In media Cres

26.04.2014.

Naša priča ponovno počinje u Osoru, savršenom gradu za savršene početke. Na istom smo mjestu, istina ne u isto vrijeme, ali zanimljivo - opet smo se zakačili za "najjaču kariku Apsyrtidesa" doslovce minutu prije otvaranja mosta. Ovog puta onog jutarnjeg, u devet. Kad smo maločas krenuli iz Ćunskog, potpuno smo smetnuli s uma da se i u ovo doba dana otvara prolaz za brodove, ali kad smo toga postali svjesni nije nam bilo žao, naprotiv.
Vjetrovito i prohladno jutro s mirisom toplih sirnica u zraku, nije pokolebalo dvadesetak znatiželjnika da se poredaju u špaliru pored kanala poput smjernih pionira na nekadašnjim dočecima štafete mladosti.

Ovog je puta svečana ceremonija priređena za prolazak samo jednog broda, znakovitog imena - Sanjar. Pioniri su radosno mahnuli posadi broda, a nisu ni oni nama ostali dužni, premda su projurili prema jugu takvom brzinom kao da žele što prije pobjeći od kobaltnih oblaka nad visovima Osorščice.



Možda sam na trenutak poželio biti za kormilom "Sanjara", eh da je bilo sada zaploviti prema Silbi recimo, ali s druge strane, nas sretnike koji smo ostali na terrafirmi nisu morile brige o visini valova, smjeru morskih struja i mogućnosti iznenadnih udara friške bure s Velebita.
Osor, drevni gradić, otok na otoku, nevoljko se budio iz proljetnog sna. Koračajući njegovim kamenim pločnicima, uličicama u pravilnom rasporedu, razgledavajući ostatke nekadašnjih bedema koji su opasali grad, zastajući kod brončanih skulptura, koje, čim prisloniš uho na njih, počinju pjevati, plesati i svirati. A onda opet tišina i samo odjek vlastitih koraka...



Nakon Osora, željeli smo vidjeti Ustrine, mjestašce koje svoju povijest vuče još iz doba starog Rima. Ostaci vile rustike i romanička crkvica sv. Martina, bili su dovoljno snažni magneti za skretanje s glavne otočke magistrale.



Za Ustrine, priznajem, nikada ranije nisam čuo, ali čim smo stigli do malenog proširenja između prvih kuća, osjetio sam da ovo mjesto ima "ono nešto". Ljudi su ovdje živjeli ponajviše od uzgoja ovaca i ribolova, a o njihovoj neustrašivosti svjedoči i fotografija postavljena uz glavnu "štradu" na kojoj piše da su Ustrinjani, 1959- og leta, "ćapali pešekana."



Što jest jest, "pešekan" koji je očito bio veći i snažniji od najveće ustrinjske barke, nije ni slutio da će opako nadrljati zbog svoje proždrljivosti.
Premda smo očekivali da ćemo na crkvicu i vilu rustiku naići negdje blizu sela, dvojica domaćih momaka ljubazno su nam objasnili kako do tih mjesta imamo dobru uru pješačenja. Kažu - pođite ovom cesticom prema moru pa skrenite desno na planinarski put i pratite markacije prema Gradiški. Nedavno smo pročistili i obilježili čitavu stazu tako da ćete je lako naći. A kad već dođete do crkvice, šteta vam se vraćati istim putem natrag, spustite se do mora, do uvale Porat, a zatim puteljkom uz obalu pa opet asfaltiranom cestom uzbrdo do sela.



Zahvalili smo im i obećali da ćemo tako i napraviti premda ni sami nismo vjerovali u to. Već nam je taj sat hoda do svetog Martina izgledao jedva dostižan. Hm, ako je sat nizbrdo, koliko će nam tek trebati za natrag... Šumskom stazom, hodajući ugodno zasjenjenjim šumarcima, susrećući plahe ovčice i ovnove papkare koji umjesto da brane pripadnice nježnijeg spola, bježe glavom bez obzira čim osjete da netko dolazi, brzo smo stigli do skladno građene crkvice. Nedaleko od nje, ostaci rimske vile. Možda danas nije u najboljem stanju, ali čim mislima otputuješ osamnaest stoljeća unatrag, shvatiš da je upravo ovo mjesto bilo sasvim zgodno za sagraditi vikendicu.



I da, kad smo već ovdje, zaista bi bilo šteta vraćati se istim putem natrag. Istina, prva uvala na koju smo naišli, Porat, nije nas posebno impresionirala, ali zato slijedeće dvije - huuuuuuu.



Plaže od bisernih oblutaka, uz nevjerovatno čisto more koje miriše rajski, snažne boje, a uz sve to, nismo naišli na niti jedan plastični čep a kamo li bocu ili kantu, ma da smo primjetili bilo kakav, makar i najmanji komadić smeća kojeg je nanijelo more... Kako je to ovdje moguće, a dolje kod nas nije? Bome, Ustrinjani, ne samo da znaju ćapati pešekana, već se i te kako znaju pobrinuti za besprijekorno čist okoliš.



Nakon ovog pozitivnog šoka, nije bilo jednostavno vratiti se najstrmijom asfaltiranom cesticom koju sam ikada vidio, gore do sela, ali opet, ta ljepota koja te okružuje na svakom koraku, uvijek donese ono neophodno zrnce dodatne snage. Na samom početku nisam nikako mogao zapamtiti ime ovog mjesta, stalno sam ponavljao, Usta, usti, ma kako ono, jel Ustiprača, ma kakva prača pobogu, Utete, Uujne, aaaaa- Ustrine!

U strine svega biše, Ustrinjanima palac gore!



Kamo dalje?
U Orlec potražiti bjeloglave supove? Kod Vrane gađati vrane, ovaj htio sam reći - baciti pogled na Vransko jezero, o Creše, Creše, kuda ćeš nas odvući...



Ipak, kod putokaza na kojemu piše - VALUN pa još i LUBENICE, nije bilo nikakve dileme.

Zastali smo na jednom mjestu, nedugo nakon skretanja s glavne ceste, zasjeli na travu i nismo mogli vjerovati je li pred nama filmska kulisa, ili modri zaljev u zelenoj potkovi otoka.
Ali to još nije bilo ništa... Nakon par kilometara lagane vožnje za vrijeme koje nas je umalo strefila upala vratnih mišića, morali smo zapjevati - stojim na kantunu, glava u Valunu, aaaaaaa, di si ti!

Kako opisati Valun? Kao mušku valu, pa još veeeeliku možda? Ma ne, vala ne može biti muško. A da nije Valun kao veliki val? Opet ne, Valun nije velik, Valun je grandiozan u svojoj minijaturi. Pedesetak kuća tvori mjestašce okupljeno oko lučice zaštićene lukobranom. Sve pristalo, skladno, pitomo, čisto, bistro, mirisno... A nigdje divlje gradnje???
Jedino ti mirisi koji dopiru iz restorana, heeeeej, to stvarno nije fer! Da ti glava zauvijek ostane u Valunu!





Sreća što smo i ovdje morali "planinariti" do mjesta na kojem smo parkirali, pa smo napredujući kolafjaka s noge na nogu uspjeli izjednačiti tlak i uspješno se aklimatizirati.
Kad "pojedemo" Lubenice, stvari će već doći na svoje...

Put prema Lubenicama, uzak je, pa uži, pa još malo uži, omeđen suhozidima s obje strane.
Ipak, pri susretu automobila nema nikakve drame. Jedan će malo u rikverc, drugi će polako mic po mic, pa ćemo se mimoići bez problema. Svi vozači koje susrećemo su prijazni i nasmiješeni. Nema nervoze, nema beštimji, svi su dobre volje. Iz kojeg svijeta ovi dolaze?
Nakon desetak minuta vožnje izišli smo iz magičnog tunela, a onda su se pojavile one - Lubenice!



Zastali smo na proširenju, stotinjak metara prije ulaza u mjesto. Vjetar s mora donosio je blagost na lice, a odnekud je dopirala pjesma. Nisam prepoznao ni riječi ni melodiju, ali bila je pjevana na nekom savršenom jeziku.
Pogledao sam prema moru i ponovno posumnjao u sposobnost vlastitog prosuđivanja. Preda mnom je stajao grad koji nije izgrađen, već uklesan u stijenje, preda mnom je stajao grad sa četiri milenija kontinuiteta života, preda mnom je stajao nukleus ljepote i sklada kojeg rijetko, izuzetno rijetko, može stvoriti čovjek kad osluhne što govori priroda oko njega.



Ušao sam u čudesne Lubenice s onim gropom u grudima kakvog sam osjetio prije nekoliko godina kad sam se penjao na Svetog Iliju, najviši vrh poluotoka Pelješca. Osjećaj je bio gotovo isti. Može li čovjek zaplakati od ljepote? Vjerujte mi, može...





Nisam obraćao pažnju na svu silu Talijana u roza majičicama i jarko žutim hlačičicama koji su zujali oko mene i neprestance izgovarali - Che bella vista, mamma mia, meraviglioso, fantastico...
Možda im pomalo i zavidim, imaju predivan jezik i besramno ga koriste u svakoj prilici, parlaju li ga parlaju do besvijesti. Neka ih, kad im može bit.
Ja, pred ovakvim čudom, kakve su male Lubenice, jednostavno šutim.

Ipak, od sada pa nadalje, siguran sam da ću znati odgovor na jedno pitanje - koje je najljepše mjesto na svijetu?
Znam da ću reći - najljepše mjesto na svijetu su Lubenice na otoku Cresu! I pazite na naglasak. Lu-be-ni-ce!!!

I još jedno znam - ovdje ću se vraćati. A kad se vratim, spustit ću se do one plaže dolje, tek toliko da se uvjerim da nije fatamorgana.



Potpuno ispunjeni, emotivno i u svakom drugom pogledu, odlučili smo se do kraja dana prepustiti, pa kud nas put odnese. Već smo bili sigurni da bilo gdje da se na Cresu zaputimo - nećemo pogriješiti.

Kasno popodne stigli smo u grad Cres, na otoku Cresu. Slično kao i proteklih dana u Malom i Velom Lošinju, i ovdje su nas dočekale kuće veselih fasada. Kolorit ovih otoka, sasvim je poseban i upečatljiv.





Čuveni slikar Mate Solis, jednom je prilkom rekao - "Najviše volim slikati svoj Otok. Cijeli Cres je u mom bloku. Ali zapravo, ja ne slikam Cres, ja slikam Cresom u sebi"
A slikati Otokom u sebi, osjećati, ljubiti, sanjati, voljeti istinski i bezuvjetno, zar to nije ideal kojem svi težimo, ideal koji je već bio usađen u nama dok smo bili djeca, a onda smo ga u nekim, navodno zrelim godinama izgubili. Nadam se ne i nepovratno, nadam se...



Posljednjeg dana našeg boravka na Cresu, nahrupili su teški oblaci, spojili nebo i zemlju, izbrisali granice, donijeli kiše...
Ostao nam je Beli za kraj. Još od prošlog ljeta, kad sam ga gledao s Glavotoka na otoku Krku, rekao sam sebi - moram doći do tog mjesta. A danas? Oblaci, kiša, hladnoća - ma tko mari za to...
Beli nas je dočekao Črn.



Skoro Črn, više siv, sačekao nas je na prepad, s tri bačve kiše po glavi posjetitelja. Ali nismo mu zamjerili. Donekle sličan Lubenicama, ali opet svoj, pun neke unutarnje topline.



Prošli smo sve uličice nekoliko puta, gacali po lokvama, dopuštali da nas kiša miluje. Bližio se trenutak rastanka...



Pet minuta nakon što smo otplovili sa otoka Apsyrtides, gusti oblaci su ga potpuno prekrili, kao da su htjeli reći - predstavi je kraj.
A ja više nisam imao snage ni za pljesak, ni za poziv na bis, ni za slične teatralne cake...

Dojmio me se ovaj otok. Zaista jest. I drmnuo me baš onako muški. Vraćajući se prema Dalmaciji, magistralom ispod Velebita, cestom koje sam se nekada silno bojao, a sad se tako lako stapam s njenim zavojima, osjetio sam svoj unutarnji nemir kako se zadovoljno smješka.

>


Gdje spavaju dupini

23.04.2014.

Svaki otok, ma koliko malen ili velik bio, ima svoju posebnu priču. Slično kao i otisak prsta, sve te šare i zavijutci uvijek su nekako slični, ali nikada isti, čak i kad se nalaze na istoj ruci. Bez obzira može li se otok opisati i opasati u sto koraka ili stotinu dana, svaki je otok kontinent, svaki je otok svijet za sebe. Uspoređivati ih, koji je ljepši, koji je čarobniji, mislim da ne bi imalo prevelikog smisla. S druge strane, umišljati ili predstavljati sebe zaljubljenikom u jadranske otoke, a ne pokloniti se najvećem od njih, bio bi neoprostiv grijeh.

Drevni otok Apsyrtides koji se tjemenom gotovo naslonio na Učku a nožnim prstima odgurivao manje otoke prema Velebitu, nekada je predstavljao moćnu barijeru koja je razdvajala dva važna plovna puta. Kod snažnih vjetrova, trebalo se "tući" s morem i valovima jer odstupnice i mogućnosti prelaska na drugu, zavjetrinsku stranu jednostavno nije bilo.

A onda su stari Liburni odlučili, kako bi mi danas rekli - angažirati građevinsku operativu, pa su na najužem dijelu produbili kanal i time omogućili bržu i sigurniju plovidbu. Od velikog otoka nastala su dva, još uvijek prilično velika, ali dosta "prozračnija".

Besramno prekopiravši ideju drevnih stanovnika ovih krajeva, poduzetni Ameri su par tisućljeća kasnije prokopali Panamski kanal, pa je tako Sjeverna Amerika zaglumila Cres, a Južna - Lošinj. Nikad nam nisu platili autorska prava. No pustimo Amere po strani, sad mi još pada na um kako je veliki talijanski skladatelj Giuseppe Verdi, u čast otvaranja još jednom mega-kanala, onog Sueskog, napisao i godine 1871. praizveo u Kairu svoju veličanstvenu "Aidu".

Na mjestu razdvajanja i spajanja Otoka i Otoka, nastao je grad Osor, a s obzirom da upravo to mjesto predstavlja svojevrsan "axis mundi", red je da i moje "vrlo vlastito" putovanje započnem upravo ovdje.



Nije ostalo zabilježeno, je li neki ondašnji muzikotvorac sa Apsyrtidesa skladao slično djelo, nije moralo biti tako grandiozno i pompozno, ali tko zna, možda postoji neka tajna veza i nije puka slučajnost da se upravo u Osoru već dugi niz godina održavaju "Osorske glazbene večeri".

U Osor smo stigli u pravo vrijeme, kao da smo ciljali kronometrom, u minut do pet. Kao i svakog dana, u devet ujutro i pet popodne otvorit će se most koji će skladnu vezu Cresa i Lošinja prekinuti na barem petnaestak minuta. S obje strane okupilo se lijepo društvo znatiželjnika, u zraku je titrala napetost, kao da se očekivalo nešto spektakularno. Ljudi očito vole kad se nešto diže.
A onda je radnik, nažalost nisam ga upitao za ime, ali eto, neka za ovu priliku bude šjor Mostović, spustio rampu da ne bi kakav nadobudni automobilist izveo premet strance ili salto u plićak, a potom počeo okretati veeeeliku polugu.



Usporedno se i mostić počeo pokretati, istina ne u visinu kako su mnogi priželjkivali, nego vodoravno, za ni manje ni više nego devedeset stupnjeva. No, ovako je ispalo još i zanimljivije.
Čim je mostić dosegnuo krajni položaj, kroz kanal je prošao jedan barba sa svojim kajićem a zatim u suprotnom smjeru i turistički brod nadasve maštovitog imena - "Delfin".



Mahanjem smo pozdravili okupljeno mnoštvo pa nastavili naše putovanje prema jugu. Osoru ćemo se opet vratiti. Neposredno po izlasku, cesta je malo džombasta, ali već nakon kilometar-dva, širi se otočka magistrala i postaje veoma ugodna za vožnju.
Mali Lošinj nas je dočekao obasjan popodnevnim suncem. U sigurnoj luci, na obroncima položenim poput golemog amfitetara, smjestio se grad, neobično velik za naše otoke.





Na samom ulazu marina i škver pa velika riva, uz obalu mnoštvo kafića, restorana, grgolji fontana...



Na ulicama opuštena atmosfera, žamori se najčešće na talijanskom, a većina je kuća obojana živahnim bojama. Ugodan osjećaj.



Penjemo se strmim uličicama prema crkvi. Veliki Petak je. Nema zvonjave, vjernici užurbano ali tiho ulaze na večernju misu.



Mi ćemo nastaviti uličicom dalje i nakon pet minuta hoda naći se pred vratima „Miomirisnog vrta“, jedinstvenog i sasvim posebnog kutka u kojeg ulaziš bez predumišljaja, ali ubrzo uhvatiš sebe kako po njemu lunjaš kao omađijan. Lošinj je od davnina poznat kao otok na kojem se miriše i diše punim plućima. Pored autohtonih vrsta koje još od pamtivijeka bujaju u šumarcima i na proplancima, lošinjski su pomorci donosili sadnice raznovrsnog bilja s dalekih strana svijeta, a zahvaljujući ugodnoj klimi, lijepi ih se broj fino udomaćio.

Gospođa Sandra, duhovni pokretač ovog projekta i žena s morem sjajnih ideja, prepoznala je priliku da jednu, donedavno zapuštenu parcelu oplemeni svojim radom i naposljetku pretvori u istinsku atrakciju. Mnoštvo zanimljivih detalja na svakom koraku, od starog posuđa i alata koji se više ne koristi do košnica sa pčelama i magarcem Draganom, svojevrsnom maskotom čitavog vrta.



Gdje god da se okreneš, dočeka te nešto novo i iznenađujuće, a posebno kad uđeš u kamenu kućicu i na brižno uređenim policama otkriješ svo blago svijeta.





Pripravci od meda i maslinovog ulja, pomade, kreme i melemi, likeri od mirte, rogača, travarice, agruma, ne znam čega sve tu nema. Oduševljavaju me ovakva mjesta u kojima osjetiš da je uloženo puno više ljubavi i rada nego šuškavih novčanica (mada ni to nije zanemariva stavka), a opet cijeli prostor odiše bogatstvom. Ovaj vrt bio bi nam mio i da je samo „mirisni“, ali ovako je opet sjajno. Kaže gospođa Sandra kako su joj se u početku mnogi čudili u što se upušta i kao dobronamjerno savjetovali da se ostavi ćoravog posla. Danas se ti isti čude jedino kad vide koliko gostiju obilazi „Miomirisni vrt“.



Odsjeli smo u Ćunskome, slikovitom mjestašcu na sredini otoka, udaljenom otprilike pet kilometara od Malog Lošinja. Kako je i po kome Ćunski dobio ime, nisam uspio saznati. Istina, jedan veseli barba u modroj majici na kojoj se isticao natpis "Pazi – oštar pas" i usput nevješto žonglirao sa tri boce pivuše u rukama, pokušao me uvjeriti da su mnogi ovdašnji muškarci prilično ponosni na svoje ćunjeve jel', razumijete o čemu govorim... Doduše, nije mu najbolje sjela moja opaska da, ako je već muški ponos u pitanju, čemu onda meko ć? Zar nije prirodnije da bude tvrdo? Samo je frknuo - nije "ć" nego "tj", pokupio one boce i nestao iza prvog kantuna. Dakle, nije Ćunski, nego Tjunski. Zapamtit ćemo.



Jutra na otoku mirišu posebnom atmosferom, osobito u proljeće. Čak i najobičnija kava „legne“ nekako drugačije. Ako sad spomenem kolačić s mrvicama čokolade kako se topi na nepcima, zaglibit ću ko šjor Marcel Proust, stoga bolje ne. Nikud nam se ne žuri, ali nitko nas ne mora posebno nagovarati na pokret. Baterije su napunjene, bočica vode spremljena u ruksak, krećemo!



Željno očekujemo susret s Velim Lošinjem. Putem još jednom pozdravljamo Miomirisni vrt, odmah pored njega dajemo lijevi žmigavac pa kroz zelenu šumu vijugamo još neko vrijeme. Neobično, Veli je manji od Maloga, barem što se broja stanovnika tiče, ali nema se čega sramiti, naprotiv... Zanimljivo kako vjetrovi oblikuju mjesta pored mora, raspored lukobrana, trgova i ulica ima svoje zakonitosti, kojih su se ljudi bez pogovora držali, premda takva pravila nikad nisu bila službeno određena.



Porat Velog Lošinja baš je po mom guštu, malena, gotovo minijaturna uvala obrubljena jednostavnim, ali lijepim kućama, u drugom ili trećem redu od mora kula u kojoj se danas nalazi muzej, a sam ulaz u uvalu čuva crkva. Opet je sve u veselim bojama koje bi u nekom drugačijem ambijentu možda izgledale drečavo i neprikladno, ali ovdje se savršeno uklapaju.





U Ve(se)lom Lošinju nalazi se još jedna institucija od čijeg mi samog spomena more u venama odmah poteče brže – Plavi svijet, udruga zaljubljenika u more koja je krenula s radom ponajviše zbog zaštite morskih sisavaca u lošinjskom akvatoriju, osobito dupina, da bi s vremenom prerasla u nešto mnogo više. Pored konkretnih akcija na moru vezanih za spašavanje i zaštitu, članovi udruge su osnovali suvremeni informacijsko-edukacijski centar u kojem se mogu dobiti gotovo sve informacije o životu ovih plemenitih stanovnika mora.



Namjerno kažem – gotovo sve, jer je simpatična šinjorina koja nas je upoznala s radom Instituta ostala pomalo zatečena mojim pitanjem – gdje spavaju dupini?
Pa kako gdje – valjda u moru! – odgovorila je osmijehom.
A nemaju neke sobe ili apartmane tamo dolje?
Neeeeeee!
Pa kako dišu dok spavaju?
Čekajte malo...
A onda smo malo dublje uronili u problematiku i saznali da dupini nikada ne spavaju potpuno već samo s jednom polovicom mozga i to naizmjenično. Oni dišu svjesno, drugačije od nas jer kad bi „zaboravili“ disati, ugušili bi se u moru. Zanimljivo, može se čak i prepoznati koja im je strana mozga budna, a koja spava. Zatvore jedno oko i suprotnu polovicu mozga. Ipak, ne spavaju dugo, dovoljna su im dva sata takvog polusna da budu k'o novi.
Tako smo i mi, k'o novi krenuli na nove putešestvije.





Znam, ispravnije bi bilo pješice, ali s obzirom na vremenski tjesnac, složili smo se kako do krajnje južne punte Lošinja možemo doći i na četiri kotača.
Put nas jedno vrijeme vodi preko brda, ali zastajkujemo svako malo što zbog plašljivih ovčica i janjčića, što zbog veličanstvenih pogleda na sve strane. S jedne strane pružile se Vele i Male Orjule gdje su pronašli Apoksiomena, zatim Ilovik i Sveti Petar, nešto dalje prema jugu „sveto trojstvo“, Premuda, Silba i Olib, a sa pučinske strane bljeskaju Susak, Srakane i Unije. Sreli smo i jedan par gostiju iz Belgije, parkirali su auto na obližnjem proširenju, izvukli šezlone i razbaškarili se na suncu. Od miline se tope poput čokolade...

A nama je sve to kao normalno, navikli smo mi na jadransko sunce i more pa se pravimo važni kao da smo sami zaslužni za sve to. Ako još samo malo ostanemo, zamantat će nas miomirisni otok do daske. Stoga se vraćamo do našeg Tjunskog, čak i malo dalje – prema Nerezinama. Uvijek me zbunjivalo to Nerezine-Porozina, Kali-Sali, kao da su sijamski blizanci u pitanju, a ne mjesta na potpuno različitim otocima.
Upravo zbog toga valja putovati i učiti.



Nerezine dakle... Smjestile su se na istočnoj obali otok Lošinja, gledaju prema Cresu i Punti Križa, a nad njima bdije Osorščica, planina koja rado oko sebe skuplja oblake. Podsjeća me na vulkan, kako se uzdigla i raširila pa dominira čitavim otokom. Srećom, naši vulkani ne bljuju lavu kao oni na južnim morima. Koji smo mi sretnici, a pojma nemamo!

U Nerezinama sam vidio Bente Dorte. Za one osjetljivijeh (sl)uha samo mala napomena - Bente Dorte nije beštimja, a nekmoli neki sličan nepristojan izraz, već ime i prezime jednog prelijepog broda, jedrenjaka, krepkog 85-godišnjaka koji dugo brodio hladnim Baltikom da bi nakon temeljite obnove zaplovio prema našem Jadranu. Svoju luku mira pronašao je upravo ovdje, u Nerezinama.



Divim se vlasnicima ovog broda koji su ga odlučili obnoviti u svom izvornom obliku. Znam, mogućnost zarade takvim je brodom znatno manja, ako uopće i postoji. Da je nekom drugome dospio u ruke, ne sumnjam da bi na postojeći trup nakeljio barem dva kata kockastih kabina, ukrcao osamstotina naivnih turista i masno naplaćivao đite i avanture na „pravom“ jedrenjaku. Jedra bi naravno trunula u nekom bunkeru, ali koga briga...



U predvečerje dana prepunog doživljaja spustili smo se do osamljene uvale s nekoliko ribarskih brodića, poželjeli dobro more ribaru koji je upravo krenuo na panulavanje. Sutra nas očekuje Cres.



Vrt dobre nade

18.04.2014.

Tko od nas dječaraca, gutajući "Besu" velikog barbe Jože Horvata nije makar jednom poželio da će jednog dana kad odraste i on sam izgraditi brod pa krenuti na put oko svijeta.
Da, zaista, što nas spriječava u tom naumu? Svijet je još uvijek tu, brodovi također, možemo ih kupiti ako već ne izgraditi, možda je problem jedino u tome što mnogi od nas nikad ne odrastu.



Ovih dana mi je pod ruke (i pred oči) došla knjiga "Jedrilicom sam oko svijeta", Joshue Slocuma, američkog moreplovca koji je u svojim zrelim, da ne kažem poznim godinama, nakon tisuća preplovljenih milja u trgovačkoj mornarici i zavidne karijere pomorskog kapetana odlučio ispuniti mladenačke snove i na jedrilici zvanom "Spray" sam oploviti svijet.
Joshua Slocum bio je prvi koji se odvažio na takav pothvat i ono što je možda i važnije - prvi koji je uspio. Na svoje je putovanje kapetan Joshua Slocum krenuo iz Bostona, 24, travnja 1895. da bi u slijedeće tri godine triput prešao Atlantski ocean, dvaput savladao Magellanov prolaz, preplovio Pacifik i Indijski ocean, pristajao u lukama, upoznavao ljude i usput pisao brodski dnevnik koji je do današnjih dana ostao knjiga koja na neki način označava prapočelo čitavog jednog žanra.



Upravo u to vrijeme kad je Joshua plovio oko svijeta, u Ateni su se održale prve moderne Olimpijske igre. Hvala dragom Bogu, i one su se održale do današnjih dana, premda moram priznati svoju sumnju da su dva gesla modernog olimpizma "brže, više, snažnije" i "važno je sudjelovati", u stanovitoj opreci. Je li važnije sudjelovati, ili u tom sudjelovanju biti brži, viši i snažniji?

No, da se načas vratimo kapetanu Slocumu. Na svojem je putovanju susretao ljude koji su ga znali dočekati s priličnim dozom rezerve i pokušali ga uvjeriti da je lažac i probisvijet kad im govori da plovi "oko" svijeta. Za njih je pravilniji izraz bio plovi "po" svijetu, jer je svijet, a prisjetimo se - govorimo o kraju 19. stoljeća - ravna ploča.
Možda ne čudi da je na takav način razmišljanja nailazio kod neukih ljudi koji su živjeli na zabačenim i odbačenim otocima dalekih oceana pa su pritom formirali vlastito viđenje svijeta, ali je jednom dospio u prilično neugodnu situaciju kad se transvaalski predsjednik (u današnjoj Južnoafričkoj republici) gospodin Kruger, žestoko obrecnuo na svjetskog putnika tvrdeći to isto - zemlja je ravna ploča i nemoguće se vratiti na isto mjesto putujući stalno istim smjerom.

Dobro, kako vi kažete predsjedniče - pomirio se drznik Joshua zaključivši da se s rogatim ne isplati bosti.

Jesmo li u proteklih 120 godina napredovali? I jesmo i nismo. Istina, danas će rijetko tko inizistirati na tvrdnjama da je Zemlja manje-više ravna ploča, ali unatoč svom uzletu što ga je čovječanstvo napravilo, ne mogu se oteti dojmu da sa ovim svijetom nešto jednostavno nije u redu. Tirani nam drže lekcije o slobodi, lupeži o pravdi, a pohlepni o skromnosti.
Kakav smo to svijet izgradili u kojemu je zakon jačega još uvijek iznad svih ostalih zakona? O da, demokracija svakako, ljudska prava, sloboda, jednakost, bla bla, bla, sve dok nas najveći medo iz šume ne zamlati svojom šapom.

Kakav je to svijet u kojemu obrazovanje postaje roba na tržištu? Dođeš, platiš koliko treba, i nakon toga kao nešto jesi?

Kako to da se čak i pored toliko diploma, svjedodžbi i certifikata, ne možemo izvući iz živog blata gluposti,zavisti, podmetanja, sebičnosti, nepomaganja?

Čak ni ta putovanja oko svijeta nisu kao što su nekad bila. Danas nam upravo ono "brže, više, jače" diktira način života pa tako i u toj jurnjavi oko svijeta, moderne jedrilice od karbonskih vlakana i silnim čudima tehnologija žele obarati rekorde, nije više važno putovanje, nego tko će prije...
Pa se onda spuštaju južno od Rta dobre nade i Horna, u područja "urlajućih četrdesetih" i još niže da bi se na koncu putovanje oko svijeta svelo na kruženje oko Antarktika. Pretpostavljam da će se u skoroj budućnosti putovati oko zemaljske kugle tako da dođemo do sjevernog ili južnog pola, zabodemo štap, napravimo krug oko njega i kažemo - obišli smo svijet.

Razgovarao sam jučer s jednim prijateljem, divnim čovjekom koji je Učitelj, ne po zvanju nego po svom životnom poslanju. Volim s njime razmjenjivati mudre, pa i one manje mudre misli. No, ponekad se i on sam pokoleba i kaže - lako je mudrost domisliti, još je lakše napisati na papir. Živjeti mudrost - e to je već malo teže.



Zvonigrad

14.04.2014.

Dan je dug, a mjesec pun. Najljepše razdoblje godine za izlete i putovanja valja dobro iskoristiti prije no što nesposobnjakovići s Markovog trga daljnim nametima katapultiraju cijene goriva u stratosferu. Kažu glavice kelja da to neće biti udar na građane. Ma nemojte mi reć! Kao da već i do sada cijene crnog blata nisu bile neizdržive. A ništa, do najnovijeg poskupljenja ajram-bajram, a nakon toga mo'š samo sist i plakat. Sve mi se čini da će se u bliskoj budućnosti ostvariti tvrdnja kako se najbolje i najbrže putuje - pješice.

Ovako, jureći automobilom, mnoga mjesta nepravedno ostanu zapostavljena. Kad se samo sjetim koliko sam puta na cesti koja od Knina vodi prema Gračacu, par kilometara nakon Kravlje drage i mosta preko Zrmanje pikirao vrh jednog uzvišenja pa obećavao i sebi i suputnicima da se tu jednog dana (kad budemo imali vremena) jednostavno moramo zaustaviti. Premda se to brdašce ne izdvaja posebnom veličinom a još manje atraktivnim stijenama, pogled su mi ponajviše privlačili jedva primjetni ostaci bedema, a već po konfiguraciji okolnog terena nije bilo teško zaključiti da se tu nekada nalazila moćna utvrda.



U međuvremenu sam saznao da se na tom mjestu nije nalazila samo stražarska tvrđava već čitav grad i to osobito zvonkog imena - Zvonigrad!

Priča o nastajanju ovog grada logično se veže uz ime kralja Dmitra Zvonimira, dakle u drugu polovicu 11. stoljeća no prvi pouzdani pisani spomen vezan je uz proces legalizacije 1222. godine kojeg je pokrenuo tadašnji vlasnik knez Višen, kada su sve bespravno podignute građevine morali svesti u okvire važećih GUP-ova i PUP-ova. Što se energetskog certifikata tiče, na žalost, ni do dana današnjeg nije pronađen valjan dokument, tako da ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li Zvonigrad u to vrijeme bio turistički valoriziran.

Stoga sam zaključio kako je kucnuo čas da se neke stvari promjene. Na bolje dakako.



Za početak smo majstorski ugibali na jedno ugibalište i to čim smo ugledali već poznatu vizuru. Željeli smo se tajanstvenom brdu približiti polako i s međusobnim uvažavanjem.
Možda naša piramida ne skriva grobnicu nekog ovdašnjeg Tutankamona, no to ne znači da je manje vrijedna. Ostaci zidina na vrhu čak i kad su u ruševnom stanju, uvijek su dobar pokazatelj i poziv da se vrijedi malo potruditi, ako ni zbog čega drugog, onda do lijepog pogleda.

Morali smo prijeći blago položeno sedlo pa zatim uzbrdo kroz šumu u kojoj nema označenog, čak ni ugaženog puta, ali smo se snašli uključivši planinarski instinkt. Usprkos strmini, uspon nije odviše težak, a i ne traje dugo - pet, najviše desetak minuta za one koji su s tjelesnom kondicijom u puf-pant odnosu.
Premda se već odavno ne čuje zvon sa Zvonigrada, čim smo dosegnuli vršni plato, priča iz davnina počela je dobivati svoj smisao. Tokom stoljeća promjenilo se štošta, ali doline i planinski lanci koje okružuju stari grad do danas su ostali isti. Prirodni putevi mogu se mijenjati, ali nikada izbrisati.



Kao da smo se našli na otoku u moru zelenila, s jedne strane vijuga cesta, a s druge riječica srebrnastim sjajem. Ostajemo na vrhu, unutar zidina zaboravljenog grada, osluškujemo duh davnih vremena.
Uvijek mi je fascinantno dodirnuti kamen kojeg je na to mjesto postavila ruka nepoznatog čovjeka, stoljećima, pa i tisućljećima ranije. Kako je taj čovjek živio, kakve je snove sanjao, kakve su ga brige morile...



Tko zna dokle bih i ja mislima odlutao da mi dvije tri kapi iznenadne kiše nisu zviznule o tintaru i poručile - vrijeme je za spust prema dolini.
A dolina nije bila ništa manje lijepa nego uzvisina maločas.



Dok je u zelenom tunelu tiho klokotala Zrmanja, mi smo odlučili prošetati seocem neobičnog imena - Palanka. Za ovo mjesto vezana je jedna legenda.

Bio jednom jedan kralj koji je imao prelijepu kćer, Anka joj ime bješe. Svakog jutra se umivala u lavandinu ispunjenom cvjetnim laticama i zbog toga joj je lice bilo lijepo i umilno. Jašući jednom ovim krajevima dok se vraćala sa sajma u Benkovcu gdje je kupila pašabrod i duzinu kutlača, spotakne se lijepa Anka i pade s konja na magarca.
Mada, po pričanju očevidaca, nije bilo ozbiljnijih posljedica po Ankino, a ni magarčevo zdravlje, kasnije su mnogi putnici prolazeći istim drumom šaputali jedni drugima kao u povjerenju - tu je pala Anka, tu je pala Anka. I tako malo pomalo ostade za sva vremena - Palanka!

(UBR, ako kome treba kakva legenda, izmišljam ih bez problema, po vrlo atraktivnoj cijeni!)





Šalu na stranu, dolina kojom protiče Zrmanja čudesno je lijepa, mada bolno zapuštena. Mnoge su kuće razrušene i napuštene, ali ima i onih novijih i obnovljenih. Često me na izletima našim "pasivnim" krajevima iznenadi i rastuži taj nesrazmjer ljepote prirode i nerazumnog (da ne upotrebim neku težu riječ), čovjekovog uticaja, ali mi se ovdje, ne znam sad je li zbog nabujalog proljeća ili zbog nečeg drugog, učinilo da će ovaj kraj dočekati novi, sretniji početak.







Možda smo, glupavo pokušavajući prekrajati povijest, nerealno zamišljali budućnost pa u tom kolopletu zaboravili živjeti u sadašnjosti. Pored čiste, bistre i ugodno hladne rijeke, zaista nije potrebno otkrivati toplu vodu. Toliko toga nam je na dlanu, a mi i dalje uporno stiskamo šake...





Bjesnici proljeća

12.04.2014.

Godišnja doba koja su nekad imala svoje ime i prezime, danas su se ispaštroćala, 'ošla na kvasinu i pretvorila se u mišung kojeg ne moš uvatit ni za glavu ni za rep.
Tako ni ovo aktualno doba koje podsjeća na bivše proljeće više ne možemo prepoznavati po visibabama, šafranima i kukurijeku već po stanovitim pojavama koje nam nepogrešivo daju do znanja da je zimi došao kraj.



Prvi bjesnici proljeća više se ne pojavljuju u šumama već na cestama i možemo ih prepoznati po dva karakteristična kotača, od kojih je zanimljivo, jedan uvijek prednji a drugi zadnji. Dolaze i odlaze u pravilu naglo i nabusito tako da ih nije jednostavno ni zamijetiti.
Tek po karakterističnom zvuku bum-zum-frum, shvatiš da je pored tebe protutnjao motorist. I drugi i treći... Motoristi iz nekog neobičnog razloga smatraju da za njih ne vrijede prometna pravila kao za sve ostale sudionike u prometu. Pretiču, ne preko jedne, ne preko dvije, nego preko četiri pune crte, voze brzinom najmanje pedeset kilometara na sat većom od one propisane. Naravno da takvi moderni buntovnici izazivaju zavist nas običnih šmokljana za volanima pretpotopnih kočija, a posebno sam fasciniran onima koji se u vožnji vole propinjati na zadnje kolo. Digne rođo makinu u ariju i propiči između dvije kolone auta. Uf, da je meni znat tako...




Sljedeća skupina je na neki čudan način povezana s ovom prvom a njena masovna pojava na ulicama nepogrešivo svjedoči da se približava turistička sezona. To su rudari, ali ne oni klasični s lopatama a'la Alija Sirotanović ili Arif Heralić, već bi ih se više usudio nazvati - rudarima površinskih kopova. Zanimljivo, nalazišta njihove rude se uvijek, baš uvijek, nalaze ispod asfalta. Čudo jedno koliko se svakog proljeća prekopa ulica i cesta, sve u potrazi za tom, široj javnosti nepoznatom, ali očito čudotvornom rudačom. Jednostavno, drugog objašnjenja ne nalazim jer fore koje oni nama prodaju kako se tu radi o postavljanju telefonskih ili električnih kablova, u boljem slučaju vodovodnih ili kanalizacijskih cijevi, priče su za malu djecu.
Bokte, evo u mome gradu već dvadeset godina kopaju tu famoznu kanalizaciju, a da prostite, svo sranje i dalje ide u crne jame.



Ako se načas odmaknemo od prometnica i ušuljamo u pješačke zone, neće proći dugo dok ne nabasamo na još jednu skupinu bjesnika proljeća - prosjake.
Zanimljivo, svake godine iščeznu s prvim danima listopada ali čim se temperakure ustale iznad dvadeset - eto ti njih opet. Kako prežive zimu, nije mi jasno!?
Pritom naravno ne mislim na one koje je ljuta nevolja natjerala na ulicu, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da je takvih niti deseti dio u odnosu na "profesionalce". Moram priznati da su ovi potonji iz godine u godinu sve maštovitiji u načinima povlačenja sredstava iz nepristupnih fondova. Osvajaju širokim dijapazonom umilnih recitacija, a oni sposobniji su od moljakanja jednog slavuja uspjeli kreirati čak i prava scensko-glazbena dijela.

Zapravo, ovakve bi trebalo svrstati u skupinu uličnih zabavljača, nek se fino na početku sezone jave u nadležni ured gradske uprave, ishode koncesiju za prosjačenje i obavljaju svoju djelatnosti kao i svi ostali porezni obveznici. Tako bi i ovu granu privrede izvukli iz sive zone. Spustiš recimo jednog tunja u prosjakov šeširić, a on ti kaže - samo malo, izvuče ispod jakete fiskalnu kasu i izda ti račun. Bez računa se ne računa.



I opet smo htjeli - ne htjeli, došli do njih.
Ovi naši guzonje nisu normalni. Svakoga proljeća nam ubace nekakve izbore na koje izađe jedanajst posto upisanih birača. Ako i toliko. Pritom nas uvjeravaju kako su upravo ti izbori od kurcijalnog značaja za sve nas u domovini i dijaspori.

I zapravo kad vidim koliko su svi nabrušeni na te naše prolitičare, meni ih skoro dođe milo. A nisu ni oni krivi baš za sve, oni su jednostavno - dosadni. I prije no što zinu, već znaš kakvu će litaniju izbiflat. Mislim da bi trebalo uvesti fizikalnu mjeru za dosadu i nazvati je Političar. Ono kad kažeš nekome da je dosadan ka proliv, to je ružno, čini mi se puno primjerenijim kazati - dosadan si dvjestosedam pikopolitičara. Jerbo 1 Političar bi bila izuzetno velika količina dosade. Stoga bi za običan puk trebalo uvesti mjere - piko nano i ono treće. Slično kao kod Farada.

Svojedobno mi je na fakultetu predavao profa koji kao da je ispao iz kakvog američkog blokbastera u kojem glumi Robin Williams. Duhovit, elokventan, zabavan (na profu mislim, ne na Robina), osvajao je studente šarmom i znanjem, njegova predavanja su bila posjećena skoro ko danas Pričigin, a držao je zapravo nekakav bezvezni kolegij, posve minoran u odnosu na sve strašne matematike, mehanike i nauke o čvrstoći.

I kad se taj moj profa odlučio ubaciti u visoku politiku, rekao sam - bravo, to je pravi čovjek, taj će razdrmati okoštale strukture, donijeti novi vjetar na našu političku scenu.
Međutim, već nakon prvih merdijskih istupa, u meni se probudio crv sumnje. Namjestio bi se pored televizora, zaboo zastavu u pitar sa klonulim fikusom i počeo navijati za moga profu. Jeeeee, alealeeeee, ajmo Šime, rasturi ih, pokaži im sve što znaš!

A kad ono - prc Milojka, ni traga duhovitim opaskama, šarm iščeznuo kao rosa u podne, svakom novom rečenicom sve se više zapetljavao u retorički gordijev čvor, a Aleksandra Makedonskog nigdje na vidiku. Navodno se skrio pod skute Anđe Džolić.

NIsam mogao vjerovati. Zar je to isti čovjek? Tko li je oteo zabavnog profesora a u njegovo tijelo ubacio podbuhlog aparatčika? Strašno nešto! Tada sam zaključio da politika ljude pretvara u jazavce. No, ako sam se ja već teško pomirio s tom činjenicom, moj bivši profa s fakulteta nema takvih briga. Eno ga, broji sad već otprilike petstošezdeseti bandat u Saboru i još malo ako Bog da zdravlja, otići će na bolovanje. Ovaj, htio sam reć - u penziju.

Znajući koliko je politika kod nas a i općenito nepopularan zanat, neke glavice kupusa su se dosjetile pa nam počele prodavati priču - znate, mi nismo stranka, mi smo građanska inicijativa.
E pa dragi moji, meni samo preostaje da vas inicijativno šutnem nogom u gluteus maksimus! Ne dirajte mi proljeće!



Ključ Vilinskih vrata

07.04.2014.


Svojedobno sam primio pozivnicu da se priključim grupi "Svi mi koji želimo čuvati ovce na Velebitu". Kako mi i na sami spomen velebne Plan'ne srce hitro poskoči, sedmo rebro iskoči, a pleksus zaigra kazačok, mahinalno sam kliknuo "prihvaćam", razmišljajući kako je baš štosno priključiti se grupi romantičnog naziva "Svi mi koji želimo čuvati snove na Velebitu." Grupa kao i svaka virtualna grupa nije usjela nadživjeti ni vinsku mušicu, ali kako su se i u kojem trenutku, ovce pretvorile u snove, ni do danas mi nije postalo jasno.

Uglavnom, proteklih sam mjeseci opetovano uputio niz nježnih i brižljivo sročenih poruka guzonjama iz HAC-a koji su u razdoblju od 1.11 do 30. 4 odlučili zatvoriti sva odmorišta na Dalmatini, osim naravno onih na kojima se nalaze kolibe drumskih razbojnika, hoću reći - benzinske postaje. Ajde de, mogu prihvatiti da je u zimskim mjesecima promet na auto cesti nalik onome na dionici Mitlo-Rastovac, ali brate mili kakva je to zemlja prosperiteta u kojoj se izvan glavne sezone i odmorišta odmaraju? Proljeće prolijeće pored nas, a oni još spavaju zimski san!?



Nisam navikao putovati na zum-zum način, Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba i te fore, peta brzina mi nije osobito moćna, ali mi se često, pogotovo dok prolazim kroz Liku, probudi želja da zastanem na par minuta, izađem iz auta i jednostavno - dišem. S jedne strane zbog blagotovornog učinka ličkog zraka (trebalo bi ga pakirati u kantice i prodavati diljem svijeta), a s druge zbog pogleda na Velebit. On i ja jednostavno MORAMO razmijeniti dvije-tri riječi.

Silno bi se naljutio na mene da samo tako prođem bez pozdrava. A ni meni ne bi bilo svejedno. I tako svakog puta razgovaramo na jeziku nepoznatom, jeziku koji nema ni glasova ni riječi, jeziku bez padeža, superlativa, imenica i zamjenica, jeziku kojeg iz nekog čudnog razloga zaboravljam govoriti pa čak i razumjeti čim preskočim rijeku Zrmanju.

Srećom, naš posljednji razgovor sam uspio zapamtiti od prve do posljednje riječi, i eto nije prošlo ni pet dana od rastanka, a ja mu se opet vraćam kao pokajnik. Ovog puta ne želim ostati u podnožju, osjećam da moram gore, moram visoko, i još malo više. Željan sam onog osjećaja kad leđa škripuckaju, kosti pucketaju, a bol poput hobotnice stiska mišiće. Ma to čak i nije obična bol, dijagnoza je posve drugačije prirode - velebitoza.

Prvi veliki uspjeh mi je bio kad sam nagovorio Damira da pođe sa mnom. Premda nisam naročito sklon razgovorima tipa "sjedi sine da ti tata objasni neke stvari", osjetio sam da je došao pravi trenutak da nas dvojica baš onako muški porazgovaramo. U povjerenju. Bilo mi je neizmjerno drago kad je pristao od prve. Znao sam da će se sve ostalo posložiti na najbolji način.



Možda se zbog toga i nisam pretjerano zabrinuo kad nas je Planina dočekala zaogrnuta plaštem od crnih oblaka. Dok mi dođemo gore...



A to "gore" do kuda smo željeli doći, posebno je mjesto koje nije ucrtano ni označeno na kartama, barem ne pod tim imenom. Vilinska vrata.
Kažu da vile prolaze kroz Vilinska vrata kad idu na zborovanje, na Dušicama se sastaju a na Vilenskom kuku raspojasano plešu. Vile mogu biti dobre, ali i zločeste, a njihovo raspoloženje ponajviše ovisi o nama samima. Kakvi smo mi prema njima, takve će i one biti prema nama. Zvuči poznato odnekud...



Prevedeno na "normalni" jezik, Vilinska vrata nalaze se između Svetog brda i Babinog vrha, drugog i trećeg najvišeg vrha Velebita. Istina, i onaj najviši, Vaganski ima svoj Babin vrh, ali on se nalazi par kilometara sjevernije. NIšta neobično, ako ljudi imaju dvije babe, zašto i Velebit ne bi imao dva Babina vrha?



Vilinska vrata posebnog su izgleda, nemaju ni štok, a nekmoli kolu, to su vrata bez kvake i ključanice, ali ipak imaju ključ.



Ključ Vilenskih vrata nalazi se na vrhu Svetog brda, mitskog Svitoroga, i mog osobnog Olimpa, ispod kamena na kojem je uklesano deset Božjih zapovijedi.
Mada se ne volim prepuštati mistifikaciji i glorificiranju, siguran sam da na tom vrhu, Svetome brdu, nečega "ima". Nečega nedokučivog, teško objašnjivog, nečega zapisanog u tom vjetru koji dvadeset i četiri sata na dana tutnji prostranstvima na kojima osim trave i ponekog grmička ništa ne može opstati.



Međutim, tog osjećaja niste svjesni sve dok ne savladate oštru uzbrdicu koja vodi od Vlaškograda prema "stadionu". Nisam siguran da itko osim mene taj predio naziva ovim imenom, ali čim sam ga prvi put ugledao, znao sam da je to - to. Stadion na kojem mitska bića igraju svoje utakmice, po pravilima samo njima znanim, a ponekad i izvan svakog smisla.



No, kako već rekoh, do ključa nije bilo jednostavno doći. Trebalo je bogu Svarogu doći pred lice i reći - mi smo tu. A on se mrštio, ljutio, skrivao od nas kao da smo došli neku veliku tajnu oteti. Šibao nas je burom, zasipao snijegom, gađao ledenim iglicama, ali vidjevši koliko smo uporni, na kraju je i on popustio.





Tko zna zašto neke stvari u životu radimo, a neke ne, i koliko je sve stvar naše volje, a koliko se moramo snalaziti u okolnostima u kojima se nađemo. Naravno da se ne moram satima penjati po Velebitu, teško disati i očajnički spriječavati srce da ne iskoči van. Konačno, nije ni to osvajanje vrha najvažnija stvar na svijetu, ali proživjeti barem nekoliko sati u okruženju u kojem se isprepliću java i san, prolaznost i vječnost, čovjek i čovjek, je izuzetno dragocjeno. To nije bijeg od svakodnevice, to je povratak sebi.

Stoga nije ni čudno da mjesecima pa i godinama kasnije pamtiš svaki svoj korak, proživljavaš opet i ponovno trenutke koje si pohranio ne samo u sjećanju, već i u svakoj stanici svoga tijela. I već kao po nekom starom dobrom pravilu, znaš da će te nakon silaska u dolinu sačekati predivni konji s Libinja i premda ti neće otvoreno dati do znanja da si nešto posebno bitan u svom tom okruženju, u njihovim krupnim i tamnim očima prepoznat ćeš sve ono zbog čega ćeš se uvijek i iznova vraćati.





Bledolomac

02.04.2014.


Kažu da u početku bijaše riječ. Tako nam barem onomad rekoše. Hm, meni se učini da se u isto vrijeme i pokreti zbiše. Mali, sićušni, jedva primjetni, kao kad posložimo domino kocke jednu za drugom pa na trenutak zastanemo, duboko udahnemo a onda onu prvu u nizu lagano kvrcnemo noktom. I tako to krene, i traje, i traje, sve dok imamo dovoljno domino kockica na raspolaganju. Istina, možda i nema nekog naročitog smisla u rušenju domina, ali opet, tko zna što se sve znade skriti u tim aoristima.

Otkad znam za sebe, pokret je moje prirodno stanje. Možda sam s godinama izgubio nešto na eleganciji, koraci su postali tromiji i trapaviji, a u posljednje vrijeme primjećujem kako sve češće dolazi do nesporazuma na relaciji tijelo - um. Svako svoju politiku vodi. Kao da su podjetinjili. Tijelo, ludasto i aljkavo kakvo već jest, ne shvaća da nije moguće tek tako promijeniti amortizere, krajnike i manžetne u lokomotornom sustavu, a tobož pametni um ne može dokučiti da u demižanu od 48 litara ne možeš utočiti tri hektolitra vina.

Uglavnom, tijelo je ovog puta reklo - dosta je, ovako se više ne može! Danima sam se vukao kao prebijeno kljuse, svaki pokret je bio bolan do besvijesti, a do tada jednostavne radnje poput navlačenja čarapa postale su jednadžbe trećeg stupnja.
A ja se kretati moram. Ako stanem, potonut ću do dna. Plutati ne znam, to mi nikad nije bilo naročito napeto. I zato sam, usprkos svemu, odlučio poći na put, razbiti taj led koji se poput okova prikačio za ruke i noge, otarasiti se boli pa makar mi trebalo i pet stotina kilometara prijeći.

Život piše neobične priče. Ne pita te za mišljenje već odluči napraviti po svome. Zanimljive su te stalne uzvojnice, kako te odvedu na mjesta o kojima nikad nisi ni sanjao. Tek ponekad i vrate, ali nikad na ono isto mjesto. Ima ona prelijepa pjesma koja kaže - Život je jednosmjerna cesta. Možda i jest. ali ta cesta nikako nije ravna. Tko bi izdržao takvu dosadu?

Nije ni čudno da se u tim kružnim i eliptičnim gibanjima ponekad izgubi osjećaj za vrijeme i prostor pa se u takvim slučajevima nema smisla opirati već se najbolje prepustiti. Ufam se da onaj gore ima dobar GPS u svojim rukama.



Ne razmišljajući dalje kamo gdje i kako, podigao sam jedra, nategnuo škotu i s južnim vjetrom u krmu krenuo prema sjeveru. Barka se ljuljala kao debela patka s jedne na drugu stranu, u pravilnom ritmu tako da sam lako utonuo u san.



Probudio sam se na Bledu. Protrljao sam oči, ogledao se jednom, dvaput, i u sebi promrsio - ahaaaa, shvatio sam poruku - morao sam doploviti na Bled razbiti led. Ima logike. A onda sam počeo računati. Bilo bi bolje da nisam. Jer spoznaja da na Bledu nisam bio pune trideset i četiri godine potpuno mi je zbrčkala biološki sat. Ne, to ne može biti moguće, pa pamtim još i ovo jezero, tihu vodu i drvenu barku kojom otac vesla, a mater i sestra se smiju, još mi je na nepcima okus krempita i stari grad na vrhu litice kao da sam bio tu, ma ne jučer, nego - jutros!





I danas kad vodim ovo Malo Sunce istim stazama kojima me vodio moj otac, shvatim da se zapravo ništa nije promijenilo. Potpuno sam se upio u taj savršeni mir i sklad, uzburkano more u mojim venama primirilo se u gorskom jezeru okruženom planinama. I sva bol je nestala kao rukom odnešena, kockice su se posložile i nitko ih nije gurao, sve je bilo upravo kako mora biti.





Otočić nasred jezera u jednom me trenutku podsjetio na naš Visovac. Ne samo zbog položaja, već to zvono - to zvono ima predivan zvuk. Kažu da možeš doći na otok, ući u zvonik i zamoliti svećenike da ti dopuste povući konop koji je povezan sa zvonima. U tom trenutku moraš zaželjeti želju i ona će ti se naravno - ispuniti.



Ono što donekle može pokvariti taj osjećaj jest činjenica da za povlačenje zvona moraš platiti izvjesnu svotu eurića. Izgleda da su nas krivo učili u školi, nasuprot centrifugalnim i centripetalnim silama, zakonima gravitacije, kinematike i dinamike, moć novca daleko nadjačava sviju njih.
Jednom mi je prijatelj rekao - s lovom ti je jednostavno - ako je želiš imat, moraš je trošit, a ona ti posli počne sama dolazit! Baza je samo u tome da moraš oslobodit kanale kojima lova prolazi.
Bome, tad mi je postalo jasno zašto zaposleni u vodovodu i kanalizaciji imaju dobre plaće!

A ništa, bojim se da ću kao nepopravljivi idealist i dalje vjerovati da se do ostvarenja želja može doći i mimo tih zaštopanih kanala.
Kairos je zalepetao krilima i odjurio tko zna kamo s onom vagom za točno mjerenje u rukama, a meni se valjalo vratiti u svakodnevicu, pet stotina kilometara prema jugu.
Srećom, vjetar je opet bio povoljan, pravi "idrenjak".
Zastao sam tek jednom pred Gračacem, u Štikadi, na jezeru zvanom Ričice.



Došao sam do sredine mosta, naslonio se na ogradu, dan je bio svjetao, noć tek u slutnji. Nadao sam se da će preko nedalekog starog željezničkog mosta proći vlak.

Nisam ga dočekao. No, umjesto vlaka, do mene se stvorio jedan dječarac na biciklu, sav rumen, zdrav i nasmijan.



- Dobar dan - kaže - a vi slikajete?
- Točno, ukrast ću ti malo ove tvoje Like pa ću je odnit doma.
- Ha ha, samo vi nosite, ma nećete baš puno toga ponit u onom autiću.
- Kako se zoveš momče?
- Krešo.
- Ja sam Darko.

Pružismo jedan drugome ruku i razgovarasmo na tom mostu kao da se znamo sto godina.

Kaže Krešo u nekom trenutku - auh, izgubio sam maloprije deset kuna!
- Pa kako si izgubija?
- A ne znam, bit će mi ispalo...
- Šteta...
- Baš! A mogao sam kupit sladoled...

Na trenutak smo obojica zašutjeli, a onda se Krešo odvaži - a imate li vi možda deset kuna?
- Možda ću imat, ali samo ako mi točno odgovoriš na jedno pitanje.
- Ajooooj, nemojte tako, sigurno ćete me pitati nešto teško!
- Neću
- Onda može.
- Reci mi Krešo kako se zove onaj vrh tamo u daljini?
- Onaj? Koji? Onaj tamo? To je Crnopac, onaj sa stupom je Ćelavac a sve ono tamo je Plan'na!
- Bravo Krešo, evo ti za sladoled.
- Hvala i sretan vam put.
- Sretno i tebi dječače!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>