Rijeke (ponekad) teku uzbrdo

29.10.2012.


Omililo nam se tulumarenje u zadnje vrime, rasplesali smo se i usprdecali ka veliki i premda smo slutili da kurbin pir mora jednom doć svome kraju, odugovlačili smo s partencom i maksimalno zavlačili, iskoristili sve moguće produžetke, dodatke, prizive i apele i taman kad smo pomislili da smo uspili, udunilo nam letriku! I to kako grubo, naglo, priko noći, bez milosti i rišpeta prema posljednjim ostacima lita.
Ne volim ovo vrime kad se smrači prije nego šta uopće svane, kad se dan stanja ka slana srdela pod pizom, a polarna noć se spusti sve do četrdeset i treće paralele i petaje nam roge - eto vam na!
A nema dva dana da sam okopava kavule po vrtlu jerbo se nakon svake kiše ova gnjilava zemlja stvrdne ka šarmirani beton, a priko ograde me gleda susid Joke Puntižela, untrigaje se i zajebaje - a šta si se uzmava s tim mašklinom, oli se nadaš pronać naftu?

Kvraguc ti i nafta, kad bi već moga birat, onda bi najviše volija pronać izvor tople vode, spojit ga direktno s kadom pa se toćat i banjavat do mile volje. Ajme kako zavidim ovim kontinentalcima iz Daruvara, Tuhelja, Varaždina, Čateža, koji žive blizu toplica, čini mi se da nema većega gušta nego kad snig pada, a ti se uvališ u bazen pun tople vode, plutaš dostojanstveno ka plavetni kit i zadovoljno se lupkaš po trbuju, dok se oko tebe para diže u ariju...

Oduvik su mi bili interesantni ti, da prostite, geo-termalni izvori, a pogotovo gejziri kad onako ponosito štrocaju u visine i naravno, intenzivno razmišljajući o tim pojavama, obavezno u tintari vizualiziraš zagrijanu utrobu majčice Zemlje i bude ti skroz logično da vodena para iz tog kotla mora pronać neki put za izać vanka.
Međutim, kako stoje stvari sa običnom, geo-studenom vodom?

Svima nam je dobro poznato da voda, bila ona obična, mineralna, destilirana ili kakva god već, uvik teče nizbrdo. Od izvora prema ušću, svaka rijeka, čak i potok pronalaze samo njima znane puteve, probijaju korita, čak i kanjone, a kad se spuste u nizine, vijugaju ka špageti broj 3 na plitkome pijatu.



I sve je to u redu i svima razumljivo, ali pitam se - šta se događa prije samog izvora? Otkuda dolazi sva ta voda? Iz dubine! Pa kako dolazi? Pa lipo - penje se! Ma kako se penje! A iđe uzbrdo! Jeli vama sve to kjaro, kako se voda može penjat uzbrdo do svog izvora, a tek onda, ka ono nije me briga, prepušta se slobodnome padu!?

Moram priznat da me ovo pitanje dugo mučilo, čak sam se uputio na istraživačku ekspediciju do izvora rijeke Cetine. Zamislite toga čuda, grotlo iz kojeg izvire naša zelena lipot'ca duboko je najmanje dvista metara, cili bi tamker iz škvera mogli zaronit u tu rupet'nu i još bi ostalo mista.
Fascinantno je da samo izvorsko oko izgleda kao mirno jezerce, gledajući u njega teško se može pojmiti da svake sekunde na njegovu površinu izbija stotine litara vode. Tek s prvim slapovima postaje vidljivo kako rijeka zaista teče, i koliko je silna moć te vode koja neprestano izranja iz dubine...



I tako sam šetao i šetao kao profesor Baltazar na mostiću preko Cet'ne, važno se hvatao za bradicu dovijajući se na sve moguće i prizivajući odgovor na pitanje koje me mučilo.
Ne mogavši doći do razumnog zaključka, još sam istog dana poslao pismeni upit kolegici Pjaceti, ona ipak živi u naprednoj Europi i možda je bolje upućena u ta pitanja.
Već istu večer, stigao mi je promptni odgovor - patuljci!







Šta patuljci, kakvi patuljci pobogu?

Kaže naša Eurodalmatinka, kako na dnu te velike jame iz koje izvire Cetina, i ne samo Cetina, već i Krka, Zrmanja, čak i Una jedna i jedina, žive patuljci koji neprestance vrijedno rade, kopaju, vuku karijole, pumpaju svu tu silnu vodu prema površini i nikad se ne umore. Istina, za vrijeme ljetne sezone uglavnom koriste godišnji odmor pa je dotok tih mjeseci nešto manji, ali već s prvim jesenskim danima, ulaze u pravi ritam, obaraju i tako već visoko postavljene norme.



Ma daaaaj, odmahnuo sam rukom i Pjacetinu teoriju proglasio pukom tlapnjom koju bih vjerojatno brzo zaboravio da mi jutros pred zoru nije u sobu nahrupilo okruglo petstopedeset i troje patuljaka koji su u hipu napravili totalni džumbus mašući nekakvim papirima, kolektivnim ugovorima i rješenjima, optužujući mene da sam ja kriv što su oni dobili otkaz u Hrvatskim vodama!? Brrrrrr, morat ću ubuduće pazit šta pijem!



Odjek vlastitih koraka

26.10.2012.


To je to mjesto. Spustite sidro! - zapovijedio je traurski kralj Andovar svojoj posadi. Izmoreni morem i vjetrom u provu koje ih je nemilice tuklo posljednjih dana, mornari su konačno jednu zapovijed svog vladara dočekali s osmijehom na licu.

Kralju se nedavno u snu ukazala proročica Hadria i objavila ozbiljno upozorenje - još sutra prije nego što sunce dosegne zenit, naići će strašna oluja s mora i potopit će čitav otok. Povedi svoje ljude prema sjeveru, zaplovi morem tisuću otoka i pronađi mjesto na kojemu se spajaju dva zaljeva, tamo gdje se vrletne planine spuštaju u zelena polja, a sunce zalazi iza brijega od bijelog mramora.

Već istog jutra, kralj je okupio svoje najvjernije ljude i otplovio prema mjestu za koje nikada nije ni čuo da postoji, a kamo li da je znao gdje se točno nalazi.
Nedugo nakon što su isplovili, sunce je nestalo, a tmasti oblaci prekrili su nebo. Začuvši zaglušujući buku iza svojih leđa, nitko se, pa ni sam kralj, nije usudio okrenuti i gledati kako golemi val proždire rodni otok.

No, sad su bili stotinama milja daleko, u mirnoj luci, na mjestu na kojem je jedan novi, bezimeni otok gotovo dodirnuo kopno. I otok i obala nasuprot njemu bili su pusti i nenaseljeni, ali pitomi i bogati izvorima vode. Kralju i njegovim podanicima, ovo se mjesto učinilo pogodnim za odmoriti se i prikupiti snage, ali nitko nije slutio da će upravo ovdje ostati zauvijek.
Dok je rijeka vremena nečujno proticala, brod koji je doplovio s dalekog otoka stopio se s kamenom, a iz kamena je niknuo grad. Na mjestu na kojemu je nekada stajao jarbol drevnoga broda, danas se nalazi zvonik katedrale.



Visok, gord i uspravan, isti kao u doba moga djetinjstva kad smo jutra i popodneva provodili u bezbrižnim skitnjama po Balanu i okolnim brdima. Gradeći tajna skrovišta od kartonskih kutija i sklepanih puntižela stvarali smo svoj vlastiti svijet, a grad koji je rastao pred našim očima bio nam je inspiracija.
Uspomene prohujalih dana ostale su zapisane u sjećanjima kao na pucketavom crno-bijelom filmu. Zvuk škverske sirene u snena jutra obojena bonacama, brektanje motora i škripa dizalica s bracera nakrcanih pržinom na Madirazzinom mulu, cika djece koja hitaju prema školi, vonji peškarije, ćakule na vratima o' grada, kliktaji galebova i reski pozivi prodavačica ala ala judi friške ribe, ala ala vidite je, još igra u kašeti...

Ponekad se iz davnine jave mirisi kadulje i smilja iz Biljane, okus toplog kruha iz Plošnjakovog dućana, galama koja dopire s ulice kad bi Dudi i Frančeška popili poneki žmul viška, umilni zvuci mandoline, Šotić i Kvadrilja u Puovića, pisma klape na balaturama za ljetnih predvečerja, kad se težački tenor Nikše Panta i terca Špire Piteše slože u nježnoj "golubice ča u kajbi stojiš, kaži pravo za koga se gojiš..."



Teatar na otvorenom u kojem ne postoje granice između publike i aktera predstave, pozornica na kojoj nitko ne mari tko ima glavnu, a tko sporednu ulogu, tko su statisti ili tek slučajni prolaznici. Šantoće, lajone i ćakulone, likari i oriđinali, šjore, šinjore i gospoje o’ velikoga svita koje se nikad nisu makle dalje od Splita, falše grandece, picaškandali, manovali i meštri o' zanata.

Picigin na Lokvicama, penzionerska grintanja na šentadama, hipiji na cimatoriju, starice koje se zlamenuju kad ih vide, zaljubljena mladost u škuribandama Žudike i Fortina.
Ako je pjaca srce grada, riva je njegovo lice. Koliko je dana u godini toliko je koraka od čiovskog mosta do Kule Kamerlengo. Postoji nešto svečano u trenutku kad iz sjenovitih uličica grada odjednom baneš na široku rivu koja te svakog puta dočeka raširenih ruku. Na dodiru mora i kopna, ostala je obala susreta i rastanaka, usputnih ćakula i dokonih đireva, sramežljivih pogleda i prvih korteđavanja.

Često se pitam koje je njegovo pravo lice, ono ljetno, cvjetno i razigrano kad život struji vrelim ulicama i pulsira mladenačkim žarom ili pak ono turobno, zimsko kad nigdje nikoga nema i kad je odjek vlastitih koraka jedino društvo na koje ćeš naići.



Od kakvog su to čudesnog materijala sazdane spone koje te vežu za ovaj grad, uklešu ti srce u njegov kamen, ne daju da odeš?
Kao da ne postoje gradovi veći, bogatiji, raskošniji, gradovi koji nude bolje mogućnosti?
Ako želiš uspjeti, moraš otići. To je jednostavno tako. Ako ne odeš, nikad nećeš osjetiti ljepotu povratka. Ako se uopće poželiš vratiti. Previše akoa je stalo između mene i njega, previše je pogodbenih rečenica bez jasnog završetka.

Kada nekog voliš, ne razmišljaš o tome zašto, kako i koliko ga voliš, nego ga jednostavno – voliš. Zapravo, nisam želio pričati o ljubavi. To je tako profano. Ona se podrazumijeva. Ljubav ponekad zna biti otegotna okolnosti. Konopac razapet preko opasnog kanjona vezan za čvrsta uporišta na stijenama. Ako samo jedno od njih popusti, postaje nemoguće prijeći na drugu stranu. Može li onaj koji nikad nije osjetio bol zbog neuzvraćene ljubavi uopće znati što ljubav zaista jest?

No, ovo nije priča o ljubavi. Ovo je trebala biti priča o jednome gradu. Gradu mog djetinjstva. Možda je jednostavno poželjela još neko vrijeme ostati neispričana.



Priznajem da me pomalo plaši sve veći raskorak vremena i prostora, prolazeći godinama istim uglačanim pločnicima učini ti se da se ništa ne mijenja, a onda u nekom trenutku shvatiš da sve teže prepoznaješ lica koje susrećeš u prolazu, bore se urezuju u kožu neizmjerno brže nego li u kamenu plastiku i osjećaš kako tvoj vlastiti grad bježi sve dalje, u nepovrat...

I tada mi se učini da znam kako se osjećao stari kralj Andovar kad je nakon duge plovidbe ugledao mjesto na kojem se spajaju dva zaljeva i na kojem sunce zalazi iza brijega od bijelog mramora. Zar je mogao išta drugo reći osim – to je to mjesto. Spustite sidro!



Mir je crne boje

22.10.2012.

Premda je danas do mnogih saznanja moguće doći s minimalnim utroškom snage i gnjavaže, najčešće s dva-tri kliktaja čarobnim mišem, još uvijek znam uhvatiti samog sebe kako uživam u staromodnom ritualu traženja podataka iz požutjelih stranica opće enciklopedije. Bez obzira radi li se o A-Ćus, D-Helio ili čak Ska-Žv izdanju, postoji nešto svečano u tom činu kad se uspentraš do najgornje police regala, otpuhneš prašinu s tri i po kilograma akumuliranog znanja i zadovoljno počeš prelistavati stranice izgovarajući poluglasno abecednu mantru - ddžđ, efgh i tako dalje.

Htjeli mi to ili ne, neki pokreti i vještine polako nestaju iz naše kolektivne memorije, naši prsti postaju sve nespretniji pa dok nevješto listamo stranice leksikona i rječnika tražeći zaboravljenu logiku i redoslijed pojmova, sve češće odustajemo, i linijom manjeg otpora zazivamo pomoć gospodina Guglića.

Srećom, šjor Guglić je izuzetno strpljiv, prijazan i zahvalan prijatelj, a zanimljivo, što ga više gnjavite, njemu sve to draže... Ponekad mi dođe i neugodno, podsjeti me na psića koji ti sam donese kamenčić ili grančicu pa te molećivo pogleda i samo što ne progovori ljudskim glasom i kaže - ajde baci ga, zavitlaj što dalje!

Pa eto, ne tražim od Guglića da bjesomučno trči po dvorištu i donosi mi pred noge već stoput bačeni kamenčić, ali on i ja ipak često igramo jednu igru u kojoj se međusobno nadmudrujemo. Na meni je da smislim zadatak, a na njemu da posloži najljepšu moguću sliku od zadanog pojma. Igra je veoma jednostavna, dovoljno je pri traženju uključiti opciju "slike" ili da prostite "images", i već za tili čas na ekranu zabljesnu mozaici kreirani tko zna kakvim računalnim algoritmima.



Naravno, ukoliko u tražilicu ubacite neki pojam tipa "raskiseliše li ti se opanci", vrlo je vjerojatno da ćete dobiti gomilu blentavih i neupotrebljivih fotografija.



Neizmjerno je ljepše kad zatražite neki sasvim jednostavan pojam kao primjerice "ljubav". (Eeeeej čuj mene, ljubav proglašavam jednostavnim pojmom tz tz...)



Zar nije zanimljivo kako se neka boja istakne kao dominantna za određeni pojam? Ovdje je odmah bljesnula crvena. Boja strasti i snažnih emocija. Nema dileme, ljubav je crvene boje.

A što će nam donijeti "prijateljstvo"?



Hm, nisam siguran za boje, više je tu nekakvih stihova i mudrolija, ali vidim da mi se iznenadno ukazala jedna zanimljiva teta u tirkiznoj majičici, kakve li ona veze ima sa prijateljstvom? Pa dobro sad, mislim, lijepo je imati prijateljice tete diljem planete zar ne?
Kad smo već kod tete, ovaj htio sam reć - kod planete, idemo vidjeti kako izgleda naša Zemlja...



Uh, ova slika me raznježila, zar nije prekrasna ovako bublasta okruglasta? Plavi planet, definitivno...

Međutim, pitanje je koliko bi naša "plavuša" bila lijepa da je ne obasjava veliko Sunce?



Sunce je ovdje užgalo sve motore i mada sam često slušao o tome u djetinjstvu, nikad nisam uspio saznati kako izgleda to famozno sunce "kalaisano", ali bez obzira na sve termičke obrade, sunce je nesumnjivo žarkih boja...

Ostavimo se načas nebeskih tijela, evo pada mi na pamet sloboda, kakve li je boje sloboda? Sjetio sam se profesora Bandova iz srednje škole koji nam je zamislite čuda, predavao - marksizam! Jednom nam je rekao - djeco zapišite u bilježnicu definiciju slobode - Sloboda je najljepša stvar na svijetu!



Vrijeme i sve promjene koje su nas zadesile proteklih desetljeća, nisu umanjile vrijednost slobode, a najljepša stvar na svijetu ima boju neba, koja god bila...

Sreća?



Sreća se pojavljuje u svim mogućim bojama, ali jeste li primjetili kako sreća uvijek širi ruke, kao da želi zagrliti čitavi svemir?

Pa eto, ako i ne uspijemo srećom zagrliti čitavi sve-mir, uvijek nam ostaje ovaj naš, obični, mali, ali toliko željeni - mir.



Gle gle, moj kreativni asistent mi je uglavnom ponudio slike svemirske postaje zvane Mir, uh, tu su nam Rusi malo poremetili koncepciju, ali gledajući sve ovo, neobična mi je vladavina crne boje koja mi je nekako nespojiva s mirom. Zar mir ne bi trebao biti neke druge boje?
Da pokušam sa "peace"?



Hm, ima tu duginih boja, nije da nema, ima i Picassa i Lennona, ali opet se crna ispreplela kao dominantna. Tko zna, možda je mir zaista crne boje? A možda je to i pravedno. Mir donosi ljepotu svemu što postoji, pa zašto ne bi i crnoj boji...


Pisoar repertoar

19.10.2012.

Kad provedeš nekoliko dana na putu, onda neizbježno moraš svako toliko i toliko, bez greške otići na ono mjesto do kojeg i carevi idu pješke. Dobro, nismo svi isti, poneki od nas će bez sustezanja stati pored ceste, pronaći adekvatan grm i svečano obilježiti svoj teritorij ne hajući za gruntovnicu i vlasnički list. Prije nekoliko godina čak je bilo imenovano nekakvo povjerenstvo u okviru Ministarstva turizma koje je špartalo Hrvatskom i zavirivalo u zahode.

Budući da su izvještaji o radu klozet-povjerenstva u posljednje vrijeme iščezli iz medijskog prostora, za pretpostaviti je da se situacija stubokom popravila.

Nije to više kao u doba kad je John Wayne jahao pustinjom, parkirao konja pred neki saloon, naslonio se na šank i zapitao brkatog bartendera - imate li predsjednički WC?

Nou, mister Wajne, nemamo predsjednički, ali imamo ovaj obični.

Ah ništa onda, odmahnuo je rukom John i odjahao u nepoznatom pravcu.

Obišao je tako siroti John Wayne još nekoliko pustinjskih ugostiteljskih objekata, usput zgnječio čegrtušu, propucao nekoliko protuha i najmanje dvaput spasio čovječanstvo, ali džaba, u niti jednom lokalu nisu imali predsjedničke već samo obične WeCe-je. S obzirom da je svaki mjehur ograničenog kapaciteta, pa makar bio i od Johna Waynea, najboljem kauboju divljeg zapada nije prostalo ništa drugo nego se odvažiti ući u obični WC.

Nije prošlo ni pola minuta, a John Wayne izlazi sav ispišan iz WC-a, psuje i prostači.

Što se dogodilo mister Wayne? - upita ga konobar sav unezvjeren.

Svaki put isto, kad god uđem u neki WC, ostali kauboji me prepoznaju, naglo se okrenu prema meni i kažu - gle, John Wayne!

Nisam siguran je li John Wayne ikada bio na Plitvicama, ali sam uvjeren da ne bi puno bolje prošao ni u pišaoni kod parkirališta. Tamo vas naime dočeka streljački vod čučavaca. Okej, s čučavcima bi moglo biti problematično recimo u Čučerju, ali na Plitvicama imaju masu slapova koji sve to isperu dok si rekao zejtin.

Problem nastaje u trenutku kad zakopčaš patent i poželiš izaći s tog posvećenog mjesta. Vrata konduta se naime otvaraju prema unutra, ali su pri tom toliko široka da te stjeraju u kut, praktički moraš levitirati iznad čučavca ako ih želiš zaobići.

Ukoliko uspiješ održati visoku razinu koncentracije i noga ti se ne zaglavi u onoj rupetini, možeš biti sretan, udahnuti svježi zrak i reći živote, dobar ti dan!



No, sve je to za ljude. U jednom finom restoranu u kojem smo dobro klopali, nikoga ne prisiljavaju da čuči, ali su zidovi zahoda misteriozno zagrijani do usijanja!? Mislim ono, uđeš unutra da se osvježiš, a dočeka te sauna. Zlo i naopako ako patiš od klaustrofobije, a uz to se moraš oprezno okretati po kabini jer ako makar i na trenutak dotakneš zid, spržit ćeš se ko komarac na električnoj lampi.

Nešto kasnije, ipak smo uspjeli odgonetnuti razloge crvenog usijanja. Zamislite, muški toalet se nalazi tik do krušne peći!? I sad, ako izgladnjeli građani masovno naručuju pizze, mo'š se frigat!
Ali, to još nije sve! Usred jednog od modernih vinograda koji se uzgred budi rečeno, više ne obrađuju motikama i mašklinima, već buldožerima i damperima, naišli smo na dražesnu kušaonicu vina. Ambijent pomalo sterilan, ali uređen s ukusom. I tako, otmjeno pijuckaš merlot, pinot, nazdravljot, stručno podigneš čašu prema suncu, napraviš važnu facu i kažeš značajno - hmmmm, dobar buke! Potom gricneš malo grancavoga sira pa onda još malo podmažeš grlo i di ćeš kud ćeš nego do... ma znate već...

Kad tamo, pisoari postavljeni visoko kao da su Wiehlerovi gobleni! Pa jebote ovo nije normalno, ako si niži od metar devedeset pet, nema šanse da se itneš do njih, moraš se uvijat i dovijat na najrazličitije način, okretat se oko sebe u nadi da ćeš ugledat kakav bančić, štule ili bilo šta slično da se popneš na viši položaj. Na koncu, pomiren sa sudbinom, zauzmeš položaj manekena Pisa, napregnešššššš se iz sve snage pa ako uspiješ uspiješššššššš.

Ipak stvari se kreću na bolje. Visoka tehnologija ulazi na široka vrata u intimne prostore. Čim se prubližiš hi-tech pisoaru, upali se malo crveno svjetlo. I ono gori sve dok ne završiš s poslom, da bi trenutak kasnije potekao pomno doziran slap za ispiranje.

Međutim, kako pisoar zna da sam ja gotov? Kako svakog puta pogodi trenutak kad treba pustit vodu? Meni je tu nešto sumnjivo. Tko kaže da ona crvena točkica na zidu nije kamera koja snima moje najitmnije pokrete? I tko mi može garantirat da odmah s druge strane, u kontrolnoj kabini ne sjedi neka moderna klozet-frau, koja igra pasijans na kompjuteru i promatra mušterije. Iskusno oko već zna prepoznati one koji imaju problema sa prostatom. Njih pusti malo duže. Ponekad se i šeretski poigra sa onima obdarenijima pa ih poprska usred seanse.

Dok oni beštimaju i brišu gaće, klozet frau se kihoće i namiguje kolegici koja dežura na špinama. Špine, oliti slavine, zahtijevaju poseban osvrt. Lako je bilo ranije kad smo imali strogo odvojene špine za toplu i hladnu vodu. Znao si na čemu si. Odvrneš malo hladnu pa malo toplu pa dok sve nariktaš, razmašeš se ko kapelnik pleh muzike. Vidljiv napredak nastao je kad su se topla i hladna struje spojile u jednu ručku pa si mogao sam smiksat željenu kombinaciju, ali kad se ta ručka ukrutila ko drvena Marija nastala je kolosalna zbunjoza. Staneš ispred jedne špine - ne reagira, prebaciš se na susjedni lavandin, a ova od maloprije procuri! Skokneš korak ulijevo, ali šipak - voda već stala.

Kažem vam, nema teorije da se tu radi o nekakvim foto-ćelijama, koje reagiraju na toplinu, dodir, miris ili ne znam ni ja šta već sve ne, garant postoje te kontrolne sobe u kojima pripadnici tajne toaletne organizacije smišljaju spačke i zavjere.

Hm, nakon svega ovoga, čini mi se da grm pored ceste ipak ima podosta komparativnih prednosti.

Opusti se vjetre

17.10.2012.

U mom zavičaju gradi se veliki vjetro-park. Kažu da će biti najveći u Hrvatskoj. Nemam razloga ne vjerovati u to. U Hrvatskoj mnogi imaju najvećeg.
Kao što priliči imenu, u vjetro-parku se logično - puštaju vjetrovi. Ponekad čak i zauzdavaju.





Nemate pojma koliko mi je drago što se, čak i u ovim šugavim vremenima, u neposrednom susjedstvu razvija jedan mega-projekt. Mnogi čak nisu ni svjesni njegove dalekovidnosti. Mi ćemo naime, biti prvi u svijetu koji će upravo ovakvim instalacijama doskočiti globalnom zagrijavanju.

Ipak, samo neupućeni misle da ovakvi pogoni mogu proizvoditi struju. Njihova uloga je zapravo dijametralno suprotna. Vjetro-elektrane ne proizvode, već ograničavaju potrošnju električne energije!



Vjerojatno ste primjetili da su naša ljeta sve vruća i vruća, bogme i suša, a zbog svega navedenoga, rapidno raste potrošnja električne energije i to u prvom redu zbog nekontrolirane pandemije klima-uređaja. Upravo će gorostasni ventilatori razmješteni po vrhovima brdašaca omogućiti ugodno osvježenje, ne samo rijekama dragih turista, već i rijetkom preostalom domaćem življu.



Osim toga, evidentno je da se polako ali sigurno utišavaju i ljetni maeštrali. To nije samo klimatološki već i socološki-psihološki problem. Dokazano je kako učestali izostanak maeštrala može izazvati porast alkoholizma, povećanje obima struka, propuh u glavi, ali i eskalaciju verbalnih delikata.

Stoga ćemo s velikom radošću dočekati završetak izgradnje ovog vjetro-parka koji će nam omogućiti ne samo stabilne maeštrale već i čitavu lepezu vjetrova iz trećeg i četvrtog kvadranta. Naime, koji god nam vjetar bude potreban, stručnjaci zaposleni u vjetro-elektranama, jednostavnim će klikom miša postaviti ventilatore u odgovarajući položaj. Hoćete tramontanu - može! Hoćete buru? Može i to! Koliko ste rekli, tri bofora? A da ipak stavimo na tri i po?



Mislim da nije potrebno posebno isticati kolike će prednosti ovo donijeti našem nautičkom turizmu. Bezbrojne brodice koje su do sada bile prisilno pogonjene motorima s unutarnjim izgaranjem i time nepotrebno trošile enormne količine nafte, sad će moći širom razapeti jedra, ploviti mirno i bez ograničenja.

Istina, svaki novi projekt u Lijepoj našoj ne može proći bez izvjesnih kontraverzi, pa su tako sve glasnija naklapanja neodgovornih pojedinaca zlobnih jezika koji drsko spominju kako je čitava oprema za instalaciju najvećeg vjetro-parka u Hrvata, od lopatica vjetrenjača do zadnjeg vijka uvezena iz - Španjolske!?

Pritom postavljaju nemušta pitanja - zar je moguće da nitko od domaćih proizvođača nije sposoban proizvesti i implementirati ovakve uređaje?





Ma dajte molim vas, budite ozbiljni, pa od koga ćemo uvesti vjetrenjače ako nećemo od Španjolaca? Tko je prvi jurišao na vjetrenjače? Zna se - Don Kihot. A odakle je bio Don Kihot?
Pa nije valjda iz Nedelišća, Trolokava ili Svinjarevaca? Tjah!

Zar ne vidite kako su ove velike nacije dalekovidne? Servantesov Don Kihot mnogi smatraju najvećim romanom svjetske književnosti, ali pazite, ne toliko zbog književnog stila, opisa likova i radnje, već ponajviše zato što je taj roman zapravo registrirani patent i kao takav omogućuje intelektualno vlasništvo nad svim vjetrenjačama ovoga svijeta.

Mislim, kako je vrli Don mogao jurišati na vjetrenjače ako ih u to vrijeme nije ni bilo? Tko je nama kriv što svoga Nikolu Teslu otkrivamo dva stoljeća iza svih?

Ipak, ne žalim osobito što kroz sva ova stoljeća nismo znali stvoriti domaćeg Don Kihota. Veći je problem što nikad nismo pronašli svoga Sancha Pansu.
Sancho je ključ uspjeha!



U gori raste Samobor

14.10.2012.


Očito imam sreće sa zagrebačkim jutrima. Kad nakon cjelonoćne simfonije za udaraljke i roletne u izvedi združenog kišnog orkestra osvane svježe, ali vedro, a pritom još i praznično jutro, nema ti druge nego pri prvom pogledu s desetog kata izdeklamirati - al je lijep ovaj svijet, ponedjeljak je pa još i neradni!



Nakon Plitvičkih jezera i zagorskih brega, nestručna ekskurzija zbunjenih informatičara spremna je za povratak prema jugu. A najbliži put prema jugu, odavno se to zna, vodi preko zapada. Tako smo veselo skrenuli prema tom dijelu svijeta i samo što nismo dodirnuli slovensku granicu kad ono pred nama - Samobor!



U gori raste Samobor
a tebe nema dragi moj...



I te kako imam simpatija za gradiće koji se poput dragih kamenčića nalaze na obodu prstenova velikih gradova. Istina, ponekad znaju biti iskompleksirani velikim susjedima, čak i zarobljeni provincijalnim manirima, ali oni najbolji među njima, često svoje nedostatke znalački pretvore u prednosti. Osim toga, nitko im ne može poreći da imaju poseban šarm.
Netom pri dolasku u Samobor, pred nama se postavila strašna dilema - napraviti neobavezan đir gradom ili odmah, bez suvišnog razmišljanja pokleknuti pred samoborskim kremšnitama. Naravno da smo odabrali ovo drugo.



Na glavnom gradskom trgu nanizalo se nekoliko caffe-slastičarnica tako da smo metodom slučajnog odabira zauzeli položaj na štekatu nasuprot bankomata Splitske banke. Mislim, nikad se ne zna kad će ti pofalit love jel, zamislite, tko je još prije desetak godina mogao slutiti da će mreža bankomata postati hodogram naših kretanja.

Samoborske kremšnite dakle... Samo kronično grintav ili akutno blesav čovjek bi se usudio reći da nisu ukusne, ali za nas koji smo odgojeni na Bobisovim krempitama malo se teže prilagoditi na, ajmo tako reć, specifičnu teksturu ovih samoborskih.

Mi svakog puta nekako nesvjesno trznemo pijatićem ispod krempite ili kremšnite svejedno, i ako pritom zadrhti ko sisa Mađarice mlade, tada budemo jako zadovoljni. Onda već krene poznati ritual, netko voli odvojiti gornji sloj kore pa se njime pojedinačno osladiti, a netko bogme zapara pinjurićem po čitavoj visini, zahvati i kore i kremu i salvetu i sve što mu se nađe na putu.
Vidno zadovoljni degustacijom samoborskih kremšnita koja su nam značajno podigle razinu nadrealina, žustro smo se uputili prema Gradini, ostacima starog grada Samobora koji i danas dominira nad dolinom u kojoj se smjestio ovaj, uvjetno rečeno - novi.

Nakon petnaestak minuta ugodne šetnje ponajprije uz potok, a potom i kroz šumicu stigli smo pred zidine staroga grada.



Posebno je zadovoljstvo provlačiti se kroz labirinte nekadašnjih barutana, puškarnica, a pogotovo kula u kojima su vazda bile zatočene neke djeve bajne, ali ne mogu se oteti dojmu da je obnova drevnih utvrda iznad naših gradova uvijek posljednja na listama prioriteta i da nekako najlakše ispadaju iz planova financiranja već pri prvom rebalansima proračuna.







Šteta, zaista, jer ovako na posjetitelja ostave dvojake osjećaje, s jedne strane nude dašak povijesti, avanture i tajnovitih priča, a s druge opet, silna travurina unutar zidina i svi ti natpisi tipa "opasnost od urušavanja", znaju ostaviti gorak okus.

No, ne želim biti isuviše kritičan, čim prođe ova naša "kriza" vjerujem da će mnogi od tih starih gradova zablistati novim sjajem. To će biti vrlo skoro, eto samo što nije.
Tako se lako bilo uljuljkati u atmosferu pitomog Samobora, ali nama je valjalo krenuti dalje.







Tri dana ekspedicije "Kontinentio 2012" protekla su iznimno brzo, u atmosferi snošljivosti i međusobnog uvažavanja nadasve, a kako to obično biva, na kraju izleta, puni su nam kuferi, ponajviše šporke robe, ali naposljetku, uvijek se tu negdje nađe i pun kufer dojmova, a to je priznat ćete - najslađi teret svakog putovanja.

Rižot na sjeveru

11.10.2012.

Moj dobri dida Šime, zajebant prve klase, el grande maeštro de bronzini, virtouz rižota i pižolota, pravi Dalmatinac od šlape do kape, često bi za obiteljskih okupljanja teatralno ustao i svečano objavio - znate li dico da ja nikad nisam bija u Dubrovniku?

Znaaaaaamo - odgovorilo bi u jedan glas okupljeno mnoštvo, da bi samo trenutak kasnije u općem žamoru lako prešlo na druge teme. A imao je dida Šime dva sina, dvije kćeri, dvije neviste, dva zeta i bataljon unučadi i svi su oni nešto vozikali, ma se isto nikad nitko nije sjetio mašiti za ključeve i reći - evo sutra, čim svane, partijemo put Dubrovnika. Neka dida napokon vidi Minčetu, Stradun i Orlanda!
Trebalo je samo prepoznati finu retoriku i didinu rečenicu prevesti u pravom značenju. Ali ne, svi su se pravili blesavi i premda su dobro kužili verbalnu igru, odgađali su taj famozni Dubrovnik za neke bolje dane. Koji nikad nisu došli. Godinama kasnije, i sam sebe hvatam u sličnim rečenicama. Nama je u stvari ispod časti nekoga zamoliti i to ne samo za krupne stvari nego i za naobičnije sitnice. Molim te - uh kako je to teško izgovorit. Olala, pa nećemo se sad spuštat šoto, e nu, moramo držat andu!

Srećom, moji randevui s Dubrovnikom su bili česti i strasni, ali recimo - nikad nisam bio u Varaždinu. Općenito, mi rmpalije s juga, relativno se lako dogegamo do Zagreba, ali dalje na sjever ili na istok - mmmm, to nam ide već malo teže.

Stoga smo ovoga puta odlučili svjesno zanemariti metropolitanske obaveze i već u rano nedjeljno jutro zaprašiti preko Zaprešića pa uz bok Zaboku pozdraviti Sveti Križ Začretje. Naravno da to nije najbliži put prema Varaždinu, ali nismo ni nekakvi bezveznjaci, lukavo smo u plan puta ubacili i posjet ljupkim neandrtalcima iz Krapine.



Premda smo i ranije znali dolaziti u Hušnjakovo, novi MUZEJ KRAPINSKIH NEANDERTALACA bio je ješka kojoj nismo mogli tako lako odoljeti. Svašta smo dobroga do sada čuli o tom muzeju, ali jedno je čula rekla kazala, a sasvim drugo doživjeti priču "iz prve ruke".



A priča o povijesti čovjeka kako je ispričana u krapinskom muzeju uistinu je fascinantna. I koliko god umišljali da smo u proteklih pedesetak milenija strašno puno napredovali, za mnoge čovjekoide koje i danas svakodnevno susrećemo na našim ulicama, neandrtalci su bili mila majka. Pravi akademici!





Nakon Krapine, krenuli smo u akciju forsiranja Bednje. Iskreno da vam kažem, još uvijek nisam načisto jesmo li se vrtili u krug ili se sve rijeke Hrvatskog Zagorja nazivaju istim imenom? Na koji god smo mostić naišli - Bednja! Potom malo kukuruza, brega i vatrogasnih domova pa opet Bednja. Onda opet krivudavim cesticama kroz kupusišta i pitoreskna mjestašca do nove Bednje. Bilo kuda Bednja svuda. Šalim se. Nemojte kaj zameriti...

U Varaždin smo pristigli taman u vrijeme nedjeljnog ručka. Možda smo ga zbog toga doživjeli mirnijim nego što doista jest, ali već kod prvih koraka gradskim parkom osjetili smo neki neobičan mir. Naravno, kad u takav mir zaluta skupina nervoznih i gladnih Dalmatinaca onda ne možete očekivati ništa drugo nego bombe rašpe i livorvere. Kad bi sad krenuo u detalje, tko zna kuda bi nas priča odvela...

Srećom, svi smo preživjeli. Slasni trganci i čudesni umaci od gljiva uz izvrsnu graševinu polučili su terapeutski učinak tako da smo se mirni i zadovoljni prepustili dokonom šetuckanju. Priznajem, donedavno mi je bio smiješan taj varaždinski Špancir fest, ma dajte molim vas, kakav je to festival prešetavanja, ali već nakon nekoliko đireva ulicama starog grada sve mi je postalo jasno.









Tako se lako prepustiti atmosferi bajkovitog dvorca, dok savršenu tišinu remete samo cvrndili-drndili zvuci zvonca s bezbrojnih bicikala, svakim korakom grad postaje ljepši.







Varaždin me se dojmio kao grad po mjeri čovjeka, ni veliki ni mali, uredan, diskretan. Naravno da smo kao okorjeli matematičari odmah povukli paralele s našim malim i velim mistima, ali tajnu južnjačkog šlamperaja nismo uspjeli dokučiti. A tek ljudi? Ljubazni, pristojni, susretljivi, kao da su s druge planete...



Nismo propustili posjetiti ni čuveno gradsko groblje, zeleno, tajnovito i mirisno. Božemiprosti, čoviku dođe da umre makar na dva-tri dana samo da osjeti tu posebnu atmosferu posljednjeg počivališta Varaždinaca.





Špancirali bi mi još dugo Varaždinom da se s prvim mrakom nebo nije narogušilo i počelo prijetiti mrgodnim oblacima, ali čak nas je i olujno nevrijeme sačekalo i pravim manirima kavalira ispratilo iz grada bez iti jedne krupne kapi kiše.



Na stranu sve, mislim da ću i ja u stilu moga dida Šime teatralno ustajati na obiteljskim okupljanjima i recitirati vazda istu pjesmicu - znate li da ja nikad nisam bija u Varaždinu?
Neću ni zucnit o tome kako sam bregima dragim obećal da vrnul se bum nazaj...



Eto ti ga na! Požnjopa dvi i po štrukle i o'ma počeja kajkat...



Plitvičke palačinke

09.10.2012.

Oduvijek su mi bile sumnjive rijeke koje teku prema sjeveru. Razmislite malo, zar to nije neobično? Eto, zavrtite globus ili otvorite bilo koju geografsku kartu i pokušajte dati suvisao odgovor na jednostavno pitanje - kako rijeke mogu teći uzbrdo, to jest - prema gore? Mora da se radi o nekoj spački. Izmučen ovim pitanjem morao sam se uputiti na teren i istražiti o čemu se zapravo radi. Na svom putu prema sjeveru, najprije sam legitimirao Krku i Zrmanju. Vidjevši koliko se izmotavaju i uvijaju, pojavila se opravdana sumnja da njih dvije i nisu besprijekornog ponašanja, ali kad su za svjedoka pozvale Jadransko more i par pataka, njih petoro zajedno, izbili su mi sve argumente iz ruku.





S Likom i Krbavom uopće nisam htio razgovarati jer ni one same ne znaju što hoće. Malo bi plivale, malo bi ronile pa se opet pojavljivale na skroz neobičnim mjestima... Ne ne, ipak sam ja čovjek u godinama, ne mogu se više nositi s mladim i vrckavima gospodičnama...
Onda sam opet otvorio kartu i u trenu mi je sinulo- Plitvica! Tako malena riječica, skoro da se ni u kartu ne uspjeva urezati, a navodno puni ne jedno, nego čak šesnaest jezera. I to kakvih jezera! Sve u šesnaest!

Plitvička jezera...





Kad god čujem da netko spominje ime njihovo, uzaludno ili uzapametno svejedno, čitav se raznježim. Sjetim se nekih davnih putovanja sa sestrom i roditeljima pa kasnije đačkih ekskurzija, smaragdnih bljeskova, prštavih slapova i Mede na ulazu u hotel Jezero. Pa dobro onda, što se čeka - idemo na Plitvice!
Jednodnevna ulaznica za jednu osobu stoji ovalnih stodeset kuna. Ma molim vas, kakva je to cijena? Jeste li ikad igdje vidjeli da nešto košta 110 kuna? Totalno bezvezna cijena. Pa jesu li mogli nakeljit barem 109,90? Hm, nije ugodno kad čuješ tako nešto, a onda pomisliš - pa daj ipak su to Plitvice, nije to neki Mandin zdenac štatigajaznam, koji curkom curi, ali frigaj ti to, četveročlana obitelj samo za ulaznice i parking mora ispljunit 500 kuna.

Da, ali nisu naši ljudi krivi za to, odgovornost leži na neodgovornim bjelosvjetskim hohštaplerima koji svaku toliko vremena uvrste Plitvice na neki od novovjekih popisa svjetskih čuda. Svako objavljeno čudo - tri kune skuplja ulaznica!? 'Bala vas čuda!

I onda još ovi naši tukci koji glasaju na tim internetskim izborima za čudnovata čuda potvrđuju - je, istina je, Plitvička jezera su divna, prekrasna, veličanstvena, dođite, samo dođite! Ma dajte ljudi dozovite se pameti, kakva divna prekrasna, neš ti jezera, svako svoju politiku vodi, puštaju na sve strane, štrocaju u svih šešnajšt ko štrukavela dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Slatina, to kad se jednog dana eventualno izgradi kanal iz fondova EU, onako fino izniveliran, usmjeren, pravocrtan, tek onda možemo govoriti o ljepoti...



Dobro, ajmo se spustit časkom dolje do jezera. Kao što je svima dobro poznato, Plitvička jezera su nacionalni park. Zaključak - u nacionalnom parku rastu razne nacije. I to je živa istina!
Eto, do ove subote nisam mogao ni pretpostaviti koliko nacija obitava na Plitvicama. Mnoge od njih samo što nisu postale endemske vrste. Primjerice, za nas neupućene magarce svako je stablo - bukva, a svaki turist žute rase - Japanac. Čim vidimo traku oko vrata na kojoj piše Nikon, Canon ili Tutankamon, mi odmah mislimo - evo ga, Japanac! E, ma nije svaki Japanac iz Japana, ima ih iz Taiwana, Koreje, Hong-Konga, čak sa Trinidada i Tobaga!





Bojeći se da i sami ne postanemo kosooki, ukrcali smo se na brodić s jednom grupom Talijana. Gospođa koja je sjedila ispred mene, okrenula se i prišapnula mi nekoliko rečenica kao ono, u dubokom povjerenju. Ja sam kimnuo glavom i blesavo se nasmiješio. Nedugo zatim, gospođa se opet okrenula prema meni te mi ispričala jednu veoma zanimljivu priču. Milina ju je bilo slušati, međutim stupanj miline bi se sigurno stubokom povećao da je moj fond talijanskih riječi nešto bogatiji. Budući da više nisam imao besplatnih blesavih osmijeha na raspolaganju, pokušao sam objasniti dragoj gospođi iz Verone - Io non sono un Italiano, io sono un Croato vero! Io sono vero Versic from citta di Trau, razumite?

Nato se moja novopečena prijateljica naprosto izoduševljavala - ooooo, pa šta niste rekli, a ja bi se zaklela da ste naš, tako mali crni ćelavi debeli, podsjećate ma moga dobroga papu, on je isto tako ima bokunić dropčića, bija je sudski činovnik, a najviše je volija angriz s gradela, a tek koliko je volija nabubat se parmezana, to je čudo. I puno mu je drago bilo močit praske u crno vino. Mislim, šjora gospoja je ovo sve isparlala na talijanskome i sad da budem iskren, ne mogu vam stoposto garantirat da je rekla baš ovo kako sam je preveja, ali u svakom slučaju - ja sam tako shvatija, e!



Na početku smo se malo dvoumili oko odabira ture, posjetiteljima je na raspolaganju nekoliko programa pa tko kako voli - nek izvoli. Kraće ture zasigurno djeluju zavodljivije, ali bez dužine nema... jel..., mislim, šteta je tek tako protrčati Plitvicama. Moja preporuka - doći što ranije i carpe diem. Da prostite...





Ima nešto čudesno u tom žuboru vode, u tom neprestanom previranju, imate osjećaj kao da slušate simfonijski orkestar koji satima izvodi kompoziciju koju nitko do tada nije skladao, jednostavno, teku note tako savršeno skladno, iako se sviraju po prvi puta i nikad se više neće odsvirati na isti način.





U vječnoj igra vode i kamena prelama se svjetlost sunca pa u raskošnom ambijentu zelenih šuma svijet oko nas poprima neku novu, nepoznatu dimenziju. (Poala, kako sam ovo dobro napisa op.p)





Nakon silnih propješačenih kilometara, staza, mostića, slapova, bukova, osmijeha i pozdrava s nepoznatim ljudima s kojima sam se mimoilazio, sjeo sam na obalu Malog jezera i utonuo u duboke misli.

Nisam siguran u kojem se trenutku točno dogodilo, ali to sad nije ni važno, uglavnom - pred mojim očima, jezera su se nekim čudom počela pretvarati u ogromne palačinke, šesnaest plitvičkih bisera nanizalo se u prekrasnoj slici ko šesnaest mega-palačinki, ali ni to još nije bilo sve, iz slapova su potekli prelijevi od brusnica, marelica, borovnica, pa se prostirali površinom jezera ko sladoled iz onih davnih automata s autobusnih kolodvora, pa se mješali u bezbrojnim kombinacijama, a kad bi se palačinke onako bogato ispackale, fino bi se zamotavale, poneke čak i preklapale, jednom pa još jednom... Divno je to izgledalo vjerujte mi i tko zna koliko bi se tih palačinki još napravilo da me iznebuha nije prenuo kreštavi glas rendžera - Krrrrrrrraaaaj rrrrrradnog vremena, molimo uputite se prema izlazu!





Hm, znam ja njega, vidio je on da sam prokljuvio tajnu Plitvičkih jezera pa me htio što prije udaljiti s mjesta događaja. Dobro dobro rendžeru, vidjet ćemo se mi opet!
S prvim mrakom, nastavili smo naše putovanje. Nismo zapravo ni ubacili u treću brzinu, a već smo naišli na zgodnu autostopisticu Koranu. Naravno da smo Koranu rado primili u kola. Svašta nam je napričala do Karlovca i tko zna što bi još sve saznali da je u tom gradu nisu čekale tri prijateljice. Upamtio sam da je jedna bila Dobra a ove druge dvije baš i nisu.

To be kontinjued...







Papučar u šopingu

06.10.2012.

Ponekad se dogodi da mi se neki pjesmuljak neovlašteno useli među labirinte sivih samica pa se po čitave dane drsko šverca od lijevog stremena do desnog nakovnja i tako bezbroj puta. Kao po nekom pravilu, što je pjesmica blesavija, to duže pleše po tom čudnovatom gramofonu. Eto, od jutros mi ne izlazi iz glave ona dječja "ja dobila sam, dobila sam lutkicu na dar, ja dobila sam malu lutku za moj rođendan...

Svašta, koliko znam za sebe, nikad nisam bio neki naročiti ljubitelj lutaka, (dobro ajde, nećemo sad u detalje…) a ni rođendan mi nije blizu, ali džaba, ne prođe ni pet minuta a da se ono "ja dobila sam, dobila sam..." ne izvrti u trostrukom tulupu. Slučajno ili ne, poštar mi je jutros donio dvije knjižice eminentnih trgovačkih lanaca sa pregršt kupona za povoljniju kupnju.
Vidno dirnut pažnjom koju mi poklanjaju najveći kapitalisti s ovih prostora, pjesmica je u hipu dobila novu verziju.

Ja dobija sam, dobija sam popuste na dar
ja dobija sam deset posto za moj rođendan

Sada Pika kartica zove Brode peglaj meeee
Već od sutra kupujem kruha, meda i kolača....

Ja dobija sam dobija sam...
DOSTAAAAA

Ali što jes-jes, nije meni mrsko lunjat po dućanima, volim onaj osjećaj kad tutneš tunja ili mrkog medu u bravicu od kolica pa se onda važno vozikaš po dućanu kao vid'me narode, alaj sam kreditno sposoban. Kad sam bio mlađan kupac jaaaaaaaa…
Volim promatrat ljude u dućanima, bez obzira jesu li kupci, prodavači ili slučajni prolaznici, svi su zanimljivi, od malih tintilinića do starih baba, a posebno guštam gledat bračne parove kako se natežu šta je potriba, a šta nije potriba kupovat. Mislim da je moguće vrlo brzo i lako skicirat psihološki profil neke osobe samo jednim pogledom na sve ono što su potrpali u kolica. Pokaži mi kolica i reći ću ti tko si!

No dobro, nisu sad važni drugi, moram vam u povjerenju ispričat šta se meni danas dogodilo djuring d šoping. Mislim, stvar uopće nije za pohvalit se, ali kad se već dogodilo šta se dogodilo, ne mogu sad to više izbrisat. Mislim, sram me je, ali ću puknit ako ne ispričam.

Uglavnom, kao i manje-više svakog dana, skupio sam novčanik, platnenu vrećicu i kupone za povoljniju kupnju i odgibao prema svom omiljenom dućanu. Rutinski sam parkirao, pokupio kolica i sav ustreptao rastvorio kaubojska vrata na ulazu. He he, to bi im mogao biti slogan - pred našim kupcima, sva su vrata otvorena! Istina, čitavo vrijeme sam imao neki čudan osjećaj, ali sam ga bio sklon pripisati posljedicama iznenadnog napada komaraca na moje gležnjeve. Majketi, početak je desetoga, a oni navalili ko Švabe na Sutjesku, ima bit da spremanju zimnicu!

I tako, krenuo sam se nehajno počeškati po nozi, a potom je uslijedio šok. Moguće čak i nevjerica. Isusebože, ja sam u kućnim papučama!!! Vot d fak! Mislim, od gnjata do tjemena stajling mi je uglavnom okej, boje su postojane, majica ispeglana, gaće malo ševeljaju ali u granicama pristojnoga, ali frigaj sve kad se na nogama umjesto cipelan kočopere papuče!? I to kakve papuče! Jarko žute, skoro fluorescentne poput markera za označavanje teksta, ne možeš ih podvalit ni za šlape ni za klompe ni za trikašice, ono baš - papuče! Kućne. Samo im pumpuni fale...
O gospemoja šta mi je bilo dok sam se oblačija? Na šta sam mislija? Jeli moguće da sam počeja rebambivat?

E sad, nije toliko problem u tome što sam u papučama krenuo u šoping, problem je u tome što ja sad znam da sam u papučama krenuo u šoping. Do maloprije uopće nisam bio svjestan, ali evo sad se ne mogu otarasit osjećaja da na nogama imam instalirana dva rasvjetna tijela iz kojih isijava svjetlost od barenko par milijuna luksa.



Ajme sramote. Šta ako me neko vidi? Šta će svit reć? I tako mi reputacija u ovome gradu i nije nešto...

Odlučio sam se pritajiti. Ne privlačiti pažnju. Pod svaku cijenu postati nevidljiv. Nije to jednostavno. Koliko god se trudio biti neupadljiv, stalno me pratio neugodan osjećaj da svi potajice bulje u moje papuče. Ono dvoje se nešto došaptavaju, sigurno su primjetili. Prodavačica koja slaže robu na policu čudno me pogledala. A da stavim natpis na sebe - ne gledati u papuče, molim! Pokušao sam hodati tako da noge zabacujem ispod kolica, ali to je izgledalo tako jadno, otprilke kao na audiciji za ministarstvo smiješnog hoda.

Sad je i meni postala opsesija šta drugi imaju na nogama. Možda nisam jedini, možda se još netko zajeba, pa mislim stvarno, to se ljudima vjerojatno događa svakodnevno.
Šipak! Mokasinke. Patike. Šandale. Štikle. Poluštikle. Ravne pete. Obuće svake vele, al papuče nitko ne nosi!

Tiho sam se dovukao do blagajne. Pažljivo odložio artikle na pokretnu traku. Platio. Odšuljao se iz hipermarketa u maniri najvećeg lupeža. Došepesao nekako do auta, otvorio portapak.
Kad eto ti u zao čas neke bakice - šjor, molim vas!

Kome ona to šjor, meni? Eeeej, bakica, a meni se obraća sa "šjor". Ajme, stoposto me provalila, napipala me, evo sad ću bit javno osramoćen, ostat ću zauvik zapamćen ka šempjo koji u kućnim papučama ide u spizu, ajme, ajme…
I pogleda me bakica pravo u oči nekim prijaznim pogledom i prošapuće u povjerenju – imate li pet kuna sitnoga?
Moooooolim?

Ma znate, pet kuna, može i dvi, za kolica mi triba.
Aaaaaaa, tako! Imam imam gospođo, kako da ne. Poželio sam poljubiti bakicu nasred parkinga i pokloniti joj svojih sretnih pet kuna koja otvaraju sva moguća šoping-kolica, ali kao što već rekoh, nisam smio privlačiti pažnju.
Ali isto, odlazeći s parkinga stalno me pratio osjećaj da svi gledaju u mene. Zapravo, ne u mene. U moje papuče. Kućne. Samo im pumpuni fale.


Empathy for the devil

04.10.2012.



Čudni smo mi ljudi. Lakše suosjećamo s tuđim tugama nego li s radostima.



Doooooobro, s obzirom na to da vam vidim upitnike iznad glava, ipak ću objaviti prosto proširenu verziju ovog posta.

Dakle, vozikamo se nekakvom nerazvrstanom cesticom kroz Dalmatinsku zagoru i tik pred Bedevijom Donjom nabasasmo na sprovod. Crkva s jedne, a groblje s druge strane ceste. Ne znamo ni tko je umro, ni tko su ožalošćeni, ali zastajemo puni razumijevanja i čekamo dok pogrebna kolona polako prelazi cestu. Većina prisutnih nije više u cvijetu mladosti pa se to malčice i odužilo. Oborili i mi poglede, čisto nam neugodno što ometamo ceremoniju pa smo se i našim bodi lengvuiđem htjeli pridružiti općoj skrušenosti. A ovi još prelaze cestu. Poooooolako... Majketi, ako pokojnik u lijesu nije živahniji od nekih koji se vuku iza njega, sjecite me tamo di sam... Ništa sad, sačekali smo bez ijedne riječi sve dok se i posljednji sprovodnik nije odkotrljao na drugu stranu ceste.

Osam kilometara dalje, negdje kod Bršljanovca nailazimo na svadbu. E super, baš je lipo vidit veselje, pogotovo nakon one tuge maloprije. U koloni brat-bratu osamdeset automobila, trube, urlaju, pjevaju ispred neke kuće – izađi mala, izađi malaaaa... Zakrčili su cestu, ne možemo ni naprid ni nazad. Neki tip s obilatih pet kila DRNČ-a na glavi, prilazi mi ozarenog lica i nudi viski. Napij se prika, ženi se naš Miljenko! – kaže nauljeni.
Ne hvala, vozim – odgovorih mu kratko, a zapravo ne vozim nego stojim ukopan u mjestu kao da sam zapeo u blatnjavoj lokvi na nekom reliju bespućima Kamčatke.

Nakon sedmog opetovanog izvođenja "izađi mala" nehajno žviždućem i već lagano popižđujem na mladu koja se konačno pojavila na vratima roditeljskog doma u nekoj užasnoj vjenčanici nalik na foliju kojom omataju Tondach crijepove i sa nekakvom satelitskom antenom oko glave koja bi valjda trebala predstavljati kao šeširić šta li, kao i na onog konjolikog mladoženju i na pijane svatove, pa jebo li ih da ih jebo ko ih dosad nije!
Cesta i dalje stoji zakrčena, a kum koji je svojom crnom Bemburom i blokirao čitavi promet pridržava se nemoćno za ogradu svinjca i povraća. Šo!

Sretan je narod koji ima takvu omladinu... A ne ne, to je iz nekog drugog filma.

Uglavnom, zar nije malo blesavo promatrati tuđa slavlja? Kako se uživiti u njih kad su za slučajnog prolaznika najčešće iritantna i degutantna? Uf, koliko ovih „tantna“ zaredom...

Kod nas je prosto nepristojno biti sretan. Štoviše, nemoralno je biti sretan u zemlji u kojoj su svi nesretni, jedino gore od toga da si sretan, je biti uspješan u zemlji neuspješnih.
Nisam siguran postoje li u drugim jezicima iole slične kletve, ali eto priznajte koliko ste puta čuli onu uzrečicu „vrag ti sriću odnija“? Obično je ne doživljavamo ozbiljno i doslovno, ali upravo to „vrag ti sriću odnija“ je najmonstruoznija kombinacija riječi koju sam ikada čuo. Pitam se, kakav se poremećaj morao dogoditi u primozgu autora ove verbalne gadarije, ali što jest jest, ne može se poreći da nije zaživjela u narodu.

Stoga nije ni čudno da smo svi ovoliko sjebani, zlovoljni, kad je to jednostavno postao prihvatljiv kodeks ponašanja, poželjno je biti musav, grintav i zavidan, biti sretan jednostavno nije naš “way of life”.
Sretni, uspješni i zadovoljni ljudi loši su primjeri. Oni su remetilački faktor koji podriva same temelje našeg društva. E neš majci, đava ti sriću odnija... (puj puj)

Što ono rekoh na početku?
Čudni smo mi ljudi. Lakše suosjećamo s tuđim tugama nego li s radostima.
M'da...

Latinsko idro u mezzonavi

01.10.2012.

Za sudjelovati na Latinskom idru, ne morate znati latinski jezik, čak ni engleski, radno iskustvo nije presudno, vozačku dozvolu B kategorije možete posjedovati, ali i bez nje niste u prekršaju, u krajnjem slučaju ne morate uopće znati ni idriti. Jedino je važno da ponesete dobru volju, dosta tekućine i barem neke od posebnih vještina tipa - kako skočiti na provu drvene barke, a ne skljokati se u more već pri prvom pokušaju.

Petnaesto izdanje, ne samo regate, već mogu slobodno reći – pokreta zvanog „Latinsko idro“ ponudilo nam je sve ono što smo očekivali. U dobrom smislu, naravno. Miholjsko ljeto u Murteru, na Murteru, kako god vam drago, uvijek donese puno ugodnog šušura, uzbuđenje koje raste satima prije planiranog starta, sjajnu simbiozu mladih i starih, ozračje nekih davnih vremena ali u suvremenom obliku.



Mali junaci velikog mora koji su do prije koju godinu tražili sigurnost u didovim skutima, sad su se zamomčili i puni slatkog iščekivanja armižavali svoje gajete.



Ovog mi se puta pružila prilika ukrcati se na jednu od barki koje sudjeluju u regati. Moj dobri Šime (a kakav može biti netko tko se zove Šime nego dobar) s kojim sam prošlog vikenda s lakoćom osvajao Be-Ha dvije-tisućnjake, ponudio mi je da se ukrcam na njihovu barku. Na prvu sam se polakomio ko šnaucer na eurokrem i već sam htio zaustiti evo me, evo meeeee! Na žalost, moja vjera ne dopušta ukrcati se u barku u kojoj nema barem jedne žene, stoga sam, gotovo na rubu suza, morao odbiti velikodušnu ponudu.



Srećom, ipak sam pronašao brod po svojoj mjeri. Vrijedni organizatori su se dosjetili pozvati predstavnike sedamnaeste sile koji žele isploviti na regatno polje da se ukrcaju na brod zvan „Branimir“, zasigurno najljepši trabakul na Jadranu. Istina, „Branimir“ bi bio još ljepši da se zove „Branimira“, ali dobro sad, nećemo tražiti dlaku u jajetu. Ipak je on trabakul, a ne trabakula.



Zanimljivo, naše tradicionalne drvene brodice, u mnogim se elementima i ne razlikuju previše od oceanskih jurilica izrađenih od karbonskih vlakana.
I tamo je popularan vodeni balast kao i kod nas. Štoviše, mi smo napravili čak i korak dalje. U mnogim sam gajetama primjetio ne samo vodeni, već i vinski, čak i pivski balast. E pa to je umijeće.





Nastojat ću ne opisivati svoje osjećaje koji me redovito strefe u trenutku kad se označi start regate. Nekidan me jedna vrlo draga djevojka pitala - plačeš li ti ikada? Nemam pojma, kazao sam, tugu umijem odšutjeti i zarobiti je duboko u sebi, a ponekad mi se dogodi da se rasplačem na pizdarije. Zapravo, suza mi lakše krene od ganuća, od nečega lipoga i dobroga nego li od tuge. No s obzirom da ne bi bilo primjereno da u onom trenutku kad se odmotaju idra sa osamdeset lipotica i dok limena glazba svira „ta tvoja barka malaaaaa“, ridam ko ljuta godina na nekom mulu, onda se moram suzdržavati.





Čast da svojom pojavom uveliča veliku feštu Latinskog idra imala je i komiška gajeta-falkuša Comeza-Lisboa. Ona će jedriti van konkurencije.



I tako, dok su latinska idra hitala prema punti Gradine, mi smo s Branimirom zaplovili u njihovoj brazdi. Poseban je doživljaj kad brod na kojemu ploviš pramcem reže more bez pomoći gospode Otta i Diesela. Osjećaš svaki val kako promiče dnom broda, a u tebi se počnu buditi neka davno zaboravljena čula. Svaki novi reful, svaki novi val, poseban je izazov.









Okrenivši rt koji razdvaja murtersku i betinsku valu, leuti i gajete su pohitali prema Sustipancu, škojiću u Pirovačkom zaljevu. Dok smo mi pratili veseljake sa začelja flote, Šime Stipaničev (opet Šime!) već je okrenuo otok-bovu i u orci, kontra vjetru, bordižao prema cilju.



U jednom je trenutku izgledalo da će oni najbrži s lakoćom doploviti do cilja, a onda je hiroviti Eol iz samo njemu znanih razloga, izdušio mišinu. Regatnim poljem zavladala bonaca, a sam Bog vjetra prerušen u jednog dupina, grohotom se smijao. Groh-groh-groh!





No, s vjetrom ili bez njega, Latinsko se idro još jednom pokazalo neuništivim, vazdazelenim i vječno mladim. Ova regata je kruna događanja koja se kroz čitavo ljeto organiziraju ne samo na Murteru, već i na Zlarinu, Prviću,Tribunju, Pašmanu, Dugom otoku...







Nakon petnaest godina, mnogi od onih kojima more teče venama, s neskrivenim će zadovoljstvom reći – Latinsko idro plovi mezzonavom, u pola krme, plovi gordo, ponosno i sigurno, na najbolji način povezuje našu tradiciju i budućnost.

I premda su s prvim mrakom, kišne kapi potpuno smirile vjetar, s murterskih gajeta koje su se vraćale u luku odzvanjala je pjesma i smijeh. U tišini posljednjeg rujanskog predvečerja, neke su mi se čudne, sitne izdajničke životinjice rastrčkarale po koži. Od tabana, preko nogu i ruku sve do obraza. Pa mislim stvarno, neće mi valjda suza krenut zbog ovakve, najneobičnije.... ae...?





Oznake: (npr. ljetovanje, plaža) :-D

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>