Između Tragosa i Kronosa

30.08.2011.

Između Tragosa i Kronosa, pokušavam pronaći neki dublji smisao

Osjećaji, kojih je za opisati potrebno isuviše riječi, najčešće ih nisu toliko vrijedni

Olako izrečene riječi znaju biti ubojitije od olovnih zrna

Stoga ovoga puta odlučujem napadati šutnjom

Dok ne dođu prave Riječi

Dok još uvijek diše jedan Grad

















Troubleshooting

26.08.2011.

Potaknut mojim pisanijama, odama, pače i hvalospjevima kojima svako toliko vrimena počastim otok Silbu, njezine lipote, dražesne uvale, biserne plaže i ubave lučice, moj kolega Vinko odlučija je na licu mista provjerit o čemu se tu zapravo radi pa mi je prije nekoliko dana svečano objavija – znaš, idemo uskoro na Silbu, Nelica i ja!
Supeeeeer!
Treba mi samo par informacija o smještaju, brodskim vezama, cijenama i tako to...
Ma nema problema, sve ću ti ja sredit...
Sigurno imaš dosta slika sa Silbe, baš bi ih volija pogledat, onako, da steknem neku vlastitu viziju.
Ma imam ih na stotine, dat ću ti memori-stik pa ti presnimi sve šta ti se svidi.
Odlično!

Vinka izuzetno cijenim još od naših zajedničkih školskih i rukometnih dana zbog niza vrlina, a prije svega me fascinira koliko je uredan, precizan, ozbiljan i pouzdan - sve ono šta ja nisam!

Inšoma, svega nekoliko sati nakon što sam inspektoru Vinku na svečanoj ceremoniji uručija slike sa čudesnog Otoka, ugledah na ekraniću mobitela njegovo ime i sekundu kasnije, začujem prilično zabrinut glas.

Slušaj, nije mi baš ugodno reć, ali samo da znaš - zaražen si!
Zaražen? Čime? Hapeteom, adidasom, abeesom, ljubavlju prema Hajduku, čime?
Ne brini, nisi ti zaražen nego tvoj stik iliti štapić ako oćeš na književnom hrvatskom.
Astisto kako to?
Moja Avira se trenutno podigla na zadnje noge nakon što je pregledala slike s tvog stika.
Ma čekaj, otkad ti se žena zove Avira?
Maaaaa ne zove mi se žena Avira, nego antivirus program!
Aaaaaaan tako...
Ništa, donesi ga doli kod mene pa ćemo ga pregledat i očistit.
Nema mi druge!
Je li ti to jedini stik kojeg koristiš?
Paaaaa, najviše s njim radim, ali imam jedan za posebne prilike.
Donesi i njega.
Misliš, ovoga za posebne prilike?
Tako je.
Dooobro!

Svjestan ozbiljnosti situacije, sramežljivo sam pokuca na Vinkova vrata, kimnija glavom ka ono u povjerenju, izvadija da prostite – stik iz gaća i preda ga na upravljanje pravome stručnjaku. Prikopčavši moj ubogi stik na svoju Aviru, ona se zaista počela nekontrolirano trzat i ispuštat neke čudne zvukove. No, već za desetak minuta, pregled je bio gotov i dijagnoza postavljena.
Vidiš, brižno mi je pokaza Vinko, imaš jedan skriveni folder koji ti se zove PALENTA i u njemu se ugnjezdija opaki virus.
Palenta?
E, obično se takvi folderi zovu POZUDA ili PANIKA, ali moram priznat da i ja po prvi put vidim PALENTU.
Hm... sva srića da smo ga uspili očisit.
Da, ali stik nam je za sad najmanji problem.
Najmanji?
Postoji velika vjerojatnost da je makinja u kojoj ga koristiš isto tako zaražena, odnosno stoposto je zaražena i ona.
Ajme!
Pazi, mi smo njega sad očistili, i antivirus je na njemu, ali čim ga gurneš u tu makinju, on će se opet zarazit.
Ufff...
Jeli se još netko zna logirat na nju?
Hm, koliko ja znam - ne, ali dok mene nema, štajaznam, ne mogu bit stoposto siguran, ko se sve tu vrzma...

Dobro, kažem, opet ovisi o tome, koristiš li ga samo na jednoj ili više njih...
Hm, šta ću sad, moram priznat - imam dvi makinje u koje ga redovito zabadam i to uglavnom svakog dana, jednu na poslu i jednu doma...
Pa dobro, i to je za ljude, je li to sve?
Ček ček, u stvari i nije, tu i tamo ga znam prištekat prijateljicama i poznanicama kad im prebacujem slike s naših izleta.
Sad već ni Vinku nije bilo drago ovo šta čuje - Slušaj, morat ćeš obavjestit sve s kojima je tvoj stik bija u doticaju u zadnje vrime da obavezno izvrše skeniranje, to jest - provjeru.
Šta misliš, da sam i prijateljice zarazija?
Vjerojatno jesi!
Kukumeni jadan ti sam ka i nisam... Ko će sad od sramote živit...

I tako sam vam ja, dragi moji, posljednja dva dana proveo u telefonskim razgovorima sa svim mojim prijama kojima sam u posljednje vrijeme instalirao programe i razmjenjivao podatke jel, i u vrlo skrušenom tonu iznio prirodu problema.
Reakcije su bile vrlo različite.

Marina je rekla – jebe mi se, i tako mislim nabavit novoga!
Tamara je bila nešto opreznija – hm... morat ću pogledat u blokić, kad sam zadnji put bila na servisu, nedavno je to bilo, mislim...
Dubravka je međutim totalno pobjesnila!
I to mi tek sad kažeš? Da je moja makinjeta zaražena!? A ja baš prekjučer dala Filipu da mi nešto snimi!
A prošle sedmice Jakovu. A pretprošle... Znaš šta, ako si mi uništija svu memoriju, zapamtićeš to za sva vrimena!

Da, da, ispričavam se, a eto nisam zna, da da, u pravu si apsolutno - žestoko sam branija svoje stavove s druge strane telefonske slušalice, sve se nadajući da će Dube preuzet na sebe obavjestit Filipa, Jakova i onoga trećega, nisam mu ni ime zapamtija...

U svakom slučaju, propisana terapija i procesi ozdravljenja bili su vrlo dugi i mukotrpni. Kao prvo morali smo krenut od zdravog ubodnog štapića jel... ali ono što je vrlo važno – ni u ludilu ga se ne smi zabadat u makinu koja se ubraja u rizičnu skupinu sve dok na njoj nije proveden antivirusni tretman. I onda opet, strpljivo, korak po korak unatrag, dok ne provjerimo sve transakcije koje smo provodili u zadnje vrime.
Iskreno, s ovom princezom na poslu je bilo lako i relativno bezbolno. Ali ova moja domaća, kućna, vulgaris, nije sve te vijesti primila s odobravanjem. Cila se uzjogunila, pošandrcala, blokirala mi sve aplikacije, izbrisala podatke, ograničila pristup internetu, samo šta nije počela beštimat!

Tiiii'š meni donosit viruse, e neeeeš majci neeeeeš!

Koliko se situacija ingropala, nije mi moglo pomoć ni deset trablšutera...
I sad, đava će ga znat kad smo se i kako infetali, moj stik i ja, ko to više može pratit ovi virtualni svit, šta skidamo i šta implementiramo jel, ma misim, razumimo se ka ono ae...

Dobrovoljni zatočenik mora

23.08.2011.


Ako je otok dio kopna okružen morem, onda je svjetionik dio mora okružen svjetlošću. Otok-svjetionik više je od otoka samog, on je njegov integral, otok na kvadrat kroz dva, on je dio svijeta izvan vremena i prostora. Ako postoji peta dimenzija, onda su upravo svjetionici njezini lučonoše ...







Nakon tri godine, opet sam na Murvici. Na prvi osjećaj, učini mi se da je puno vrimena prošlo, a već u slijedećem trenu, sve izgleda isto. Stari bor još je uvik tu, ali bez ijedne iglice i životnih sokova u sebi...



Može li se uopće opisat život na lanterni ovako kad dođeš samo na jedan dan, i to dan okupan kolovoškim suncem, dan iz udžbenika Prirode i društva u kojemu piše da su ljeta na Mediteranu vruća i suha, a zime blage...



Nenad, naš domaćin, već je tridesetak godina lanternist. Od Sušca i Palagruže, jadranskih stražara prema Otrantskim vratima pa sve do malene Murvice, šćućurene u Drveničkom kanalu. Nenad se ne razbacuje velikim ričima, ne izvlači iz svoga života na lanterni grčku tragediju niti veliku epopeju. Vidilo se na njemu da mu je puno drago šta smo mu došli u vižite, ali isto nam nije tija dat previše rišpeta.
Ali, ko mu može zamirit, napokon može s nekim progovorit, vikat, beštimat, pribotunavat...

-Da nije kome palo na pamet sist mokrim mudantinama na kušin!
-Vidite li onu veliku kriglu? Neeeeee tu, onu veeeeliku, od litre! E, baš tu, nemojte da se neko slučajno maši napit iz te veeeeelike krigle! To je mooooja krigla i samo jaaaa smin pit iz nje!
Uostalom, tako i triba bit! Lanternist je i kapetan i komandant i kralj i car, njegova je na lanterni prva i zadnja!



Ipak, nismo se dali pripast jer dobro znamo kako se iza grubih riči obično kriju tople duše pa nas je tako i ovoga puta Nenad bogovski počastija, a šta ću vam sad uopće poć govorit kakve smo delicije kusali, eto, neka to ostane mala tajna, samo za ovu priliku - desetoročlane posade svjetionika Murvice.





Kao što Jabuka, vulkanska piramida na jadranskome kulfu izbezumljuje magnetske igle kompasa, tako i mala, naizgled pitoma Murvica vara kazaljke sata. Ne, ni to više nije slučajno, vrime na svjetioniku definitvno ne ide po onom normalnom, zemaljskom ritmu. Nije ni ujednačen, ponekad leti, ponekad stane, ponekad čak krene unatrag. A kojim će smjerom i kad – to nitko živ ne zna...



A naša Murvica, prava je mrvica, tek je nešto šira od zgrade svjetionika, eh da nije takva, vjerojatno bi se drugačije zvala, Murvica ima more u svome dvorištu u kojem rastu kapari, motar, uz tek poneki tamaris sa sjeverne strane.

Čak i više nego suncem, Murvica je najčešće okupana solju, Murvica je škoj koji miriše najlišpje na čitavome svitu. Odat ću vam tajnu, za vrelih ljetnih dana, na Murvicu izlaze čak i Male Sirene da se odmore od dugih lutanja morima...





Pravi ljudi od mora uvik sirenama pozdrave lanterne i njezine čuvare. Ovi modernog kova, naoružani milijunima konjskih snaga, ploterima, autopilotima i satelitima ne mare ni za koga, samo protutnjaju kanalom...



Kažu neki - uskoro neće više bit potribe za ljudima na lanternama, sve će se to dat riješit automatikom i kompjuterima. Ma bravo! Za par godina, neće više bit potribe ni za pomorcima, gradit ćemo brodove bez ljudi, bez posade, samo ćemo im unaprid programirat rutu, ukucat u kompjuter i vozi Miško! Sve će to funkcionirat bez greške, moš mislit!

Više volim da čovik falije nego da instrument pogodi!

A more? Oće li možda valovi, struje, plime i oseke bit regulirani automatikom i usklađeni sa zakonskom regulativom euroatlantskih asocijacija?

Izgleda da će svega bit, samo čovika više neće...

Plameno nebo iznad otoka Arkanđela dalo nam je do znanja da je vrime od partence.



Miljama kasnije, sve do Punte Križa, osvrtali smo se i pratili njezin besprijekorni ritam - dvije sekunde crvenog bljeska pa šest sekundi tame, dvije sekunde crvenog bljeska, šest sekundi tame, i tako do u nedogled. Lanterna je ostala sama, u zagrljaju mora i noći.

U brazdi iza naše krme ostalo je jedno Svitlo, jedan Otok i jedan Čovik.

Dobrovoljni zatočenik mora...

Puno buke ni za što

19.08.2011.

Čitavo pasje popodne trogirskim se ulicama ka prdac u gaćama vrti neko šempjasto auto sa četiri oooogromna zvučnika na vrućem limenom krovu pa trešti, rza, klapa, rebumbaje, špiker se dere na mikrofon, a ne razabireš Božetebe šta oće reć, spominje niku ribarsku moć, noć, đava će ga znat, ali on nimalo ne mari za to šta ga niko ne razumi nego još jače arlauče šempre Lovre šempre jarče...
Prije nego me počnete napadat šta sam se opet uvatija grintat, moram vas podsjetit kako sam od svoje sedme godine života udren u glavu (bombizala me betonska taraca u potiljak majkemi, još imam medicinsku dokumentaciju) tako da sam tija - ne tija, malo više osjetljiv šta se buke, dreke i skrike tiče nego šta bi bilo normalno. Kako bi se stručno kazalo - prag tolerancije na buku mi je vrlo nizak.



Jednostavno, kad se nađem u okruženju u kojem je koncentracija decibela po bubnjiću, čekiću, stremenu i nakovnju viša od Stojka (Vrankovića) zna mi se dogodit da upadnem u neku vrstu, kako bi reka - transa, u kojem ne mogu baš jasno raspoznavat jesam li budan ili sanjam... A šta ću, svako ima neku falingu, pa eto...
Nemate pojma koliko mi je sve to znalo problema donosit u životu, pogotovo u mlađim danima kad je, za većinu mojih prijatelja i društva općenito, najpopularnije bilo izlazit u disko klubove.
A to koliko ja obožajem disko klubove, to vam je jednostavno običnim ričima neopišljivo, kad se na jednome mistu udruže gužva, buka i dim, monumentalno počnem pivat "Odu radosti".



Jedino šta me donekle moglo utješit u takvom okruženju su sentiši oliti stiskavci koji bi ovisno o diskaču, obično počinjali oko ponoć, ponoć i po... Samo sam se u prisnom kontaktu sa zamanmim ženskim tilima moga oslobodit tog strašnog sindroma izloženosti svakojakom šušuru.
E, ma znam, nije uvik bilo lako dočekat te kasne ure do stiskavca, pogotovo za mene koji najčešće gren leć s kokošama. A za to vrime, valjalo je štakod i proćakulat sa curama, ne možeš u stiskavac uletit tek tako, stoga su razgovori ugodni u okruženju pomahnitalih membrana zvučnika uvik predstavljali pravu akrobaciju. Sidite zavaljeni u udobne fotelje, pola metra jedno od drugoga, slušate mjuzu i sve ka ono nešto mudro korespondirate, a u stvari - uopće ne čujete jedno drugoga.
Ali opet, ne moš svako malo arlaukat curi na uvo - aaaaa, šta si rekla, oprosti, nisam čuja, oš ponovit, aaaa to, je je, he he he...
Zato bi se ja mudro pravija da sve razumin šta mi ona govori, i na svaku njezinu rečenicu bi odgovara potvrdno uz prigodnu kombinaciju smješaka, najprije jedan blekasti, pa dva ozbiljna, ili obrnuto, sad se više ne sićam...

I mogu vam reć da je taktika "naslipo" odnosno "nagluvo", prilično dobro funkcionirala, šta god bi divojka rekla, ja bi uredno kimnija glavom, potvrdija njezine riči, izrazija visok stupanj slaganja uz već spomenuti smješak.

Međutim, jednom sam naletija na minu, da budem precizniji- ne ovu našu Riječanku Minu, nego skroz drugu jednu koja je postavljala pitanja na malo drugačiji način.
Normalno, opet smo sidili na pola metra udaljenosti s ozbiljnom tendencijom približavanja, svirali su Simple Minds, Kajagoogoo i Limahl i sve je bilo u redu dok smo se samo smješkali. Onda je ona pitala nešto u stilu - imaš li curu...
Kako opet ništa nisam razumija šta ona to govori, odgovorija sam potvrdno uz blekasti smješak broj jedan.
Je li ozbiljno? - pitala je ona
Tako je!
Kako se zove?
Da!
Šta si reka?
Svakako, slažem se...
Ma jel ti mene zajebaješ!?
A-haaaa - ovo sam izgovorija uz ozbiljni osmijeh broj četiri i po
Na to se moja nesuđena partnerica za ponoćni stiskavac demonstrativno digla i visoko uzdignute brade odgibala duboko u noć, a ja bidan osta ka trica uopće ne sluteći šta sam to gruboga reka...
Posli sam je viđa po gradu, i uvik bi joj se lipo javija, ali ona bi se pravila da me ne vidi!

I zato, ja i dan-danas imam fobiju od buke i velikoga šušura jerbo nikad ne mogu bit siguran oću li koga ne'otice uvridit.
S vrimenom sam shvatija da su svi oni ljudi šta se i u običnom razgovoru uvik deru na sav glas zapravo gluvi, ne čuju ni sebe bi drugoga pa onda vode razgovor po svojim kriterijima.
Šta je jednome tiho, drugome je glasno, đava bi nam svima ugodija...
Stoga u zadnje vrime više preferiram ay-kontakt i bodi lengvuiđ, nekako mi se čini da taj jezik bolje razumin. I danas razmislim dva puta prije nego šta odgovorim potvrdno.
Nikad se ne zna, ponekad te jedno nesmotreno DA može upropastit za vike vikova...



Šlape,cvike i šugaman

13.08.2011.

Prolazi još jedno lito
kroz pješčani sat
prolazi lito, dan po dan
uz šlape, cvike i šugaman...



A ko zna, ponekad mi se učini da upravo liti vrime stane, da se u nekom trenutku počne vrtit i unazad, pa se ono dite u tebi, možda zarobljeno vrimenom ali nikad zaboravljeno, opet iznenada javi i zaigra cilim tilom sa cvrčajima cvrčaka i refulima maeštrala...

Jedino liti opet možemo bit dica a da to nikome ne izgleda blesavo ili čudno, jer i drugi ćute u sebi onu igru, vječnu i nepatvorenu, igru koju samo srce diteta može razumit...

S tim šugamanom priko ramena, cvikama više onako za šminku nego za potribu i izlizanim šlapama, šlampavo se spustiš kaletom priko Dvora i već prije kantuna od Matete začuješ oni dobro poznat žamor kupača s maloga mula, prskanje mora, ciku i vrisku punu ugode i sriće.



Ima li većeg gušta nego bacit jedan skok s mula, pa još jedan na glavu, na noge, u tombulu, raširit se u lastu, skupit se u bombu, imbazdat iglicom...









Posli svega sist u lad tamarisa, bacit na briškulu i trešetu... Mišaj, sici, akužajem napolitanu kupa, iman tri duje bez duje baštoni, opet si namistija, tuci, vrati, strišaj, peškaj, ultim je naš...



A kad pot opet izađe na templa, tako ti prirodno dođe uzest balun i bacit na picigin, ili bilo koju igru šta na picigin sliči, u dvoje, u troje, u petero, u koliko god nas ima... Bacaš se ka šimja, skačeš ka lav, ka tigar, na prsi, na leđa, i ništa te ne boli, ništa ti ne smeta, jer znaš da te odonamo gledaju nike lipe ženske oči sve ono ka da neće...





Pa onda i ti ono sve ka da nećeš skočiš u plićak od po pedlja, nabiješ dlanove, iscipaš kolina, cili se izgranfaš, ali ni za živu glavu ne smiš pokazat da si se ubija, makakvi...
Jaukat ćeš posli, kad te niko ne vidi i ne čuje ae...





I tako...

Juri još jedno lito
kroz pješčani sat
juri lito, dan po dan
uz šlape, cvike i šugaman...



Škuribande pod video nadzorom

11.08.2011.


Koliko god mi se jučer srce stislo, čelo požmarilo, a sedmo rebro s live strane počelo probadat u plućnu maramicu kad sam vidija kako se nad Merjanom diže stup gustoga dima, toliko me danas obradovala vijest iz Banovine koja kaže da će gradska vlast promptno izdvojiti 600 000 kuna za uvođenje video nadzora nad znamenitim splitskim poluotokom.

Marjan je spašen! Aleluja!



Istina, na drugi balun mi je postalo malo sumnjivo kako će to kamere spriječavat buduće požare, ali budući da znam kako najlipji grad na svitu vodidu sami Lumeni jači od Aristotela, Sokrata i Ajnštajna zajedno, nema mi druge nego pokorno priznat kako su njihove veličanstvene misli i ideje ipak nedostižne za mozak nas običnih građana jel...

Prama tome - ako su oni zaključili da će upravo iz merjanskih kamera štrcat voda ka iz sprinklera i to odma, na prvi znak opasnosti, nema mi druge nego skinit kapu takvoj odluci, a ako smin predložit, svečano otvorenje protupožarne sezone bilo bi najbolje upriličit jušto na Prvi maja kad se, zna se, na ovom svetom splitskom brdu okupljaju cili bataljuni ljubitelja fažola. Kad se udruži dim iz radničkih i penzionerskih guzica, dovoljan je i jedan nesmotren potez fajercakon da izbije opća opasnost!

Zapravo, ovih šesto ijad kuna i nije toliko skupo. Danas je tehnologija napredovala do neslućenih visina. Evo baš mi se moj prijatelj Lukša koji je inače strastveni lovac, pofalija kako je nekidan iz Amerike nabavija lovačku kameru!

Isprve sam pomislija kako je rič o nekoj specijalnoj kameri koja će lovca Lukšu i njegove prijatelje snimat u njihovim nadasve smjelim akcijama, dok po gudurama naše zemlje ponosne proganjaju opasne krvoločne nemani, ali ipak, tu se u stvari radi o sasvim drugoj koncepciji.

Naime, ta se kamera obično obisi ili zakači za neko stablo, stavi se na stendbaj i nakon toga moš odit di te god volja. I tako dok se ti šetaš okolo, piješ pivo ili ubijaš vrime na neki drugi način, kamera disciplinirano snima li ga snima...

E, ma ne snima kamera non-stop, nije ni ona tako glupa, nego u sebi ima ugrađen senzor koji reagira na toplinu životinje koja ne sluteći ništa, tumara po okolnome grmlju i šipražju.
Ali slušajte dalje!
Ta famozna kamera osim termo-osjetljivog senzora ima i SIM karticu koja monumentalno šalje MMS poruku na mobitel našemu lovcu Lukši koji na svome ekranu odma može vidit je li u rejonu tom i tom viđen medvid, divlji prasac, zec ili već neka druga beštija.

I šta onda slijedi - zna se, lovac uzima pušku u ruke, pali svoga landraša, đipa ili Ladu Nivu i za tren oka stiže na lice mista! Bum bum, potaraca sve živo šta se kreće i šta stoji na mistu.

Nu!
Pa recite pošteno, jesu li to naši lovci i zaslužili, tehniku triba koristit, tehniku, a ne gacat po cile dane po blatnjavim šumskim stazama, cili se ispatidu bidni dok okinu barenko koju jarebicu...

E, ma ako mogu lovci, onda mogu i gradski oci, i ja sam stoposto uvjeren da će buduće kamere na našem lipom Marjanu funkcionirat upravo na ovakvom sistemu...

Hm... ma isto... ima jedan problem!

Znate, čim izgovorite Marjan, odma vam prid očima zasjaju borovi, čempresi, vidilice, crkvice, plaže, friška arija, sve je to lipo divno i krasno, ali nemojmo se lagat - ko od nas barem jednom nije potega do marjanskih proplanaka i to ne radi lipote prirode, nego u škuribandu...

Ma recite mi, ima li koje lišpje misto na svitu za zagrlit curu, pojubit je u vrat, gricnit joj uvo i kao ono slučajno uvatit za čičone, nego upravo ispod marjanskih borova?

Ma sve znam, zadnjih desetak-petnajstak godina, Žnjan je preuzeja ulogu glavne gradske škuribande ili kako se to danas grezo reče - jebodroma, ali za prave znalce ljubavne vještine, Marjan će uvik ostat najbolji i najlipši, jedan i jedini.

U stvari, ostat će jedan i jedini dok ovi redikuli ne postave kamere na svako marjansko cablo koje će se naravski aktivirat - na toplinu tila ae nego kako, a benti, svako od nas dobro zna koliko se tilo može užgat u ljubavnom zanosu...

I sad, kako ćemo se stiskat, pipat i ljubit ako su svugdi oko nas kamere!? Straj me iti pomislit kakve bi reperkusije sve to moglo izazvat!

Bome, najpoželjnije radno misto čitavome gradu postat će ni jedno drugo nego upravo ono protupožarnog kontrolora! Tražit će se u natječaju doktorat iz vatrogastva, magisterij iz ćiribimbe, znanje najmanje tri strana jezika, vozačku dozvolu D kategorije i poznavanje rada na osobnom računalu!
I već vidim kako će ti kontrolori za lipe šolde prodavat naše najintimnije tajne, nećemo se njanci uspit vratit doma iz "štete" a već će nas na detoskopu našega kompjutera dočekat slike "in flagranti".

Zato ljudi moji, budite pametni, nemojte da vas pod krinkom protupožarne zaštite izdriblaju i sruše vaše mladenačke snove makar imali i osamdeset godin. Od svega na svitu, samo je jubav vječna, samo za jubav vridi i poginit, ali ako nam još i škuribande oduzmu i upropaste s tim pizdunskim kamerama, šta nam onda išta više preostaje...

Nedajmo naše škuribande!

Volim li te još...

08.08.2011.

Voliš li ti mene?
Naravno da te volim.
Zašto mi ponekad to i ne kažeš?
Pa kažem ti!
Ne kažeš mi.
Ma nije moguće…
Kad si mi posljednji put rekao da me voliš?
Jučer.
Nisi.
Onda prekjučer!
Nisi ni prekjučer.
S tobom mi dani očito brzo prolaze…
Ne izvlači se dragi moj, priznaj da se ne sjećaš kad si mi zadnji put rekao da me voliš.
Zar se to uopće treba govoriti, pa iz aviona se vidi da te volim!
Kako se vidi?
Paaa, štojaznam, vidi se… po mnogo čemu, ne znam sad… ali jednostavno se vidi.
Svatko vidi ono što želi dragi moj…



Zašto ljudi kad su su dugo u braku prestanu jedno drugom govoriti – volim te?
Ne znam.
Volimo li se mi još uvijek?
Ja tebe volim, a ti mene hm… nisam baš siguran…
Ne pizdi.
Eto vidiš, najprije kmenciš da te ne volim, a kad ti kažem – volim te – opet nije dobro.
Kad si mi rekao da me voliš?
Eto maloprije.
To se ne računa
Kako se ne računa?
To je bilo pod iznudom, ne bi se važilo na sudu…

Eh da, sjetio sam se zašto ljudi u braku jedni drugima ne govore «volim te.»
Zašto?
Oči im se priviknu na brak!
Budalo…



Znaš, čitala sam negdje da po znanstvenim kriterijima, lijepih ljudi na svijetu ima samo dva posto!
Dva posto?
Upravo tako.
I to je puno!
Opet ti…

Kakvi su to «znanstveni kriteriji ljepote?»
Pa ne znam, valjda ono kao - simetrija lica, proporcije, odnosi glava-tijelo, zlatni rez i te fore…
Draga, želiš li te da te odrežem po zlatnom rezu…

Ma daaaaj, misliš li da sam ja lijepa?
Mislim!
I misliš li da ja spadam u ta dva posto?
Mislim.
Ma vraga ti misliš!

A ja?
Što ti?
Spadam li ja u tih dva posto?
Samo se ti tješi…
Zašto, što mi fali?
Fali ti pet za učinit šest!
Sad ću se namusit.
Musi se koliko god hoćeš…



Još te muči ona dva posto?
Hm… da…
Znači, samo je jedan od pedeset ljudi, baš ono-lijep?
Da, tako ispada…
Po tom kriteriju, nitko od naše rodbine nije lijep?
Od tvoje sigurno nije!
Koliko vas ono ima zaposlenih u tvojoj firmi?
Ne znam, tridesetak, možda četrdeset u vrh glave.
Eto!
Što eto!
U tvojoj firmi nema lijepih ljudi!
Ma o čemu govoriš?
Morate zaposliti barem još deset njih da se pojavi netko lijep!
Pih…
Nemoj ti meni pih… to su znanstveni kriteriji.

A u mojoj firmi…
Nemoj molim te…
U mojoj firmi nas ima skoro tisuću i dvjesto!
Pa?
Dakle, po tom kriteriju, ima nas najmanje dvadeset i četvero lijepih!
Kažeš – ima nas, dakle i sebe ubrajaš u te?
Naravno!

Ma daj, baš me zanima, tko je tebi lijep u toj tvojoj famoznoj firmi?
Pa eto… Dobrila je lijepa!
Koja Dobrila? Ona glupača?
Nije baš glupača…
Ma daj, nemaš pojma…

Dobro, onda možda Zvjezdana.
Zvjezdana Banić?
E ta!
Hmmm… zgodna je ali nije baš za dva posto…
E neću se tako igrat, ajde da čujem koga bi ti izabrala!
Odakle?
Odakle god hoćeš!

Pa eto, recimo, Branimir mi je baš ono – OK!
OK!
Da.
Šta sad OK, jeli lijep ili nije lijep?
Jest?
Što jest?
Lijep je.
Branimir?
Daaaaa…

Pa on je… on je…
Što je on?
On je … peder!
Ma daj odakle ti to?
Vjeruj mi, imam ja nos za takve…
Hm… bolje nos, nego nešto drugo.
Božesačuvaj…
Branimir peder?
Da.
Ha ha ha ha ha…
Misliš da nije?
Ne znam ja…

Ako i nije peder, onda je sigurno nešto drugo.
Da, sigurno je nešto drugo, ili treće, ali dragi moj, ovdje razgovaramo o ljepoti, a ne o tome kakav je netko čovjek.
Što želiš reći?

Sama fizička ljepota ti ništa ne govori o čovjeku, o njegovu karakteru, o poštenju, o sto drugih stvari…
Ljepota u stvari uopće nije pravedna!
Kako to misliš?
Pa lijepi ljudi bolje prolaze u životu!
Misliš?
Uvjeren sam u to, lijepima se uvijek sve brže oprašta, lijepi ne čekaju u redovima, lijepi…
Aha, dakle to je to!
Što to?
Znanstveni kriterij ljepote – čekanje u redovima… ha ha ha ha…
Opet ti mene…



Zapravo, kad nekog voliš, on ti je i lijep!
To nije znanstveno!
Nije znanstveno ali je tako… Nećeš zavoljeti svakog ljepotana, ali onoga koga zavoliš – e taj ti je uvijek lijep!
Ko slika!
Upravo tako! Ljubav stvara ljepotu, a ljepota…
Ljepota je prolazna…
Eh da, nažalost…

Draga, ti si meni najljepša na svijetu!
E, to sam htjela čut!
Jesam li sad slobodan?
Jesi, briši sad, ručak je u dva!



Noćno kupanje

05.08.2011.


Lito vilovito dvi i jedanajsto opet raspalilo sve u šešnajšt, turistička sezona je na vrhuncu, po jadranskim plažama čovik čoviku na glavi sidi, nemoš pronać slobodno misto niti za šudar prostrit, a kamo li šugaman…

Pržidu se turisti po najvećemu zvizdanu ka zaleđeni zubatac na gradelama, cvrče kreme za sunčanje ka kapula kad se lagano šufigaje na maslinovu ulju, a srića da ovi naši gosti još nisu skužili kad je pravo vrime za poć na more i da je po ovakvim vrućinama jedini pravi gušt – noćno kupanje! A ima li išta lipše nego u vrilim litnjim noćima kad se valja polako spremat za u krpe, spustit se do mora, skinit sve sa sebe i banjat se onako pošteno, barem po ure…
Nakon toga, još opijen onim osjećajem kad ti je i friško i toplo u isto vrime, obnovljenog duha i tila, ušuškaš se u lancune i sanjaš lipe snove…


Tako sam i sinoć svratija do moje omiljene «vrlo vlastite» plažice za noćno kupanje, male pješčane uvale skroz vanka mista, plažice za dvoje-troje, a eto, ako čeljad baš nije bisna, moglo bi se među škrapama pronać mista i za još kojeg dobričinu…

Uglavnom, navuka sam na sebe svečani kostim za noćno kupanje, uša do kolina u more ne bi li se onako lipo aklimatizira jel', kad u jednom trenutku primjetih na puteljku prema plaži neku siluetu gigantskih razmjera, vjerojatno reinkarnaciju jadranskog Bigfoota. Bauljajući nespretno kroz mrak, lomilo se granje ružmarina oko njega, prokrckali bidni puževi pod teškim stopalima, a po svemu sudeći, ovaj tip ne bi bija dobar kandidat za regrutiranje u diverzantske postrojbe.

Sve sam se nada – odlepršat će on svojim putem, ali gorostasni Bigfoot iz mraka nije čeka ni časa, zaputija se prema meni i već kad sam se prestravljen počeja opraštat sa životom, u nekom je trenutku jedva čujno ispustija glasić – Ićo, Ićooooo…

Smrza sam se!
Kakvog li Iću ovaj tip traži po mrklome mraku?
Nisam odgovorija ništa, računa sam – bolje se pravit blesav…

Ali Bigfoot nije popušta, čak se i oglasija nešto jače i slobodnije – Ićoooo, Ićoooooooo!

O jebo ga Ićo, dabili Ićo, ima li on pametnijeg posla nego po mrčini tražit Iću, čoviče, sad mi je sinulo, on očito smatra da sam ja taj Ićo…

Što s'se išo kvasit?

Moooolim – odgovorih konačno i ja tek toliko da se silueta iz mraka uvjeri da niti pod razno nisam njegov ljubljeni Ićo.

Što s'se išo kvasit?

A šta se to vas tiče!? – odgovorih već pomalo ljutito

U tom trenutku zabljesne iz mraka neki reflektor, ma šta reflektor, nije ni Gestapo u svoje vrime ima takve - pravi stadionski light-show, a snop svjetlosti me strefija u facu poput munje iz nimbokumulusa, a da ne spominjem kakvom li je snagom tek obasja moj kostim za noćno kupanje!

Brže bolje sam se bacija u more, beštimajući i proklinjući kakvo je ovo vrime došlo da ne mo'š ni na noćno kupanje otić, a da te neki luđak iz sjene ne špijunira. I odakle mu ta lampadina od milijardu luksa, đava mu lampadinu nosa…

Ajojjojjjjj, op-op-oprostite, mislio sam da ste netko drugi…
Naravno da nisam netko drugi, ja sam netko prvi!
Ufff, a jeste li vidjeli kojeg ribolovca sa štapovima?
Ne, nikoga nisam vidija, nikakvog ribolovca, a štapove još manje!

Bigfoot je konačno isključija onaj monstr-reflektor, a kad su mi se oči opet privikle na mrak, spazija sam još jednu siluetu u mraku, ali znatno manju od ovog «svjetlonoše».

Senka deder, odo' ja još naprijed do Crvenih stina, a ti se vrati kući… - obratija se rmpalija figurici pored sebe
Možeš li sam?
Mogu!

I tako, dok je Bigfoot odbaulja dalje u noć prema istoku, ta nepoznata druga figura u mraku, malo je sačekala, okrenula se na jednu pa opet na drugu stranu, ka da se nešto nećka, i naposljetku ni pet ni šest, udobno se ugnjezdila jušto pored moga šugamana!

I nešto čeka…
Čekam i ja u moru.
Čeka bome i Senka…
A ja naravno, još uvik u kostimu za noćno kupanje…
Prošlo otprilike pet minuti, otpliva sam prsno, leđno, baterflaj, a Senka pored moga šugamana i dalje čeka…
Prošlo je još deset minuti, izdušija sam totalno, ispalija sve moguće figure sinhroniziranog plivanja, ali Senka, ta sjenka u mraku se neda smest, Senka čeka...

U neka doba, nije mi bilo druge, nego izać vanka!
Senka, jedra četrdesetogodišnjakinja me sačeka, pruži ruku, ja sam Senka veli, oukej ja sam Brod u boci… Osušija sam se na brzinu, zamota u drugi šugaman, nekako nije pristojno gol u mraku pričat s nepoznatom osobom jel…

I tako rič po rič, pričali smo dugo u noć, o kući trokatnici koju njezin muž, poduzetnik iz Gruda, gradi u Dugoj uvali, o nekoj ludoj Vjekoslavi koja im ne daje pravo prolaza, o diveru Petru koji je vazda p'jan i još mnogim likovima i djelima, za mene potpuno nebitnima, ali Senki očito i te kako važnima.

Za to vrime, par stotina metara dalje, na punti Rata svitlija je mega-reflektor poduzetnika iz Gruda…
Očito je pronaša izgubljenog ribolovca Iću…

A Senka se sa svakom novom temom opasno primicala bliže k meni, kao, još samo da mi nešto u povjerenju kaže, a meni skroz neugodno bilo otić ća, diš jadnu ženu ostavit na plaži usrid mraka! A tako joj je teško u životu, puno teško bidnoj…

Nakon otprilike tri kvarta od ure sam s neskrivenom radošću dočeka dvi mračne sjene oboružane ribarskim štapovima, kanticama za crve i velikim torbama.
Ribolovac Ićo i poduzetnik iz Gruda, zadovoljni su se vraćali svojoj kući trokatnici.

Prošavši pored mene, poduzetnik iz Gruda je vrlo duhovito dobacio - aaaa vi se još uvijek sunčate, ho ho ho…

Arghhhh – nisam siguran, ali otprilike tako sam mu nešto odgovorija…

Jašta ba, ja se sunčam po mrklome mraku, a poduzetnik iz Gruda, očito prezadovoljan ulovom, a pogotovo svojom dosjetkom, nije niti primjetio kako se njegova Senka ka nevjerna sjenka skrila ispod moga šugamana…

I ostala… rolleyes

Pegula, pegula, pegula...

03.08.2011.

Iako sam na početku emitiranja svečano zavapija «ajme opet» i premda već gotovo napamet znam šta će se u kojoj epizodi dešavat i u kojem će trenutku past dobra batuda, opet sam se zakačija na Velo misto ka tovar na Marinu ogradu.

Zanimljivo kako neke stvari vrimenom dobiju na vrijednosti i skoro tek sad, tridesetak godina nakon prvog emitiranja, vidiš kako se sve na ovome svitu može prominit, ali ljudska narav nikad. Uvik će bit idealista i poštenoga svita, ali i smutljivaca, ratnih profitera, žbiri, lupeža i onih koji će ti petavat roge iza leđa. Uvik će bit režimlija i onih ča su šempre kontra svega, a u krajnjem slučaju, u tome i jest draž, jerbo kad bi svi bili isti, onda život i ne bi ima baš previše smisla.



A dobro se i sad sićam, nakon «vrlo prvog» emitiranja, naš domaći svit nije bija oduševljen «Velim mistom» vjerojatno očekujući logičan nastavak «Maloga» koje je na neki način bila dalmatinska rapsodija, ka šipak krcata duhovitih dijaloga i situacija, idealizirana mitska Arkadija u kojoj nije bilo patnje, u kojoj se gotovo ni umiralo nije. Velo misto je već u prvim epizodama iznenadilo «ozbiljnošću» i prizorima stvarnog života, često grubog i mižerjastoga, a manje veselog, raspivanog i opuštenog, tako da je ovom našem neskriknjome svitu tribalo nešto vrimena da mu iz guzice dođe u glavu. Ka i uvik, uostalom…



I u ovim novim vrimenima kad moderni lupeži i razni šjor Jakovi žele spomenicima platit iskupljenje svojih grija, malo ko će shvatit da je malo gradova na svitu koji imaju istinski živi spomenik kakav je Split dobija s Velim mistom.

Sve se minja, sve prolazi, ljudi partijedu svojim putem, a malo ko od njih će imat sriću da za svoga života ostavi nešto trajno, nešto šta će živit, kako se to danas voli reć – vječno.

Zato ću jin još samo jedan put reć – evala meštre!



A meni su protekli dani bili u skladu s jednim likom iz Veloga mista za kojeg nikad nismo doznali kako se stvarno zove jer je za sve i svagda uvik osta – Pegula.

Najprije mi je ova škatula koja mi na neki način dođe ka prozor u svit riknila i dovela svoga tvrdišu u stanje inducirane kome, onda ona druga škatulica šta se mobitelom zove bi afanavala svaki put kad bi zazvonila, a da bi trilogija bila potpuna pobrinija se digitalni foto aparat koji je izvršija ritualno samoubojstvo bacivši se u Jadransko more, upravo ono isto more koje je najčešće bilo zarobljenik njegovog oka, leće, objektiva, okulara ili već kako se sve ne zovu ti komplicirani dijelovi ispod kućišta.

Ma lako za ove škatule, mobitel ko šljivi, kompjuter ka kompjuter - neš ti, ali maloga Olyja nikad neću moć prižalit…



I zato mi se čini kako bi mi najpametnije bilo sklonit se negdi u debelu ladovinu, a od svih elektroničkih naprava koristit samo žlicu i perun. Njanci nož ne uzimat u ruke, šta je sigurno-sigurno je!





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>