The Most

30.05.2011.

Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji uče i oni koji sve već znaju.

Takvi koji sve znaju obično su najveće budale.
Samo je problem što oni to još ne znaju!
Da su budale, mislim...
Zapravo, to je jedina stvar koju oni ne znaju.
A jedna ko nijedna, prema tome - ne računa se...



*****
Moja Mala Sirena je jedna vrlo ljupka, pristojna i samozatajna djevojka, ali me svako toliko iznenadi nemoralnim ponudama. Mislim heeej, mene, čovjeka u godinama, kojemu je moć zdravog rasuđivanja već prilično upitna stvar, njezine SMS poruke u pravilu ostave zgranutog i zaprepaštenog, gotovo neubrojivog, jer ne znam na koji drugi način objasniti da bez razmišljanja pristajem na sve njezine ucjene. Prošlonedjeljni Mali princ koji je uzgred budi rečeno - bio njezina ideja, još mi nije izašao iz glave i iskreno, ovaj sam vikend planirao provesti u tom slatko-opojnom prisjećanju na jedan ugodan izlet, kad u subotu popodne stiže nova "neodbivljiva" ponuda - MOSTAR!

U Mostaru naime žive Sanja i Ivan, naši dragi prijatelji, planinari, i na neki način - počasni veleposlanici za Neretvu, Sutjesku i sve moguće ofenzive, a s njima posljednjih mjeseci putuje i mala Manuela koja istina, još uvijek stanuje u Sanjinom trbuhu, ali već i tako mala pokazuje čvrstu namjeru da za dvadesetak dana promjeni adresu. Pa eto, kao - bilo bi lijepo da se vidimo, da se izgrlimo, izljubimo i tako to...

Krenuli smo iz Splita bez velikog razmišljanja, bez ikakvog suvislog plana i programa pa smo već kod Dugopolja nazvali Ivana za neke dodatne savjete:

- Ivane, možeš li nam preporučit neko misto onako usput, da stanemo i razgledamo?
- Ne brinite, to nije vaš problem!

Dooobro, ali već kod Blata na Cetini, opet su nam proradili crvi...
- Ivane, a znaš li neko dobro misto za klopu?
- Ne brinite, to nije vaš problem!

Kod Zagvozda smo već mudro zaključili da će nam trebati puuuno konvertibilnih maraka za zadovoljiti naše kapacitete pa smo nazvali još jednom.
- Ivane, di ćemo prominit lovu?
Odgovor je bio, pogađate već - ne brinite, to nije vaš problem!

*****
Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji vole i oni koji su to zaboravili.
Zaboravili da vole.
I začudo, taj zaborav uopće ne osjećaju kao nedostatak, već se još i ponose!?
Hm... očito je lijepo biti ponosan...

U Počitelju nisam bio već dvadeset i pet godina. Stari grad na desnoj obali Neretve nekada je bio glavni razlog naših skretanja s Jadranske magistrale kad bi putovali prema jugu.
Iskreno, bilo me je strah da takav Počitelj kakav mi je ostao u sjećanjima više ne postoji, da nije odolio vremenima u kojima je Bezum salazio na ovu zemlju i sijao mržnju, strah i paniku.




Na sreću, Počitelj je još uvijek tu, i ne samo da je tu, već je opet visok, gord i dostojanstven, budni stražar na obali silne rijeke koja teče prema Jadranskom moru, a to isto more, more Mediteransko, donosi svoj miris i okus duboko u kontinent i to nekim nadnaravnim čudom, uzvodno, usprkos preprekama, usprkos zabludama...





Počitelj je zapravo, začudan spoj mediteranskog i orijentalnog, nešto kao ona nenadmašna Makijeva baklava u slastičarnici "Kod sedam palmi", na prvi pogled nemoguć, a na drugi opet tako logičan; šipak, maslina i smokva u sjenci minareta, sevdah i molitva mujezina umjesto dalmatinske klape i očenaša, a da nikog dobronamjernog ne smeta, a kamo li vrijeđa...

Popeli smo se i do Kule Gavrankapetanovića na uzvisini iznad gradića. Neretva u zelenoj dolini i zlatno sunce u zenitu, obojali su dan čudesnim bojama...



Nakon što smo se nauživali ljepote i napojili uzvišenim osjećajima, kruljenje u želucima vratilo nas je u okrutnu stvarnost pa smo nakon počiteljskih brda i dolina odlučili zatražiti jedan od onih Ivanovih džokera pod nazivom "to nije vaš problem." Stoga smo na putu prema Mostaru bez ikakvih problema skrenuli u jedan vinograd i usred urednih nizova trsova ugledali neobičnu kućicu iz koje su dopirali zamamni mirisi...

Şanja i Ivan, očito već "domaći" u ovim vodama, znalački su namignuli konobaru kojemu nije trebalo puno objašnjavati...
Nakon "viiiišnje, trave i oraha" za lagani aperitiv, kada je još sve izgledalo sasvim normalno, započela je gastronomska rapsodija!
Prva violina donijela toplu juhu, druga ubacila malo papra i soli, viola krumpir, flauta mrkvu, piccolo biže!
Pa se javila truba s bržolicama, trombon s kobasicama, harfa s pljeskavicama, a kako je tek moćno grmio bas sa golemim ćevapima!

Potom se dirigent iz kužine posve razmahao gađajući nas salatama i prilozima, a ugodno rashlađeno vino "Kameno" klizilo je laminarnim strujanjima kroz grlo, heeeej ljudi, zaista više ne znam što sam sve slasnoga probao, ali ovi "vinogradari" su definitivno stavili neka opojna sredstva u svu tu hranu, ja drugog objašnjenja jednostavno ne vidim...

Još ošamućeni od blagovanja, nije nam bilo druge nego krenuti prema osam kilometara udaljenom Blagaju i vrelu rijeke Bune, pritoke Neretve koja veći dio svog toka putuje ispod hercegovačkog krša da bi upravo na ovom mjestu buknula na svjetlo dana silinom od koje zastaje dah! Trideset i četiri kubika vode u svakoj sekundi izvire iz špilje što ovaj izvor čini jednim od najbogatijih u čitavoj Europi.





U neposrednoj blizini izvora, nekoliko koraka od čudesne špilje nalazi se drevna derviška tekija koja se kroz stoljeća nadograđivala, a konačan izgled poprimila sredinom 19. stoljeća. Bijelina njezinih zidova fantastično odgovara tami litice koja se nadvila par stotina metara okomito u visine i na poseban način obojala rijeku pod sobom.



Na ovakvim mjestima ne preostaje ti ništa drugo nego da ostaneš nepomično na obali zagledajući se u magičnu snagu prirode i jednostavno - šutiš...



Nakon svih uzbuđenja i dana u kojem je izgledalo da nas ništa više ne može "razvaliti" ostao je ON.



Stari most.
The Most.
The most beautiful Most on the planet Earth!
Jedan i jedini.
Neponovljivi.
Mostarski Most...

Stigavši pred njegove kule, došlo mi je da ga zagrlim, došlo mi je da ga poljubim, došlo mi je da... ne znam šta mi je došlo...







Ona okomita crta razgraničenja između "starog starog" i "novog starog" ostala je urezana kao ožiljak nožem.
I mnogo će još Neretve proteći ispod njegovog luka dok "novi stari" ne dobije zlatnu patinu vremena, da se bojom izjednači s kulama i da ona bolna brazgotina postane neprimjetna...

Moji prijatelji su znali.
Iako ništa nisu rekli.
Ali su znali.



Ostali smo u gradu Mostova do prvog mraka.
Pozdravili smo Sanju, Ivana i malu Manuelu u Sanjinom trbuhu, izljubili se, zahvalili na predivnom danu, potekla je i poneka suza na rastanku...

*****
Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji grade i oni koji ruše.
Život je zapravo vrlo jednostavan.
Masline treba saditi.
I Mostove graditi.
I to je to!










Perilice savjesti

28.05.2011.

Ushit prvih minuta još neraspakiranog vikenda na plus trideset u hladu i mirisom ljeta u zraku, za trenutak mi je pokvarilo jedno tužno, zamišljeno, gotovo plačljivo lice koje me gledalo preko izloga trafike kod malog mosta. U prvi mah sam pomislio da se radi o glavnom junaku neke nove orijentalne sapunice koji od stoljeća trinaestog traga za svojom ljubljenom i nikako je ne uspjeva naći. No dobro, bajke, pa taman bile i televizijske, uvijek imaju sretan i nadasve poučan kraj tako da sam se ponadao kako će u doglednoj budućnosti tužno lice s naslovnice dobiti novi sjaj u očima.

Već danas, uz miris prve jutarnje kave i ritualno otvaranje novina, ponovno sam ugledao lice tužnog Čovjek-Čuljka na reklami časopisa za frizeraje i trajekte, a već iz par uvodnih naznaka shvatio sam kako je tema ipak mnogo ozbiljnija. Po svemu sudeći, sedma godina braka bila je fatalna za viteza tužnog lika iz kojega, kako sam kaže - izlazi ne samo osiromašen već i osramoćen! Buduća bivša supruga ga je navodno prevarila za toliko i toliko milijuna kuna, bajka se raspala kao mjehur od sapunice i sad, nakon svega, ugledni menadžer za krizne situacije traži suosjećanje ucviljene nacije.

Da su neka sretnija vremena, siguran sam kako bi u kadar ove nadrealističke priče spremno uskočio legendarni Mate-Mišo, mesijanski raširio ruke i zavapio:

Slušaj majko moju pjesmu
i ne kuni ime njeno
volio sam ja tu ženu
neka joj je oprošteno...


Ah da, ljudi se sastaju, vole i rastaju, ponekad tiho, ponekad burno, međutim, sad me baš nešto kopka da saznam koji su uopće motivi jednog uglednog poslovnog čovjeka, gotovo "selebritija" da pred širokom javnošću iznosi detalje iz njihovog zajedničkog intimnog života, kakvi su porivi frajera koji navodno tako znalački upravlja "krizama" i upravo zahvaljujući njima trpa u svoj džep milijunčiće kuna, da se nepoznatim ljudima opravdava i pokušava dokazati tko je u toj priči "good guy", a tko "bad girl".

Hm, slutim da se radi o nečem drugom, tvrdokorne mrlje na savjesti mogu se isprati samo posebnim deterdžentima kakvi se uglavnom ne reklamiraju na televiziji, ali tko zna, možda za moderna vremena ne bi bilo loše izmisliti perilicu savjesti.
Onako, fino je smjestimo u kupaonicu tik do perilice i sušilice rublja, tako da imamo sve u kompletu, prljavo rublje i nečistu savjest, sve u jednom...

Naravno, široke narodne mase jednostavno obožavaju ovakve priče u stilu "i bogati plaču" tako da ne sumnjam kako bi se mnogi čitatelji poželjeli barem jednom u životu pošteno isplakati u raskošnim salonima luksuznih vila na obroncima ubavih brežuljčića iznad velikih gradova.

Zagonetni su putevi ljubavi, tajnoviti, skriveni, zamršeni, zapetljani, pojavljuju se na čudnim mjestima, ponekad se vraćaju, češće nestaju, kao da ih nikada nije ni bilo. I tužno je to kad se nekadašnja ljubav pretvori u bezlično truplo odbačeno u kontejneru za smeće. Ako ništa drugo, ljubavima koje odlaze, trebalo bi dopustiti dostojanstveniji ispraćaj. Možda u neki raj za umrle ljubavi...
Jer one ipak to zaslužuju...

Oko za oko, kuk za kuk

26.05.2011.

U udžbeniku iz engleskog tamo u petom ili šestom osnovne obrađivali smo lekciju koja se zvala - My nose is running. Nastavnica Tonka odmah nas je upozorila kako se tu radi tipičnom primjeru kada riječi ne smijemo uzimati u doslovnom značenju, budući da nos ni u kom slučaju nije "rastrčan" već iz njega jednostavno - curi...

Ajde dobro, ako već mora curit neka curi, ali ne mogu se otet dojmu kako je u posljednjih mjesec-dva moj nos doslovce "rastrčan." Čovječe, stalno me prati osjećaj kao da me iznutra bocka stotinjak iglica, u suludom ritmu kljucaju po odskočnim rasprskavajućim minama koje se aktiviraju otprilike stotinjak puta dnevno, aaaa-pćiha, aaaa-pćiha, i dovode me u stanje trajne duševne rastrojenosti. Ae, pokušajte vi bit normalni kad vam se svakog dana glava toliko puta stresne! Oko, kapak, kuk - sve mi se izvrne naopako!



Postoji li alternativa!? Oh kako da ne, imam široku lepezu mogućnosti postat robom ili kmetom farmaceutske industrije, pit neke glupave tablete koje će me napravit ovisnim, a ništa mi bitno neće pomoć, naposljetku, iz vlastitog iskustva znam - pio-ne pio, isto mi se piše.
Isto, tako, morao bih slijedit upute liječnika kako ne bih smio boraviti u prirodi među opasnim alergenima koji vrebaju iza svakog žbuna k'o Prsan na oklopni vlak iz Delnica!



Međutim, nakon pažljivog proučavanja problema, zaključio sam da biljke uopće nemaju veze s mojom alergijom jer kad god odem na neki izlet u prirodu, niti jednom ne kihnem! Priroda, koju neke budale nazivaju "divljinom" nema ništa divljeg, alergičnog ili iritantnog u sebi, problem nastaje tek kad se vratim u "civilizaciju", u ovaj monotoni ustaljeni ritam "poso-kuća-birtija" s tim što mi birtija posljednje vrijeme i nije baš nešto naročito aspektirana.



Alergičan sam na proces "glupalizacije", na medijski teror koji nas bombardira besmislicama, masivnim blokovima reklama i histeričnim informativnim emisijama.

Alergičan sam na smrad provincijskih selendri i nesposobnih lokalnih prolitičara kojima se živo grebe za sve.

Alergičan na isprazne uredske razgovore u kojima su svi pametni i svi znaju kako bi tribalo ovo i tribalo ono, a istovremeno nisu sposobni vezat ni vlastite špigete.

Alergičan sam na jeftine plastične stolice koje se raspadnu čim malo žešće prdneš.

Alergičan sam na jambo plakate koji me uvjeravaju da trošenje love nije shopping nego doživljaj

Alergičan sam na Zlatoustu, čim ta zine dobijem osip po čitavom tijelu, navalu bilirubina i nekontrolirane trzaje desnog kapka, ne mogu joj više slušat onaj kreštavi glas, sit sam više izgovora, razgovora i pregovora.



Konačno, alergičan sam na samog sebe jer sam preglup i prelijen da uzmem stvar u svoje ruke i konačno napravim ono što moram!

Inače, dobro sam, štoviše nije loše, hvala na pitanju!



Stazom Malog princa

23.05.2011.

Kad bi se Vile velebitske sastale i morale odlučiti koji je dio Planine najljepši, vjerujem da im zadatak ne bi bio nimalo lak. Andante-andante od Zavižana na sjeveru pa moderato Premužićkom kroz Dabarske kukove do Oštarija zatim vivo alegro u visine preko Visočice sve do forte fortissimo Vaganskog vrha i Svetog Brda da bi trijumfalni bis dočekali na Tulovim gredama. Ipak, daleko od svih ovih dobro znanih općih mjesta Velebita sramežljivo se skućio njegov jugoistočni dio, niži i neprimjetniji od ovih Velebnih, kao da se i sam pribojava reći - heeej pa i ja sam još uvijek Velebit!

Starom cestom od Obrovca prema Gračacu, na prijevoju zvanom Prezid, na granici Dalmacije i Like, simbolički se našao jedan tunel, a svega kilometar iza njega, odvaja se makadamski puteljak prema obroncima Crnopca, najvišeg vrha jugoistočnog Velebita. No, ovoga nam puta nije bila namjera skoknuti do tog vrha nego zaviriti u donedavno jedan od najnepristupačnijih dijelova Planine, u gotovo neprohodno carstvo ljutog krša, prepunog opasnih i nazubljenih vrletnih stijena, jama, procijepa i prolaza.

I tako bi vjerojatno ostalo još stoljećima da se nije našao jedan čovjek, zaljubljenik u Velebit, Zadranin Slavko Tomerlin od milja zvan Tatek koji je u srcu tog krševitog terena "razvukao" nekoliko planinarskih staza, izgradio planinarsko sklonište i što je posebno važno - "napisao" Malog princa, ali ne onog od Sainta-Exuperyja već jednog sasvim drugačijeg, ali ne manje lijepog i inspirativnog. Upravo je staza Malog Princa danas bila naša želja, a "oprženi" kišurinom prošle nedjelje na Kleku, svoje želje nismo htjeli davati na sva zvona već više onako "u povjerenju."

Iako sam na planinarskim forumima pročitao da se makadamskim odvojkom može bez problema "ukrasti" dva kilometra puta kroz šumu, već je prvi pogled na razlokani i džombasti puteljak bio dovoljan da zaključimo kako je Plavu Pticu ipak najbolje ostaviti na ugibalištu pored glavne ceste. Nema pojma Japanac šta je to makadam, oni svoje ceste i tako poprave i asfaltiraju u roku od šest dana nakon potresa, tjah...



Uostalom, put nas je vodio kroz zelenu, prozračnu i prolistalu bukovu šumu, a konstantni uspon izvrsno je poslužio za zagrijavanje mišića. Ugledavši putokaz na kojem je pisalo da nas do Tatekove kolibe očekuje još 40-ak minuta pješačenja, bili smo super-zadovoljni, ali nismo računali da nas na tom putu očekuje na stotine, na tisuće polomljenih grana i stabala što tanjih, što debljih koji su nam značajno otežavali kretanje. Nismo sa stopostotnom sigurnošću mogli odgonetnuti koliko su za takav "ures" planinarske staze krivi šumari, a koliko prirodne nepogode, u svakom slučaju, brzo smo se navikli i na takvo planinarenje "s preponama."





Kad smo stigli pred Tatekovu kolibu, shvatili smo kako su sva ona porušena stabla na našem putu ipak bila svojevrstan test kojeg smo morali ispuniti da bi naišli na nešto izuzetno lijepo. Prolazeći kroz gustu šumu nismo ni slutili da će se već za nekoliko minuta slika oko nas potpuno promjeniti i da ćemo se naći u srcu planinske katedrale, skrivene od običnog, svakodnevnog svijeta. Oduševilo nas je malo planinarsko sklonište, izuzetno uredno, čisto i građeno s mjerom.





Zadržali smo se otprilike pola sata kod kolibe uz tradicionalne planinarske užance i prigodne napjeve, pozdravili malog Medu koji je zadovoljno plazio jezikom pa se potom spustili u kotlinu da konačno upoznamo tog famoznog Malog princa.



Kad je Tatek trasirao Malog princa bilo je nekih razmišljanja u stilu da je to "planinohuljenje" da se nije smjelo dirati u netaknutu prirodu, ali mi se čini da su takve ocjene ipak bile pretjerane jer su intervencije zaista minimalne, ali s maksimalnim učinkom. Staza Malog princa ni u kom slučaju nije "penzionerska", zahtjeva stanovitu dozu spretnosti, ali ipak ne traži od vas da budete "alpinistički rastrojeni". Na svim nezgodnim mjestima provučene su sajle i željezne šipke na koje se možete hvatati ili rukama ili nogama kako vam drago, a diskretne ploče s natpisima vam pokazuju kroz koji dio trenutno prolazite.

Za tren oka vas obuzme onaj slatko opijajući osjećaj kao da se ušli u začarani bajkoviti svijet izvan vremena i prostora u kojemu je sve moguće i ništa nije toliko teško.

Nekoliko kilometara od nas, odjekivala je potmula grmljavina, oblaci su se narogušili kao da će se opet istresti na nas, ali točno iznad ovog našeg "začaranog" svijeta, ostao je komadić vedrine koji nas je čuvao svo vrijeme koliko god je bilo potrebno.



Jedan od najuzbudljivijih trenutaka bilo je spuštanje u Zdenkovu jamu preko sajli, šipki i dvostrukih aluminijskih ljestava.



Na dnu jame, za koju se pretpostavlja da su nekada davno živjeli ljudi (koji i kakvi - to je ipak tajna!) opet smo našli u okruženju "svijeta izvan svijeta" u kojem vladaju neki sasvim posebni zakoni.



Lutajući labirintom tajnih prolaza upoznali smo Dvore, Konobe, Slipe i Tisne Klance, a posebno nam se svidjela se Kičma, stjenovita poveznica između dvije provalije preko koje se mora prolaziti naročito oprezno.





Nakon što smo uspješno preskočili sve kralješke uspjeli smo proći kroz Nebeska vrata.



Kao šlag na tortu Malog Princa došao nam je uspon na Bili kuk, vertikalnu osovinu čitave staze. Opet uz pomoć drž-nedaj tehnike preko nekoliko sajli i klinova stigli smo na, barem za nas, i barem za danas - najljepši vrh svijeta!



Mada osobno preferiram lijepe obline nad koščatim kukovima, ovoga puta je osjećaj bio fenomenalan pa mi čak ni okomito rušenje litica prema ponorima nije izazvalo pretjerano klecanje u koljenima tako da sam veseo i debeo mogao gledati prema svijetloj budućnosti.



Dolje prema ponoru, prepoznao sam dvije kamene glave u strasnom poljupcu.



Tri gracije, jedre, prpošne i danas izuzetno raspoložene uspentrale su se po svim stijenama tako lagano i graciozno da nisam siguran je li to zbog Malog Princa ili više Kite Gaćešine, prvog susjednog vrha ovome "našemu" Bilome kukiću.





Kitu Gaćešinu i sam vrh Crnopca odlučili smo ostaviti za neki drugi put, bila bi prava šteta ovaj osjećaj s Malog princa kvariti tamo nekakvom Kitom pa makar bila i Gaćešina!

U biti, nakon svega i ne znam kako opisati ovaj današnji izlet jer je sve bilo savršeno dobro, premda potpuno drugačije od bilo kojeg našeg prethodnog uspona. Istezali smo se i rastezali uz puno smijeha, raspoloženje je stalno bilo izvrsno, a onaj magični dodir Vila Velebita tako stvaran i opipljiv.

S posljednjim zrakama sunca, u daljini, samotni Zir zaželio nam je sretan povratak...



Kad se sve zbroji. osam sati hodanja prošlo je kao u snu, tako da ni sad, s određenim vremenskim odmakom još uvijek nisam siguran želim li se uopće probuditi...


O čemu razmišljaš?

21.05.2011.

Prije otprilke dva tjedna na ovom istom mjestu, imali smo zanimljivu raspravu na temu „mogu li te nešto pitat“, a meni je u međuvremenu palo na pamet još jedno „ubojito“ pitanje koje se relativno često postavlja u muško-ženskim razgovorima, a ono glasi – „o čemu razmišljaš?“

Pitanje „ o čemu razmišljaš“ rijetko kada dočekamo s radošću, ma koliko god izgledalo bezazleno, ono uvijek u sebi nosi trunčicu provokacije, možda čak i lagane agresije, stoga na takvo pitanje najčešće automatski ili instinktivno odgovaramo – lažima!

O čemu razmišljam – ni o čemu!
M'da...

Lažemo, ne toliko zbog toga što su naše misli u tom trenutku bile lascivne, neprimjerene, glupaste, možda čak izdajničke ili kakve god već mogu biti, nego zato što je tok naših misli najmanje milijun puta brži od riječi koje izgovaramo, pa bi toliku količinu zapisa bilo skoro nemoguće prenijeti u neki drugi medij.



Nedavno su na Državnom sveučilištu Ohio napravili istraživanje upravo na ovu temu i proveli su ga na taj način da su uključili ni manje ni više nego stotinu šezdeset i troje ispitanika koji su nekoliko dana sa sobom nosili tablice u kojima bi zapisivali svoje trenutne misli ma koliko blesave ili pametne bile.

Dobiveni rezultati su naravno bili - iznenađujući (ipak je to Ohio tz, tz)

Mada su svi očekivali da će barem kod muškog dijela ispitanika kao glavni mind-motiv prevladavati seks, seks, seks pa tek tamo eventualno pod devetom ili desetom stavkom nešto drugo, studija je otkrila da muškarci češće misle na hranu i spavanje, nego li na seks!?

Ajde dobro, mogu prihvatiti da su razmišljanja o hrani zastupljena u značajnom postotku, ali kog vraga imaju razmišljati o – spavanju!?

Ne znam kako je kod vas, možda sam ja unikat (iako čisto sumnjam), ali sam siguran da je pomisao na spavanje na debelom začelju liste mojih misaonih prioriteta.

Zanimljivo da su ove tri stavke – hrana, spavanje, seks, kod žena zastupljene u značajno manjem broju, a o čemu razmišljaju žene – eeeee to je ostala tajna duboka, dublja od Marijanske brazde!

Budući da sam ostao frapantno iznenađen ovom američkom studijom, odlučio sam provesti vlastito istraživanje. Istina, nisam siguran jesam li brojem ispitanika zadovoljio znanstvene kriterije, ali ponekad se čak i na malom uzorku mogu dobiti relevantni podaci.

Dakle, istraživanje sam vršio tako da sam nasumice izabirao osobe iz mog telefonskog imenika i čim bi mi se javili, odmah bi slijedilo pitanje „u glavu“ – o čemu razmišljaš?

Rezultati su bili jako zanimljivi!

Franko P. (23) autolimar – Razmišljam o tome oću li se kladit na Manchester ili Barcelonu!

Dražen K. (42) brodomonter – Razmišljam o tečaju švicarskog franka

Miroslav Ž. (53) dipl.ing. strojarstva – Razmišljam o tome kako ću se riješit hemoroida, slušaj stari, popizdit ću, imam osjećaj da u guzici non stop nosim lopticu za ping-pong!

Stipe M. (34) magistar biologije i kemije – Razmišljam kako bi lipo bilo kupit stan...

Saša R. (45) neshvaćeni umjetnik – Razmišljam na što je mislio Protagora kad je govorio o afirmaciji agnosticizma!

Eto vam ga na Amerikanci!
Na uzorku od pet dičnih hrvatskih muževa niti jednom od njih nije pala na pamet ni hrana, niti spavanje a ponajmanje seks!

Rezultati kod žena bili su još zanimljiviji.
Možda zvuči nevjerovatno i zapanjujuće, ali sve su žene na postavljeno pitanje imale apsolutno isti odgovor, a on je glasio – „a zašto me to pitaš?“

Odavno je poznato da je napad najbolja obrana, a upotrebom protupitanja najlakše se uspostavlja ravnoteža u razgovoru, žene su se i ovoga puta pokazale mnogo vještijima u komunikaciji.

Čini mi se da stvari ipak nisu tako komplicirane. U globalu, moglo bi se zaključit kako gotovo svi mi najčešće razmišljamo onome što nam trenutno ili trajno nedostaje, ili kako bi po narodsku rekli - fali.
A znate kako se još kaže – fali more drž se kraja!
Stoga je pravo vrime za proglasit kraj ovog posta!



Vještice nas nisu htjele

19.05.2011.

Opraštajući se tog nedjeljnog jutra sa zelenom Gackom, primjetio sam na površini vode neobičan znak.



Hm, kao da se neki duh raskrilio nad rijekom, da nije možda kakva stilizacija Munchovog Krika!?

No dobro, nadam se da nisam opet toliko očajan kao onaj tip na mostu, prihvatit ću da je to bio samo odraz mog nemirnog duha, a u skladu s njime valjalo nam je krenuti dalje na sjever prema Ogulinu i pokušati se popeti na Klek, planinu ne odveć visoku, ali izuzetno značajnu za povijest domaćeg planinarstva.



Uostalom, impozantna stijena Kleka nije se bez razloga tako fino ugnjezdila u grbu Hrvatskog planinarskog saveza, simbolično pobjedivši žestoku konkurenciju Velebita, Dinare, Biokova i ostalih "velikih" planina.

Ipak, ono što Klek posebno izdvaja među našim gorama zasigurno su legende o klečkim vješticama, koje, kako se pouzdani očevici kunu, za olujnih noći plešu, hihoću i lete na metlama po vrhu planine.



Stoga je vještičji izazov bio prevelik da bi mu se mogli tako lako othrvati, unatoč vremenskoj prognozi koja je predviđala naglu promjenu vremena, kišu i zahlađenje. Ipak, računali smo, kiša počinje u podne, ako bude sreće čak i koji sat kasnije pa ako požurimo, možda i dobijemo priliku za druženje s tim mitskim stvorenjima.

Mrgodni oblaci koji su se naherili nad obroncima Velebita i Male Kapele nisu nas uspjeli previše zabrinuti, ali sa svjetlom na kraju velikog tunela boje su se drastično promjenile, s gorega na gore. Prve kapi kiše u Ogulinu još uvijek nas nisu uspjevale razuvjeriti, a pogled na komadić svjetlijeg neba iznad Kleka dao nam je dodatnu nadu kako će «nevera» vrlo brzo proći.

Kad bi postojali planinarski horoskopski znakovi onda bi ja zasigurno bio mazga, možda čak i junac, jer za razliku od nekih drugih stvari u životu u kojima sam štufajica i lako dižem ruke, svakog puta guram prema vrhu planine uporno ko konj. ( E sad, odluči se konačno, jesi li mazga, junac ili konj!?)

Danas me međutim, nebo koje se doslovce spustilo na zemlju dok smo stigli do Bjelskoga, sela iz kojeg kreće naša planinarska staza, pokolebalo u takvim razmišljanjima. Još lako za mene, ali iskreno, bilo mi je toliko žao da svojih osam gorskih vila i kneza Ivana gonim uzbrdo po ovakvom kišametu!

A one, blesavice jedne, niti sekunde nisu pomislile na odustajanje, već su spremno navukle kabanice, pokrile se kapuljačama i zaprašile uzbrdo ko divokoze! Izgleda da vještičja energija na Kleku ipak nije samo legenda!





Znajući koliko me dosadne kapi kiše mogu izblesirati i povećati obujam glave na n-tu potenciju, krenuo sam za njima povremeno se skrivajući ispod krovića oglasnih tabli ili pak tražeći utjehu u krošnjama bukava.



Gle malu bukvu usred kiše,
Puna je kapi i ne misli stati...

Dok smo se mi penjali uzbrdo, susreli smo se s nekoliko planinara koji su se munjevitom brzinom spuštali prema dolini. Nisu nam izgledali previše bistro, a kakav smo dojam mi ostavili na njih, bolje mi je o tome uopće ne razmišljati.





Totalno mokri i pokisli, stigli smo pred vrata planinarskog doma ko pred vrata raja, a još kad nas je unutra dočekao ljubazni domar i naložio peć na maksimalni broj okretaja žbica i cipanica, našoj sreći nije bilo kraja.

Sve su naše muke nestale u trenu, a tražeći po ruksacima komadiće suhe odjeće, dok nam se mokra sušila, kreirali smo fantastične odjevne kombinacije kojih se ne bi zasramio ni veliki modni mag, rahmetli Gianni Versacce.



Za naše društvance, planinarske marende uvijek predstavljaju jedan od emocionalnih vrhunaca svakog uspona, ali vjerujte mi, ova današnja je zaista bila trijumfalna. Nevjerovatno nešto koliku smo količinu ića i pića iznijeli u svojim ruksacima kao da se radi o smokiju i čipsu a ne o visoko-kvalitetnim namirnicama.

Naš domar nas je dodatno razveselio pričama o medvjedima koji se vole vrzmati oko planinarskog doma, kaže, baš je jučer vidio jednoga, samo ga je pogledao, malo se otresao i nastavio svojim putem...

Ajme diiiiivno, zaustili smo svi u jedan glas bilo bi prekrasno doživjeti susret s medom.
Neda se prisjetila divljih svinjica sa Papuka kako su bile slatke i plahe.

-Uffff, više se bojim divlje svinje nego medvjeda, odgovorio je domar, znate, veprovi su vam kao i ljudi, znaju vrebati u zasjedi i čekati povoljan trenutak za napad.

-Sjećam se, prije nekoliko godina, jedan ogroman vepar napao je dvojicu lovaca ali su ga uspjeli ustrijelit, bio je težak 250 kila, imao je kljove duge 38 centimetara!

- Wow, jeste li sigurni da je to bio vepar, meni se više čini da se radilo o sabljastom tigru!

Do vrha nam je ostalo dvadesetak minuta pješačenja pa smo odlučili čekati do četiri sata popodne ne bi li nam se nebo barem na pola sata smilovalo. Ipak, vještice su ovog puta bile jače i nisu nam dopustile niti trenutak nade.



Znajući da je stijena Kleka najsmrtonosniji vrh od svih hrvatskih planina, a pogotovo po ovakvom vremenu, srce se danas ipak moralo povući pred razumom.



Mada ovoga puta nismo stigli do samog vrha, dopustili smo da nas barem donekle utješi spoznaja kako smo danas jedini bili toliko ludo hrabri i da nismo ustuknuli pred vješticama, medvjedima i veprovima.

Ipak, vratit ćemo se mi, sigurno ćemo se vratiti!



Nebo iznad Like

17.05.2011.

Dok smo živjeli u našoj staroj kući na Čiovu, prvi susjedi su nam bili teta Vjera i barba Aco. Zbijeni u tipičnom sklopu razigrane mediteranske arhitekture, mogli smo jedni drugima doslovce gledat u pjat. S njhovim sinovima Borisom i Duškom, tih sam godina bio nerazdvojan, a njih dvojica ko da su vragu iz torbe ispali, nešto stariji od mene, bili su u mojim očima pravi frajeri, s njima sam prošao sve moguće inicijacije, od krađa šipaka i trišanja po tuđim vrtovima sve do prvih cigareta "Filter 57". Barba Aco je bio Ličanin. Istina, u to vrijeme nije mi bilo baš previše jasno što bi to trebalo značiti - biti Ličanin, čuo sam u vrtiću da se za "naše" piture ispravno kaže "ličioci", ali što su trebali raditi Ličani, to mi je bila prava enigma!

Kod barba Ace uvijek je bilo zanimljivo, tako su recimo prvi u susjedstvu nabavili televiziju u boji. Istina, nije to bila prava televizija u boji nego još uvijek obična crno-bijela, a obojano je bilo jedino staklo s vodoravnim prugama u živopisnim bojama koje bi se postavljalo ispred ekrana.
Dok bi tako okupljeni oko televizije u boji "navijali" kad će se nogometni travnjak poklopiti sa zelenom prugom na čarobnom staklu, barba Aco bi ubacio nekoliko krumpira u žar ispod špakera na drva.
Ovako to rade u mojoj Lici, rekao bi barba Aco, dok bi pažljivo moletama prebacivao vrući pepeo po kumpirima. Ne bi prošlo ni desetak minuta, a one neugledne krtole bi se uz dva-tri zrna soli nekim čudom pretvorile u najslasnije jelo na svijetu. Tada sam kao petogodišnjak shvatio da je Lika neka obećana zemlja u kojoj žive sretni ljudi koji svaku večer okupljeni oko vatre jedu najfantastičnije kumpire na svijetu.

Mnogo godina kasnije, vođen mirisima i okusima djetinstva poželio sam malo bolje upoznati tu čarobnu zemlju, a dodatni motiv su mi bile priče gospođe Ane, još jedne "moje" Ličanke zvonkog glasa i zaraznog osmjeha koja mi je rekla - moraš poći do mog kraja, do izvora rijeke Gacke, naći ćeš tamo sve što ti duša želi.







Mojoj planinarskoj klapi nije predugo trebalo davati pravilnu intonaciju melodikom da bi uštimali glasove. Sjećate li se one predivne pjesme Josipa Pupačića "Tri brata" u kojoj pjesnik kaže - Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio četvorica nas....

Upravo tako, ovoga sam puta bio ne samo četvorica, nego čak - desetorica nas, uz brata Ivana, dičnog viteza od Krapnja i osam sestara, što Vlajina, što Primorki što Bodulki, znao sam da s takvim društvom greške ne može biti. Dobro, možda je malo čudno kad planinari "osvajaju" doline, ali konačno nije nikakav problem od planinara postati dolinar i obratno.



Ljubazna gospođa iz Muzeja Gacke u Otočcu, obećala je da će nas čekati i pokazati zavičajnu zbirku sa izlošcima iz vremena kada je ovaj kraj nastanjivalo drevno ilirsko pleme - Japodi pa sve do današnjih dana. U zgradi u kojoj je u lipnju 1943. održano prvo zasjedanje ZAVNOH-a, vidjeli smo puuuuno zanimljivih stvari, a prekrasni proljetni dan izmamio nas je na suncem okupane izvore rijeke Gacke. Namjerno kažem - izvore u množini, jer Gacka je ko vrckava djevojka, izvire, skakuće, skriva se, ponire, čas je ima, čas je nema, ne možeš s njom, ne možeš bez nje...



Tonkovića vrilo i Majerovo vrilo, dva su najbogatija izvora Gacke i nalaze se u mjestu koje se zove Sinac. Kako smo kod Tonkovića naišli na veliku grupu usporenih turista koji su "okupirali" sve stazice uz izvor, odlučili smo se vratiti nešto kasnije pa smo brzim koracima produžili prema Majerovom vrilu.



Uz Majerovo vrelo nalazi se desetak tipičnih ličkih kućica i vodenica, a osjećaju savršenog mira pridonosi žubor vode kad iz nečujnog izvora lagano zaklokoće preko lopatica koje okreću mlinski kamen. Sve kućice su izvorno uređene kao u "stara dobra vremena", a u njima možete kupiti netom samljeveno brašno, domaće medenjake, odjevne predmete od vune, ličke kape i još dosta toga.









Dok pliva patka preko Gacke, mi smo se opijeni idiličnom atmosferom, ispružili po zelenim livadicama uokolo izvora. Ne znam zašto stalno patimo da budemo "malo nešto" pa tako diljem "Lijepe naše" imamo male Venecije, mali Beč, malu Švicarsku, sve nešto malo, vazalsko, ponizno... Ma brate, budi ono što jesi i bit ćeš jedinstven, tako i Lika jednostavno mora ostati - Lika!









Svi smo manje-više čuli za ličke specijalitete, sir, čistu vodu i još mali milijun stvari koji ovdje "rastu" bolje nego bilo gdje drugdje na svijetu, ali ono o čemu se relativno malo govori je - lički zrak! Heeeej čovječe, ovdje tek postaješ svjestan da - dišeš...





Posjetili smo i pećinu u kojoj su nekada živjeli Japodi, veliki otvor na ulazu odagnao nam je strahove od zatvorenog prostora pa smo uz par prigodnih napjeva isprobali i akustičnost dvorane. Sve za pet!



Iskreno, moram vam reć da mi na ova naša vrludanja ne idemo zato što posebno volimo prirodu niti nas neka velika potreba goni na otkrivanje novih zanimljivih stvari. Zapravo, sve te silne kilometre propješačimo samo da bi imali opravdanje za kasnije uživanje u dobroj gozbi. Kad se deset pari ruku istovremeno angažira oko nekog takvog "projekta" onda ništa ne može pokolebat naše žudnje za dobrom klopom. Netko će oko vatre i gradela, netko će se uhvatit juhe sa oooooobaveznim muškatnim oraščićima, a netko će bome ispeći kolač s puno vrlina i samo jednom manom - brzo nestaje!

U toploj proljetnoj noći, uz male ugodne razgovore oko zajedničkog stola preostaje ti samo da još jednom pogledaš prije sna u to kristalno nebo nad Likom. Među milijardama zvijezda spremno prepoznaš Malog i Velikog Medvjeda, ali brate, ovo nebo izgleda drugačije od svih na koje si navikao, ne znam je li zbog onih slasnih kumpira s početka priče, dobrog društva, opojnog vina ili nečeg trećeg, ali negdje tamo nad jugozapadnim nebom i vrhovima Velebita jasno se pojavilo sasvim novo sazviježđe - sazviježđe Ličkog Međeda! rofl

Sutra nas je čekao još jedan uzbudljiv dan...



Budi muško - isplači se

14.05.2011.

Nataša je bila jedna od onih djevojaka koje se odrastajući u malom primorskom gradu, već u šesnaestoj-sedamnaestoj počnu osjećati sputano, zarobljeno i gotovo klaustrofobično. Koliko god joj je odgovarala ta šarmantna dolce far niente provincijska atmosfera, toliko su je gušila zabadanja vazdadežurnih šantoća i ćakulona koje su pratile svaki njezin korak, a možda još i više od toga požudni pogledi gordih malomišćanskih frajera koji su za dugih zimskih mjeseci neprestance bili u potrazi za lakim plijenom.

Udala se mlada za nekog diplomata koji ju vodao po svijetu kao svjetlucavi ukras, kao zlatni privjesak čijom se ljepotom ponosio i koja mu je davala dodatnu važnost na svečanim primanjima u elitnim hotelima i ambasadama. Koliko god mu je imponirala lagana zavist njegovih kolega, toliko je s vremenom jačala njegova ljubomora tako da je Nataša i te kako znala osjetiti tešku ruku "uglednog" diplomata kada bi on procijenio da je bila "isuviše" lijepa.

Stoga su samo rijetki znali zašto je bila toliko mirna kad je u trideset i osmoj ostala udovica i kako je uspjela preko noći pobjeći iz začaranog kruga visokog društva i bez problema se vratiti u ono isto provincijsko ozračje od kojeg je nekada bježala.



Upoznali smo se, kako se to danas kaže, radeći na jednom zajedničkom projektu i "kliknuli" smo se na prvi pogled. Ma neeee, nisu tu frcale ljubavničke iskre, ali smo se našli u jednoj dobroj simbiozi maštovitosti i komunikacije. Dovoljno je bilo da se pogledamo, ideje bi se stvarale same od sebe. Mada je nikad nisam izričito pitao, konačno – nije ni pristojno jel', znao sam da je nekih sedam-osam godina starija od mene. Ipak, Nataša je svoje godine sjajno nosila. Imala je tako jasan, izravan pogled, a njezina besprijekorna linija vrata i brade zračila je ponosnom, aristokratskom notom koja bi joj ulijevala dodatnu sigurnost pri svakom nastupu i upoznavanju. Postali smo zaista dobri prijatelji pa mi je s vremenom povjerila i svoju tajnu - voljela je mlađe dečke, a i oni su voljeli nju.

Ha ha, na krivom ste tragu, usprkos mojih osam godina "manjka", još uvijek nisam bio dovoljno mlad za nju, ali sve i da jesam, to ne bi bilo to. Jednostavno - nije nam bio problem povući liniju do koje smijemo ići.
Šutnjom se neke stvari bolje izreknu...



Imala je kuću na Hvaru, na Križnome ratu s pogledom na Gališnik, Jerolim i Pokonji dol. Nije previše voljela tu kuću, a pogotovo nije voljela biti sama u njoj, pa bi me često pozivala na Hvar, a naši dani "odmora" najčešće bi prolazili u neprestanim promjenama, razmještanjima rasporeda soba, izbacivanju starog namještaja... Svakog puta bi zaključili - e sad je dobro ovako, međutim, uopće nam nije smetalo da već sutra opet prevrnemo još "bolje". Kad bi se vraćali trajektom u Split, obavezno bi mi rekla - kad god poželiš - dat ću ti ključeve od "Hvara" i ostani koliko god želiš.



I jednom mi je zaista bilo jako napeto otići tamo, ljeto, more, sunce i već kako to ide, uglavnom, zvrcnem Natašu na mobitel u stilu di je-kud je, kako ćemo se nać, radi ključeva i tako to...
Odlično - kaže ona - sutra sam baš u Trogiru, slavim s mojim curama godišnjicu mature pa svrati kad god ti bude zgodno.

Dolazeći na dogovoreno mjesto, već sam s ulice jasno čuo zvonki smijeh dama u "najboljim" godinama. Nataša me odmah primjetila i mahnula. U separeu restorana - samo žene, vesele, razigrane, uglavnom ekonomistice, inokorespodentice ili tako nešto...

Nataša je blistala kao i obično, dodavši mi ključeve, napomenula mi "u povjerenju" još par sitnica, kad li u jednom trenutku, jedna od njezinih školskih kolegica koja je sjedila nasuprot zavapi iz sveg glasa:
A Nataša, Nataša, jel toooo taj tvoj mladi ljubavnik!?

Eeeej ljudi, muzika je upravo u tom trenutku stala, a žamor i vesela čavrljanja samo se zamrznula, ko u nekom filmu. Ne uspiješ se ni okrenut oko sebe, a doslovce u djeliću sekunde, osjetiš na svojoj koži ubode strijelica upućenih iz dvadeset i pet pari ženskih očiju i to da se podsjetimo - dama u najboljim godinama! Dok te proždiru očima i dinstaju mislima ostaje ti samo da zamoliš svevišnjega da niti jednoj od njih u tom trenutku ne padne na pamet povikat - juriiiiš!

Možda mi je, kažem – možda, u jednom trenutku bilo čak i zabavno, i znam, na prvi pogled izgleda jako zgodno, ali vjerujte mi - nikad se, baš nikad nisam osjetio tako jeftinim, tako potrošnim, tako golim...
Vidio sam svoju sliku izloženu u nekoj mesarnici onako fino skiciranu u bojicama po „kategorijama“ – but 55 kuna, plećka 48, mozak zna se – dvije marke po kilu...

Srećom, Nataša je lakonski odgovorila - ha ha ha, a šta je kokice, bi li i vi jednoga ovakvoga!?
Zatim su slijedila pitanja - imaš li brata, po mogućnosti blizanca, kako nemaš, imaš li rođaka, imaš li kakvog dobrog prijatelja, pa daaaj čoviče bilo šta...

Nakon ovako srdačnog koktela dobrodošlice napustio sam veselo društvo raspojasanih maturantica, a nešto kasnije mi se vrzmalo po glavi kako uopće nisam fer - jer upravo smo mi muškarci itekako skloni ovakvom "dubinskom snimanju" i pohotnom prodiranju mislima do gole kože ženama koje nam se u tom trenutku učine zanimljivima.

Biti promatran isključivo kao seksualni objekt - uopće nije ugodna stvar, pogotovo kad u očima osobe koja ti nije simpatična prepoznaš onaj pogled „uuuuu, al' bi ja ovo *ebo...“
U biti, nismo mi ni tako različiti.

Na koncu, opet se sve svodi na onu najbolju definiciju kako muško-ženskih, tako i opće među-ljudskih odnosa -nemoj raditi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade...

No dobro, možda bi bilo zgodno ovu izreku izvrnit u "proaktivnom" stilu pa reć - radi drugima samo ono što želiš da i oni tebi rade....
Wow, ovako puno bolje zvuči... thumbup




Ispod tvoje tastature

12.05.2011.

Sidim na štekatu isprid Cukarina u društvu dvi šesne divojke čija imena neću spominjat, pušika bavica maeštrala, diskretno svira muzika, lagani se žamor čuje iznutra, sunce se na zapadu ljubi s Merjanom, osjećaš da je ovo jedan od onih momenata kad ti iz dubine duše dođe "ko ovo more platit..."

Priđe nam konobar, dobar dan, izvol'te, šta ćete popit, dame imaju prednost, okej - ja ću cedevitu, običnu.
- A ja ću cedevitu limun!
- Doobro, a šta ćete vi?
- Ufff, šta bi moga, meni dajte veliku kafu s mlikom i jednu kocku ledene torte!

- Poalla, a šta si tiiiii be-zo-bra-zan - skočile istog trena njih dvi na mene goropadno ka divlje maške!
- A šta sam učinija?
- Kako nam to možeš radit?
- Majkemi, ja vas ništa ne razumin...
- Ništa, konobar molim vas, meni uz cedevitu donesite i tiramisu!
- A meni čokoladnu roladu!

U svakom slučaju, tiramisu i rolada od čokolade su smirili tenzije na minimum i nakon sve te slasti koja se topila u ustima, prinčipešama više nije padalo na pamet spominjat moju bezobraštinu. Pouka broj trista šezdeset - vridi istrpit malo štrapacanja ako ženu oćeš učinit kuntentom!



Posli smo se spustili onom uličicom između Bruna Ivanovića (skužajte, ne znam kako se ta škola danas zove, a i ne zanima me) i tvrđave Gripe doli prema gradu, a na školskome igralištu desetak razigranih mulčića s balunom, samo šta ne trču između dvi branke nego skaču po tribinama i navijaju - Oooooo, ooooo ooooo Hajduk je šam-pi-onnnnnnn, ooooo, oooooo!!!!

Ko'ko bi neupućen moga pomislit - ma vidi blesave dičine, umisto da se igraju, oni urlaju, čuje ih se lipo doli do Radunice, ma u šta im je dalo!?

Vidili ste ono prije tri miseca kad se slavilo sto godina Hajduka, koji su to bili mirakuli, a sav onaj šušur ujedno je bija i najbolji dokaz koliko ljubav može bit slipa. Upravo ta luda, strasna, iracionalna ljubav prema jednom nekad slavnom, a danas minornom nogometnom klubu, jednostavno je ugrađena u naš genetski kod, ja ne vidim drugoga objašnjenja!

I šta je najsmišnije, evo prije koji dan se slavilo dvadeset godina od osvajanja zadnjeg Kupa Maršala Tita! Možete li vi to zamislit, kad već nemamo šanse doć do njanci jednoga valjatnoga trofeja čak i u ovako jadnoj konkurenciji, sitili smo se slavit godišnjice onih kojih smo nekad osvajali!

U biti, sve te navijačke pisme, pokliči i skandiranja slave nešto imaginarno, nepostojeće, u trenucima kad sadašnjost nema smisla, a svijetle budućnosti nema na vidiku, šta nam drugo preostaje osim zazivanja bolje prošlosti?

Isto ka i klapska pisma!

U tekstovima pisama koje izvode dalmatinske klape najčešće se spominju davno izumrle činjenice - koltrine, veltrine, balature, rusulice, braćoleti, konji, kari, tovari...

Ajde recite pošteno, kako ćete nekoj curi koja živi na primjer u Kineskome zidu ili Krstarici doć ispod ponistre pivat serenadu onako kako Tome Bralić zapiva "Ispod tvoje balature!?"

Šipak!
Danas bi to jedino moglo izgledat ovako:

...Ispod tvoga klima uređaja
Sinoć sam umira od straja
Pred vratima lifta
uvatija me napad gihta

Jedva sam stiga do osmog kata
Dočekala me protuprovalna vrata
Suze sam liva u Kerumovu kesu
Dok si ti surfala po Fejsu

Ispod tvoje tastature..
Ostala je mrva mortadele
Da me siti, da me gane
Na sve naše sritne dane...


U poeziji uvik pali ta fora o siromašnim vitezovima tužnog lika i nedodirljivim djevama bajnim.

Znate, ništa mi ovo nije drago. Lova je totalno prekrojila čitavi svit. A to nije dobro.
Prije smo barem u sportu mogli bit ravnopravni, ponekad čak i jači od "trulog" zapada.
Mogli smo živit u uvjerenju kako ipak postoji pravda na ovome svitu i ako sve krene nizbrdo, David uvik može izvuć frecu iz žepa i bombizat Golijata u templa.
A danas...

Čim se na igralištu pojavi neki momak koji ima mota, pojave se razni bjelosvjetskih hoštapleri s kuferima pinezi! A znate kakvi smo mi ljudi, nepokolebljivi, principijelni i ponosni sve dok nam ne zašuška lova isprid nosa. I tako, ode naše dite u svit, još slinavo i goluždravo, a za tri miseca više niko i ne pamti da je bija "naš". Neki tuđi ljudi raduju se njegovim potezima, driblinzima, golovima, a nama ne ostaje ništa, samo prazna igrališta...

Zamislite da ste učitelj u školi, ulažete svo znanje, strpljenje i ljubav u svoje učenike, trudite se. Dilite s njima istu radost, njihove petice su i vaše petice, guštate gledat dicu kako rastu i kako svakog dana sve više znaju!
A onda vam nakon misec dana nastave banu na vrata neki čudni tipovi u tamnim odijelima i crnim cvikama i odvedu vam najboljeg učenika u neku "bolju" školu. Za njegovo dobro, dakako. Protestirate kod ravnatelja, šta je ovo, a on samo slegne ramenima. I onda to jedva nekako prihvatite zbog interesa diteta, ali i dalje vridno radite, stvarate nove odlikaše. Za dvadesetak dana, eto ti ih opet, čim neki bistrooki zareda s peticama, pojave se oni, sve bogatiji i bahatiji! Kako i neće kad im vaša dica donose šolde!

A vi, izluđeni i poniženi, više ne znate šta ćete. Ili dici prestat davat petice ili dignit ruke od svega, otić do Cukarina i naručit od kolpa tiramisu, rolad i ledenu kocku.
Kad se propada, neka se barem propada otmjeno!



Nema džabe ni u stare babe

10.05.2011.

Nedavno mi se javija šjor Brekalo, umirovljeni inžinjer organizacije rada, inače punac rođaka kolege sina pokojnoga Vicenca koji je iša s mojom sestrom u razred. Ma neeee, nije pokojni Vicenco iša s mojom sestrom u razred, nego njegov sin Kaja, koji je, shvatili ste već - kolega prijatelja rođaka Tonija koji je oženija malu Brekalovicu. Eto, sad vam je sve jasno!

Dakle, šjor Brekalo je povuka tu vezu samo da bi me priupita imam li dvi-tri slike, oće reć - fotografije Trogira, jer ima namjeru napravit internet stranicu na kojoj će oglašavat svoje apartmane. Ka ono, slučajno je čuja da se ja bavim tim zvizdarijama pa eto...
Nema problema kad je za tako "bliski" rod.





Uglavnom, skupija sam stotinjak slika s trogirskim motivima, spržija mu jedan CD i sve je bilo gotovo u pet minuti!
To je to, ma znate, nisu vam ove fotografije nešto naročito, mislim - na profesionalnom nivou jel, ali eto, nadam se da će vam poslužit.
Dakuće neg poslužit, moran ić priša mi je, nego - jesam li šta dužan za ovo?
Ma nemojte bit smišni, ništa mi niste dužni, moramo pomagat jedni drugima, jel tako?





Nakon otprilike dva miseca, sretnem ga opet po gradu, baš me zanimalo jesu li napravili tu famoznu stranicu, koje su slike izabrali i tako to.

A-a-a, jesmo, u stvari nismo još, nešto je zapelo, nego imaš li slučajno koju sliku di se vidi neka zgodna žemska na plaži, a u pozadini jedrilica i zalaz sunca?
Hm...je li mora bit plavuša, crnka ili brineta?
Pa... ne znam, nisam o tome razmišlja, ali ako baš pitaš, ja bi najrađe plavušu.
E žao mi je, nemam takvu, imam samo brinetu.
An tako... pa dobro, daj brinetu!
Nema!
Šta nema?
Jedrilice u pozadini.
Đava odnija jedrilicu, to se može dodat onim aparaton...
Nema ni zalaza sunca!
Ujbt, to je gadno!

Oćete brinetu bez zalaza i jedrilice ili zalaz i jedrilicu bez brinete?
Sad si me zbunija...
Dobro, aj to ćemo još vidit, a reci mi... imaš li možda nešto slikano ka ono pogled na rivu s kampanela svetoga Dominika ali da se vide moji apartmani tako da izgledaju skroz blizu grada?
Šjor Brekalo, sve šta imam, to san vam već da, ako imate posebnih želja onda ćemo se morat malo drugačije dogovarat.





Uglavnom, šjor umirovljeni inžinjer organizacije rada mi je malo diga nos nakon tog razgovora, a šta je najgore - utira mi je čak i grižnju savjesti, jer eto, stvarno sam ispa bezobrazan, božemili jel mi zaista toliki problem uć u samostan u kojemu nikoga ne poznam, verat se po kampanelu, tražit najbolji kut snimanja u koji će upast i i riva i kula i ACI marina i čiovski most i apartmani Brekalo! Šta je to meni, pet minuti posla!? I tako se skićem okolo bezveze.





Na koncu sam zaključija da nije problem u Brekalima nego u meni. Jerbo, čim nešto daješ besplatno, znači da ti nije baš puno ni stalo, niti da svoj rad cijeniš toliko da bi ga se drznija naplatit. Stoga je crying time da okrenem ploču - ovo možete shvatit kao direktnu obavijest da slijedeći put kad nešto zatražite od mene možete očekivat duge i mučne pregovore. Pogotovo žemske, s jedrilicom i zalazom sunca u pozadini!



Mogu li te nešto pitat

07.05.2011.

Umijeće komunikacije nije samo satkano od nizova riječi i pravilnog preslagivanja kako krnjih tako i prosto-proširenih rečenica, već i od čitave lepeze uzrečica, poštapalica, beštimji, uzdaha i grimasa.

Vješti komunikatori uvijek su spremni izvući nekog asa iz rukava a da razgovarajući s njima najčešće to ne uspijemo ni primjetit. Jedna od takvih upitnih rečenica koje superiorno pripremaju teren za korak dalje u razgovoru je i ona famozna – mogu li te nešto pitat?

Mogu li te nešto pitat, mislim, kakvo je to pitanje – možeš li me nešto pitat, a već me pitaš, mislim to je isto ka da me pitaš mogu li te je'l, a već si... hm... (ček, ček, di sam sad ovo odluta?)
Obdžekšn your Onur!
Molim porotu da zanemari prethodnu konstataciju....

Dakle, mogu li te nešto pitat – umnogome ovisi o mjestu i vremenu radnje, ali najvećim dijelom i o osobi „pitaoca.“

Ako ti takvo pitanje postavi žena, onda mo'š biti siguran da će ti slijedećim pitanjem vrlo vješto rumbat vrata intime, a ti se nemaš pravo ljutit jer blože moj – je li lipo pitala može li te pitat, prema tome nemoj se sad tu izvlačit ka ono brale nisam zna ae...

Ako ti isto pitanje postavi muško – stvar je jednostavnija – pitat će lovu!
Naravno, ne direktno, već će malo rastegnit o svojoj nesretnoj sudbini, bolesnoj teti koja mu je obećala ostavit stan na Plokitama, ali eto, taman mu je nešto neočekivno iskrslo u financijskom smislu, onaj mulac šta mu je triba platit za motor ga je zajeba, plaću za treći misec još nije dobija jer je ona tuka iz računovodstva nešto krivo obračunala, a mali mu ćipo u slijedeću nedilju ima krizmu. Ali vratit će lovu odma sutra, najkasnije prekosutra.



Stoga sam se prilično štrecnija kad mi je jutros priša jedan poznati čovik, doajen diplomatskog zbora, ajde - neću pretjerivat pa ću reć - čovik u najboljim godinama, ozbiljan, vridan i ugledan s onim istim famoznim pitanjem – mogu li te nešto pitat!?

Pitajte – odgovorija sam bez razmišljanja već kombinirajući u glavi najpoželjniji izgovor.

- Je si ti napisa onaj zadnji Brod u boci?
- Koji Brod u boci?
- Ma onaj šta je izaša u Besidi?
- Pa jesam, ali kako to pitate – onaj zadnji, pa napisa sam ih sve do sad!?
- Eto, to sam tija čut, jel mi viruješ da sam se sinoć po ure kara s nekim papanima koji su me uvjeravali da to ne pišeš ti nego Šime D.
- Šime D!?
- E-e, ma reka sam im odma, di će Šime D. tako pisat, on je više nako filozofski tip, kako njemu mogu past na pamet onako sjajne pizdarije ka tebi!
- A fala, fala...

Inšoma, nisam se više tija raspitivat o „dobro upućenima“ koji su ga sinoć uvjeravali u nešto šta su čuli iz „prve ruke“, ali evo, ovo mi je već druga dojava u dvadesetak dana koja je i mene samoga dovela u stanje krajnje nedoumice.
Tad mi je naime jedna draga prijateljica ozarenog lica rekla – znaš šta, imam ti jednu super vijest – ja sam Brod u boci!
- A jeeeeli?
- A haaa, tako sam čula!
- Od koga si čula?
- Ha ha, odakle sam čula, ne pitaj dragi moj - iz povjerljivih izvora!



I tako ljudi moji, pritisnut uza zid neoborivim argumentima, nema mi druge nego priznat – je istina je! Kad su već neke mudre glave u svojim malomišćanskim ćakulama zaključile kako nema šanse da sam ja, tuntlav kakav već jesam, sposoban sastavit dvi-tri riči, onda mi nema smisla prkosit i vikat – nije tako!

U svakom slučaju – moram priznat da imam širok krug suradnika koji mi i te kako pomažu u pisanju postova. Jedan od njih je već pomalo zaboravljeni George Dabl-ju Bush koji mi napisa preko nekoliko tekstova. Željko Kerum isto tako nesebično daje svoj prilog. Svakog ponediljka on meni pošalje zer'cu materijala. Pošten čouk, nema šta! Tu je i još čitava sila, široj javnosti mahom nepoznatih ljudi, koji uredno i ovlašteno posjeduju juzernejm i lozinku mog blog.hr računa i unutra piskaraju sve šta im padne na pamet. Prema tome, bolje mi je priznat, jer ne dolazi u obzir da me danas-sutra neko na ulici natambura zbog tuđih rečenica!

Za divno čudo, otkrija sam čak i da planine mogu relativno dobro pisat i kuckat po tipkovnici, a tek more...
More je funcut samo takvi, ništa mu ne može promać ni proć lišo, more uvik doda ono pravo zrno soli.



Ono zrno soli u glavi koje mojim „dušobrižnicima“ tako bolno nedostaje...

Čekajući Adriatic express

05.05.2011.

Ogrnut plaštom mutnog proljetnog predvečerja koje se nečujno približavalo sve tamo od punte Marjana i promatrajući trajekte koji su živahno uplovljavali i isplovljavali iz splitske luke, odlučio sam zaglumiti svjetionik budući da lampica mog oldtimer Samsunga iz dvije i neke daleke, u trenucima inspiracije svijetli ko lanterna na Babinoj guzici.



Mora da je velika čast kad se neki brod nazove tvojim imenom (doduše, za tako nešto najčešće moraš bit mrtav pa sad ne znam je li opaska na mjestu) ali sve u svemu, mislim da bi Petar Hektorović, Vladimir Nazor pa čak i Tin Ujević bili vrlo zadovoljni kad bi danas mogli vidjeti svoje brodske imenjake. Tu je i Marco Polo koji srećom u posljednje vrijeme nije sudjelovao na nekom škrapingu po zadarskim otocima, čak i nekadašnja Kraljica mira koja se po svemu sudeći udala za nekog Talijana pa se sad za promjenu zove Regina della pace.







Jooooj razlike drast'čne, reko bi legendarni Đuro, a mene je sva ta gungula u trajektnoj luci podsjetila na studentske dane, u vrijeme kad su se u splitskom škveru gradili prekrasni feriboti Amorella i Isabella. Svojim modernim dizajnom, opremom i načinom gradnje, predstavljali su pravu senzaciju u tadašnjoj brodogradnji.



Istina, po našem starom lošem običaju, financijski efekti tog udruženog poduhvata bili su skoro pa katastrofalni, ali to je već neka druga priča...

Uglavnom, tada mi je "Opremu broda" predavao jedan od glavnih projektanata slavnih "Finaca" pa mi je otkrio par zanimljivih detalja vezanih za projektiranje i gradnju takvih brodova.

Znate kolega, šapne mi u povjerenju, ne smijemo se zanositi da će Amorella i Izabella biti izuzetno luksuzni brodovi i namjenjeni visokoj klasi putnika, ove feribote će neki zlobnici nazvati "brodovima za opijanje" i što je najgore, neće biti daleko od istine.

Pa ti Finci, a i drugi Skandinavci imaju neki čudan običaj da se petkom uvečer nakon napornog radnog tjedna ukrcaju na brod koji ih vozi amo-tamo po Baltiku, a za to vrijeme oni masovno arče, banče, slave, doslovce se ubijaju alkoholom. Ovakvi im brodovi dođu kao idealni prostori za tako nešto, na njima imaju sve što im treba, restorane, kockarnice, barove, kino dvorane, sve što ti duša zaželi...

Hm, mora da je fenomenalan osjećaj kad se obločeš ko stoka pa ti se sve ljulja pod nogama, a još se i brod dodatno ljulja po valovima pa kad se sve te sinusoide valnih gibanja počnu zbrajat i poništavat, nastane prava fešta.

Zanimljivo, kad smo projektirali prostor za putnike, izričit zahtjev brodovlasnika je bio da kabine budu što manje, gotovo klaustrofobične, tako da se putnici minimalno zadržavaju u njima već ih jednostavno tjeraju da izlaze "vani" i troše svoj novac. Kompanije ne zanimaju oni koji plate kartu i spavaju po kabinama!

Eh da, možda nam je tada, neiskusnim pačićima malim odgojenim u socijalizmu, sve ovo izgledalo prilično neobično, ali na svu sreću, proteklih smo desetljeća toliko napredovali da smo od marnih samoupravljača dogurali do statusa (ne)uglednih potrošača. Moš mislit...





Pomalo me čudi zašto nismo prihvatili i neke dobre običaje "trulog" kapitalizma, recimo ovakva kružna vikend-putovanja nikad nisu zaživjela kod nas, a imam osjećaj da bi upravo na Jadranu takvi aranžmani bili pun pogodak. Dobro ajde, za pijančevanje više-manje, ali recimo, bilo bi zgodno isplovit u petak popodne iz Splita pa u dva-tri dana prokrstarit oko Hvara Visa i Lastova, ili recimo iz Zadra prema Silbi, Dugom otoku, iz Rijeke prema Cresu, Lošinju, pa to bi bile đite za pamćenje!

Nismo ni svjesni koliko se blago krije na našim otocima, pogotovo za onih dugih mjeseci kad napušteni od sviju snivaju svoj "zimski san."

Ali da, znam već, ko će to, nama se takvo nešto sigurno ne bi isplatilo. Skoro nam se ni živit više ne isplati...






Gorska družba prejedanja

03.05.2011.

Spletom neobičnih okolnosti, ovogodišnji prvomajski uranak nisam proveo gužvajući se i naguravajući s pomahnitalim penzionerima za porciju prazničkog graha koji se daleko čuje, već sam se preko prijateljsko- rodbinsko-tazbinskih veza obreo u malom slikovitom planinskom mjestašcu, smještenom duboko u gudurama balkanskog poluotoka.

Pozvao nas Mladen zvani Kiso na krštenje malog Jakova, kaže, neće nas bit puno, samo najuži krug rodbine i prijatelja, osamdesetak ljudi, možda još neko naiđe, jebiga onako usput...

Ajde neka, jebiga onako usput, uredno smo kao primjerni nevjernici odslušali misu, skrušeno se zamislili nad sudbinom mučenika od pradavnih vremena, podijelili radost glede beatifikacije Ivana Pavla II i skorašnjeg uskrsnuća ili uznesenja, ne bih vam sad baš točno znao reći...

Domaćin Kiso uputio nas je da sjednemo za stol oko kojega se već udobno smjestilo društvance njegovih prijatelja i rođaka, evo sid' ovde pa'š se naslušat priča! Ljudi se pristojno digli, pozdravili, rukovali, predstavili se...

Nije mi baš za pohvalu, ali imam užasnu naviku da skoro nikad pri upoznavanju ne zapamtim ime čovika koji mi se predstavlja, u takvim mi trenucima pažnju više zaokupi sama pojava sugovornika, fizionomija, način rukovanja, kako bi se na književnom - bodi-lengvuiđ i te sheme, tako da mi je nove likove najlakše pamtit po nekom karakterističnom motu.

Tako je bilo i ovoga puta, nakon što sam zauzeo poziciju pet be, pažnju mi je privukao tip nasuprot stola, roba četrdesetak godina, znojan i zadihan, rijetke svilenkaste kosice i sav nekako masan, pomalo ustrašen povadio iz džepova pederuše tri kutije Ronhilla i neki pretpotopni zahrđali mobitel, božeprosti ko da će ga svakog trena nazvat osobni broker s Wall streeta. Hopla đilda, tri kutije, fino fino, već vidim da ću se provest kao prošle zime na Marčelininoj večeri erotske poezije! Lijevo od mene smjestio se jedan uglađeni gospodin u tamno smeđem odijelu s Croata kravatom, elegantan, pomalo otmjenih manira, ali glava mu brate, ko da je stigla DHL-om s nekog drugog planeta! Ogromna ušesa, nos pravilan, ali maaaaaašala dimenzija, čovječe, faca je pljunuti kip s Uskršnjeg otoka! Treći mušketir sa strane, pomalo obrambenog garda, plavkast, omalen, nabijen snagator bujne kovrčave i postojane frizure preko naboranog čela, ali glasića ko u devetogodišnje curice, gledajući ga i slušajući, ne moš povezat sliku i ton da ga yebesh...

Njih trojica se odmah razvezali o tekućoj problematici te gdje je ovaj sinoć bio, koliko je drugi popio, a treći kilometara p'jan prevalio, povremeno veselo dobacujući prema susjednim stolovima čim bi netko podignuo čokanjčić da nazdravi u slavljenikovo zdravlje i dušu blagopokojnog djeda Jake.

Ništa, svo vrime ih samo gledam i slušam, pokušavajući povezat konce ko tu s kim jel, kad me izenadnim pitanjem zaskoči Masni:

Bil' vama zasmetalo ako bi mi zapal'li?

Paaaa.... ne znam... odugovlačim s odgovorom sve nekako pokušavajuć dat do znanja da i nisam baš oduševljen tom idejom kad onaj tip s Uskršnjeg otoka i Croata kravatom znalački nabaci centaršut s krila - Ajde što bi čoeku smetalo malo dima, pa vid' ga, ko od brda odvaljen!
Hi hi hi, dobro si reko, ko od brda - potvrdi još jednom Soprano meketajući u Cis-molu.

A šta'š drugo nego pustit ljude da fumaju, ipak su oni tu domaći, moraš poštivat običaje kraja u koji si doša jel.
A za pravo reć, sve ih više guštam slušat...

Jutros sam o'šo na kavu i vraćajuć se, znaš onde na ćošku kod Ferde vulkanizera iz neke kuće trešti "Druže Tito mi ti se kunemo" jebo mi pas mater ako nije!
Ma daaj kad to?
Evo nema pola sata!
Pa ko to?
Bit će sigurno ona balavurdija, ko fol slave Prvi maj!

Sve bi ja to po kratkom postupku - opet nadasve mudro poentira Soprano.

A nesretniče di si upa, mislim se u sebi, em će me nadimit, em će me napit, satrat će me pričama o generalima, veleizdajnicima i transkriptima, održat će mi lekciju o neodrživosti federacije, najeba sam ka žuti, nastojat ću uteć odma nakon pršuta i francuske. Ako skuže da nisam "njijov" a skužit će - ajmetisemeni!

Kiša pada cijeli dan - obrati mi se Uskršnji, pokušavajući me nekako uvuć u razgovor.
Da, od sinoć nije stala - odgovorim veleumno tek toliko da ne ispadnem skroz blesav.
Jučer bilo divno, sunčano, a danas božesačuvaj - dodat će Masni - Nego, šta kažete na vašeg gradonačelnika?
Kog gradonačelnika?
Pa Keruma!
Aaaaa, na Keruma mislite, a znate, ne živim vam ja u Splitu nego u Trogiru...- pokušavam se nevješto izvuć iz trapule.
Vi ste u Trogiru, nu deder, jeli ono naš Stipo izgradio kuću u Trogiru, okrene se Masni upitno prema Sopranu.
Koji Stipo?
Bebin brate!
Ah da, Bebo, čekaj malo, jest, gradio je on negdje dolje oko Tribunja.
E to to! Kod Tribunja...

Pa čekajte malo - javi se Uskršnji - nije vam isto Trogir i Tribunj!
Kako nije?
Ajoooj, glupi li ste, Trogir je kod Splita, a Tribunj je na otoku Pelješcu!
Ma jebaji ga, kakav Tribunj na otoku Pelješcu, o čem govoriš, tamo je Trpanj, ja bio prošlog ljeta!
A jes, u pravu si...znao sam da nešto bilo sa Tr-tr...

U pravi čas došla juha na stol i spasila zemljopisnu zavrzlamu.
A juha topla, sad da me ubiješ ne znam od čega je, ali krepka, onako ugodno paprena, pravi melem za nadimljene glasnice, pogotovo uz ovu kišnu simfoniju koja gudi li ga gudi neprestano u istom ritmu.

Do-o-bra juha - srčući kroz zube procidi geograf Uskršnji.
Mmm-mmm- samo smo onomatopejom potvrdili konstataciju...

Nakon kratkog rezimea o ljekovitosti jušne spize i pozitivnih učinaka jedenja žlicom, raspoloženje nam se vidno popravilo. Zaboravilo se i na Tita i Praznik rada.
Hm, možda ipak neću odgibat nakon predjela...

Ubrzo stigle portade pune sira i pršuta. Bez francuske salate. Samo s kukumarima. Al' dobro...
Pršut domaći, dobar. Ma šta dobar, vrlo dobar!
Sir. Mmmmm. Skoro Gligorin Paški!

Dobar sir - jel? - primjetila ekipa kako guštam.
Odličan!
To je domaći, nevjeste mog stričevića, pravi Livanjski.
Stvarno?
Još kako, prodaje ga na kuću petnest maraka.
Pa to je ništa!
I ja kažem...

Nakon ovakve kombinacije pršuta i sira nije mi više padalo na pamet bižat ća, pogotovo kad su još naišli teleći medaljoni preliveni umakom od gljiva, pohane pileće rolice sa šunkom i sirom, riža za prilog, malo povrća, sve ukusno, dobro, jedno bolje od drugoga.
Ono šta je valcer "Na lijepom plavom Dunavu" na bečkom novogodišnjem koncertu, to je pečena janjetina u Dinaridima. Kultna spiza! Početak i kraj svake fešte. Forte fortissimo svake gozbe. Bez priloga, samo s kapul'com mladom. Glava i paprčnjaci dijele se samo najuglednijim članovima plemena.Red se mora poštivati.

Tek sad se razvila žustra, ali demokratska polemika o genezi nesretnih blejavaca, razriješile su se dileme do koliko se kila računa janje, a od koliko postaje ovca ili brav, koje su prednosti janjaca koji pasu na planinskim pašnjacima za razliku od onih iz polja, netko se dosjetio legende o tome kako je ujčević Pero jednom nabasao na nekog pastira Bežmeka s Brača koji mu je otkrio sve tajne pečenja na ražnju, u ugodnom žamoru planinske kolibe napokon sam se osjećao ugodno, možda dijelom i zbog opojnog okusa idealno rashlađene kutjevačke Graševine. Kolači, kremasti, suhi, torte, baklave, urmašice - odradile su treći bis - Radetzky marš uz prigodno odobravanje nazočnog pučanstva.

Sa smirajem dana, čak nam se i kiša konačno smilovala, a ja sam nakon ove prvomajske parade shvatio da je razgovor o hrani i piću jedina preostala tema o kojoj Hrvati znaju i mogu razgovarati kulturno, uljuđeno, tema u kojoj se uvažavaju argumenti sugovornika, traže najbolji recepti i načini priprave. Sve ostalo izaziva prijepore, svađe, prijetnje, beštimje pa čak i fizičke obračune. Jednostavno rečeno, jedino se pri malim ugodnim razgovorima sladokusaca brišu sve ideološke, kulturne i zavičajne razlike, a rasprave redovito završavaju povikom konobarima - daj još jednu litru majstore!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>