nepoželjnih lajavih ali i meketavih stvorenja.



Sve u svemu, bio je to jedan "recesijski" ali jako uspješan izlet, a meni se konačno ostvarila želja da nakon pustih pogleda prema stijenovitim gromadama Kozjaka dođem do odgovora na pitanje - može li tu itko normalan proći!? Dobro, o normalnosti nekom drugom prilikom, ali da se može - ooo i te kako se može!





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>