Desant na Smokvicu donju

31.07.2012.

Vjerujem da prosječnom Homo croaticusu danas nije jednostavno izbrojati ni tisuću kuna taman da prevrne sve zaboravljene džepove zimske garderobe, a kamo li da pri zdravoj pameti zna nabrojati sve otoke Jadranskog mora, ali ajde priznajte, zar vam nije sumnjivo kako je to moguće da još uvijek nije utvrđen točan broj otoka, otočića, grebena i hridi na našem komadićku Velikog plavetnila?

Čak i u stručnim krugovima, taj će se broj kretati između 1185 i 1244, a razlika od čak 59 otoka, priznat ćete, i nije baš zanemariva.



Otkrit ću vam tajnu! Većina naših otoka usidrena je na istome mjestu još od Austro-Ugarske, ali ovih 59 neidentificiranih ludaša su zapravo otoci-lutalice, dijelovi otrgnuti od kopna koji se ne daju ni na koji način ukrotiti ni disciplinirati. Oni nisu okruženi morem sa četiri, kao svi "normalni" otoci, nego sa svih pet strana! Najčešće su građeni od plovučca, kamena koji nastaje stvrdnjavanjem lave, a ispod njih se nalaze morske dubine nastanjene neobičnim bićima koje se izuzetno rijetko ukazuju običnim smrtnicima. Oni putuju zajedno s otocima-lutalicama kao piloti oko morskih pasa.

Možda će ih zbog toga neiskusno oko unaprijed proglasiti čudovištima, ali oni to ni u kom slučaju nisu. Čuda još i da, ali višta svakako ne...





Vjerujem da su mnogi od vas već pomislili kako brumajen i pričam pizdarije, što je vjerojatno točno, ali eto, danas ću vas povest na jedan od takvih otoka koji naoko izgubljeni plutaju Jadranom, a on se zove Smokvica i to ne bilo kakva nego Smokvica donja! Svjestan sam i toga da će neki nevjerni Toma odmah skočiti na zadnje ekstremitete i zapitati kako to otok može biti gornji i donji? Otoci istog imena, obično se nazivaju Veli i Mali, a nikako Gornji i Donji. Da, ali kao što već rekoh, naša Smokvica nije običan otok.



Pomno smo pratili njezino kretanje unatrag nekoliko godina. Dugo se šuljala između Elafita, čak se u jednom trenutku zakačila za Jakljan, a onda je, bez posebnog razloga, odlutala prema sjeveru gdje su je najčešće viđali između Kurbe vele i Babine guzice. Taman kad su mnogi pomislili da će nastaviti svoje putovanje prema sjeveru, Panteri i Tramerkama, Smokvica donja izvela je veličanstven velekovrtljaj s kojim je doskočila skroz blizu Ploče!

I tu je bila naša! Kako bi izbjegli moguća neugodna iznenađenja, izveli smo desant na Smokvicu donju iz čak tri smjera, primjenjujući modificirano trapezno pravilo i Torricellijev zakon.





Veliki Škrpun, vođa naše ekspedicije, znalački je koordinirao udar na Smokvicu donju. Energičan, hrabar i bez dlake na jeziku, vukao je sve konce operacije uz mnogo prigodnih beštimji i nervoznih gestikuracija. Toma Šampjero, njegov najbliži suradnik, već naviknut na verbalne akrobacije Velikog Škrpuna, znao je primiriti proljeve strasti na prihvatljivu razinu.

Smokvica donja, pokazala se kao topla, srdačna i susretljiva, primila nas je u svoje skute uz tek neznatnu dozu otpora, i to ponajviše zbog Pjevača, koji je svojim skadnim pojem već od punte Kalafata slao preko pučine poruke mira, ljubavi i aktivne koegzistencije.

Čelnik žedne flotile, Crveni Bežmek, naoružan trozubom i nožem Solingen, ostao je pomalo razočaran brzom smokvičinom predajom, pa je čak predlagao nekakva pregrumpiranja i nastavak borbe drugim sredstvima, no njegovi prijedlozi nisu se primili za plodno tlo.

Nespretnim spletom okolnosti, našao se tu i Ibn Batata, pisar i postolov koji se svojih ratničkih afiniteta ostavio još u prošlom stoljeću, nakon boja za Gospu od Gromače. Nitko ne zna što mu se točno dogodilo, samo se pamti da je usred najžešće bitke demonstrativno odbacio kantu od deset litara DRNČ-a i otišao nizbrdo do Vrtova Sunca na kupanje.

Sjedili smo navečer oko zajedničkog stola, Toma Šampjero iznio je preko škrapa, preko drača, ogromnu teču punu hrustavih sparida netom skinutih s trinoga. Ne čekajući ni časka, Crveni Bežmek, uzeo je oradu porcijašicu i zavitlao je u grm kapara.



Ovo je ona zadnja koju nitko neće – smireno je objasnio Crveni Bežmek zabezeknutim ratnicima. Ne prihvativši objašnjenje, Veliki Škrpun skočio je preko stola i počeo daviti ubogog Bežmeka urlajući – štaaaaaa zadnja koju niko neće – zapamti dobro, na Smokvici donjoj, moja je i prva i zadnja!!!

Ma zapravo, na Smokvici donjoj uvijek je lijepo. Pogotovo u društvu sedam nimfi, Afroditinih kćeri koje znaju kako smiriti uzavrele mužjačke strasti. A uz sve to, žustro režu kukumare, križaju pome, a nakon bakanalija još imaju snage i za oprati amfore, dolije i keramičke zdjele? Čak su i masteršef Šime i njegov prijatelj Marko ostali u nevjerici zatečeni sirenskim zovom naših drugarica.



Masteršime se pokušao izvući opravdanjem da je upravo u kajaku onako "s nogu" pojeo jednu sirovu palamidicu. Tjah!



Uglavnom, Šime i Marko su pobjegli veslom bez obzira prema Žmiri, Velikog Škrpuna smo ostavili na Smokvici neka dežura i prati kretanje brodova i oblaka na nebu, a mi umorni ratnici prepečeni od sunca i soli, vratili smo se na obalu, totalno nespremni za još jedan radni tjedan.



Igre

27.07.2012.

- Gle Mujo, složio sam puzle! - oduševljeno će Haso svome jaranu
- Fakat dobro izgleda. Kol'ko ti je trebalo za to? - odvrati Mujo
- Pa jedno čet'r mjeseca!
- Uhhh, zar tol'ko?
- Ma jes, al to je odličan rezultat, pogle' molim te što piše na kutiji, 3-6 godina!!!
- E jes' Mujo pametan, nijedna ti ne uskrat'la!

Eh da, nemaju ti proizvođači puzli pojma koliko našemu Hasi treba da ih posloži pravo nako kako treba jer da imaju, ne bi pisali tako nebulozne brojke na kutijama. 

Sjećam se profesora matematike iz srednje škole, Radica se zvao, bio je to bistar starčić sitnog koraka i pomalo škiljavog pogleda, a imao je veeeeliku zelenu Žabu s kojom nije mogao proći neprimjećen kroz one dvije-tri ulice našeg malog grada.  U to vrijeme mi se činilo da profesor Radica ima najmanje stodvaestri godine, ali iz perspektive jednog petnaestogodišnjaka, sva ekipa od recimo plus dvadeset i sedam zaslužuje ništa drugo nego časno mjesto u staračkom domu.


Uglavnom, voljeli smo profesora Radicu jer nas  nikada nije ispitivao. Mogli smo na njegove satove doći potpuno nepripremljeni, ništa nam se lošeg ne bi dogodilo.  Bat, to ne znači da smo dangubili na satovima matematike, naprotiv, profesor bi jednostavno napisao zadatak na ploči i rekao - tko ga prvi riješi, dobit će peticu!  I tako, ako si od volje - pokušaš riješit taj zadatak prije svih ostalih, ako nisi - nikome ništa. Na kraju godine, neki su imali na desetke petica u dnevniku, a neki nisu imali niti jednu.
Ispočetka smo bili malo zbunjeni tim sistemom, ali brzo smo se ušaltali, kroz igru smo s lakoćom savladavali gradivo koje bi nam s nekom drugom nastavnom metodom vjerojatno bilo odbojno i dosadno. 
Mnogi su pametni ljudi zaključili da se kroz igru neizmjerno brže i lakše uči. No, unatoč tome, mi  uporno ustrajavamo na budalaštinama i zastarjelim metodama tipa napuni mozak - isprazni mozak, ne samo u školama već i u društvu općenito. 
Štoviše, sama riječ "igra" najčešće ima negativnu konotaciju kad se radi o so-kold "ozbiljnim"  temama. Kao, ovo je sirijus kveščn, nije to igrarija...
Ringe ringe raja, igrarija ija ija...


Zašto smo mi tako spižđeni, pitam ja vas? I ono, šta je najgore, mi svi u svojim tikvama vrtimo teoriju - ako smo mi spižđeni, zašto ne bi bili spižđeni i oni mlađi ond nas? A šta bi njima bilo bolje nego namin, nu!

Tijelo uronjeno u život izgubi onoliko od svoje radosti koliko teži istisnuta mladost.Može i obrnuto. A što je drugo igra nego čista radost? Pa božemili, igraju se mačke, čimpanze, igraju se  mravi, skakavci i poskoci, a eto mi ljudi kad postanemo kao "zreli", moramo zaboraviti na tu radost igre.  Čovjek je star onoliko koliko se malo igra. Igra je dar kojeg shvaćamo zdravo za gotovo, kao nešto prizemno, ne razmišljamo o tome koliko i najobičnija igra potiče maštovitost i kreativnost. 

Ovih mi se dana prikačila jedna ideja za mozak ko krpelj za Đokinog šnaucera Bobija i ne pušta me na miru pa se mislim kako bi bilo dobro organizirat Olimpijadu dječjih igara. ODI!
Hm, priznajem, nije baš neka kratica, mnogi će je u početku brkat sa DOĐI, al šta'š sad...
Uglavnom, eba me tapir ako ovo ne ostvarim još za ovog života, slušajte me dobro - namjeravam  organizirat pravo natjecanje u već pomalo zaboravljenim dječjim igrama kao što su kukalo, vatalo, neka tuče-neka tuče,  trule kobile, zoga, laštik, gađanje iz frece, grupa traži grupu, ma šta god nam padne na pamet (prijedlozi dobrodošli)  i to za svu dicu, od tri do sto i tri godine!
Dobro ajde, trule kobile manje-više, rasne mustange bi lako mogli prekvalificirat u natjecatelje za štatigajaznam - crna Marica jen-dva-tri-stop. Ono šta je najbolje, da postoje bezbrojne varijacije dječjih igara, mi smo recimo kao mulci igrali vatalo na čiovskome mostu, to bi se skakalo, plivalo, kacavalo do iznemoglosti. 


Možete mi slobodno govorit koliko god oćete da sam blesav, vaki i naki, ali u svojim mislima jasno vidim čitav grad kao veliko igralište, sve pjacete, trgove i rive  ispunjene sritnim ljudima koji opet otkrivaju dite u sebi, grizu za osvojit medalju pa taman ona bila najobičnija žvaka, čičindra ili barakokula.  I neće nam bit potrebne nikakve olimpijske norme, kvote, doping-testovi i slične zvizdarije, tko god osjeti da želi bit Olimpijac - neka bude.
Ma znate šta, imam neki ludi predosjećaj da bi ovo moglo uspit. 
Neka Igre počnu! 

P.S. Astigospe, moram patentirat ovu ideju, ima li ko patent viška?

Snovi se (uvijek) ostvaruju

24.07.2012.

Kad sam u svojoj dvadeset i nekoj sklepeta tu diplomicu inženjera
brodogradnje i bija pred prvim pravim zaposlenjem, samouvjereno sam
napravija plan kako ću u idućih deset godina zaradit love za kupit dobar
auto, napravit jedrilicu od barenko 30 stopa i
skuckat bokunić prostora između vlastita četiri zida, čisto onako za
pristojno živit. 

Devedesete na brdovitom Balkanu nisu se pokazale idealnim  godinama
za ostvarit svoje  snove. Sa diplomom sam moga obrisat neku stvar, a
nije mi se dalo bižat vanka. Svi smo računali - ajde, sad nam je malo
brljavo, ali brzo će to proć...

No, Veliki Humorist kako mu nježno tepa teta Pjaceta, ima uvid u
sve šta se događa i sve naše želje, strepnje i nadanja uredno  drži u
nekom svom škafetinu kojeg svako malo vrimena otvori i onda nam tutne
pod nos varijantu B. 

Jesi li ovo tija?
Nisam!
A jesi jesi!
Ma nisam!
Ne pizdi, oli misliš da i kod mene nije recesija?




Uglavnom,
desetak godina nakon natezanja sa ispitnom  komisijom i svečanog
obećanja kojeg sam da samome sebi, materijalna situvacija je bila
slijedeća. Žarka želja za "dobrim" autom ostvarila se u obliku neke
ruzinave kašete boje trule višnje na kojoj je pisalo YUGO 45.  Jedrilica
od 30 stopa nakon prvog pranja na visokim temperakurama, malo je ušla u
se, pa bi netko neupućen moga pomislit kako je moja barčica pljunuta
Jugoplastika od pet i osamdeset, a onih sanjanih stotinjak kvadrata u
visokom potkrovlju s pogledom na svekoliki Kaštelanski zaljev  malo su
popuzli do prizemlja, da ne rečen podruma,  u kojemu sam priuredija
svoju "litnju kužinu".

Normalno, bija sam grintav jer sam očekiva nešto drugo, ali u
svakom slučaju, trula višnja me godinama bez problema pribacivala od
točke A do točke B, "bela lađa" je suvereno brodila Drveničkim kanalom
po najžešćim fortunalima,  a moja redizajnirana litnja kužina postala je
omiljeno okupljalište dragih prijatelja.





Poučen takvim iskustvom, nisam se više "ita" velikim planovima  i
sve sam svoje želje  izgovara utiho jer sam zna da  oni veliki zajebant
 s druge strane mriže ima savršen "return". 
Slično je bilo i
na poslu. Na studiju sam sanja o nekim ludim jurilicama, futurističkim
katamaranima, trimaranima, multimaranima, a za nevolju, u mojem su se
kompjuteru ukotvile tankerusine od četrdeset i sedam iljada tona nosivosti,
četrdeset i sedam iljada jin kolpi palo... I nikako se nisu dali potirat
sve do prije par miseci kad su i oni shvatili koliko su neželjeni, pa
su se ofendili i partili ća. 

Do prije par dana sam mislija da nikad više u životu neću izvuć
niti jednu brodsku liniju, a zamislite sprdačine, jutros mi je na stol
sletija novi projektni zadatak - jedrenjak od 90 metara!
San snova!



I ko ono kaže da se snovi ne ostvaruju? belj



Salona ethnoambient 2012 - SANS i Kries

21.07.2012.

U svijetu skrojenom po mjeri moćnih mlatimudana u kojem sve postaje jeftino, potrošno i lako zamjenjivo, u svijetu u kojem dominira besmislena žurba i utrka za profitom, sve je manje stvari u koje se možeš pouzdati da će i nakon petnaest godina trajanja zadržati istu kvalitetu, svježinu i šarm. 
Salona ethnoambient, manifestacija je na koju mogu mirne duše i zavezanih očiju svakog ljeta  doći, uopće ne znajući i ne razmišljajući tko će sve te godine nastupiti na solinskoj Gradini. 
Znam da će bit dobro, znam da će bit odlično!



Za nas, ovisnike o Ethno ambientu, treći vikend u srpnju znači neizmjerno više od pukog glazbenog događaja. Etno izričaj kojeg će i danas mnogi bezrazložno brkati s folklorom, narodnim nošnjama i babama stokilašicama koje svojim turbo sopranima razaraju pozornice od sklepanih puntižela, uči nas kako postići jedinstvo u različitosti i da, ma kako bili drugačiji i posebni na svoj način, u svakom kutku ovoga svijeta ljudi brinu o istim problemima.

Osnovna pokretačka sila svijeta bila je i ostala - ljubav. Ljubav, opjevana, opisana i oslikana na milijun i jedan način uvijek će biti lako prepoznatljiva svakome od nas, a kad se ta čista i nepatvorena ljubav pretvori u zvukove instrumenata možda dalekih i nepoznatih, a opet bliskih ljudi, tada nastaje čarolija kojoj se najbolje potpuno predati.

Ovogodišnji Ethno ambient otvorila je grupa SANS koju sačinjavaju Ian, Andrew, Sanna i Tigran, Britanac, Australac, Finkinja i Armenac.









U nastupu te male reprezentacije svijeta osjetili smo se povezanima u jedno, prepoznavajući u začudnim zvukovima neobičnih glazbala mir, ljubav i ljepotu. Čuo sam neka došaptavanja dežurnih grintala u publici, zasmetala im je vriska djece koja su se bezbrižno igrala oko pozornice na Gradini. Kao - to ne priliči, dok "San Snova" nježno prede svoje priče, ta dječurlija skakuću, urlaju i eno - sigurno će nešto pokvarit!
Kako krivo!
Upravo to je šarm ethnoambienta, ta opuštenost, ta igra, ta dječja radost koja nas okružuje i odvodi opet u neke sretne dane. We are the world, we are the children. Tko to ne razumije, a šta ćemo mu mi...



Zatim je na pozornicu došao Kries. A šta reći... Koju posluku porati...wave





Mojmir nam se  predstavio novom,  nešto kraćom frizurom. To će zasigurno biti zanimljivo čitateljstvu tiskovina s viškom boja, a manjkom zdrave pameti. No, i oni zaslužuju mjesto pod suncem...
Dakle, Kries i Gradina...
To vam je nešto slično kao kad je Hajduk igrao na starom placu pod Marjanom. Publika bi sa svih strana okružila igralište u kojem bi majstori s mora s lakoćom razbijali izbezumljene goste.

Srećom, Mojmiru i ekipi nije potrebno nikoga razbijati. Ali eto, jučer sam se malo odmakao u deseti ili jedanaesti red i pokušao dokučiti u čemu je tajna...
Netko će reći - Kries je svake godine isti i publika je svake godine ista i svi znamo što će se dogoditi i kako će se dogoditi, a opet - svakog puta doživimo tu eksploziju oduševljenja, koja raste od početnih nježnih pjesama do ekstatične Zumbe na samom kraju.



Okej, Mojmir je šaman, biće iz orbite, kad se onako visok i suh pojavi pred publikom, kao da svijet stane.  Kad Ivo Letunić zasvira na lijerici prođu te prvi trnci, s druge strane Andor oboji svijet čudesnim zvukovima gajdi koje je samo on sposoban stvoriti. A onda dođe Krešo za kojeg bi netko neupućen rekao - ma vidi ovoga žgoljavoga, ali kad taj "žgoljavi" Krešo lupne u bubanj, mislim da instrumenti geoofizičkog zavoda zabilježe značajno podrhtavanje tla u Solinu, tik pored Jadra. Kad se svi ti zvukovi slože, nastaje nešto što je teško riječima objasniti, nastaje energija za koju nisi siguran izvire li iz zemlje ili dolazi s neba, energija  koja stalno drži i pojačava ritam, ritam, ritam, ritam...
I tada znaš da naš Ljubo iz Mosora neće moći izdržati i da će još jednom, i ove godine skočiti na pozornicu zajedno s djevojkama koje plešu tako skladno i graciozno kao da su taj ples mjesecima uvježbavale. 
Nikakvi ih zaštitari ni gorile neće izbaciti, i premda se u krajnjem slučaju svi mi možemo popeti na tu pozornicu, nikad, baš nikad, to nitko nije zloupotrebio. 
I to je razlog zašto me Ethno ambient svake svake godine ostavi bez riječi, bez daha, to posebno ozračje koje je sposobno izvući ono najbolje što postoji u ljudima i jednostavno reći - to je naš život, to je naš svijet...



Večeras, u subotu,  u naš svijet dolaze Rohoncz Music Manufactory iz Mađarske i Lo Cor de la Plana iz Francuske.  Idemo li? Ihhhh, pa zar to uopće treba pitati?

Ljeto pored nas

20.07.2012.

Spuštam se do mora tek kasno popodne, kad sjene na požutjelim obroncima počnu prekrivati uvale. Bacam mu se se ususret glavom bez obzira, željno iščekujući prvi dodir na obrazima, zaron do dna i miris joda u nosnicama. Dočekuje me kao putena žena svog ljubavnika, meko i podatno.
Izranjam, otvaram oči, i plivam u dobro poznatom ritmu, je'n-dva-tri, dva-dva-tri, tri-dva-tri i tako najmanje do dvadeset... Dva-tri, naravno. Ooo  glavo
luda, zar je i more matematika? Zar se i ono mora prebrojavati?
Sinoć sam odlučio više ne brojati zaveslaje. Kad ne brojim,
plivam slobodno. I dugo.



Izlazim na obalu.
Ne brišem se. Puštam da mi se do posljednje pore  vlastite kože presvuče fini tanki film satkan od algi i morske soli, "začinjen" posljednjim zrakama sunca i dahom umirućeg maestrala.



I opet je ljeto...

Stiglo je poput zahuktalog vlaka kojeg čuješ iz daljine kako dolazi, klopara i brekće, kao da se sve po njemu mora ravnati. Ovoga puta ipak odlučujem ostati kod zadnjeg perona, na samom
kraju kolodvora, bez ikakve želje da se podignem i ukrcam.
Ljeto stoji na tračnicama, već pomalo nervozno i poziva me da uđem. Odmahujem mu i dovikujem neka krene bez mene.
Jesi li siguran? – pita ljeto. Jesam, samo ti idi, lako ću ja....



Jutrom me budi reski zvuk vatrogasne sirene s aerodroma. Ne, ništa ne gori, sirena iju-iju tjera ptice s piste prije prvog jutarnjeg leta.

Iš, bjež'te ptice, dolaze nam turisti.



I opet je ljeto.
Ljeto pored nas.









Multitasking

16.07.2012.

Konačno je službeno potvrđeno ono o čemu već godinama tupim – žene su inteligentnije od muškaraca. Izvjesni James Flynn, stručnjak za IQ testove, objasnio je zašto su žene po prvi put u sto godina postigle bolje rezultate na testiranjima - u prvom redu zato što su uspješnije u, da prostite – multitaskingu.  Odnosno, narodski rečeno – što umiju u isto vrijeme podjednako uspješno raditi dvije, pa i više stvari.

Mislim da su muškarci sami  krivi za takav razvoj događaja. Sebi su ostavili fizički zahtjevnije, ali objektivno - jednostavnije poslove. Kao, ostav'to ženo, to je muški posa'. Oranje na primjer. Upregneš svoga vola u plugo, zariješ oralo u zemlju, smiono povikneš na vola oeeeeeee i kreneš. Zapravo – vol krene, a ti za njim. I tako čitav dan. Gledaš u volovsko dupe i razmišljaš o smislu života. Kad te pitaju – koliko zemlje imaš, važno pljuneš u šake i procijediš kroz zube – tri dana oranja.  Potom slijede tri dana drljanja, pa sijanja, a ako se uzme u obzir da kako siješ tako i žanješ, prilično je jednostavno odrediti godišnji gantogram muškog djelovanja.



Na ženama su ostali uglavnom kućni poslovi. Koji su umnogome složeniji od onih na njivama i pašnjacima. Okej, nije to baš nuklearna fizika, ali prosječna žena mora tokom jednog dana  pripremiti zajutrak, objutrak, ručak, užinu i večeru za čitavu obitelj,  pa opet svo to silno  posuđe koje se išporka toliko i toliko puta oprati, a to odmah za sobom vuče pranje poda, usisivanje, peglanje, fejzbučenje, da ne spominjem još i brigu o djeci, pa brigu o starijim članovima obitelji, evo najiskrenije – nemam pojma kako to jedna prosječna žena majka kraljica Hrvatica uspije izaći sa svim tim na kraj. Rješenje je naravno u onome što sam maloprije spomenuo – multitasking povezan sa tajm-menadžmentom.

Moja susjeda Desanka primjerice, umije istovremeno kuhati toč, zalijevati vrtal, gledati sapunicu, prostirati rublje, očijukati s komunalnim redarom i kontrolirati stanje u susjedstvu bolje nego policajac u zajednici. 
Međutim, nije Desanka sama zaslužna za takve sposobnosti, to je vještina koja se stiče generacijama, žene jednostavno imaju u sebi ugrađen tajni kod kojeg prenose s koljena na koljena. Dobro ajde, ne baš doslovno na koljena, ali tu negdje između.  Za razliku od nas muških koji uvijek nastojimo biti što drugačiji od svojih predaka. Ma šta oni moj ćaća, nema pojma, on je sve radija krivo, to ću ja puno bolje napravit od njega. Aha, haujesno. Tek se u dalmatinskim pismama sitimo o čemu je ono priča ćaća…

Uglavnom , takvom politikom nikad ništa ne uspijemo napravit. Bente robijo, kad mene moja draga pita „ a šta si danas radija“, svakoga se put nađem osupnut jer kad se onako u mislima osvrnem di sam bija i šta sam radija toga dana, zaključim da sam puna toga započeja, a da ništa nisam uspija svršit. Na kraju samo kažem – ništa. Ništa nisam radija. Rađe ću ispast linčina nego budala. A sve zbog toga ebenoga multitaskinga, đava mu ime odnija…

Tako, ako slučajno i vas interesira di sam bija i šta sam radija ovih dana, najbolje mi je reć – ništa!



A opet, nije da nisam. Eto na primjer, na jednom smo ranču u kaštelanskom polju, obilježili osamstošezdesetitreću godišnjicu mature. Ajde dobro, nije nam toliko godina prošlo od završnog ispita, nego smo se najmanje toliko puta sastali.  Istina, još i sad me kopka jesam li ja uopće s tim ljudima iša zajedno u srednju školu jer kad ih vidim ovako stare, trome, debele i ćelave, pa čovječe – oni su svi redom najmanje šešnajšt godina stariji od mene. Definitivno! To mora bit neki vremenski paradoks!

Da, ali i tu opet na scenu stupa onaj fak'n multitasking. Mene taj pojam zapravo asocira na multi-asking i multi-answering, a to vam je situacija kad recimo dvadesetak ljudi sidi za istim stolom i u isto vrime se vodi najmanje šest-sedam skroz različitih razgovora. Najprije nastojiš uvatit ove livo od sebe pa onda nastojiš bit u toku s desničarima, ali kako ćeš kad se ona ekipa na kraju stola najviše smije, o čemu li oni tek pričaju? Iskreno, meni se od svih tih multi-zvukova totalno zamanta u glavi i ovoga mi je puta falilo "dz" da se ne skljokam ispod stola.

Uglavnom, s paradoksima, multi-kulti zvizdarijama  ili bez njih, nakon šta smo se lipo nabubali i pristojno načunkili, pokušali smo i zapivat. Prva pisma  - ajme majko, druga nešto bolja, a treća najgora. Kažu mi – aj ti kreni prvoga, a mi ćemo te vatat. Dobro, opalim za sami početak gordo i snažno  – Oooooookruk selo, a oni – heeeej heeeej, visoko je! Pa normalno da je visoko, kad je Okruk selo na malom brdašcu! Ajmo nešto drugo, dobro – oćemo Vilo moja? Oćemo! Dunkve, Vila išla skroz šoto!  Frane me iznapada ka pasa. Da sam Vilu namjerno bacija na tle! Uspili smo se posložit tek na „Dobro jutro ca se ne javijes“.



I slijedeće dvi-tri pisme su bile odlične sve dok nam Joke šta je piva profondo basa nije iša u zahod. Posli nikako više sklopit pošteni akord. Srića šta je ponistra o'zahoda gledala tačno prema dvoru u kojem smo mi revali ka tovari, tako da je i Joke moga sudjelovat direktno sa školjke. 
A da ste samo čuli kako smo otpivali „Kroz planine barda i gore“, to je bila milina. Čak su i susidi odustali od poziva na 112. Taman kad smo se uštimali, govori Lenko da on mora ić ća. Aj nemoj 'bavat Lenko, ostani još po ure. Ne mogu, moram ić po ženu! 
I sad, kako je Lenko doša prvi s autom, tako su se svi ostali morali pomicat da se on može izvuć, a onda se i Šime sitija da ima ženu, pa je Ane morala ić po malu, ovi vamo, oni namo, uglavnom – raspala se klapa taman kad se zalaufala. 
A baš nam je lipo bilo…

 

Lani je bilo bolje

13.07.2012.

Kad u vrlo vlastitom retrovizoru počneš učestalo primjećivati iskežene face nalik na tasmanske nemani iznad čijih glava najčešće piše TAXI, nije ti potreban detaljan uvid u izvještaje Ministarstva turizma - to je naime, pouzdan znak da dalmatinska obala "vrije". Iliti drugim riječima da je turistička sezona u punom zamahu.

Nevjerojatna je promjena koju naši taksisti doživljavaju kad živa na toplomjeru preskoči trideseticu. Kakav se to klik u glavi dogodi da inače mirni, dobroćudni ljudi , koji na stajankama igraju šah, domino, čovječe ne ljuti se i smireno rješavaju tekuću problematiku, odjednom pomahnitaju čim se pojave prvi gosti? Čini mi se da naši taksisti zapravo igraju neku internu igru u kojoj je pobjednik onaj koji najbrže odbaci goste do željene božemiprosti - destinacije i vrati se natrag u što je mogućem kraćem roku .

I mora im se priznati da su sve maštovitiji. Pravila igre su nemilosrdna tako da oni sporiji i naivniji koji se vozikaju izgužvanim (pri)gradskim prometnicama ispadaju iz igre. Ćuš! Pravi maheri taxitrona znaju sve prečice od Konjskog do Gaćeleza, a pogotovo one u blizini aerodroma.
O da ih vidite kako suvereno praše kroz kaštelanske vinograde i voze slalom između takica pomidora ne bi li se šta prije dočepali aerodroma. Ma koji Vettel, koji Alonso, Jozo Puž s Vectrom i Miljenko Štraca s Okašom su za sada na vrhu poretka Grand Prix Resnika. ...

Dobro ajde, tu i tamo se dogodi i poneki sitniji incident. Prekjučer se Mate Žvala sa Zafirom zabio u karijolu punu tikvica koja se kretala nedopustivo malom brzinom.




Sezona dakle... S kojim god iznajmljivačem razgovarate, reći će vam da je sezona katastrofalna. Užas od sezone. Nema pasa. Lani je bilo puno bolje. Aha, svakako.
To je ako niste znali - mantra. S kojom južnohrvatski iznajmljivač soba i apartmana započinje i završava svaki dan. Lani je bilo bolje. Dobro. Zanimljivo, i lani su govorili da je lani, to jest - preklani, bilo bolje. Uvijek je lani bolje. To je uistinu zanimljiv fenomen.





Prije nekoliko dana javila mi se prijateljica iz Švabije da bi ovog ljeta rado došla na odmor negdje u okolicu Trogira. Imam li nekoga poznatoga tko iznajmljuje apartman. Četiri osobe i mali pas. Dva tjedna, možda čak i tri. Super kažem ja, svi plaču da su prazni, jedva će dočekat. Kuš bolje goste, naši ljudi, fini, pristojni s mitel-europskim manirama. A još i pas! Mali doduše, ali ipak pas. Mislim - da mi ne govore kasnije da nema ni pasa jel...

Uglavnom, zovem Blakija, on ima prvi red do mora - nema šanse stari, puni smo do osamnajstoga ka šipak. Zovi Zokija možda u njega ima mista. Okej zovem Zokija, Zoki kaže jes'ti normalan, sad si mi se javija, di si bija prije, aj zovi Lokija. Okej zovem Lokija, čujem kako se češka po glavi, nema ni on slobodnog mista, ali...
- Šta ali?
- Moga bi uredit bungalov.
- Koji bungalov?
- Oni u vrtlu do gromile, bome!
- Ma čekaj, je li misliš na onu baraku od puntižela u kojoj držiš cimenat, stare gume, cidokor i otrov za miše?
- Ae... ma pribacit ću mišomor na drugo misto...
- Adio Loki!

Uglavnom, zvao sam na još najmanje deset adresa, našli smo par rupa od dan-dva, ali smo nadasve mudro zaključili kako bi bilo pretjerano seliti naše fine ljude s miteleuropskim manirama od nemila do nedraga. Srećom, našli su povoljan smještaj na Pelješcu.
Eh, zašto se lani nisu javili, lani je bilo bolje!



A eto ove godine i sunce maksimalno zajebaje. Ma ko je to vidija ovoliko sunca u sedmome misecu!? Katastrofa! Nije tako bilo lani. Lani je bilo bolje. A i ovi naši gradonačelnici su se uspavali. Ako smo prošle zime imali onaj famozni Snježni dan, ko nam sad brani proglasit Sunčani dan!



Asti 1000!

09.07.2012.

Jesan li ti iljadu puta reka da se ispravno kaže tisuću! - KV cjevar Lovre K. svojoj staroj materi, u svibnju 1990 godine...

To ljeto kad sam imao šest, bila je Olimpijada u Minhenu. Ne sjećam se brkatog Marka Spitza i gipke Olge Korbut koji su tada osvojili milijun zlatnih medalja, trijumfi rukometaša i Mate Parlova ostali su mi u izmaglici, ne sjećam se ni ostalih sportskih događaja, ali se sjećam svečanosti zatvaranja kad je voditelj rekao da će se slijedeća Olimpijada održati za četiri godine u Kanadi, u Montrealu.

Isuse, pomislio sam tada - za četiri godine, kad bude ta Olimpijada, imat ću punih deset godina! Kako je to daleko!? I bilo je daleko. Kad si mali, godine su velike.



Kad sam imao šesnaest, preda mnom je bio čitav svijet. Tog sam se ljeta ludo zaljubio u jednu Natašu iz Ajdovščine, strasno i blesavo, onako kako se samo šesnaestogodišnjaci mogu zaljubiti. Na odlasku mi je predala jedno pisamce puno nježnosti i zahvalila mi na najljepšem ljetu u životu. Zakleli smo se jedno drugom na vječnu ljubav. Nikad se više nismo vidjeli...

To ljeto kad sam imao dvadeset i šest, bila je Olimpijada u Barceloni. Nakon desetljeća hladnog rata, čitav je svijet bio u novom zamahu, stara Europa sva u euforiji zbog ujedinjenja. Nije bilo bojkota, pružale su se ruke pomirenja. Sjećam se trenutka kad je Antonio Rebollo strijelicom zapalio olimpijski plamen. Znojio sam se u predebeloj i vrućoj maskirnoj uniformi u jednom bezimenom selu Dalmatinske zagore u kužini babe Jurke i sve to gledao na crno-bijelom televizoru marke Čajavec s obaveznim miljetićem i kipićem Gospe kojeg joj je kupila kćer kad je bila u Međugorju.

S topovima, puškama i pištoljima nikad nisam bio na ti. Nisam vidio smisao života u traženju trenutka kad će se V izrez na nišanu poklopiti s roščićem na izlazu iz cijevi i time preklopiti ubojitu liniju prema "neprijateljskoj živoj sili". I neprijatelj ima majku i oca koji strepe za njega, i neprijatelj ima nekoga koga voli. Divno je kad te tipovi u skupim odijelima okruženi gorilama i BMW-ima sedmicama kojima su puna usta demokracije, nacije, ponosa i prosperiteta uvjeravaju kako se do slave dolazi skidanjem neprijateljske glave. A taj neprijatelj čak ni ime svoje nema, to je neki čovječuljak kojeg nikad u životu nisi ni vidio ni čuo, nemaš pojma o čemu razmišlja, o čemu brine i strepi. Ali je u svakom slučaju neprijatelj jer i on nad sobom ima majmuna u skupom odijelu i BMW sedmici koji će ga uvjeriti da će do slave doći skidanjem moje glave.

Gospodo majmuni, molim vas, slijedeća runda rata bez mene... A nedam vam ni svoga sina!



To ljeto kad sam imao trideset i šest, bio sam u totalnoj komi. Život, umjesto da je krenuo "normalnim" tokom, zapetljao se u nekim mutnim rukavcima. Sve što sam gradio, rušilo bi se i prije nego bi postiglo bilo kakav prepoznatljiv oblik. Mučila su me mnoga pitanja kojima nisam uspjevao naći odgovore. Nisam volio sebe tih godina. Dugo sam gutao knedlu vlastitih zabluda, jednu, drugu, treću, grcao, ostajao bez zraka, ali kad me već te knedlurine nisu uspjele ugušiti, valjalo ih je progutati, ustati i krenuti drugim putem. Prihvatiti nove spoznaje. Da ti se neke stvari u životu dogode s razlogom kojeg u tom trenutku nisi sposoban ni shvatiti ni prihvatiti. Da se neke stvari događaju i bez pravog razloga. Da se ne možeš i ne moraš svidjeti baš svima. Da postoje ljudi koji su dobri. Da postoje ljudi koji nisu dobri. Možda su dobri nekim drugima, ali tebi nisu dobri. I da takvima treba bez pardona reći - oprosti, možda si ti najbolja osoba na svijetu, ali te ne želim blizu sebe, prošetaj dalje...



Prodisao sam tek u svojoj četrdesetoj. Počeo sam pisati, a ni sam nisam znao zašto, počeo sam pisati mahnito, strasno i blesavo, onako kako sam u šesnaestoj volio Natašu iz Ajdovščine. Shvatio sam da se i malim foto-aparatom može zamrznuti trenutak u vremenu i to na prilično jednostavan način. Iskreno, tada nisam ni slutio kako ću u slijedećih šest godina napisati i "oslikati" tisuću postova i da ću devetog srpnja dvije i dvanaeste biti jako sretan zbog toga. Ako nakon ovog više ne napišem ni najmanjeg slovkastog slova, ostat će bogme pravi opus hahaha...

I zapravo, nisam ni slutio koliko ću postati ovisan o tom slatkom osjećaju kad onako skockaš neki tekst, posložiš slike, na brzinu provjeriš ima li kakvih grešaka i pun nestrpljenja pritisneš ikonicu "objavi". Kao da šalješ nešto posebno, nešto vrlo osobno, svoje, u daleki nepoznati svijet. Ne znaš koga će tvoje riječi na tom putu sresti, hoće li nekoga dotaknuti, hoće li ih netko osjetiti, prigrliti, prihvatiti i konačno - vratiti...



Bio sam ovih dana na moru. Borio se s valovima razgoropađenog maeštrala uz desni pa u lijevi bok, pustio da me prska, da me mlati, plovio prema južnim obalama i uvalama koje gledaju na otvoreno more. Volim plavetnilo u očima. Nebo, more i tek poneki škojić na pučini. Spuštao sam sidro, vezivao se uz škrape kojima poznam svaku boru izjedenu od vremena.



Čudio se nekim novim "nautičarima" koji smatraju da su gospodari mora samo zbog toga što imaju brod koji je tri, pet, deset puta veći od ovoga moga. Ali, neću o njima. Nisu vrijedni tisućitog posta no



More zna biti čudan prijatelj. Nije baš fer igrač. Sve uzima, a ništa ne vraća. Zlostavljač pravi. Svoju naklonost ti izražava batinama. Ne sjećam se da me more ikada tako izmorilo, istuklo, a sunce ispržilo kao ovoga puta. Posejdon i Apolon bili su nešto prgavi, tko zna, možda je Amfitrita opet imala ljubomorni ispad i prigovorila mužu da se previše druži s onim berekinom Apolonom. Taj kad ide "u štetu", ne bira previše. Naposljetku, i Bogovima vladaju žene.
Čak i ne moraju biti Boginje.



Ponedjeljak je popodne, onaj isti ponedjeljak, deveti sedmoga, kao kad je Goran osvojio Wimbledon. Maeštral opet puše, cvrčci luduju, njihov je zvuk prekrio sve ostale. Pa eto, možda i nije u rangu Wimbledona, možda i neću dobiti pehar, možda me neće na Rivi dočekati pola Dalmacije, ali sam upravo napisao post broj 1000. I sad bi kao trebalo nešto zahvalit ovo-ono, aI' meni nikako ne izlazi iz glave onaj blesavi cjevar Lovre koji je ijadu puta mora ponovit svojoj staroj materi da se sad pravilno kaže - tisuća.




Klima se klimom ispije

05.07.2012.

Svake godine početkom srpnja, u Hrvatskoj ista histerija - upiši! Pedeset tisuća osmaša super odlikaša mora se upišati na pedeset i pet tisuća raspoloživih mjesta u prvim razredima srednjih škola. Čak i ako imate oskudno znanje iz matematike, morate se zapitati - tko je ovdje lud??? Čini mi se da zbrku stvaraju roditelji koji se gužvaju po školskim hodnicima. Više oni žele biti upišani nego djeca!
Men' se čini da mi u ona mračna vremena nismo imali takvih problema. Štoviše, nismo ni znali jesmo li uopće upišani. Ne sjećam se koliko je bodova bilo potrebno za upišat se u osnovnu školu, ali već nakon dva mjeseca, tamo oko Dana Republike, masovno bi nas upišali u pionire. Kakvi bodovi, trebao si samo znat ponovit pionirsku zakletvu - danas kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ! Kasnije, kad bi nas pubertret počeo pucat, bez ikakvih problema su nas upišivali u omladince. Otišli bi na Glamoč, prisjetili se Ive Lole Ribara i svi bi dobili značku esesoja.

Ne pamtim posebnih trauma ni oko upiša u srednju školu, a pogotovo na fakultet. Pa čovječe, ti profesori s Fakulteta brodogradnje su nas mamili, trčali za nama po ulici, dragali nas po kosici, nudili bombone, lize i slastice širokog spektra djelovanja ne bi li nas upišali na taj studij. Pa danas bi to bilo krivično djelo, proglašavali bi ih vakvima i nakvima, a nama je sve bilo normalno!



Uostalom, svakih se sedam godina cjelokupno znanje svijeta udvostručuje. I revidira. Ono što nam danas nude u školi kao općeprihvaćenu činjenicu, za deset godina će bit passe.
Klima primjerice!
Učili su nas da u Hrvatskoj postoje tri tipa klime. Mediteranska, sredozemna i tu i tamo planinska. Mediteransku odlikuju sušna ljeta i blage zime, kontinentalnu znaju zblesit magluštine ali da se preživit, a planinska nam taman dođe za guštat malo sniga.
Danas više nije tako. Klima se promijenila. Eto, nedavno je predsjednik Ivo rekao da u Hrvatskoj vlada antipoduzetnička klima. Zaboravite sredozemnu, zaboravite kontinentalnu, a pogotovo planinsku, sve su se sljubile u jednu jedinu - antipoduzetničku! A kad predsjednik nešto kaže, nema tu rasprave.



Antipoduzetničku klimu karakteriziraju jaki ekstremi. Zimi zima, a uleti ti vruće. Nazvali su je antipoduzetničkom jer i sami poduzetnici priznaju kako ih takva klima guši. Ako se klima nastavi razvijati ovakvim tempom, uskoro će nam se svi poduzetnici ugušiti. To će biti užasne scene. Hodaš ulicom sasvim normalno, a čovjek ispred tebe koji je do tog trenutka bezbrižno skakutao počne se gušiti. Sigurno je poduzetnik! Nije potrebno dvojiti ni sekunde, smjesta treba poduzeti Haimlichov zahvat! Priđemo poduzetniku s leđa, stisnutu šaku jedne ruke stavimo na trbuh žrtve, u sredini udaljenosti između pupka i vrha prsne kosti. Drugom rukom prihvatimo stisnutu šaku i učinimo snažan i brz pritisak na trbuh, prema sebi i gore u smjeru ošita. Pritiske ponavljamo dok se ne izbaci strano tijelo ili dok osoba ne izgubi svijest.
Ako izgubi svijest - jebi ga, ko mu je kriv, sam je htio biti poduzetnik!

Ipak, mogli smo i gore proći. Eto, u susjednoj, dragoj nam Bosni i Hercegovini zavladala klima nepovjerenja! Strašna neka klima ta klima nepovjerenja. Pokušao mi njezine karakaterist'ke objasniti moj susjed Faruk koji svako ljeto ženu i djecu dovede na more.

Kaže Faruk - nemo'š povjerovat kolko su dobri ćevapi kod Alije na Feri. Vazda stavi jednog više, onako džabe, a kajmaka sasuče ko da mu je ga rođena mater prav'la. Zajebato skroz. Ajooooj kad se sjetim Dugmeta Jagoda i Indeksa, nemoš povjerovat kakvo smeće danas slušamo. I znaš, sad kad sam sad dolazijo na more, nemoš povjerovat kolko sam moro čekat na granici. Užas! Da ne povjeruješ kako je gadna ta klima nepovjerenja.
Uglavnom ove nove vrste klime najviše pogoduju trgovcima klima-uređaja. Oni se drže devize - klima se klimom izbija. A klima uređaji su najveći zajeb ove civilizacije. Više vridi jedno stablo neko pet klima uređaja. Samo, kome ćeš ti to objasnit...

Zapravo, mi smo totalne budale. Da imamo imalo pameti proglasili bi kolektivni godišnji odmor od dvadesetog lipnja do dvadesetog kolovoza. Tko god nije vezan za turizam - marš na kolektivni! Ako treba i neplaćeni. Pa jednom se brate živi...





Tajna Velikog grebena

03.07.2012.


Vratite se po mene za dva dana, u isto vrijeme, na istome mjestu - doviknuo sam dok sam im dobacivao konop preko prove. Vjeko je potvrdno kimnuo glavom, a Joke je kulerski pritisnuo polugu hroptavog dizelaša prema dolje. Nije prošlo ni par minuta, a za njima je ostao samo smrdljivi trag crnog dima.

Ostao sam sam na Velikom grebenu. Odjeven u pamučnu bijelu haljinu, tintaru mi pokriva slamnati šešir širokog oboda, imam tri litre vode, integralne baškotine iz Konzuma, lampadinu, osam metara konopa, nož i mrežu za spavanje. Dovoljno za preživit. Veliki greben najveći je u nizu od tri otočića koji se iz zraka doimaju poput obitelji plavetnih kitova dok putuju prema sjeverozapadu. Hridinasti, goli i negostoljubivi, nisu pretjerano inspirirali one koji su im nadjenuli imena. Onaj sasvim južno jednostavno se zove - Južni greben, a između Velikog i Južnog, logično se smjestio -Srednji, kojeg neki zovu još i Mrkavac. U svakom slučaju, imena su im sasvim neusklađena s turističkim prospektima.



Što je sasvim u redu, jer su prije tri desetljeća fiš-piknik desanti totalno zblesili Veliki Greben. Idioti koji su dovodili turističke ture na otok, ostavljali su za sobom hrpe otpadaka, a ostatke hrane bi jednostavno porazbacali po grmlju. Nije trebalo čekati dugo da se populacija gušterica poveća dvadesetak puta. Slijedećeg ljeta jednostavno nije bilo moguće kročiti na otok s bilo čim jestivim u rukama, istog bi te trenutka napale horde gušterica.



Onda su ovi pametnjakovići fišpiknikeri odlučili dovest tri mačke. Nakon što su mačke satrale sve gušte po otoku, potpuno su podivljale. I nije ih bilo samo tri nego najmanje trideset i tri. Godinama se nitko nije usudio iskrcati na otok. Mačke-kamikaze vrebale su iza svakog žbuna. Čim bi se netko pokušao vezat za škrapu, pojele bi mu konop. Zatim bi se okomile na bokobrane, pogotovo na one narančaste. Jedino efikasno oružje kojim se moglo boriti protiv ludih mačaka bila su vesla. Bojale su se vesala ko crnog vraga.

Jedne su zime mačke misteriozno nestale. Stručnjaci pretpostavljaju da su izvršile kolektivno samoubojstvo bacajući se s najviše litice s pučinske strane otoka. Danas je situacija na Velikom grebenu relativno normalna. Ako zanemarimo divlje kuniće. Koji zapravo i nisu kunići nego... ma nema veze! Uglavnom, ovi grebenski kunići imaju kraće uši i duži rep od normalnih kunića. Netko bi mogao pomislio da te životinje više sliče na štakore, ali kako rekoh - nema veze...

Eh sad, šta ću ja dva dana na tako divljem i nepristupačnom terenu. Kako šta ću? Brat ću kapare! Veliki greben možda i nije najugodnije mjesto za život, ali su zato kapari s njegovih hridina mmmmm kvalitete.



Ipak, nemojte se zanositi. Branje kapara je mukotrpan posao. Sunce vas prži, galebovi vas bombardiraju, kamen gori, val se pjeni, ajme meni. Ako ste iznimno raspoloženi možete ubrati recimo kilo kapara za sat vremena. Ali samo ako ste kažem - iznimno raspoloženi. Osim toga, kapari su zavodljivi. Beru se samo najmanji pupoljci. Što je zapravo u suprotnost s ljudskom psihom. Jer ruka nekako instinktivno stremi prema onima većima. A oni ne valjaju. Osim toga, ne smijete ogoliti čitavu biljku. Inače dogodine nećete imati što ubrati.

Eh sad riječ-dvije o toj bijeloj haljini. Što je muškarac bez haljine? Da ne bi bilo zabune, ova koju nosim je posebno dizajnirana haljina za branje kapara. Tanka, prozračna, sa žepićima, dužine onako do koljena skoro mini. Inače je ne nosim, iz razumljivih razloga. Ali zapravo, ne vidim ni jedan dobar razlog zašto muškarci ne bi nosili ovakve haljine, pogotovo ljeti. Donje rublje je naravno sasvim nepotrebno uz ovakvu haljinu. Da samo znate kako je Veseljko sretan u njoj. Leluja slobodno i bezbrižno. San snova...

Brao sam već nekoliko sati kad sam primjetio da se otoku približava neki gumenjakić. Zapravo, pretpostavio sam da se nekakvo plovilo krije ispod njihovih guza jer bi inače bilo fizikalno nemoguće da se pet ljudskih figura s takvom lakoćom translatira po morskoj površini. Zamakli su iza južne punte. Ko zna di će...
Kraj lipnja je. Trave su sparušene od žege i bezvodice. Ipak mirišu predivno. Izmet galebova miriše znatno manje divno. Na sve se čovjek navikne...



Kako se približavao sumrak, spustio sam se na drugu stranu otoka, do plažice od velikih oblutaka, upravo tamo gdje su nekada carevali već spomenuti fišpiknikeri. Tu se nalazi nekoliko borova pa ću između njih razapeti mrežu za spavanje. Tako ću barem djelomično biti pošteđen eventualnog grickanja onih čudovišnih kunića.

Kad tamo - onih petero na plaži. Stoje nepomično i gledaju u sunce. Najstarija među njima, debeljuškasta gospođa smjestila se u sredinu, odmah do nje neka mršava plavuša slamnate kose i velikih sisa, a ona treća - ista Annie Lennox!? S njima su i dvojica muškaraca, primjetno mlađi od dama, jedan tamnokos ali neprirodno bljedunjav a ovaj drugi... a ovaj drugi nekako - neopišljiv. Pravilno lice, pravilan nos, pravilne ruke, pravilne noge, brate više izgleda kao neki android nego normalno čeljade. Mister pravilni...

I dalje nepomično zure u sunce, ne mrdaju ni makac.

Nisam ih želio ometati u njihovoj seansi, i tako sam imao pametnijeg posla. Razapeo sam mrežu između dvaju stabala i udobno se smjestio. Hm, mogao sam i jače nategnuti konope, ali sad mi se jednostavno više nije dalo... Baškotini su dobri. Vodu pijuckam na gutljaje, za večeru ih mogu priuštiti sedam. Gutljaja dakako.

Mislim da sam već bio zaspao kad se iznad mene pojavila ona debela suncogledačica. Obraća mi se žustro na nekom nerazumljivom germanskom jeziku, kombinaciji kašljanja i škrgutanja. Ništa je ne razumijem, a ne kuži ni ona mene...

Duju spik ingliš - konačno dočekah nešto razumljivo iz njezinih usta.

Jes ustvari no, lidl ingliš, lidl...

U stvari, objasnila mi je da je upravo ovo mjesto na kojem sam razapeo ležaljku ključna energetska točka otoka i da bi njih petero najviše voljeli tu provesti noć.
Eh, vidi nju, ona će meni da je to ključna energetska točka, pa neću ja odabrat neko bezvezno misto, nu...

Brzo smo se dogovorili na mote, ja ću ostat na istome mjestu, a oni će polijegati u krug. A božeeeee, da mi je netko rekao da ću na pustom jadranskom škojiću spavati okružen s petero potpuno nepoznatih ljudi, ne bih mu... Hm, svakakve su mi se misli rojile glavom. A da nisu ovo kradljivci kapara? Bande krijumčara kapara zalijeću se talijanske strane Jadrane i otimaju berače, plijen i sve živo... Spavam s jednim okom naizmjence. S drugim ih gledam... Žene nešto šapuću na onom glupom jeziku. Mladići ništa ne govore. Debela je šefica grupe, očito. Annie Lennox, jebote jel moguće da je ovo Annie Lennox? Ma je, pljunuta je! Al ova plavuša metlaste frizure stvarno ima dobre sise... Hm... a da se spustim među njih... Šuti budalo, šuti, misli o nečem... drugom...

Probudio me friški burin u samo svitanje.
Njih petero opet bulje u sunce. Nepomično. Pa čovječe kako mogu ovako, pa ne izgledaju stvarno, ko da su vandalmatinci. Hm, sad mi se čini da ono ipak nije Lenoksica, ali plavuša, plavuša mi je odnekud poznata, samo ne znam otkud, bem li joj sunce žarko...

Htio sam iskoristiti tih nekoliko sati prije najveće žege za berbu, ali iskreno, već mi je pun kufer ovih kapara, mislio sam da ću ih puno više nabrat ali to sve ide nekako sporo.

U neka doba, evo ti opet debele do mene. Oči su joj ko u sove. Šta radim - pita me. Evo me berem kapare. Kako se to radi, evo ovako. Kaže da bi mi oni rado pomogli. Ajde pomažite. Odakle su, iz Danske kaže, a mali bljedunjavi je Kanađanin. Super. Je li ono Annie Lennox. Nije kaže, nasmijala se, svi to pitaju kad je vide, zove se Ingrid, odvjetnica je. Plavuša Clara, ima firmu za bojadisanje interijera, Kanađanin je Tim, a pravilni Stephan. Pomagali su mi čitavo jutro, a onda su se bez riječi pokupili, ukrcali na onaj njihov gumenjakić i otplovili prema kopnu. Pratio sam ih pogledom sve dok se nisu pretvorili u točkicu. Ostavili su mi sve što su nabrali. Svega je tu bilo, raznih bobica, iglica, lišća, brabonjaka od kunića, ponajmanje kapara. Ali dobro, važna je namjera...



Popodne mi se više ništa nije dalo. Pa život ka drop. Raspuva se maeštral. Voda na minimumu. Izdržat ću do jutra, dok ne dođu po mene.

Tu noć sam sanjao bradavičaste svinje...
Svo vrijeme su pokušavale izvršiti invaziju na Veliki greben. I oteti mi sve ubrane kapare.
Strašno nešto...



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>