Između prohujalih nizova oluja svih oluja i alarma živih boja kojima nas mračne sile žele zadržati u stanju latentnog šoka i nevjerice, zabarakadirane na nekom blindiranom mjestu, valja iskoristiti svaki slobodan trenutak za susrete s prirodom. Uostalom, dani su nam sve duži i topliji pa premda ćemo nevoljko priznati da to i nije naša zasluga, opet će nam biti nekako lijepo oko srca. Nek' su oni nama duži, pa kako bilo da bilo!

U simpatičnom romanu Brdo, autora Ivice Prtenjače, glavni lik dolazi na jedan jadranski otok s namjerom da slijedećih nekoliko mjeseci provede manje-više budan, čuvajući otok, otočane i njihove goste od požara.
Domaćini mu stavljaju na raspolaganje jednu kućicu na brdu podno najvišeg vrha otoka i durbin kojeg glavni junak od milja zove Oko. I kako to obična biva, kad se čovjek malo dublje zagleda, svašta mu upadne u oko, pogotovo kad je tako moćno i dalekovidno.
No, ako vas zanima što se događalo dalje u tom romanu, skoknite do prve bolje knjižare ili knjižnice pa uživajte čitajući.

Spisateljica koju pamtim još iz djetinjstva, naša Trogirka Palma Katalinić u jednoj od svojih priča prisjeća se odrastanja u čudesnom gradu i opisuje kako su se ona i njezini prijatelji voljeti pentrati po našim brdima, ali se tokom uspinjanja nisu smjeli okretati sve dok ne bi dostigli željeni cilj. Jer, čim bi se netko okrenuo i ugledao more kako se bljeska pred njihovim očima, malo kome bi više bilo do penjanja, brže-bolje bi se vratili i uživali u čarima mora.

Poznavajući taj osjećaj, danas sam smislio lukavu taktiku, "napast" ću brdo s kopnene strane, kako me neki nesmotreni pogled ne bi dekoncentrirao u mojim nastojanjima.



Istina, znajući da se moje današnje brdo zove Kremik, nisam nikako iz glave mogao izbaciti punu škrovadu slasnih krempita, jer pobogu, po čemu drugom bi ovo brdo moglo dobiti ime ako ne po toj mmmm poslastici, ne zvao se ja Brdo u boci.

Kremik, to vam je ono slavom ovjenčano brdo kod Primoštena na čijim obroncima "rastu" čarobni vinogradi. I premda sam mnogo puta do sad vrludao njegovim obodom, nisam se nikad upustio u avanturu osvajanja najvišeg vrha. A da je takav pothvat zaista zahtjevan svjedoči i njegova visina od čak 170 metara iznad morske površine! Ček ček da se malo zakašljem...



Naravno da se zezam, od ugibališta na staroj dobroj magistrali do najviše točke Kremika potrebno je tek nešto više od petnaest minuta hoda.
Zanimljivo da je ovo područje bilo naseljeno još od prapovijesti, o tome svjedoče danas gotovo neprepoznatljivi ostaci drevnih zidina, ali sve to zapravo nije ni čudno jer se s ovih obronaka pruža pogled vrijedan milijun dukata. Svaki novi korak donosi uzbuđenje na kvadrat, otkrivaju se vidici sve jedan ljepši od drugoga.

U prvom redu na današnji Primošten koji se iz ove perspektive doima poput plavetnog kita. Ljeska se na zimskom suncu i gušta!



Najbliže nama, raširio se škojić zvan Maslinovik. Premda mi se ovako iz daljine čini da danas na njemu ne raste niti jedno stablo masline, nadam se da se varam.



S druge strane, prema jugu, primjećujem prepoznatljivu siluetu hridi-svjetionika Mulo, mojeg vjernog orijentira i strpljivog foto-modela.



A tamo, daleko na pučini, izronila vulkanska piramida Jabuke, najfantastičnijeg kamička našega mora. Uzverati se uz njene stijene, još uvijek mi ostaje nedostižan san, stoga je po tko zna koji put pozdravljam ovako, iz daljine.



Ma doći će i taj dan kad ću je uhvatiti za obraze i reći - bući bući Jabuko moja!

U zraku se osjeća malo friške bure. Jedan sokol lastavičar lebdi u zraku i kriči. A da sve ne bi bilo tako romantično, pobrinuo se jedan bučni agregat iz kojega kulja crni dim a koji se poput nekog uljeza razbahatio i kao da govori - šta oćete, da vam nije mene, ne biste imali signale!
Eh da, sve mi se čini - što je više signala, manje je druženja.



I dok tako na vrhu brda agregat mrda, pobjegnem malo od njegovog umilnog drndanja i nađem mjesto u zaklonici, gledam to beskrajno more i razmišljam - koji sam ja sretnik! Kao da se nalaziš na vrhu tribina, a pozornica se proteže na sve strane.
Eto, na svega pola sata vožnje autom i tek nešto manje pješačenja možeš dospjeti na mjesta o kojima čeznu mnogi zarobljeni u zimskim maglama kontinenta.

A dani su nam sve duži i topliji i premda to nije naša zasluga, opet nam je nekako lijepo oko srca.