O.T.O.K.

10.06.2014.

Valja mi se dovaljati do Otoka. Poći poviriti Kuću, priupitati je za zdravlje, ponijeti kutiju napolitanki i dvadeset deka kave, prodivaniti s njom riječ-dvije pa nakon toga uzdahnuti i još jednom odšutjeti ono bitno. Kako podnosi samoću? Da kako? Kao i svako drugo živo biće. Nikako!
A ja, počesto ne umijem s riječima. Kao da ih se bojim pustiti na slobodu. Kao da se sve podrazumijeva, samo po sebi. Možda se i podrazumijeva, pod razum i pod razno, ali riječ i postoji zato da se izgovori, za riječ nije dobro kad je zatočena pa makar i kad je o Otoku riječ.




U torbama nosim na desetke stvari koje mi neće trebati. Ne znam zašto to radim. Bičava - dana na putu plus tri. I ove na meni. Mudanata - dana na putu plus dva. I ove na meni. Majica kratkih rukava - dana na putu puta dva. Majica dugih rukava. Jedna. Lagana pjoverica. Patike. Još jedne. Šlape za po kući. Šlape za na more. Šugaman. Dva. Možda i tri, ali manja. Pribor za brijanje. Neću se brijati. Krema za sunčanje. Neću se sunčati. Snovi za življenje. Neću sanjati.



I koliko god natrpam torbe, uvijek ostane onaj osjećaj da sam nešto zaboravio. To je obavezan dio prtljage. Bez njega ne krećem na put.
U Zadru me čeka Princ. Moćan je to mladić. Zavaren za velika mora. I oceanski val. Dug do unedogled. Naše bura i juga su za njega šala mala. Istina, u takvim se prilikama zna malo treskati, kao kočija po kaldrmi. Tramontana ga tu i tamo zvekne po nosu, ali dobro... Maeštral voli.

Čim stigneš u Zadar, negdje blizu Princa treba ostaviti valiže. Kupiti karte. Potom sakriti auto kilometar-dva dalje u neku gambužu i pomoliti se da ga neće pojesti pauk dok nas ne bude. Vratiti se u Grad preko pješačkog mosta, pozdraviti Anastaziju i ostale Čuvare. Pokupiti borše, naprtiti ih na leđa pa preko škale uspeti se na Brod. Na Princa. Hm, ne stoji mu to ime. Od samog početka. Nikako mu ne stoji. Kao ni onom Čarlsu. Tužno je biti ostarjeli princ. Bolje konj. Cavallo di coppe.

U salonu je ugodno svježe. Ulaze Ljudi. Poznatih lica, nepoznatih imena. Sa svojim bagajima i svojim pričama. Tek kasnije po tijeku razgovora shvatiš - ah da, to je taj. Ostario je. I on. I zapravo, shvatiš koliko voliš slušati te njihove priče, makar bile i skroz banalne, ali kad su izgovorene lijepim jezikom, otočki mekim, prisnim, pristojnim...



Odvajamo se od obale. Vrijeme je. Lagani okret a potom kurs tri-nula-nula. Povremeno stupanj-dva lijevo. Po desnom boku ostaju Puntamika, Borik, Kolovare, grad polako tone u brazdi od pjene. Pogledi bježe na drugu stranu, tamo gdje su Ugljan, Rivanj, Sestrunj... Putuju otoci prema jugu, kao da su oblaci, a mi se hvatamo Molata pa ga otpuštamo kod Zapuntela i već prepoznajemo Gospu od sniga iznad Ista. Bdije na Straži.

Grebeni su dvadeset i pet milja sjeverno od Zadra, točno na uru vrimena plovidbe, još samo Škarda, kratko pristajanje na Premudi, i konačno - Otok.
Koliko sam puta poželio konopom ga opasati i privući bliže, otprilike negdje do sredine trokuta Žirje-Jabuka-Punta planka. Tamo baš nedostaje jedan otok. Tamo bi savršeno
pristao. Ali tko zna bi li to onda bio on. Sumnjam. Zapravo sam siguran da ne bi. Možda ga upravo njegova "dalekost" čini bliskim.



Između tisuću i jednog razloga zašto volim taj otrgnut trak ostavljenog kopna, nalazi se jedan moment kojeg smo u "civilizaciji" potpuno smetnuli s uma - ljepota zvuka. Lišeni bilo kakvog generatora buke, zvuci Otoka postaju jasniji i čišći. Otkucaji zvona s kampanela, odjek koraka s Pocukmarka u snena ljetna popodneva, dah Maestrala dok valja oblutke po Tratici, šum borova u Portu svetog Ante, klapanje pjata, žlice i kacijole iz kužine susjede Zdenke. Kloparanje kotača kufera u pet ujutro, prije broda.



Ovdje bih mogao živjeti. Kao moj dida. Odjebati sve na kopnu i doći na Otok. Kuvati pašta-šutu, ubijati oko nakon ručka, popodne armižati kajić i uloviti tri arbuna. Uvečer sići do mula i gledati svjetla Oliba.
Beštimati na Matu što prolazi traktorom u zla doba. Inžinjati novi karić, najbolji na škoju. Pisati. Disati. Volontirati u čitaonici triput tjedno po dva sata. Kad već niko neće. Jesam li ono rekao da neću sanjati?



Otok je u meni. Ja sam Otok. I nije mi žao.



<< Arhiva >>