Nakon svih ovih godina

20.03.2013.

Znanost ponekad zna biti veoma šašava stvar. Činjenice koje su nam logične i na prvi pogled samorazumljive odjednom zakomplicira, rastavi na proste faktore, potom integrira i neočekivano nas odvede u samo srce labirinta punog zakučastih formula. Eto, mjerenje vremena primjerice. Jedna godina, mjerena svemirskim urama, prilično je egzaktna, period u kojemu majčica Zemlja dosegne isti položaj u odnosu spram dide Sunca, to bi bilo to. Jedan dan, isto tako. To je vrijeme koje je potrebno da se svi zajedno izvrtimo oko vlastite osi, a da nam se pri tom ne zamanta u glavi.

Onda su na temelju egzaktnih i nepromjenljivih mjerenja, neki ljudi odlučili taj jedan dan razlučiti na 24 sata pa svakog od njih na 60 minuta a potom i svaku minutu na 60 sekundi. I do čega samo na koncu došli?
Do jedne sekunde. Logičkog dijelića egzaktnog dana. A što je jedna sekunda po definiciji? Učili ste nekada, ali ste zaboravili, jel tako? Ajmo se prisjetit...

Sekunda je trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija-133 na temperaturi od 0 K.

Moooooolim???? Ponovite, nisam dobro čuo!

Sekunda je trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija-133 na temperaturi od 0 K.

Mislim, ljudi heeeeej, kako smo od egzaktnih vremenskih jedinica odjednom došli do pustih milijardi perioda nekakvog hiperfinog cezija na apsolutnoj nuli?

Tko tu koga? Hiperfini cezij ti tvoj, znaš...

Pa dobro, ako ćemo se već praviti znanstvenicima, onda bi mogao reći da ću upravo danas navršiti jednu milijardu, četiri sto osamdeset i dva milijuna, i devet sto dvadeset tisuća sekundi! Wow!

Ako u neumoljivu i hladnu formulu ubacim recimo otkucaje vlastitog srca, tada bi taj broj mogao zaokružiti na otprilike dvije milijarde otkucaja. Ih, kad bi ljudski vijek trajao po jedan otkucaj srca za svakog čovjeka na ovoj planeti, bome bi to potrajalo...

Uostalom, rekao je davno veliki Albert - ales ist relativiše, pa je tako veoma relativno da svaki naš dan traje 24 sata, a gledajući globalno, on zapravo traje dvostruko duže.

No, ostavimo se mozgoslovlja i vratimo se u naš predivni glupavi, svakodnevni svijet.

Kad sam imao pet, otac me jedne subote odveo u malu, tada jedinu dvoranu na Gripama gdje sam prvi put u životu gledao košarkaše Jugoplastike u pravoj utakmici. Ne znam je li zbog sjaja reflektora ili one jarko žute boje njihovih dresova, možda zbog publike koja je skandirala na sav glas, ali meni se tada učinilo kao da sam ušao u čarobnu pećinu punu neprocjenjivog blaga.

Na prvi doživljaj sam se zaljubio u tu igru. Već sam sutradan izludio starog da i ja hoću igrati tu košarku i neka mi obavezno kupi balun i sklepa bilo kakav koš, makar od kola od bicikle, samo da mogu trenirati. Tada smo još živjeli u staroj kući na Čiovu, zbijeni među susjedima, jedva da smo imali prostora za okrenut se oko sebe a kamo li igrati košarku. Srećom, taraca između naše i kuće barba Ace, premda ne veća od tri puta tri pokazala se idealnom površinom za napraviti "pravo" košarkaško igralište.

Na toj sam taraci proveo nekoliko slijedećih godina. Igrao sam i igrao, pogađao i skakao, a bio sam uvjeren kako je upravo zbog mene Jugoplastika postala prvak Jugoslavije, a Jugoslavija prvak svijeta. Kako bi rekao Duple - bili smo zakon, bili smo hit, bili smo 58 000 Split!



Naravno, na mojoj taraci nije bilo mjesta za druge igrače, ali meni to nije odviše smetalo. Izmaštao sam svoje suigrače, protivnike, suce i publiku, izmaštao sam atmosferu, semafor i sirenu, izmaštao sam komentatore i novinare koji su slavili svaki moj potez. Živio sam u nekom svom svijetu u kojem sam naravno bio najbolji igrač, onaj o kome je sve ovisilo, vodio sve moguće napade i pogađao pobjedonosne koševe. Onaj trenutak kad pogodiš obruč pa se mrežica onako fino podigne ko suknjica neke curice na čiovskom mostu kad zapuše maeštral, uf kako je to dobro bilo...



Godinama kasnije, shvatiš kako nećeš dovoljno izrasti da možeš postati pravi košarkaš, da je realni život nešto sasvim drugo, ali božemoj, prioriteti se mjenjaju jel... Ali u onoj tvojoj mašti još uvijek možeš proživjeti paralelnu stvarnost, kreirati svoj vrlo vlastiti svijet u kojem će sve, baš sve biti po tvom....



Eto, slučajno ili ne, ovih su mi dana dospjele pod ruke fotografije s te moje tarace, tamo na početku sedamdesetih. I u nekom trenutku mi se učinilo kako se zapravo ništa nije promjenilo. Još uvijek mi je taj isti osmijeh na licu, još uvijek mi mašta radi sto na sat, ponekad se čak i živciram zbog njezinog bujanja, ali opet s druge strane, što bi uopće bio bez nje... Istina, danas su košarku u mojim mislima zamjenile druge, možda čak i ljepše pojave i to je sjajna stvar, da svako vrijeme nosi nešto novo, nešto svoje, koliko trajno, toliko i neponovljivo.

I dok danas, na prvi dan proljeća, slavim dvije milijarde otkucaja svoga srca, mogu samo reći - dobro je!



<< Arhiva >>