Sretnem maloprije na izlazu iz dućana dvojicu meni nepoznatih ljudi kako žustro razgovaraju. Nemam pojma o čemu pričaju, ali ne prođe ni par trenutaka da se netko od njih dvojice gromko ne nasmije. Skandalozno ponašanje! Pa kako se mogu tako glasno smijati i to još u javnosti heeeej!

Prijekorno sam ih pogledao nastojeći im na takav način skrenuti pažnju, čak sam im oštrim pokretom uputio jednu gestu za koju još uvijek nisam potpuno siguran jesu li je razumjeli na najbolji mogući način, ali mislim heeej, pa moja je građanska dužnost da ih upozorim. Ako im je do glasnog smijeha, neka to rade između svoja četiri zida, molim lijepo. Zamislite, kako je običnim, normalnim, mrgodnim i natmurenim ljudima gledati ispade smijehotresaca!? Jer, ako ih ovako pustite, neće proći dugo dok takvi i njima slični ne počnu organizirati parade smijeha! Smile pride! Zamislite jezive scene, našim gradovima hodaju kolone čudnovato odjevenih ljudi i pritom se smiju kao da je to nešto sasma normalno! Još će tražiti da se međusobno vjenčavaju i usvajaju djecu. Strah me i pomisliti u kakve li će se osobe razviti ta jadna djeca koja će odrastati u ozračju smijeha!?



Zawebavam se naravno. Smijeh je toliko nestao s naših ulica da sam ovu dvojicu jutros jednostavno htio poljubiti. Ljudi su se tako zdravo smijali, široka lica i otvorenog srca da ih je bila milina vidjeti.

A smijeh je toliko fascinantna pojava, nešto što nas izdvaja od svih drugih živih bića na ovome svijetu.Ipak, ne mogu se oteti dojmu kako još nije dovoljno istražena. Smijeh je jedan od najljepših ljudskih nagona, pojava koja nastaje potpuno spontano i izvan je svake kontrole. Jeste li se ikada zapitali kako se smijete? I zašto se smijete upravo tako kako se smijete, a ne nekako drugačije. Koliko je ljudi na ovom svijetu toliko je i vrsta smijeha. Način kojim se smijemo jedinstven je i osoban poput molekule DNK, ne može se naučiti, ne može se naslijediti, jednostavno, smijeh je originalan, nešto što proizlazi iz nas samih.

Ipak, uza svu originalnost, čini mi se da sve vrste smijeha ipak možemo podijeliti u određene podvrste, nešto poput horoskopa.



Nekako su najpoznatiji gromoglasni smijači. Jel se to tako kaže? Uopće, imamo li mi u našem jeziku naziv za osobu koja se smije? Ako je osoba koja nešto radi - radnik, ako je osoba koja štajaznam, vodi ljubav - ljubavnik, kako nazvati osobu koja se smije? Hm...

Gromoglasni dakle.... Svi oni koji se gromoglasno smiju, najčešće su puni životne radosti, omiljeni su u svakom društvu, uspješni, vole uvijek voditi glavnu riječ, no, u nekim situacijama znaju se ponašati bahato i umišljeno.

Imamo i ljude koji se smiju kao motokultivatori. Za razliku od gromoglasnih, ljudi-motokultivatori imaju isprekidan ritam smijanja, ponekad čak i malo zbunjujuć, ali razloga za zabrinutost nema - radi se o vedrim, srdačnim ljudima koji će svojim smijehom preorati i najtvrđe njive. Istina, ponekad pokazuju sklonost alkoholu i opijatima općenito, ali božemoj...

Slijedeća skupina su EKG - smijalice. Najprije se smiju ritmično, onako ping-ping, a kad smijeh dostigne kulminaciju, poduži se u jedno piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii... Ono "ing" na kraju ponekad dođe, ponekad i ne. Sve ovisi o situaciji. Ekageovci su ponekad nedorečeni i suzdržani, ali svo zlo s time...

Zatim na scenu stupaju mikseri! Oooo, kad se mikser smije, to ne može proći nezapaženo, mikseri se smiju baš ono - iskreno, a takvi su čak i kad se ne smiju. Možda ponekad u životu ispadnu prenaivni, ali mikseri su općenito dobre duše.

Aparati za kokice, također se znaju odlično smijati, njihov smijeh je prštav, nepredvidiv, od male količine kukuruza, to jest - humora, oni su sposobni napuniti tri vreće kokica, hoću reći - smijeha.



Za razliku od njih, podmorničari imaju drugačije metode. Oni koji ih slabije poznaju, reći će za njih da se nikad ne smiju. Pogrešno! Podmornice- smijalice kupe smijeh u sebi, i to dugo i ustrajno. Usne i lice su im savršeno mirni čak i kad već "kuhaju"u sebi, tragove osmijeha možete im primjetiti tek u očima. No, trenutak prije nego što eksplodiraju, obrazi im se napušu ko u Louisa Armstronga, a nakon toga slijedi pravi vulkan smijeha.

Možda je jedina mana podmornica da povremeno izgube osjećaj za realnost pa se toliko zadube u svoje misli da čak i zaborave disati. Izvrsno se slažu sa EKG-ovcima.

Postoji još bezbroj kategorija smijalica, primjerice – Warburg smjehonosci, ekspres-lonci, zatim ljudi koji se smiju kao motorne pile, kosilice čak su i glodalice također jako zanimljive osobe, u svakom slučaju, nabrajanje bi potrajalo do dugo u noć.

I zato ljudi moji, smijte se duboko, smijte se široko i visoko, razvlačite smijeh u svim mogućim dimenzijama, popunimo smijehom sve ozonske rupe koje su se nadvile nad našim glavama, uživajmo u smijehu svakodnevno, jer sve dok se smijemo – živi smo!

Čim sam se jutros, sav pospan i bunovan, jedva održavajući kapke u ravnoteži, prikopčao na svemrežje i ugodno rasportalio, shvatio sam razloge svog nemirnog sna – objavljena je naime, lista pobjednika netom završene lovne sezone u Hrvata. Hoću reći, objavljen je popis sretnika koji su u namlatili najviše love u prethodnoj godini. Jeeee, baš volim takve vijesti, neizmjerno više od onih svakodnevnih uobičajenih, tipa - ispada divljaka, prosvjeda seljaka, čak više i od pregleda golova Lige prvaka. Fala kukurijeku da u našim medijima konačno možeš ugledat barem jednu listu sretnih ljudi.



Naravno, odmah me zanimalo nalazi li se i moje ime na tom popisu. Da vidim dakle, prvo mjesto neki Todorić, taj nisam, pa obitelj Lukšić, fala Bogu, Kaštel Lukšić mi je blizu, desetak kilometara od kuće, ali bojim se da ne pripadam toj familiji pa zatim slijede Tedeschi braco, Tedeschi seka, neka neka, pa onda Vlahović pozdrav iz Rovinja, hm... izgleda da me nema u prvih deset! Štoviše, pomno sam proučio sastav top liste optimista sve do stotog mjesta, čak sam bacio pogled i na klupu za rezerve, ali šipak, nema me! Ostao sam zgranut, pače i osupnut. Pih, ma ne'š ti, ovo zasigurno nije mjerodavna lista! Ko je ovo sastavljao, neki Forbes!? Ma taj pojma nema!



Ako je taj fakin' Forbes takva manga, zašto ne objavi popis sto najsiromašnijih Hrvata! To bi bio kunst!
Pa onda recimo neka ustanovi nagradnu igru – milijun kuna najsiromašnijem Hrvatu!
Ali kako pronaći sto najsiromašnijih između četiri milijuna kandidata? Opće je poznato da su naši ljudi skromni po prirodi i da se ne vole razmetati svojim bogatstvom. Tek će rijetki u razgovoru spomenuti ono što imaju. Svi su opčinjeni onim što nemaju!



Znam, sve znam, bogatstvo ne leži u materijalnim stvarima, već ga nalazimo u milijunima sitnica koje sačinjavaju radost života. Sad su općenito jako popularne te teorije kao - zdravlje je najveće bogatstvo, prijatelji su bogatstvo, ljubav je bogatstvo...
Mda!
Okanimo se tih srcedrapajućih obmana!

Pa ljudi moji, zar ne vidite kamo sve ovo vodi? Ako one face iz ministarstva financija skuže naše spike da istinsko bogatstvo čine djeca, prijatelji, obitelj, zdravlje i još mnogo toga, opalit će nam porez na sve navedeno! Dvajstipet posto najmanje! Pa ćete vidit kad vam ulete u stan i počnu prebrajat bogatstvo.

- Gospodine, koliko djece imate? – upitat će brkati poreznik
- Četvero...
- Dobro, jedno morate dati državi na ime poreza!
- Ali...
- Nema tu ali!
- Jedno dijete državi...- upisat će poreznik u blokić
- Koliko imate prijatelja? – opet će odriješito
- Pa ne znam... dva, možda tri?
- Samo dva ili tri!? Pa čovječe, pratimo mi vas na Fejzbuku, znamo da ih imate ravno stotinuosamdeset i sedam!
- Ali!
- Nema tu ali! Pišem... stotinuosamdeset i sedam, dvajstipet posto je četrdeset i šest cijela sedamdeset i pet, pišem pet pamtim dva, dakle, gospodine moj, četrdeset i šest i tri kvarta prijatelja imate uplatiti u državni proračun. Evo vam formular, izvol'te uplatiti u roku četrs'osam sati...

- A zdravlje?
- Što zdravlje?
- Kako stojite sa zdravljem?
- Nnnn, ne stojim nikako.
- Gospodine, zar mislite da nismo umreženi s vašim liječnikom obiteljske medicine, sve mi znamo, sve! Tlak manje-više, šećer uredan, nema spolnih bolesti...
- A ništa, dat ću onda jedan bubreg...
-Tako treba, vid'te kako brzo učite.

Dok porezna patrola bude kucala na vrata susjedovog stana, možete baciti još jedan pogled na popis sto najbogatijih Hrvata. Ako ništa drugo, pošaljite im zahtjev za prijateljstvo!

Prijatelji iz djetinjstva posebna su kategorija ljudi, njih nikad ne biraš, niti ocjenjuješ, ne razmišljaš previše o tome kako su se i otkud pojavili u tvom životu, oni su jednostavno oduvijek bili tu, kao braća, kao sestre. Prihvatiš ih od svojih najranijih dana kao dio sebe. Kasnije, kad te život odnese na skroz druge strane, oni uvijek ostaju u nekom dijeliću osobne karte, nekom valu vodenog žiga, u posebnoj znamenki JMBG-a.



Krmi je živio u istoj ulici kao i ja, zapravo u istome dvoru, samo što smo mi u kuću ulazili iz Poluševe, a njegovi iz Evine kale. Njegov otac, barba Čiko, kako smo ga zvali, doselio je u nekim poratnim godinama iz Banata u naš mali grad, zaljubio se u tetu Memu i ostao. Barba Čiko je bio dobar, uistinu dobar i srdačan čovjek, premda bi ga ponekad znala "prevariti" čašica viška. Krmija smo ispočetka zvali Debeli, ali to njemu samom nikada nije bilo drago jer zapravo i nije bio debeo već više onako - bucmast, a onda mu se u nekim godinama zalijepio novi nadimak - Krman! S vremenom je i to Krman postalo predugo pa je ostao jednostavno - Krmi.

Krmi je imao fantastičan talent za crtanje. Dok smo mi ostali nevješto pokušavali nacrtati kuću s prozorima i dimnjakom, sve s nekim iskrivljenim linijama i nemuštim šrafurama, Krmi je stvarao mala čuda, slike ljepše nego one iz dječjih slikovnica. Njegovi potezi rukom bili su jasni i precizni, kao da ih je pokretala neka posebna sila, pokreti tako rafinirani, gotovo nespojivi s jednim bucmastim dječakom iz obične, radničke obitelji.

U lijenim ljetnim popodnevima, okupili bi se šentadi ispred Ukićeve kuće, netko bi odnekud izvukao zgužvanu bilježnicu i batrljak od HB olovčice, gurnuo Krmiju u ruke i rekao - ajde nacrtaj nešto! Nije ga trebalo dugo nagovarati. Svi smo u to vrijeme bili zaluđeni stripovima, gutali smo Zagora za doručak, Blek Stenu za ručak i Komandanta Marka za večeru, tako da su prizori vječnih bitaka između kauboja i indijanaca, Engleza i pobunjenika, dobrih i zločestih momaka, bili motivi na kojima smo odrastali i gradili vlastitu viziju svijeta u kojem želimo živjeti. Krmi nikad nije kopirao nešto već poznato, već je gradio novi svijet, likove koji su spontano nastajali u našim glavama, on bi znao pretvoriti u stvarne osobe.

Fascinantno je bilo gledati kako se obična olovka u Krmijevoj ruci pretvara u čarobni štapić, igra kazačok, pleše valcer s takvom lakoćom kao da se pretvara u živo stvorenje. Ispočetka bi tragovi na bijelom papiru izgledali nejasni, gotovo besmisleni, a onda bi Krmi u nekom trenutku odlučnim potezom sve linije povezao u suvislu cijelinu. Vidio je on već u svojoj glavi kompletan prizor, a olovka je bila samo medij kojom je uspjevao oživjeti svoju imaginaciju.

Imao je Krmi beskrajnu maštu i smisla za pisanje što su obilato koristili drugovi iz razreda žicajući ga da im piše zadaće. Beskrajno duhovit, uvijek svoj, poseban. Međutim, koliko god je bio nadaren za umjetnost, s druge strane je bio totalna truba za matematiku, fiziku i općenito sve što je imalo veze s brojkama. Tablica množenja do deset, za njega je uvijek ostala enigma.



Zaljubljivao se rijetko, ali uvijek strasno, žestoko, zaljubljivao se ne samo srcem i mozgom već čitavim tijelom, od tjemena do malog prsta na nogama. I uvijek nesretno.
Jednom je, čeznući za jednom Melitom iz Zagreba popio deset čaša vina zaredom. Nakon treće čaše, znali smo sve o ljubljenoj Meliti, nakon pete, sve o njenoj mami, bratu i psiću Ogiju, nakon sedme, sve o najtajnovijitim Krmijevim čežnjama. Nakon devete, ništa više nismo znali. Čak ni to kako spasiti Krmija. Sve bi bilo u redu da se nismo nalazili na jednom pučinskom otočiću, udaljeni najmanje tri sata plovidbe do najbliže civilizacije. Krmi se, sav zanesen veličanstvenim govorom, u pola rečenice zapleo o neki zarez, srušio na tlo i sav klonuo zaspao ispod prvog bora ko vrića kumpira. Spavao je satima, povremeno se budeći i nešto buncajući. Mi smo ga pokrivali šugamanima kad bi primjetili da se trese, tjerali da pije vodu. Uglavnom, njegovo prvo pijanstvo svi smo zajedno odbolovali, a Melitu, htjeli-ne htjeli, nećemo tako lako zaboraviti.

Moj dobri Krmi nikad svoje talente nije uspio ostvariti do kraja. Naravno, zbog svih tih matematika, fizika i kemija, nije uspio završiti ni srednju školu. Nitko ga nije uspio "gurnuti" u umjetničke vode. Istina, i on je bio svojeglav, mogao je i bolje proći da je želio prihvatiti neke savjete. Danas svoj kruh zarađuje kao skelar u našem škveru. Slika i crta samo onako za svoju dušu. Ali, nije nezadovoljan, nije nesretan. I danas, kad god se sretnemo, u trenu me razoruža svojim osmijehom, uvijek ispali nešto ludo, neočekivano, duhovito za popišat se od smija. Ostao je isti, dječački zaigran, u vrijeme plastik-fantastik civilizacije, on još uvijek sanja kao Zagorov Chico, vodi mudre razgovore s Blafom i Žalosnom Sovom i ljuti se na onu vreću buha od Floka.

Priznajem, fasciniraju me talentirani ljudi. Obožavam ljude koji u sebi imaju u sebi taj božanski dodir, ljudi koji znaju pisati, skladati, pjevati ili slikati s takvom lakoćom, kao da to nije ništa posebno, kao da je to normalno, kao neš ti...
Možda sam nepravedan prema onima koji se svojim radom, upornošću i trudom uspjevaju približiti vještinama nadarenih, ali neka mi oproste - to je ipak neka druga kategorija. Radom se može postići zanatska preciznost i korektna umješnost, ali jedino istinski dar može stvoriti dimenziju više.
Zar nije zanimljivo kako je naš jezik postavio riječi "rad" i "dar"?

Ipak, "zanatlije" nisu oprečni "umjetnicima". Postoji još jedna kategorija u tom čarobnom trokutu. Naši stari su ih nazivali - injorantima!
Injoranti su tipovi kojima ništa na ovome svijetu nije dovoljno dobro, barabe koje su sklone sve relativizirati, svaku vrijednost umanjiti, svaki potez fantasta proglasiti budalaštinom. Hladni i proračunati, injoranti su bolje opremljeni za ovaj svijet, uvijek su snalažljiviji, odlučniji i efikasniji.

Stoga i nije čudno da u vremenima kad nam već opasno krulji u mozgu, upravo injoranti kroje sudbinu, a umjetnici preživljavaju montirajući skele od cijevi i puntižela...

Nakon što je punih 48 sati radio na psihofizičkoj pripremi, dizao utege, razvlačio trbušnjake, pio isključivo izvorsku vodu i dubokom meditacijom zazivao trenutak nadahnuća, Jurica je odlučio pristupit Marici.
Marice, znaš, nemoj mislit da ja nešto ka ono oću od tebe, ali recimo kad bi u nekom krajnjem slučaju to stvarno tija, metnemo vako daklen, mislim kad kad bi ja tebe u nekom trenutku pita bil' ti meni dala, šta bi ti odgovorila?

An? - uzvratila je Marica.

Mislim da me nisi u potpunosti shvatila, pokušat ću pojednostavit. Dakle, nemoj mislit da te sad to pitam, ali pretpostavimo kad bi u slučajnom razgovoru, došli do tog pitanja jel, mislim, to samo onako hipotet..., benti kako se ono kaže, hipotekarno jel', dakle kad bi te samo hipotekarno pita bil ti tila isto šta i ja, šta bi ti odgovorila?

Uto uleti konobar - Dobra večer, bi li vi nešto naručili?

Ja bi picu kapričozu, ekstra mocarela- Marica će ko iz topa.

Veliku, malu?

Malu...

A vi mladi gospodine? - konobar će uljudno Jurici

Hm, ovaj, samo čašu vode za početak.

Izboce ili išpine?

Molim?

Želite li flaširanu vodu ili običnu vodovodnu?

Ma svejedno...

Konobar zažvrlji nešto u svoj blokić i ode. Marica je žvakala žvaku. Jurica je gutao knedlu. Čelo mu je bilo blijedo, a obraz rumen. Barem lijevi. Desni se gubio u mraku.

Onda?

Šta onda?

Pita sam te nešto.

Šta si me pita?

Pita sam te bi li ti isto šta i ja.

Ne bi.

Ne?

A šta bi ti?

Pa rekla sam već.

Kome si rekla?

Konobaru.

Konobaru?

Ae... Jesan lipo rekla - ja bi picu kaprićozu. A šta si ti reka, ti si reka - ja bi čašu vode, jesan u pravu?

Ama nisam te to mislija pitat!

A šta bi ti u stvari tija?



Kad stvar postane zajebana nikome više nije do zajebancije. Jurica i Marica iz uvoda nemaju blage veze s hrvatskom brodogradnjom, ali se ne mogu otet dojmu da su svi razgovori koji se ne samo ovih dana, već unatrag nekoliko godina, vode na temu "gradobrodnje" vrlo slični njihovome dijalogu. Već vidim prosječno obrazovanog medijskog konzumenta kako vapi – o čemu se tu zapravo radi?

Brodogradnja u Hrvatskoj danas je brontosaur u pustinji. Biljke kojima se hranio i vode kojima se napajao, netragom su nestale. Odavno je već zapeo za oko predatorima pterodaktilima i zapravo, na životu ga održava samo činjenica da u pustinji nema frižidera pa ga pterodaktili grickaju onako po kategorijama. Najprije otkidaju butove, jednog po jednog, pa trbušinu, plećku i vratinu, sve tako dok ne dođu do mozga. A on je i tako veličine oraha, ne'š ti štete.



Kraljevica – vi ste najslabija karika – zbogom! Rekla je danas gospođa Vlada, voditeljica šoa „Preko trnja do blata.“

Uljanik radnicima, Split divu, tko će bolje proći, tek ćemo vidjeti.

Treći maj i Trogir će se boriti za opstanak u slijedećem krugu. Do konačne odluke za devedeset dana. Ili će biti kao i danas - donijeli smo odluku da nismo donijeli odluku.

Ne možeš stisnut i prdnut u isti čas. A mi smo i dalje principijelno neprincipijelni. Baš svi u lancu. Prodali bi se, ali tako da ipak mi ostanemo gazde. Mi bi novo odijelo, novo auto i detaljni „makeover“, ali da sve to netko drugi plati. A vrijeme curi. Od kormila do sidra, ostat će samo klepsidra.

Možete mi reć da sam lud, ali ja sam ipak optimist.

Barem što se Jurice i Marice tiče.





Mda, kao što se primjetili - magla je...

Vjetar s juga donio je miris naranče u moju sobu i u trenu je obojio uspomenama. Nenadano i sneno, pred samo svitanje, sjećanja su me odvela do najranijeg djetinjstva i počele su se redati magličaste slike događaja važnog za čovječanstvo, a potpuno nevažnog za tadašnjeg mene. Vjerojatno je šašavo da je upravo let na Mjesec događaj koji se najdublje utisnuo u moje pamćenje iako sam tada imao tek tri godine i još poneki mjesec.

Naravno, tada nisam znao što se uistinu događa i tko su ti smiješno obučeni ljudi koji skakuću oko Apola 11, ali čak i danas dobro pamtim slike na crno-bijelom televizoru u tinelu naše stare kuće na Čiovu. Sama šetnja Mjesecom nije mi ostala zapisana u memoriji, ali se odlično sjećam prizora iz neke ogromne dvorane s bezbroj monitora. Također, upečatljiv mi je ostao glas čovjeka koji je u to vrijeme bio tata-mata za svemirske letove, mislim da se zvao Josip Kotnik…

Sjećam se paljenja vatre na dan svetog Josipa i ritualnog preskakivanja preko razbuktalog plamena. Tog dana bi još od popodneva momci i odrasli muškarci donosili suho granje na maleni trg ispred crkve kojeg smo zvali Požarina. S prvim mrakom zapalila bi se vatra, za tren oka bi plameni jezici sukljali visoko u posljednju zimsku noć, a ja sam kao petogodišnjak vjerovao da oni to rade u čast moga rođendana… Ne znam kad se taj običaj ugasio, ali bilo je u tim činu nečeg snažnog, nečega simboličnog, iskonskog.

Kasnija sjećanja sve su življa i jasnija, posebno ljetna kupanja na malome mulu ispod Duhanke, prvi dani u školi na trogirskoj rivi, prolasci broda kroz otvoreni čiovski most. Vapor bi isplovljavao iz Splita, pristajao u Slatinama i Arbaniji, a nakon Trogira bi otplovio prema Drvenicima. Sedamdeset i četvrte, svjetsko prvenstvo u balunu, pobjeda Jugoslavije nad Zairom, čak s 9:0. „Nesvrstanima“ nije pomogao ni Kakoko, u to vrijeme njihov najbolji igrač. Bilo je ljeto, bilo nas je puno u kući, gledala se utakmica i žnjopao brujet od plemenite ribe ulovljene samo dan ranije na Kornatima. Barba Tome Koščina imao je prekrasan drveni brod i svakog bi ljeta poveo „kaznenu“ ekspediciju prema Kurbi veloj i Babinoj guzici. Vraćali bi se nakon desetak dana, preplanuli od srpanjskog sunca i sa stotinama kila ribe u jacerama.



Stižu me sjećanja, ali srećom, još uvijek uspjevam održavati korak s njima. I dobro je dok je tako. Bit će nezgodno ako me preteknu i odlepršaju negdje u budućnost. Čudni su ti kolosjeci, uvijek jednosmjerni, bez mogućnosti povratka, čak i ako pokušam varati ne bi li se vratio u isti krug, onaj podlac zvan vrijeme neda se zbuniti, samo me premjesti na drugu skalinu i kaže – sad si tu, ne mrdaj dok se ne vratim.

I tako, pamtim dane prošle, sanjam dane buduće. I mogu vam reći da se sasvim ugodno osjećam sa svojih četrdeset i… ma nije ni važno. Brojke su i tako relativan pojam. Važno mi je samo da mi ovaj dan, moj dan, još uvijek ima posebnu boju, bez obzira hoće li sjati sunce ili će nebo prekriti oblaci, da još uvijek ima posebnu toplinu, samo meni znanu, toplinu još jednog novog proljeća i što sam na kraju svega zahvalan za svaki dan, za svaki dah, za sve ono lijepo što su mi godine donijele. Rođendani i postoje da se slave!

Ne znam kako danas stoje stvari po tom pitanju, ali nekad su peradarske farme znale po jako povoljnim cijenama prodavati koke nesilice koje su manje-više uspješno pregrmile svojih petnaestak minuta kokodakanja, hoću reći - slave. Koke naime imaju te cikluse nešenja (jel se to tako kaže?), a stručnjaci za jaja ih od malih nogu šopaju raznim besmislicama i uvjeravaju da će jednog dana biti prvakinje olimpijajade i da će im se zbog tog diviti vascijeli kokošinjac.

Uglavnom, nakon što bi jadne koke dosegnule svoj zenit i ušle u silaznu putanju svoje produktivnosti, brže-bolje bi ih, oooo sudbine lude, zamijenili s mlađom piletinom.
I tako jednog dana moja majka dobije dojavu od dubokog grla Agrokoke da možemo doći kupiti deset komada tih super-nesilica. Kao- one mogu još duuuuuugo nesti, ako ih budemo pazili i brižno njegovali . Super! Sestra i ja radosni, ćaća na brzinu sklepao kokošinjac, našoj sreći nije bilo kraja jer ćemo eto i mi sada imat friška domaća jaja.

I stvarno, krenulo nam sjajno, jednog dana tri, sutra četiri, ponekad samo dva, ali znalo se zalomit dana čak i s pet jaja. Međutim, primjetili smo nešto čudno. Sve su nam koke bile živahne i zdrave, zapravo sve osim jedne. Ona se već nakon nekoliko dana počela osamljivati, nije se najbolje snalazila u društvu, sva onako stidna i povučena, stisnula bi se u kut kokošinjca dok bi je ove druge onako mangupski i kao usput kljuckale po repici.

Ispočetka smo pokušali zaštititi jadnu kokicu pa bi onako autoritativno zamlatili štapom po ovim zlostavljačicama čim bi počinile prekršaj iz članka 2. stavak 3. Zakona o javnom redu i miru, ali džaba, ne mo'š ti dvadeset i četiti sata dnevno održavat red u kokošinjcu! Nije prošlo ni desetak dana - jadnica uginula. Ajde, šta se može, pomislili smo, eto našlo se među njih deset jedna onako malo dežbjego, ali njih devet kao i deset, svo zlo u tome, bit će još dobrih jaja...



Međutim, vrlo brzo su preostale koke pronašle novu najslabiju kariku. Opet se ponovio isti scenarij. Šeta kokošetina osam ponosito uzdignutog nosa, dok ona deveta, najslabija, sva šćućurena trpi batine i ponižavanja. Nakon deset dana - ode i druga u kokošji raj. Pa treća. Pa četvrta. Pa...

Nevjerojatno nešto, ali te koke, zaista čudne ptice, s takvom su lakoćom pronalazile najslabije među njima, kao da im je to maltretiranje bilo urođeno, prirodno, razumljivo. Kao da su provodile antikokošizam. Neki su nam dobronamjerno savjetovali neka nabavimo pivca, kao on će uvest red u kokošinjcu, ali dok smo mi pronašli pravog kokota, ostala nam tek jedna jedina kokoš - gazdarica i neprikosnovena vladarica. Nije nam više bilo domaćih jaja, kraljicu kokoši čak i nismo više držali zatvorenu nego je slobodno šetala po vrtu i kljuckala mrvice. Bila je sva ponosna na svoju pobjedu u kokošjem boju, ali ne zadugo. Jednog dana odnekud dolutao mješanac Vuki od Đoke Kamikaze, psina snage vučjaka i čeljusti terijera, zgrabio kraljicu kokoši za gušu i ekspresno joj skratio muke.

Ljudi su navodno na mnogo većem stupnju razvoja od kokoši. Ljudi su humani, požrtvovni, suosjećajni, rado će priskočiti jedan drugome u pomoć, ma milina jedna koliko su ljudi divna bića.
Čujem danas da je neki mamlaz sa Porsche Cayennom pregazio radnika Diokija dok je ovaj prosvjedovao. Čovjek je sav očajan, što već pet mjeseci nije primio plaću zajedno sa svojim kolegama, odlučio blokirati cestu. Mislim, ti radnici su stvarno dosadni. Stalno nešto zahtjevaju. Nema dana da se na ekranima ne pojavi neki brkati sindikalni vođa pa onda psuje, prijeti, viče kako oni neće dozvoliti ovo i ono. Ma molim te! Vi bi plaću za svoj rad? Vi bi radnička prava? Vi bi poštivanje kolektivnog ugovora? Štaaaa, vi bi socijalizam!? Idite u Kubu, Koreju ili već neku drugu državu na K!

Dobro, sarkastičan sam, shvatili ste već. No čini mi se da naš najveći problem nije ovaj klipan u Porscheu. Lako za njega. Naš najveći problem smo - mi.
Radnici tamo neke tvornice prosvjeduju - nas se to ne tiče, nama je dobro. Uostalom, vjerojatno su to neke lijenčine i dangube, sami su krivi za svoju sudbinu.



Mi smo kao ljudi, a ponašamo se isto kao one kokoši iz mog kokošinjca. Izgubili smo osjećaj solidarnosti. Ako se neki problem nas direktno ne tiče - odmahnut ćemo rukom i nastaviti dalje, pomalo bijesni na te neradnike koji nemaju pametnijeg posla nego maltretirati nas pristojne građane.
Ne mogu se oteti dojmu da se danas u sve pore naših života upio jedan rigidini antihumanizam, sebičnost neviđenih razmjera. Nemamo trunke suosjećanja, sposobni smo svakom ljudskom biću pronaći manu, ne bi li na taj način zaštitili sebe. Naravno, mi smo bezgrešni, mi smo super, mi smo fer, mi ćemo uredno okrenuti broj 060 bla-bla kad bude neka humanitarna akcija na televiziji, i usput ćemo razmjeniti par riječi s glavnim glumcem sapunice, pobjednikom multiantitalent showa ili pak ministrom jadikovanja.

Čovjek čovjeku vuk?
Ma kakvi!
Čovjek čovjeku kokoš!

Veliko, pa još i Rujno? To mora bit nešto dobro! Premda bi nekog neupućenog sam naziv Veliko Rujno mogao asocirati na vrč gustog starog plavca kako klizi niz nepce za vrijeme dionizijskih svečanosti, ovog puta ćemo ipak morati zatomiti vinoljubačke strasti. Veliko Rujno je naime, ledenjačka dolina južnog Velebita, smještena na samom dodiru s nacionalnim parkom Paklenica. Naravno, ledenjak iz pleistocena odavno se otopio, ostavivši za planinske prilike, neobično veliko polje na kojem bi se komodno mogao smjestiti grad veličine Šibenika. U nekim pitomijim vremenima, Velikim Rujnom bi odzvanjalo veselo blejanje stoke sitnog zuba, pogotovo u toplijim razdobljima godine, no danas mlijeko velebitskih pašnjaka teče iz ponešto drugačijih špina.



Negdašnje pastirske nastambe danas su preuređene u planinske vikendice, a jednu od njih rezervirali smo još tamo krajem prošle godine onako naslijepo, toplo se nadajući da u drugom vikendu ožujka nećemo više imati problema sa zimskim radostima. Dovoljno smo ih se izguštali brate mili, barem za slijedeća tri olimpijska ciklusa. Stoga smo bili izuzetno zadovoljni kad ni nakon polustanog truckanja planinskom cesticom nismo primjetili ništa više od nekoliko krpica one bijele supstance koja se bezobrazno opire svome iščezavanju. Tradicionalni koktel dobrodošlice priredila nam je naša stara znanica, velebitska bura. Uostalom kakav bi to ugođaj bio bez njezinog zavodljivog plesa...



Naša planinska kuća nalazi se u neposrednoj blizini crkvice posvećene Majci Božjoj kojoj se tradicionalno hodočasti svakog ljeta na blagdan Velike Gospe. Ništa neobično, za življenje s planinom, uvijek je dobro dolazila pomoć s visina. Na gustirni pored crkvice, kao umjetnička instalacija, stoji tradicionalni plug i tik do njega ostaci kasetne bombe. Hm, plug ulazi u kadar makar i zarđao, ali bomba koja je napravljena od kvalitetnijeg materijala nije mi naročito fotogenična. Dosta mi je bombi za pet života...



Vesela družina od sedmero pripadnika gorske službe uživanja spontano se podijelila u dvije skupinice. Mala sirena i Žena od mota, dobrovoljno će grijati kućicu i usput na vatri pripremiti nešto slasno za jelo dok nas petero ostalih budemo vrludali okolo. Željeli smo skoknuti do sat i po udaljenog Bojinca, ali su nas već na samom početku zblesile markacije. Hm, čini se da smo tokom zime ispali iz planinarske forme. No dobro, čak i uz malo stranputičarenja ipak smo brzo pronašli pravu stazu. Nakon vijuganja kroz šumarak i hodanja po tepihu od otpalog lišća, slijedilo je skakutanje po oštrim stijenama srećom, s povoljnim vjetrom u leđa. Čak i ranije od planiranog našli smo se pod vrletnim Bojincem odnosno - Bojinim kukom. S južne strane kuka rastegnuta je sajla preko koje se penju oni hrabriji i vještiji, a nešto zapadnije izveden je i drugi prilaz za one pametnije, ovaj, htio sam reć - manje ambiciozne. Ipak, prije Bojinog, odlučili smo se spustiti do Jaginog kuka.



Eh sad, nisam siguran je li u ulozi krštenog kuma veselog kuka bio neki obdareni Jago ili pak prpošna Jaga, ali pored ovakve gromade, priznat ćete, teško je ostati ravnodušan. Sjećam se, u mojim školskim danima bio je jako popularan časopis "Politikin zabavnik" koji bi odmah na drugoj stranici imao stalnu rubriku "vjerovali ili ne." Uglavnom među svim tim čudima, svako malo bi se pojavila slika neke stijene u Arizoni ili Coloradu koja bi svojim izgledom podsjećala na orlovu glavu, nos od posljednjeg Mohikanca ili parnu lokomotivu pa bi ispod nje pisalo - "stena ta i ta, vajarsko je delo prirode!" E pa zašto ne bi mogli i mi, i to s neskrivenim ponosom reći - Jagin kuk vajarsko je delo prirode! Oliti kiparski djelo prirode, ako ćemo već titlovati.

Zaneseni Jagom i čitavom galerijom krševitih skulptura poželjeli smo se izgubiti u tom čudesnom labirintu. Kuk do kuka, ali bez kuknjave. Katića kuk, Žlibati kuk, Krilati kuk... Popodnevno sunce neumoljivo je odmicalo prema Pagu i Premudi gubivši svoju toplinu da bi ubrzo potpuno ustuknulo pred vjetrom koji je ubacio u petu brzinu.



Opet smo se popeli do samog podnožja Bojinca, a onda nas je neka lažna markacija umjesto na južnu, odvela na sjevernu stranu kuka. Umjesto sajle pronašli smo špilju usječenu u stijenu koja za ružnog vremena može poslužiti kao sklonište. Naravno, prije toga nije zgorega provjeriti da slučajno isto mjesto za odmor nije potražio i spiljski medvjed.

Budući da imam taj "bug" u glavi koji mi vazda govori da bez osvajanja vrhunca nema prave avanture, ispočetka sam nastojao ignorirati molećive pooglede mojih supatnika kojima se po ovoj vjetrusini nije baš mililo pentrati na sam vrh okomite stijene. Trebalo se spustiti natrag kojih stotinjak metara pa pokušati opet s druge strane. Hm, ali opet, tko zna, možda mi je ova "pogrešna" markacija bila znak. Penjati se po bilo čemu što se zove kuk, po buri za kojom bi pojurio i policijski presretač na auto-cesti nije isuviše razborito. Ništa za ovaj put, pozdravljamo Bojinac uz poruku neka bude dobar i da se ni slučajno ne mrda s mjesta do našeg povratka. Možda već sutra!

Venera i Jupiter blistali su na zapadnom nebu kad smo stigli pred vrata kućice. A unutra toplo, mirisno, naše domaćice su se svojski potrudile, iako su navodno bile ometane od strane nekog lovca Luke koji je banuo na vrata s veeeeeelikom puškom u ruci. Hm, lovac Luka ajde de, ali veeeelika puška, hm...
U svakom slučaju, krepka juha od nekih čarobnih sastojaka koje samo Žena od mota može napripravit imala je terapeutski učinak, mućkalica od piletine i paprike koja je potom usljedila već nešto manji, ali nijesam imao većih primjedbi.

Stisnuti oko malenog stola uz svjetlo voštanice, uz priče davno ispričane ali uvijek aktualne, u srcu planine, tisuću metara nad morem osluškivali smo pucketanje vatre dok je vani zviždala bura. Gotovo da je bilo neke melodijske linije u tom zvuku. Povela bi flauta, nastavila harfa i dok bi bubnjevi tukli muklo iz dubine, oboa bi obojala noć.

San je najbolji za vjetrovitih noći.

*****

Novo jutro novi dan.
Sve novo.
Bura nije više toliko jaka. Za promjenu, sad je orkanska.



NIšta, s Bojincem ću se morat pomirit neki drugi put. Možda sam u jednom trenutku pomislio kako bi mogli opalit turu preko Buljme pa sve do skloništa Struge. Da, ali što onda? Kad smo već na Strugama, kako odolit nekome od onih "pravih" velebitskih vrhova, onih iznad tisuću i sedamsto?
Oh da, samo ti sanjaj, možda ti se jednom i posreći. Sad se fino probudi i sagledaj situaciju bistrijim očima.

I zaista, bistrookom se ukazao nitko drugi do - Golić!



Točnije rečeno - Veliki Golić, tik iznad Rujna. Dražesno zaobljen, šumovit, istina dijelom poharan požarom, ali za ovu priliku, učinio mi se idealnim ciljem.
Tko je za?
Maja i Danica.
Idemo!

Staza se s Velikog Rujna blago uzdiže prema prijevoju Stražbenici. Dobro, možda ne baš tako blago, ali šumsko okruženje vjerojatno potiče osjećaj blagosti. Uz to, penjali smo se zaštićeni pristojnom zavjetrinom tako da je osjećaj bio savršen. Nešto prije prijevoja odvaja se staza desno prema Goliću. Prije nekoliko godina, neki se čovo na Velikom Rujnu naljutio na jedan grm i odlučio ga zapaliti. Grm je naime bio kriv jer je naš biserko stalno zapinjao za njega. Kazna je bila okrutna. Nije izgorio samo zločesti grm, izgorjelo je pola Velebita! Dobro, pretjerujem sad, ipak nešto manje, ali, ovako danas izgledaju posljedice ljutnje ...



Sve je bilo dobro dok nismo izbili na sam vršni greben. A onda je počelo...
Jel vam se ikad dogodilo da vas vjetar baca i vitla amo-tamo kao da ste list papira? Da se morate grčevito držati za stablo da vas ne bi otpuhalo? E pa ja sam u ovih četrdeset i nešto zemljinih revolucija iskusio dosta vjetra na svojim obrazima. Ali ovako nešto - niti približno! Nije mi na diku, ali priznat ću vam da na neki perverzan način uživam u ovakvim situacijama. Do vrha mi je ostalo možda dvjesto-tristo metara. Da sad odustanem? Nema šanse!



Kad udre reful, legnem na tlo, a trenutak potom ispuzim nekoliko metara. Sve do novog refula. Pa opet... Bura urla i bjesni. U jednom trenutku mi je otrgnula vunenu kapu s glave i vrrrruuuum - ode kapa u beskonačnost! A bila je navučena ne samo preko ušiju, nego skoro do pupka! Srećom, zalijepila se za neko deblo par metara niže. Nemam anemometar, ali ako ovo nisu dvije stotke, sjecite me tamo gdje sam najtanji! Osvrćem se. Vidim Maju i Danicu pedesetak metara niže, mašu mi da je sve u redu, ali da one ipak ne bi dalje. Okej, dižem palac gore, ja ću samo časkom skoknut do gore, znate imam tu nekog posla, jel...



Vjetar je uvijek najgori na prijevojima i sedlima, tu se on prelijeva poput vodopada, ali kad to prođeš i kreneš prema vrhu, sve postaje lakše. Tako je bilo i ovoga puta. Na vrhu Golića pušika tek sića od kojih sto osamdeset kilometara na sat. Pogled je fantastičan, prema sjeveru se izdigla moćna barijera od Vaganskog vrha sve do Svetog brda. Pod mojim nogama pružio se kanjon Velike Paklenice. Daleko na jugu, zamagljen morskom prašinom, nazire se Ražanac. Veliko Rujno i ne sluti kako je ovdje, na vrhu. U ovakvim uvjetima dobiti pristojne fotografije, nemoguća je misija, pa mi morate vjerovati na riječ.



Pogled-dva s vrha bila je sasvim dovoljna količina ushita, pa se vraćam istim putem, rubom grebena, sve onako gegajući se u polučučnju. Znam da je ludo, znam da je opasno, ali osjećaj je fantastičan, gotovo nadrealan. Dva minuta nakon prijevoja sve izgleda drugačije. U šumi cvrkuću ptice. Ili mi to još uvijek cvrkuće u glavi?



Ekspresno smo se vratili do naših prijatelja u baznom logoru. Bride obrazi, usne su suhe ko Sahara, ali - vridilo je!



Spuštajući se prema Starigradu Paklenici, onom istom cesticom kojom smo se jučer penjali, osjetio sam kako mi tijelom počinje strujati neka neobična toplina. Ali, znao sam da će doći. Velebit je to.
Izlupa te, išamara, lomi ti kosti i leđa, ali te u isto vrijeme i voli.

Nešto kasnije, na obali mora, još sam se jednom okrenuo. Poslao mi je jedan veliki oblak, neka me prati. Vidimo se Stari...

Nkei uževnai srčnjatcui tdvre da vćenia ljdui mžoe bez polbrmae počirttai blio kkaav teskt pod ujvotem da se u skovaj reijči pvro i pljedonjse svolo nalzlai na sovm mesjtu.

Švitoše, zantenvisnci pjučorou kkao se s vmreena na vmireje dbroo poigrati s rjčeimia jer će nam mazok nokan tkave vžejbe, nvodano bljoe funciokainrti.

Speur!

Sgota ću vam u denašanjm pstou posrijedatti nkelolkio pglorijeda kkao bi vaš mzaok magoo ridati bljoe, bžre i sižannje.

1. Tiruštaje se zovtanerih ojiču! Tanjuriše slumitira nikekolo olijesta ujućuključi didor mriis, zuvk i tlopinu. Zanjatvare všiah ojiču ogućavoma dgirum omitjeslia da pantsou aniktivji.

2. Čattije kignje! Tkoa ćete lkšae ujavasti znjana i patrimi mogno ifjornamica. Kgnjie će udetiprijnai vaš vakolubar i vištenju rišmaljaznja.

3. Itrgaje sukodu! Skudou i dgure ničkeremue irge će vam poćomi rijavzati ličkogo ranjišaljmze. Tođekar će vam paljbošoti kotranecnciju i laške ćtee učotaavi daljete.

4.Jitede kunjuspače! Bukrola, cačetvja i otaslo poćrve iz obiljeti kanjuspuča, isvrzno je za mijmeoru. Hadravaksi ivtastrižači su dlšoi do sanjanza da su žnee kjoe su jlee všei kuspua palostize bljoe ratetulze na totsemiva penjćama.

5. Pirete zbue! Ali kristeoti sabliju rkuu. Vatjeronjo će vam ikopsetča biti tškeo, midutem, s veonmerm ćete pićotsi zindavu venjištu.

6. Pijemontire sedokvenane petvue kmojia se kćetree na psaoo, šloku ili u tvinorgu. Ne itide slntao uclimaa kjoe već ztnae nemapat. Plirisite moazk na dargujiče ranjamzišlje.

7. Napasjatve se! Ljdui kjoi ne sjavapu donvljoo ijmau všei pblormea pri unjčeu. Dabor san će vam btii gijanarcia bljeog ramzanjišlja.

8. Psećotjue mujeze i gaijrele! Pittsveoe pnjžau vičodima, zitam kod kćue pjatošuke rratistrunokei sve što ste viljdei.

9. Uttjašie tijizveleu! Snjimate zuvk na všeam tirozveleu tokilo da se mrtoae piljžavije ketroncirtai da bi člui o čmeu se gorovi. Ptoom puntopo itučiljkse zuvk.Pjatouške čtaiti sa unsaa.

10. Stulajše kislanču mikuzu! Dejca koja su ulčia svinjare kravila i plajeva u zorbimova plazitoza su pnuo bljoe rutalzete u šolki.

Pootsji još čiatv niz anoskitvii za kjoe bi okano iz pvre pilisimoi kkao žvie vzee s moogzm najemu, pericmjire irganje barilija, žonjaringle ili sjeloduvanje u dabetama, ali sve ovo (i još mgnoo tgao) mžoe vam i te kako pćoomi u panjzistou bolje mnenatle kjoncidie.

Utjažive u tnejdu mgzoa!

Bajame su propupale i već se polako ćuti kraj zime. Vrime okriće na jugo. Ćaća se vratija iz polja, sav trudan i satrven. Otvorija je poklopac od gustirne, zagrabija sić vode, manji dio izlija u maštil da opere svoje koščate ruke.
Pijat ga već čeka na stolu u kužini. Mater diže lonac sa špakera, grabi kacijolom gustu juvu od slanutka, s malo karote, kumpira i tek ponekim komadićem mesa.
Ćaća srče. Prija mu jušna spiza. Gladan je. Cili dan u polju, stiga je tek dvi kapule i fetu pancete stavit u usta.

Di si danas bija - brižno će mater
U Jarebinjak! Ostala su mi još dva reda za uskopat, to ću sutra, ako ne bude kiše.
Kad ćeš u Dolac?
Ne znam, po nedilji valjda, đava odnija i motiku i ko je izmislija...

Baba je užgala vatru na ognjištu. Dica sila na klupicu uz kameni zid. Znaju da će baba sad počet pričat priče, stoput ispričane. O svome ditinjstvu. O tome kako se nekad teško živilo. O tome kako se mlada udala, a još joj nije bilo vrime. O onome koji se nikad iz rata vratija nije...

Desno od vrata zgrbila se i sva nekako stisnula lulava Grozde, ćaćina mlađa sestra, mlije nešto sama sebi u bradu, niko je ne obadaje. Grozde je lulava od onoga nesritnoga dana kad je na fešti svetog Ilije, konj Zekan bombiza kopitom u glavu. Od tada nije sva svoja. Baba ponekad zna reć da ni prije Zekana nije bila baš svoja. Ali to govori samo kad Grozde nije tu.

Ćaća je završija s jelom, i junački ruta, ka da oće reć - ženo, dobro si ovo skuvala. Materi nije bilo drago kad on glasno rutaje i tila mu je reć da njezin otac nikad nije bija takav, ali je primučala. Znala je kad i kako mužu triba ugodit. Potla večere mu je donila u zdilici malo oraha i suhih smokava, sve ka usput, ka da neće, a bocu rakije je sakrila.



Jesi čuja za Markana - oprezno će mater prema ćaći
Šta je s Markanom?
Dobija je posa u cementari, seli se!
Ko se seli?
Markan bome, i ne samo Markan, nega cila familija.
A di će?
Kažu da će u Kaštela.
Koja Kaštela?
Ćućurac ima bit...

Niko u selu više neće ostat - razočarano će ćaća
Imaš prav čovik moj, a nećemo ni mi ostat ka zadnje bene.
Ma šta to ženo govoriš?
A ništa ništa mužu, samo mi... eto tako došlo...

Znala je mater da ćaći ne mo'š neke stvari reć iz prve, nego polako, u nekoliko puta...
I tiho, samo da baba ne čuje. Opet će bit - nev'sta sve zakuvala...

Ala dica, kasno je, valja poć u krpe - digla se mater s bančića osjetivši pravi trenutak za skrenit s teme
Majooo, pušti nas još malo.
Sutra ćete!
Uvik govoriš sutra, sutra...
Evo obećajen, sutra...

******

Tumarajući ovih dana davno već napuštenim zaseocima Segeta Gornjeg, ulazio sam oprezno, pun nekog strahopoštovanja, u stare kamene dvore okrunjene gustirnama. A slike, zvukovi i mirisi bili su tako živi, tako stvarni, među hladnim zidovima imao sam osjećaj kao da ih sve vidim, kao da ih čujem... I ćaću, i mater, i staru babu i lulavu Grozdu. Napukle grede pod teškim krovovima od kamenih ploča još uvijek mirišu na dim sa ognjišta. Vatra se ugasila, ostala samo u sjećanjima.





A koliko još, prije par desetljeća, tu se živjelo, tu se slavilo i tugovalo, rađalo i umiralo. Zapanjujuće brzo kuće propadaju kad u njima više nitko ne živi. Kao da se neka zlokobna hladnoća uvuče kroz pukotine, bez ljudskog dodira, kuća osjeti da je nitko više ne smatra svojim domom i na koncu umire od tuge...

Ipak, da ne bi ostalo sve sjetno i sve tužno, u neobičnoj tišini kasnozimskog jutra spazio sam i nekoliko obnovljenih kuća, i to baš onako s mjerom i ukusom.



Možda još ima plama, možda će opet zapucketat vatra, možda još ima nade...

Izgleda da stvarno nije velika srića imat puno love, jerbo kad se opernatiš, onda si prisiljen kupovat masu stvari. A drugo ime za bilo koju stvar je - kvar. Nekad su se kućanske stvari popravljale, a danas se uglavnom bacaju. Kao i suvremeni brakovi. Kad se izraubaju - nema im pomoći, rezervni dijelovi su skupi, ovlašteni servis ostane izgubljen u aoristu i šta ti preostaje - starog partnera zavitlat u reciklažno dvorište, a novog potražit na akciji. (popust deset posto na gotovinu)

Al dobro, pustimo sad to, vratimo se na kućanske aparate.

Frižider na primjer. Eto ovaj moj Slovenac dobro mrzne, ali brate, popucali su mu svi plastični dijelovi. Najprije su se odlomila vratašca od ledišta. Zatim je rukohvat slomija vrat. Onda su se police počele odvajat i propadat. Do tada sam sve nevolje stoički podnosija, ali kad mi je naprasno ciklo ležište za jaja, strpljenje je došlo do kraja.
Kupujem novoga!
E moj Janez, nisi mi se baš pokaza u najboljem svjetlu, onaj đetić sa Cetinja nije ima takvih problema, u junačine ništa nije pucalo osim kubure!

Stoga sam odlučija prić granice bivše Juge i potražit nekog modernog, dvodijelnog, s ledištem doli, a vrelištem gori, kako i priliči. Šipak! Nema takvih. Zapravo ima, ali svi su visoki. A meni limit - metar i po. Mislim, mogu bi ja i više, ali viseća ne da. Glupača! Viseća se obisila i namusila, šta' sad!? Kaže ona - možeš maksimalno stočetrdeset i tri ipo, i još ti ostaje par centimetri lufta.

Hm, a meni zapeja za oko baš jedan Nijemac od stošezdesetiosam. Komforan, udoban, pregledan, tri škafetina dubokog, sam održava higijenu, ne zahtjeva posebnu skrb, a sve ima, pretinac za voće, pretinac za povrće, skoro da još i sladoled sam proizvodi. Uzimam!

A viseća? Ma u smokve i viseća, selim je ća! Može ona visit i na drugome zidu. Najprije sam zgrabija drveni zidarski metar i zataknija olovku navr' uva da uzmem mire. Hmmmm, bit će mi knap. Ali zapravo, šta će mi uopće ovaj zid? Srušit ću ga! Dobit ću kompaktan prostor, a viseću neću ni koristit, čaše i čikare ću ionako pribacit u kredencu. Takoooo!
To će bit dobro. Super.

Možda ću ipak morat kredencu pomaknit, ali ne puno, u vrh glave četrdesetak centimetara. Čekaj malo, onda će mi pokrit šteker... Benti, di se sad šteker napenalija, a još je i šuko! Ništa, kredencu ću pribacit na misto di mi se sad nalazi kauč, a televizor ću pinku translatirat i potom zarotirat za devedeset stupnjeva! To brale, ludilo ideja, spičit ću ga umisto vitrine. A u vitrini sto čuda, dva bešteka, tri kristalne vaze, komplet čaša za šampanjac, pet kapi jegera, po botilje viskija, curacao, rum, pa još hvarska orahovica, šibenska travarica i zadarski maraskino, škrinja sa oblutcima i suvenirima preživjelim još od apsolventske eskurzije, roza kuverta s pramenom kose, čekaj malo čija je ovo kosa? Je li ovo uopće kosa ili...!? Ma ne ništa, ništa, samo mislim da vitrinu ipak neću bacit, nego ću je pomaknit malo tamije di mi je radni stol, a kompjuter, benti di ću s kompjuterom!? Najbolje u novi frižider! Tu će bit najviše mista.

Ma znate šta, štufalo me ovo, koliko posla, koliko pretumbacija moram obavit samo zato šta su Slovencu od hladnoće nacikla jaja!

A čujem da je Fak posta svjetski prvak.
Ajde, barem nešto od tih Slovenaca!

Premda nisam osobit ljubitelj normi i pravila, pogotovo onih nametnutih, u kojima se dogovorom nekih glavonja određuje što će biti ispravno a što ne, ipak tu i tamo poslušam jezične savjete na radiju, pogotovo one u tri manje pet. Takvi savjeti su mi posebno dragi, naravno ne zbog tete objašnjavačice koja se glasa poput patke žličarke u klimakteriju, već zbog skorog i nadasve sretnog svršetka još jednog radnog dana.

Nemam iluzija da je moj dišpetožast odnos prema pravilima ekskluzivna stvar, uostalom u maloj zemlji za velike riječi, relativno najmanji dio govornika u svakodnevnoj komunikaciji koristi standardni književni jezik. Možda je upravo zbog tih bezbrojnih pravila postao krut i uštogljen tako da nije previše čudno što se većina nas koristi dijalektom. Ni to dakako nije loša stvar, naprotiv, dijalektom se mnoge stvari mogu puno ljepše izraziti. Recimo da je "standard" proza, a dijalekt poezija jezika.



Međutim, u posljednje vrijeme uočavam nešto čudno, pogotovo u "novim medijima". Svjestan sam da sad sebi skačem u usta, ali mi se čini da je izbjegavanje pravila u govoru, a posebno u pisanju, uzelo previše maha čak i u dijalektalnom izričaju.

Upravo sam danas preživio verbalni sraz s Dudijem, mojim dobrim prijateljem koji isto tako nešto dokoličarski pisucka. Piše uglavnom lovačke priče, ali dobro, bolje da piše nego da kiše.

Uglavnom, u jednoj rečenici, Dudi kaže ovako: "Bia sam nešto neraspoložen pa san odlučia poč namore."

Istog trena mi je tlak skočija na trista.

-Ma čekaj, kako ovo pišeš?

-Kako kako pišen, pišen na dijalektu.- obrambeno će Dudi

-Je li pišeš na dialektu ili dijalektu?

-Sad si me zbunia.

-Jesam li te zbunia ili zbunija?

-Ajde lovit rake!

- Dudi, ne moraš bit nepismen ako pišeš na dijalektu!

-Tako sad svi pišu.

-Ako svi pišu, ne znači da su svi u pravu

-Ja ću pisat kako je mene volja!

-Ček, ček, jel te volja ili vola?

-Ne pizdi!



Eh da, č i ć ću mu oprostit, nježno ću mu skrenit pažnju da ne može ić "namore" ili "ugrad", ali ovo bia, odlučia, govoria - aaaaaaaajme majko!

Pa dobro, stvarno mi nije jasno, koji je problem s tim "j", nikad, baš nikad, od Marka Uvodića, preko Smoje pa sve do Mosora nije se tako pisalo.
Zašto se plašite tog famoznog "j", nije valjda da vas podsjeća na Jugoslaviju?

Okej, razumin da je svaki jezik živi organizam i podložan promjenama pa tako i dijalekt, uostalom mi u Dalmaciji već desetljećima nismo čakavci nego smo se srozali u štakavce, ali ovo bia, mislia, govoria, radia, toliko mi bode oči da će mi hitno trebat uputnica za oftamologa.

Ljudi moji, njegujte svoj zavičajni govor, čuvajte dijalekt i nemojte se ni slučajno sramit ako ne govorite "fijeno", ali ka Gospu vas molim, nemojte mi upropaštavat lipu rič dalmatinsku.

Dva puta tjedno, najčešće srijedom i subotom uz štrucu kruha i tetrapak mlijeka obavezno kupim i petnaestak kuna Nade. Ban Jelačić i biskup Dobrila Nade tjedno, sasvim je pristojna svota i razuman omjer uloženog i dobivenog, a s obzirom na to da Nada, po izjavama pouzdanih očevidaca - umire zadnja, smatram kako joj nitko ne može osporiti dugovječnost, možda čak i besmrtnost. Ako će Nada zaista umrijeti zadnja, onda na njenom sprovodu očito neće biti previše nazočnih. Stoga glasno kličem - Živjela Nada svih naših naroda i narodnosti!

Da se razumijemo, živjeti s Nadom, barem tih nekoliko sati do izvlačenja Supersedmice zaista je ugodno iskustvo, štoviše, Nada te svakog puta toliko ispuni vizijama za svijetlu budućnost da one postaju gotovo opipljive. Odjednom se, umjesto jedanaest godina stare karampane, voziš luksuznim terencem, kupusište u vrtu pretvara se u plavičasti bazen, a do jučer neugledna kućica buja po svim dimenzijama čak i bez građevinske dozvole. Bez obzira na materijalne komponente osjećaš kako i ti sam postaješ bolji čovjek, oslobođen egzistencijalnih briga posvećuješ se višim ciljevima, gradiš vjetrenjače i solarne elektrane, bez imalo torture podižeš tvornice kulture i cijeli svijet oko tebe postaje šarena livada prepuna cvijeća i biljaka na koje nekim čudom, uopće nisi alergičan.

Mislim, ja ću definitivno dobiti tu Supersedmicu. U kakvoj će mi valuti biti isplaćena - to je već drugi par postola. Samo znam da ću je dobit. Stoposto!

Ipak, u poplavi katastrofičnih napisa u narančastom tisku, meni ništa više nije jasno. Kruha smo gladni, a u isto vrijeme se debljamo, džepovi su nam ko ementaler sir, a obožavamo ofenzive po šoping centrima, nemamo vremena ni za svoje bližnje, a sate i sate provodimo sami buljeći u ekrane. Želimo biti bogati, a bogataše preziremo!?

Zapravo, što bi uopće značilo to famozno bogatstvo? Možete li se smatrati bogatima ako posjedujete štatigajaznam, vilu na Pantovčaku ili Mejama, vikendicu na Hvaru, Merđu u garaži, Bukovca na stalaži? Naravno da možete! Međutim, što ako te iste vile, vikendice i mečke imaju i vaši rođaci, prijatelji, poznanici? Bi li se onda osjećali manje ili više bogatima? Jebo ti to kad svi sve imaju! A - haaaaa, u tom grmu leži zec! Bogatstvo nije bogatstvo ako smo svi bogati!

Ma znate šta, men' se čini da je pojava onog Mamlaza iz O'gorja u ovim nevoljnim vremenima, daleko najbolja stvar koja nam se mogla dogodit. Pa čovječe, taj tip nam besplatno ruši sve nepotrebne iluzije! Već vidim mlade mame po Zvončacu kako brižno paze na svoje mališane i čim nešto zabrljaju obazrivo im kažu - Zlato mamino, ako ne budeš dobar, postat ćeš gradonačelnik!

Kažu da je najgora kletva - dabogda imao pa nemao! Ne znam, nemam takvih iskustava, eto ja sam skroman pa neću uzet čitavu nego samo pola kletve - dabogda imao! U stvari, dabogda svi imali. Samo je zajeb da onaj ko ima, najčešće ne zna šta ima. Pa sad birajte - oćete znanje il' imanje? Šta, vi bi jedno i drugo?
Enemere!