Godišnja doba koja su nekad imala svoje ime i prezime, danas su se ispaštroćala, 'ošla na kvasinu i pretvorila se u mišung kojeg ne moš uvatit ni za glavu ni za rep.
Tako ni ovo aktualno doba koje podsjeća na bivše proljeće više ne možemo prepoznavati po visibabama, šafranima i kukurijeku već po stanovitim pojavama koje nam nepogrešivo daju do znanja da je zimi došao kraj.



Prvi bjesnici proljeća više se ne pojavljuju u šumama već na cestama i možemo ih prepoznati po dva karakteristična kotača, od kojih je zanimljivo, jedan uvijek prednji a drugi zadnji. Dolaze i odlaze u pravilu naglo i nabusito tako da ih nije jednostavno ni zamijetiti.
Tek po karakterističnom zvuku bum-zum-frum, shvatiš da je pored tebe protutnjao motorist. I drugi i treći... Motoristi iz nekog neobičnog razloga smatraju da za njih ne vrijede prometna pravila kao za sve ostale sudionike u prometu. Pretiču, ne preko jedne, ne preko dvije, nego preko četiri pune crte, voze brzinom najmanje pedeset kilometara na sat većom od one propisane. Naravno da takvi moderni buntovnici izazivaju zavist nas običnih šmokljana za volanima pretpotopnih kočija, a posebno sam fasciniran onima koji se u vožnji vole propinjati na zadnje kolo. Digne rođo makinu u ariju i propiči između dvije kolone auta. Uf, da je meni znat tako...




Sljedeća skupina je na neki čudan način povezana s ovom prvom a njena masovna pojava na ulicama nepogrešivo svjedoči da se približava turistička sezona. To su rudari, ali ne oni klasični s lopatama a'la Alija Sirotanović ili Arif Heralić, već bi ih se više usudio nazvati - rudarima površinskih kopova. Zanimljivo, nalazišta njihove rude se uvijek, baš uvijek, nalaze ispod asfalta. Čudo jedno koliko se svakog proljeća prekopa ulica i cesta, sve u potrazi za tom, široj javnosti nepoznatom, ali očito čudotvornom rudačom. Jednostavno, drugog objašnjenja ne nalazim jer fore koje oni nama prodaju kako se tu radi o postavljanju telefonskih ili električnih kablova, u boljem slučaju vodovodnih ili kanalizacijskih cijevi, priče su za malu djecu.
Bokte, evo u mome gradu već dvadeset godina kopaju tu famoznu kanalizaciju, a da prostite, svo sranje i dalje ide u crne jame.



Ako se načas odmaknemo od prometnica i ušuljamo u pješačke zone, neće proći dugo dok ne nabasamo na još jednu skupinu bjesnika proljeća - prosjake.
Zanimljivo, svake godine iščeznu s prvim danima listopada ali čim se temperakure ustale iznad dvadeset - eto ti njih opet. Kako prežive zimu, nije mi jasno!?
Pritom naravno ne mislim na one koje je ljuta nevolja natjerala na ulicu, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da je takvih niti deseti dio u odnosu na "profesionalce". Moram priznati da su ovi potonji iz godine u godinu sve maštovitiji u načinima povlačenja sredstava iz nepristupnih fondova. Osvajaju širokim dijapazonom umilnih recitacija, a oni sposobniji su od moljakanja jednog slavuja uspjeli kreirati čak i prava scensko-glazbena dijela.

Zapravo, ovakve bi trebalo svrstati u skupinu uličnih zabavljača, nek se fino na početku sezone jave u nadležni ured gradske uprave, ishode koncesiju za prosjačenje i obavljaju svoju djelatnosti kao i svi ostali porezni obveznici. Tako bi i ovu granu privrede izvukli iz sive zone. Spustiš recimo jednog tunja u prosjakov šeširić, a on ti kaže - samo malo, izvuče ispod jakete fiskalnu kasu i izda ti račun. Bez računa se ne računa.



I opet smo htjeli - ne htjeli, došli do njih.
Ovi naši guzonje nisu normalni. Svakoga proljeća nam ubace nekakve izbore na koje izađe jedanajst posto upisanih birača. Ako i toliko. Pritom nas uvjeravaju kako su upravo ti izbori od kurcijalnog značaja za sve nas u domovini i dijaspori.

I zapravo kad vidim koliko su svi nabrušeni na te naše prolitičare, meni ih skoro dođe milo. A nisu ni oni krivi baš za sve, oni su jednostavno - dosadni. I prije no što zinu, već znaš kakvu će litaniju izbiflat. Mislim da bi trebalo uvesti fizikalnu mjeru za dosadu i nazvati je Političar. Ono kad kažeš nekome da je dosadan ka proliv, to je ružno, čini mi se puno primjerenijim kazati - dosadan si dvjestosedam pikopolitičara. Jerbo 1 Političar bi bila izuzetno velika količina dosade. Stoga bi za običan puk trebalo uvesti mjere - piko nano i ono treće. Slično kao kod Farada.

Svojedobno mi je na fakultetu predavao profa koji kao da je ispao iz kakvog američkog blokbastera u kojem glumi Robin Williams. Duhovit, elokventan, zabavan (na profu mislim, ne na Robina), osvajao je studente šarmom i znanjem, njegova predavanja su bila posjećena skoro ko danas Pričigin, a držao je zapravo nekakav bezvezni kolegij, posve minoran u odnosu na sve strašne matematike, mehanike i nauke o čvrstoći.

I kad se taj moj profa odlučio ubaciti u visoku politiku, rekao sam - bravo, to je pravi čovjek, taj će razdrmati okoštale strukture, donijeti novi vjetar na našu političku scenu.
Međutim, već nakon prvih merdijskih istupa, u meni se probudio crv sumnje. Namjestio bi se pored televizora, zaboo zastavu u pitar sa klonulim fikusom i počeo navijati za moga profu. Jeeeee, alealeeeee, ajmo Šime, rasturi ih, pokaži im sve što znaš!

A kad ono - prc Milojka, ni traga duhovitim opaskama, šarm iščeznuo kao rosa u podne, svakom novom rečenicom sve se više zapetljavao u retorički gordijev čvor, a Aleksandra Makedonskog nigdje na vidiku. Navodno se skrio pod skute Anđe Džolić.

NIsam mogao vjerovati. Zar je to isti čovjek? Tko li je oteo zabavnog profesora a u njegovo tijelo ubacio podbuhlog aparatčika? Strašno nešto! Tada sam zaključio da politika ljude pretvara u jazavce. No, ako sam se ja već teško pomirio s tom činjenicom, moj bivši profa s fakulteta nema takvih briga. Eno ga, broji sad već otprilike petstošezdeseti bandat u Saboru i još malo ako Bog da zdravlja, otići će na bolovanje. Ovaj, htio sam reć - u penziju.

Znajući koliko je politika kod nas a i općenito nepopularan zanat, neke glavice kupusa su se dosjetile pa nam počele prodavati priču - znate, mi nismo stranka, mi smo građanska inicijativa.
E pa dragi moji, meni samo preostaje da vas inicijativno šutnem nogom u gluteus maksimus! Ne dirajte mi proljeće!