Znam da nam je hrvatski jezik mio kakav god on bio, ali dajmo priznajmo već jednom da u tom našem jeziku imamo svu silu užasnih riječi i izraza. Ne želim se sad vraćati na snošaj, opskrbu, prljanje, prtljagu, velekovtljaj, rat (uvijek strši neki rt) i još pregršt neizgovorljivih riječi, već bi se zadržao samo na jednoj - tjeranje. Riječ kao riječ i nije odviše problematična, ali mi je smiješan kontekst u kojoj se upotrebljava.
Ljudi su naime, sposobni za svoje osjećaje i stanja pronaći najljepše moguće riječi, ali zanimljivo, to isto pravo uskraćuju ostalim životinjama.
Znate ono kad našim preslatkim bući-bući kućnim ljubimcima dođe želja za kokolavanjem, pogotovo ženkama, tada se, umjesto ispravnog izraza kojim se želi reći da se kujica Mikica "nalazi u razdoblju povišenog intenziteta nagona za parenjem", ufino kaže - tjera se.

Bože, budalastog li izraza - tjera se? Pogotovo me zbunjuje ova posvojna zamjenica "se". Tjeram sebe ili se. Kako se može tjerati samog sebe? Vjerojatno je još netko uključen u tu igru. Dok sirota Mikica trčkara po dvorištu uzdignutog repa, odnekud se pojavi avlijaner Bobi, preskoči tarabu i napravi dar-mar. Dok Bobi tjera Mikicu, očajna gazdarica trči sa štapom u rukama i tjera Bobija, a sve to gleda susjed Zdravko pa dođe i njemu malo da se natjera jel, sve dok ga ne prekori mrki pogled supruge mu Rožice. Naposljetku ostaje pitanje - tko je tu vjeran, tko stjeran a tko utjerivač?
Od tjeranja do pretjerivanja nije tako dalek put. Otprilike kao od Prapatnice do Prgometa.

Možda nismo svjesni, ali svoje najbolje dane provodimo upravo u eri pretjerivanja. Za to su naravno krivi - novinari.
U prvom redu sportski. Od njih je sve to krenulo. Koliko u samo jednom prijenosu utakmice Liga prvaka, možemo vidjeti fantastičnih dodavanja, fenomenalnih obrana, izvanrednih proigravanja, kolosalnih pogrešaka...
Svaki potez mora imati svoj epitet. Zar nije zapanjujuće koliko je velik postotak neiskorištenih stopostotnih šansi? Zapravo, trenutno se ne mogu sjetiti je li ikad itko iskoristio stopostotnu šansu? Ah da, čini mi se da onaj Pedro jest.

Virus pretjerivanja, prešao je iznenađujuće lako iz sportske redakcije u vremensku prognozu. Vrijeme koje nas okružuje više ne smije biti samo svježe, prohladno ili pak toplo, ono u svakom trenutku mora biti bombastično snažno. Ne može se više reći - idućeg tjedna će prevladavati toplo vrijeme već - idućeg tjedna će nas zapljusnuti val tropskih vrućina. Pljas - pravo u lice! Ako se pak predviđa da će biti mrvicu hladnije, tada je ispravno reći - okovat će nas polarna zima. Brrrrr.

Ipak, oni koji nisu zaboravili promatrati nebo, more, zemlju, šumu, čak i bez vremenske prognoze znaju oklen vitar puše. Naši stari znali bi reć - ma pusti, sve su to amerikanade.
Ali, izgleda da ne misle stati. Sve ćešće na našim ulicama viđam natpise - coffe to go. Kao, to je sad tako šik, napune ti kavu u šalicu živih boja, a onda ti ideš, ideš, ideš i na kraju je i ne popiješ jer nemaš kad i nemaš s kim.



Zapravo, čak mislim da je pomalo i uvredljivo keljiti natpise coffe to go, u ovom dijelu svijeta u kojem je ispijanje kave podignuto, pa skoro na razinu transcendentalne meditacije. Pritom, kava kao napitak uopće nije važna, ta šuć-muć kombinacija nekakvog praha i slatke vodice više ima ulogu mirisnog štapića nego ozbiljnog pića. Naša kava je druga riječ za razgovor, za druženje.
Zahvaljujući toj jednostavnoj i ne odveć skupoj metodi, mi se na našim "kavama" opuštamo, lišavamo stresa, poboljšavamo međuljudske odnose, razvijamo kreativnost i zapravo spašavamo od išćeznuća umijeće razgovaranja.

I nije samo kava u pitanju, meni svakog puta dođe milo kad vidim sve te silne prezaposlene službenike, vježbenike u odijelima kako uomčeni kravatama za vrijeme radne pauze sjede na klupicama ispred firme i njupaju "lunch". Mada taj obrok naši u pravilu prevode kao ručak, to ručka nikad ni vidjelo nije. Da moja susjeda Ljubica ponudi svome ljubljenome mužu Anti običan sendvič za ručak dobila bi ekspresno "lunch to go". Ipak, mora se priznati da su se i oni odmakli od sendviča. U fino zapakiranim posudicama obično se krije nekakva superzdrava salata izmiksana od glutena, aditiva, emulgatora i pojačivača okusa.

Bojim se da nećemo dugo čekati dan kad će predstaviti aplikaciju "life to go". Ponesi svoj život i iskoristi ga negdje drugdje. Za živjeti ovaj sadašnji i tako nemaš vremena.



No, s običajima je slično kao i s biljkama. Neke ne mogu podnijeti presađivanje dok se druge udomaće kao da su oduvijek tu. Smokva nam je došla iz Turske, Rogač iz Sirije, šipak iz južne Azije, paprika, pomidora, kumpiri zna se - iz Amerike.
Ipak, jedna se amerikanada nije udomaćila, barem za sada. Mislim na onaj nasnimljen smijeh u studiju za vrijeme emitiranja humorističkih serija. Svojedobno sam upoznao jednog tipa koji mi se hvalio da je ostvario zavidnu glumačku karijeru. Pa u kojim si filmovima glumio - pitam ga. Malo u filmovima, više u serijama, kaže. U Seinfeldu recimo, zatim par epizoda u Prijateljima, a gotovo četiri pune sezone u Teoriji velikog praska.
Ma daaaj, pa to su sve moje omiljene serije. Kako te nikad nisam vidio?

Nisi me ni mogao vidjeti - ja sam onaj koji se u pozadini samo smijao! Ho ho ho ho - pamtiš li taj smijeh?
O da, svakako...

Mislim stvaaano, taj običaj lijepljenja smijeha preko već snimljenih scena mi je oduvijek bio frapantno fascinantan. Kao da nas producenti takvih serija smatraju retardiranima pa će nas oni uputiti i pokazati - e ovo vam je smiješno! Uostalom, tko sam ja da im prigovaram. Oni su zgrnuli silne novce na tome, nisam ja.

Međutim, baš nešto razmišljam, ako to zaista tako dobro funkcionira, povećava gledanost i tako to, zašto mi tom običaju ne bi dali novi smisao, pa da nasnimljenim smijehom obogatimo recimo - središnji Dnevnik. Pogotovo znajući da je najveći dio vijesti kojima nas zamaraju u informativnom programu i tako beskrajno komičan. Tragikomičan zapravo. Zamislite, voditelj Dnevnika najavi vijest da je BDP porastao 0.3 promila, a ispod njega se zaori gromoglasan smijeh! Ili, u akciji "Leptir", uhićeno je dvanaest djelatnika Agencije za koordinaciju implementacija javnih organizacija. Ha ha ha ha, ho ho ho - odjekivalo bi ispod slike. Mogli bi zaposliti i onoga moga kao mentora.

Pih, a ne ovako, dnevnici nam stalno ističu muku, nemoć, jad, neznanje, sve u svemu - tek smo korak od katastrofe. I što ćemo sad? Ne znam kako vama, ali meni prijetnja katastrofama pojačava apetit, a apetit je zadnja stvar koja mi je potrebna u osam sati navečer.