Kažu da je život prilično jednostavan sve dok ti broj godina ne postane veći od broja cipela. A čim zabasaš u te godine, otkriješ da je za svaku tvoju misao, svaki tvoj osjećaj, svaku tvoju slutnju, veliki Arsen već napisao barem jedan genijalan stih.

Vraća mi se okus kao poslije bolesti, strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti?

Točno u dušu, kirurški precizno, po sredini srca. Kako biti pjesnik poslije Arsena kad je on opisao SVE?



Oporavljam se, hvala na pitanju. Nije to bila posebno strašna bolest, obična kamionska gripa koja dođe i prođe, ali me navela na neka razmišljanja. U gunguli svakodnevice, najčešće nemaš ni vremena razmišljati, ili barem sebe voliš uvjeravati da nemaš. Tko će uz sve obaveze još i razmišljati, pogotovo kad postoji mogućnost da linijom manjeg otpora svijet oko sebe prihvatiš na najbezbolniji mogući način. Zdravo za gotovo. Bolesno za nedovršeno. Sasvim svejedno.
Automatski obavljaš radnje od jutra do sutra i prema svojoj se kolotečini počinješ odnositi kao da te zahvatio stockholmski sindrom. Zarobi te, muči te, gnjavi te, mrziš je iz dubine duše, ali joj se opet, bez pogovora prepuštaš. Zašto? A eto, tako...



Poput starog ribara s otoka koji od pruća umije isplesti vršu, ali s neizmjerno manje vještine, dohvatiš se žice, krute, kvrgave i neprilagodljive pa je savijaš, napinješ i oblikuješ oko vlastitog tijela, a ona se ne da, otima se i prkosi. Ljutiš se na nju, a zapravo bi joj trebao biti zahvalan. Naposljetku se ta nesuvisla konstrukcija pretvori u nešto što sliči na Faradayev kavez. Odahneš, odbaciš kombinirke i žicu pa se sav osjetiš važan. Jest da si sputan i ograničen, ali nekako ti glupasto ugodno bude kad znaš da te unutra neće pecnuti munja.
Sve dok ne shvatiš da su kavezi za kokoše, a ne za ljude. Ma nisu ni za kokoše, jadne beštije, u tih dvadesetak dana koliko požive, kavez je sav njihov svijet. Kako će kokoš shvatiti što je to sloboda?

Bolujući dakle ovih dana shvatio sam samo jednu stvar, prilično prostu i jednostavnu - a to je da vremena više nemam napretek. Parolu "ima vremena" odlučio sam svrstati na vrh moje osobne "greatist shits" liste. Čekanje je preveliki luksuz. Dobre stvari se neće dogoditi same od sebe. Imaš bika pred sobom, zgrabi ga za rogove i - bori se.